Povežite se sa nama

Uncategorized

ZAVOD ZA HITNU MEDICINSKU POMOĆ: VIŠE OD DVIJE HILJADE PACIJENATA NEDJELJNO: Trka sa vremenom

Objavljeno prije

na

Veliki broj ljudi s hroničnim bolestima srca, disajnih organa, visokim krvnim pritiskom, starija populacija, nepokretni bolesnici, kao i oni s najtežim oboljenjima, poput karcinoma – zavisi od Hitne pomoći. Tu su i beskućnici, zavisnici od narkotika i ljudi koji nemaju zdravstveno osiguranje, pa dođu jer se nemaju kome drugom obratiti za pomoć. Tu su i oni treći s lakšim povredama, upalama, prehladama, gripom ili bolnom kičmom…

Svima nam je, bar, jednom, zatrebala hitna pomoć. Najlakše je zaputiti se tamo jer poslije kraćeg čekanja znate da ćete biti primljeni i pregledani. Na kraju, ne morate provjeravati da li ste potrefili smjenu ni čekati do sjutra.

A jesmo li se ikad zapitali da li Hitna pomoć uspijeva da svima izađe u susret, da li ima dovoljno ljudstva, ljekova i sanitetskog materijala kako bi svima na najkvalitetniji način pomogla? Da li stignu svuda na vrijeme? Da li imaju dovoljno vozila?

„HMP uvijek ima potrebnu količinu medikamentozne terapije i drugog sanitetskog materijala. Svaki pacijent koji uđe u ambulantu HMP biva pregledan i pruži mu se prva medicinska pomoć”, objašnjava dr Saša Stefanović, ljekar s više od trideset godina iskustva u urgentnoj medicini i direktor ove ustanove. Napominje da ova ustanova nema pravo da piše recepte i upute za razna snimanja, jer je to posao izabranih ljekara.

Podaci dispečera govore da se tokom dvadeset četiri sata u prosjeku pregleda dvjesta pedeset pacijenata u ambulanti i četrdeset i pet na terenu. Kada ove brojke pomnožite sa sedam dana dobijate oko dvije hiljade pregleda nedjeljno – a ta brojka nije mala.

Dvanaestsatne smjene iziskuju najmanje dvadesetak radnika u svakoj. Radnici su podijeljeni na šest medicinskih timova. ,,Medicinski tim čine doktor i dva medicinska tehničara, od kojih jedan vozi i reanimobil. Zaposleni po rasporedu rade još u dispečerskom centru (doktor prima pozive), u operacionoj sali, u dvije ambulante i na terenu”, ističe Stefanović.

On dodaje da planiraju centralizaciju dispečerskog centra na nacionalnom nivou, kako bi neophodnu pomoć pružila najbliža, a samim tim i najbrža slobodna medicinska ekipa Zavoda za HMP (Hitnu medicinsku pomoć).

Gust saobraćaj često otežava brže kretanje medicinskih timova, a dešavaju se i lažni pozivi, koji sprječavaju ekipu da pruži neophodnu, stvarno potrebnu pomoć. ,,Nepristupačni planinski tereni, naročito u zimskim uslovima, otežavaju kretanje ekipa. Ovi problemi se prevazilaze uz požrtvovanost naših zaposlenih i u saradnji s lokalnim službama zaštite”, kazuje Stefanović.

Kako ne bi bilo nedoumica, čestih među građanima o tome kako se i pod kojim uslovima odlučuje kada će ekipa Hitne izaći na teren ili preporučiti pacijentu da ih posjeti u ambulanti, Stefanović poručuje da ljekar-dispečer odlučuje sam – po uslijeđenom pozivu. ,,U prvi i drugi red hitnosti spadaju sva ona stanja u kojima su ugrožene vitalne funkcije kod čovjeka, disanje, svijest, rad srca i tada medicinski timovi kreću u kućnu posjetu”. On naglašava da se trijaža (izbor) za kućnu posjetu vrši po stepenu ugroženosti zdravlja, a ne po starosti.

„Opšta pravila u radu ove službe”, pojašnjava Stefanović, „određena su vodičima dobre prakse u medicini, protokolima liječenja određenih stanja i bolesti, savremenom medicinskom doktrinom i stručnošću zaposlenih doktora i medicinskih sestara”.

Pacijenti se ponekad žale da dođu do Hitne po pomoć, a iz Hitne ih upute na Urgentni blok. Sagovornik Monitora na to odgovara da se pacijenti šalju na viši nivo zdravstvene zaštite uvijek kada je njihovo oboljenje ili stanje takvo da zahtijeva uzimanje raznih nalaza i različite dijagnostičke preglede, koji se po pravilniku ne rade u službama hitne medicinske pomoći, ističući da se samo 10 odsto od ukupnog broja pregledanih pacijenata upućuje u Urgentni blok, što je po evropskim mjerilima ,,dokaz da je naša služba veoma kvalitetna u pružanju medicinske pomoći i trijaži prema urgentnom bloku”.

Na pitanje da li raspolažu s dovoljno medicinske opreme za pružanje prve pomoći, direktor Hitne odgovara: ,,Sve jedinice HMP-a u Crnoj Gori jednako su kvalitetno opremljene savremenom medicinskom aparaturom za reanimaciju osnovnih životnih funkcija i imobilizaciju traumatizovanih pacijenata”.

Ističe da je rad u ovoj službi jako stresan, odgovoran, težak i iziskuje čitavu ličnost i maksimalno davanje građanima u nevolji.

Usavršavanje ljekara i tehničara je obaveza. Zato Zavod, naglašava Stefanović, u kontinuitetu organizuje i sprovodi razne vidove edukacije. Skoro je završen kurs prehospitalnog zbrinjavanja traume (PHTLS), koji traje četiri godine i čiji je sertifikat međunarodno akreditovan, uspješno završilo 28 doktora medicine. Nakon ovog kursa, zaokružena je edukacija svih ljekara u Zavodu za hitnu medicinsku pomoć u oblasti PHTLS-a.

Tokom ove godine sedamdeset vozača i osamdeset medicinskih sestara i tehničara, iz svih crnogorskih gradova, završilo je edukaciju i treninge iz oblasti kardiopulmonalne reanimacije (KPR), upotrebe automatskog spoljašnjeg defibrilatora (ASD), održavanja prohodnosti disajnog puta, postavljanja pacijenta u bočni koma položaj, kao i u oblasti metoda zaustavljanja krvarenja i terapijskog pristupa pacijentu s krvarenjem.

Konstatna edukacija i treninzi, rad u ambulanti i na terenu, spašavanje života i u najkritičnijim situacijama poput poplava, požara, sabraćajnih nesreća, izuzetno su naporni. Zato Stefanović kaže da treba promovisati zaposlene u Zavodu za HMP jer ,,tokom rada često žrtvuju svoje zdravlje pa i živote, kako bi pomagali oboljelima ili povrijeđenima”.

Sjetimo se težine ovog posla kad se sljedeći put budemo nezadovoljno vrpoljili čekajući „da se smiluju” da i nas pregledaju.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo