Povežite se sa nama

Uncategorized

SLABA TAČKA SRPSKOG PREMIJERA ALEKSANDRA VUČIĆA: Andrej, po funkciji – brat

Objavljeno prije

na

Nedjelje nakon otkrivanja arsenala oružja u beogradskom prigradskom naselju Jajinci, nedaleko od kuće porodice srpskog premijera Aleksandara Vučića, nisu donijele mnogo novog. Iako je Vučić u prvi mah minimalizovao značaj incidenta i izrazio sumnju da će vlasnik biti pronaden, za većinu tabloida nije bilo dileme da je na meti bio premijer, a razilazili su se samo u vezi s mogućim motivom i izvršiocima.

Za jedne su iza ,,pokušaja atentata” stajale zapadne tajne službe, drugi su, pozivajući se na izvore iz vrha vlasti, pisali o crnogorskoj mafiji i povezivali Jajince s ubistvom vođe navijača fudbalskog kluba Partizan i osuđenog narko-dilera Aleksandra Stojanovića Mutavog, koji je na spektakularan način likvidiran u Beogradu prije mjesec. Tada je Aleksandar Vučić najavio rat mafiji, aludirajući na onu koja djeluje iz inostranstva. Ubrzo je javnost saznala da je Vučić mislio na Crnu Goru.

Onda je ministar unutrašnjih poslova dodao novu temu za medijska nagađanja.

Nebojša Stefanović je za RTS saopštio da premijer strahuje kako je žrtva u stvari trebalo da bude njegov brat Andrej Vučić. ,,U posljednjih dvadeset godina nikad ga nisam vidio u ovakvom stanju kao u posljednja dva dana”, rekao je ministar o premijeru. ,,Sve bezbjednosne službe koje su radile njegov profil mogu da vam kažu da on i njegov brat imaju po jednu slabu tačku, to jest da su jedan drugom slabe tacke… Oni su veoma, veoma bliski, kao jednojajčani blizanci, iako je među njima dvije godine razlike”, otvorio je dušu ministar unutrašnjih poslova.

Vučić se nedavno otkravio, pa je rekao da je ,,policija napredovala u istrazi u vezi s oružjem u Jajincima i na Novom Beogradu i izgleda da su stvari ozbiljnije nego što smo mislili u prvom trenutku”. Otkrio je i novi detalj – da je automobil s oružjem povezan s nekim licima koja su privedena zbog ,,opservacije stana koji je moj brat kupio na kredit” – i tako potvrdio da je Andrej taj koji je bio ugrožen.

,,Tačno je da mi je brat slaba tačka i volim ja njega i on mene. Smeta im čovek samo zato što svoga brata voli. On se ne bavi politikom i pogrešio je samo zato što je jednom rekao da mu smetaju i šef stalne misije Evropske unije u Beogradu Majkl Davenport i zaštitnik građana Saša Janković, i to mu nikada nisu oprostili”, rekao je Vučić.

Ove izjave pokreću pitanje kakvu ulogu u javnom i političkom životu igra Andrej Vučić. Koliko je uključen u ono što radi i zastupa Aleksandar Vučić?

Prvi put u javnosti ga je 2008, neposredno pošto je Tomislav Nikolić napustio Srpsku radikalnu stranku i osnovao Srpsku naprednu stranku indirektno pomenuo Aleksandar Vučić. ,,Od čega ću sada živeti? Ja imam profesiju, ali možda ću se baviti nekim poslovima poput berzanskih ili ću pomagati bratu u vođenju firme. Uglavom, ne brinite za moju egzistenciju,” rekao je Vučić tada, novinarima.

Napisi u štampi često su se usredsređivali na veze premijera i njegovog brata s navijačama. One postoje duže od 20 godina. Prema onome što je premijer pričao, u prošlosti se često nalazio na tribinama kao vatreni navijač Crvene zvezde. Prisjećao se javno i učešća u tučama.

Brat, Andrej je ušao formalno u Košarkaški klub Crvena zvezda uoči formiranja prve vlade nakon pada Demokratske stranke s vlasti 2012, u kojoj je Aleksandar preuzeo funkciju potpredsjednika vlade i ministra odbrane. Dio javnosti se pitao kakve veze ima Andrej Vučić s košarkom, odnosno šta je razlog njegovog imenovanja. Andrej Vučić je nerijetko bio na udaru kritike tadašnjeg trenera Partizana Duška Vujoševića, koji ga je optuživao da je, koristeći uticaj brata, obezbjeđivao novac za klub od sponzora i privatnih firmi.

Dvije godine kasnije, Andrej Vučić je podnio ostavku na funkciju u tom klubu. ,,On mnogo voli Crvenu zvezdu, borio se za nju na najčasniji mogući način i tako će da je i napusti, jer je očigledno da ne sme da bude nigde, jer je moj brat”, izjavio je Aleksandar.

Te 2014. godine, mediji su počeli da pišu o političkom angažmanu Andreja Vučića uoči lokalnih izbora. Neki od njih i da Andrej kadrira nasiljem i batinama po Srbiji. Poslije okončanja izbora, tadašnji kandidat opozicione Demokratske stranke za predsjednika opštine Mionica Milan Gavrilović za incidente tokom lokalnih izbora optužio je Andreja Vučića.

U novembru 2015. predsjednik čajetinske opštine Milan Stamatović, član Srpske narodne partije (SNP) protiv koga je Ministarstvo građevinarstva podnijelo krivičnu prijavu tvrdio je da je to, kao i aktuelne smjene direktora javnih preduzeća i republičkih institucija u Čajetini, obavljeno po nalogu Andreja Vučića. Andrej Vučić ,,kadruje i naređuje ko će biti smijenjen u Srbiji”, tvrdio je Stamatović, koji je na čelu jedne od rijetkih bogatijih opština u Srbiji. Na pitanje kako je moguće da to radi kad nema ovlašćenja, Stamatović je uzvratio: ,,Andrej Vučić obavlja trenutno najuticajniju funkciju u Srbiji, a to je funkcija premijerovog brata”.

U avgustu, 2015. godine, DS je izdala saopštenje u kojem je tvrdila da je SNS u Novom Sadu formirao izborni štab za pokrajinske i lokalne izbore, kao i mini štabove za svaki dio grada. Istaknuto je da izborni štab za pokrajinske izbore ,,vodi lično Andrej Vučić, brat predsjednika Vlade Srbije, koji je, za sebe i svoje ljude obezbijedio radni i životni prostor u Novom Sadu”.

Naprednjaci su tada javno pozivali Andreja da se uključi u politiku i pomogne stranci. Igor Mirović, aktuelni premijer Vojvodine, za Danas, u martu 2015. godine, je rekao: ,,Pozivam Andreja Vučića da se na aktivniji i formalniji način uključi u rad stranke, s obzirom na njegove kompetencije… On učestvuje u stranačkom životu tako što veoma retko u pojedine opštinske odbore dođe u smislu gosta kao člana stranke. To radi na krajnje primeren način, bez stranačke funkcije. Njegovu ulogu naduvavaju”.

Saša Radulović, kratkotrajni ministar u prvoj vladi kojoj je Vučić bio i formalno na čelu, rekao je u martu ove godine za radio Slobodna Evropa, da premijerov brat kupuje glasove. ,,Brat premijera Andrej Vučić, kada ulazi, recimo, u selo Kljajićevo kod Sombora, ide akcija podele paketa, ne bi li dobili glasove na izborima. To znaju svi iz tog sela, samo policije ni za leka…”.

Ime Andreja Vučića pominjano je i krajem juna 2011, u vezi s firmom Asomacum, koju je prema podacima Agencije za privredne registre on, ili neko s ličnom kartom na ime Andreja Vučića, osnovao 2010. Tada je Viša poreska inspektorka Poreske uprave (PU) S. J. uhapšena zbog sumnje da je u dogovoru s nekoliko ,,fantomskih” preduzeća oštetila budžet za oko 30 miliona dinara.

Priča nije dospjela na naslovne strane do 2014. kada je predsjednik Nove stranke Zoran Živković rekao da iza jedne od ,,fantomskih firmi za pranje novca”, Asomacum, stoji premijerov brat. On je tvrdio da je ta firma u blokadi zbog 22 miliona duga i da je to omogućila uhapšena inspektorka Poreske uprave.

Aleksandar Vučić je javno ponudio ostavku ukoliko se pokaže da su Živkovićeve tvrdnje tačne, zatraživši, u slučaju obrnutog ishoda, isto to od njega. Zaplet je uslijedio pošto je tadašnji zamjenik direktora PU izjavio da je premijerov brat žrtva prevare i da je firma Asomacum osnovana njegovom falsifikovanom ličnom kartom. Andrej Vučić je podnio tužbu Privrednom sudu u Beogradu zahtijevajući da bude proglašena ništavom odluka o osnivanju firma Asomacum. Tužba u kojoj se tvrdi da je firma osnovana falsifikatom lične karte upućena je četiri godine nakon njenog osnivanja.

Suđenje je počelo 2. marta 2015. Nedjelju kasnije ministar policije saziva konferenciju za medije na kojoj saopštava da je uhapšeno 16 osoba koje se sumnjiče da su krađom identiteta osnovali sedam preduzeća, između ostalih i Asomacum.

Pet mjeseci od prvog ročišta, Andrej Vučić je podnio zahtjev za izuzećem sudije Mirjane Jovanović, tvrdeći da odugovlači postupak i da nije nepristrasna. Predsjednik Privrednog suda po hitnom postupku uvažava njegov zahtjev što je privuklo pažnju Savjeta za borbu protiv korupcije. Savjet je u izvještaju o stanju u pravosuđu našao da je promjena sudije izvršena na nezakonit način pošto Zakon o parničnom postupku ne dopušta izuzeće sudije zbog odugovlačenja postupka.

Iako je suđenje krenulo ispočetka, novom sudiji Draganu Dragoviću bilo je potrebno jedno ročište da ga privede kraju. Privredni sud je usvojio tužbu Andreja Vučića, a ta odluka je početkom ove godine postala pravosnažna. Slučaj Asomacum trenutno se nalazi pred Ustavnim sudom Srbije.

Vučić se našao u centru još jedne afere u kojoj je ulogu imala lična karta. Tokom Parade ponosa 2014, Andrej Vučić i Predrag Mali, njegov školski drug i brat gradonačelnika Beograda Siniše Malog, pokušali su da probiju kordon policije u centru grada. S njima su bila i dva pripadnika Vojne policije.

Između te četvorke i članova niškog odreda Žandarmerije došlo do fizičkog sukoba u kojem su premijerov i gradonačelnikov brat, zajedno s vojnim policajcima, izvukli deblji kraj. Protiv osam pripadnika Žandarmerije vodi se sudski postupak. Vučić i Mali tvrde da su ih policajci fizički napali, iako su se oni povinovali njihovim instrukcijama. Žandarmi su pred sudom tvrdili da su odbili da se legitimišu i da su nasilno pokušali da probijuie kordon.

U članku iz juna 2014. u Politici je tim povodom naveden interesantan detalj kojim je Andrej Vučić okarakterisan kao rusofil. ,,Žandarmi (koji su tukli brata premijera na Paradi ponosa) tada nikako nisu mogli da znaju još nešto – da je ispod dukserice nosio majicu s velikim natpisom Rusija”.

Poslovni poduhvati

Prema podacima do kojih su došli novinari istraživačke mreže KRIK, Andrej Vučić u posljednjih 18 godina zaposlen je u Narodnoj banci Srbije. Na zvaničnom sajtu Udruženja osiguravača Srbije može se vidjeti da je Andrej Vučić član Nadzornog odbora ove institucije. U javnosti cirkuliše niz špekulacija o poslovnim poduhvatima brata Aleksandra Vučića. Mogle su da se čuju i pročitaju glasine da je Andrej vlasnik firme za distribuciju elektronske opreme Win Win, kupac velikih obradivih površina u Vojvodini i poznatog beogradskog restorana Franš. Prmijer je u više navrata demantovao ,,te čaršijske priče”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo