Uncategorized
PUČISTIČKA VLADA: Političari, policajci, kriminalci, saradnici
Objavljeno prije
8 godinana
Objavio:
Monitor onlineKao što se dalo pretpostaviti, Aleksandar Sinđelić zvani Sinđo, nesuđeni organizator „terorističkih napada” u noći 16. oktobra, dobio je u Podgorici status svjedoka saradnika. Ljestvica optužbi je podignuta na veći nivo pa se sada „za stvaranje kriminalne organizacije” koja je, navodno, planirala krvoproliće i nasilno preuzimanje vlasti u Crnoj Gori terete ruski nacionalisti Eduard Vladimirovič Shirkov i Vladimir Nikolajevič Popov. O njima sem imena, ne znamo baš ništa.
,,Ovakvu odluku sud je donio nakon ocjene da će svjedok saradnik svojim svjedočenjem znatno doprinijeti dokazivanju predmetnih krivičnih djela i pomoći otkrivanju i dokazivanju drugih krivičnih djela za koja se osnovano sumnja da je kriminalna grupa vršila”, stoji u saopštenju koje je potpisala Aida Mazurović, savjetnica za odnose sa javnošću u Višem sudu, uz konstataciju da se sa Sinđelićem u dil ulazi pošto je značaj njegovog iskaza „pretežniji od štetnih posljedica krivičnog djela koje mu se stavlja na teret”.
Zbog tog značaja tužilaštvo je prekvalifikovalo optužbe na njegov račun, pa je Sinđelić od vođe terorista postao „običan” član kriminalne organizacije. To mu je dalo mogućnost da zatvor i optuženičku klupu zamijeni slobodom (pod zaštitom policije – ukoliko je želi) uz obavezu svjedočenja pod zakletvom. Dođe li do sudskog procesa. Što je još daleko od izvjesnog.
Prisjetimo li se svega što su crnogorska policija i tužilaštvo, a prije svih glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, Sinđeliću stavljalo na teret od 16. oktobra do danas shvatićemo koliko je tužilaštvu dragocjen njegov iskaz. Čak i uz činjenicu da prema Zakonu o krivičnom postupku (član 132) sud ne može nekoga oglasiti krivim samo na osnovu dokaza dobijenog svjedočenjem svjedoka saradnika.
Dakle, u osvit izbornog dana, dok su sanjivi članovi biračkih odbora pečatili glasačke kutije, Uprava policije nas je obavijestila o hapšenju 20 ljudi koji su, da citiramo saopštenje, planirali da „u vrijeme proglašenja rezultata izbora, uz upotrebu oružja, zauzmu prostorije Skupštine, s namjerom da proglase izbornu pobjedu određenih političkih partija. Takođe se sumnja da je plan kriminalne organizacije bilo lišavanje slobode premijera Crne Gore”. Koji sat kasnije, iz Tužilaštva stiže saopštenje po kome su organizatori kriminalne organizacije Sinđelić i penzionisani komandant srpske Žandarmerije Bratislav Dikić. Specijalno državno tužilaštvo sumnjiči Dikića i Sinđelića da su organizatori terorističke grupe, potvrđuje Katnić četiri dana kasnije, gostujući na TV Vijesti, uz tvrdnju da ima dokaze da je Sinđelić organizator grupe.
Dvadesetak dana kasnije, u Naredbi za sprovođenje istrage od 5. novembra navodi se da su ruski državljani Edvard Širokov i Vladimir Popov, te srpski državljani Aleksandar Sinđelić, Bratislav Dikić, Predrag Bogićević i Nemanja Ristić počinili „krivično djelo terorizam u pokušaju”. Sinđelić je tada već u spuškom zatvoru, u kome se obro nakon dobrovoljnog dolaska u Crnu Goru. Pod još nerazjašnjenim okolnostima, a nakon beogradskih razgovora sa tužiocem Katnićem. Demantujući vlastite tvrdnje, iznijete samo koji dan ranije.
„Nisam u bekstvu, nalazim se ovde u Srbiji u Beogradu, gde se bavim poslovima obezbeđenja i štampanjem majica”, izjavio je Sinđelić 19. ili 20. oktobra za portal Srbijadanas, uz konstataciju da srpska policija ima njegovu adresu na kojoj mogu da ga nađu. Potom je, u izjavi za Vijesti proširio odbranu od, kako je tvrdio, neosnovanih optužbi. „Ako (Milo) Đukanović tamo pali marihuanu i piše gluposti, to je njegov problem, razumijete. Ta kriminalna opcija tamo što radi uopšte me ne zanima, a za ovo što se dešava po medijima tek ćemo da se tužimo i da vidimo šta će da bude, s obzirom na to da ja iz Srbije nisam odlazio, niti znam o čemu se radi”. Kad ono – zna mnogo. Tako misle u crnogorskom Specijalnom tužilaštvu.
„Od prvog dana pričam da u ovom slučaju nije bilo elemenata terorizma u pokušaju, a sada je to i potvrđeno”, kazao je, za Dan Dikićev advokat Mi-lan Petrović, podsjećajući da osumnjičeni za terorizam u pokušaju ne može dobiti status svjedoka saradnika. „Još nijesam dobio obrazloženje tužila-štva, ali je izvjesno da su prekvalifikovali djelo za koje terete Sinđelića i da se on sada tereti da je član kriminalne organizacije, ili nešto slično tome”.
U sjenci tih nepoznanica pokušava se provući dio jednako zanimljive priče o (ne)izvršenom državnom udaru. Izgleda, naime, da je razriješena tajna misterioznog uništenja oružja kojim su pučisti – njih 20, 60 ili 500 – namjeravali da osvoje parlament, eliminišu specijalnu jedinicu policije, vojsku iz kasarne Danilovgrad, uhapse premijera i potom se iz Skupštine „danima, nedjeljama, odnosno, mjesecima” brane od 2.000 policajaca i vojnika. Naoružanih.
Tog oružja nema i nije ga bilo, može se zaključiti iz izjave Mirka Velimirovića čovjeka koji je – po svoj prilici – crnogorskoj policiji i Tužilaštvu dao prve informacije o pučistima i njihovim namjerama.
„Iako sam uzeo novac od Sinđelića, dva dana sam razmišljao šta da uradim. Odlučio sam da odem u Crnu Goru i sve ispričam policiji”, stoji u zapisniku sa Velimirovićevog saslušanja u Specijalnom tužilaštvu koje je, prema tvrdnjama Dana, obavljeno 18. oktobra. Iz policije su ga uputili kod tužioca „gdje smo se dogovorili da vidimo dokle će to ići, i ja sam na to pristao”. Pitanje da li je Velimirović, bivši policajac iz Zubinog Potoka, postupao samoinicijativno ili po nečijem, unaprijed smišljenom, planu predstavlja osnovu za razrješenja političko-kriminalnog rebusa koji je, između ostalog, odlučio pobjednika oktobarskih izbora. Prema sopstvenom priznanju, Velimirović se potom vratio u Srbiju i od Sinđelića uzeo još 15 hiljada eura za nabavku oružja i njegovo skladištenje u Podgorici (prvih 15 hiljada uzeo je ranije). „Sinđelić je od mene tražio da slikam oružje i da mu pokažem fotografiju. Nakon tog sastanka vratio sam se u Crnu Goru, slikao oružje koje je već bilo pripremljeno i odmah nakon toga se vratio u Srbiju kako bih mu pokazao tu fotografiju…”.
Da naglasimo: vratio se u Crnu Goru i slikao oružje koje je već bilo pripremljeno. Da li je to onih 50 automatskih pušaka i pištolja o kojima nam je Katnić pričao priče nalik na bajke – da ga je u inostranstvu „na granici između Srbije i Albanije” uništila osoba „pod kontrolon Specijalnog tužilaštva”, da se nije smjelo dozvoliti da dođe u ruke grupe angažovanih profesionalaca „iz treće zemlje” ali da tužilaštvo ima dokaze o njegovom uništenju. Istine radi, Katnić je u jednom momentu emisije Načisto saopštio kako neke stvari „koje saopštava Tužilaštvo” nijesu logične i (možda) nijesu tačne. Ali da se sve to radi kako bi se do danas anonimni agresori zbunili i omeli u svom zločinačkom naumu.
Ostavimo za neko mirnije vrijeme raspravu na temu da li je specijalni tužilac imao pravo da, naglašavamo – možda, od izbornog dana pa nadalje, obmanjuje ne samo moguće zločince već i kompletnu crnogorsku javnost, svjesno naduvavajući opasnost u izbornoj noći. Pošto su potencijalni pučisti bili i bez obećanog oružja (Velimirović slikao oružje koje je već bilo pripremljeno) i bez opreme (Sinđelić je neposredno pred dolazak u Podgoricu pripremljene uniforme i opremu predao srpskim službama bezbjednosti).
Uostalom, Katnićeve kolege (da ne kažemo potčinjeni u hijerarhijski precizno ustrojenom Tužilaštvu) smatraju da se tim pitanjima mediji ne smiju baviti. „Podsjećamo građane Crne Gore da poštujemo pravo javnosti da zna, ali istovremeno ističemo da to pravo ne može biti apsolutno, naročito kada je riječ o postupku koji je u toku”, stoji u saopštenju Udruženja tužilaca. Kao da je neko iz medija natjerao Katnića i VDT Ivicu Stankovića da gostuju po televizijama, sazivaju konferencije za medije, tamo pričaju bajke i demantuju sami sebe. Ali i jasno i glasno – a bez ijednog jedinog da sada predočenog dokaza – optuže/osumnjiče ili samo oklevetaju DF, najjaču političku grupaciju u Crnoj Gori koja nije pod kontrolom Mila Đukanovića. Katnić je istog dana i na istom mjestu – za nepunih 50 minuta -saopštio: (1)”mi smo identifikovali o kojoj političkoj grupaciji se radi”, (2) “utvrđeno je koja je to politička struktura”, (3) “ako sam kazao da je utvrđeno, izvinjavam se – postoji osnovana sumnja” i konačno (4) “posjedujemo dokaze da je u sve ovo na određen način i u određenom obimu bila involvirana određena politička grupacija”. Koja je od ove četiri tvrdnje tačna?
Iz nekog razloga to pitanje ni jednog trenutka nije zaintrigiralo parlamentarnu većinu (bivšu i buduću) skupštinski Odbor za bezbjednost, Savjet za nacionalnu bezbjednost i odbranu, nadležne iz ANB, Uprave policije, Ministarstva odbrane… Kao da je sve navedeno lični problem Milivoja Katnića, Ivice Stankovića i, eventualno, onih 180 hiljada garađana Crne Gore koji su svoj glas na minulim izborima dali opoziciji. Plus koja hiljada onih koji – upravo zbog priče o državnom udaru i „lišavanju slobode” premijera Đukanovića nijesu iskoristili svoje glasačko pravo, strahujući da će tako postati saučesnici napada na Crnu Goru.
Zato je, iz današnje perspektive gledano, korist od Dikića, Sinđelića i pučista pod njihovom kontrolom (komandom) imao samo DPS. Mandatar iz redova te partije Duško Marković našao se ničim izazvan u prilici da formira vladu iako je opozicioni blok nakon izbora imao veću podršku glasača i više mandata (39 prema 36, odnosno 38 ako DPS-u i LS pridodamo pripadajuće mandate SD Ivana Brajovića).
Pride, opozicija je nacionalnim partijama, a prije svega Bošnjačkoj stranci ponudila višestruko izdašniju koaliciju – i po broju funkcija i njihovoj težini i što se tiče političke svrsishodnosti tog angažmana. Na strani DPS i njenog mandatara bili su parapolitičke metode vladavine (mito, strah, ucjena) uz dragocjeno opravdanje – sa pučistima se ne može. Svjesno ili nesvjesno, Specijalno tužilaštvo i te kako je doprinijelo takvom raspletu. I uzalud iz Udruženja tužilaca prijete „dijelu javnosti koji pokušava da djelovanje Specijalnog državnog tužilaštva politički konotira”. Već smo osuđeni. Samo da nam kažu – na koliko.
Napismeno – neuračunljiv?
Majka svih pitanja glasi: može li se vjerovati onome što Aleksandar Sinđelić priča i što će, eventualno, pričati pred sudom. Advokat Branislav Lutovac podsjeća da svjedok saradnik ne može biti gonjen za krivično djelo organizovanog kriminala za koje se vodi postupak. ,,On unaprijed svojim iskazom sebe abolira od krivice. Prema tome stepen pouzdanosti takvoga svjedoka je vrlo problematičan”. I mimo toga, Sinđelićev iskaz može biti osporen i zbog njegove – navodne – neuračunljivosti. „Sinđelić ima dijagnozu da je psihički ozbiljno poremećen, a stekao ju je nešto posle 2000. godine, kada je u kasarni ubio dva vojnika zato što su ga maltretirali. Osuđen je na sedam godina, od kojih je odležao ukupno tri, nakon čega je pušten na slobodu”, tvrde izvori tabloida Alo. Slična priča i na portalu Princip. Njihov anonimni sagovornik kazuje o Sinđeliću: „Pričao mi je više puta da dok je bio na odsluženju vojnog roka u Užicu, da je tamo počinio dvostruko ubistvo. Bilo je to krajem 1999. ili početkom 2000-e. Tada je navodno iz kasarne pobjegao u Crnu Goru, gdje je bio uhapšen i zatvoren u spuškom zatvoru. U Spužu je proveo godinu i par mjeseci a onda je prebačen u niški zatvor, odakle je pušten posle dvije godine sa potvrdom da je neuračunljiv. Hvalisao se da je tada počeo da radi za službu i da je dobio novi identitet…”. Opet, mediji iz Srbije, skupa sa gore pomenutim navode i podatak da je Sinđelić 2006. godine bio u zatvoru u Nišu gdje je bio jedan od organizatora pobune koja je gasila Žandarmerija pod komandom Bratislava Dikića. Iako izgleda da se, hronološki gledano, ove priče ne podudaraju. Medijima se javio i rezervni oficir Vojske i MUP-a Srbije Goran Vidojević (44) optužujući Sinđelića da je pokušao da mu smjesti učešće u puču i hapšenje u Podgorici. „Predložio mi je da do sredine oktobra, skupim 10-20 ljudi, koji su spremni da idu da ratuju za novac u Ukrajinu. Prema njegovom kazivanju, plan je bio da dođemo svi u Podgoricu, gdje se održava skup dobrovoljaca, za odlazak u Ukrajinu. Sinđelić je rekao da nađem ljude, a on će nam naknadno javiti tačan termin polaska za Crnu Goru, a dobićemo novac za putne troškove, dnevnice i za avionske karte. Pošto znam o kakavom prevarantu se radi, znao sam da je u pitanju neka mutna rabota. Znao sam da sprema neku podvalu i tek nakon hapšenja onih ljudi u Crnoj Gori, na dan izbora, shvatio sam da je i meni bila spremljena klopka”, prenose Vidojevićevu priču mediji iz Srbije i Crne Gore. Šta je od svega toga istina tek treba da saznamo.
Ljepota koalicije
Nakon osmočasovne rasprave, GO BS prihvatio je u srijedu ponudu DPS-a o zajedničkom formiranju vlade. Tako će partija sa dva mandata u parlamentu (nešto više od tri odsto glasova) u vladi dobiti potpredsjednika zaduženog za regionalni razvoj (Rafet Husović) ministra rada i socijalnog staranja (Osman Nurković) i ministra saobraćaja (Kemal Purišić). „Ljudi, nažalost, nijesu shvatili da je samo malo više trebalo da vodimo računa o stabilnosti Crne Gore”, kazao je za Vijesti Orhan Šahmanović, predvodnik dijela BS koje je zagovaralo formiranje vlade sa partijama opozicije. Tako su uzaludna ostala upozorenja, nalik na ono Nebojše Medojevića (DF), da će BS savezom sa DPS-om „preuzeti kompletnu odgovornost za eskalaciju političke, ekonomske, socijalne i bezbjednosne krize u zemlji”. Zato, na drugoj strani, paktiranje SD sa DPS „po svaku cijenu” nikoga nije iznenadilo. Ivan Brajović i Vujica Lazović su, izgleda, pristali da njihova partija – takođe sa dva mandata – izgubi već dogovoreno mjesto potpredsjednika vlade i „tradicionalno” ministarstvo saobraćaja (pripalo Bošnjačkoj stranci). Umjesto toga dobiće dva „vruća krompira” – prosvjetu i zdravstvo. I priliku da se prse novom žrtvom položenom na oltar otadžbine.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam
U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini
Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.
Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.
Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.
Gradimir GOJER
Komentari
Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar
Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?
Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.
Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).
Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.
Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.
Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.
Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.
Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.
O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.
Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Možemo se složiti ili ne složiti sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili
Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.
Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.
Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.
“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.
Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.
Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.
Iz vlade su pitanja ignorisali. Ostalo je samo da nagađamo jesu li premijer Abazović, koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).
Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je tužilaštvu predložio da tog građanina, po službenoj dužnosti, goni zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog. Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.
Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.
Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”
Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati. “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.
Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PODGORICA NA ČEKANJU: Između nove vlasti i novih izbora
TAMA CRNOGORSKOG I SRPSKOG PRAVOSUĐA: U službi gospodara i kartela
KO SAVJETUJE DRŽAVNE ZVANIČNIKE: Radno mjesto za partijske drugove
Izdvajamo
-
Izdvojeno1 sedmica
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
Izdvojeno4 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Lov na agente
-
DETEKTOR4 sedmice
Javašluk u Upravi za zaštitu kulturnih dobara
-
INTERVJU2 sedmice
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
-
INTERVJU4 sedmice
SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Mora se jasno vidjeti put kojim idemo
-
FOKUS3 sedmice
REZULTATI POPISA: Svih nas ima
-
DUHANKESA3 sedmice
35 godina “Monitora“ – kapa dolje!