Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH

Objavljeno prije

na

Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora

 

MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?

DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim  njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.

MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?

DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori.  A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.

MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?

DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“  tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.

MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?

DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.

Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.

MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?

DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.

MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?

DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.

Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.

Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom  podlogom.

Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.

U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.

A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.

 

EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI

MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?

DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.        

 

Netanjahuova inscenirana farsa

MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi.  Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?

DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Ćutanje vlasti je saučesništvo u normalizaciji zločina 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćutanje vlasti na izjavu mitropolita Joanikija je nastavak otvorenog partnerstva između vlasti i crkvenih institucija koje funkcionišu kao političko-ideološka osovina za rehabilitaciju fašističkih i zločinačkih narativa. U toj simbiozi vlast dobija alibi, a crkva političku moć. Takva ćutnja nije pasivno, već aktivno saučesništvo u normalizaciji zločina, istorijskog revizionizma i društvene anestezije

 

 

Proglasiti mirni protest protiv političkog nasilja prijetnjom po turizam nije samo manipulacija — to je akt institucionalnog nasilja. To je pokušaj da se žrtve ućutkaju, da se njihov glas proglasi štetnim, a njihova borba nepoželjnom. Vlast više ni ne krije da joj smeta postojanje bilo kakvog otpora

MONITOR: Kako komentarišete  izjavu mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija koji je Pavla Đurišića nazvao velikim junakom?

DABIŽINOVIĆ: To smatram ozbiljnim hegemonijskim političkim programom jedne institucije koja dokazano ratnog zločinca prikazuje kao vlastitog heroja. Nije to prvi put. I posljednji rat iznjedrio je ratne zločince koji su, uprkos utvrđenoj odgovornosti, predstavljani kao heroji. Takvu politiku ta institucija je čuvala i podsticala, a nikada za nju nije preuzela odgovornost. 

Najmanje što je trebalo da uradi jeste da pokaže odgovornost i obazrivost prema zajednici, umjesto da ovakvim porukama dodatno produbljuje podjele, širi bijes i proizvodi tihu većinu s ciljem relativizacije već utvrđenih zločina i odgovornosti.

MONITOR: A ćutanje vlasti na tu izjavu? 

DABIŽINOVIĆ: To nije samo ćutanje – to je pristanak. To je nastavak otvorenog partnerstva između vlasti i crkvenih institucija koje funkcionišu kao političko-ideološka osovina za rehabilitaciju fašističkih i zločinačkih narativa. U toj simbiozi vlast dobija alibi, a crkva političku moć. Takva ćutnja nije pasivno, već aktivno saučesništvo u normalizaciji zločina, istorijskog revizionizma i društvene anestezije. 

Posebno zabrinjava uloga tihe većine, koja nije nevina – to je masa koja izbjegava odgovornost, ali svojim ćutanjem učestvuje u pranju krvavih ruku, bilo iz straha, konformizma ili ideološke bliskosti. Na tom ćutanju se gradi sistem koji briše razliku između žrtve i dželata.  

MONITOR: Očekujete li neku institucionalnu reakciju? 

DABIŽINOVIĆ: Nažalost, reagovanja dolaze isključivo s onih mjesta koja već godinama ukazuju na ovu ekonomiju podvala, laži i smrti — ali čiji je uticaj minoran. To je pozicija glasnika, a glasnike istorijski ili simbolički – uvijek ubiju. 

Institucije su postale pukotina kroz koju se pušta krv društvu i državi; one ne štite javni interes, već služe kao braunila kroz koju politički subjekti isisavaju preostale resurse za svoje dnevne potrebe, svjesni da vremena i snage ponestaje. 

„Pobjednička većina“ djeluje krvoločno, legalizujući kriminal i nasilje kroz skupštinske procedure, nastavljajući tamo gdje je prethodna, tridesetogodišnja vlast stala – prvo porobljavanjem istine, a zatim sistematskim podrivanjem društva ekonomijom smrti. Izvršna vlast ne samo da toleriše zločin, već ga aktivno proizvodi  podrškom procesu zločinjarenja.  

Istovremeno, i vlast i opozicija nam podmeću etničku pripadnost kao osnovu identiteta, uz brutalnu zloupotrebu vjere: jedni kroz otvorenu politiku, drugi kroz tiho saučesništvo. Sve to čine kako bi izbjegli odgovornost za razorene institucije i društvo,  koje ostavljaju za sobom.  U tom procesu, spremni su da sve stave na doboš i dokrajče i ono malo što nam je preostalo.

MONITOR: Umjesto suočavanja sa prošlošću, šta je na djelu ? 

DABIŽINOVIĆ: Pojam „suočavanje sa prošlošću“ više zaklanja nego što otkriva — zaklanja slike užasa, smrti, raseljavanja, zgarišta i nasilja nad drugima. I dalje izostaju i odgovornost i priznanje za ono što je učinjeno u naše ime. Umjesto iskrenog procesa suočavanja, svjedočimo truljenju same ideje društvenosti: eksploataciji slika stradanja, normalizaciji ratnih sukoba i potpunom poricanju užasa smrti. Gubimo osjetljivost, a u njenom odsustvu raste brutalna, svakodnevna okrutnost. To propadanje ljudskosti širom otvara vrata svakoj vrsti pohlepe — naročito kapitalu i populističkim politikama koje čovjeka svode na predmet, na resurs koji se može prodati za male ili velike pare, sve u ime lične koristi i opstanka na vlasti.

MONITOR: Može li crnogorsko društvo „ozdraviti“ i ići dalje bez istinskog suočavanja sa prošlošću?  

DABIŽINOVIĆ: Možemo postaviti i drugo pitanje: Da li smo uopšte u stanju da, nakon godina nepriznavanja genocida, femicida… proizvedemo sposobnost da budemo osjetljivi na slike užasa? Da li smo spremni da priznamo zločine, prihvatimo odgovornost i, napokon, suočimo se sa prošlošću, sa devastacijom prostora, ubijanjem žena…?

Pitanje nije samo da li smo sposobni da pozovemo na odgovornost — jer pozivanje na odgovornost samo po sebi za ove generacije političara ne znači njeno preuzimanje. Pitanje je da li smo spremni da se suprotstavimo okrutnosti političkih odluka, da se borimo za kolektivnu pravdu, za odgovornost našeg društva i na kraju, da pobijedimo strah od gubitka i promjena. 

MONITOR: Vlastima suočavanje generalno  loše  ide. Kako vidite izjave iz PES-a da su protesti Cetinjana opstrukcija turističke sezone? 

DABIŽINOVIĆ: To je beskrupulozna laž, proizvod vlasti koja prezire sopstvene građane. Proglasiti mirni protest protiv političkog nasilja prijetnjom po turizam nije samo manipulacija — to je akt institucionalnog nasilja. To je pokušaj da se žrtve ućutkaju, da se njihov glas proglasi štetnim, a njihova borba nepoželjnom. 

Vlast više ni ne krije da joj smeta postojanje bilo kakvog otpora. Ovdje se radi o ogoljenoj strategiji — demonizuj građane, relativizuj zločine, okreni javnost protiv onih koji traže pravdu. To je prljava politička igra u kojoj je sve dozvoljeno, osim odgovornosti. PES nastavlja kontinuitet vlasti koja građane vidi kao smetnju, a žrtve kao problem koji treba zataškati. Ovo je poruka: ćutite, trpite, nestanite. A mi, ako ćutimo, ako ne kažemo “dosta”, ako se ne suprotstavimo, postajemo saučesnici. 

Ovo nije politika — ovo je brutalna kampanja protiv ljudskog dostojanstva, protiv sjećanja, protiv istine. I to se ne može nazvati drugačije nego zločinom koji se odvija pod okriljem države. Vrijeme je da prestanemo da tražimo razloge zašto su oni takvi. Vrijeme je da pitamo sebe — zašto im to dopuštamo? Zato je građanska solidarnost posljednja linija odbrane ljudskosti. Nema napretka, nema pravde, nema mira dok se žrtvama ne prizna status i dok institucije ne odgovore. Ako to ne razumijemo, mi smo izgubljeni.

MONITOR: Brojni su primjeri mizogenog govora u proteklim sedmicama. Kako to vidite?

DABIŽINOVIĆ: Mizogeni govor nije slučajan niti izuzetan fenomen, već je simptom duboko ukorijenjenog društvenog problema, odražava sistemsku kulturu nasilja i patrijarhalne dominacije. On je manifestacija ne samo ličnih stavova, već i institucionalizovanih normi koje ženu vide kao objekt, a ne kao ravnopravnog člana društva. Ovaj govor pokazuje koliko je društvo još uvijek nesposobno da se oslobodi patrijarhalnog nasilja koji žene instrumentalizuje i svodi na manje vrijedne, manje sposobne, ili čak na “legitimne” mete nasilja. 

 Ženama je najlakše oduzeti dignitet i glas. To nije samo verbalno nasilje, već strategija koja ima za cilj zastrašivanje i potkopavanje prava žena., za koje se godinama borimo.  A, sve ostale grupe, koje bi se mogle solidarizovati sa ženom u borbi za ravnopravnost, lako je zastrašiti i stvoriti strah od eventualnih gubitaka. Mizogeni govor nije izolovan incident — to je politički instrument, sredstvo za delegitimizaciju žena i njihovog javnog djelovanja. 

MONITOR: Ipak  nam i dalje obećavaju Evropu. Iz Ministarstva evropskih poslova najavljuju da ćemo ove godine interno zatvoriti šest poglavlja. Čini li vam se da napredujemo na tom dugom putu? 

DABIŽINOVIĆ: To što nam i dalje prodaju priču o Evropi nije ništa drugo do politička manipulacija da ne kažem prevara — prema građanima, i prema međunarodnoj zajednici. Svako novo „poglavlje“ koje vlast zatvori na papiru, otvara se u realnosti kao još jedan dokaz potpunog izostanka suštinskih reformi. I to nije napredak — to je laž, ritualna, birokratska obmana bez sadržaja.

Zatvaranje poglavlja ne znači ništa kad se kriminal i institucije prepliću do neprepoznatljivosti. Kada je pravda zarobljena, sigurnost privatizovana, a demokratija ogoljena do lažne forme — tada evropski put postaje maska iza koje se skriva razaranje zajednice. Obećavaju Evropu, a isporučuju ozakonjeno nasilje i degradaciju.

Ovo nije evropski put — ovo je put ka samouništenju, gdje institucije postoje samo kao kulise, a građani kao statisti u političkom teatru bez izlaza. Dok se evropski partneri zadovoljavaju simulacijom reformi, ovdje traju stvarne regresije: urušavanje povjerenja, egzodus mladih, moralna pustoš.

Zato je krajnje vrijeme da prestanemo da mjerimo napredak po broju zatvorenih poglavlja, i počnemo ga mjeriti po tome da li građani osjećaju pravdu, sigurnost i dostojanstvo. Sve dok toga nema, „Evropa“ je samo riječ koja služi da se produži status quo — a to nije put naprijed, već bijeg od istine.

Milena PEROVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PETAR PEJAKOVIĆ, REDITELJ: Treba prvo krenuti od sebe 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suočavanje treba da se desi na ličnom planu, ali prije svega u svim sferama društva. Potrebno je stvari procesuirati pravno, politički, naučno i istorijski. Potrebno je do kraja individualizovati krivicu. Suočiti se sa vlastitim sramom

 

 

MONITOR: ,,Asketska posvećenost pronalaženju informacija o mučnoj temi opsade Dubrovnika rezultirala je rijetko viđenim kazališnim remek-djelom. Smrt u Dubrovniku predstava je u kojoj su svi suradnici potpuno beskompromisni i izloženi, ranjivi i ranjeni, laka meta za još jedno preispitivanje povijesti koje je zbog osjetljivosti teme moglo završiti podjelama i gorčinom. Međutim, orijentacija kreativnog tima u službi je dviju svetinja – istine i pomirenja”, navodi se u obrazloženju nagrade Marul za najbolju predstavu na Marulićevim danima. Je li vas iznenadila nagrada?

PEJAKOVIĆ:Nije. Znamo da imamo dobru predstavu i da smo veoma posvećno i pošteno obradili jako delikatnu i važnu temu. Naravno, nismo znali koliko je kvalitetna konkurencija na Marulićevim danima, ali smo bili svjesni da imamo veoma jaku predstavu, i društveno angažovano, i umjetnički. 

Ja sam lično sklon takmičenju sa samim sobom, ostalo me ne pokreće previše, nagrade mi jesu prijatne, ali nisu mi prevelik podsticaj. Za ovu predstavu nagrade su nam, ipak, jako važne jer mogu da na dobar način skrenu pažnju šire javnosti na značajnu, a tabuiziranu temu i da konkretno doprinesu procesu suočavanja sa prošlošću i pomirenju. 

Pored nagrade za najbolju predstavu, Anja Pletikosa je dobila i nagradu za najbolju dramatizaciju, što daje poseban značaj i važnost potrebi da se ispriča baš ova potisnuta priča i da se ispriča baš na ovaj način – bez osuđivanja, sa namjerom da se stvari razumiju, da se saosjeća sa svakim njenim učesnikom, ali i sa namjerom da se stvari nazovu pravim imenom, i da se imenuju odgovorni za nepočinstva.

Iznenadili su nas, u određenoj mjeri, komentari publike u Splitu koji su bili izrazito pozitivni i često izraz oduševljenja, kao što je to slučaj i u samom obrazloženju nagrade za najbolju predstavu. Tu se srećemo sa starom pojavom da te često više cijene izvan tvoje zemlje nego kod kuće. Mada predstava Smrt u Dubrovniku donosi domaćoj publici jednu prije svega bolnu i tešku temu koja je krajnje skrajnuta i, samim time, nije ni moguće je dočekati sa oduševljenjem već sa dubokim i različitim osjećanjima.

MONITOR: Koliko je zahtjevan bio rad na predstavi i da li ste se plašili izazivanja pomenutih podjela?

PEJAKOVIĆ:Dugo smo radili. Oko dvije godine smo prikupljali autentične priče učesnika tih ratnih dešavanja. Obavili smo intervjue sa preko 30 učesnika napada na Dubrovnik. Neki od nji su podijelili svoje ratne ispovijesti zajedno sa glumcima koji su ih poslije izvodili u predstavi. Potom smo na različite pozorišne i dramaturške načine radili na prikupljenom materijalu sa glumcima i ostalim saradnicima oko godinu dana. Bilo je prije svega emotivno teško saslušati te priče, i ponovo ih proživljavati zajedno sa ljudima koji su imali snage i hrabrosti da ih podijele sa nama. Tu je i poenta, da treba da reagujemo iz srca. 

Moram da iskoristim svaku priliku da se zahvalim svim tim ljudima koji su podijelili  iskustva dubrovačkog ratišta sa nama. Ubijeđen sam da je to, prije svega, velika stvar za naše društvo. To je odraz njegovog sazrijevanja, ali i izraz snage pojedinca. Pozivam i sve ostale učesnike ovih dešavanja da se pridruže ovim glasovima koji nisu više usamljeni, da iznesu u javnosti i svoje priče i time doprinesu ozdravljenu društva u cjelini.

U predstavi Smrt u Dubrovniku je sve dokumentarno, autentično, preuzeto iz istinitih priča, ispovijesti vojnika sa dubrovačkog ratišta. Može se reći da je ova predstava jedna kolektivna ispovijest. Tim istinama smo dali različite scenske oblike u namjeri da istina o tim dešavanjima djeluje na različite načine: i emotivno, i ljudski, i fizički, i faktički, i poetski, i simbolički …

Što se tiče straha od podjela, mi smo već toliko podijeljeni, zavađeni i zakrvljeni da nema potrebe da bude gore. Javnost mora da se suoči sa stvarnim činjenicama i da nađe način da stvari pogleda i sa druge strane, a samim tim i objektivnije. Treba se staviti u položaj drugoga, druge strane u sukobu, makar ga doživljavali i kao neprijatelja. Treba pogledati stvari njegovim očima, pokušati razumjeti njegova osjećanja i stavove. Sa druge strane, treba smoći snage i sposobnosti da se suočiš sa vlastitim zlim djelima, svojom krivicom i da sam pokreneš pitanje odgovornosti i sankcija za to na najbeskompromisniji mogući način. Treba prvo krenuti od sebe. To je put. Taj proces jeste dug, težak i bolan.

Ovo su počeci suočavanja. Suočavanje treba da se desi na ličnom planu, ali prije svega u svim sferama društva. Potrebno je stvari procesuirati pravno, politički, naučno i istorijski. Potrebno je do kraja individualizovati krivicu. Suočiti se sa vlastitim sramom. 

MONITOR: Kako je predstava primljena u Crnoj Gori a kako u Hrvatskoj? 

PEJAKOVIĆ:U Crnoj Gori je predstava Smrt u Dubrovniku primljena raznoliko. Igrali smo je u Podgorici, Kolašinu, Kotoru i Cetinju. Jako je dobro razumije određen zatvoren krug ljudi. To ima veze, nažalost, i sa podnebljem, i sa predrasudama, ali i sa nacionalnom ostrašenošću. Crna Gora je, to je jasno i na ovom slučaju, zarobljenik svoje prošlosti, nerazvijenosti i podjela koje su iz toga nastajale i stalno se obnavljaju i gaje. Određena vrata u određenim institucijama kulture i u određenim gradovima su nam snažno zatvorena. Zato što se predstava bavi temom kojom se bavi i zato što pokreće pitanje odgovornosti za zlodjela koja su se desila na Dubrovačkom ratištu početkom devedesetih godina prošlog vijeka.

U regionu smo tek počeli da igramo, ali tu će put biti lakši. Ovo izvođenje u Splitu na Marulićevim danima je prvi izlazak predstave izvan Crne Gore. 

MONITOR: Gdje planirate da se dalje igra? 

PEJAKOVIĆ: Očekuju nas uskoro  igranja u Sarajevu, Dubrovniku, … Naišli smo na komentar u regionu kako je dobro što se suočavamo sa vlastitim zločinima na ovaj način i kako kod njih toga nema uopšte, kada je u pitanju suočavanje sa sopstvenom krivicom u prošlosti, kao temom obrađenom u pozorištu. 

MONITOR: Predstava je nastala u sklopu Dramskog studija Prazan prostor iz Podgorice. Da li je otvaranje tema iz bliske prošlosti i predstava poput ove moguće u ,,državnim” pozorištima?

PEJAKOVIĆ:Nisam siguran, bilo je projekata koji su društveno politički angažovani, ali koji su, po meni, ostali nedovoljno angažovani i umjetnički uobličeni da imaju snagu da se suoče sa problemom tako da ga nadvladaju, poetski preobliče i transponuju u rješenje. 

Prirodno je da ovakve teme i posebno pristup njima pripadaju nezavisnoj sceni. I dobro je da se ta scena u Crnoj Gori ipak razvija. Slobodno mogu reći da je trenutno nezavisna pozorišna scena kvalitetnija i značajnija nego repertoar nastao u institucionalnim pozorištima. To otvara urgentno pitanje sistema organizacije, finansiranja i funkcionisanja ukupne pozorišne scene kod nas. Ovaj dosadašnji je svakako prevaziđen i potrebno ga je radikalno mijenjati.

MONITOR:Da li se umjetnici u Crnoj Gori dovoljno i na pravi način bave ,,istinom i pomirenjem”, koje je pomenuto u obrazloženju nagrade? 

PEJAKOVIĆ:Ne. Ne bave se time, prije svega, oni koji bi to morali da rade na profesionalan i etičan način, jer je to njihov posao i obaveza: pravosuđe, istoričari, mediji i političari. Umjetnici su u tome relaksiraniji, nažalost, kao i u svemu. Generalno, postoji talas angažovanosti u teatru koji su donijeli mlađi autori i izvođači, ali ne i dovoljna radikalnost kako u sadržaju tako ni u formi.

Naša predstava pripada onome što nazivamo kulturom sjećanja. Nasuprot rasprostranjenoj (ne) kulturi zaborava. Namjera nam je suočiti javnost, prije svega u Crnoj Gori, sa istinom o ratu koji je vođen u Dubrovniku i njegovoj okolini. Nesuočavanje sa stvarnom prošlošću je dobar preduslov da se istorija ponovi. Smrt (u) Dubrovniku je umjetnički pohod/napad protiv dominantne kulture zaborava i laži. 

Ne želimo suočiti se samo sa prošlošću, istinom i zaboravom, već i suočiti se sa pitanjem odgovornosti, kolektivne i pojedinačne. Suočiti se i sa osjećajem srama. Predstava nema ambiciju, da procesuira stvari koje nisu, jasno je, u strašno maloj mjeri procesuirane kada je u pitanju dubrovačko ratište. I to u svakom smislu: pravnom, političkom, istorijskom, etičkom, intimnom … 

Naš (prazan) prostor je prostor poetske istina i poetske pravde. One su tanane i efemerne, ali imaju neuhvatljivu, natprirodnu i trajnu moć. Emaniraju. 

MONITOR: Koliko je umjetnički izazovno baviti se često potiskivanim traumama iz bliske prošlosti?

PEJAKOVIĆ:Jasno nam je da se moramo suočiti sa onim što potiskujemo. Kako pojedinac, tako i jedno društvo. Ono u šta sam se uvjerio mnogo puta u radu na ovom projektu I to neposredno, na svojoj koži, da je napad na Dubrovnik izrazita kolektivna trauma za crnogorsko društvo. Ne samo, što ju je svaki pojedinac sakrio i od sebe i od drugih, već je to postalo duboko ukorijenjeno pitanje kolektivne crnogorske sramote.

Za mene je predstava Smrt u Dubrovniku i krajnje lična stvar. I mislim, da je to jedini istinski izazov u umjetnosti. Kada je vojska prešla Debeli brijeg 91. i krenula u napad na Dubrovnik imao sam 20 godina. Nisam mogao da povjerujem da se to dešava. Ne mogu ni danas. I to je to. Trideset i tri godine kasnije radim predstavu o tim događajima da bih razumio, a ne da bih  vjerovao. I radim je, prije svega, zato što znam da je Debeli brijeg mjesto spajanja i ljubavi. I to želim da podijelim. Tu intimu. To je taj prelaz.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARIĆ, POLITIČKA ANALITIČARKA, SARAJEVO: BIH trebaju vanredni izbori

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je, možda, jedina demokratska država koja nema vanredne izbore. Kada izaberemo lošu vlast mi postajemo njeni taoci naredne četiri godine. Vanredni izbori bi bili demokratsko rješenje upravo za ovu situaciju kada nema dogovora oko vladajuće koalicije

 

 

MONITOR: VP Krisitijan Šmit je prije nekoliko dana odlučio je da se budžetskim sredstvima BiH više ne finansiraju SNSD i Ujedinjena Srpska. Da li će Šmit odlučiti da se pokrene procedura za izmjene Izbornog zakona BiH?

MARIĆ: Visoki predstavnik ima velike ovlasti u Bosni i Hercegovini ali ipak ne može sam donositi odluke već mora imati podršku izvana. Zbog izostanka takve podrške prethodni VP Inzko je za više od deset godina na toj funkciji donio samo par odluka. Za razliku od njega, gospodin Šmit je u kratkom periodu mnogo puta koristio svoje ovlasti, donoseći različite odluke kojima je rješavao brojne probleme koje domaći akteri nisu mogli ili nisu htjeli riješiti. U tome je imao neupitnu podršku-sada već bivšeg, američkog ambasadora. Nakon njegovog odlaska iz BiH, aktivnosti gospodina Šmita su iznenada splasnule. Nije bila tajna da evropske diplomate nisu uvijek podržavale njegove odluke. Zbog svega toga je upitno da li će se VP ponovo upustiti u reguliranje tako komplikovane tematike-kao što je Izborni zakon BiH. A koji nije jedan od uslova za nastavak puta naše države prema EU.

MONITOR: Trojka je prekinula saradnju sa SNSD u koaliciji Savjeta ministara, ali je pokušaj da se u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH potvrdi smjena dvojice ministara iz SNSD (Staše Košarca i Srđana Amidžića), propao. Opet se spominje Šmidt i inicijativa za promjenu Ustava, ne bi li se tako odblokirao ovaj proces. Kako danas funkcioniše Savjet ministara BiH?

MARIĆ: Većina ustava i zakona imaju određene norme koje se mogu različito tumačiti ili koristiti za blokade, međutim, u razvijenim demokratijama parlamentarci se trude da poštuju volju zakonodavaca i postupaju u najboljem interesu građana i društva. U BiH to nije slučaj. Blokade su postale sastavni dio politike. Iako bi najavljena nova većina-u kojoj bi SNSD zamijenila opozicija iz RS-a, imala dovoljno glasova za donošenje zakona, SNSD sa tri delegata u Domu naroda ima mogućnost da blokira funkcioniranje ovog zakonodavnog organa nedolaskom ili izlaskom sa sjednice. Prošle godine  su delegati Kluba Bošnjaka nekoliko mjeseci također blokirali rad ovog doma. Hrvati su se, također, koristili blokadama kada nisu mogli ostvariti zacrtane ciljeve.

Sistem je s razlogom komplikovan kako bi svaki narod imao mogućnost da ostvari svoja prava, a istovremeno da spriječi druge da im uskrate neko pravo. Međutim, ustavotvorci su računali na zdrav razum i dobru volju političara, a toga  nema previše. Bilo šta što se u tom sistemu promijeni da se riješi jedan problem, napravi se jedan ili više novih problema. Pred Visokim predstavnikom je vrlo težak zadatak, sve i da dobije podršku velikih sila. On bi mogao da, na kratko vrijeme, suspendira određene odluke iz Ustava. Ali ni to ne bi puno pomoglo. Osim toga, ukoliko bi se kvorum smanjio sa tri na dva delegata, to bi sigurno dovelo do pobune i novih blokada hrvatskih predstavnika jer bi to značilo da bi se u narednom koraku i HDZ BiH mogao isključiti iz vlasti. 

MONITOR: Predlagali su i vanredne izbore. Ipak, kakve su šanse da se realizuje ideja o ulasku opozicije iz RS u Savjet ministara, prije svega na upražnjeno mjesto ministra sigurnosti-za koje je predlagan opozicionar Nebojša Vukanović ?

MARIĆ: BiH je, možda, jedina demokratska država koja nema vanredne izbore. Kada izaberemo lošu vlast mi postajemo njeni taoci naredne četiri godine. Vanredni izbori bi bili demokratsko rješenje upravo za ovu situaciju kada nema dogovora oko vladajuće koalicije. Imenovanje Vukanovića za ministra sigurnosti ne bi puno promijenilo, ali bi bila naznaka nove koalicije. Za sada je to neizvjesno jer se HDZ BiH sve više odmiče od nove koalicije. Razlozi za neodlučnost HDZ-a BiH se ne mogu naći u aktuelnim političkim dešavanjima, već ih treba tražiti ispod radara u pitanjima koja su očito vezana za neke druge interesne skupine. Podrška Čovića novoj koaliciji slabi sa svakom naznakom dvije trojke da bi se vlast mogla formirati ne samo bez  SNSD-a, već i bez HDZ-a, ali uz pomoć SDA. Kako će se to razvijti ovisi o tome da li će evropski zvaničnici uspjeti privoliti Čovića da pristane na rokadu SNSD-a s Trojkom iz RS-a. Ili će nastaviti čuvati leđa Dodiku.

MONITOR: Ministarka Senka Jujić-članica Vlade RS, nedavno je svjedočila u Tužilaštvu BiH u „slučaju državni udar“, uprkos Dodikovoj naredbi da se ne sarađuje sa državnim institucijama. Jujić je iz Narodne partije Srpske koja je deo vladajuće koalicije u RS. Da li je njeno „odbijanje poslušnosti“ znak da koalicioni partneri SNSD nisu više tako lojalni Dodiku?

MARIĆ: Svi oni pričaju jedno, a rade drugo. Puna su im usta hrabrosti sve dok iz sud i tužilaštvo ne pozovu. Dodik, Stevandić i Višković se nisu odazvali na poziv tužilaštva i sada plaćaju kaznu za to u vidu vrlo ograničene mogućnosti kretanja. Posebno je to teško za Viškovića koji za odlazak kući mora preći entitetsku granicu, pa je pitanje kada je zadnji put bio u svom kraju. Iako pokušavaju predstaviti da su neustrašivi ipak se na njihovim potezima i izjavama jasno vidi da su prestrašeni i da su svjesni da se ovaj put neće moći izvući nekažnjeno. Ranije bi druga strana pristala da sve zaboravi samo da bi se Dodik vratio u demokratsko stanje uma. Ovaj put to nije opcija i zbog toga Dodikov bijes eruptira.

MONITOR: Šta Zapad i međunarodna zajednica mogu da urade da se kriza sanira?

MARIĆ: Ovo je problem koji će morati riješiti domaći akteri ako želimo da pokažemo da smo spremni za EU. Tamo nas  neće primiti ako nismo u stanju da rješavamo svoje probleme već stalno tražimo asistenciju Visokog predstavnika i uplitanje izvana. Mislim da je i Zapad to shvatio i puštaju domaće aktere da to riješe, ali uz stalno ponavljanje da neće tolerirati bilo kakve teritorijalne promjene, a posebno ne remećenje mira. 

Priče o ratu, nesigurnosti, otcjepljenjima, ukidanjima entiteta i formiranju novih su najprofitabilnije za dobijanje izbora. Svi oni su svjesni da od toga neće biti ništa, jer nijedna strana nema ništa od onoga što je neophodno za oružani sukob-osim ratnih pokliča i busanja patriotizmom. A još bolje znaju da svijet nije spreman za novi rat pa bi u tom slučaju vjerovatno vrlo brzo reagovali. 

MONITOR: Koliko su podrška Vladimira Putina Dodiku i pregovori oko postizanja mirovnog sporazuma za Ukrajinu, važni za razumijevanje uzdržanog reagovanja Zapada u slučaju Dodik ?

MARIĆ: Dodik se ponaša kao ranjena zvijer koja grize sve oko sebe jer je svjesna da joj se bliži kraj- u njegovom slučaju se radi o političkom kraju. Zbog toga svakodnevno možemo čitati njegove uvrede i izlive bijesa. Zapad je u slučaju Dodika napravio korake koji su ranije bili nezamislivi. Tome možemo zahvaliti promjeni odnosa između Amerike i EU gdje se na ovom primjeru vidi veća odlučnost i veća spremnost pojedinih EU država za uplitanjem u regionu, nego što je to do sada bio slučaj. Kada su to prepuštali Amerikancima. Dodika boli svaka nova sankcija jer mu se mogućnost kretanja svela na vrlo uzak krug. No, Dodika treba da smijene birači iz RS-a uz pomoć RS opozicije jer imaju savim dovoljno razloga za to-od loše ekonomske, političke, socijalne do međunarodne situacije u koju ih je on doveo. 

MONITOR: Austrijski Profil je objavio intervju sa Miloradom Dodikom . On tvrdi da ne namjerava da ratuje, a da „Muslimani u BiH žele novi rat“.  Kako Vama izgleda sadržaj ovog prvog velikog medijskog nastupa Predsjednika RS od raspisivanja potjernice u BiH?

MARIĆ: Da niko od domaćih aktera ne razmišlja ozbiljno o oružanom sukobu pokazuju i njihove izjave i stalno pravdanje kako oni ne žele nikoga napasti, već se samo žele braniti. Pitanje je samo od koga će se ko braniti, kada svi istu priču pričaju. Svaki Dodikov ispad do sada se rješavao na način da se on pravio kao da ništa nije uradio, a ostali bi se pravili da ništa nisu vidjeli. Ovaj put je situacija drugačija jer predstavnici Trojke ne žele da zažmure i da se prave da on nije udario na ustavni poredak. Vratio bi se on na koaliciju sa SDA-kojoj zaboravljanje uvreda i napada nije bio problem, ali HDZ BiH to odbija jer znaju da tek u toj koalciji mogu zaboraviti nastavak EU puta BiH. A želja Čovića je da što prije završi u istoj ‘nadržavi’ s Hrvatskom, uz prisvajanje lovorika za taj uspjeh. Svoje nade Dodik je polagao u novu američku administraciju, u Putina i u Vučića. Ali, američka administracija mu je već nekoliko puta  poručivala da neće tolerisati takvo ponašanje, Putin ima previše problema da bi se mogao jače zauzeti za Dodika, a Vučić je i sam počeo nizati diplomatske šamare pa mu ne treba problematičan prijatelj koji bi ga uvukao u još veće poteškoće.

 

Potvrda presude bi dovela do hapšenja Dodika.

MONITOR: Interpol je ponovo odbio raspisivanje potjernice za Dodika i Stevandića. Potjernica na nivou države za sada ne djeluje. A obrazloženje je da bi hapšenje bio prevelik bezbjednosni rizik. Da li bi potvrda prvostepene presude Dodiku, tu nešto promijenila?

MARIĆ: Potvrda presude bi sigurno dovela do hapšenja Dodika. Ali presuda od godinu dana, koliko je dobio prvostepenom presudom, može se otkupiti za nekih 18.000 eura. On ne bi morao ići u zatvor ako nova presuda ne bi bila na duži period. Dodik je vrsan manipulator koji spinuje vijesti na način kako njemu odgovara. Dok priča da ne priznaje Sud BiH, istovremeno, ulaže žalbu na odluku tog suda. Jer, zna da bi upao u velike probleme ako to ne bi uradio. Slična situacija je i sa njegovim hapšenjem. Namjerno je od muhe napravio slona. Dodik je završio na potjernici zbog  neodazivanja na saslušanje, iako su mnogi povjerovali u njegove spinove-pa misle da policija treba da ga privede na neku zatvorsku kaznu. Upravo je taj, možemo reći-manje bitan povod za privođenje, razlog zbog kojeg ga SIPA do sada nije uhapsila. Nije vrijedno riskirati bilo čije zdravlje, a posebno živote policajaca i specijalaca da bi Dodika priveli na saslušanje i pustili ga nakon kratkog vremena. Dodik je vrlo svjestan da pravosudni organi prate svaki njegov korak i da će ga privesti čim napravi neku grešku. Njegovo kretanje je ograničeno. Dok smije odletjeti u Srbiju, Mađarsku i Rusiju, on se ne smije kretati ni po cijeloj RS. Nedavno je došao u Istočno Sarajevo u pratnji desetina policijaca i specijalaca. Čak se i Šmit-za kojeg je Dodik izjavio da će ga uhapsiti ukoliko dođe u RS, slobodnije kreće po RS-u od predsjednika tog entiteta. 

Nastasja RADOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo