INTERVJU
ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH
Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor onlineIluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora
MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?
DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.
MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?
DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori. A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.
MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?
DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“ tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.
MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?
DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.
Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.
MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?
DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.
MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?
DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.
Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.
Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom podlogom.
Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.
U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.
A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.
EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI
MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?
DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.
Netanjahuova inscenirana farsa
MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi. Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?
DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Oni koji zaista žele evropske vrijednosti, ne smiju ćutati
Objavljeno prije
2 danana
1 Novembra, 2024Vladi se gledalo kroz prste prvih mjeseci, što je na neki način i opravdano, ali kad su krenuli rušiti osnovne demokratske principe to je naišlo na otpor. I taj otpor će biti sve veći. Ako to Vlada ne razumije, ako ne shvata važnost unutrašnje stabilnosti, stvari će eskalirati toliko da im ni Brisel više neće moći pomoći
MONITOR: Povodom godinu dana rada Vlade, CDT je objavio dokument Prva godina Vlade Crne Gore pod lupom: Od reformskog zamaha do političkog skretanja. Šta su vaši glavni nalazi, ili šta je dobro a šta ne?
KOPRIVICA: Činjenica je da nam je EU otvorila prostor kao nikad do sada i strateški je važno da se taj prostor iskoristi.
I pored manjkavosti nekih zakonskih rješenja i netransparentnosti procesa nesumnjivo najznačajniji rezultat koalicione vlasti u ovom periodu jesu i zaključci međuvladine konferencije na kojoj su zemlje Evropske unije odobrile dobijanje završnih mjerila u poglavljima 23 i 24, što Crnoj Gori omogućava prelazak u sljedeću fazu procesa pristupanja i zatvaranje pregovaračkih poglavlja.
Takođe, vrijedan je pomena i politički uspjeh Vlade, kroz uspostavljanje dogovora vezanog za sprovođenje popisa 2023. godine, koji je zadovoljio sve strane i bio ključni uzrok smanjivanja tenzija koje su prijetile da pređu u ozbiljnije društvene nesporazume.
Nakon dobrog starta, Vlada i koaliciona vlast su donijeli pogrešnu procjenu da će joj zbog IBAR-a biti sve dozvoljeno i povukli su poteze koji se ne mogu okarakterisati ni kao demokratski, a ni evropski.
MONITOR: Ocjenili ste da je dobijanje IBAR-a najznačajniji uspjeh Spajićeve Vlade, ali da je umjesto da to bude podstrek za sprovođenje suštinskih reformi, vlast “taj otvoreni prostor počela koristiti za različite nedemokratske i nereformske prakse”. Koje su to prakse?
KOPRIVICA: Te prakse možemo sublimirati u dvije teze: netransparentnost i nepoštovanje demokratskih vrijednosti i principa.
Prije svega, rekonstrukcija Vlade sprovedena je netransparentno, uz nepoštovanje demokratskih pravila i standarda, nepoštovanje procedura u Skupštini, i predstavlja jasan izraz neprincipijelne političke trgovine i partitokratije. Dobili smo Vladu sa najvećim brojem članova u Evropi.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, PSIHOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Mi u BiH više ne vjerujemo nikome i vjerujemo u sve
Objavljeno prije
2 danana
1 Novembra, 2024Posjeta Ursule fon der Lajen BiH i regionu prije svega je još jedan igrokaz EU i naših državica, gdje oni kao hoće da mi uđemo u EU-baš kao i mi, a i jedni i drugi znaju da to nije iskreno i tačno. Svima odgovara ovakvo stanje-i EU i domaćim vlastodršcima i zašto bi ga mijenjali
MONITOR: Tragedija koja je ovog mjeseca obilježila život u Donjoj Jablanici i BiH morala bi imati neke uzroke. O odgovornosti bi trebalo da odluči Tužilaštvo Kantona. U vezi sa tim pominje se i privatni vlasnik kamenoloma. Kako ocjenjujete ovu situaciju, šta je do sada urađeno da se pomogne stradalima?
PUHALO: U ovom trenutku mi i ne znamo broj potencijalnih katastrofa čiji uzrok mogu biti nelegalni kamenolomi, šljunkare, deponije, površinski kopovi i sl. Jednostavno rečeno obični ljudi o tome ne vode mnogo brige ili su nemoćni da bilo šta promijene, dok država tj. sistem ne poštuje svoje zakone. Jer kada bi poštivala zakone, mnogi „biznismeni“ bi ostali bez posla, a neki bi završili i u zatvoru. Takođe, poštivanje zakona bi dovelo do smanjenja prihoda političarima i političkim partijama. Nisam optimista ni kad se radi o odgovornosti- jer Jablanica i okolna mjesta lagano tonu u zaborav, a nisam siguran da postoji spremnost da se to istjera na čistac do kraja. Biće interesantno pratiti i sudbinu prikupljenog novca i druge pomoći nastradalima, plašim se da će i tu biti malverzacija. Na kraju krajeva, zapitajmo se u kakvoj državi mi živimo, kada ona nema sredstava i resursa da pomogne nastradalima u par sela tj. šta bi se desilo da imamo neku veću katastrofu?
MONITOR: Ursula fon der Lajen je nedavno bila na pogođenom području, tokom svoje turneje po Zapadnom Balkanu. Obećala je i pomoć. Kako izgleda njena najnovija posjeta Sarajevu i regionu?
PUHALO: Prije svega to je još jedan igrokaz EU i naših državica, gdje oni kao hoće da mi uđemo u EU-baš kao i mi, a i jedni i drugi znaju da to nije iskreno i tačno. Svima odgovara ovakvo stanje-i EU i domaćim vlastodršcima i zašto bi ga mijenjali. Realno, najveće briga EU je smanjenje uticaja Rusije i Kine na ovo područje i vjerujem da im je to mnogo važnije od našeg ulaska u ovaj savez.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nema reforme dok se ne odstrane kadrovi pravosudnog kartela
Objavljeno prije
1 sedmicana
25 Oktobra, 2024Očigledno je da bi određenom broju sudija Vrhovnog suda jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Vrhovnog suda bila Vesna Medenica i da čine sve što su u mogućnosti da postupak izbora opstruiraju
MONITOR: Sudije i tužioci izrazili su nezadovoljstvo platama i najavili da će naći način da stupe u štrajk uprkos zakonskim ograničenjima. Kako to komentarišete?
RADULOVIĆ: Pravo na štrajk je propisano Ustavom Crne Gore, ali to pravo se može ograničiti državnim organima. U skladu sa zakonom pravo na štrajk sudija i tužilaca moglo bi se ograničiti ako se procijeni da bi taj štrajk ugrozio nacionalnu bezbjednost, bezbjednost lica i imovine, opšti interes građana ili funkcionisanje organa vlasti, u konkretnom slučaju državnog tužilaštva i sudova.
Materijalni položaj sudija i tužilaca, odnosno njihove zarade nijesu jedini problem. Prostorni, tehnički i kadrovski kapaciteti su na zabrinjavajuće lošem nivou i nijedna izvršna vlast do sada nije pokazala spremnost da te probleme rješava. Na žalost, ni pravosuđe nikada nije jedinstveno ukazalo na probleme sa kojima se suočava. Kad kažem jedinstveno mislim na sve djelove pravosuđa – sudstvo, tužilaštvo i advokaturu, koji su morali jedinstveno mnogo ranije izvršnoj vlasti ispostaviti zahtjeve i dati rokove za njihovo rješavanje.
Pravosuđe nikada nije, prema bilo kojoj izvršnoj vlasti nastupilo sa integritetom i autoritetom. Tamo još imamo kadrove koji su, ne tako davno, snishodljivo molili izvršnu vlast da im riješi stambeno pitanje i kojima je izvršna vlast proizvoljno to omogućavala. Zato je ignorantski i često ponižavajući odnos drugih grana vlasti prema pravosuđu logična posljedica. Zbog toga mislim i da najavljeni štrajk ne bi doprinio rješavanju lošeg položaja zaposlenih u pravosuđu, već da bi se, naprotiv, brojni problemi samo još više produbili.
MONITOR: Ozbiljne razloge za nezadovoljstvo čuli smo nedavno od sudija Specijalnog odeljenja. Više je alarmantnih podataka – da im je deset puta veći obim predmeta, nego sličnim sudijama u regionu, do toga da je u ovom trenutku u tom odeljenju nezavršeno preko 160 predmeta. Već ste ocijenili da njihov apel treba ozbiljno shvatiti. Šta bi nadležni odmah morali preduzeti?
RADULOVIĆ: Apel sudija Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici morao bi se ozbiljno shvatiti jer on pokazuje da je rad tog odjeljenja pred kolapsom.
Sudski savjet, Vlada preko ministara pravde i finansija, ali i ostale sudije, u skladu sa svojim nadležnostima, moraju da preduzmu sve što je moguće kako bi se unaprijedio rad Specijalnog odjeljenja Višeg suda u Podgorici. I Sudski savjet bi, sa predsjednikom Višeg suda, to isto trebao da razmotri, kako i u kom periodu bi se mogao povećati broja sudija, sudijskih saradnika, zapisničara i pripravnika.
U Specijalno odjeljenje na ispomoć bi trebalo uputiti neke od sudija iz Apelacionog suda, Višeg suda u Bijelom Polju i Vrhovnog suda, a Sudski savjet bi morao ubrzati postupak izbora četvoro sudija u Viši sud u Podgorici, koji traje od aprila i koji je odložen jer još nijesu donijeta Pravila za ocjenjivanje. Takođe, trebalo bi ubrzati i izbor šest savjetnika po javnom oglasu iz jula ove godine.
Problem nedostatka prostornih kapaciteta mogao bi se bar umanjiti korišćenjem velike sudnice u Osnovnom sudu u Podgorici, sudnice na Pravnom fakultetu UCG, a za suđenja sa manjim brojem učesnika u postupku mogle bi se koristiti i sudnice u Apelacionom i Vrhovnom sudu.
MONITOR: Sudije su upozorile da je u faktički u primjeni Zakon o krivičnom postupku iz 1974. godine. Šta to u stvari znači?
RADULOVIĆ: Sudije su ukazale da se odredbe koja se odnose na poštovanje procesne discipline i sprječavanje zloupotreba procesnih ovlašćenja nijesu mijenjala od 1974. godine. Međutim, mislim da ni te odredbe sudovi ne primjenjuju pravilno i dovoljno u praksi.
Svakodnevno svjedočimo brojnim zloupotrebama od strane okrivljenih i branilaca u nekim postupcima kojima se postupci odugovlače, prvenstveno sa motivom da protekne rok od tri godine bez donošenja prvostepene presude, kada se okrivljeni koji su u pritvoru moraju pustiti da se brane sa slobode. Nijesu rijetki slučajevi da sudovi to tolerišu. Te zloupotrebe su već dovele do toga da jedan broj okrivljenih za najteža krivična djela napuste pritvor zbog toga što sud nije donio prvostepenu presudu u roku od tri godine.
Taj problem je veoma lako riješiti izmjenom i dopunom člana 179. ZKP-a kojima bi se propisalo da se vrijeme odlaganja na zahtjev odbrane, odnosno okrivljenih i branilaca, ne računa u rok od tri godine za donošenje prvostepene presude. Na taj način okrivljeni i njihovi branioci bi se obeshrabrili da traže neopravdana odlaganja jer tako ne bi mogli uzrokovati ukidanje pritvora, a istovremeno bi to bilo za njih podsticajno da doprinesu bržem i efikasnijem vođenju postupka. Takođe, maksimalno trajanje pritvora od tri godine do donošenja prvostepene presude ostalo bi i dalje u zakonu kao dostignuti nivo zaštite ljudskih prava i obavezivalo sud da postupa ažurno. Tako bi zakon afirmisao suđenje u razumnom roku i podsticao i sud i učesnike u postupku da doprinose efikasnosti postupka.
MONITOR: Zbog čega vlast još nije izmijenila ovaj zakon?
RADULOVIĆ: Neprihvaljivo je i nerazumljivo zbog čega niko iz vlasti, ali niko ni iz opozicije, nije dao ovakav predlog ili ga podržao. To ukazuje da političke partije nemaju interesa da Crna Gora dobije efikasno, profesionalno i nezavisno pravosuđe koje bi obezbijedilo vladavinu prava, poštovanje pravnog poretka i u krajnjem pravdu koja bi trebala da bude ideal svakom pravnom poretku.
MONITOR: Nedavno ste, nakon što je početkom mjeseca, dvadeseti put odloženo suđenje Vesni Medenici, saopštili da se ona i svi oni koje je u pravosuđu zadužila, izruguju ovom sistemu. Ko je sve odgovoran za takvu situaciju?
RADULOVIĆ: Odgovornost za takvo stanje je na vlasti koja nije uradila ništa kako bi se pravosuđe reformisalo i kako bi se iz pravosuđa odstranili kadrovi Vesne Medenice koji i dalje imaju veliki uticaj. Neki od njih se boje prijetnji koje je Medenica javno uputila, a pojedini imaju obavezu prema njoj jer ih je na razne načine zadužila dok je bila na poziciji predsjednice Vrhovnog suda. Podsjetiću da novi sastav Sudskog savjeta, koji su političari predstavljali kao „reformski“, još uvijek nije preduzeo konkretne korake ka uspostavljanju sistema u kome će sudije napredovati i odgovarati u skladu sa zaslugama. Naprotiv, neke odluke Sudskog savjeta su doprinijele sumnjama da i dalje napreduju kadrovi za koje su u javnosti objavljene kompromitujuće informacije koje dovode u pitanje njihov integritet i koje pokazuju da su puno više napora uložili da bi služili Vesni Medenici, nego Ustavu i zakonu.
MONITOR: Zašto još čekamo veting i druga slična sistemska rešenja, i koliko još dugo možemo da ih čekamo obzirom na alarmantnu situaciju u pravosuđu?
RADULOVIĆ: Na veting i na suštinske reforme čekamo zato što ne postoji politička volja da se taj proces počne i sprovede. U partitokratskom sistemu kakav imamo u Crnoj Gori i koji je uzrok korupcije, a posljedično i organizovanog kriminala, političke partije i njihovi funkcioneri nemaju interes da Crna Gora dobije reformisano pravosuđe jer bi takvo pravosuđe izvjesno dovelo do utvrđivanja odgovornosti mnogih od njih. Svaki dan čekanja uzrokuje višestruku štetu za javni i državni interes i prijeti da bi i neki važni postupci koji su pokrenuti aktivnostima SDT-a i SPO-a mogli da završe neslavno, poput postupaka koji su svojevremeno vođeni protiv Svetozara Marovića. Odnos izvršne i zakonodavne vlasti prema pravosuđu glavna je kočnica ukupnim reformama i napretku Crne Gore u dostizanju standarda potrebnih za punu integraciju Crne Gore u društvo država EU.
MONITOR: Čekamo i predsjednika/cu Vrhovnog suda. Kako to vidite?
RADULOVIĆ: V.D. stanje u Vrhovnom sudu traje gotovo četiri godine od kako je Vesna Medenica krajem 2020. godine odlučila da napusti funkciju, nakon što je godinu i po suprotno Ustavu bila u trećem mandatu za koji je dobila podršku svih 18 tadašnjih sudija Vrhovnog suda. Četiri godine kasnije, uticaj Medenice na pravosuđe je još uvijek prisutan i tome svjedočimo gotovo svakodnevno, prvenstveno kroz postupak koji se vodi protiv nje i koji, jednako kao i izbor predsjednika Vrhovnog suda, ne može ni da počne.
Izbor predsjednika Vrhovnog suda je ključan za nezavisno i nepristrasno pravosuđe i taj postupak opstruiraju isti oni koji su pravosuđe doveli do stanja u kome se nalazi, u kome je moguće naručivati presude i u kome i dalje ključne uloge igraju kadrovi koji nijesu izabrani, niti su napredovali, na osnovu znanja i zasluga. Nakon osam neuspjelih pokušaja izbora koji su propali zbog neprihvatljive neodgovornosti i opstrukcije jednog broja sudija Vrhovnog suda, neophodno je bilo mijenjati Zakona o Sudskom savjetu i sudijama, pa kada je to urađeno i stvoreni uslovi za izbor, imamo najave jednog dijela sudija da se oglas poništi dok se ne donese novi Poslovnik o radu Opšte sjednice Vrhovnog suda. Očigledno je da bi određenom broju sudija Vrhovnog suda jedini prihvatljiv kandidat za predsjednika Vrhovnog suda bila Vesna Medenica i da čine sve što su u mogućnosti da postupak izbora opstruiraju. Reforma pravosuđa i vladavina prava biće daleko sve dok god se ne sprovede veting i iz sudstva, ali i iz tužilaštva i advokature, ne odstrane takvi kadrovi koji su godinama bili akteri tzv. pravosudnog kartela preko koga su se naručivale presude.
MONITOR: Šta je u suštini urađeno na reformi pravosuđa nakon avgusta 2020?
RADULOVIĆ: Vrlo malo. Pozitivne pomake imamo u dijelu SDT-a koje je u saradnji sa SPO-om pokrenulo neke veoma važne postupke. Međutim, treba priznati i da su ti postupci pokrenuti na osnovu dokaza pribavljenih međunarodnom saradnjom sa Europolom. U sudstvu teško da možemo govoriti o bilo kakvim reformama, što predstavlja objektivan rizik da i ti postupci koji su pokretnuti neće imati pravičan i zakonit epilog.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Kolumne
Novi broj
PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala
Čas snova
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
Izdvajamo
-
Izdvojeno2 dana
OSUJEĆEN PLAN VLADE DA SA 6,3 MILIONA POMOGNE TOMISLAVA ČELEBIĆA I ĐUKANOVIĆEV UDG: Tajna poništenog tendera
-
FOKUS4 sedmice
POBJEDNICI I OSTALI: Dobri moji, ovo nije završeno
-
INTERVJU4 sedmice
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Ključna pouka je da ne treba potcjenjivati građane
-
Izdvojeno3 sedmice
FORUM 2BS U KGB HOTELU: Koga i šta zastupa Atlantski savez CG
-
DANAS, SJUTRA3 sedmice
Lov na agente
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Odbrojavanje
-
Izdvojeno4 sedmice
33 GODINE OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sram prećutanog zločina
-
Izdvojeno4 sedmice
SKUPOĆA NE JENJAVA: Čekajući Lidl