Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH

Objavljeno prije

na

Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora

 

MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?

DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim  njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.

MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?

DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori.  A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.

MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?

DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“  tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.

MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?

DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.

Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.

MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?

DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.

MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?

DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.

Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.

Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom  podlogom.

Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.

U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.

A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.

 

EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI

MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?

DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.        

 

Netanjahuova inscenirana farsa

MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi.  Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?

DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo