Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH

Objavljeno prije

na

Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora

 

MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?

DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim  njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.

MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?

DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori.  A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.

MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?

DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“  tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.

MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?

DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.

Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.

MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?

DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.

MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?

DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.

Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.

Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom  podlogom.

Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.

U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.

A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.

 

EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI

MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?

DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.        

 

Netanjahuova inscenirana farsa

MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi.  Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?

DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ANA NENEZIĆ, VIŠA SARADNICA U ISTRAŽIVANJU  NA INSTITUTU ZA NAPREDNE STUDIJE UCG: Politička kontrola nad institucijama, ključni problem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Danas  imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju

 

 

MONITOR: Ocijenili ste da najnoviji Izvještaj EK treba „čitati u cjelini“ i osim pohvala vidjeti ono što je Brisel podcrtao da nijesmo promijenili. Šta to nijesmo promijenili i može li nas to koštati završnice evropskog puta, imajući u vidu  pozitivno raspoloženje Brisela?

NENEZIĆ: Nijesmo u dovoljnoj mjeri promijenili način na koji političke partije doživljavaju i koriste državne institucije. Politička kontrola nad institucijama i javnim resursima ostaje važan instrument očuvanja i raspodjele moći. To je  jedan od ključnih problema koje ovogodišnji izvještaj otvara.

Ipak, ozbiljna bi bila greška potcijeniti ono što je Crna Gora ostvarila u posljednje tri godine. Od izvještaja iz 2023., kada je Komisija upozoravala na institucionalnu krizu, došli smo do realne mogućnosti završetka pregovora. Tome su doprinijeli povoljan geopolitički trenutak, politička odluka EU da ponovo pokrene proširenje i rad pregovaračke administracije. Problem nastaje kada se iz takve ocjene izvodi zaključak da je promjena političkog sistema završena.

EK i dalje upozorava na političke pritiske na pravosuđe, javne napade visokih funkcionera na tužilaštvo, mali broj pravosnažnih presuda za visoku korupciju, nedovoljnu profesionalizaciju javne uprave i zapošljavanje koje nije dosljedno zasnovano na stručnosti.

Dovoljno je da pogledamo šta je EU komisija tražila još 2010. godine, kroz sedam prioriteta za otvaranje pregovora: depolitizaciju uprave, nezavisnost pravosuđa, rezultate u borbi protiv korupcije, reformu izbornog zakonodavstva i medijske slobode. Šesnaest godina kasnije imamo drugačiji institucionalni i zakonodavni okvir, ali i dalje raspravljamo o političkom uticaju na zapošljavanje, pritiscima na tužilaštvo i nedovoljnom broju pravosnažnih presuda za visoku korupciju.

Za partije je evropski napredak izuzetno važan izvor političkog legitimiteta, ali je kontrola nad zapošljavanjem, imenovanjima i javnim resursima istovremeno važan instrument političkog uticaja. Zbog toga nije nužno riječ samo o nedostatku kapaciteta ili razumijevanja evropskih standarda. Dio problema proizlazi iz činjenice da reforme, kada se dosljedno primjenjuju, ograničavaju onu političku moć koju partije nastoje da zadrže.

MONITOR: Šta nas može koštati završnice evropskog puta?

NENEZIĆ: Prije svega otvorena bilateralna pitanja, posebno sa Hrvatskom, eventualna unutrašnja politička blokada odluka neophodnih za završetak pregovora i ozbiljno nazadovanje u oblasti vladavine prava koje bi dovelo u pitanje već ostvarene rezultate.

Međutim, najveći rizik da, zbog uvjerenja da je članstvo  izvjesno, potcijenimo činjenicu da završetak pregovora nije isključivo pitanje naše spremnosti, već i političke saglasnosti svih država članica. Komisija procjenjuje reformski napredak i daje preporuke, ali konačne odluke donose članice. To što Brisel ima izrazito pozitivan stav prema Crnoj Gori ne znači da će svaka država članica jednako procjenjivati naše rezultate ili zanemariti pitanja koja smatra važnim za svoje nacionalne interese.

Imamo rijetku priliku da završimo pregovore u izrazito povoljnim okolnostima. Ali politička podrška Brisela ne može zamijeniti ozbiljnu diplomatiju, stabilnost reformskog procesa i sposobnost domaćih aktera da zajednički državni interes stave iznad partijske koristi.

MONITOR:  Ove sedmice tema je i sastanak predsjednika  Milatovića i premijera  Spajića, nakon podužeg vremena.  Znači li Vam što taj sastanak u iščitavanju ovdašnje političke stvarnosti?

NENEZIĆ: Dobro je što je konačno došlo do sastanka predsjednika i premijera, prije svega zato što je elementarna institucionalna saradnja između nosilaca najviših državnih funkcija neophodna, nezavisno od njihovih političkih odnosa. Posebno u trenutku kada Crna Gora ulazi u završnicu pristupnih pregovora, u kojoj će  biti potrebna intenzivna diplomatska aktivnost i obezbjeđivanje podrške svih država članica EU.

Nadam se da je jedno od važnih pitanja njihovog razgovora bilo i konačno rješavanje imenovanja ambasadora. Neodgovorno je da Crna Gora, dok nastoji da završi pregovore, nema ambasadora u Berlinu, jednom od najvažnijih političkih centara Evropske unije, a mandat šefa Misije pri EU u Briselu se  već duže produžava privremenim rješenjima. Upražnjena su i druga ambasadorska mjesta u evropskim državama. Teško je govoriti o maksimalnoj diplomatskoj mobilizaciji za članstvo, a istovremeno nemati stabilno i potpuno diplomatsko predstavljanje na adresama na kojima se donose odluke od presudnog značaja za taj proces.

Bilo bi mnogo značajnije da je njihov razgovor bio posvećen rješavanju ovakvih konkretnih institucionalnih pitanja nego eventualnom dogovaranju termina narednih izbora, ili budućih političkih aranžmana.

MONITOR: Kako vidite političku scenu pred izbore naredne godine?

NENEZIĆ: Izbori 2027. će imati poseban  značaj, ne samo zbog odnosa snaga među partijama, već prije svega zbog činjenice da će se na njima birati vlast koja bi, ukoliko se ostvari planirana dinamika pristupanja, trebalo da uvede Crnu Goru u EU.  To je istorijska odgovornost, ali i trenutak koji bi mogao označiti početak nove faze političkog života u Crnoj Gori.

Politička scena trenutno je prilično fragmentisana, sa velikim brojem aktera čiji se odnosi ne mogu jednostavno svesti na podjelu vlast-opozicija.

Imamo izrazito heterogenu parlamentarnu većinu  čiju saradnju dominantno održavaju zajednički interes za vršenje vlasti i evropska agenda, uprkos značajnim razlikama u političkim ciljevima. Istovremeno, DPS pokušava da povrati politički uticaj nakon gubitka vlasti 2020, PES nastoji da evropski napredak i ekonomske mjere kapitalizuje kao rezultate svog upravljanja, partije nekadašnjeg Demokratskog fronta prolaze kroz novo pozicioniranje, dodatno usložnjeno promjenama u Srbiji. Manje partije i manjinski politički subjekti zadržavaju značajan koalicioni potencijal. Zato će izborni rezultat biti samo  dio političke jednačine kada dodjemo do faze formiranja većine nakon narednih izbora.

Posebno zanimljivo je pitanje na čemu će partije graditi  političke platforme nakon što evropske integracije prestanu da budu centralno pitanje oko kojeg se  legitimišu. U posljednjih dvadeset godina političku konkurenciju u Crnoj Gori u velikoj mjeri oblikovale su podjele oko državnog statusa i identiteta, zatim odnos prema DPS-u i potreba za smjenom dugogodišnje vlasti, dok su posljednjih godina evropske integracije i ekonomska obećanja dobili mnogo značajnije mjesto. Ali nijedna od tih promjena nije u potpunosti potisnula prethodne podjele.

Mislim da će djelovanje partija, u susret izbornoj kampanji, ići u dva pravca. Prvi je povratak intenzivnoj identitetskoj mobilizaciji, kroz ponovno otvaranje pitanja koja proizvode snažne emocionalne reakcije birača. Takva strategija uvijek je izbor partijama koje nemaju dovoljno uvjerljive rezultate ili konkretne javne politike koje bi ponudile građanima.

Drugi pravac, kojem se iskreno nadam, jeste da se politička konkurencija konačno u značajnijoj mjeri premjesti na teren javnih politika. Da partije počnu da se razlikuju prema tome kako namjeravaju da unaprijede zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stambenu dostupnost, infrastrukturu, kvalitet javnih usluga i mogućnosti za zapošljavanje. Da građani mogu uporediti ne samo obećanja o većim zaradama i penzijama, već i njihove efekte na svakodnevni život.

Ne bih zanemarila ni mogućnost da političku dinamiku uoči izbora značajno promijene događaji u Srbiji. Ukoliko nova vlast otvori dokumentaciju o finansijskim transferima, odnosima državnih institucija sa političkim i drugim organizacijama u Crnoj Gori ili eventualnim kanalima neformalnog uticaja, mogli bismo dobiti informacije koje će pojedine političke odnose prikazati u drugačijem svjetlu. Koliko bi takva saznanja uticala na našu političku scenu zavisiće od njihove sadržine.

Konačno, mislim da će jedan od važnijih izazova biti način na koji će se vrednovati rezultati vlasti nakon 2020. godine. Smjena DPS-a bila je važan demokratski događaj, a ubrzanje evropskih pregovora predstavlja konkretan uspjeh sadašnje vlasti. Međutim, šest godina kasnije legitimno je pitati i koliko smo promijenili način upravljanja institucijama, partijskog zapošljavanja i raspodjele javnih resursa. To su pitanja na koja će vlast morati da odgovori, dok će opozicija morati da pokaže da nudi drugačiji model upravljanja, a ne samo drugačiju raspodjelu moći.

 

Test naše sposobnosti

MONITOR: Odnosi Crne Gore i Hrvatske?

NENEZIĆ: To je jedan od ozbiljnijih spoljnopolitičkih izazova u završnici evropskih pregovora, ali i test naše sposobnosti da istovremeno zaštitimo državne interese i odgovorno pristupimo obavezama koje imamo prema susjedima.

Hrvatska ima legitimno pravo da insistira na rješavanju otvorenih bilateralnih pitanja, posebno onih koja se odnose na procesuiranje ratnih zločina, nestale osobe, prava žrtava i imovinskopravne sporove. Ta  pitanja su godinama zanemarivana a odgovornost snose različite crnogorske vlasti. Njihovo rješavanje treba da bude naš interes, nezavisno od evropskih integracija.

Mislim da je  jednako važno razgraničiti legitimne bilateralne zahtjeve od eventualnih pokušaja da se proces evropskih integracija koristi kao instrument uticaja na unutrašnje političke odnose u Crnoj Gori. Hrvatska, kao država članica EU, ima pravo da insistira na ispunjavanju međunarodnih obaveza i poštovanju evropskih vrijednosti, ali bi bilo problematično ukoliko bi se ta pozicija koristila za određivanje poželjnih političkih partnera ili uticanje na sastav budućih parlamentarnih većina u Crnoj Gori

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: O najvažnijim stvarima ćutimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Scenarista filma „Crna truba“ za Monitor govori o crnogorskom mentalitetu, nasljeđu porodičnog ćutanja, mitovima o herojstvu, odgovornosti i iluziji da se od sopstvene prošlosti može pobjeći. „Pokušali smo da demistifikujemo te stvari, da razbijemo mitomaniju i prikažemo stvarnost u kojoj živimo“, kaže Bošković.

 

 

U crnogorskom društvu, u kojem se mnogo govori, najteža pitanja često ostaju bez odgovora. O porodičnim problemima se ćuti, prošlost se potiskuje, a očuvanje ugleda ponekad postaje važnije od istine. Upravo tim protivrječnostima bavi se film Crna truba, za koji je scenario napisao Stefan Bošković.

Kroz priču o uspješnom piscu koji se vraća u rodni kraj i suočava sa posljedicama saobraćajne nesreće, film otvara pitanja lične odgovornosti, porodičnih odnosa i društvenih obrazaca koji se prenose generacijama.

U razgovoru vođenom tokom AFA nagrada u Tivtu, Bošković govori o tome zašto je Crna truba izrazito crnogorski film, kako se iza tradicionalnih predstava o časti i herojstvu skrivaju duboke protivrječnosti i zbog čega vjeruje da umjetnost može pomoći društvu da se suoči sa sopstvenim zabludama.

MONITOR: „Crna truba“ donosi priču koja je duboko ukorijenjena u crnogorski mentalitet, ali istovremeno otvara univerzalna pitanja krivice i odgovornosti. Koliko je važno da lokalna priča bude razumljiva i publici koja ne poznaje Crnu Goru?

BOŠKOVIĆ: Mislim da, kada se napravi neka univerzalna priča, poenta upravo i jeste da se ona lokalno oboji, da se ispriča kroz mentalitet i običaje koje mi možemo da ponudimo svijetu. Da ljudi koji nikada nijesu bili u Crnoj Gori mogu da vide jedan pogled na zemlju u kojoj živimo.Film je super medij upravo zbog toga što najbrže komunicira i najbrže dolazi do publike, i to najmasovnije publike.Priča jeste univerzalna. Dogodila se saobraćajna nesreća koja može da se dogodi svakome, na bilo kojoj tački svijeta. Ali ono što je mentalitetsko i lokalno u toj priči jeste način na koji se likovi prema tome odnose. I, naravno, kroz sve to pojavljuju se stvari koje su karakteristične za naš prostor.

MONITOR: U filmu se pokušava prikriti ono što se dogodilo, dok okolina istovremeno slavi uspjeh glavnog junaka, poznatog pisca. Koliko taj kontrast govori o društvu u kojem je predstava o nečijem ugledu često važnija od istine?

BOŠKOVIĆ: To je uvijek pitanje šta se radi i za čije dobro. I da li je bitan individualni život ili predstava o nekom kolektivu. Mislim da su to izazovi koje živimo maltene svakog dana.Mi se svakodnevno nalazimo u nekoj vrsti preispitivanja, i svojih života, i onoga što želimo da učinimo u budućnosti, i onoga što smo radili u prošlosti.To je stalno jedan niz odluka iza kojih treba da stanemo. I, u stvari, lako je odlučiti, ali stati iza tih odluka, to je ono što je bitno.

MONITOR: Govoreći o filmu, ističete i njegov odnos prema crnogorskoj tradiciji, herojstvu i mitovima na kojima je građena predstava o našem društvu. Da li je „Crna truba“ i pokušaj da se ta idealizovana slika preispita?

BOŠKOVIĆ: Jeste, i to je ono što je pomalo paradoksalno, pogotovo u Crnoj Gori. Zato ističem da je Crna truba baš crnogorski film.On i mentalitetski ima neka naslanjanja na Živka Nikolića, u određenom smislu, ali se opet pravi otklon od toga.To je odnos prema tradiciji, prema herojstvu i prema svemu onome na čemu, čini mi se, Crna Gora nekako leži.Mi smo tim filmom pokušali malo da demistifikujemo sve to, da se ta mitomanija razbije i da se, u stvari, prikaže stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Naslov „Crna truba“ ima posebno značenje u samoj priči. Glavni junak je pisac, a njegova književnost na neobičan način počinje da određuje njegov stvarni život. Šta ste željeli da pokažete tim odnosom između fikcije i stvarnosti?

BOŠKOVIĆ:Crna truba je naslov knjige koju je napisao glavni lik, pisac, i na čijoj promociji prisustvujemo na samom početku filma, u Zagrebu, prije nego što se vrati u rodno Grahovo.Poenta je da će knjiga koju je napisao, u stvari, izdiktirati njegov dalji život koji vidimo u filmu.To je neka inverzija onoga kada ljudi kažu da život diktira umjetnost. U ovom slučaju umjetnost i fikcija njemu diktiraju realnost.Ja to posmatram i iz svoje vizure, naravno, kao pisac koji je pisao o piscu. Mnogo je lakše u knjizi biti moralan, kada kroz svoje likove progovaraš.Pisci su mahom svi veoma etični u svojim knjigama, ali onda, kada se čovjek bukvalno nađe u istoj situaciji, ne postupi onako kako bi postupio njegov lik.Skloni smo nekako da ubijedimo sebe u tu laž. I na neki način se film i time bavi.

MONITOR: Glavni junak se poslije godina provedenih daleko od rodnog kraja vraća u Grahovo, ali ga tamo čekaju još teže moralne dileme. Zašto ljudi često vjeruju da promjenom mjesta mogu pobjeći od onoga što ih opterećuje?

BOŠKOVIĆ: Bježimo stalno. To je ta iluzija u kojoj mislimo da će geografska udaljenost, koliko god bili daleko od mjesta u kojem smo formirani i nastali, učiniti da neke stvari nestanu.Isto tako mislimo da će ih vrijeme izbrisati. Ali nije jednostavno. To je neka druga vrsta kategorije.To je jedno mentalno stanje i taj povratak ili bijeg jednostavno ne može da se izbriše fizičkom udaljenošću i protokom vremena.I zato mi je jako bitno da još jednom kažem zašto je ovo crnogorski film. Zato što je pun tišine. Mi smo sve stvari, generalno, i u porodici, jer je ovo isto jedna porodična priča, porodična drama, nekako rješavali tom tišinom, ćutanjem i prećutkivanjem.A to su stvari koje nekada moraju da izbiju. I kada izbiju, onda se desi katastrofa.

MONITOR: Ćutanje je jedna od centralnih tema filma. Koliko je ono povezano sa načinom na koji su generacije u Crnoj Gori odrastale, posebno kada je riječ o odnosima roditelja i djece?

BOŠKOVIĆ: Sjećam se, kada sam ja bio dijete, ti razgovori su bili rijetki. Čitava moja generacija sa roditeljima gotovo nikada nije pričala o problemima koje imamo. Jednostavno, to nasljeđe ćutanja, toga što se prećuti, nastavlja se i na djecu. To je ovdje, čini mi se, vrlo jasno prikazano i mislim da to jeste problem.Ima tu nečega potpuno paradoksalnog, kao i u svemu u Crnoj Gori, a to je da smo toliko pričljiva nacija, a da nekako, kada se priča o ozbiljnim stvarima i kada se otvore ozbiljna pitanja, uvijek ćutimo.

MONITOR: Može li se to porodično ćutanje posmatrati i kao širi društveni problem? Koliko nas može koštati to što prećutkujemo stvari sa kojima bi trebalo da se suočimo?

BOŠKOVIĆ: Mislim da nije normalno da jedno društvo na tome gradi i svoju naciju, i svoju realnost, i svoju stvarnost.Čini mi se da se to mijenja. Upravo ovim stvarima, umjetnošću i raznim drugim vidovima dešifrovanja i razbijanja tih iluzija, pomaže se da se te stvari malo demistifikuju.I nije suština pobjeći nigdje. Mislim, niti će se išta riješiti ako ja sada odem da živim na selo.Nije to poenta. Poenta je da živimo tu i da se non-stop sučeljavamo sa tim stvarima i pokušavamo da ih rješavamo.

MONITOR: Sa druge strane, živimo u vremenu u kojem se mnogo govori o društvenim problemima, ali nije uvijek jasno šta stoji iza javno izgovorenih stavova. Da li je danas dovoljno samo biti glasan?

BOŠKOVIĆ: Jeste, ali opet, s druge strane, mislim da je sve to nekako postalo dvostrano. Čak i oni koji su glasni nijesu glasni iz pravih razloga.Onda je sve to jedan čitav, čini mi se, cirkus u kojem je teško više razaznati šta je tačno, šta nije, ko iz kojih interesa šta radi.Sve je nekako kratkotrajno, jer novi dan zatrpava već ono što je bilo aktuelno prethodnog dana.Ne znam kako da se odnosim prema tome, a nijesam siguran ni da ljudi znaju kako da se odnose. Ali mislim da će vrijeme to iščistiti i da će se pokazati neke stvari.Mislim, svemu postoji granica, pa i tome.

MONITOR: Film ne nudi jednostavan odgovor ni u završnici. Zašto ste odlučili da pitanje krivice i odgovornosti glavnog junaka ostavite otvorenim za različita tumačenja?

BOŠKOVIĆ: Ima mnogo toga što smo namjerno ostavili neizgovorenim, ali, recimo, kraj je potpuno otvoren i ostavljen publici, odnosno gledaocu, da ga tumači na način na koji želi. Da li je on prihvatio tu krivicu ili nije, ostaje otvoreno.To može da se tretira i može da se zaključi i jedno i drugo iz mnogo stvari. Ja znam šta sam želio, ali neko može jednostavno da izabere drugi kraj.

MONITOR: Koliko su za crnogorsku i regionalnu kinematografiju važni susreti poput AFA nagrada, posebno kada je riječ o povezivanju autora i vidljivosti njihovih projekata?

BOŠKOVIĆ: Veoma je značajno, i veoma je značajno zato što je regionalno i zato što je jako dobro za našu branšu da smo stalno upućeni jedni na druge. Manje-više, to su sve ljudi koji dijele slične ideološke stavove, bore se oko sličnih stvari, žele boljitak društva na sličan ili isti način. Mislim da su te zajednice koje se kroz festivale stvaraju veoma važne. Gledamo jedni drugima filmove, razgovaramo o projektima, radimo iste stvari, a na potpuno različite načine.Veoma nam je bitna ta podrška, bitna je vidljivost i bitno je da smo tu zajedno. Čini mi se da tako jačamo i samu zajednicu.Festivali poput ovoga su dragocjeni, pogotovo zato što imaju integritet. Tu je, naravno, i Sarajevo Film Festival i njegov značaj, Zagreb i drugi festivali, kao i ljudi koji stoje iza njih.Upravo su tim integritetom privukli autore i zbog toga je svima nama čast da budemo dio toga.

Nina MARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Izborne pobjede su samo šansa za reforme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim djelovima društva

 

MONITOR: Nakon poraza Orbana, Vučića, desnice u Brazilu, pao je i Donald Tramp. Neki bolji dani za svijet?

BOJOVIĆ : Porazi autoritarnih, kleptokratskih, nacionalističkih ili profašističkih režima uvijek su dobra vijest. Ali, najvažnije je da se izborne pobjede pretoče u javne politike koje će potisnuti ili marginalizovati maligne društvene snage i time omogućiti da ovaj fragilni, nasilnički i nepravedni svijet postane pristojnije mjesto za život. Međutim, profašistička i populistička desnica ne smije biti potcijenjena.Važno je shvatiti da su izborne pobjede samo šansa da se konačno započnu sveobuhvatne sistemske reforme u svim zemljama koje su sebi dopustile da njima vladaju neuravnoteženi demagozi i pohlepne autokrate u savezništvu sa dehumaniziranim krupnim kapitalom i najgorim dijelovima društva.

MONITOR: Poslije pobjede Studentske liste u Srbiji, kazali ste, stvoreni su uslovi za demontažu malignog sistema. Rano je, ali kako vidite ono što se dešava u Srbiji prvih dana nakon pada Vučića?

BOJOVIĆ: Rano je govoriti o realnim potencijalima Studentske liste i njenoj sposobnosti da se nosi sa ubjedljivom izbornom pobjedom. Sve će biti jasnije nakon formiranja prve postvučićevske vlade od kojeće zavisiti budućnost Srbije ali i šireg okruženja. Za sada imamo samo radikalne političke najave, sporadična hapšenja i umjerene poruke prema susjedima ako izuzmemo par koještarija od strane onih koji su „poreklom“ iz Crne Gore.

Pobjednička izborna politika dobila je šansu da krene u istorijski obračun sa velikosrpskom ideologijom, dovođenje u red Srpske pravoslavne crkve, raskrinkavanje zločinačkog nasljeđa, kao i saniranje institucionalnog rasula i eliminaciju masovne korupcije i organizovanog kriminala. U najkraćem, Srbija će se ili konačno pokrenuti i evropeizirati ili potonuti pred izazovima koji je očekuju. Želim da vidim Srbiju koja će postati uzorna država i prosperitetno društvo i time prestati da bude balkansko strašilo i generator zločinačke politike.

MONITOR:  Crna Gora nakon izbora u Srbiji?

BOJOVIĆ: Crna Gora je dobila priliku da koliko toliko počine od nacionalističkog beogradskog intervencionizma, makar do ulaska u Evropsku uniju. Usput, progresivna crnogorska javnost je pozdravila pobjedu Studentske liste u nadi da će njihov unutrašnji program biti u korist srpske države i društva, dok je dio bivše unionističke i litijaške javnosti koji nije volio Vučića, još jednom demonstrirao demonstrirao inferiornost i tradicionalnu spremnost da bude posluga i novih srpskih vlasti.

Što se tiče onih koji su bili dosljedna Vučićeva agentura njihova sudbina je za sada bliža političkom bunjištu, za razliku od neočetničkih prevrtljivaca poput Mandića ili Joanikija koji će biti prigrljeni makar od dijela novih beogradskih upravitelja.

MONITOR: Premijer Spajić zatražio je ispitivanje mogućeg stranog uticaja preko medija, M tel- ai Alta grupe. Kako to komentarišete?

BOJOVIĆ: Premijer je izrazito politički netalentovana i nepouzdana ličnost baš kao što je njegova partija smješa diletanata i provincijalnih populista. Baš kao što su dobro procijenili „kvalitet“ stupidnog i razarajućeg Euro modela tako su i procijenili da će politički profitirati od tzv. ispitivanja Vučićevog uticaja na medije i privredne subjekte u Crnoj Gori.

Umjesto toga, mogli bi za početak da ispitaju kako je nastao volšebni PES i da li je uticaj bivšeg srpskog režima i njegovih kontributora iz srpskog entiteta u BiH kreirao još jednu stranku u Crnoj Gori, i kako je Spajić ni iz čega napravio političku karijeru.

MONITOR: Ovih dana kod kuće je aktuelna tema – ko je imao više veza sa Vučićem, vlast ili opozicija?

BOJOVIĆ: Pravo pitanje je – ko nije imao direktnih ili indirektnih veza sa Vučićem. Svi ključni djelovi vlasti su očigledno bili Vučićeva ispostava ili beskičmeni pomagači njegove politike. To u dužem periodu važi i za vodeću sumornu opozicionu partiju ili za najmanju od opozicionih parlamentarnih stranaka koju predvodi ljubitelj „otvorenog Balkana“ i potpisnik tzv. temeljnog ugovora.

MONITOR: I CrnuGoru uskoro očekuju izbori. Kako vidite političku scenu pred 2027.?

BOJOVIĆ: Kao koncentraciju trule, obmanjivačke i oportunističke političke klase koja po svim kriterijumima pripada prošlosti i dolazi iz prošlosti. Kada na njoj vidimo „evropsko ruho“ onda tek može da nam se smuči od političke scene koja po svemu liči na provincijalno vašarište gdje šibicari varaju prisutnu šatorijadu. Jedina politika koja u Crnoj Gori još ima smisla je ona politika koja bi se suprostavila i vlasti i opoziciji i ponudila reformatorski program koji bi iz temelja prodrmao ovu rašivenu državu i primitivizovano društvo. Sve drugo je ne samo već viđeno već je i tradicionalno presipanje iz šupljeg u prazno.

MONITOR:  Stigao je novi izvještaj EK. Uobičajeno, traži se poboljšanje rezultata u dijelu istraga i presuda u slučajevima visoke korupcije, završetak ustavnih promjena, pominje Spajićev Euro model, kao potencijalni rizik za javne finansije. Kako vidite ocjene  EK?

BOJOVIĆ:  Izvještaj EK je očigledno u funkciji geopolitičke odluke Brisela da se Crna Gora konačno ugura u Evropsku uniju. Njegovi ohrabrujući djelovi imaju za cilj da raspalu vlast i gnjilu opoziciju motivišu da ne pucaju sebi u koljena kada je Crna Gora već dovučena u predvorje EU. Kritički tonovi imaju za cilj da upozore vlast da ne glumi kvalifikovanu upravu kada svi znaju da se radi o skupini političkih amatera i institucionalnih pacera.

Otuda je i upozoravajuće spominjanje najavljenog ekonomskog eksperimenta gdje je Spajiću jasno rečeno da se ne igra sa javnim finansijama, fiskalnim okvirom i domaćom privredom jer Briselu ne pada na pamet da se već iduće godine bavi sanacijom posljedica neuke i trampističke politike koja je već sada prekršila mastriške kriterijume.

MONITOR: Mi i Evropa?

BOJOVIĆ: Bićemo anektirani što je imajući u vidu neodgovornu, pohlepnu i drugorazrednu političku klasu i “prosvijećeno” biračko tijelo odličan i nezaslužen ishod za većinsku Crnu Goru.

Znatna manjina je u Crnoj Gori bila Evropa i prije četiri decenije baš kao i danas, dok je većina bila i ostala u raljama palanačkog duha koji u EU vidi samo materijalnu korist dok i dalje gusla o “tradicionalnim vrijednostima”i bježi od svake promjene koja će ih učiniti boljim od onoga što jesu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo