Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: SVI IMAJU VAŽNIJEG POSLA OD BiH

Objavljeno prije

5 godina

na

foto: balkanin.net

Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora

 

MONITOR: Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira u BiH izabrao je, ovih dana, Kristijana Šmita za novog Visokog predstavnika međunarodne zajednice. U Republici Srpskoj se smatra da on nije izabran po proceduri, a jasan prigovor stavila je i Rusija jer izbor Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN. Da li je jasno ko je u pravu?

DIZDAREVIĆ: U današnjem svijetu razna tumačenja međunarodnih odluka, principa, pravila itd. nažalost ponajmanje ovise o onome što je nekada odlučeno i usvojeno, a ponajviše od čitavog niza drugih okolnosti, interesa, dogovaranja pa i „kapaciteta“ pojedinih igrača da sa svojim saveznicima protumače, nametnu i izglasaju ono što im je u interesu. U većini takvih slučajeva, direktni i indirektni interesi i dogovori iza zavjese kreiraju javnu scenu na kojoj je ovo moguće. Mnogo je indicija da i ova situacija nije slučajna, posebno znajući i za početne informacije prema kojima su Njemačka i Rusija postigle saglasnost o dolasku Šmita, potom o analizama odnosa imeđu drugih direktno ili indirektno zainteresiovanih EU igrača u svemu ovome, o različitim ambicijama i tumačenjima tih ambicija spram Balkana itd. Konačno, imamo ovu situaciju o imenovanju Šmita od strane PIC-a i o dosta iznijansiranom – mada jasnom stavu Rusije koja nije primarno protiv Šmita, nego je „u principu“ protiv nastavka djelovanja OHR-a u BiH, pa tako i Visokog predstavnika u Sarajevu. Njihovo tumačenje da izbor Šmita treba u konačnici da potvrdi i Savjet bezbjednosti UN-a pokušaj je Moskve da dobiju mogućnost za veto u tom slučaju, ali ne bi se reklo da iko osim njih, i naravno rutinski „ljutog“ Dodika na njihovoj liniji, gura tu liniju. Sve je oko tog izbora u ovom času dovoljno mirno da bi se vjerovalo da je iza Dodikovog ovakvog reagovanja išta ozbiljnije osim  njegove potrebe da odigra svoju igru do kraja i „uoči kraja“ povuče u samospašavanju kočnicu, uostalom kao bezbroj puta do sada. On već poodavno nema drugu ulogu u balkanskom okruženju.

MONITOR: Kristijan Šmit se, za sada, uzdržava da široj javnosti predstavi svoju ideju o BiH „na teškom putu ka EU“. Spekuliše se da će snažna država kao što je Njemačka, lakše uticati na ustavne i druge reforme koje se zahtijevaju od BiH. Da li se tu računa i na suzbijanje ruskog uticaja na vlasti u RS i na Milorada Dodika?

DIZDAREVIĆ: Iluzorno je vjerovati, prema svim dosadašnjim iskustvima, da će iko od velikih svjetskih igrača uložiti u Bosnu i Hercegovinu više od minimuma neophodnog napora. Svi imaju važnija posla. To će biti tek malo više od kozmetičkog dotjerivanja Ustava kako bi se obezbijedila kakva-takva funkcionalnost države naspram ovako, inače, potpuno šizofrenog rastakanja bezmalo svih institucija temeljem „zakonskih pokrića“ za opstrukcije i blokade do raspada. Ustavne reforme na papiru jedna su stvar, u realnosti sasvim druga, jer je koncept tzv. „lidera“ u BiH – neupitnih „legalnih“ partnera međunarodne zajednice do sada – apsolutno antireformski. Sama činjenica da se upravo ti „lideri“ pozivaju da budu perjanica u reformama kojima se treba rušiti sve ono što su oni učinili u minulim decenijama, programski čineći zapravo tri kartela u ime etnosa i religije, koji vladaju Bosnom i Hercegovinom, o tome najbolje govori.  A ruskog utjecaja u BiH, i ne samo njihovog – Dodik je tu najmanje bitan – biće onoliko koliko (ne)bude Evrope, Amerike i drugih partnera koji ovdje imaju kakav-takav interes. NATO je tu druga priča. U ovakvim današnjim politikama nema praznog prostora – ako nećete vi ili mi, eto onog trećeg. Nekadašnja zajednička država ovdje svoju je snagu, dignitet i dostojanstvo crpila upravo iz tog saznanja, apsolutno suprotno od svega što danas živimo.

MONITOR: Dragan Čović je nedavno na Saboru HNS rekao da „Bosna nikada neće biti ni unitarna ni građanska“. Koliko je to bila stvar neophodnog političkog komformizma, a koliko strategije HDZ-a u BiH koja i dalje insistira na trećem entitetu?

DIZDAREVIĆ: Unitarna neće i ne može biti i niko realan to ne očekuje. To što se „građanske“  tiče, riječ je o nametnutom tumačenju iz HDZ-a i u Mostaru i u Zagrebu koje je definitivno razjašnjeno u Briselu. U varijantama koje se „preporučuju“ zakonodavcima u BiH uz rješavanje zadatka o izbornom zakonu, neupitni uslov je primjena presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, na temelju odluka u koje se nikako ne može ugurati ideja o striktno etničkom principu izbora, ali i državne organizacije u BiH. A danas je velikoj većini, pa i Hrvatima u BiH jasno da je Čovićev projekat na ovome terenu, uz neupitnu pomoć zvaničnog Zagreba, zapravo ostavljao obespravljenima blizu polovice Hrvata u BiH. Riječ je o onima koji žive izvan tri kantona gdje jesu većina i gdje još vlada HDZBiH, plus onima u Republici Srpskoj. Kako će se Brisel konačno „razjasniti“ sa tom linijom u Hrvatskoj koja je član EU, drugo je pitanje.

MONITOR: Ovih dana ste dosta komentarisali „poplavu“ non-pejpera, izražavajući rezervu prema dobronamjernosti nepoznatih autora. Da li se, u stvari, vodi diplomatsko-geostrateški rat non-pejperima?

DIZDAREVIĆ: Iz današnje perspektive to „izražavanje rezerve“ bio je više ustupak diplomatskom rječniku koji se, očigledno, nakon svega, čini neodgovarajućim za potrebne poruke onima koji se ciljano, organizovano i, nažlaost, nimalo slučajno tom vrstom „politike“ bave. Nije ovdje samo riječ o non-pejperima, jednom koji je isprovocirao drugi, a oba pokrenula lavinu rasprava od političkih nivoa do medija uz agresivne interpretacije, slutnje, očekivanja pa i prijetnje.Ta vrsta provokacija bezmalo od rata do danas traje i pojačava se. Nebrojeni su bili i još su razni planovi i prijedlozi za prekrajanje Balkana, o promjeni granica, razmjeni teritorija, preslagivanju država u samo tri „glavne“ – Veliku Albaniju, Srbiju i Hrvatsku, pa onda „mirni razlaz“ itd. A nakon što se naivni, ili organizovani, tim povodom počupaju između sebe i priča proširi po političkim forumima i konferencijama, okruglim stolovima, tribinama, medijima i kafanama – i sve potom utiša do nove provokacije – ostaje dodatni animozitet, nova tenzija između tri „društva“ homogena a već podvojena, novi sukobi među grupama ali i pojedincima, često i dojučerašnjim prijateljima.

Svako ko iole trezveno razmišlja o političkoj realnosti Evrope i Balkana, zna da je otvaranje granica mimo Badintera, ma kakvo i ma kojim povodom bilo, i u BiH i dalje upaljač za mnogo veće probleme nego što su ovi današnji. Puno je u toj situaciji onih koji će se javiti sa sjećanjem na neke njihove nekadašnje granice koje im je neko nekada „uzeo“. Da ne idemo dalje od kraja Prvog i Drugog svjetskog rata. Ili, šta se to može formirati ovdje u BiH, nakon nečijih snova o „odlasku“ Republike Srpske ili „trećeg entiteta“ ? Islamska republika u srcu Evrope? Sve su to gluposti koje, ipak, ostavljaju traga koji se pumpa i raste. Dokle, neka Brisel malo i o tome promisli.

MONITOR: Da li bi Džozef Bajden mogao unekoliko skrenuti američku politiku od onih programskih ideja hladnoratovskog stratega Džordža Kenana i njegovih nastavljača?

DIZDAREVIĆ: Bajden nastavlja prilično striktno politiku Obame kojemu je on bio potpredsjenik. Ta politika jeste mnogo artikulisanija i uravnoteženija, rekao bih profesionalnija od svojevrsne šou-biznis politike Trampa. Ipak, uz sve estradne prijetnje Tramp je uveo Ameriku u vrijeme sa manje pucanja unaokolo. Ne treba zaboraviti da je iza Obamine politike dominantno stajao vojno-industrijski kompleks koji mora proizvoditi i pomagati ratove, a iza Trampove uglavnom energetski koji je doveo čak i do pomirljivije politike prema Rusiji. Energija traži mir i otvorene puteve, baš onako kako oružje traži rat. Već je očigledno da je Bajden u značajnoj mjeri pritisnut hladnoratovskom filozofijom i u odnosu prema Rusiji, ali ne samo prema njoj. Zatezanje prema njima, evo i prema Kini (koja im jeste opasnost svojim jačanjem u svakom pogledu), ali i sklonost podržavanja iza zavjese mnogima nad kojima je kontrola popustila – uz sva Bajdenova insistiranja na „ljudskim pravima“, ne daju previše nade da će se Amerika bitno odmicati i od Kenana i Bžežinskog, Kisindžera i sličnih. U pitanju je mentalitet o neputnoj Americi kao vječito „prvoj“, a ne o parcijalnim politikama i nijansama. Svojevrsna kaubojština, uz sve njihove neupitne uspjehe na mnogim poljima ljudskih aktivnosti ne zna za poraz. Baš kao u „kaubojskim filmovima“ starije i novije generacije. I svim drugim sa njihovim viđenjem pravde i nepravde.

MONITOR: Bašar el Asad je, po četvrti put, izabran za predsjednika Sirije. Da li je to samo njegova pobjeda ili i pobjeda njegovih saveznika u ratu u Siriji? Šta je ostalo od „arapskog proljeća“ 2011. i da li je govor Baraka Obame 2009. godine na Univerzitetu u Kairu „odgovoran“ za ono što se kasnije događalo?

DIZDAREVIĆ: Postoji u praćenju ove posljednje Asadove pobjede na predsjedničkim izborima mnogo tumačenja koja polaze od različitih političkih predrasuda, moram reći i neznanja ali i ogromnog pritiska tvoraca takozvanog „arapskog proljeća“. Govorim iz višegodišnjeg bavljenja zbivanjima na Bliskom istoku, prvo iz pozicije novinara, dopisnika odande, a potom i diplomate akreditovanog u Jordanu, Siriji, Iraku i Libanu. Naravno, tako i nadomak Izraela i Palestine. Posebno i u godinama priprema i realizacije tog nazovi „proljeća“ čije su posljedice jasne i danas u Libiji, Siriji, Libanu, Iraku pa i u Egiptu. „Proljeće“ je postalo okrutna politička i egzistencijalna zima.

Strašno je to koliko je uloženo u organizovani terorizam protiv Sirije onda kada je država počela očigledno da se mijenja u odnosu na vremena Bašarovog oca Hafeza. Koliko je organizovano i poslato terorista kroz ISIL, Nusra Front, pa i tzv. Slobodnu sirijsku vojsku itd. itd. Desetine hiljada tona oružja je ukrcano sa mnogih strana tim teroristima, transportovano je puno toga i sa aerodroma na našim prostorima, brodovima su dovođeni iz Libije nakon ubistva Gadafija i to u operaciji sjajnog imena – „pacovska ruta“. Priča je naravno ogromna ali uporno dimenzionirana na samo jedan način, onaj koji opravdava užasno tamošnje regionalno razaranje onih koji su počeli da se „otimaju“ kapitalu i kontroli energije odande.

Nakon blizu četrdeset godina bavljenja tim prostorom i duže od deset godina života tamo, od Kaira do Amana preko Jeruzalema, Damaska i Bejruta, zaključak se svodi na dvije kratke, temeljne premise koje obilježavaju odnos Zapada prema Bliskom istoku. Jedna je ona o tome „kako im uzeti“, a druga „kako im ne dati da se emancipuju“. Govorim o, recimo, posljednjih sto godina u zemljama koje su baštinile staru kulturu i civilizaciju, multireligioznost i multikulturalizam. O Egiptu, Siriji, Iraku, Iranu koji nije arapski ali pripada tom prostoru, i Jordanu. Za razliku od skorojevićkih bogataša, interesnih poslušnika od Perzijskog zaliva do obala Crvenog mora. Povod za „proljeće“ jeste bio nerealizovani zapadni interes spram tokova nafte i plina, ali i procesi „emancipacije“ svake od ovih država. Sve je vodilo ka tome da barela nafte i kubnog metra plina Zapadu više neće biti za bagatelu. A spremala se i valuta njihova, mimo dolara, sa zlatnom  podlogom.

Bilo je dovoljno za avione i teroriste koji „brane ljudska prava i slobode“ u tamošnjim „građanskim ratovima“.

U Siriji nisu uspjeli i to Zapad sebi nije mogao oprostiti. Još je gori postao dokaz ostalima tamo da se može biti neporažen. Asad nije likvidiran, Sirija je krvavo urušena ali je opstala. Rusi su se vratili na tamošnju scenu, i šire. Zapad to ni Asadu a ispotiha ni sebi ne može oprostiti. Sirijci koji su ostali, čak mnogi među njima i ne slažući se sa Asadom, glasali su bez dileme preko njega za spašeni dignitet, istorijsko dostojanstvo i budućnost koju će graditi zajednio sa onima koji su im pomogli – vojnički i na druge načine. Sa Rusijom i Iranom, uz njih i sa Hezbolahom. To je istina koju tako vide u Damasku, naravno ne i u Americi i Evropi, kao i ni prebogati a zapravo mali iz Zaliva. I to ne mogu i neće da oproste. Ali mogu još uvijek da kradu naftu sa naftnih polja Omar na sjeveru Sirije, pa čak i šlepere žita u konvojima iz zemlje koja gladuje. Eto otkud 95 posto glasova onih koji su ostali za Asada.

A što se Obame i govora u Kairu 2009. tiče, obećanja i „principa“ posebno povodom Palestine, sjećam se ljudi su na ulicama plakali od sreće u arapskom svijetu, a priča je onda otklizala u cinizam. Obama je dobio Nobelovu nagradu za mir „unaprijed“ – i nastavio rat. Siriju je taj rat skoro uništio, ali su tamo ostali – neviđenim slavljem i glasovima zahvalili svom predsjedniku sačuvanu slobodu bez imalo dileme da će pobijediti i egzistencijalni poraz koji im je nametan.

 

EU DIMENZIONIRALI VELIKI POLITIČARI A PREUZELI SASVIM DRUGAČIJI

MONITOR: Da li EU i Evropa mogu doprinijeti trajnijim rješenjima ovdašnjih kriza?

DIZDAREVIĆ: Teško. Često mi padnu na pamet komentari mnogih ljudi na Bliskom istoku koje sam sretao decenijama tamo, i uočljivu njihovu promjenu u razmišljanjima o Evropi. Suština je bila, kako su govorili unazad desetak godina i malo više, kako Evropa, zapravo, ne spada više ni među prve tri sile po ukupnom značaju i uticaju u svijetu, onako kako to oni vide. Tu istine ima. Prvo, tu Uniju su dimenzionirali nekada veliki svjetski političari. Dominaciju su preuzeli, osim možda Angele Merkel, po mnogo čemu sasvim drugačiji „lideri“. Za njima i oni na vrhu u Briselu. Birokrate mentalnog sklopa i koncepta politike „netalasanja“. Evropska unija, uz to, nije više ni približno jedinstvena poput Unije iz vremena stasavanja na čvrstim, neupitnim, zajedničkim principima. Grupa zemalja iz bivšeg Sovjetskog saveza unijela je u Uniju svojevrsnu agresivnost, pa ponekad i mentalitet osvetoljubivosti, da se o pojedincima tipa Orbana ne govori. Slučaj Velike Britanije – koja nije mogla da preboli statusno tonjenjenje spram grandiozne kolonijalne prošlosti, uz činjenicu da ih je Njemačka, njihova vječita slabost, nadigrala po mnogo čemu u Uniji – ostavio je velikog traga. I konačno, Amerika, posebno sa Trampom, ali evo u nastavku i sa Bajdenom, očigledno mnogo agresivnije od EU realizuje svoje geostrateške zamisli i potrebe nego što je to bilo moguće godinama prije. Bez riječi reakcije i Brisela. Kako stvari stoje, taj generalni trend se nastavlja.        

 

Netanjahuova inscenirana farsa

MONITOR: Na Bliskom istoku novi sukobi.  Da li će tragični događaji u Gazi, Tel Avivu i Jerusalimu ovog puta pokrenuti naprije izraelsko-palestinske pregovore koji su godinama u prekidu?

DIZDAREVIĆ: Istorijskih novosti tamo zapravo nema i to je po meni najveća sramota pa i tuga svjetskog poretka u minulom stoljeću. Ničeg novog neće ni biti dok Palestina, pored sigurnog Izraela, ne postane nezavisna suverena država sa Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. I pravom ljudi na njihovu zemlju na koju se mogu vratiti. Ovo sada bila je zapravo inscenirana farsa cioniste i zločinca Netanjahua koji je pokušavao da i nakon petnaest godina ostane na vlasti iako nije uspio da sastavi novu vladu ni nakon četiri ponovljena izbora u samo dvije godine. „Pomogli“ su mu djelomično iz Hamasa u Gazi koji, neki kažu „začudo“, akcijama kojima se ne mijenja politički ništa, produžava život istorijskoj otimačini teritorija i održava razjedinjenom ionako sve manju Palestinu. Tračak nade jeste u činjenici da Bajden uprkos ogromnom izraelskom lobiju u Americi, mora da smiruje agresiju cionista, pokušava da vrati pregovore u igru, naravno sebe radi. Dva velika „problema“ za njega na Bliskom istoku, Palestinu i „nuklearni“ Iran on mora smiriti da bi mogao da se okrene Istoku sa kojega mu se približava najveća interesna opasnost – Kina. To je, eto, okvir unutar kojeg treba čitati i današnja i naredna zbivanja tamo. Evrope ni tu, eto, nema. Ne mislim da će se Rusi time baviti više od njihovih strateških interesa, a na Bliski istok su se preko Sirije vratili. I ojačali odbranu svog „mekanog stomaka“, odnosno južne granice na Crnom moru, sa Krimom i Ukrajinom. U svakom slučaju Bliski istok je i dalje prostor za razna potkusurivanja sve dok se moćni ne dogovore, a danas u svijetu to nisu više kao nekada samo Amerika i Rusija.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: EU, pa demokratija

Objavljeno prije

2 dana

na

3 Oktobra, 2026

Objavio:

Proces pristupanja EU isti je kao i za vrijeme vlasti DPS,  a svodi se na usvajanje zakona ali ne i na njihovu primjenu. Ipak, ne može nas ništa koštati evropskog puta jer je EU odlučila da nas na nosilima unese u Evropu. Na žalost one manjine u Crnoj Gori koja se decenijama borila za demokratizaciju, taj ulazak  neće značiti demokratiju

 

 

MONITOR: Ursula fon der Lajen je ove sedmice u posjeti Crnoj Gori. Predsjednica Evropske komisije stize baš u trenutku nove domaće  političke, odnosno parlamentarne krize. Šta to govori o nama?

ĐUROVIĆ: Crna Gora je nespremna za ulazak u EU, a proces učlanjenja je isključivo proizvod političke odluke država članica EU i Evropske komisije da je potrebno držati proces proširenja živim. Geopolitička situacija, prije svega agresija Rusije na Ukrajinu, sve gori odnosi EU sa nekadašnjim ključnim saveznikom SAD, doprinose da se poltika EU prema proširenju i ulasku novih članica promijenila.

Vlada je sastavljena od partija koje imaju različite prioritete i koje su utemeljene na različitim vrijednostima. Jedino što ih spaja je interes da vrše vlast i ostvaruju svoje partikularne interese i lično bogaćenje. U Crnoj Gori ne funkcionišu institucije, nisu postale profesionalne, i dalje su zarobljene. Samo što su danas zarobljene od većeg broja političkih partija nego u vrijeme DPS-a koji je kontrolisao sve institucije u državi. Proces pristupanja EU isti je kao i za vrijeme vlasti DPS,  a svodi se na usvajanje zakona, ali ne i na njihovu primjenu. I danas kao u za vrijeme vlasti DPS-a nema vladavine prava a to svakodnevno pokazuju partije koje vrše vlast. Ni danas kao ni ranije se ne prihvataju dobre inicijative koje dolaze od opozicije ili drugih subjekata kao što su sindikati ili nevladine organizacije.

U takvom ambijentu potpuno je očekivano da se dešavaju političke krize koje proizvode partije koje vrše vlast. Treba imati na umu da su opozicione partije, osim DNP-a, nesumnjivo posvećene i orijentisane prema učlanjenju Crne Gore u EU. Sa druge strane, Mandićev NSD, kao dio vlasti, ne dijeli vrijednosti koje baštini EU i trudi se da zadrži poziciju unutar nacionalističkog dijela biračkog tijela, onih koji i dalje sanjaju veliku Srbiju, koji veličaju ratne zločince, baštine fašističku četničku ideologiju. To je nespojivo sa procesom EU integracije.

Kada opstanak vlasti zavisi od takve partije, onda se ne može očekivati ništa drugo osim povremenih kriza jer Mandić dobro zna da nema vlasti bez njega. Zato što  predsjednik PES-a i Vlade nije spreman da u susret izborima mijenja bilo što unutar vladajuće koalicije.

MONITOR: Kako komentarišete situciju koja je prethodila krizi, sjednicu koja nije održana a na kojoj je trebalo raspravljati o inicijtivi za razrešenje predsjednika parlamenta zbog saučešća porodici Ratka Mladića?

ĐUROVIĆ: Mandić nema većinsku podršku u Skupštini i toga je potpuno svjestan. Zato je odlučio da se sjednica ne održi. Jedan manji dio poslanika i poslanice PES-a je sramota od Mandića i onoga što radi, pa ne žele da budu zapamćeni kao podržavaoci čovjeka koji veliča ratnog zločinca. To pokazuje kakvi nam ljudi vode državu, bez vrijednosti, integriteta, stava.

Mandić je još jednom demaskirao i sebe ali i svoje koalicione partnere iz PES-a, kao i  Demokrate kojima je jedino važno da sačuvaju što duže parče vlasti pa makar to uništilo državu i njeno učlanjenje u EU.

Najgore  je što se sada od strane EU vrši pritisak na opoziciju da glasa za izmjene Ustava i za izbor novih članova institucija koje su važne za zatvaranje pregovaračkih poglavlja.  Umjesto da se pritisak okrene prema vlastima koje su izazvale krizu, pressing se samo pravi na opoziciju. To će naravno ohrabriti vlast da nastavi da radi šta god hoće i krši brutalno propise npr. prlikom izbora članova Savjeta RTCG o drugih institucija.

Evropska komisija sve više okreće glavu od sramotnih odluka koje donosi vlast samo da bi se završio proces zatvaranja poglavlja.

MONITOR: Ove sedmice godišnjica je napada na Dubrovnik. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju suočavanje sa prošlošću?

ĐUROVIĆ: Crna Gora nije uradila ništa kada je riječ o suočavanju sa prološću. U školskim udžbenicima se još ne može pročitati istorijska istina o dešavanjima iz bliže i dalje prošlosti. Nema sudskih presuda, nema utvrđivanja odgovornosti onih poltičara koji su učestvovali u razaranju Dubrovnika.

U našem Krivičnom zakoniku se nedovoljno razrađuje sankconisanje veličanja ratnih zločina i zločinaca. Institucije koje treba da osiguraju vladavinu prava kao što su Uprava polcije, tužilaštvo i sudovi se ne trude da najodgovornije za kontinuirano podržavanja ratnih zločinaca procesuiraju. Nema odgovornih za podizanje spomenika ratnom zločincu Pavlu Đurišiću, nema procesuiranih vjerskih velikodostojnika SPC koji šire govor mržnje i veličaju ratne zločine  od Đurišića do Mladića. Na različitim manifsetacijama se pjevaju pjesme ratnim zločincima a institucije ćute. Razlog za to je što trenutna vlast zapravo dijeli stavove onih koji negiraju da su ratni zločini izvršeni dok se partije manje brojnih naroda zarad vlasti prave ludi. Crna Gora će još sačekati na suočavanje sa prošlošću. Neke nove partije i neka nova vlast će moguće imati više osjećaja prema žrtvama zločina ma ko da su bili počinioci.

MONITOR: Može li nas to koštati evropskog puta, uprkos širom otvorenih vrata Brisela?

ĐUROVIĆ: Ne može nas koštati evropskog puta jer je EU odlučila da nas na nosilima unese u Evropu. Na žalost one manjine u Crnoj Gori koja se decenijama borila za demokratizaciju, ni ulazak u EU neće značiti demokratiju.

Prije izglasavanja nezavisnosti 2006. godine, slogan je bio “prvo država pa demokratija”. Ništa se ni nakon 20  godna nije promijenilo samo što danas dio nekadašnje opozicije (Demokratska Crna Gora, NSD, SNP) uz peti ešalon DPS-a, koji sada nosi naziv PES, ima novi slogan “prvo EU pa demokratija”.

Borba za demokratiju koju mogu donijeti jedino profesionalne institucije će se nastaviti i nakon ulaska u EU. Znajući koliko su jake institucije u Crnoj Gori EU sprema posebne uslove za nove članice kako bi nas natjerali da konačno počnemo da sprovodimo zakone i jačamo institucije. Komično djeluju nastupi ministara i ministarki u Vladi koji nam govore da smo zaslužili ulazak u EU i da sprovodimo reforme.

MONITOR:  Baš  ništa ne može?

ĐUROVIĆ: Mjerila koja se moraju ispuniti zbog zatvaranja pregovaračkih poglavlja će biti dovršena do kraja ove ili početkom naredne godine. Naravno, uz pritisak Evropske komisije. Ulaska u EU nas može koštati Mandić i njegovo veličanje ratnih zločinaca jer je nedopustivo da jedan predsjednik Skupštine radi takve brljotine iz pozicije vlasti. Treba imati na umu da nakon zatvaranja poglavlja slijedi proces verifikacije ugovora o učlanjenju u svim državama članicama EU. Javnost u mnogim od tih država veoma burno reaguje na veličanje ratnih zločinaca i širenje fašističke ideologije koja se ovdje manifestuje i veličanjem četničkog pokreta. Zato će veoma važno biti ko će činito novu vlast nakon parlamentarnih izbora sledeće godine.

MONITOR: Kako vidite rasplet nove političke krize?

ĐUROVIĆ: Kriza će se riještit na način što će DPS popustiti pod pritiskom EU jer imaju veliku potrebu da se prikažu kao reformisana i kooperativna partija koja je pravi pouzdani partner EU. Vlast će imenovati nezakonito svoje ljude u Savjet RTCG i druge institucije, imati punu kontrolu nad uslovima za održavanje predstoječih izbora a opozicija će sve to nijemo gledati da se ne bi zamjerila EU.

MONITOR: Media centar nastavlja da piše ombudsmanu RTCG i upozorava na probleme u javnom servisu. Hoćemo li i kada imati istinski javni servis?

ĐUROVIĆ: Imaćemo istinski javni servis i profesionalne institucije kad mi kao građani postanemo bolji. Ako smo loši ljudi koji ne vode računa koje partije podržavaju, ako nam nije važno da imamo dobre usluge u bolnicama, školama, pravovremeno i profesionalno informisanje putem RTCG kako javnog servisa, onda nema ništa ni od boljeg standarda.

Ako je građanima koji su nekad sanjali demokratsku Crnu Goru sada jedino važno da DPS nije na vlasti i ako im ne smeta da njihovi politički miljenici raznose sve institucije, onda sa žaljenjem moramo konstatovati da se zapravo ovdje većina građana nikada nije borila za demokratiju već samo za sopstevnu korist i poziciju a problem su imali dok je DPS vladao samo sa pitanjem “zašto oni, a ne mi”.

Dok građani ne budu kažnjavali svaku vlast  jer ih vara i krade, nema napretka. Media centar će nastaviti da se sa drugim NVO bori za istinski javni servis.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEPA ŽUNJIĆ, UDRUŽENJE RODITELJI: Sistemsko nepovjerenje koje se godinama stvaralo

Objavljeno prije

2 dana

na

3 Oktobra, 2026

Objavio:

Bojimo se dodatnog produbljivanja nepovjerenja. Roditeljima više nije dovoljno reći šta moraju. Potrebno im je objasniti zašto, saslušati ih i prihvatiti da strah i nepovjerenje postoje, čak i kada se sa njima ne slažemo. Jer povjerenje se ne može propisati

 

MONITOR: Ustavni sud Crne Gore donio je odluku da uslovljavanje boravka djece u vrtićima obaveznom vakcinacijom nije suprotno Ustavu, čime nije prihvatio inicijativu Udruženja Roditelji. Koji je vaš komentar na ovu odluku?

ŽUNJIĆ:Ova odluka je dodatno potvrdila ono čega smo se pribojavali: da će kontekst i način na koji se zakoni kod nas primjenjuju u praksi ostati u drugom planu. Umjesto da pokušamo da razumijemo zašto dio roditelja ne vakciniše svoju djecu, dobili smo još jednu mjeru koja nas je podijelila.

Na jednoj strani su roditelji koji su, iz različitih razloga, odlučili da ne vakcinišu djecu. Na drugoj je sistem koji će, brinući o djeci, zaštititi ih od „nerazumnih“ roditelja. I opet se izgubilo pitanje koje godinama postavljamo: Umije li sistem da bude u službi najboljeg interesa djeteta?

Umjesto da se ozbiljno zapitamo koliko je povjerenje izgubljeno, koliko su informacije bile nejasne i neujednačene i da li je sam sistem radio ono što je morao, ponovo uslovljavamo i zabranjujemo.

MONITOR: Sa kojim problemima se susreću roditelji predškolske djece, nakon haotičnih prvih dana polaska u vrtić kada su mnoga djeca vraćana?

ŽUNJIĆ:Roditelji se suočavaju sa neizvjesnošću, nedovoljno jasnim procedurama i pitanjem gdje će njihova djeca boraviti dok oni rade. Na potrebu da se pravila i postupanje usaglase upozoravali smo prije početka septembra. Ovako ozbiljna promjena nije smjela da se razjašnjava na vratima vrtića.

Iza svega je dijete koje ne razumije ni zakon ni odluke odraslih, ali osjeća posljedice. Zato nije dovoljno roditeljima saopštiti da dijete ne može da boravi u vrtiću. Država mora da odgovori i šta će biti sa tom djecom.

MONITOR: Po prvim reakcijama vidimo oštro negodovanje dijela javnosti na odluku Ustavnog suda. Kakve će posljedice ona izazvati?

ŽUNJIĆ:Bojimo se dodatnog produbljivanja nepovjerenja. Roditeljima više nije dovoljno reći šta moraju. Potrebno im je objasniti zašto, saslušati ih i prihvatiti da strah i nepovjerenje postoje, čak i kada se sa njima ne slažemo. Jer povjerenje se ne može propisati.

Tek ćemo vidjeti i drugi epilog: gdje će boraviti djeca koja nijesu vakcinisana, a čiji roditelji ne žele da pristanu na ovakav vid uslovljavanja? Postoji li rizik da će se povećati broj nelegalnih objekata za čuvanje djece i ko će kontrolisati uslove u njima? Na kraju bi opet djeca mogla snositi posljedice neadekvatnih uslova.

Istovremeno će se u parkovima i drugim javnim prostorima družiti sa vakcinisanom djecom. Zato je važno da država objasni kako će rješavati problem u cijeloj zajednici, a ne samo u vrtićima.

MONITOR: Da li se u svoj priči i strahu od vakcina zanemariju djeca?

ŽUNJIĆ: Da, jer se rasprava sve više svodi na sukob roditelja i sistema, dok potrebe djece ostaju u drugom planu.

Naši stavovi o vakcinaciji uvijek su bili jasni. Vjerujemo da ljekari žele da pomognu našoj djeci. Ali ostaje pitanje: šta ako to nije dovoljno? Šta ako ovo nije samo problem roditelja koji „ne razumiju“, već i problem sistemskog nepovjerenja koje se godinama stvaralo?

Ovu mjeru treba posmatrati i kao dio šireg obrasca u kojem sistem opravdava sopstveni rad, a premalo preispituje posljedice svojih odluka. Ovdje je ulog veliki, jer je u centru svega dijete.

MONITOR: Udruženje ste koje je specijalizovano za pomoć roditeljima,sa kojim pitanjima i nedoumicama vam se roditelji najčešće obraćaju?

ŽUNJIĆ: Roditelji nam se obraćaju zbog nedoumica u vezi sa obrazovanjem, zdravstvenom zaštitom, socijalnim pravima i svakodnevnim roditeljskim izazovima. Pitaju o upisu i boravku u vrtiću, vakcinaciji, ostvarivanju prava iz socijalne i dječje zaštite, pravima zaposlenih roditelja i tome kome mogu da se obrate kada naiđu na problem.

Kroz besplatnu SOS Roditeljsku liniju traže i savjete o odnosu sa djecom, postavljanju granica, izazovima adolescencije, vršnjačkom nasilju i korišćenju tehnologije. Pružamo psihosocijalnu podršku roditeljima i djeci, posebno kada se porodice suočavaju sa kriznim situacijama, narušenim odnosima ili iskustvom nasilja. Nekada im je potrebna konkretna informacija, a nekada razgovor i stručna pomoć da razumiju šta se dešava i kako da postupe.

Posebno nam se obraćaju roditelji iz jednoroditeljskih porodica, zbog nedoumica i problema tokom i nakon razvoda, vršenja roditeljskog prava, odnosa sa drugim roditeljem i neplaćanja alimentacije. Kroz pravno savjetovanje i psihosocijalnu podršku pomažemo im da razumiju procedure, zaštite prava djece i lakše prođu kroz te situacije.

Kroz različita pitanja ponavlja se potreba za jasnim, pouzdanim i razumljivim odgovorom. Roditelji često ne znaju koji je njihov sljedeći korak ili dobijaju različite informacije. Zato uz našu podrsku, uz odgovore nadležnih institucija i stručnjaka, pokušavamo da im pomognemo da dođu do potrebne informacije i ostvare svoja prava.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA FONDA ZA HUMANTIRANO PRAVO I NJEGOVA BIVŠA IZVRŠNA DIREKTORKA, KOORDINATORKA REKOM-A: Nezavisnost Kosova ne može biti ugrožena nijednom presudom

Objavljeno prije

2 dana

na

3 Oktobra, 2026

Objavio:

Najveći problem Kosova nije presuda – već politička nestabilnost, stalni izbori i teškoće u funkcionisanju institucija

 

 

MONITOR: Da li je moguće realizovati dominantne predloge da se Specijalizovana vijeća i Specijalizovano tužilaštvo reformišu ili čak ukinu – i to prije donošenja drugostepene presude četvorici lidera OVK, a kada se može očekivati pravosnažno okončanje tog procesa?

KANDIĆ: Predlog izmena zakona polazi od teze da su Specijalizovana veća osnovana isključivo radi suđenja za trgovinu ljudskim organima, koja zauzima važno mesto u izveštaju Dika Martija – pa bi zbog toga čitav postupak trebalo vratiti na početak. To nije tačno. Osnivanju Veća prethodila je istraga Specijalnog istražnog tima EU, koju je vodio Klint Vilijamson, bivši tužilac MKSJ-a i nekadašnji direktor Odeljenja pravde UNMIK-a. Vilijamson je 2014. javno saopštio da nema dovoljno dokaza za podizanje optužnice za trgovinu organima, ali da postoje dokazi za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koja opravdavaju krivično gonjenje pojedinih bivših visokih zvaničnika OVK.

Optužnica je obuhvatila ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Sudsko veće je optužene oslobodilo optužbi za zločine protiv čovečnosti zato što Tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je postojao rasprostranjen ili sistematski napad usmeren protiv civilnog stanovništva. Istovremeno ih je osudilo za ratne zločine.

Specijalizovana veća ne mogu se ukinuti niti se njihov mandat može suštinski promeniti prostom izmenom zakona, jer njihov pravni osnov čine i ustavni amandman i međunarodni sporazum. Svaki takav pokušaj otvorio bi pitanje ustavnosti i poštovanja međunarodnih obaveza Kosova.

Rok do 27. novembra 2026. godine, odnosi se samo na podnošenje najava žalbi odbrane i Tužilaštva protiv prvostepene presude. Posle toga slede podnošenje žalbi, odgovora i replika, pa se sada ne može pouzdano predvideti kada će postupak biti pravosnažno okončan.

MONITOR: Koliko će partije na Kosovu iskoristiti ovaj proces da se pokažu „patriotskije“ – u ionako, veoma dinamičnoj atmosferi čestih izbora i pokušaja opozicije da Kurtija pošalje u opoziciju?

KANDIĆ: Sve političke partije dele kolektivni narativ o pravednoj borbi OVK za slobodu Kosova. Presuda taj narativ nije promenila, ali je Demokratskoj partiji Kosova dala novu političku snagu. Otuda i skupštinska Deklaracija o zaštiti istine i integriteta oslobodilačkog rata i predlog izmena Zakona o Specijalizovanim većima. Postoji široko jedinstvo u odbrani karaktera oslobodilačkog rata, ali ne i saglasnost o tome šta država sada pravno i politički može da učini. Albin Kurti zato nije u zavidnoj poziciji, a izbor predsednika predstavlja veliki test za političku stabilnost Kosova.

MONITOR: Smatrate da nezadovoljstvo prvostepenim osuđujućim presudama Tačiju, Krasnićiju, Veseliju i Selimiju ima veze sa nepostupanjem Javnog tužilaštva za ratne zločine i Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, posebno poslije 2011. Ono što se uglavnom čuje na demonstracijama „Ne u naše ime“ jeste bezrezervno slavljenje četvorice optuženih i bezgrešne borbe OVK?

KANDIĆ: Nezadovoljstvo presudom mogu da razumem, ali ono ne opravdava poricanje zločina niti bezrezervno proglašavanje bilo koga bezgrešnim. Oslobodilački karakter rata OVK ne isključuje odgovornost njenih pripadnika za zločine nad ljudima koji su na osnovu optužbi, a ne dokaza, proglašavani saradnicima Srbije, izdajnicima ili političkim protivnicima. Nezadovoljstvo na Kosovu mora se posmatrati i u svetlu postupanja Srbije. Posle presuda generalima VJ i MUP-a Srbije, njeno tužilaštvo nije procesuiralo komandante koji su sprovodili naređenja osuđenih generala, nego je pokrenulo tek nekoliko postupaka protiv neposrednih izvršilaca. Od 2013. godine nije podignuta nijedna optužnica za ratne zločine počinjene na Kosovu. Kada je 2017. okončan mandat MKSJ-a, Srbija je zaključila da je „uspešno završila saradnju sa Haškim tribunalom“, ali nije nastavila krivično gonjenje na osnovu dokaza i presuđenih činjenica koje je Tribunal utvrdio. Danas policija hapsi Albance na granici i pokreće istrage, sudi se i za uništavanje imovine, a mediji ta suđenja gotovo ne prate.

Podaci FHP-a i FHP Kosovo pokazuju da su jedinice VJ i MUP-a Srbije tokom 78 dana NATO bombardovanja ubile oko 6.700 albanskih civila. Te činjenice čvrsto podupiru kosovski narativ o borbi za oslobođenje od srpske represije. Sa srpske strane, bilo je mnogo upozorenja da bi protesti na Kosovu mogli prerasti u nasilje nad Srbima, ali to se nije dogodilo. Veterani i drugi organizatori protesta vodili su računa da demonstranti ne krenu prema Gračanici, gde žive Srbi. Reakcije na presudu pokazuju da su Srbi koji žive na Kosovu bili umereniji i da su pokazali više razumevanja za nezadovoljstvo Albanaca. Nasuprot tome, pojedini Srbi koji su izbegli sa Kosova i danas žive u Srbiji, naročito oni na položajima u državnim institucijama, izražavali su ljutnju zato što optuženi nisu osuđeni i za zločine protiv čovečnosti i trgovinu ljudskim organima.

O političkoj i simboličkoj upotrebi presude govori i odluka da Tači, Krasnići, Veseli i Selimi budu proglašeni počasnim građanima Tirane, na predlog gradonačelnika koji se nalazi u pritvoru.

MONITOR: EU i njen ministarski savjet, odnosno Savjet EU, imaju glavnu riječ kada se radi o trajanju Specijalizovanih vijeća. Brisel je dao bezrezervnu podršku radu Vijeća usred velikog nezadovoljstva na Kosovu. Pominje se da se žrtve OVK zaboravljaju, među kojima su mnogi kosovski Albanci. Pojavljuju se i mišljenja da je sud za zločine OVK trebalo osnovati od strane UN?

KANDIĆ: Suđenje Thačiju i ostalima smatram veoma važnim upravo zato što se bavi žrtvama koje su dugo bile potisnute iz javnog sećanja. Reč je o ubistvima, nestancima, nezakonitom pritvaranju i zlostavljanju članova Rugovine partije, pripadnika FARK-a, Albanaca koji su sarađivali sa srpskim vlastima ili su samo imali poslovne i komšijske odnose sa Srbima, kao i Srba i Roma. Važan deo dokaza činila su javna saopštenja Glavnog štaba OVK. Ona nisu bila samo propaganda: na terenu su shvatana i primenjivana kao poruke i nalozi za kažnjavanje ljudi označenih kao saradnici ili politički protivnici. Veće je prihvatilo vezu između stavova iznošenih na sastancima rukovodstva, javnih saopštenja i ubistava ili zatvaranja na terenu. Upravo je ta veza bila ključna za utvrđivanje učešća optuženih u zajedničkom zločinačkom poduhvatu.

MONITOR: Od zvanične Srbije nije bilo eksplicitnijih reakcija, čak ni od  Vučića. Ima spekulacija da se ovo suđenje može završiti kao suđenje Anti Gotovini. Tada se govorilo i o američkom uticaju, posebno na sudiju Teodora Merona. Kakvo je vaše mišljenje?

KANDIĆ: Poređenje sa predmetom Gotovina nije utemeljeno. Ishod žalbenog postupka zavisiće od konkretnih žalbenih razloga, izvedenih dokaza i mogućih pravnih grešaka prvostepenog veća, a ne od političkih analogija sa drugim predmetima. Svedočenja međunarodnih svedoka smatram poražavajućim. Reč je uglavnom o visokim diplomatskim i vojnim predstavnicima koji su bili neposredno angažovani na Kosovu ili u pregovorima sa OVK. Zbog položaja koje su imali, morali su da raspolažu neposrednim saznanjima sa terena. Umesto da svedoče o konkretnim informacijama koje su tada dobijali o događajima, odnosima u Glavnom štabu, zatvaranjima i ubistvima, oni su uglavnom govorili o svojim utiscima o Tačiju i o tome da OVK, po njihovom viđenju, nije bila organizovana vojska sa centralnom komandom. Smatram neprihvatljivim da se tako ozbiljna pitanja procenjuju na osnovu utisaka, a ne na osnovu neposrednih saznanja koja su, s obzirom na svoje funkcije, morali imati.

MONITOR: Na Kosovu se ističe da bi potvrda prvostepenih presuda mogla da ugrozi nezavisnost Kosova i oteža njegov prijem u međunarodne organizacije, kao i da će Srbija, Rusija i Kina takvu odluku politički iskoristiti. Moskva je već izdala saopštenje u tom smislu.

KANDIĆ: Nezavisnost Kosova ne može biti ugrožena nijednom presudom. Ova presuda utvrđuje individualnu krivičnu odgovornost četvorice optuženih; ona ne odlučuje ni o zakonitosti nezavisnosti Kosova ni o karakteru celokupne borbe OVK. Srbija, Rusija i Kina mogu politički koristiti presudu, ali time ne mogu promeniti njen pravni predmet niti međunarodni položaj Kosova. Bez obzira na pravo veta Rusije i Kine, Srbija je obavezna da poštuje Briselski sporazum, a u praksi se već primenjuju delovi Ohridskog sporazuma. Najveći problem Kosova sada nije presuda, već politička nestabilnost, stalni izbori i teškoće u funkcionisanju institucija.

MONITOR: MKS je izdao naloge za hapšenje Vladimira Putina i Benjamina Netanjahua, ali za sada očigledno nema prilike da oni budu uhapšeni. Aleksandar Vučić, slijedeći stav Donalda Trampa, zalaže se za ukidanje međunarodnih sudova. Ima li međunarodna pravda šanse, poslije sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu?

KANDIĆ: Međunarodna krivična pravda ima smisla upravo zato što, zahvaljujući Haškom tribunalu, o prošlosti možemo da razgovaramo i da je preispitujemo na osnovu dokaza, presuđenih činjenica i pojedinačnih iskustava žrtava i svedoka.

Istovremeno, svedoci smo da države pregovaraju sa liderima velikih sila protiv kojih su izdati nalozi za hapšenje. Time međunarodne pravosudne institucije gube kredibilitet. Odgovor, međutim, nije ukidanje međunarodnih sudova, već dosledna primena istih pravila i prema moćnim i prema malim državama. Bez takvih institucija ostali bi samo nacionalni narativi, poricanje i selektivno sećanje na žrtve.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo