Krivica za deportacije je svaljena na pokojnika. Pavle Bulatović, ubijen 2000. godine, ministar unutrašnjih poslova od 1989. do sredine 1992. izdao je depešu da se građani BiH maja 1992. deportuju, pa su devetorica optuženih nevini, jer su samo izvršavali naređenje pretpostavljenog. To je sukus odluke specijalnog krivičnog vijeća za ratni zločin sutkinje Milenke Žižić, koja je odluku saopštila 29. marta u Višem sudu u Podgorici. Svega četvorica optuženih su, kao pritvorenici, prisustvovali suđenju: komandir stanice milicije CB Herceg Novi Milorad Šljivančanin, načelnik SDB u Ulcinju Božidar Stojović, načelnik OB u Ulcinju Sreten Glendža i načelnik CB u Baru Branko Bujić. Jesenas su u Beogradu uhapšeni, po zahtjevu Crne Gore, nekadašnji pomoćnici Pavla Bulatovića, bivši šefovi crnogorske SDB i SJB Boško Bojović i Milisav Mića Marković, zatim bivši načelnici CB Herceg Novi Radoje Radunović i Milorad Ivanović – srpski državljani a državljanstvo su dobili nakon podizanja optužnica zbog deportacija. U tamošnjem ekstradicionom pritvoru su čekali odluku o izručenju, koja nije donešena, pa su nakon izricanja presude oslobođeni. Bivši inspektor iz CB-a Herceg Novi, Duško Bakrač, nije ni bio uhapšen.
Kako je cio postupak počeo, tako je i završio – sramotno. O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek 1997. kada je došlo do raskola u DPS-u. U tom je periodu i Tribunal u Hagu, preko glavne tužiteljke Luiz Arbur, najavljivao da bi eventualno mogao voditi taj proces. Krug osumnjičenih je fiksiran na policijske funkcionere, koji su, uglavnom, podržali opciju Momira Bulatovića. Načelnik crnogorske SDB 1991-1995. Boško Bojović je već bio u RDB Srbije, Milisav Mića Marković će biti zamjenik ministra unutrašnjih poslova u Vladi Momira Bulatovića, Branko Bujić poslanik SNP-a, Radoje Radunović je od 1995. bio u MUP-u Srbije.
Još tada se vjerovalo da je riječ o pokušaju diskreditacije, pogotovo pred međunarodnom javnošću, političkih protivnika Mila Đukanovića. A jedan od glavnih bio je Pavle Bulatović, 1997. ministar odbrane SRJ, veoma uticajan u vrhu jedinstvenog DPS-u, kasnije i SNP-u. Istovremeno su postojale naznake kako se neće „ići do kraja”, odnosno, do procesuiranja i izvođenja na sud odgovornih. Naime, mnoga ključna dokumenta su netragom nestala, dok je policija – i onda i sada – faktički štitila svoje bivše funkcionere.
Da se čitava stvar fingirala svjedoči i opstrukcija Filipa Vujanovića, tadašnjeg Đukanovićevog ministra policije. Vladimir Šušović je 1997. kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a… “
Policijskoj dokumentaciji o zločinu deportacija se gubio trag i narednih godina. Jedan od optuženika, Duško Bakrač, dok je j2004. još bio u službi, napisao je (kao koautor poglavlja Reforma policije u Crnoj Gori, objavljeno u zborniku Transforming Police in Central and Eastern Europe, Process and Progress) sljedeće: „U Crnoj Gori policijske arhive su još zatvorene i vjerovatno ‘mijenjane’ (što znači da bi dokumenti koji navode na umiješanost sadašnjeg rukovodstva mogli biti uništeni), a to je često bila praksa”.
Kako je to u praksi izgledalo? Sutkinja Milenka Žižić je, prilikom izricanja oslobađajuće presude, saopštila da su okrivljeni „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Taj talegram nikada nije pronađen, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je on postojao.
Nada Vukanić, ispred cjelokupnog MUP-a (u čijem sastavu su bile i sadašnja Uprava policije i ANB; ministar bio Dragan Đurović, DPS), odgovorila je 2005. na zahtjev državnog tužilaštva pismenom tvrdnjom da „ne raspolažu niti jednim dokumentom ili podatkom” o deportaciji Hajrudina Bihorca (iz Višegrada, rođen 1961, pogubljen 1992). No, ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković je 8. aprila 1993. među 48 deportovanih „lica muslimanske nacionalnosti” naveo i Hajrudina Bihorca, sa tačnim generalijama i preciznom tvrdnjom da je uhapšen u Herceg Novom i 27. maja 1992. predat srpskim policajcima iz Srebrenice.
Citirani Pejakovićev dokument je sačuvan u ličnoj arhivi nekog od ondašnjih poslanika i jedan je u nizu sličnih koji su u Upravi policije i/ili ANB-u uništeni ili sklonjeni.
Dokumentacija se uništavala i drugdje, na primjer u Skupštini Crne Gore. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a i da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informaciji o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana nakon što je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine i onda i sada je bio – Ranko Krivokapić.
Ko zna kada bi i da li uopšte državno tužilaštvo i pokrenulo krivični postupak da porodice oštećenih građana BiH nijesu najavile da će podnijeti parnične tužbe za odštetu. Oktobra 2005. tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica svega dva dana prije podnošenja tužbi oštećenih porodica je pokrenula postupak – i tada radi zahtjeva porodicama da odustanu od parnica do okončanja krivičnog postupka.
U naredne dvije godine Medenica, kao šefica tužilaštva, odigrala je jednu od najprljavijih uloga: na svim parnicama oštećenih porodica u slučaju deportacija je zastupala državu, dok je, paralelno, vodila krivični postupak protiv osumnjičenih za deportaciju! Preko svoga zamjenika, ukazivala je 2007. na parnici na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.
Upravo je na tim premisama državno tužilaštvo, odnosno tužiteljka Lidija Vukčević, formulisala i u finišu procesa prekvalifikovala optužnicu. U njenoj optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”.
Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – niko nije pozvan na odgovornost.
U svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je, izmjenama optužnice pripremila presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.
Da je maja 1992. u BiH bilo međunarodnog sukoba potvrđuju dokumenti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Na primjer, 15. maja 1992 – navodno, prema tvrdnji Momira Bulatovića, drugog dana deportacija – SB UN je usvojio Rezoluciju 752 u kojoj se od od susjeda BiH (SRJ i Hrvatske) traži da poštuju njen teritorijalni integritet, povlačenje ili stavljanje pod kontrolu Vlade BiH jedinica JNA i Hrvatske vojske i raspuštanje paravojnih jedinica. Potom je SB UN 30. maja 1992. donio Rezoluciju 757, kojom su – zbog kršenja Rezulucije 752 – uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije protiv SRJ.
Rezolucije SB UN su dokumenti međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.
Tribunal u Hagu – a njegov osnivač je upravo SB UN – u različitim je predmetima utvrdio parametre o prirodi involviranosti u ratne zločine: da nešto može¬ predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.
Sutkinja Žižić je, obrazlažući presudu, saopštila: „Optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.
Na osnovu čega to tvrdi? Pripadnici MUP-a su oktobra 1991. angažovani na teritoriji Hrvatske i BiH kao pripadnici „oružanih snaga” tokom tzv. dubrovačke operacije; predvodio ih je, kao zapovjednik, upravo okrivljeni Milisav Mića Marković.
U maju 1992, za oblast odbrane i oružanih snaga, na snazi su bili zakoni iz SFRJ (SRJ je proglašena 27. aprila 1992) prema kojima je MUP Crne Gore bio sastavni dio oružanih snaga. Zakoni o odbrani i oružanim snagama SRJ su donijeti tek oktobra 1993.
Vrh crnogorske policije maja 1992. je vrlo dobro znao da su u BiH oružani sukobi; bili su zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču. Nikola Pejaković, tadašnji zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje da su imali procjenu da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.
Država je obeštećenjem 2008, kroz vansudsko poravnanje porodica deportovanih, priznala krivicu, no još uvijek niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović u svojoj izjavi objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.
Drugovi u zločinu
Dvije ključne osobe crnogorske izvršne vlasti maja 1992. bili su predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović i Milo Đukanović, premijer. Obojica su davali iskaze u istrazi, ali je samo Bulatović svjedočio na sudu.
Tvrde da su tek 27. maja 1992. saznali za deportacije. I to ne preko policije – organa izvršne vlasti – već preko čelnika zakonodavne vlasti, predsjednika Skupštine Rista Vukčevića, koga je o tome obavijestio potpredsjednik parlamenta i partijski kolega dr Asim Dizdarević. Pa su tvrde, održali sastanak i naredili momentalni prekid operacije crnogorske policije.
Da je sastanak održan 27. maja 1992. nikada nije pouzdano utvrđeno. Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, skupštinski stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”.
Lukač je 2004, u obraćanju preko medija, uočio logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.
Momir Bulatović 2008. u iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.
Bulatović je – obratite pažnju! – naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.
Sutkinja Milenka Žižić je naknadno donijela odluku kojom se iskaz Bulatovića iz 2008. poništava.
I Milo Đukanović i Momir Bulatović su, prema pravilima, pismeno obavještavani po danima što radi MUP – i policija i tajna služba. Optuženi Šljivančanin je 2009. na Višem sudu kazao: „Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade”. Gdje su Bilteni iz vremena deportacija?
Da li neko od optuženih, ili neko poput Nikole Pejakovića – koji je u Beogradu dao iskaz u istrazi, zatim se ljetos nije pojavio na svjedočenju, pa jesenas pismeno tražio da svjedoči, ali ga je sutkinja Milenka Žižić odbila – ima u svojoj dokumentaciji primjerke Biltena sa zavedenim pečatima o prijemu u kabinetima Đukanovića i Bulatovića? Eto dokaza da je najviši državni vrh na vrijeme, iz dana u dan dok je operacija njima podređene policije bila u toku, znao za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.
Inverzija
Kako je krenulo, Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor koji je prvi hrabro progovorio o zločinu deportacija, mogao bi se, jednom čudovišnom inverzijom, pretvoriti u krivca za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.
Digla se udbaško-policijska kuka i motika da ga difamira.
Radomir Grof Pavićević, po sopstvenom priznanju saradnička veza KOS-a i crnogorske Udbe, proljeća 1992. „dobrovoljac” u vojno-lopovskoj jedinici kod „generala” Draga Pipovića koja je u motelu Vinogradi kod Herceg Novog dovlačila opljačkanu imovinu sa šireg dubrovačkog područja – tvrdi da je Pejović „znao sve” u dosluhu sa stranim obavještajnim službama, pa je hapšenjem Muslimana htio da izazove građanski rat u Crnoj Gori!
Jesenas je tužbu zbog klevete protiv Slobodana Pejovića najavio i Ranko Martinović, nekadašnji policijski funkcioner iz Herceg Novog. U Osnovnom sudu u Kotoru Martinović je 15. septembra 2009. osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, kao član sedamnaestočlane grupe, koja se bavila organizovanim kriminalom – švercom cigareta. Martinović je optužen i za krivična djela prevare i nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava, koje mu je „skinuto”, jer su mu pomogli iz Uprave policije kada su 9. juna 2009. obavijestili Osnovni sud u Kotoru da je „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”!
Već je održano ročište po tužbi protiv Slobodana Pejovića za klevetu. Da je oklevetan tvrdi Dejan Mrdak, funkcioner ANB-a iz Herceg Novog…
Čitavu deceniju Slobodana Pejovića pokušavaju da zastraše – fizičkim, verbalnim i napadima na njegovu imovinu.
Vladimir JOVANOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
IN ENGLISH3 sedmice
IN ENGLISH6 dana
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS3 sedmice