Povežite se sa nama

MONITORING

Zločin bez kazne

Objavljeno prije

na

Krivica za deportacije je svaljena na pokojnika. Pavle Bulatović, ubijen 2000. godine, ministar unutrašnjih poslova od 1989. do sredine 1992. izdao je depešu da se građani BiH maja 1992. deportuju, pa su devetorica optuženih nevini, jer su samo izvršavali naređenje pretpostavljenog. To je sukus odluke specijalnog krivičnog vijeća za ratni zločin sutkinje Milenke Žižić, koja je odluku saopštila 29. marta u Višem sudu u Podgorici. Svega četvorica optuženih su, kao pritvorenici, prisustvovali suđenju: komandir stanice milicije CB Herceg Novi Milorad Šljivančanin, načelnik SDB u Ulcinju Božidar Stojović, načelnik OB u Ulcinju Sreten Glendža i načelnik CB u Baru Branko Bujić. Jesenas su u Beogradu uhapšeni, po zahtjevu Crne Gore, nekadašnji pomoćnici Pavla Bulatovića, bivši šefovi crnogorske SDB i SJB Boško Bojović i Milisav Mića Marković, zatim bivši načelnici CB Herceg Novi Radoje Radunović i Milorad Ivanović – srpski državljani a državljanstvo su dobili nakon podizanja optužnica zbog deportacija. U tamošnjem ekstradicionom pritvoru su čekali odluku o izručenju, koja nije donešena, pa su nakon izricanja presude oslobođeni. Bivši inspektor iz CB-a Herceg Novi, Duško Bakrač, nije ni bio uhapšen.

Kako je cio postupak počeo, tako je i završio – sramotno. O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek 1997. kada je došlo do raskola u DPS-u. U tom je periodu i Tribunal u Hagu, preko glavne tužiteljke Luiz Arbur, najavljivao da bi eventualno mogao voditi taj proces. Krug osumnjičenih je fiksiran na policijske funkcionere, koji su, uglavnom, podržali opciju Momira Bulatovića. Načelnik crnogorske SDB 1991-1995. Boško Bojović je već bio u RDB Srbije, Milisav Mića Marković će biti zamjenik ministra unutrašnjih poslova u Vladi Momira Bulatovića, Branko Bujić poslanik SNP-a, Radoje Radunović je od 1995. bio u MUP-u Srbije.

Još tada se vjerovalo da je riječ o pokušaju diskreditacije, pogotovo pred međunarodnom javnošću, političkih protivnika Mila Đukanovića. A jedan od glavnih bio je Pavle Bulatović, 1997. ministar odbrane SRJ, veoma uticajan u vrhu jedinstvenog DPS-u, kasnije i SNP-u. Istovremeno su postojale naznake kako se neće „ići do kraja”, odnosno, do procesuiranja i izvođenja na sud odgovornih. Naime, mnoga ključna dokumenta su netragom nestala, dok je policija – i onda i sada – faktički štitila svoje bivše funkcionere.

Da se čitava stvar fingirala svjedoči i opstrukcija Filipa Vujanovića, tadašnjeg Đukanovićevog ministra policije. Vladimir Šušović je 1997. kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a… “

Policijskoj dokumentaciji o zločinu deportacija se gubio trag i narednih godina. Jedan od optuženika, Duško Bakrač, dok je j2004. još bio u službi, napisao je (kao koautor poglavlja Reforma policije u Crnoj Gori, objavljeno u zborniku Transforming Police in Central and Eastern Europe, Process and Progress) sljedeće: „U Crnoj Gori policijske arhive su još zatvorene i vjerovatno ‘mijenjane’ (što znači da bi dokumenti koji navode na umiješanost sadašnjeg rukovodstva mogli biti uništeni), a to je često bila praksa”.

Kako je to u praksi izgledalo? Sutkinja Milenka Žižić je, prilikom izricanja oslobađajuće presude, saopštila da su okrivljeni „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Taj talegram nikada nije pronađen, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je on postojao.

Nada Vukanić, ispred cjelokupnog MUP-a (u čijem sastavu su bile i sadašnja Uprava policije i ANB; ministar bio Dragan Đurović, DPS), odgovorila je 2005. na zahtjev državnog tužilaštva pismenom tvrdnjom da „ne raspolažu niti jednim dokumentom ili podatkom” o deportaciji Hajrudina Bihorca (iz Višegrada, rođen 1961, pogubljen 1992). No, ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković je 8. aprila 1993. među 48 deportovanih „lica muslimanske nacionalnosti” naveo i Hajrudina Bihorca, sa tačnim generalijama i preciznom tvrdnjom da je uhapšen u Herceg Novom i 27. maja 1992. predat srpskim policajcima iz Srebrenice.

Citirani Pejakovićev dokument je sačuvan u ličnoj arhivi nekog od ondašnjih poslanika i jedan je u nizu sličnih koji su u Upravi policije i/ili ANB-u uništeni ili sklonjeni.

Dokumentacija se uništavala i drugdje, na primjer u Skupštini Crne Gore. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a i da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informaciji o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana nakon što je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine i onda i sada je bio – Ranko Krivokapić.

Ko zna kada bi i da li uopšte državno tužilaštvo i pokrenulo krivični postupak da porodice oštećenih građana BiH nijesu najavile da će podnijeti parnične tužbe za odštetu. Oktobra 2005. tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica svega dva dana prije podnošenja tužbi oštećenih porodica je pokrenula postupak – i tada radi zahtjeva porodicama da odustanu od parnica do okončanja krivičnog postupka.

U naredne dvije godine Medenica, kao šefica tužilaštva, odigrala je jednu od najprljavijih uloga: na svim parnicama oštećenih porodica u slučaju deportacija je zastupala državu, dok je, paralelno, vodila krivični postupak protiv osumnjičenih za deportaciju! Preko svoga zamjenika, ukazivala je 2007. na parnici na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

Upravo je na tim premisama državno tužilaštvo, odnosno tužiteljka Lidija Vukčević, formulisala i u finišu procesa prekvalifikovala optužnicu. U njenoj optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”.

Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – niko nije pozvan na odgovornost.

U svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je, izmjenama optužnice pripremila presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.

Da je maja 1992. u BiH bilo međunarodnog sukoba potvrđuju dokumenti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Na primjer, 15. maja 1992 – navodno, prema tvrdnji Momira Bulatovića, drugog dana deportacija – SB UN je usvojio Rezoluciju 752 u kojoj se od od susjeda BiH (SRJ i Hrvatske) traži da poštuju njen teritorijalni integritet, povlačenje ili stavljanje pod kontrolu Vlade BiH jedinica JNA i Hrvatske vojske i raspuštanje paravojnih jedinica. Potom je SB UN 30. maja 1992. donio Rezoluciju 757, kojom su – zbog kršenja Rezulucije 752 – uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije protiv SRJ.

Rezolucije SB UN su dokumenti međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.

Tribunal u Hagu – a njegov osnivač je upravo SB UN – u različitim je predmetima utvrdio parametre o prirodi involviranosti u ratne zločine: da nešto može¬ predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Sutkinja Žižić je, obrazlažući presudu, saopštila: „Optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Na osnovu čega to tvrdi? Pripadnici MUP-a su oktobra 1991. angažovani na teritoriji Hrvatske i BiH kao pripadnici „oružanih snaga” tokom tzv. dubrovačke operacije; predvodio ih je, kao zapovjednik, upravo okrivljeni Milisav Mića Marković.

U maju 1992, za oblast odbrane i oružanih snaga, na snazi su bili zakoni iz SFRJ (SRJ je proglašena 27. aprila 1992) prema kojima je MUP Crne Gore bio sastavni dio oružanih snaga. Zakoni o odbrani i oružanim snagama SRJ su donijeti tek oktobra 1993.

Vrh crnogorske policije maja 1992. je vrlo dobro znao da su u BiH oružani sukobi; bili su zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču. Nikola Pejaković, tadašnji zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje da su imali procjenu da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Država je obeštećenjem 2008, kroz vansudsko poravnanje porodica deportovanih, priznala krivicu, no još uvijek niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović u svojoj izjavi objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Drugovi u zločinu

Dvije ključne osobe crnogorske izvršne vlasti maja 1992. bili su predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović i Milo Đukanović, premijer. Obojica su davali iskaze u istrazi, ali je samo Bulatović svjedočio na sudu.

Tvrde da su tek 27. maja 1992. saznali za deportacije. I to ne preko policije – organa izvršne vlasti – već preko čelnika zakonodavne vlasti, predsjednika Skupštine Rista Vukčevića, koga je o tome obavijestio potpredsjednik parlamenta i partijski kolega dr Asim Dizdarević. Pa su tvrde, održali sastanak i naredili momentalni prekid operacije crnogorske policije.

Da je sastanak održan 27. maja 1992. nikada nije pouzdano utvrđeno. Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, skupštinski stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”.

Lukač je 2004, u obraćanju preko medija, uočio logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

Momir Bulatović 2008. u iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je – obratite pažnju! – naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Sutkinja Milenka Žižić je naknadno donijela odluku kojom se iskaz Bulatovića iz 2008. poništava.

I Milo Đukanović i Momir Bulatović su, prema pravilima, pismeno obavještavani po danima što radi MUP – i policija i tajna služba. Optuženi Šljivančanin je 2009. na Višem sudu kazao: „Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade”. Gdje su Bilteni iz vremena deportacija?

Da li neko od optuženih, ili neko poput Nikole Pejakovića – koji je u Beogradu dao iskaz u istrazi, zatim se ljetos nije pojavio na svjedočenju, pa jesenas pismeno tražio da svjedoči, ali ga je sutkinja Milenka Žižić odbila – ima u svojoj dokumentaciji primjerke Biltena sa zavedenim pečatima o prijemu u kabinetima Đukanovića i Bulatovića? Eto dokaza da je najviši državni vrh na vrijeme, iz dana u dan dok je operacija njima podređene policije bila u toku, znao za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Inverzija

Kako je krenulo, Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor koji je prvi hrabro progovorio o zločinu deportacija, mogao bi se, jednom čudovišnom inverzijom, pretvoriti u krivca za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Digla se udbaško-policijska kuka i motika da ga difamira.

Radomir Grof Pavićević, po sopstvenom priznanju saradnička veza KOS-a i crnogorske Udbe, proljeća 1992. „dobrovoljac” u vojno-lopovskoj jedinici kod „generala” Draga Pipovića koja je u motelu Vinogradi kod Herceg Novog dovlačila opljačkanu imovinu sa šireg dubrovačkog područja – tvrdi da je Pejović „znao sve” u dosluhu sa stranim obavještajnim službama, pa je hapšenjem Muslimana htio da izazove građanski rat u Crnoj Gori!

Jesenas je tužbu zbog klevete protiv Slobodana Pejovića najavio i Ranko Martinović, nekadašnji policijski funkcioner iz Herceg Novog. U Osnovnom sudu u Kotoru Martinović je 15. septembra 2009. osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, kao član sedamnaestočlane grupe, koja se bavila organizovanim kriminalom – švercom cigareta. Martinović je optužen i za krivična djela prevare i nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava, koje mu je „skinuto”, jer su mu pomogli iz Uprave policije kada su 9. juna 2009. obavijestili Osnovni sud u Kotoru da je „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”!

Već je održano ročište po tužbi protiv Slobodana Pejovića za klevetu. Da je oklevetan tvrdi Dejan Mrdak, funkcioner ANB-a iz Herceg Novog…

Čitavu deceniju Slobodana Pejovića pokušavaju da zastraše – fizičkim, verbalnim i napadima na njegovu imovinu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVANI TRAŽE OSLOBAĐANJE UZURPIRANIH JAVNIH POVRŠINA: Investitori samovoljno blokirali javne puteve i staze

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, novi vlasnik ograđuje svoje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta koje su mještani koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu

 

Privatizacija hotela na teritoriji opštine Budva donijela je građanima mnogobrojne probleme sa kojima se suočavaju posljednju deceniju. Većina novih vlasnika, Vladinih strateških investitora i zakupaca nije uspostavila korektan odnos sa stanovništvom, nisu se integrisali u društvenu zajednicu gdje su započeli  poslovanje. Nakon ulaska u posjed hotela koji su prodati sa velikim zemljišnim kompleksima i parkovima, prvi  potezi vlasnika najčešće su bili podizanje betonskih ograda i gvozdenih kapija kojima su ograđivali novostečene nekretnine.

Poznati budvanski hoteli postali su mali bunkeri, izolovana ostrva na čijim su prilazima podignute stražarske kućice kako niko, osim gostiju hotela, ne bi mogao prići privatnom posjedu. Građane je najviše pogodila prateća uzurpacija javnih puteva i staza, koje su postojale u okviru hotelskih kompleksa od ranije i koje su oduvijek bile u opštoj upotrebi kao komunikacija između naselja i morske obale. Mnogobrojni protesti građana sa zahtjevima za slobodan prolaz pješačkim stazama i šetalištima, za nesmetan pristup moru, uglavnom su bili bezuspješni. Investitori, koji su po pravilu uživali povlastice kod administracije vlasti na čelu sa DPS-om, ostajali su nijemi za potrebe mještana.

Jedan od najbezobzirnijih uzurpatora javnog prostora u Budvi je kompanija Beppler&Jacobson, ruskog biznismena Igora Lazurenka, koja je 2003. godine kupila Hotel Avala sa vilama i velikom zemljišnom parcelom u centru Budve, pored Starog grada. Dug je spisak negativnih efekata ove privatizacije za mještane Budve, čiju zakonitost, od 2016. godine, ispituje Specijalno državno tužilaštvo.

Kompanija Beppler&Jacobson primjer je investitora koji  nije doprinio društvenoj zajednici u kojoj posluje, samo joj je oduzeo. Neposredno nakon kupovine Hotela Avala, vlasnik ograđuje imanje, postavlja kapije i ograde, presijeca dva javna puta kojima su mještani naselja Gospoština, u kome se hotel nalazi, koristili desetinama godina kao komunikaciju ka moru i Starom gradu. Lazurenko je naložio presijecanje javnog puta, ulice naselja Gospoština kojoj gravitira ovo veliko naselje. Dio ulice istog naselja na čijem se kraju nalazi jedina okretnica za vozila,   obreo se  u posjedu hotela, metalnom kapijom odvojen od ostatka ulice, čime je nanijeta ogromna šteta mještanima i turistima,  i napravljen  saobraćajni kolaps koji traje punih 17 godina. Hotel Avala postojao je i ranije, ali do dolaska ruskih biznismena, ova  ulica nikada nije bila prekinuta i blokirana.

Sa druge strane hotelskog kompleksa, na granici pored mora, iznad staze koja vodi ka plaži Mogren, nalazi se staro kameno stepenište, put od Starog grada ka Vidikovcu. Postoji stotinama godina, predstavljalo je jedinu vezu naselja iznad Jadranske magistrale, Seoca, Prijevora i Komoševine sa Starim gradom i morskom obalom.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NASTAVAK SUĐENJA ZA MALE HIDROELEKTRANE: Kad građani plaćaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Privrednom sudu počeo je novi proces protiv države po tužbi investitora malih hidroelektrana.  Iz ove, kao i ostalih tužbi, vidi se koliko su prethodne vlade olako izabranima davale dozvole za gradnju, a nakon toga pod pritiskom javnosti izbjegavale rješavanje problema

 

Ove nedjelje počelo je još jedno suđenje protiv države po tužbi investitora malih hidroelektrana (HE).

Kompanija Dekar, koja je gradila malu HE na Ljeviškoj rijeci – Izvor Morače, kod Kolašina, od države traži naknadu štete u visini investicije, koja je procjenjena na 1,7 miliona eura, ali i izgubljenu dobit za koncesioni period od 25 godina.

Vlasnik Dekara je Momčilo Miranović, suprug Vesne Miranović, bivše pomoćnice ministra zdravlja, članice NKT-a i visoke funkcionerke DPS-a.

Proces se vodi pred Privrednim sudom, sudija Faruk Mušović. Državu zastupa Zaštitnik državnih interesa Milan Krsmanović, a advokatica Ana Đukanović zastupa Dekar kao i većinu drugih investitora malih HE koji su podnijeli tužbu protiv države.

Dekar je probio sve rokove za izgradnju male HE. Posljednji put ih je, krajem oktobra, bivša Vlada upozorila na kršenje ugovornih obaveza i dala im rok od dva mjeseca da ih isprave.

Koncesionar je 26. novembra zatražio prolongiranje roka za dostavu bankarske garancije, a dan kasnije i zahtjev za raskid ugovora na štetu države. Tužba protiv države, u kojoj se tvrdi da je onemogućavan u razvoju svoje investicije, podnijeta je 30. novembra prošle godine, pet dana prije izbora nove vlade. Na osnovu upozorenja prethodne vlade da otkloni nepravilnosti u roku 60 dana, koji je istekao 28. decembra, nova vlada je raskinula ugovor sa ovim koncesionarom.

U tužbi, koju potpisuje Ana Đukanović, Dekar optužuje državu da joj nije omogućila prikljućenje na elektrodistributivnu mrežu. Ilustruju: „Mala HE Ljeviška – Izvor Morače nije projektovana da bude hidroelektrana ostrvskog tipa (da bude bez priključka na nacionalnu elektrodistributivnu mrežu), već je projektovana da proizvedenu električnu energiju uključi u elektroenergetski sitem – što nije moguće bez priključka“. Objašnjavaju da je sve povezano, naime mala HE Raštak nije izgrađena pa samim tim ni dalekovod od ove HE do Manastira Morače. U međuvremenu, nova vlada je, pored pet drugih, u decembru raskinula ugovore za gradnju dvije male HE na vodotoku Raštak.

Iz ovog, ali i procesa, koji je počeo prošle nedjelje, u kome konzorcijum Hydra MNE tuži državu, vidi se koliko su prethodne vlade olako izabranima davale dozvole za gradnju malih hidroelektrana, a nakon toga, pod pritiskom javnosti, izbjegavale rješavanje problema. Tako Dekar u tužbi navodi da im država čak od 2015. nije odgovarala na zahtjeve za mirovanje prava i obaveza iz ugovora.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAJAVLJENO NOVO POVEĆANJE AKCIZA NA DUVAN I DUVANSKE PROIZVODE: Švercovane cigarete čekaju nove namete u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povećanje akciza na duvan i duvanske proizvode biće jedna od mjera poreske politike koja će se primjenjivati od 1. jula. O ima upozorenja da se akcize  ne smiju  povećavati dok država ne krene u ozbiljnu borbu sa švercom cigareta

 

Kada je Vlada Crne Gore 2018. godine povećala akcize na cigarete i druge duvanske proizvode samo u prva četiri mjeseca došlo je do pada legalne prodaje za 25 odsto, dok je eksplodiralo sivo tržište, odnosno roba iz šverca. Iako je država pojačala kontrole i proširila ovlašćenja određenim institucijama, i dalje svaki pušač ima švercera cigareta u svom kraju grada.

Povećanje akciza na duvan i duvanske proizvode biće jedna od mjera poreske politike koja će se primjenjivati od 1. jula. Pored toga, dodatno će se, prema nacrtu Budžeta Crne Gore za 2021. godinu, oporezovati gazirana pića sa dodatkom šećera ili drugim sredstvima za zaslađivanje ili aromatizaciju. Uvešće  se akcize i na proizvode od šećera, kakaoa i sladoleda, povećaće se akciza na alkohol i alkoholna pića i markiranje mineralnih ulja (nafte) i njihovih derivata.

Ministar Milojko Spajić očekuje da će od povećanja akciza na duvan i duvanske proizvod prihodovati oko 16,8 miliona eura. Međutim, opozicione i dio partija koje čine vlast upozoravaju da država može mnogo više da izgubi novim povećanjem akciza na cigarete.

„Ovakva odluka Vlade samo će povećati prihode švercerima cigareta koji decenijama kontrolišu šverc cigareta na domaćem tržištu, tako i kada je u pitanju tranzit“, smatra predsjednik mladih Pokreta za promjene Boban Stanišić.

Pošto je potrošnja cigareta u Crnoj Gori konstanta i kreće se između 1.500 i 1.600 tona godišnje, ili oko 2,6 kilograma po stanovniku“,  kaže Stanišić, akcize se ne smiju povećavati dok se ne reguliše šverc cigareta, odnosno dok država Crna Gora ne krene u ozbiljnu borbu sa švercom cigareta. On je istakao da je 2018. godine tržištu trebalo skoro godinu dana da se oporavi i da se prodaja vrati u legalne tokove i to tek nakon smanjenja uvećanih akciza.

Uprava policije i nadležna tužilaštva već su počela sa suzbijanjem cigareta bez akciznih markica na tržištu. Od kada je u medijima, krajem marta, objavljen nacrt Budžeta, istražni organi i organi gonjenja imali su više zapljena nelegalnih cigareta.

Već u prvim danima aprila u Podgorici je pretreseno više lokacija i lišeno slobode  nekoliko osoba u čijim objektima su zaplijenjene cigareta bez akciznih markica. Procjenjuje se da je švercom zaplijenjene količine cigareta pričinjena šteta  po budžet od oko 230 hiljada eura.

Akcija policije i Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici, kodnog imena Krajina usmjerena je ka više osoba i grupacija koji čine krivična djela krijumčarenja. Kako su saopštili iz policije, višemjesečnom kriminalističkom obradom Odsjek za suzbijanje privrednog kriminala je u saradnji sa Osnovnim državnim tužilaštvom iz Podgorice prikupio dokaze da su osumnjičeni od 2019. do momenta realizacije predmeta obavili nabavku i distribuciju cigareta bez akcizne markice radi dalje prodaje na ilegalnom tržištu u Crnoj Gori. Ističu da su sprovedenim aktivnostima utvrdili da je na sivo tržište plasirana roba – ,,cigarete u vrijednosti od oko 170.000 eura, dok izvršenim pretresima na više lokacija koje koriste osumnjičeni pronađena i oduzeta roba pripremljena za dalju distribuciju u iznosu od oko 60.000 eura”.

Nekoliko dana kasnije podgorička policija kontrolišući jedan automobil pronašla je 2.000 paklica cigareta bez akciznih markica u vrijednosti od 4.400 eura. Protiv osobe  koja je upravljala vozilom podnijeta je krivična prijava zbog sumnje da je izvršio krivično djelo nedozvoljena trgovina.

Crna Gora zvanično je prepoznata kao ruta za šverc cigareta ka Evropskoj uniji još otkad su današnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i nekadašnji predsjednik Momir Bulatović  1998. godine o švercu cigareta raspravljali u predsjedničkoj debati na državnoj televiziji. I više od dvadeset godina kasnije međunarodna zajednica zamjera Crnoj Gori na švercu cigareta – posljednji put u Izvještaju o napretku Evropske komisije (za 2019).

U tom dokumentu se navodi da u dijelu borbe protiv krijumčarenja duvanskih proizvoda u 2019. godini nije bilo presuda za organizovani šverc cigareta. Navode, međutim, da su pokrenuti krivični postupci u tri slučaja velikih razmjera, uključujući jedan slučaj sa 22 osumnjičena.

U izvještaju se navodi da zapljene cigareta bez akciznih markica redovno obavljaju carinski službenici, lokalna i državna policija. Tokom 2019. godine zaplijenjeno je ukupno 1,7 miliona pakli cigareta, vrijednosti oko 3,9 miliona eura. „Međutim, i pored povećanih napora bezbjednosnih službi u ovoj oblasti, i poboljšane saradnje crnogorskih carinskih službi sa međunarodnim partnerima, broj pokrenutih postupaka i dalje je nedovoljan, uzevši u obzir procjenu razmjera šverca cigareta od, prema i preko Crne Gore“, navodi se u izvještaju EK.

Tokom posljednje dvije godine uhapšeno je više službenika Uprave za carine, zapošljenih u Luci Bar. U jednoj akciji Specijalnog državnog tužilaštva prije dvije godine, zbog sumnji u korupciju,  uhapšeno je i procesuirano 17 carinskih službenika u Luci Bar.

Prema izvještaju Evropske kancelarije za suzbijanje prevara (OLAF) šverc cigareta iz luke Bar za tri godine je Evropskoj uniji nanio štetu od oko 70 miliona eura. Istražni organi iz OLAF-a posebno su u izvještaju tretirali šverc iz Crne Gore, koji decenijama izaziva ozbiljne probleme.

U izvještaju OLAF-a piše da je od početka 2015. godine uhvaćeno osam brodova na koje su cigarete natovarene u luci Bar. Ta plovila zaustavljena su u Grčkoj i Španiji. Od ovih osam brodova šest je putovalo za Libiju, a po jedan za Kipar i Liban. Na tim brodovima zaplijenjeno je oko 350 miliona cigareta vrijednih 70 miliona eura.

Uprkos potencijalnim problemima i prethodnim iskustvom, iz Vlade je saopšteno da se akcizna politika za duvan povećava zbog usklađivanja sa evropskim direktivama. Boban Stanišić, međutim, kaže da određene stavke budžeta imaju dosta sličnosti sa fisklanom politikom bivšeg režima – jer su i oni pod plaštom usklađivanja sa evropskim standardima podizali akcize na cigarete i predlagali oporezivanje penzija. Dok su se stvarni motivi, tvrdi, krili na drugom mjestu.

 

Savjet će ispitati postoji li državni šverc cigareta

Nacionalni savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou tražiće od svih državnih organa i institucija, informacije o svemu što se tiče dviju fabrika cigareta – Tara iz Mojkovca i Novi duvanski kombinat iz Podgorice. Oba preduzeća ranije su optuživana za šverc cigareta, ali ozbiljna istraga nikada nije sprovedena.

To je za medije kazala Vanja Ćalović – Marković, koja rukovodi stručnim tijelom Savjeta. „Tražili smo informacije o poslovanju slobodnih zona Luke Bar i Duvanskog kombinata, prvenstveno imajući u vidu da se sa tih lokacija dešava šverc cigareta. Kad budemo dobili dokumentaciju, analiziraćemo je i na osnovu nje ćemo, gdje bude osnova, podnijeti prijave nadležnim tužilaštvima“, saopštila je Ćalović – Marković.

 

Crna Gora središte šverca cigareta na Balkanu

Međunarodna organizacija ,,Globalna inicijativa protiv transnacionalnog organizovanog kriminala” – mreža više od 300 nezavisnih svjetskih i regionalnih eksperata koji se bave ljudskim pravima, demokratijom, upravom i temom razvoja tvrde da je šverc cigareta glavni oblik organizovanog kriminala na Balkanu, a njegovo središte je Crna Gora. U svom izvještaju su naveli da je Bar poznat kao žarište šverca cigareta, odnosno da inostrane marke navodno stižu preko Bara za reeksport, dok se cigarete proizvedene u Crnoj Gori transportuju iz tog lučkog grada.

,,Crnogorske cigarete se švercuju širom regiona. Cigarete se takođe nelegalno proizvode u Bosni i Hercegovini, Srbiji i na Kosovu. Zatim se krijumčare u Crnu Goru, odakle nastavljaju, sa crnogorskim cigaretama, ka Evropskoj uniji i dalje. Odnedavno, Kosovo je postalo novi regionalni centar distribucije cigareta. Velike količine se dalje švercuju odatle u Srbiju, Sjevernu Makedoniju i Bugarsku, a zatim transportuju kroz poroznu granicu ka Crnoj Gori”.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo