Povežite se sa nama

MONITORING

Zločin bez kazne

Objavljeno prije

na

Krivica za deportacije je svaljena na pokojnika. Pavle Bulatović, ubijen 2000. godine, ministar unutrašnjih poslova od 1989. do sredine 1992. izdao je depešu da se građani BiH maja 1992. deportuju, pa su devetorica optuženih nevini, jer su samo izvršavali naređenje pretpostavljenog. To je sukus odluke specijalnog krivičnog vijeća za ratni zločin sutkinje Milenke Žižić, koja je odluku saopštila 29. marta u Višem sudu u Podgorici. Svega četvorica optuženih su, kao pritvorenici, prisustvovali suđenju: komandir stanice milicije CB Herceg Novi Milorad Šljivančanin, načelnik SDB u Ulcinju Božidar Stojović, načelnik OB u Ulcinju Sreten Glendža i načelnik CB u Baru Branko Bujić. Jesenas su u Beogradu uhapšeni, po zahtjevu Crne Gore, nekadašnji pomoćnici Pavla Bulatovića, bivši šefovi crnogorske SDB i SJB Boško Bojović i Milisav Mića Marković, zatim bivši načelnici CB Herceg Novi Radoje Radunović i Milorad Ivanović – srpski državljani a državljanstvo su dobili nakon podizanja optužnica zbog deportacija. U tamošnjem ekstradicionom pritvoru su čekali odluku o izručenju, koja nije donešena, pa su nakon izricanja presude oslobođeni. Bivši inspektor iz CB-a Herceg Novi, Duško Bakrač, nije ni bio uhapšen.

Kako je cio postupak počeo, tako je i završio – sramotno. O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek 1997. kada je došlo do raskola u DPS-u. U tom je periodu i Tribunal u Hagu, preko glavne tužiteljke Luiz Arbur, najavljivao da bi eventualno mogao voditi taj proces. Krug osumnjičenih je fiksiran na policijske funkcionere, koji su, uglavnom, podržali opciju Momira Bulatovića. Načelnik crnogorske SDB 1991-1995. Boško Bojović je već bio u RDB Srbije, Milisav Mića Marković će biti zamjenik ministra unutrašnjih poslova u Vladi Momira Bulatovića, Branko Bujić poslanik SNP-a, Radoje Radunović je od 1995. bio u MUP-u Srbije.

Još tada se vjerovalo da je riječ o pokušaju diskreditacije, pogotovo pred međunarodnom javnošću, političkih protivnika Mila Đukanovića. A jedan od glavnih bio je Pavle Bulatović, 1997. ministar odbrane SRJ, veoma uticajan u vrhu jedinstvenog DPS-u, kasnije i SNP-u. Istovremeno su postojale naznake kako se neće „ići do kraja”, odnosno, do procesuiranja i izvođenja na sud odgovornih. Naime, mnoga ključna dokumenta su netragom nestala, dok je policija – i onda i sada – faktički štitila svoje bivše funkcionere.

Da se čitava stvar fingirala svjedoči i opstrukcija Filipa Vujanovića, tadašnjeg Đukanovićevog ministra policije. Vladimir Šušović je 1997. kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a… “

Policijskoj dokumentaciji o zločinu deportacija se gubio trag i narednih godina. Jedan od optuženika, Duško Bakrač, dok je j2004. još bio u službi, napisao je (kao koautor poglavlja Reforma policije u Crnoj Gori, objavljeno u zborniku Transforming Police in Central and Eastern Europe, Process and Progress) sljedeće: „U Crnoj Gori policijske arhive su još zatvorene i vjerovatno ‘mijenjane’ (što znači da bi dokumenti koji navode na umiješanost sadašnjeg rukovodstva mogli biti uništeni), a to je često bila praksa”.

Kako je to u praksi izgledalo? Sutkinja Milenka Žižić je, prilikom izricanja oslobađajuće presude, saopštila da su okrivljeni „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Taj talegram nikada nije pronađen, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je on postojao.

Nada Vukanić, ispred cjelokupnog MUP-a (u čijem sastavu su bile i sadašnja Uprava policije i ANB; ministar bio Dragan Đurović, DPS), odgovorila je 2005. na zahtjev državnog tužilaštva pismenom tvrdnjom da „ne raspolažu niti jednim dokumentom ili podatkom” o deportaciji Hajrudina Bihorca (iz Višegrada, rođen 1961, pogubljen 1992). No, ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković je 8. aprila 1993. među 48 deportovanih „lica muslimanske nacionalnosti” naveo i Hajrudina Bihorca, sa tačnim generalijama i preciznom tvrdnjom da je uhapšen u Herceg Novom i 27. maja 1992. predat srpskim policajcima iz Srebrenice.

Citirani Pejakovićev dokument je sačuvan u ličnoj arhivi nekog od ondašnjih poslanika i jedan je u nizu sličnih koji su u Upravi policije i/ili ANB-u uništeni ili sklonjeni.

Dokumentacija se uništavala i drugdje, na primjer u Skupštini Crne Gore. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a i da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informaciji o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana nakon što je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine i onda i sada je bio – Ranko Krivokapić.

Ko zna kada bi i da li uopšte državno tužilaštvo i pokrenulo krivični postupak da porodice oštećenih građana BiH nijesu najavile da će podnijeti parnične tužbe za odštetu. Oktobra 2005. tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica svega dva dana prije podnošenja tužbi oštećenih porodica je pokrenula postupak – i tada radi zahtjeva porodicama da odustanu od parnica do okončanja krivičnog postupka.

U naredne dvije godine Medenica, kao šefica tužilaštva, odigrala je jednu od najprljavijih uloga: na svim parnicama oštećenih porodica u slučaju deportacija je zastupala državu, dok je, paralelno, vodila krivični postupak protiv osumnjičenih za deportaciju! Preko svoga zamjenika, ukazivala je 2007. na parnici na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

Upravo je na tim premisama državno tužilaštvo, odnosno tužiteljka Lidija Vukčević, formulisala i u finišu procesa prekvalifikovala optužnicu. U njenoj optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”.

Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – niko nije pozvan na odgovornost.

U svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je, izmjenama optužnice pripremila presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.

Da je maja 1992. u BiH bilo međunarodnog sukoba potvrđuju dokumenti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Na primjer, 15. maja 1992 – navodno, prema tvrdnji Momira Bulatovića, drugog dana deportacija – SB UN je usvojio Rezoluciju 752 u kojoj se od od susjeda BiH (SRJ i Hrvatske) traži da poštuju njen teritorijalni integritet, povlačenje ili stavljanje pod kontrolu Vlade BiH jedinica JNA i Hrvatske vojske i raspuštanje paravojnih jedinica. Potom je SB UN 30. maja 1992. donio Rezoluciju 757, kojom su – zbog kršenja Rezulucije 752 – uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije protiv SRJ.

Rezolucije SB UN su dokumenti međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.

Tribunal u Hagu – a njegov osnivač je upravo SB UN – u različitim je predmetima utvrdio parametre o prirodi involviranosti u ratne zločine: da nešto može¬ predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Sutkinja Žižić je, obrazlažući presudu, saopštila: „Optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Na osnovu čega to tvrdi? Pripadnici MUP-a su oktobra 1991. angažovani na teritoriji Hrvatske i BiH kao pripadnici „oružanih snaga” tokom tzv. dubrovačke operacije; predvodio ih je, kao zapovjednik, upravo okrivljeni Milisav Mića Marković.

U maju 1992, za oblast odbrane i oružanih snaga, na snazi su bili zakoni iz SFRJ (SRJ je proglašena 27. aprila 1992) prema kojima je MUP Crne Gore bio sastavni dio oružanih snaga. Zakoni o odbrani i oružanim snagama SRJ su donijeti tek oktobra 1993.

Vrh crnogorske policije maja 1992. je vrlo dobro znao da su u BiH oružani sukobi; bili su zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču. Nikola Pejaković, tadašnji zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje da su imali procjenu da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Država je obeštećenjem 2008, kroz vansudsko poravnanje porodica deportovanih, priznala krivicu, no još uvijek niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović u svojoj izjavi objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Drugovi u zločinu

Dvije ključne osobe crnogorske izvršne vlasti maja 1992. bili su predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović i Milo Đukanović, premijer. Obojica su davali iskaze u istrazi, ali je samo Bulatović svjedočio na sudu.

Tvrde da su tek 27. maja 1992. saznali za deportacije. I to ne preko policije – organa izvršne vlasti – već preko čelnika zakonodavne vlasti, predsjednika Skupštine Rista Vukčevića, koga je o tome obavijestio potpredsjednik parlamenta i partijski kolega dr Asim Dizdarević. Pa su tvrde, održali sastanak i naredili momentalni prekid operacije crnogorske policije.

Da je sastanak održan 27. maja 1992. nikada nije pouzdano utvrđeno. Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, skupštinski stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”.

Lukač je 2004, u obraćanju preko medija, uočio logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

Momir Bulatović 2008. u iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je – obratite pažnju! – naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Sutkinja Milenka Žižić je naknadno donijela odluku kojom se iskaz Bulatovića iz 2008. poništava.

I Milo Đukanović i Momir Bulatović su, prema pravilima, pismeno obavještavani po danima što radi MUP – i policija i tajna služba. Optuženi Šljivančanin je 2009. na Višem sudu kazao: „Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade”. Gdje su Bilteni iz vremena deportacija?

Da li neko od optuženih, ili neko poput Nikole Pejakovića – koji je u Beogradu dao iskaz u istrazi, zatim se ljetos nije pojavio na svjedočenju, pa jesenas pismeno tražio da svjedoči, ali ga je sutkinja Milenka Žižić odbila – ima u svojoj dokumentaciji primjerke Biltena sa zavedenim pečatima o prijemu u kabinetima Đukanovića i Bulatovića? Eto dokaza da je najviši državni vrh na vrijeme, iz dana u dan dok je operacija njima podređene policije bila u toku, znao za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Inverzija

Kako je krenulo, Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor koji je prvi hrabro progovorio o zločinu deportacija, mogao bi se, jednom čudovišnom inverzijom, pretvoriti u krivca za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Digla se udbaško-policijska kuka i motika da ga difamira.

Radomir Grof Pavićević, po sopstvenom priznanju saradnička veza KOS-a i crnogorske Udbe, proljeća 1992. „dobrovoljac” u vojno-lopovskoj jedinici kod „generala” Draga Pipovića koja je u motelu Vinogradi kod Herceg Novog dovlačila opljačkanu imovinu sa šireg dubrovačkog područja – tvrdi da je Pejović „znao sve” u dosluhu sa stranim obavještajnim službama, pa je hapšenjem Muslimana htio da izazove građanski rat u Crnoj Gori!

Jesenas je tužbu zbog klevete protiv Slobodana Pejovića najavio i Ranko Martinović, nekadašnji policijski funkcioner iz Herceg Novog. U Osnovnom sudu u Kotoru Martinović je 15. septembra 2009. osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, kao član sedamnaestočlane grupe, koja se bavila organizovanim kriminalom – švercom cigareta. Martinović je optužen i za krivična djela prevare i nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava, koje mu je „skinuto”, jer su mu pomogli iz Uprave policije kada su 9. juna 2009. obavijestili Osnovni sud u Kotoru da je „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”!

Već je održano ročište po tužbi protiv Slobodana Pejovića za klevetu. Da je oklevetan tvrdi Dejan Mrdak, funkcioner ANB-a iz Herceg Novog…

Čitavu deceniju Slobodana Pejovića pokušavaju da zastraše – fizičkim, verbalnim i napadima na njegovu imovinu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRAĐA ŠLJUNKA IZ CRNOGORSKIH RIJEKA: Medijski rat vlasti s građevinskom mafijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz Vlade su konačno obećali da će zaustaviti apokaliptične razmjere uništavanja rijeka od strane građevinskog lobija. Objavili su im rat. Za sada samo preko medija

 

Za deceniju i po Morača je usljed krađe šljunka i pijeska toliko uništena da će za oporavak ove rijeke biti potrebno 100 godina, govore stručne analize. Vijek, ukoliko država uspije da dobije objavljeni rat građevinskoj mafiji i spriječi dalju poharu riječnih korita.

O razmjerama ovog ekocida na kom su povlašćeni stekli milione konačno je progovorio i neko iz institucija pa je ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović  konstatovao da su rijeke uništavane na zvjerski način: ,,Ako se koriste neka dobra, ta dobra moraju pripadati svim građanima… A ne pod plaštom regulacije korita, a onda nema korita. Morača više ne liči na prirodnu rijeku, Cijevna, kao da je više nema”, kazao je Stijović. Tara, Lim, Grnčar, Gračanica, Ibar i druge napadnute rijeke mogle bi se slično opisati.

Nakon decenijskog nedjelovanja institucija i upornog ukazivanja na ovaj problem od strane medija, protekle nedjelje su uhapšeni vlasnik firme Cijevna Comerc Danilo Petrović, vlasnik firme Per Mar Predrag Maraš, i još par osoba. Privedena je i direktorka Montenegro petrola Andreja Šuškavčević – Novović. Svi su pušteni da se brane sa slobode. A kamioni Cijevne Comerc su i pored zabrane i hapšenja snimljeni kako nesmetano odnose šljunak. Uprkos najavama i ministrovom ponavljanju da od kraja 2020. godine nijedan kamion šljunka nije legalno izvađen.

Hapšenja su ipak uzbunila javnost pa je uništavanje rijeka, prije svega Morače, postala udarna vijest. Slike koje se plasiraju preko medija ne mogu vjerno da opišu apokaliptičke slike razvaljene rijeke u toku kod Botuna i KAP-a, predio slikan šljunom i bagerima. Nivo korita Morače je spušten za deset metara, a nivi vode u bunarima u blizini rijeke je opao za preko pet metara. Jedna od posljedica divljanja na Morači je i ugrožavanje vodosnadbijevanja primorja, jer je zbog iskopavanja šljunka iz Morače kapacitet vodoizvorišta Bolje sestre za deset godina smanjen za 80 odsto.

Pored uništene rijeke i ekosistema, Centar za zaštitu i proučavanje ptica je iznio računicu da je do sada samo iz Morače izvučeno 138 miliona eura. Ministar Stijović smatra da je ta procjena niska, te da je šteta daleko veća. Prema podacima Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz  crnogorskih rijeka Morače, Lima, Gračanice, Tare, Ibra, Cijevne i drugih, od 2010. do kraja 2020. izvađeno je 362.335 kubika šljunka, od čega je državi plaćeno samo 1,2 miliona eura.  Koncesionari su u prosjeku državi za kubik riječnog materijala plaćali oko tri eura, dok je na tržištu kubik prodavan za najmanje deset eura. I dok je građevinski lobi zarađivao milione uništavajući Moraču, za rubriku vjerovali ili ne je informacija iz 2016. da je Opština Podgorica na osnovu naknade za korišćenje šljunka imala prihod od 3,91 eura.

Eksploatacija ovog prirodnog resursa omogućena je privilegovanima tokom 90-ih, a zamah, uz potporu vlasti, dobila je nakon referenduma. Stanje je bilo katastrofalno, pa je čak i bivša Vlada 2017. uvela moratorijum na eksploataciju rječnih nanosa. Tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović je konstatovao „rijeke su uništene, krećemo sa rigoroznim kontrolama“, te upozorio da će onaj ko prkosi državi dobiti odgovor. Odgovor države je bio da se izabranima omogući dalje bogaćenje kroz formu takozvane regulacije vodotoka. Kako su ih regulisali vidimo danas.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ U NOVOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Što li opet ja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik zna. Sve dok se ne reformiše tužilaštvo i institucije zadužene za otkrivanje korupcije, afere u kojima se njegovo ime pominje „raspadaće se kao kule od karata“

 

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović našao se u centu još jedne međunarodne afere. Samo par mjeseci nakon globalne afere Pandorini papiri, koja je pokazala kako svjetski moćnici skrivaju biznise i bogatstvo iza of-šor kompanija na egzotičnim destinacijama, Đukanovićevo ime našlo se i u sudskim spisima u Palermu.

Kako je objavio portal RTCG početkom sedmice,  predsjednik Crne Gore  pomenut je u dokumentu istražnog sudije suda u Palermu Alfreda Montalta u predmetu kojim je obuhvaćen bivši albanski naftni tajkun Rezart Tači. Tači i nekoliko italijanskih državljana, od kojih su neki povezani sa Koza Nostrom,  sumnjiče se zbog mogućeg pranja preko 20 miliona eura.  U spisima suda u Palermu, Đukanović se dovodi u vezu sa Tačijem, na osnovu prisluškivanih razgovora bivšeg albanskog naftnog tajkuna sa osumnjičenim italijanskim državljaninom Danijelom Kestagalijem. U tim razgovorima, čiji se transkripti nalaze u sudskim spisima, Tači objašnjava kako je sa Đukanovićem dogovorio da se preko ,,predsjedničke banke” (Prva banka Crne Gore) obavi međunarodna isplata.

U izvještaju sudije u Palermu, u koji je uvid imao portal RTCG, pomenut je i predsjednikov brat Aleksandar, pojedinačno najveći akcionar Prve banke Crne Gore, piše ovaj medij.

Afera je, s obzirom na to da je u njenom centru albanski tajkun, mjesecima u centru tamošnjih medija. U transkripitima objavljenim u junu u albanskim portalima  se navodi da je Tači intervenisao kod Đukanovića i da je koristio ,,predsjednikovu banku” za transfer, a da je banka uzimala proviziju.

,,Rezart Tači intervenisao je kod predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića za transfer iz ‘predsjednikove banke’, koja bi takođe dobijala sopstveni iznos novca kada se transfer završi”, prenose  albanski portali dosja.al, kao i cna.al.

Ti portali  su objavili neke od transkripta prisluškivanih razgovora Tačija sa Danijelom Kestagalijem, u kojima se pominje Đukanović.

,,Danijele:… sad sam bio na telefonu sa njim da dogovorimo sastanak… četvrtak, popodne… doći će u Tiranu… zato se nisam javio, zvao me predsjednik Bosne… ne, izvini, Crne Gore. Otvoriće račun…”, jedan je od objavljenih razgovora.

Tači je, inače, godinama poznat po poslovanju u naftnoj industriji, a važio je svojevremeno za najbogatijeg čovjeka u Albaniji. Bio je vlasnik firme Tači oil, odnosno lanca benzinskih pumpi u Albaniji. Takođe, bio je vlasnik italijanskog fudbalskog kluba Parma.

U okviru istrage u Palermu,  do sada je uhapšen Frančesko Zumo, poznati građevinar iz Palerma, za koga rimska Republika piše da je povezan sa mafijaškom Koza Nostrom, te  Fabio Petrucela, računovođa, optužen da je prenio Zumovu imovinu na teritoriju Albanije da bi se izbjegla primjena naloga za konfiskaciju. Ranije je policija uhapsila i dvije osobe bliske Tačiju, njegovog bivšeg telohranitelja i zeta, zbog sumnje da su učestvovali u pranju novca i time prisvojili više od 18,3 miliona eura.. Albanski mediji prenijeli su da je za Tačijem raspisana potjernica.

Njih trojica su okrivljeni da su sarađivali sa Zumom i Petrucelijem. Albansko specijalno tužilaštvo i Direktorat za borbu protiv mafije, odjeljenje iz Palerma, vode paralelno istrage o ovom slučaju.

Predsjednik Crne Gore je i na ovu aferu, odgovorio na uobičajeni način, tvrdeći da je i slučaj u Palermu iskonstruisan kako bi se diskreditovao on i ,,njegovi učinci u prethodnom periodu”. O učincima njegove Demokratske partije socijalista, dovoljno govori situacija u zemlji nakon njihove tridesetogodišnje vladavine.  Diskreditacija spolja nije potrebna.

I Prva banka Crne Gore reagovala je na navode portala RTCG, tvrdeći da ta transakcija nikada nije obavljena preko te banke.

,,U središtu tih afera sam ja, a njihov cilj je diskreditovati ono što su učinci Crne Gore u prethodnom periodu. Ne bih rekao da su ti učinci mali. Zaista vjerujem u sve što sam radio. Imamo jak politički pokret koji pokušava sve to diskreditovati. Potrebno je samo nekoliko dana da se sve te afere raspadnu kao kula od karata. Danas više niko ne pominje Pandorine papire, jednako tako neće pominjati i ove priče iz Italije i Albanije”, kazao je Đukanović.

Predsjednik zna. Sve dok se ne reformiše tužilaštvo i institucije zadužene za otkrivanje korupcije, afere u kojima se njegovo ime pominje „raspadaće se kao kule od karata“.

Specijalno državno tužilaštvo formiralo je predmet i o ovom slučaju. Poznavaoci ovdašnjih prilika, međutim, s razlogom nemaju vjere da bi se puna istina o ovoj aferi mogla otkriti pred ovdašnjim pravosuđem. Svi predmeti u kojima se pominje ime predsjednika Đukanovića, ili njegove porodice, do sada nisu završili ni optužnicom, a kamoli sudskim epilogom. Iako su za neke od njih, poput afere Telekom,  postojali  dostupni spisi i međunarodnih institucija, koje su dokazale da je bilo korupcije.  Afera Telekom je samo jedna u nizu.  Počelo je takođe sa istragom u Italiji, i međunarodnom optužnicom za šverc cigareta. Ništa od istrage  kod kuće, izuzev brojnih napisa ovdašnjih medija.  Krivična prijava za zločin deportacija bosanskih izbjeglica, koju su podnijeli profesor Milan Popović, glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan, te pokojni poslanik DF-a Koča Pavlović, u čijem se središtu nalazio Đukanović, te njegova odgovornost za zločin, kao predsjednika Vlade, odbačena je. Prva banka braće Đukanović takođe je više puta bila predmet uzaludnih istraga. Kao onda kada se našla u centru optužbi protiv narkobosa Darka Šarića, osuđenog u Srbiji. Ovdašnje tužilaštvo teretilo je njegovog brata Duška za pranje novca. Banke preko kojih su te transakcije obavljane su Prva i Hipo alpe adria banka. Na kraju, Šarić je oslobođen optužbi, a odgovornost banaka nikada nije dovođena u pitanje. I tako redom.

I dok je za rasvjetljavanje nekih od afera, poput afere Telekom, te slučaja Pandorini papiri, bilo potrebno finasijskih vještina i ekspertiza,  ne treba mnogo znanja  da se utvrdi da li je preko Prve banke braće Đukanović sprovedena sporna transakcija koja se pominje u sudu u Palermu. Takav podatak trebalo bi, recimo, da posjeduje Centralna banka Crne Gore. Na čelu Centralne banke je guverner Radoje Žugić, bivši savjetnik predsjednika Đukanovića, te ministar finansija u njegovoj Vladi.

Uz Milivoja Katnića na čelu Specijalnog tužilaštva, Đukanović se s razlogom  rado odaziva „državnim organima“.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA: Nakon Eskobara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako vidite poruke američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara tokom posjete Crnoj Gori? Mogu li one doprinijeti reformama i raspletu političke krize?

 

ZARIJA PEJOVIĆ, ANALITIČAR
Pacifikacija ekstrema

Poruka američkog izaslanika je primarno upućena liderima na polovima političkog sistema. Ta poruka, po mom mišljenju, glasi da je korupcija isuviše atrofirala crnogorsko društvo kroz siromaštvo i slabljenje institucija. Odnosno, poruka glasi da se Crna Gora ne može vratiti u stanje prije referenduma,  tačnije u 90-e godine, te da je rječnik šovinizma neprihvativ. Držim da su lideri kojima je poruka upućena, shvatili njenu ozbiljnost budući da su Sjedinjene Države moćan i djelatan politički subjekat. (Sjetimo se formiranja Haškog tribunala i sudbine „gospodara rata“ sa ovih prostora).

Na žalost SAD su kao i EU, da se poslužim eufemizmom slovačkog diplomate Miroslava Lajčaka, već dugo vremena  „istupile riječju i djelom“ sa prostora  zapadnog Balkana. Kao posljedica navedenog, u Crnoj Gori je u protekloj deceniji došlo do jačanja autokratije na jednoj strani i velikosrpskog nacionalizma na drugoj, koji su se međusobno  „hranili” i održavali principom spojenih sudova. Pokušaj DPS-a i DF-a da stvore dvopartijski politički sistem, pretvorio se u svojevrsni „politikocid”, odnosno  progon građanskog i intelektualnog sa političke scene. Upravo ovdje se nalazi slabost domaće političke scene, jer aktuelna vlada koja je trebala artikulisati politički centar, nema dovoljno rezultata i uspjeha koji bi joj dali legitimitet.

Nadam se da će SAD i EU promovisati možda ključnu riječ koja se čula prilikom posjete američkog izaslanika, a to je inkluzija. Za početak „pacifikacija“  ekstrema na političkoj sceni Crne Gore je značajan korak. Možda u odsustvu zaglušujućeg  populizma, oni koji imaju što da kažu za dobrobit naroda Crne Gore dobiju više prostora.

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA 
Odloženo gašenje

Eskobar je dunuo u tinjajući plamen dimom zagušenog prostora političkog djelovanja koji je prijetio da uguši sve oko sebe i samu politiku. Duvanje je bilo znalački kontrolisano i dozirano tako da su ostali vitalni žišci na periferiji koji što entuzijastički, što optimistički, što oportunistički, što fašistički svjetlucaju iz svojih uglova čekajući. Izostaje centralni efekat. Sad je praznina i tišina, još se ne zna što će se desiti – da li normalna vatra, da li požar? Gašenje je odloženo.To budni, još više nadobudni ispunjavaju vlastitim preferencijama i interpretacijama a i konfabulacijama poniženi  i poraženi. Po ustaljenoj navici onog koji se pita Predsjednik je konstatovao – konstuktivni politički dijalog je ključni za razvoj države uz deficit karakterističan za region u kojem živimo. Koje otkriće! Saglasje sa svih strana, što vlasti, što opozicije, što vladinih,  što nevladinih, što naših, što njihovih, uz apsolutnu svjesnost svih koji o tome govore da je to nemoguće upravo zbog  „deficita“ koji je smišljeno projektovan da uguši svaki politički dijalog a i dijalog uopšte. Ma šta god bio „deficit“, sa njim se hrane sve protuve i nasilnici u politici do dan danas i to se u ovom trenutku  praznine nakon  Eskobara jasno vidi. Žišci koji ne znaju što dijalog znači.

Na nama je da vodom  gasimo i novu vatru palimo. Da mislimo iz egzistencijalne ugroženosti  i da pravo na mišljenje branimo, to je jedina luč koja obećava u globalnom zagušenju političkog djelovanja.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Poruke će biti oštrije 

Posjeta gospodina Eskobara i javno saopštene poruke mogu pomoći političkim subjektima u vlasti i opoziciji da razumiju poglede jednog od ključnih partnera Crne Gore u odnosu na budući razvoj naše zajednice i politiku koja može računati na podršku SAD-a. Jasno je naznačeno koje političke subjekte SAD smatraju partnerima u Crnoj Gori. O tim porukama vlast bi morala da vodi računa jer je Crna Gora izabrala da bude saveznik sa SAD i drugim državama NATO-a kao i da svoju politiku usklađuje sa stavovima EU, a ne bilo koje treće strane. Ignorisanje stavova partnerskih država u pogledu vrijednosti koje vlast treba da poštuje u svom djelovanju može dovesti do pogoršanja odnosa, smanjenja podrške (ekspertske, fiansijske itd…) razvoju države.

Poslate poruke se sigurno nisu svidjele svim političkim subjektima a neke reakcije (DPS-a i DF-a) pokazuju nespremnost da svoje djelovanje preispitaju i pokušaju se približiti, na vrijednosnoj ravni, drugim poltičkim subjektima.

DPS je dobio jasnu poruku, ali je pitanje da li u toj partiji ima hrabrih pojednaca koji smiju pokrenuti pitanje suštinskih promjena i izbor novog rukovodstva. DPS je, nakon 30 godina vlasti, izgubio izbore zahvaljujući predsjedniku partije i najvišim rukovodiocima, koji su stekli neobjašnjivo bogatstvo, zarobili institucije, koji su svoju bahatost kao „stil“ ponašanja prenijeli na mnoge mlađe partijske funkcionere koji su do 30. avgusta 2020. mislili da su budući vladari Crne Gore. Predsjednik DPS-a je postao najveći balast ovom političkom subjektu za uspostavljanje koalicionih odnosa sa partijama koje žele demokratizaciju crnogorskog društva na Ustavom utvrđenim principima.

Najavljene sankcije SAD-a za one poltičke lidere koji svojim djelovanjem urušavaju stabilnost regiona (zbog poltičkog djelovanja, nacionalizma, korupcije itd.) je upozorenje koje će možda biti shvaćeno na pravi način. Ukoliko ne bude skore reakcije i najave izbora novog rukovodstva i promjene politika onih koji nastupaju na nacionalistčkim (srpskim –crnogorskim) osnovama i onih koji su ukorijenili korupciju u naše društvo, može se očekivati još jasnija poruka za političke lidere. Svaka naredna poruka SAD biće gora i teža za one kojima je namijenjena.

 

OMER ŠARKIĆ, BLOGER
Đukanović i DF – problem

Posjetu Eskobara vidim kao znak da su SAD riješile da uzmu aktivno učešće u rješavanju stanja u Crnoj Gori i na Balkanu, koliko god se to nekome dopadalo ili ne. Očito je svima da nova većina ne funkcioniše, a da stara više nema podršku međunarodnih centara moći. Kako smo očito nesposobni da sami rješavamo probleme, tutorstvo sa strane nam je izgleda neophodno. Od samih poruka koje je poslije sastanaka prenio Eskobar i Američka ambasada, zanimljivije mi je da je posjeta trajala puna tri dana – što je neubičajno, a da je završni sastanak Eskobar upriličio sa liderom URA-e Abazovićem, koji očigledno postaje favorit međunarodne zajednice, što u domaćem kontekstu podrške glasača može biti mač sa dvije oštrice.

Kao glavne poruke te posjete sam vidio da je DPS-u i cjelokupnoj javnosti otvoreno dato do znanja da međunarodni faktor na Đukanovića više ne računa, kao i da DF vidi kao glavni problem u aktuelnoj većini, nerpihvatljiv za bilo kakvu ozbiljniju participaciju u Vladi. To je bio i diplomatski odgovor njihovim liderima koji su uporno ponavljali priču da se Zapad ne protivi njihovom ulasku u izvršnu vlast, već da je to (izmišljena) priča Krivokapića i Abazovića. Čudna mi je „bezrezervna“ podrška američke administracije aktuelnoj vladi i premijeru, uz napomenu da se od nje očekuje da nastavi sa „afirmacijom Crne Gore kao suverene države, koja će biti inkluzivna“. Koliko je inkluzivna aktuelna vlada najbolje pokazuje statistika po kojoj su iz namještenja po „dubini“ i u samoj vladi pripadnici manjinskih naroda prosto eliminisani, zbrisani, nema ih – osim na nivou statističke greške. Međutim, osim javnih poruka, one koje su tajne, saopštene u četiri oka, ne znamo. O njima samo možemo nagađati. Moje nagađanje je da je prenijeta poruka da bi Americi i Zapadu bila prihvatljiva manjinska vlada koju bi podržao DPS, ali bez Đukanovića i najbližeg mu okruženja, ako se aktuelna pokaže i dalje nefunkcionalnom i nastavi sa dosadašnjim kleronacionalizmom.

 

DEJAN MILOVAC, MANS
Početak značajnijeg prisustva SAD

Smatram da posjeta američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara, te poruke koje je poslao tokom sastanka sa crnogorskim zvaničnicima, posebno one koje se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije, označava početak značajnijeg prisustva SAD-a u ovom dijelu Evrope, ali i daleko konkretnija očekivanja kada su u pitanju rezultati u sprovođenju ključnih reformi. Vidjeli smo da su svi politički akteri poruke Eskobara doživljeli na svoj način, ali mislim da ono što ne možemo da sporimo i tumačimo u skladu sa pojedinačnim partijskim interesima, jeste jasno iskazana spremnost za partnerstvo sa svima onima koji ne prave bilo kakve kompromise kada je borba protiv korupcije u pitanju.

Vjerujem da će u tom smjeru biti i naglašena očekivanja od nove vlasti, te da uz konkretnu podršku američke administracije ostaje vrlo malo izgovora da nakon 30 godina vlasti DPS-a, Crna Gora konačno ne zakorači u prave reforme.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo