Povežite se sa nama

MONITORING

Zločin bez kazne

Objavljeno prije

na

Krivica za deportacije je svaljena na pokojnika. Pavle Bulatović, ubijen 2000. godine, ministar unutrašnjih poslova od 1989. do sredine 1992. izdao je depešu da se građani BiH maja 1992. deportuju, pa su devetorica optuženih nevini, jer su samo izvršavali naređenje pretpostavljenog. To je sukus odluke specijalnog krivičnog vijeća za ratni zločin sutkinje Milenke Žižić, koja je odluku saopštila 29. marta u Višem sudu u Podgorici. Svega četvorica optuženih su, kao pritvorenici, prisustvovali suđenju: komandir stanice milicije CB Herceg Novi Milorad Šljivančanin, načelnik SDB u Ulcinju Božidar Stojović, načelnik OB u Ulcinju Sreten Glendža i načelnik CB u Baru Branko Bujić. Jesenas su u Beogradu uhapšeni, po zahtjevu Crne Gore, nekadašnji pomoćnici Pavla Bulatovića, bivši šefovi crnogorske SDB i SJB Boško Bojović i Milisav Mića Marković, zatim bivši načelnici CB Herceg Novi Radoje Radunović i Milorad Ivanović – srpski državljani a državljanstvo su dobili nakon podizanja optužnica zbog deportacija. U tamošnjem ekstradicionom pritvoru su čekali odluku o izručenju, koja nije donešena, pa su nakon izricanja presude oslobođeni. Bivši inspektor iz CB-a Herceg Novi, Duško Bakrač, nije ni bio uhapšen.

Kako je cio postupak počeo, tako je i završio – sramotno. O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek 1997. kada je došlo do raskola u DPS-u. U tom je periodu i Tribunal u Hagu, preko glavne tužiteljke Luiz Arbur, najavljivao da bi eventualno mogao voditi taj proces. Krug osumnjičenih je fiksiran na policijske funkcionere, koji su, uglavnom, podržali opciju Momira Bulatovića. Načelnik crnogorske SDB 1991-1995. Boško Bojović je već bio u RDB Srbije, Milisav Mića Marković će biti zamjenik ministra unutrašnjih poslova u Vladi Momira Bulatovića, Branko Bujić poslanik SNP-a, Radoje Radunović je od 1995. bio u MUP-u Srbije.

Još tada se vjerovalo da je riječ o pokušaju diskreditacije, pogotovo pred međunarodnom javnošću, političkih protivnika Mila Đukanovića. A jedan od glavnih bio je Pavle Bulatović, 1997. ministar odbrane SRJ, veoma uticajan u vrhu jedinstvenog DPS-u, kasnije i SNP-u. Istovremeno su postojale naznake kako se neće „ići do kraja”, odnosno, do procesuiranja i izvođenja na sud odgovornih. Naime, mnoga ključna dokumenta su netragom nestala, dok je policija – i onda i sada – faktički štitila svoje bivše funkcionere.

Da se čitava stvar fingirala svjedoči i opstrukcija Filipa Vujanovića, tadašnjeg Đukanovićevog ministra policije. Vladimir Šušović je 1997. kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a… “

Policijskoj dokumentaciji o zločinu deportacija se gubio trag i narednih godina. Jedan od optuženika, Duško Bakrač, dok je j2004. još bio u službi, napisao je (kao koautor poglavlja Reforma policije u Crnoj Gori, objavljeno u zborniku Transforming Police in Central and Eastern Europe, Process and Progress) sljedeće: „U Crnoj Gori policijske arhive su još zatvorene i vjerovatno ‘mijenjane’ (što znači da bi dokumenti koji navode na umiješanost sadašnjeg rukovodstva mogli biti uništeni), a to je često bila praksa”.

Kako je to u praksi izgledalo? Sutkinja Milenka Žižić je, prilikom izricanja oslobađajuće presude, saopštila da su okrivljeni „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Taj talegram nikada nije pronađen, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je on postojao.

Nada Vukanić, ispred cjelokupnog MUP-a (u čijem sastavu su bile i sadašnja Uprava policije i ANB; ministar bio Dragan Đurović, DPS), odgovorila je 2005. na zahtjev državnog tužilaštva pismenom tvrdnjom da „ne raspolažu niti jednim dokumentom ili podatkom” o deportaciji Hajrudina Bihorca (iz Višegrada, rođen 1961, pogubljen 1992). No, ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković je 8. aprila 1993. među 48 deportovanih „lica muslimanske nacionalnosti” naveo i Hajrudina Bihorca, sa tačnim generalijama i preciznom tvrdnjom da je uhapšen u Herceg Novom i 27. maja 1992. predat srpskim policajcima iz Srebrenice.

Citirani Pejakovićev dokument je sačuvan u ličnoj arhivi nekog od ondašnjih poslanika i jedan je u nizu sličnih koji su u Upravi policije i/ili ANB-u uništeni ili sklonjeni.

Dokumentacija se uništavala i drugdje, na primjer u Skupštini Crne Gore. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a i da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informaciji o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana nakon što je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine i onda i sada je bio – Ranko Krivokapić.

Ko zna kada bi i da li uopšte državno tužilaštvo i pokrenulo krivični postupak da porodice oštećenih građana BiH nijesu najavile da će podnijeti parnične tužbe za odštetu. Oktobra 2005. tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica svega dva dana prije podnošenja tužbi oštećenih porodica je pokrenula postupak – i tada radi zahtjeva porodicama da odustanu od parnica do okončanja krivičnog postupka.

U naredne dvije godine Medenica, kao šefica tužilaštva, odigrala je jednu od najprljavijih uloga: na svim parnicama oštećenih porodica u slučaju deportacija je zastupala državu, dok je, paralelno, vodila krivični postupak protiv osumnjičenih za deportaciju! Preko svoga zamjenika, ukazivala je 2007. na parnici na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

Upravo je na tim premisama državno tužilaštvo, odnosno tužiteljka Lidija Vukčević, formulisala i u finišu procesa prekvalifikovala optužnicu. U njenoj optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”.

Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – niko nije pozvan na odgovornost.

U svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je, izmjenama optužnice pripremila presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.

Da je maja 1992. u BiH bilo međunarodnog sukoba potvrđuju dokumenti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Na primjer, 15. maja 1992 – navodno, prema tvrdnji Momira Bulatovića, drugog dana deportacija – SB UN je usvojio Rezoluciju 752 u kojoj se od od susjeda BiH (SRJ i Hrvatske) traži da poštuju njen teritorijalni integritet, povlačenje ili stavljanje pod kontrolu Vlade BiH jedinica JNA i Hrvatske vojske i raspuštanje paravojnih jedinica. Potom je SB UN 30. maja 1992. donio Rezoluciju 757, kojom su – zbog kršenja Rezulucije 752 – uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije protiv SRJ.

Rezolucije SB UN su dokumenti međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.

Tribunal u Hagu – a njegov osnivač je upravo SB UN – u različitim je predmetima utvrdio parametre o prirodi involviranosti u ratne zločine: da nešto može¬ predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Sutkinja Žižić je, obrazlažući presudu, saopštila: „Optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Na osnovu čega to tvrdi? Pripadnici MUP-a su oktobra 1991. angažovani na teritoriji Hrvatske i BiH kao pripadnici „oružanih snaga” tokom tzv. dubrovačke operacije; predvodio ih je, kao zapovjednik, upravo okrivljeni Milisav Mića Marković.

U maju 1992, za oblast odbrane i oružanih snaga, na snazi su bili zakoni iz SFRJ (SRJ je proglašena 27. aprila 1992) prema kojima je MUP Crne Gore bio sastavni dio oružanih snaga. Zakoni o odbrani i oružanim snagama SRJ su donijeti tek oktobra 1993.

Vrh crnogorske policije maja 1992. je vrlo dobro znao da su u BiH oružani sukobi; bili su zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču. Nikola Pejaković, tadašnji zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje da su imali procjenu da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Država je obeštećenjem 2008, kroz vansudsko poravnanje porodica deportovanih, priznala krivicu, no još uvijek niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović u svojoj izjavi objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Drugovi u zločinu

Dvije ključne osobe crnogorske izvršne vlasti maja 1992. bili su predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović i Milo Đukanović, premijer. Obojica su davali iskaze u istrazi, ali je samo Bulatović svjedočio na sudu.

Tvrde da su tek 27. maja 1992. saznali za deportacije. I to ne preko policije – organa izvršne vlasti – već preko čelnika zakonodavne vlasti, predsjednika Skupštine Rista Vukčevića, koga je o tome obavijestio potpredsjednik parlamenta i partijski kolega dr Asim Dizdarević. Pa su tvrde, održali sastanak i naredili momentalni prekid operacije crnogorske policije.

Da je sastanak održan 27. maja 1992. nikada nije pouzdano utvrđeno. Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, skupštinski stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”.

Lukač je 2004, u obraćanju preko medija, uočio logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

Momir Bulatović 2008. u iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je – obratite pažnju! – naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Sutkinja Milenka Žižić je naknadno donijela odluku kojom se iskaz Bulatovića iz 2008. poništava.

I Milo Đukanović i Momir Bulatović su, prema pravilima, pismeno obavještavani po danima što radi MUP – i policija i tajna služba. Optuženi Šljivančanin je 2009. na Višem sudu kazao: „Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade”. Gdje su Bilteni iz vremena deportacija?

Da li neko od optuženih, ili neko poput Nikole Pejakovića – koji je u Beogradu dao iskaz u istrazi, zatim se ljetos nije pojavio na svjedočenju, pa jesenas pismeno tražio da svjedoči, ali ga je sutkinja Milenka Žižić odbila – ima u svojoj dokumentaciji primjerke Biltena sa zavedenim pečatima o prijemu u kabinetima Đukanovića i Bulatovića? Eto dokaza da je najviši državni vrh na vrijeme, iz dana u dan dok je operacija njima podređene policije bila u toku, znao za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Inverzija

Kako je krenulo, Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor koji je prvi hrabro progovorio o zločinu deportacija, mogao bi se, jednom čudovišnom inverzijom, pretvoriti u krivca za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Digla se udbaško-policijska kuka i motika da ga difamira.

Radomir Grof Pavićević, po sopstvenom priznanju saradnička veza KOS-a i crnogorske Udbe, proljeća 1992. „dobrovoljac” u vojno-lopovskoj jedinici kod „generala” Draga Pipovića koja je u motelu Vinogradi kod Herceg Novog dovlačila opljačkanu imovinu sa šireg dubrovačkog područja – tvrdi da je Pejović „znao sve” u dosluhu sa stranim obavještajnim službama, pa je hapšenjem Muslimana htio da izazove građanski rat u Crnoj Gori!

Jesenas je tužbu zbog klevete protiv Slobodana Pejovića najavio i Ranko Martinović, nekadašnji policijski funkcioner iz Herceg Novog. U Osnovnom sudu u Kotoru Martinović je 15. septembra 2009. osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, kao član sedamnaestočlane grupe, koja se bavila organizovanim kriminalom – švercom cigareta. Martinović je optužen i za krivična djela prevare i nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava, koje mu je „skinuto”, jer su mu pomogli iz Uprave policije kada su 9. juna 2009. obavijestili Osnovni sud u Kotoru da je „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”!

Već je održano ročište po tužbi protiv Slobodana Pejovića za klevetu. Da je oklevetan tvrdi Dejan Mrdak, funkcioner ANB-a iz Herceg Novog…

Čitavu deceniju Slobodana Pejovića pokušavaju da zastraše – fizičkim, verbalnim i napadima na njegovu imovinu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGEDIJA U ROGAMIMA, BUJICA ODNIJELA TRI ŽIVOTA PORODICE KORUGA: Nadgornjavanje neodgovornih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Automobil, u kom je bila porodica Koruga sletio je, usljed nevremena i nabujale riječice, u Širaliju. Vlasti se nadgornjavaju ko je bio dužan da zatvori saobraćaj na tom dijelu puta

 

Od početka godine svjedoci smo više tragedija u Crnoj Gori, u kojima su stradale majke sa djecom. Često ne želimo da povjerujemo informaciji da je gotovo cijela porodica stradala u nesreći. Tako smo protekle sedmice u nevjerici čitali kako su se u potoku, nadomak Podgorice, utopili majka i dva sina.

Automobil, kojim su putovali, sletio je u potok Šaralije, u Rogamima. U ranim jutarnjim časovima, nakon obilnih padavina, bujica je odnijela automobil za čijim upravljačem je bio muškarac koji je isplivao i spasio se. Dva sata kasnije Širalija je bila kobna za tročlanu porodicu Koruga. Aleksandra Koruga (43) i njeni sinovi nijesu  uspjeli da se spasu iz nabujalog potoka.

Ronioci su više sati pretraživali dubine rječice, dok nijesu pronašli beživotna tijela stradalih.  Slična tragedija dogodila se i početkom oktobra kada su Jelena Vuković (27) iz Mojkovca i njeno dvoje djece smrtno  stradali u saobraćajnoj nesreći u kanjonu Tare na magistralnom putu Mojkovac – Pljevlja. Nakon nesreće iz provalije je izvučeno živo dijete, dok se danima tragalo za još dvoje djece. Majka je putovala sa svo troje djece, koja su bila uzrasta od dvije do šest godina.

U Rogamima se  po priči mještana, ,,samo čekala jedna ovakva nesreća”. Oni tvrde da je mostić preko potoka Širalija, u blizini drevnog grada Duklja, odavno ,,crna tačka” saobraćajne infrastrukture Rogama. Kažu i da gotovo svake godine, nakon jake kiše, neko sleti u potok, ali da se, srećom, nijedan nije završio ovako kobno.

Mještanin Radomir Šoškić kaže da u Rogamima živi 60 godina i pamti razne nezgode i i brojna auta koja su završila  u rijeci. Tvrdi da niko u most nije uložio, iako se stalno žale Glavnom gradu.

,,Da je most podignut dva metra u visinu ne bi bilo nikakvih problema i narod bi bezbjedno prolazio. Autobusi i kamioni jedva uspiju da uđu. Predsjednici mjesnih zajednica su se stalno mijenjali i mislim da o tome nijesu vodili računa. Da su vodili računa bar nešto bi se uradilo. Most je trebalo zatvarati za saobraćaj čim počnu veće kiše”, kaže Šoškić.

U Glavnom gradu istakli su da je u oktobru prošle godine komisija koju čine profesori Građevinskog fakulteta sačinila izvještaj o stanju mosta na Širaliji. Izvještajem je, tvrde, konstatovano da je opšte stanje puta preko rječice kod Duklje dobro, bez bitnih pojava koje bi negativno uticale na nosivost i trajnost objekta.

„Data je preporuka da se sljedeći glavni pregled organizuje nakon pet godina. Dana kada se desila nesreća nije došlo do negativnog uticaja na nosivost i trajnost objekta, a time ni do njegovog oštećenja, zbog čega stanje u kojem se most nalazi nije moglo uticati na tragičan ishod događaja, već je uzrok hidrometeorološkog porijekla (poplava, bujica)”, poručili su iz Glavnog grada.

Sudeći po vremenskim neprilikama tog jutra i smanjenoj vidljivosti, most je morao biti zatvoren za saobraćaj. Zašto to nije urađeno ne znaju ni u Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP). Iz Vlade kažu da će ispitati čija je odgovornost to što most na potoku Širalija nije bio zatvoren za saobraćaj, uprkos tome što je usljed nevremena dio puta bio neprohodan, a taj prelaz duboko pod vodom. U MUP-u su kazali da im, dok nije prijavljena nesreća, nije prijavljeno da je lokalni put u Rogamima zatvoren za saobraćaj.

,,Vezano za saobraćajnu nezgodu koja se dogodila 20. 11. 2022. godine u Podgorici, u mjestu Rogami, u kojoj su nažalost stradale tri osobe, želim da Vas upoznamo da OB Podgorica do momenta same nesreće nije dobilo bilo kakvu prijavu da je lokalni put u naselju Rogami zatvoren za saobraćaj, usljed izlivanja rijeke Širalije iz riječnog korita. Niti je prije iste prijavljena bilo koja druga saobraćajna nezgoda na ovom lokalnom putu”, odgovorili su iz MUP-a.

Pozivajući se na informacije Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju, iz Direktorata za saobraćaj (MUP) su 18. novembra saopštili da se ,,u predstojećim danima očekuju nepovoljne vremenske prilike”, zbog čega su sve učesnike u sistemu zaštite i spašavanja pozvali da podignu nivo operativne spremnosti.

,,Kako su zbog nepovoljne meteorološke situacije mogući određeni problemi na terenu, naročito u centralnim i južnim predjelima, Direktorat apeluje na građane i lokalne komunalne službe da svoje aktivnosti prilagode navedenoj situaciji”, naveli su tada.

Ipak, most preko Širalije nije bio zatvoren za saobraćaj. Međutim, dva dana kasnije Glavni grad je zatvorio most za saobraćaj. U kratkom saopštenju naveli su da će taj dio puta biti zatvoren za saobraćaj do poboljšanja vremenskih uslova. I pored zabrane, mediji su zabilježili da saobraćaj preko mosta nije prestao da se odvija.

Ko je bio nadležan da kobnog dana zabrani saobraćaj još se ne zna s obzirom na to da Glavni grad i Uprava policije spore svoju nadležnost. Iz Glavnog grada su saopštili da je Zakonom o bezbjednosti saobraćaja na putevima propisano da kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima vrši organ uprave nadležan za policijske poslove.  Iz policije, pak, tvrde da lokalni putevi nijesu u njihovoj nadležnosti, već u nadležnosti lokalne samouprave, odnosno da su oni obaveza Sekretarijata za saobraćaj.

 

Poplave širom Crne Gore

Desetine porodica na sjeveru Crne Gore zbog poplava u prethodnih dva dana napustile su svoje domove i nisu se još vratile, jer su kuće pune vode. Osim kiše, problem su i neočišćeni potoci koji tokom jakih kiša nadođu, pa voda i smeće prave blokade.

Najteža situacija je u Gusinju i Plavu, a u beranskim Talumima osim poplava imaju problem i sa izlivanjem kanalizacije. U Andrijevici još popisuju štetu na putevima i infrastrukturi.

Nabujali potoci i rijeke i klizišta oštetili su, u noći između subote i nedjelje, na desetine saobraćajnica i mostova u kolašinskim selima, a negdje ugrozili ili oštetili pomoćne i stambene objekte. Pored obilnih padavina, tvrde i mještani i u kolašinskoj lokalnoj upravi, tome je doprinijelo i to što su korita rijeka puna smeća i ostataka šumske sječe. Takođe, i totalna sječa na nekim lokacijama, što je prouzrokovalo veliki broj klizišta.

Stanovnici sjevera u strahu su od novih kiša, u susret nastupajućoj zimi, koja nosi drugu vrstu problema. Meteorolozi najavljuju da će naredna sedmica proći uz manje padavina.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODIGNUTA OPTUŽNICA PROTIV BLAŽA JOVANIĆA: „Stečajna mafija“ pred stečajem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kontrola optužnice protiv bivšeg predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića i ostalih okrivljenih zakazana je za 30. novembar. Jovanić će kontrolu optužnice dočekati u zatvoru. Već dugo je Jovanić u javnosti označen kao blizak porodici Đukanović. Pritvor je produžen i nekadašnjoj stečajnoj upravnici Snežani Jović

 

Prije više od pola godine Specijalno državno tužilaštvo (SDT) počelo je obračun sa korupcijom u vrhu sudske grane vlasti. Tada su pozdravljeni aplauzima političara, međunarodne zajednice, a i nevladinog sektora, koji je izrazio dozu sumnje u krajnji ishod ovih procesa.

Tužilaštvo je nedavno uspjelo da podigne optužnicu u predmetima protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i bivšeg predsjednika Privrednog suda Blaža Jovanića. Dok je rješenjem Višeg suda Medenica puštena da se brani sa slobode, Jovanić će kontrolu optužnice dočekati u zatvoru. Kontrola optužnice protiv Jovanića i ostalih okrivljenih zakazana je za 30. novembar, a vanraspravnim krivičnim vijećem će predsjedavati sudija Boris Savić. Pritvor je produžen i nekadašnjoj stečajnoj upravnici Snežani Jović. Ostali okrivljeni su pušteni na slobodu nakon podignute optužnice, jer nije bilo predloga za produženje pritvora.

Optužnica je podnijeta i protiv stečajnih upravnika Saše Zejaka, Sanje Lješković, Ranka Radinovića, Sretena Mrvaljevića, kao i Pavića Globarevića, Stane Čelebić, Darka Perovića, Omera Markišića, Dejana Golubovića, Danijele i Dušana Lakovića i preduzeća Titan security, Securitas Montenegro, Top force system i Ogimar MNE.

SDT je u optužnici predložio i da se okrivljenima Jovaniću i Jovićevoj produži pritvor zbog opasnosti od bjekstva. Kako se navodi u optužnici, Jovaniću se, između ostalog, stavlja na teret da je tokom 2015. godine organizovao kriminalnu organizaciju koja je djelovala na teritoriji Crne Gore sve do aprila ove godine, a čiji članovi su postali ostala okrivljena fizička i pravna lica i više drugih, zasad nepoznatih osoba…

„Cilj (je) bilo vršenje krivičnih djela zloupotreba službenog položaja, radi sticanja nezakonite dobiti, a djelovanje kriminalne organizacije je planirano za neograničeni vremenski period i zasnovano na primjeni određenih pravila unutrašnje kontrole i discipline članova”.

U optužnici se navodi da je svaki član kriminalne organizacije imao unaprijed određeni zadatak ili ulogu, a u djelovanju kriminalne organizacije su se koristile privredne i poslovne strukture i postojao je uticaj kriminalne organizacije na sudsku vlast i na druge važne društvene i ekonomske činioce. Oni su državu oštetili kroz stečajne postupke u preduzećima Euromix Tours DOO Budva, Sotto la Collina’ DOO Podgorica, Nega Tours Montenegro DOO Budva, Bjelasica rada AD Bijelo Polje, Montri DOO Igalo, Princ & Co DOO Kotor, Montel’ – Motel Glava Zete DOO Nikšić i Jastreb DOO Podgorica.

„U kojima je okrivljeni Jovanić bio predsjednik i postupao kao stečajni sudija, a okrivljeni Saža Zejak, Sanja Lješković, Snežana Jović, Ranko Radinović i Sreten Mrvaljević učestvovali kao stečajni upravnici, odnosno okrivljeni Lješković i Zejak i kao procjenitelji i sudski vještaci i saradnici stečajnog upravnika, a okrivljena Jovićeva i kao advokat, pribavlja imovinsku korist, kroz nezakonito uvećavanje troškova stečajnih postupaka, njihovim odugovlačenjem i angažovanjem drugih okrivljenih i drugih lica kao saradnika, advokata, procjenitelja i sudskih vještaka ili za pružanje usluga fizičkog obezbjeđenja imovine stečajnih dužnika, pa i kada je to apsolutno nepotrebno, da bi im se na štetu Privrednog suda ili stečajne mase stečajnih dužnika isplatile fiktivne i nedokumentovane naknade i troškovi za učešće ili navodno učešće i rad u stečajnom postupku, odnosno za navodno date najpovoljnije ponude za izrade procjena imovine stečajnih dužnika, iako su i takve prihvaćene ponude procjena imovine višestruko prevazilazile realne troškove procjene, a koje troškove je odobravao okrivljeni Jovanić”, piše u optužnici.

Okrivljenom Jovaniću optužnicom se stavlja na teret i da je, kao predsjednik Privrednog suda, u martu 2016. godine, zaključenjem memoranduma o saradnji sa okrivljenim pravnim licem  Ogimar MNE, suprotno Zakonu o stečaju, zloupotrijebio svoj službeni položaj, nepotrebno uvećao troškove stečajnog postupka koji su isplaćeni iz budžeta suda, a okrivljenom pravnom licu pribavio imovinsku korist.

Jovanić je nakon hapšenja 9. maja u Specijalnom tužilaštvu tvrdio da je posao predsjednika Privrednog suda radio savjesno i odgovorno i da nije kršio zakon. On je istakao da pravosnažno okončani predmeti, a koji su obuhvaćeni krivičnom prijavom nemaju nijednu manjkavost i nezakonitost a što se dokazuje činjenicom da ni stranke ni povjerioci nijesu imali primjedbi.

„Skoro svi predmeti interpretirani u krivičnoj prijavi su pravosnažno okončani što podrazumijeva da je izvještaj stečajnog upravnika u spornim stečajnim postupcima bio na oglasnoj tabli 15 dana, da su ispoštovane sve zakonske procedure koje podrazumijevaju zakazivanje završnog ročišta od strane stečajnog sudije, objavljivanje u Službenom listu Crne Gore u roku koji je propisan Zakonom i održana završna ročišta koja su javna i kojima su mogle da prisustvuju sve zainteresovane strane“, kazao je Jovanić u istrazi.

Istakao je da je u svakom predmetu stečajni upravnik dužan da nakon unovčenja stečajne mase izvrši povraćaj tog novca na depozit Privrednog suda. Pojasnio je i da je stečajni upravnik dužan i da te troškove stečajnog postupka opravda stečajnim povjeriocima. Negirao je da je sa namjerom neke postupke dodjeljivao određenim stečajnim upravnicima.

Za krivično djelo ‘stvaranje kriminalne organizacije‘ propisana je kazna zatvora od tri do 15 godina, za organizatora, odnosno od jedne do osam godina, za pripadnika kriminalne organizacije, dok je za krivično djelo ‘zloupotreba službenog položaja‘ propisana kazna zatvora od 6 mjeseci do pet godina, za njegov osnovni oblik, od jedne do 8 godina za teži i od dvije do 12 godina za najteži oblik krivičnog djela, kada iznos protivpravno pribavljene imovinske koristi prelazi 30.000 eura.

Već dugo je Jovanić u javnosti označen kao navodno blizak porodici Đukanović, prije svega kontroverznom biznismenu i predsjednikovom bratu Acu Đukanoviću. Godinama su nevladin sektor i opozicija dovodili u vezu Jovanića sa predsjednikom Milom Đukanovićem i Demokratskom partijom socijalista.

Jovanić je za Vijesti 2017. godine izjavio da nije u rodbinskim odnosima, ali da je „ponosan, na višedecenijsko porodično prijateljstvo sa Đukanovićem“. Odbjegli biznismen Duško Knežević nazvao ga je „vojnikom“ porodice Đukanović i „vođom stečajne mafije“ u Crnoj Gori.

Jovanić je godinama bio na meti kritika opozicije, zbog postupanja u stečajnim postupcima za više crnogorskih preduzeća. Opozicija je tražila da se ispita imovina stečajnih upravnika. Stotinama miliona eura vrijednom imovinom crnogorskih državnih preduzeća u stečaju prethodnih godina upravljali su preko Privrednog suda stečajni upravnici, odnosno stečajne sudije. Kao predsjednik Privrednog suda Jovanić je istovremeno bio i stečajni sudija u slučajevima najvećih crnogorskih preduzeća Kombinata aluminijuma Podgorica, Boksita, Radoja Dakića, Vektra Boke, Brodogradilišta Bijela i Onogošta.

 

SDT: Postoji velika opasnost da Medenica pobjegne

Vijeće Višeg suda ukinulo je prošle sedmice pritvor Vesni Medenici. Oni su odbili predlog Specijalnog državnog tužilaštva da se, nakon podizanja optužnice, produži pritvor bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Odluku su obrazložili argumentom da „ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva okrivljene“.

Tužilaštvo je, međutim, zbog „pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba krivičnog postupka“ uložilo žalbu na rješenje vijeća Višeg suda. Međutim, Apelacionom sudu Crne Gore još nije dostavljena žalba iz Višeg suda u Podgorici, koje je dužno da proslijedi dokument SDT-a. Portparolka Višeg suda Marija Raković saopštila je Vijestima da Viši sud nije dostavio Apelacionom sudu žalbu SDT-a jer je ujutro, 17. novembra u 10 časova, zakazana kontrola optužnice u ovom predmetu.

„Spisi za odlučivanje po žalbi na rješenje o ukidanju privora nisu još uvijek dostavljeni jer je ujutro u 10 časova zakazana kontrola optužnice. Nakon toga će žalba SDT-a biti dostavljena Apelacionom sudu“, kazala je Raković.

Prema nezvaničnim informacijama Vijesti, spisi predmeta se ne dostavljaju Apelacionom sudu prije ročišta za kontrolu optužnice jer će okrivljena Vesna Medenica da se pojavi na tom ročištu sjutra u zgradi Višeg suda. Navodno, prisustvo okrivljene Medenice trebalo bi da bude dokaz ili potvrda tvrdnji njene odbrane da ne želi da bježi i da će se odazivati na pozive suda u daljem krivičnom postupku, čime bi se otvorio put da vijeće Apelacionog suda – odbije žalbu SDT-a kao neosnovanu.

SDT se žalilo na takvo pravno tumačenje, navodeći da postoji velika i realna opasnost da će Vesna Medenica pokušati da pobjegne. Oni su tražili da se iz vijeća Apelacionog suda izuzme sutkinja Evica Durutović tokom odlučivanja o određivanju pritvora Medenici. Sutkinja je bila izvjestilac prilikom donošenja ranije odluke po žalbi branioca okrivljene, jer postoje okolnosti koje „izazivaju sumnju u njenu nepristrasnost“.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OBRAZOVANJE – KAKO DALJE: Lošiji od najlošijih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Analiza Ministarstva prosvjete i UNICEF-a za period od 2015. do 2020. pokazala je da je više od 40 odsto učenika bilo ispod nivoa međunarodnog mjerila koje se označava kao ‘loš uspjeh’, te ne uspijevaju da ovladaju minimalnim nivoom kompetencija. Zabrinjava i to što svega neznatan procenat učenika 1,6 odsto, tj. 1 ili manje ostvaruju visoka postignuća na PISA testiranju

 

Skoro polovina đaka u našim školama lošija je od najlošije ocijenjenih đaka iz drugih država, pokazala je Analiza sektora obrazovanja za period od 2015. do 2020, koju su radili UNICEF i Ministarstvo prosvjete.

U sveobuhvatnoj analizi navodi se da je više od 40 odsto učenika bilo ispod nivoa međunarodnog mjerila koje se označava kao ‘loš uspjeh’, te ne uspijevaju da ovladaju minimalnim nivoom kompetencija. Zabrinjava i to što svega neznatan procenat učenika 1,6 odsto, tj. 1 ili manje ostvaruju visoka postignuća na PISA testiranju, koji odgovara naprednim 5 i 6 nivoima. U razvijenim zemljama taj procenat je u prosjeku 10 odsto, dok u zemljama sa najboljim postignućima on iznosi 20 procenata i više.

S druge strane, na domaćem terenu, u posljednjih pet godina u Podgorici imamo konstantan broj učenika koji dobijaju „Luču“ u iznosu od 15 odsto od svih upisanih učenika u završnom razredu osnovne škole.

Tokom predstavljanja Analize srednjoškolka Jelena Jovanović ukazala je na neke od problema ovdašnjeg obrazovanja: „Dok cijeli svijet napreduje, mi smo na istom mjestu. Nama profesori i dalje diktiraju. Nespremni dolazimo na fakultet, bez praktičnog znanja. Bez konkretnih primjera, brzo zaboravljamo. Sistem nam je nametnuo da učimo samo za ocjenu. A, ocjenjivanje nije pravedno – profesori favorizuju odlikaše, ponižavaju one sa nižom ocjenom“.

Ona je kazala da sistem mora da se digitalizuje i poručila: „Mi ćemo zamijeniti vas u svim institucijama i privatnim firmama. Pa ne bi valjalo da naše znanje tada bude kao vaše sada“.

Koliko smo daleko od digitalizacije govori podatak da je u prosjeku 16 učenika na jedan kompjuter u osnovnim i srednjim školama.

Šef predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander na predstavljanju Analize sektora obrazovanja u Crnoj Gori upozorio je i da dvoje od troje djece pohađaju osnovne škole s nedovoljnom infrastrukturom. On je istakao da ovo ukazuje da treba hitno obezbijediti sredstva za finansiranje novih školskih objekata i adekvatno opremanje svih škola novim tehnologijama. „Bez toga je nemoguće sprovoditi nastavu u skladu sa digitalnim dobom u kojem današnji učenici rastu“, istakao je Santander.

U Analizi se navodi da sedmoro od desetoro djece u Crnoj Gori pohađa osnovne škole u kojima je fizička infrastruktura nezadovoljavajuća. Ističe se i da su javna ulaganja u obrazovanje u Crnoj Gori relativno niska u odnosu na međunarodne standarde iako je Vlada Crne Gore povećala relativnu potrošnju na obrazovanje sa 7,6 u 2015. godini na 8,2 odsto u 2017. godini i na taj način smanjila razliku u odnosu na međunarodni prosjek, koji iznosi 9 do 11 odsto, s izuzetkom Švedske s potrošnjom od 15,8% u 2017.

Kako to izgleda u praksi u Analizi se objašnjava da su u predškolskom obrazovanju prosječni izdaci po djetetu porasli za oko 28,7%, sa 942 eura 2015. godine na 1.212 eura u 2020. U Srednjem obrazovanju potrošnja po učeniku se takođe povećala sa 1.089 eura na 1.480 eura u 2020. godini.

Najviše, oko polovine izdataka Ministarstva prosvjete odlazi na osnovno obrazovanje – 69,6 miliona eura u 2015. godini, 82,5 miliona eura u 2020. godini. Budući da ukupni upis u osnovno obrazovanje ostaje na prilično stabilnom nivou od oko 68.000 učenika godišnje, izdaci po učeniku nominalno su porasli za 17,8 odsto, sa 1.022 eura u 2015. na 1.204 eura u 2020. godini.

Kada se ulaganja u obrazovanje, koja su od 1.000 do 1.400 po djetetu u zavisnosti od godine i nivoa obrazovanja, uporede sa ulaganjima u pomenutom preriodu za preko 4.000 službenih automobila u iznosu od oko osam miliona eura godišnje samo za gorivo – sve je jasno.

O tome u Analizi govori i odjeljak o ulaganjima u infrastrukturu. Ukupni kapitalni budžet nominalno se povećao sa 45,2 miliona eura u 2015. na 76,8 miliona eura u 2020, dok se udio kapitalnog budžeta koji se izdvaja za obrazovni sektor značajno smanjio. Udio potrošen na obrazovanje smanjio se sa 12,3% u 2015. na 5,5% u 2020. Ovaj trend, koji ukazuje na činjenicu da se obrazovanju ne daju prioriteti u kapitalnom budžetu, u direktnoj je suprotnosti s urgentnošću potrebe da se riješi goruće pitanje školske infrastrukture koja pogađa većinu djece u predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju, navodi se u Analizi.

U Analizi su pobrojani i brojni drugi problemi koji muče obrazovanje u Crnoj Gori – od nedostatka valjanjih statističkih podataka, do neusklađenosti sa tržištem rada. Kao i brojni statistički podaci koji zabrinjavaju: samo 89 psihologa bilo je zaposleno u vrtićima, osnovnim i srednjim školama u školskoj 2020/21. godini.

Santander je naveo i da tek svaki četvrti nastavnik pohađa programe za profesionalni razvoj. Ulaganje više sredstava u kontinuirano, stručno usavršavanje svih nastavnika, kazao je Santander, je prioritet ako želimo bolji kvalitet obrazovanja.

Anketa koja je sprovedena tokom rada na ovoj Analizi pokazala je veliko nezadovoljstvo nastavnika u mnogim aspektima njihove profesije – društveni status, zarade, materijalni i pedagoški uslovi u školama i problemi vezani za realizaciju nastave tokom epidemije izazvane kovidom-19.

Predsjednica Prosvjetne zajednice Olivera Leković predočila je analizu koju je ova organizacija radila u saradnji sa Zavodom za zapošljavanje i Univerzitetom, koja je  pokazala da nam nedostaju nastavnici matematike, biologije, informatike, njemačkog jezika… „U 2019. je bilo 370 oglasa za nastavnika matematike, a zaposleno 111, a na biroima rada bilo je tek četiri. To znači da se na te oglase javljaju ljudi koji nisu iz struke, a to utiče na kvalitet obrazovanja, ali i rezultate istraživanja PISA”, kazala je Leković.

Poručila je da ako „nastavimo da ne ulažemo u nastavnika i infrastrukturu, nastavimo da ga omalovažavamo ili ga ne uključujemo u donošenje odluka, bićemo sve dalje od društva znanja”.

Koliko smo daleko od takvog društva kao da su postali svjesni i u institucijama, pa iz Ministarstva prosvjete najavljuju bar neke promjene.

„Ono što želimo da izmijenimo u odnosu na prethodni period jeste nedostatak jednog ključnog dokumenta koji bi objedinio strateška opredjeljenja koja se odnose na period do 2030. godine. Time ćemo dati dodatni podstrek doprinosu podizanja ciljeva održivog razvoja, s akcentom na obezbjeđivanje inkluzivnog i pravičnog, kvalitetnog obrazovanja i promocija prilika za cjeloživotno učenje”, kazao je ministar prosvjete Miomir Vojinović.

U izradi najavljene Strategiju razvoja obrazovanja do 2030. i dalje će učestvovati UNICEF, a iz Delegacije EU su obećali finansijsku pomoć tokom izrade Strategije.

Džabe nam sve strategije ako se ne promijene prioriteti. Pa da se krene od osnovnog – gradnje novih škola i vrtića.

 

Poboljšanja

Neka od malobrojnih poboljšanja u sistemu obrazovanja registrovana su u Analizi. Tako je tokom analiziranog perioda (2015–2020) naročito brzo rastao stepen pristupa ranom i predškolskom obrazovanju, na šta ukazuje porast bruto stope upisa, koja je porasla sa 64,4 u 2015. godini na 76 odsto u 2020. Uprkos tome, obuhvat ovim nivoom obrazovanja i dalje je daleko ispod zacrtanog EU prosjeka od 95 odsto obuhvata djece starije od četiri godine.

I u osnovnom obrazovanju evidentno je poboljšanje u pogledu pristupa i uspješnog završavanja tog nivoa obrazovanja, pri čemu je udio onih koji napuštaju školu smanjen.

Srednjoškolsko obrazovanje, koje nije obavezno, takođe karakterišu slični pozitivni trendovi u pogledu pristupa i stope očekivanog trajanja školovanja. Stope tranzicije između nivoa obrazovanja su visoke, pa se i prosječno očekivano vrijeme provedeno u srednjem obrazovanju popravilo sa 3,12 godina u 2015. godini na 3,35 godina u 2020.

Stope pristupa i uspješnog završavanja romske i egipćanske djece takođe su porasle u posmatranom periodu, ali uglavnom u osnovnom obrazovanju (gdje se stopa pristupa povećala na 77 odsto, a stopa uspješnog završavanja na 56 odsto), dok su stopa pristupa predškolskim ustanovama te stopa pristupa i stopa završavanja srednje škole i dalje vrlo niske – 15–36 odsto na različitim nivoima ranog obrazovanja, 3–7 odsto kada je riječ o svim razredima srednjeg obrazovanja. Pristup redovnim školama povećan je i za djecu s posebnim potrebama, i to na svim nivoima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo