Povežite se sa nama

MONITORING

Zločin bez kazne

Objavljeno prije

14 godina

na

mms

Krivica za deportacije je svaljena na pokojnika. Pavle Bulatović, ubijen 2000. godine, ministar unutrašnjih poslova od 1989. do sredine 1992. izdao je depešu da se građani BiH maja 1992. deportuju, pa su devetorica optuženih nevini, jer su samo izvršavali naređenje pretpostavljenog. To je sukus odluke specijalnog krivičnog vijeća za ratni zločin sutkinje Milenke Žižić, koja je odluku saopštila 29. marta u Višem sudu u Podgorici. Svega četvorica optuženih su, kao pritvorenici, prisustvovali suđenju: komandir stanice milicije CB Herceg Novi Milorad Šljivančanin, načelnik SDB u Ulcinju Božidar Stojović, načelnik OB u Ulcinju Sreten Glendža i načelnik CB u Baru Branko Bujić. Jesenas su u Beogradu uhapšeni, po zahtjevu Crne Gore, nekadašnji pomoćnici Pavla Bulatovića, bivši šefovi crnogorske SDB i SJB Boško Bojović i Milisav Mića Marković, zatim bivši načelnici CB Herceg Novi Radoje Radunović i Milorad Ivanović – srpski državljani a državljanstvo su dobili nakon podizanja optužnica zbog deportacija. U tamošnjem ekstradicionom pritvoru su čekali odluku o izručenju, koja nije donešena, pa su nakon izricanja presude oslobođeni. Bivši inspektor iz CB-a Herceg Novi, Duško Bakrač, nije ni bio uhapšen.

Kako je cio postupak počeo, tako je i završio – sramotno. O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek 1997. kada je došlo do raskola u DPS-u. U tom je periodu i Tribunal u Hagu, preko glavne tužiteljke Luiz Arbur, najavljivao da bi eventualno mogao voditi taj proces. Krug osumnjičenih je fiksiran na policijske funkcionere, koji su, uglavnom, podržali opciju Momira Bulatovića. Načelnik crnogorske SDB 1991-1995. Boško Bojović je već bio u RDB Srbije, Milisav Mića Marković će biti zamjenik ministra unutrašnjih poslova u Vladi Momira Bulatovića, Branko Bujić poslanik SNP-a, Radoje Radunović je od 1995. bio u MUP-u Srbije.

Još tada se vjerovalo da je riječ o pokušaju diskreditacije, pogotovo pred međunarodnom javnošću, političkih protivnika Mila Đukanovića. A jedan od glavnih bio je Pavle Bulatović, 1997. ministar odbrane SRJ, veoma uticajan u vrhu jedinstvenog DPS-u, kasnije i SNP-u. Istovremeno su postojale naznake kako se neće „ići do kraja”, odnosno, do procesuiranja i izvođenja na sud odgovornih. Naime, mnoga ključna dokumenta su netragom nestala, dok je policija – i onda i sada – faktički štitila svoje bivše funkcionere.

Da se čitava stvar fingirala svjedoči i opstrukcija Filipa Vujanovića, tadašnjeg Đukanovićevog ministra policije. Vladimir Šušović je 1997. kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a… “

Policijskoj dokumentaciji o zločinu deportacija se gubio trag i narednih godina. Jedan od optuženika, Duško Bakrač, dok je j2004. još bio u službi, napisao je (kao koautor poglavlja Reforma policije u Crnoj Gori, objavljeno u zborniku Transforming Police in Central and Eastern Europe, Process and Progress) sljedeće: „U Crnoj Gori policijske arhive su još zatvorene i vjerovatno ‘mijenjane’ (što znači da bi dokumenti koji navode na umiješanost sadašnjeg rukovodstva mogli biti uništeni), a to je često bila praksa”.

Kako je to u praksi izgledalo? Sutkinja Milenka Žižić je, prilikom izricanja oslobađajuće presude, saopštila da su okrivljeni „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Taj talegram nikada nije pronađen, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je on postojao.

Nada Vukanić, ispred cjelokupnog MUP-a (u čijem sastavu su bile i sadašnja Uprava policije i ANB; ministar bio Dragan Đurović, DPS), odgovorila je 2005. na zahtjev državnog tužilaštva pismenom tvrdnjom da „ne raspolažu niti jednim dokumentom ili podatkom” o deportaciji Hajrudina Bihorca (iz Višegrada, rođen 1961, pogubljen 1992). No, ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković je 8. aprila 1993. među 48 deportovanih „lica muslimanske nacionalnosti” naveo i Hajrudina Bihorca, sa tačnim generalijama i preciznom tvrdnjom da je uhapšen u Herceg Novom i 27. maja 1992. predat srpskim policajcima iz Srebrenice.

Citirani Pejakovićev dokument je sačuvan u ličnoj arhivi nekog od ondašnjih poslanika i jedan je u nizu sličnih koji su u Upravi policije i/ili ANB-u uništeni ili sklonjeni.

Dokumentacija se uništavala i drugdje, na primjer u Skupštini Crne Gore. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a i da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informaciji o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana nakon što je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine i onda i sada je bio – Ranko Krivokapić.

Ko zna kada bi i da li uopšte državno tužilaštvo i pokrenulo krivični postupak da porodice oštećenih građana BiH nijesu najavile da će podnijeti parnične tužbe za odštetu. Oktobra 2005. tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica svega dva dana prije podnošenja tužbi oštećenih porodica je pokrenula postupak – i tada radi zahtjeva porodicama da odustanu od parnica do okončanja krivičnog postupka.

U naredne dvije godine Medenica, kao šefica tužilaštva, odigrala je jednu od najprljavijih uloga: na svim parnicama oštećenih porodica u slučaju deportacija je zastupala državu, dok je, paralelno, vodila krivični postupak protiv osumnjičenih za deportaciju! Preko svoga zamjenika, ukazivala je 2007. na parnici na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

Upravo je na tim premisama državno tužilaštvo, odnosno tužiteljka Lidija Vukčević, formulisala i u finišu procesa prekvalifikovala optužnicu. U njenoj optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”.

Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – niko nije pozvan na odgovornost.

U svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je, izmjenama optužnice pripremila presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.

Da je maja 1992. u BiH bilo međunarodnog sukoba potvrđuju dokumenti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Na primjer, 15. maja 1992 – navodno, prema tvrdnji Momira Bulatovića, drugog dana deportacija – SB UN je usvojio Rezoluciju 752 u kojoj se od od susjeda BiH (SRJ i Hrvatske) traži da poštuju njen teritorijalni integritet, povlačenje ili stavljanje pod kontrolu Vlade BiH jedinica JNA i Hrvatske vojske i raspuštanje paravojnih jedinica. Potom je SB UN 30. maja 1992. donio Rezoluciju 757, kojom su – zbog kršenja Rezulucije 752 – uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije protiv SRJ.

Rezolucije SB UN su dokumenti međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.

Tribunal u Hagu – a njegov osnivač je upravo SB UN – u različitim je predmetima utvrdio parametre o prirodi involviranosti u ratne zločine: da nešto može¬ predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Sutkinja Žižić je, obrazlažući presudu, saopštila: „Optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Na osnovu čega to tvrdi? Pripadnici MUP-a su oktobra 1991. angažovani na teritoriji Hrvatske i BiH kao pripadnici „oružanih snaga” tokom tzv. dubrovačke operacije; predvodio ih je, kao zapovjednik, upravo okrivljeni Milisav Mića Marković.

U maju 1992, za oblast odbrane i oružanih snaga, na snazi su bili zakoni iz SFRJ (SRJ je proglašena 27. aprila 1992) prema kojima je MUP Crne Gore bio sastavni dio oružanih snaga. Zakoni o odbrani i oružanim snagama SRJ su donijeti tek oktobra 1993.

Vrh crnogorske policije maja 1992. je vrlo dobro znao da su u BiH oružani sukobi; bili su zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču. Nikola Pejaković, tadašnji zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje da su imali procjenu da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Država je obeštećenjem 2008, kroz vansudsko poravnanje porodica deportovanih, priznala krivicu, no još uvijek niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović u svojoj izjavi objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Drugovi u zločinu

Dvije ključne osobe crnogorske izvršne vlasti maja 1992. bili su predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović i Milo Đukanović, premijer. Obojica su davali iskaze u istrazi, ali je samo Bulatović svjedočio na sudu.

Tvrde da su tek 27. maja 1992. saznali za deportacije. I to ne preko policije – organa izvršne vlasti – već preko čelnika zakonodavne vlasti, predsjednika Skupštine Rista Vukčevića, koga je o tome obavijestio potpredsjednik parlamenta i partijski kolega dr Asim Dizdarević. Pa su tvrde, održali sastanak i naredili momentalni prekid operacije crnogorske policije.

Da je sastanak održan 27. maja 1992. nikada nije pouzdano utvrđeno. Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, skupštinski stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”.

Lukač je 2004, u obraćanju preko medija, uočio logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

Momir Bulatović 2008. u iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je – obratite pažnju! – naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Sutkinja Milenka Žižić je naknadno donijela odluku kojom se iskaz Bulatovića iz 2008. poništava.

I Milo Đukanović i Momir Bulatović su, prema pravilima, pismeno obavještavani po danima što radi MUP – i policija i tajna služba. Optuženi Šljivančanin je 2009. na Višem sudu kazao: „Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade”. Gdje su Bilteni iz vremena deportacija?

Da li neko od optuženih, ili neko poput Nikole Pejakovića – koji je u Beogradu dao iskaz u istrazi, zatim se ljetos nije pojavio na svjedočenju, pa jesenas pismeno tražio da svjedoči, ali ga je sutkinja Milenka Žižić odbila – ima u svojoj dokumentaciji primjerke Biltena sa zavedenim pečatima o prijemu u kabinetima Đukanovića i Bulatovića? Eto dokaza da je najviši državni vrh na vrijeme, iz dana u dan dok je operacija njima podređene policije bila u toku, znao za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Inverzija

Kako je krenulo, Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor koji je prvi hrabro progovorio o zločinu deportacija, mogao bi se, jednom čudovišnom inverzijom, pretvoriti u krivca za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Digla se udbaško-policijska kuka i motika da ga difamira.

Radomir Grof Pavićević, po sopstvenom priznanju saradnička veza KOS-a i crnogorske Udbe, proljeća 1992. „dobrovoljac” u vojno-lopovskoj jedinici kod „generala” Draga Pipovića koja je u motelu Vinogradi kod Herceg Novog dovlačila opljačkanu imovinu sa šireg dubrovačkog područja – tvrdi da je Pejović „znao sve” u dosluhu sa stranim obavještajnim službama, pa je hapšenjem Muslimana htio da izazove građanski rat u Crnoj Gori!

Jesenas je tužbu zbog klevete protiv Slobodana Pejovića najavio i Ranko Martinović, nekadašnji policijski funkcioner iz Herceg Novog. U Osnovnom sudu u Kotoru Martinović je 15. septembra 2009. osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, kao član sedamnaestočlane grupe, koja se bavila organizovanim kriminalom – švercom cigareta. Martinović je optužen i za krivična djela prevare i nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava, koje mu je „skinuto”, jer su mu pomogli iz Uprave policije kada su 9. juna 2009. obavijestili Osnovni sud u Kotoru da je „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”!

Već je održano ročište po tužbi protiv Slobodana Pejovića za klevetu. Da je oklevetan tvrdi Dejan Mrdak, funkcioner ANB-a iz Herceg Novog…

Čitavu deceniju Slobodana Pejovića pokušavaju da zastraše – fizičkim, verbalnim i napadima na njegovu imovinu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

KORUPCIONAŠKA AFERA MOŽURA NA SUDU U ŠPANIJI: Fersa štiti Đukanovića

Objavljeno prije

3 dana

na

25 Oktobra, 2024

Objavio:

Karlas Kol Palau – direktor španske konsultantske firme CESF Partners S.L.U. i jedan od prvobitnih posrednika nekadašnjeg španskog koncerna Fersa Energias Renovables (sada Audax Renovables) za projekat Vjetroelektrane Možura u Crnoj Gori je pokrenuo tužbeni zahtjev pred Osnovnim sudom u Barseloni 5. juna 2023. Nakon razmatranja spisa, sud u Barseloni je 15. marta ove godine odobrio pokretanje procesa. Početak građanskog suđenja je zakazan za 15. januar 2025.

 

Nakon dužeg zatišja i maratonskog izviđaja Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) koji traje još od novembra 2017.godine, Afera Možura je opet aktuelna. Ali,  tamo odakle je sve krenulo – u Barseloni, Španija.  Karlas Kol Palau – direktor španske konsultantske firme CESF Partners S.L.U. i jedan od prvobitnih posrednika nekadašnjeg španskog koncerna Fersa Energias Renovables (sada Audax Renovables) za projekat Vjetroelektrane Možura u Crnoj Gori je pokrenuo tužbeni zahtjev pred Osnovnim sudom u Barseloni 5. juna 2023.godine. Kol Palau traži nadoknadu štete i gubitaka u visini od 75 miliona eura od Audax Renovables (kotiranog na španskoj berzi) zbog koruptivnih mahinacija sa projektom izgradnje VE Možura. Nakon što je Kol Palau preko advokata iznio optužbe i prateću dokumentaciju (u koju je naš list imao uvid), Audax je 30. oktobra prošle godine poslao odgovor na optužbe negirajući ih. Nakon razmatranja spisa, sud u Barseloni je 15. marta ove godine odlučio da postoji osnov sumnje za iznesene optužbe i odobrio pokretanje procesa. Početak građanskog suđenja je zakazan za 15. januar 2025.

Osim Kol Palaua, i njegov bivši crnogorski partner Vladimir Vanja Popović je 28. avgusta ove godine podnio krivičnu prijavu protiv Audax-a španskoj Nacionalnoj komisiji za tržište (Comision Nacional del Mercado de Valores -CNMV), koja vrši regulaciju finansijskog tržišta i kompanija na berzi, i specijalnom tužiocu za korupciju i organizovani kriminal. Popović je optužio Audax za prevaru Audax-ovih (Fersinih) akcionara, zloupotrebu položaja, organizovanje kriminalne grupe, podmićivanje državnih funkcionera (u Crnoj Gori), utaju poreza i međunarodnu korupciju.

Kol Palau i Popović su očigledno potražili pravdu u Španiji nakon jalove pravne bitke u Crnoj Gori pokrenute još 2012. Oni su pred Osnovnim sudom u Podgorici tražili da im Audax nadoknadi obećane honorare od po 800 hiljada eura uz pripadajuće kamate shodno ugovoru i obimnoj prepisci između tadašnjih predstavnika Ferse i njih. Iznos se odnosi na dugogodišnje posredovanje kod crnogorskih vlasti u ime Ferse.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ NAČELNIKA GENERALŠTABA ZORANA LAZAREVIĆA: Politizacija bez pauze

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

U priču o smjeni Lazarevića  uključili su se  i vlast i opozicija.   Opozicija  pokušaj smjene Lazarevića interpretira kao  namjeru prvenstveno struktura bivšeg Demokrtskog fronta da preuzmu komandovnje vojskom, što vlast negira. Milatović insistra da se radi o pokušaju politizacije vojske, a njegovi oponenti da predsjednik preko Savjeta pokušava  da utvrdi svoju poziciju uoči  pregovora za formiranje vlasti u Podgorici

 

Sjednica Savjeta za odbranu i bezbjednost, održana krajem prethodne sedmice, zbog pisma načelnika generalštaba (GŠ) Zorana Lazarevića članovima vrhovne komande, u kom je  optužio ministra odbrane Dragana Krapovića za „djelovanje koje šteti Vojci Crne Gore i urušava njenu borbenu gotovost“, okončana je – pauzom.

“Današnja sjednica Savjeta za odbranu i bezbjednost je pauzirana, i biće nastavljena kad to dozvole agende članova Savjeta”, saopšteno je iz kabineta predsjednika države Jakova Milatovića. Milatović je zaslužan za pauzu u slučaju Lazarević, višemjesečnom sukobu na relaciji ministar odbrane – načelnik generalštaba, ali i sukobu unutar samog Savjeta za odbranu.

Predsjednik je  ponovo na Savjetu odbio da podrži Lazarevićevu smjenu, na kojoj već duže instistira ministar Krapović. Premijer Milojko Spajić i predsjednik parlamenta Andrija Mandić podržavaju Krapovićev predlog.

Milatović je navodno na posljednjoj sjednici tražio  da se „spusti lopta“, i da Krapović odustane od zabrane koju je postavio Lazareviću vezano za aktivnosti u inostranstvu. Krapović je odbio da povuče  odluku, insistirajući da se ponaša u okviru nadležnosti.

Sukob na relaciji Krapović – Lazarević kulminirao je nakon što je načelnik generalštaba saopštio da mu je ministar zabranio aktivnosti u inostranstvu. Lazarević je to nazvao atakom na njegovu oficirsku čast i dostojanstvo, a zabrana je bila i jedan od povoda njegovog pisma članovima Savjeta.

„Ubijeđen sam da Krapović i neko još uz njega smišljeno urušava sistem odbrane države… Razlog pisanja pisma je što se on miješa u komandovanje vojskom i preuzima nadležnost Savjeta i moju. Drugi razlog je jer mi je zabranio odlazak u inostranstvo, na konferencije vojnog komiteta EU i jednog tijela NATO-a, tako da će prvi put u višegodišnjem trajanju ovih tijela, stolica Crne Gore ostati prazna. To je slučaj bez presedana i bruka za državu Crnu Goru, i ja o tome neću da ćutim”, naveo je Lazarević u pismu.

U službenoj zabilješci koju je dostavio Savjetu za odbranu i bezbjednost, obrazlažući svoju odluku o zabrani Lazarevićevih aktivnosti u inostranstvu, ministar odbrane tvrdi da je Lazarević u septembru, tokom učešća na sastanku NATO Vojnog komiteta u Pragu,  negativno govorio o radu Vlade, nekim članovima Savjeta za odbranu i bezbjednost, te političkoj situaciji u Crnoj Gori. Krapović tvrdi da je Lazarević tako izašao iz svojih nadležnosti. Lazarević je te navode negirao.

Prije kulminacije sukoba, činilo se da će smjena Lazarevića proteći kao i neke od ranijih smjena oficira na tim pozicijama, bez medijske pompe. Tako se odigrala smjena načelnika GŠ nakon pada vlasti Demokratske partije socijalista, u vrijeme kada je Milo Đukanović bio na čelu Savjeta za odbranu, a avgustovski pobjednici preuzeli dva mjesta u tom tijelu.

Ministarka odbrane Olivera Injac tada je smijenila  petanestak oficira, među kojima i tadašnjeg načelnika GŠ Dragutina Dakića . Smijenjeno je još dvanaest oficira ranga od majora do brigadnog generala, i dvojica podoficira, takođe uz obrazloženje da su ispunili uslove za penziju. Nezvanično, govorilo se da  ministarka “raščišćava”  ono što je u svom mandatu napravio bivši ministar odbrane iz redova DPS Predrag Bošković, koji je navodno protivzkonito i vanredno unaprijedio veliki broj pripadnika vojske. Injac je tada saopštila da je u 2020. bilo unaprijeđeno  175 vojnih lica, a od toga “nevjerovatnih 131 vanredno unaprijeđenih”.  Među njima u oktobru 2020.  vanredno je unaprijeđen u čin brigadnog generala i Zoran Lazarević.

Smjena petnestak oficira prošla je bez većih problema. Milo Đukanović, prvo nije prihvatio smjenu Dakića, pozivajući se na proceduralne propuste u načinu na koji je smjena obavljena, ali je nekoliko mjeseci kasnije, na proljeće 2021. prihvatio tu odluku. Umjesto Dakića za načelnika GŠ tada je izabran brigadni general Milutin Đurović, na predlog tadašnje ministrice Injac.

Ministar Krapović je predložio smjenu Lazarevića u avgustu ove godine, uz obrazloženje da je potrebno podmlađivnje VCG, te da je Lazarević ispunio uslove za penziju u skladu za Zakonom o vojsci.  Milatović nije prihvatio predlog, uz ocjenu da predlog za smjenu Lazarevića nije dovoljno obrazložen.

Lazarević je ispunio uslove za penziju ove godine, ali mu je prema odluci Filipa Adžića produžena služba do 2025.  Adžić je bio koordinator tog sektora  u vrijeme manjinske vlade Dritana Abazovića, a nakon smjene ministra odbrane Raška Konjevića, koji je Lazarevića i predložio za načelnika GŠ u junu 2022.  Taj izbor  prihvatili su Abazović, tada premijer i Đukanović kao predsjednik države i Savjeta.

Krapović  je za poziciju načelnika GŠ planirao pukovnika Miodraga Vuksanovića. Vuksanović je nacionalni predstavnik Crne Gore u sjedištu NATO-a u Monsu pri Savezničkoj komandi za operacije (ACO). Završio je Vojnu akademiju u Beogradu, Komandno-štabnu školu u SAD 2011. i Školu nacionalne odbrane u SAD 2016.  O njegovom izboru se nije stiglo ni raspravljati.

Priča o smjeni Lazarevića i potencijalanom izboru novog načelnika GŠ odigravala se paralelno sa sukobom Milatovića i Spajića, koji se prelio i na rad Savjeta za odbranu, čije sjednice su više puta bile predmet spora i odgađanja.

Lazarević je početkom septembra  uputio pomirljivo pismo Milatoviću, tražeći od njega da prihvati Krapovićevu odluku. U pismu je saopštio  da je 35 godina časno službovao, da ne želi da bude teret nikome, te da smatra da VCG ne treba da bude u fokusu zbog političkih prepucavanja.  No, već narednog mjeseca,  sukob načelnika GŠ i ministra odbrane rasplamsao se u medijima, a potom stigao i do pravosuđa.

Lazarević je podnio  tužbu Osnovnom sudu u Podgorici protiv Krapovića zbog diskriminacije. Ministar odbrane je  informisao vrhovnog držvnog tužioca Milorada Markovića  o “saznanju o vršenju nezakonitih radnji od strane načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore, brigadnog generala Zorana Lazarevića”.   Krapović je u javnost izašao i sa detaljima navodne zloupotrebe vojnog transporta u privatne svrhe od strane Lazarevića.

U priču su se uključili i vlast i opozicija. Pitanje načelnika GŠ postalo je   tema i partijskih saopštenja.  Opozicija pokušaj smjene Lazarevića interpretira kao  namjeru nove vlasti, prvenstveno strukutra bivšeg Demokrtskog fronta da preuzme komandovanje vojskom. Vlast to negira. Milatović tvrdi da se radi o pokušaju politizacije vojske koji on neće dozvoliti.  Njegovi oponenti tvrde da Milatović tako pokušava i da utvrdi svoju poziciju uoči  pregovora za formiranje vlasti u Podgorici.

Politizacija Vojske, međutim,krenula je mnogo ranije. Analitičar geopolitike i general u penziji Blagoje Grahovac tvrdi da su od 2006. godine svi generali u crnogorskoj vojsci unapređivani protivzakonito po potrebi DPS-a. “Iz toga su se izrodile posljedice koje danas trpimo”, kaže Grahovac.

On smatra da Lazarevića treba udaljiti sa dužnosti, “a odgovorna vlast bi trebalo da pokrene prekršajni i krivični postupak protiv bivšeg ministra odbrane Predraga Boškovića, koji je potpuno inficirao biće Vojske Crne Gore”.

Lazarević je, prema informacijama Monitora, dva puta vanredno napredovao, u čin potpukovnika i u čin brigadnog generala.

Prije 13 godina, Ranko Krivokapić,  dok  je bio predsjednik Skupštine i član Savjeta za odbranu i bezbjednost,  usprotivio se predlogu tradašnjeg ministra odbrane Bora Vučinića (DPS) da Lazarević bude vanredno unaprijeđen u čin brigadnog generala.

Vučinić je  2011.  Savjetu predložio vanredna unapređenja Lazarevića,  pukovnika Rifeta Kosovca i kapetana bojnog broda Rajka Bulatovića, tadašnjeg komandanta Mornarice VCG, iako niko od njih nije, kako su pisali mediji, ispunjavao formalne uslove za redovno napredovanje. Krivokapić je  tražio dodatne informacije o postupanju Lazarevića u  sukobu Ministarstva odbrane i Sindikalne organizacije VCG koju je predvodio Nenad Čobeljić. Neki od pripadnika VCG koji su tada dobili otkaz, Lazarevića su u medijima prozivali da ih je navodno, kao Srbe, šikanirao i diskriminsao na nacionalnoj osnovi.

Lazarević je 2016. godine kao pukovnik, po odluci tadašnjeg načelnika GŠ admirala Dragana Samardžića, stupio na dužnost vojnog savjetnika u Misiji Crne Gore pri NATO. Do čina brigadnog generala je stigao je tek 2020.,kada ga je zajedno sa još 135 pripadnika VCG, u viši čin unaprijedio Predrag Bošković, uoči parlmentarnih izbora na kojima je DPS izgubio vlast.  Vučinić i Bošković danas su najglasniji u odbrani Lazarevića.

Politizacija VCG, kao i ostalih institucija, nema pauzu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TROVANJE RADNIKA U LUCI BAR: Sistem tihog ubijanja

Objavljeno prije

1 sedmica

na

18 Oktobra, 2024

Objavio:

Slučaj povećanog nivoa olova u krvi 58 radnika barskog Port od Adria otkrio je nesposobnost institucija da pravovremeno pomognu i suoče se sa ovim problemom. Objelodanio je i to da se godinu dana krilo da su u okruženju Luke Bar koncentracije olova i arsena veoma visoke. Koncentracija kancerogenog i po zdravlje opasnog arsena je čak deset puta veća u odnosu na normalu

Kod lučno-transportnih radnika u barskom Port of Adria koji rade pretovar rude, olovnih koncentrata i cinka, prije dvije sedmice utvrđen je povišen nivo olova u krvi. I to ne mali, 58 od 63 testirana radnika ima vrijednost od 40 do 119 mikrograma, a tolerisana vrijednost olova u krvi čovjeka je 28 mikrograma po litru.

Zabrinutost radnika i njihovih porodica nije našla na adekvatnu reakciju u zdravstvenom, a ni ostalim državnim sistemima. Obraćali su se  izabranim ljekarima, jedan od njih i Institutu za javno zdravlje, ali pomoć nijesu dobili. Iz Instituta za javno zdravlje saopštavaju da su dobili dopis od jednog od njih i da vjeruju da su ,,kolege iz nadležnih zdravstvenih ustanova preduzele sve nepohodne mjere”.

Podaci o ugroženosti radnika ne bi se ni saznali, jer nadležni dom zdravlja nema mogućnost analize krvi na prisustvo teških metala, da turska kompanija koja upravlja Port of Adria nije svoje radnike testirala u privatnim klinikama. Saopštili su i da su nakon što su dobili rezultate, koji su pokazali da određeni zaposleni imaju nivo teških metala u krvi znatno iznad dozvoljene granice, konsultovali kliniku i dogovorili dodatne testove u Berlinu koji će ukazati na sljedeće korake – moguće liječenje i neophodne terapije ako bude bilo potrebno.

I dok su radnici čekali, tek kada su mediji objavili ovu vijest, reagovali su i nadležni. ,,Obzirom na slučajeve trovanja olovom u kompaniji Port of Adria, zahtijevam hitnu istragu i preduzimanje odgovarajućih mjera zaštite svih radnika“, poručio je ministar pomorstva Filip Radulović i pozvao sve nadležne organe da se hitno uključe i ispitaju slučaj, jer je ugrožavanje zdravlja zaposlenih neprihvatljivo. ,,Svaka odgovorna strana mora snositi posljedice”, zaključio je Radulović.

Da se osim retorički i aktivno uključi u ovaj slučaj, ministra je pozvao predsjednik Sindikata saobraćajnih djelatnosti Crne Gore, dipl. inženjer saobraćaja Veselin Pantović. On je podsjetio da su se podjelom Luke Bar dobile dvije konkurentske firme – jedna državna luka Bar, a druga privatna kojom od 2014. rukovodi turska kompanija Global Ports. ,,One se, za relativno malu količinu tereta sa ovog gravitacionog područija, bore za svaku tonu i prihvata se rad čak i bez postojanja adekvatne tehnologije, kao što je to trenutno slučaj sa pretovarom rude cinka i olova”,  ukazao je Pantović.

Ipak, nakon ministrove prozivke, institucije su se uključile. Iz Ministarstva zdravlja saopštili su da preliminarni rezultati nijesu za brigu: ,,Radi objektivnog informisanja javnosti, obavještavamo vas i da prvi rezultati analiza koje su poslate institutu u Beogradu ukazuju da se radi o hroničnom procesu te vrijednostima olova u krvi koje su u granicama dozvoljenog u odnosu na profesionalni angažman i izloženost zaposlenih na ovom radnom mjestu”.

Nakon toga je  prva grupa pregledana u utorak u Kliničkom centru Crne Gore, a zatim su upućeni u Beograd, na Institut „Dr Dragomir Karajović“, specijalizovanu ustanovu za medicinu rada i zaštitu stanovništva od jonizujućeg zračenja i profesionalne toksikologije.

A onda se ispostavilo da nijesu ugroženi samo pregledani radnici. ,,Na osnovu rezultata mjerenja koje je izvršio Centar za ekotoksikološka ispitivanja tokom prvog ciklusa mjerenja u 2023. godini u okruženju Luke Bar, koncentracije olova i arsena veoma su visoke i koncentracija arsena, čak deset puta veća u odnosu na propisanu ciljnu vrijednost”, saopštio je za TVCG direktor Agencije za zaštitu životne sredine Milan Gazdić.

On je kazao i da je Institut za javno zdravlje popisao mjere koje treba da se sprovedu i ekološka inspekcija bi trebalo da, ukoliko je došlo do tih velikih prekročenja, zatvori izvor zagađenja. ,,Preporuka jeste da građani, oni koji ne moraju da idu u to područje, oko Luke Bar, da izbjegavaju dok se ne sprovedu sve mjere koje budu naložila ekološka inspekcija”, zaključio je Gazdić.

Na činjenicu da su građani Bara na opasnost od trovanja obaviješteni sa godinu dana zakašnjenja, reagovao je gradonačelnik ove opštine Dušan Raičević. ,,Odgovornost svih na rukovodećim pozicijama u preduzećima koja obavljaju pretovar tereta u Luci Bar, ali i nadležnih državnih institucija je negdje zakazala i omogućila da se ovo kontunirano trovanje sakriva duže od godinu dana od očiju javnosti, a za to će neko morati da odgovara i pruži odgovore građanima Bara i njihovim porodicama”, naveo je Raičević.

Iz institucija opet imaju spreman odgovor – zatvaranje kompanije Port of Adria u ovom trenutku nije opcija, a koncentracije teških metala oko Luke Bar su ove godine dovedene u granične vrijednosti, izjavila je ekološka inspektorka Slavena Vuković.

Ona je priznala da je bilo prekoračenja tokom 2023, kao i 2022. godine, ali, saopštila je, Ekološka inspekcija redovno prati rad na području Luke Bar, gdje kompanije Luka Bar i Port of Adria vrše pretovar ruda. Navela je da prema Luci Bar pokrenuta i krivična prijava ODT-u u Baru: ,,Očekujemo četvrto mjerenje u 2024. i ja vjerujem da će nalaz biti mnogo bolji. Očekujem da ODT odreaguje na našu krivičnu prijavu koja je podnesena 5. februara ove godine, nijesam dobila nikakav poziv iz tužilaštva. Očekujem reakciju Agencije za zaštitu životne sredine koja ne reaguje od 3. maja 2023. godine osim putem medija, kao juče. U mom radu dosta zavisi kako će se oni odrediti da bih ja mogla dalje preduzimati upravne postupke”.

Stanovnici barskog naseljna pored Luke od 2019, upozoravaju na zagađenje koje svakodnevno osjećaju. Obraćali su se Luci Bar, opštini, Agenciji za zaštitu životne sredine, nevladinim organizacijama… Protiv državne Luke Bar podnijeli su krivičnu prijavu, a sada prijavu najavljuju i protiv turske kompanije.

Iz državne kompanije Luka Bar još nijesu saopštili da li su i njihovi radnici testirani i da li su kod njih otikrivene povišene vrijednosti olova u krvi. Što je za očekivati budući da se radi o istom poslu na istom prostoru.

Izjava direktora Agencije Gazdića da je tokom protekle godine u okruženju Luke Bar koncentracija arsena čak 10 puta veća u odnosu na propisanu vrijednost, izaziva dodatnu zabrinutost. Otvara pitanje da li su se radnici testirali i na prisustvo arsena, koji je dosta opasniji od olova. Arsen je opasan po život, vezuje za probleme rada srca, disanja, organa za varenje, jetre, nerava i bubrega. Kancerogen je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo