Povežite se sa nama

MONITORING

Zločin bez kazne

Objavljeno prije

na

Krivica za deportacije je svaljena na pokojnika. Pavle Bulatović, ubijen 2000. godine, ministar unutrašnjih poslova od 1989. do sredine 1992. izdao je depešu da se građani BiH maja 1992. deportuju, pa su devetorica optuženih nevini, jer su samo izvršavali naređenje pretpostavljenog. To je sukus odluke specijalnog krivičnog vijeća za ratni zločin sutkinje Milenke Žižić, koja je odluku saopštila 29. marta u Višem sudu u Podgorici. Svega četvorica optuženih su, kao pritvorenici, prisustvovali suđenju: komandir stanice milicije CB Herceg Novi Milorad Šljivančanin, načelnik SDB u Ulcinju Božidar Stojović, načelnik OB u Ulcinju Sreten Glendža i načelnik CB u Baru Branko Bujić. Jesenas su u Beogradu uhapšeni, po zahtjevu Crne Gore, nekadašnji pomoćnici Pavla Bulatovića, bivši šefovi crnogorske SDB i SJB Boško Bojović i Milisav Mića Marković, zatim bivši načelnici CB Herceg Novi Radoje Radunović i Milorad Ivanović – srpski državljani a državljanstvo su dobili nakon podizanja optužnica zbog deportacija. U tamošnjem ekstradicionom pritvoru su čekali odluku o izručenju, koja nije donešena, pa su nakon izricanja presude oslobođeni. Bivši inspektor iz CB-a Herceg Novi, Duško Bakrač, nije ni bio uhapšen.

Kako je cio postupak počeo, tako je i završio – sramotno. O deportacijama se javno doznalo još dok su bile u toku, proljeća 1992, ali je Vladimir Šušović, ondašnji vrhovni državni tužilac, pokrenuo postupak pribavljanja informacija tek 1997. kada je došlo do raskola u DPS-u. U tom je periodu i Tribunal u Hagu, preko glavne tužiteljke Luiz Arbur, najavljivao da bi eventualno mogao voditi taj proces. Krug osumnjičenih je fiksiran na policijske funkcionere, koji su, uglavnom, podržali opciju Momira Bulatovića. Načelnik crnogorske SDB 1991-1995. Boško Bojović je već bio u RDB Srbije, Milisav Mića Marković će biti zamjenik ministra unutrašnjih poslova u Vladi Momira Bulatovića, Branko Bujić poslanik SNP-a, Radoje Radunović je od 1995. bio u MUP-u Srbije.

Još tada se vjerovalo da je riječ o pokušaju diskreditacije, pogotovo pred međunarodnom javnošću, političkih protivnika Mila Đukanovića. A jedan od glavnih bio je Pavle Bulatović, 1997. ministar odbrane SRJ, veoma uticajan u vrhu jedinstvenog DPS-u, kasnije i SNP-u. Istovremeno su postojale naznake kako se neće „ići do kraja”, odnosno, do procesuiranja i izvođenja na sud odgovornih. Naime, mnoga ključna dokumenta su netragom nestala, dok je policija – i onda i sada – faktički štitila svoje bivše funkcionere.

Da se čitava stvar fingirala svjedoči i opstrukcija Filipa Vujanovića, tadašnjeg Đukanovićevog ministra policije. Vladimir Šušović je 1997. kazao: „U Hagu su mi rekli: ‘Vi ste postali majstori uništavanja dokumentacije’. Izgleda da se to potvrđuje i u ovom slučaju… teško dobijam dokumentaciju od MUP-a… “

Policijskoj dokumentaciji o zločinu deportacija se gubio trag i narednih godina. Jedan od optuženika, Duško Bakrač, dok je j2004. još bio u službi, napisao je (kao koautor poglavlja Reforma policije u Crnoj Gori, objavljeno u zborniku Transforming Police in Central and Eastern Europe, Process and Progress) sljedeće: „U Crnoj Gori policijske arhive su još zatvorene i vjerovatno ‘mijenjane’ (što znači da bi dokumenti koji navode na umiješanost sadašnjeg rukovodstva mogli biti uništeni), a to je često bila praksa”.

Kako je to u praksi izgledalo? Sutkinja Milenka Žižić je, prilikom izricanja oslobađajuće presude, saopštila da su okrivljeni „postupali po naredbi, telegramu tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića”. Taj talegram nikada nije pronađen, niti su MUP, Uprava policije ili ANB potvrdili da je on postojao.

Nada Vukanić, ispred cjelokupnog MUP-a (u čijem sastavu su bile i sadašnja Uprava policije i ANB; ministar bio Dragan Đurović, DPS), odgovorila je 2005. na zahtjev državnog tužilaštva pismenom tvrdnjom da „ne raspolažu niti jednim dokumentom ili podatkom” o deportaciji Hajrudina Bihorca (iz Višegrada, rođen 1961, pogubljen 1992). No, ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković je 8. aprila 1993. među 48 deportovanih „lica muslimanske nacionalnosti” naveo i Hajrudina Bihorca, sa tačnim generalijama i preciznom tvrdnjom da je uhapšen u Herceg Novom i 27. maja 1992. predat srpskim policajcima iz Srebrenice.

Citirani Pejakovićev dokument je sačuvan u ličnoj arhivi nekog od ondašnjih poslanika i jedan je u nizu sličnih koji su u Upravi policije i/ili ANB-u uništeni ili sklonjeni.

Dokumentacija se uništavala i drugdje, na primjer u Skupštini Crne Gore. Pravnim zastupnicima porodica žrtava sekretar Skupštine Milan Radović, sadašnji direktor ZIKS-a, priznao je da su ključni dokazi o zločinu uništeni sa obrazloženjem da su to dokumenti MUP-a i da Skupština nije obavezna da ih čuva. Radi se o dva važna dokaza: Informaciji o mjerama preduzetim prema raseljenim licima iz 1992. i Odgovoru na poslaničko pitanje iz 1993. godine. Odobrenje za uništenje dato je 7. jula 2004. godine, tri dana nakon što je u emisiji Otvoreno TVCG pokrenuto pitanje odgovornosti za deportaciju. Predsjednik Skupštine i onda i sada je bio – Ranko Krivokapić.

Ko zna kada bi i da li uopšte državno tužilaštvo i pokrenulo krivični postupak da porodice oštećenih građana BiH nijesu najavile da će podnijeti parnične tužbe za odštetu. Oktobra 2005. tadašnja vrhovna državna tužiteljka Vesna Medenica svega dva dana prije podnošenja tužbi oštećenih porodica je pokrenula postupak – i tada radi zahtjeva porodicama da odustanu od parnica do okončanja krivičnog postupka.

U naredne dvije godine Medenica, kao šefica tužilaštva, odigrala je jednu od najprljavijih uloga: na svim parnicama oštećenih porodica u slučaju deportacija je zastupala državu, dok je, paralelno, vodila krivični postupak protiv osumnjičenih za deportaciju! Preko svoga zamjenika, ukazivala je 2007. na parnici na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

Upravo je na tim premisama državno tužilaštvo, odnosno tužiteljka Lidija Vukčević, formulisala i u finišu procesa prekvalifikovala optužnicu. U njenoj optužnici se navodi da su policajci počinili „ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 142 stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije”.

Optuženi se terete samo za „protivpravno preseljenje”, dok za druga krivična djela, takođe opisana čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ – „uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje”, itd – niko nije pozvan na odgovornost.

U svojoj završnoj riječi, tužiteljka Vukčević je, izmjenama optužnice pripremila presudu sutkinje Milenke Žižić. Za razliku od izvorne optužnice, tužiteljka je tvrdila da „protivpravno preseljenje” građana BiH iz Crne Gore 1992. obavljeno u događaju „koji nije imao karakter međunarodnog sukoba”.

Da je maja 1992. u BiH bilo međunarodnog sukoba potvrđuju dokumenti Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN). Na primjer, 15. maja 1992 – navodno, prema tvrdnji Momira Bulatovića, drugog dana deportacija – SB UN je usvojio Rezoluciju 752 u kojoj se od od susjeda BiH (SRJ i Hrvatske) traži da poštuju njen teritorijalni integritet, povlačenje ili stavljanje pod kontrolu Vlade BiH jedinica JNA i Hrvatske vojske i raspuštanje paravojnih jedinica. Potom je SB UN 30. maja 1992. donio Rezoluciju 757, kojom su – zbog kršenja Rezulucije 752 – uvedene ekonomske, kulturne i sportske sankcije protiv SRJ.

Rezolucije SB UN su dokumenti međunarodnog prava, u kojima piše da je 1992. u BiH bilo „međunarodnog sukoba” i da su iz crnogorske vlasti aktivno učestvovali u njemu; sada se ispostavlja makar i kroz deportacije građana BiH, Srba „vojnih obveznika” i Bošnjaka „radi razmjene”.

Tribunal u Hagu – a njegov osnivač je upravo SB UN – u različitim je predmetima utvrdio parametre o prirodi involviranosti u ratne zločine: da nešto može¬ predstavljati ratni zločin, bez obzira gdje je počinjeno, ako je počinjeno „u kontekstu oružanog sukoba”, ako je sporno djelo „dovoljno povezano sa oružanim sukobom”, odnosno „blisko povezano sa neprijateljstvima”.

Sutkinja Žižić je, obrazlažući presudu, saopštila: „Optuženi kao pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga SRJ, te se njihova djelatnost ne može prihvatiti kao da su kršili pravila međunarodnog prava”.

Na osnovu čega to tvrdi? Pripadnici MUP-a su oktobra 1991. angažovani na teritoriji Hrvatske i BiH kao pripadnici „oružanih snaga” tokom tzv. dubrovačke operacije; predvodio ih je, kao zapovjednik, upravo okrivljeni Milisav Mića Marković.

U maju 1992, za oblast odbrane i oružanih snaga, na snazi su bili zakoni iz SFRJ (SRJ je proglašena 27. aprila 1992) prema kojima je MUP Crne Gore bio sastavni dio oružanih snaga. Zakoni o odbrani i oružanim snagama SRJ su donijeti tek oktobra 1993.

Vrh crnogorske policije maja 1992. je vrlo dobro znao da su u BiH oružani sukobi; bili su zabrinuti za bezbjednost policajaca koji su deportovali izbjeglice u Foču. Nikola Pejaković, tadašnji zamjenik a onda ministar unutrašnjih poslova, u aktu br. 278/2 od 8. aprila 1993. opisuje da su imali procjenu da „obim i širina ratnih dejstava na području bivše BiH dovode u pitanje bezbjednost naših radnika milicionara određenih za sprovođenje ovih lica”, pa je „dogovoreno da radnici SUP-a Srebrenica dođu u Herceg Novi gdje je izvršena primopredaja”.

Država je obeštećenjem 2008, kroz vansudsko poravnanje porodica deportovanih, priznala krivicu, no još uvijek niko nije sudski proglašen odgovornim za ono što je Momir Bulatović u svojoj izjavi objasnio „državnom, a ne pojedinačnom greškom”.

Drugovi u zločinu

Dvije ključne osobe crnogorske izvršne vlasti maja 1992. bili su predsjednik Predsjedništva Momir Bulatović i Milo Đukanović, premijer. Obojica su davali iskaze u istrazi, ali je samo Bulatović svjedočio na sudu.

Tvrde da su tek 27. maja 1992. saznali za deportacije. I to ne preko policije – organa izvršne vlasti – već preko čelnika zakonodavne vlasti, predsjednika Skupštine Rista Vukčevića, koga je o tome obavijestio potpredsjednik parlamenta i partijski kolega dr Asim Dizdarević. Pa su tvrde, održali sastanak i naredili momentalni prekid operacije crnogorske policije.

Da je sastanak održan 27. maja 1992. nikada nije pouzdano utvrđeno. Prema tvrdnjama ondašnjeg poslanika SDA Ćazima Lukača, koje su provjerljive (izvještaji štampe, skupštinski stenogrami), upravo je on 5. juna 1992. na sjednici parlamenta „pred televizijskim kamerama, rekao da se Bošnjaci u Crnoj Gori hapse i vraćaju nazad u Bosnu”.

Lukač je 2004, u obraćanju preko medija, uočio logične probleme teorije navodnog sastanka državnog vrha 27. maja 1992: „Da je ova odluka donijeta ranije (prije 5. juna 1992) onda bi apsolutno bilo normalno i politički mudro da nakon mog izlaganja u Skupštini, neko od najodgovornijih, a bila su prisutna sva tri predsjednika (Vlade, Republike i Skupštine) ustane i obavijesti poslanike da je ova akcija zaustavljena”.

Momir Bulatović 2008. u iskazu sudiji Miroslavu Bašoviću ne pominje nikakav sastanak 27. maja 1992: „Čim sam ja saznao, naredio sam tadašnjem predsjedniku izvršne vlasti Milu Đukanoviću telefonom da odmah zaustavi te aktivnosti”.

Bulatović je – obratite pažnju! – naglasio da je Đukanović navodno već bio „čuo da se to događa”. Kazao je: „Kada sam ja telefonom naredio predsjedniku Vlade da se to zaustavi, pitao sam ga da li zna nešto o tome ko je naredio i on mi je odgovorio da ne zna, ali da je čuo da se to događa i ja sam mu nakon toga rekao da se to zaustavi i da mu šaljem Pavla Bulatovića”.

Sutkinja Milenka Žižić je naknadno donijela odluku kojom se iskaz Bulatovića iz 2008. poništava.

I Milo Đukanović i Momir Bulatović su, prema pravilima, pismeno obavještavani po danima što radi MUP – i policija i tajna služba. Optuženi Šljivančanin je 2009. na Višem sudu kazao: „Postojala je ekipa SDB-a i SJB-a koja je sastavljala Bilten dnevnih događaja i dostavljala ga predsjedniku države i predsjedniku Vlade”. Gdje su Bilteni iz vremena deportacija?

Da li neko od optuženih, ili neko poput Nikole Pejakovića – koji je u Beogradu dao iskaz u istrazi, zatim se ljetos nije pojavio na svjedočenju, pa jesenas pismeno tražio da svjedoči, ali ga je sutkinja Milenka Žižić odbila – ima u svojoj dokumentaciji primjerke Biltena sa zavedenim pečatima o prijemu u kabinetima Đukanovića i Bulatovića? Eto dokaza da je najviši državni vrh na vrijeme, iz dana u dan dok je operacija njima podređene policije bila u toku, znao za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Inverzija

Kako je krenulo, Slobodan Pejović, penzionisani policijski inspektor koji je prvi hrabro progovorio o zločinu deportacija, mogao bi se, jednom čudovišnom inverzijom, pretvoriti u krivca za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”.

Digla se udbaško-policijska kuka i motika da ga difamira.

Radomir Grof Pavićević, po sopstvenom priznanju saradnička veza KOS-a i crnogorske Udbe, proljeća 1992. „dobrovoljac” u vojno-lopovskoj jedinici kod „generala” Draga Pipovića koja je u motelu Vinogradi kod Herceg Novog dovlačila opljačkanu imovinu sa šireg dubrovačkog područja – tvrdi da je Pejović „znao sve” u dosluhu sa stranim obavještajnim službama, pa je hapšenjem Muslimana htio da izazove građanski rat u Crnoj Gori!

Jesenas je tužbu zbog klevete protiv Slobodana Pejovića najavio i Ranko Martinović, nekadašnji policijski funkcioner iz Herceg Novog. U Osnovnom sudu u Kotoru Martinović je 15. septembra 2009. osuđen na tri godine zatvora i novčanu kaznu, kao član sedamnaestočlane grupe, koja se bavila organizovanim kriminalom – švercom cigareta. Martinović je optužen i za krivična djela prevare i nedozvoljenog držanja naoružanja i eksplozivnih sredstava, koje mu je „skinuto”, jer su mu pomogli iz Uprave policije kada su 9. juna 2009. obavijestili Osnovni sud u Kotoru da je „municija pronađena u kući Martinovića pribavljena legalno”!

Već je održano ročište po tužbi protiv Slobodana Pejovića za klevetu. Da je oklevetan tvrdi Dejan Mrdak, funkcioner ANB-a iz Herceg Novog…

Čitavu deceniju Slobodana Pejovića pokušavaju da zastraše – fizičkim, verbalnim i napadima na njegovu imovinu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO JE IBAR SPASIO VLADU: Političarenje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlasti evropske integracije zemlje doživljavaju poput nekog čisto administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  naše prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja

 

 

Niko neće ni iz Vlade ni u Vladu  do ljeta, kada će Crna Gora, kako vlasti predviđaju, dobiti  završna mjerila za poglavlje 23, 24 ,  čuveni IBAR.

Da do juna neće biti rekonstrukcije Vlade, koju priželjkuje dio parlamentarne većine, premijer Milojko Spajić saopštio je  tokom ovonedjeljne posjete visokog američkog dužnosnika Gabrijela Eskobara.

Spajić je na konferenciji za medije kazao da je fokusiran na dobijanje Izvještaja o ispunjenosti privremenih mjerila (IBAR) i isporučivanje rezultata, te da će se nakon toga „baviti drugim pitanjima, uključujući i rekonstrukciju Vlade“. Do IBRA, kako je kazao, nema „političarenja“.  Makar zvanično.

“Mislim da je nacionalni interes ispred svih političkih interesa i da jednostavno nema mjesta za političarenje. Sada je vrijeme za operaciju i isporučivanje rezultata. Kada dobijemo rezultate bavićemo se svim drugim pitanjiima“, kazao je Spajić na konferenciji za medije kojoj je prisustvovao i Eskobar.

Da do ljeta i IBRA neće napuštati Vladu saopštilo je i Predsjedništvo Demokrata Alekse Bečića.  Demokrate su prethodno, nakon optužbi da su Spajić i Vlada  nezakonito izabrali vd šefa Uprave policije, najavile „krizu vlasti“.   „Kriza vlasti“, međutim, izgleda za sada neće uticati na samu vlast. Kako je saopštilo Predsjedništvo Demokrata oni daju „oročenu podršku ovoj vlasti sve do sticanja IBAR, nakon čega će se sprovesti temeljna analiza odnosa među potpisnicima Sporazuma“.

„Naša odluka da damo oročenu podršku zasnovana je na činjenici da na bilo koji način ne ugrozimo evropske integracije i IBAR, te da se u tom smislu ne dovedu u pitanje naši postignuti uspjesi i naša ključna uloga u nastavku borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije”, naveli su u saopštenju.

Vlasti kao da evropske integracije zemlje doživljavaju poput  administrativnog posla.  Važno je od Brisela dobiti IBAR, a do tada se mogu kršiti zakoni i ponašati neevropski, ili sve to tolerisati.  Verbalna podrška Zapada, s druge strane,  ne izostaje, bez obzira na  domaće prakse koje se ne poklapaju sa deklarativnim zaklinjanjem u Evropu.  Žmuri se i unutra i spolja.

Ovonedjeljna posjeta Eskobara  prošla je bez uobičajenih prijekornih mentorskih  tonova, nego i uz pohvale: „ Sjedinjene Američke Države su zadovoljne kretanjem Crne Gore ka Evropskoj uniji.. SAD podržavaju evropski put Crne Gore i ova Vlada je već preduzela ogromne korake. Većina lidera u Crnoj Gori je pokazala sjajnu viziju”, kazao je Eskobar  na pres konferenciji u Podgorici.

Eskobar je uoči posjete, u intervjuu Slobodnoj Evropi kazao da je “najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”. Tokom posjete objasnio je da se ta  podrška odnosi na ono što premijer radi na približavanju Crne Gore EU. Ovoga puta prošlo je i bez uobičajenih željenih i neželjenih u crnogorskoj vladi.

Da li zbog toga, tek iako je Spajić odgodio rekontrukciju do ljeta, iz ZBCG su nastavili  sa obrazloženjima zašto bi se to trebalo i ranije uraditi.

Poslanik Nove srpske demokratije (NSD) Jovan Vučurović saopštio je odmah nakon Spajićeve izjave, da u ovoj partiji smatraju da je važno da se rekonstrukcija Vlade dogodi što prije i da bi to doprinijelo i prevazilaženju određenih problema u izvršnoj vlasti: „Svi treba da budemo odgovorni, evo već druga polovina marta, a konačno i jun je sjutra. Crnoj Gori su neophodni stabilnost i mir i vjerujemo da će osnažena Vlada još uspješnije raditi”.

Predsjednik parlamenta Andrija Mandić saopštio je sredinom februara da će se rekonstrukcija Vlade desiti najkasije do ljeta. Mandić je nakon što je sukob PES-a i Demokrata eskalirao na sjednici Vlade na kojoj je biran privremeni šef Uprave policije, saopštio da je njegova želja „da iz nesporazuma izađemo sa sporazumom koji će nas učiniti još jačim“.

Analitičari se ipak slažu da ZBCG, neće  izgubiti strpljenje zbog čekanja od nekoliko mjeseci.

Spajić je na konferenciji kazao i da  nema ništa protiv da u rekonstruisanu Vladu uđe Bošnjačka stranka (BS), čemu se protive Demokrate i Demokratska narodna partija (DNP).

„Što se tiče poželjnih i nepoželjnih, mislim da svako ko podržava koalicioni sporazum potencijalno može biti naš partner, ali je tu najbitnije da se kaže da su manje brojni narodi jako bitni u Crnoj Gori i uvijek je bitno da budu dio vlasti. To je moje mišljenje i to je stav praktično svih političara u Crnoj Gori”, saopštio je.

Koalicionim sporazumom rekonstrukcija Vlade predviđena je najkasnije za kraj godine.  U Sporazumu se navodi da se “u skladu sa dosljednim i potpunim poštovanjem svih odredaba ovog Sporazuma, Predsjednik Vlade  obavezuje da predloži, a potpisnici Sporazuma da podrže rekonstrukciju 44. Vlade Crne Gore najkasnije do izglasavanja budžeta za 2025. godinu”

Po tom dokumentu rekonstrukcija vlade podrazumijeva da  Nova srpska demokratija (NSD) i Demokratska narodna partija (DNP) koji su dio koalicije Za budućnost Crne Gore predlože kandidate za više članova vlade.

Bošnjačka stranka saopštila je medijima krajem prošlog mjeseca da nijesu dobili zvaničan poziv za ulazak u Vladu, nakon što je premijer Spajić još ranije kazao da ih želi u izvršnoj vlasti. Takodje, nezvanično su pojasnili da strahuju da pozivanje u Vladu može biti taktika Pokreta Evropa sad  u prepucavanjima sa Demokratama oko  bezbjednosnog sektora, s obzirom na to da “zvaničnih pregovora još nema”.

Sve u svemu – političarenje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA VLAST U RALJAMA DEVEDESETIH: Šta je nama Pavle Bulatović?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ideja da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića, čovjek koji je činjenjem  i nečinjenjem odgovoran za niz zločina tokom ratova na prostoru SFR Jugoslavije, dobije ulicu u Podgorici mnogo je više od lokalnog komunalno-stambenog pitanja

 

 

Da li će i Podgorica, 24 godine nakon Pljevalja, dobiti ulicu Pavla Bulatovića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore (1990. – 1992.), i tzv. SRJ (1992-1993), te ministra odbrane krnje Jugoslavije (od 1993.) do 7. februara 2020., kada je ubijen u jednom beogradskom restoranu?

Predlagači, odbornici Demokrata u Skupštini Glavnog grada Mitar Vuković i Vladimir Čađenović odlučni su u svom naumu. „Pavle Bulatović je jedna od prvih žrtava tranzicionog perioda i organizovanog kriminala. Kao simbol te borbe, kao čovjek koji je prolio nevino svoju krv u toj borbi, treba da ima ulicu u Glavnom gradu”, kazao je  Čađenović. Dodajući  kako je Pavle Bulatović “postao je i ostao znamenita ličnost, ponos Crne Gore i jedan od njenih najboljih sinova“.

Ovaj citat zaslužuje detaljniju analizu. Za početak, ne postoji ništa što bi ukazalo na tvrdnju da je pokojni Bulatović bio “žrtva tranzicionog perioda”. Naprotiv.

Nakon tzv. AB revolucije Bulatović je postao ministar MUP-a. “Bolje da se ja bavim policijom, nego da se policija bavi samnom”, lakonski je prokomentarisao postavljenje dugogodišnji asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici i urednik Univerzitetske riječi. Prije nego se prihvatio posla.

“Organi unutrašnjih poslova ne mogu sprovoditi politiku ni jedne stranke, ni vladajuće ni opozicione”, objašnjavao je ministar Bulatović u Pobjedi, uoči prvih višestranačkih izbora u Crnoj Gori (decembar 1990.). Nakon izbora, u telegram sa oznakom povjerljivo, čestita “svim radnicima unutrašnjih poslova koji su željeli ili pridonijeli pobjedi Saveza komunista”.

Crna Gora je “oaza mira i bezbjednosti” objašnjava u vrijeme prvih sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj, naglašavajući kako se o tome stara “organizovana i profesionalno kompetentna služba”. Kada policija u BiH zaplijeni jedan od konvoja oružja koji su preko Bara, Podgorice i Nikšića išli Srbima u zapadnim SFRJ republikama, ministar Bulatović se pomalo i požali: “Što se tiče oružja u Nikšić, ja sam informisan koliko i ostali građani, koliko crnogorska i jugoslovenska javnost”.

Jednako neinformisan, Pavle Bulatović je bio i kao savezni ministar unutrašnjih poslova, onda kada su 1993. njega i njegovo ministarstvo srpski policajci izbacili iz zgrade, zaplijenivši im arhive, opremu, pa čak i lične stvari iz kancelarija. “Takav način rješavanja spornih pitanja smatram nedopustivim”, kazao je Bulatović i  brzo zaboravio na savezni MUP. Pošto je od Miloševića dobio prekomandu na mjesto  ministra odbrane (vojske SRJ).

Žrtve tranzicije krvavog  raspada zemlje, obavljene  i od strane vlasti koje je porsonifikovao Pavle Bulatović, ali i njegove lično, treba tražiti na drugim mjestima.

Hronološki, počelo je nacionalno i politički motivisanom čistkom u policiji i tadašnjoj Službi državne bezbjednosti (SDB je bila sastavni dio MUP-a). Nastavilo se naoružavanjem srpskih paravojski u Hrvatskoj i BiH.

Rezervni sastav MUP-a angažovan je u “ratu za mir” na Dubrovačkom ratištu. Monitor je objavljivao dokumenta kojima tadašnji pomoćnik ministra Maksim Korać obavještava Pavla Bulatovića o dogovorenim detaljima raspodjele ratnog plijena (pljačke).

Slijedila je deportacija izbjeglica iz BiH. Jedna od nasjramnijih stranica crnogorske istorije nosi potpis Pavla Bulatovića. On je potčinjenima izdao pisano naređenje da se, na zahtjev MUP-a Republike Srpske, po Crnoj Gori love i privode bosanske izbjeglice. Da bi potom bile predate trupama Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

Do danas nemamo kompletnu sliku tog zločina, ali se zna kako je, tokom maja i juna 1992. godine, crnogorska policija uhapsila  najmanje 79 bosanskih izbjeglica i vratila ih na ratom zahvaćena područja, u ruke jednoj od zaraćenih strana (definicija ratnog zločina). Među njima bilo je najmanje 66 pripadnika bošnjačke nacionalnosti. Samo njih 12 uspjeli su da prežive.

Devetorici Bulatovićevih saradnika sudilo se u Podgorici za ovaj zločin (nakon što je on ubijen). Oslobođeni su, iako je u presudi konstatovano da su “djelatnost optuženih kao i sama naredba (Pavla  Bulatovića – prim. Monitora) bili nezakoniti sa stanovišta međunarodnog prava”.

Paralelno sa deportacijom izbjeglica, i nakon nje, u Pljevljima je trajala nacionalistička orgija lokalnih i regionalnih srpskih bandi i paravojski. Pljevaljski Bošnjaci  su progonjeni i ubijani, a njihova imovina je uništavana. Uglavnom nekažnjeno a često i uz podršku vojske i policije (vidi boks).

Nedugo zatim Pavle Bulatović ide u Beograd, kao ministar unutrašnjih poslova u prvoj SRJ vladi Milana Panića. Slijede otmice civila (Bošnjaka/ Mislimana) u Severinu i Štrpcima (nedavno se navršila 31. godišnjica tog zločina).

Dokazano je da su vlasti u Beogradu imale informacije o naumu da su u Štrpcima otmu civili-putnici iz voza. Možda te informacije nijesu proslijeđene saveznoj policiji. A možda i jesu. Tragovi su, ako ih je bilo, uništeni nakon što je Slobodan Milošević prisvojio tu službu, stavljajući je pod kontrolu srpske policije. Dok je ministar prešao na novu dužnost.

Koju su takođe pratili zločini. Najsuroviji su počinjeni tokom pokušaja egzodusa albanskog stanovništva sa Kosova i NATO bombardovanja koje je uslijedilo. Dio njih ticao se i Crne Gore. Citiramo dokumenta: “Niz incidenata na više mjesta u opštini Rožaje dogodilo se tokom aprila i maja 1999. godine, kada su pripadnici Vojske Jugoslavije ubili najmanje 22 civila, etnička Albanca. Iako su ubistva počinjena na više lokacija, cijeli slučaj je nazvan po selu Kaluđerski laz, gde je 18. aprila iste godine ubijeno šest osoba…”. Navodno su se i istražitelji iz Haga interesovali za Bulatovićevu ulogu u tim događajima. Ali ih je njegova smrt pretekla.

Vuković i Čađenović kažu kako treba dokazati da je, ako je, Pavle Bulatović kriv za bilo šta od navedenog. U suprotnom – ulica u Glavnom gradu. Sljedbenici njihove ideje nude dodatnu argumentaciju.

Ističe se izjava Predraga Bulatovića, poslanika u penziji i dugogodišnjeg saradnika Pavla Bulatovića u SK, DPS-u i SNP-u.

“Čvrsto sam ubijeđen da je na Pavla, kao političku ličnost, izvršen atentat iz političkih razloga”, kazuje ovih dana Predrag Bulatović. “Ti politički razlozi mogu biti vezani za njegovo opredjeljenje prema zajedničkoj državi, a mogu biti i u smjeru, pošto je on prepoznat kao snažan borac protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao što je to bila SNP, koja je nastala na tome. Radi se o čovjeku koji za sobom nema ni jednu jedinu aferu, dakle, čovjek potpuno čist i isključuje se svaki motiv izuzev političkog.”

Šta ako su ova ubjeđenja u suprotnosti sa (poznatim) činjenicama? Beogradski Danas podsjeća da je tadašnja Skupština SRJ, neposredno nakon ubistva ministra odbrane, “poverila Vojislavu Šešelju, lideru SRS, da predsedava Anketnim odborom koji je trebalo da ispita ubistvo. Zaključak koji je odbor objavio bio je da je Bulatović likvidiran jer je pokušao da spreči mahinacije prilikom nabavke vojne opreme. Nikakve strane službe i terorizam nisu pomenuti u izveštaju…”.

Nešto prije ili malo poslije ubistva Pavla Bulatovića u Beogradu su ubijeni i general srpske policije Radovan Stojičić Badža, poslovni partner Marka Miloševića (sin Slobodana Miloševića) Vlada Kovačević Tref, Generalni sekretar JUL-a Zoran Todorović Kundak, policijski pukovnici Dragan Simić i Milorad Vlahović, novinar Slavko Ćuruvija, bivši komandant paravojne Srpske dobrovoljačke garde i predsjednik Stranke srpskog jedinstva  Željko Ražnatović Arkan, biznismen i bivši komandant paravojne Srpske garde Branislav Lainović Dugi, Generalni direktor JAT-a Žika Petrović…

Ni jedno od ovih ubistava nije razriješeno. Baš kao ni većina od 32 ubistva koja su, mimo ratišta i ratnih zločina, počinjena u Crnoj Gori samo tokom 1992. godine, dok je Pavle Bulatović bio ministar policije. Onda je on unaprijeđen.

Ne ćute ni protivnici ideje da najdugovječniji ministar sile u eri vladavine Slobodana Miloševića dobije ulicu u Podgorici. “CGO, HRA i ANIMA vjeruju da bi usvajanje ovog prijedloga za naziv ulice bila uvreda za žrtve i imalo negativne posljedice na međunarodne obaveze Crne Gore i proces evropskih integracija”, piše u zajedničkom saopštenju etabliranih nevladinih organizacija.

Kome nije jasno kakve veze može imati ulica Pavla Bulatovića sa ukupnim dešavanjima u Crnoj Gori i regionu, neka baci pogled na nedavnu objavu predsjednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića. Poruka nije baš direktna, ali je  krajnje znakovita:

“Nekako lijepo stoji predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da Švabama to smeta”, napisao je Kovačević tokom prošlonedjeljnog zasijedanja Skupštine na Cetinju, veličajući partijskog predsjednika Andriju Mandića. I, mnogo važnije, uvodeći još jednu odrednicu u ovdašnji (para)politički život. Đe, pored onih što im Zetska banovina lijepo stoji, imamo montenegrine/milogorce, turke, šiptare, ustaše i švabe.

Pavle Bulatović se svojski borio baš za takvu Crnu Goru. Ako u glavnom gradu nikne spomenik (ulica) Pavlu, na red bi došli Momir Bulatović i, naravno, Slobodan Milošević. Zašto bi ih razdvajali mrtve, kad su bili zajedno do posljednjeg daha.

 

Tragom Pljevalja

Jedna ulica u Pljevljima nosi ime Pavla Bulatovića, još od juna 2020. godine. Samo nekoliko mjeseci nakon njegovog ubistva, tu odluku donijeli su odbornici SO Pljevlja u kojoj su većinu činili članovi Bulatovićeve SNP, na prijedlog podružnice Patriotskog saveza Jugoslavije (jedna od filijala JUL-a Mirjane Marković, u kome je njenom suprugu Slobodanu Miloševiću dodijeljeno zvanje počasnog predsjednika).

Biće da je to obradovalo one Pljevljake koji se sjećaju kako je u ljeto 1992., u vrijeme njegovog ministarskog mandata, zabilježeno 25-30 bombaških napada i miniranja u Pljevljima. Skoro bez izuzetka na imovinu pljevaljaskih Muslimana/Bošnjaka. Samo u toku jedne noći zapaljen je kompleks od sedam zanatskih radnji, čiji su vlasnici Muslimani. Dok je Čeko Dačević, svako malo, okupirao grad.

Iste godine započela je višegodišnja tortura stanovnika Bukovice. Prema  svjedočenju Jakuba  Durguta tamo je u periodu od 1992. do 1995. godine ubijeno šest mještana (Bošnjaka), pretučeno sedamdeset i šest (staraca, žena, sredovječnih ljudi i djece). Dva lica su izvršila samoubistvo nakon preživljene torture, zapaljeno je pet kuća, uništene dvije džamije…”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo