Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA IZ ZAGREBA: Ne nametati predrasude generacijama

Objavljeno prije

na

MONITOR: Sud u Hagu odbio je tužbu Hrvatske i protivtužbu Srbije za genocid. Kako je na to reagovano u Hrvatskoj?
PUSIĆ: Reakcije su različite. Dobar dio političara javno izražava nezadovoljstvo, sve drugo bi moglo biti protumačeno kao manjak domoljublja, iako su takvu presudu očekivali. Takvu presudu su očekivale i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava poput moje (Građanski odbor za ljudska prava) i od početka zastupale mišljenje da bi velika sredstva potrošena na uzajamne tužbe bilo mnogo svrsishodnije i pravednije upotrijebiti za obeštećenje brojnih civilnih žrtava rata. Za ljude čiji najbliži rođaci su odvedeni i strijeljani u Vukovaru samo zato jer su branili svoj dom ili naprosto, kao u Škabrnji, samo zato jer su se nesrećom našli na milost i nemilost tipova podivljalih od mržnje, straha i rata, to su bili najstrašniji zločini, njima ni jedna kvalifikacija tih zločina nije preteška i da ti zločini nisu proglašeni genocidom smatraju nepravdom. Radikalnim političarima i dijelu veteranskih udruga netko za takvu presudu mora biti kriv i indikativno je za današnje stanje u Hrvatskoj da oštrica kritike nije usmjerena prema Međunarodnom sudu pravde nego prema onima na domaćoj političkoj sceni koji se zalažu da se rat i u ljudskim glavama završi, da se od njega ne pravi mit i da se ne treba buduće generacije činiti žrtvom svojih mržnji i frustracija.Tako Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e i saborski zastupnik, tvrdi da su za neuspjeh tužbe krivi oni koji su izrazili sumnju da će tužba uspjeti.

MONITOR: Šta Vi mislite da li je odluka MSP-a pravedna?
PUSIĆ: Prema definiciji genocida, koje se sud morao držati i koje se držao, masovni zločini počinjeni i po etničkoj osnovi nisu genocid ako ne postoji unaprijed skovani plan da se određena etnička skupina uništi. Može se raspravljati o toj definiciji genocida; po njoj su Huti počinili genocid u Ruandi ubivši u sto dana preko osamsto hiljada ljudi, neselektivno, samo ako su bili pripadnici naroda Tutsi, dok u Mao Ce-tungovoj Kini, gdje je poslije rata stradalo na desetke milijuna ljudi, nije bio genocid kao ni u Kambodži gdje su Crveni Kmeri pobili četvrtinu stanovništva te zemlje. Masovni zločini nisu ništa manje brutalni, grozni i za svaku osudu ako i ne zadovoljavaju definiciju genocida. Što se tiče pravednosti, naglasak bi trebao biti na tome da su počinjeni zločini „za svaku osudu”. Prije nego kritiziraju nepravednost svijeta, i hrvatska i srpska strana trebale bi se zapitati o pravednosti vlastitog pravosuđa da se zločini, posebno oni koje je počinila „njihova” strana, priznaju, procesuiraju i kazne, a žrtvama prizna patnja i pruži obeštećenje koliko je to danas, dvadeset i više godina poslije, moguće. To nije lako; kad već govorim za Monitor mogu spomenuti da sam bio kao promatrač na suđenju crnogorskim državljanima odgovornim za mučenje zarobljenika u Morinju, dio crnogorske javnosti pokazao je zabrinutost za nepravdu koja se tim suđenjem čini „našim herojima”, ali ne i za stradanja zarobljenika za koja su ti „heroji” optuženi.

Za nepristrana suđenja treba profesionalnog poštenja i, nažalost, u našim državama hrabrosti, ali su takva suđenja važna i za ozdravljenje pravosuđa i za zdravlje države. U protivnom i država i društvo postaju taoci onih čija moć dolazi iz širenja straha i netrpeljivosti i koji će takve osjećaje stalno poticati. Ja govorim o situaciji koja me brine u vlastitoj zemlji, ali mislim da ti problemi nisu samo hrvatska specifičnost.

MONITOR: Kako će se ovakva odluka reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije, koji su opet poremećeni nakon izjava predsjednice Hrvatske?
PUSIĆ: Vjerojatno mislite na izjavu gospođe Grabar Kitarović da su za nju Srbi koji žive u Hrvatskoj Hrvati, iako to nije jedina izjava koja zabrinjava. Ako tu izjavu tumačimo najbenevolentnije ona pokazuje zabrinjavajuće neznanje, posebno kad dolazi od strane Predsjednice države. Slično zabrinjavajuće izjave čule su se od srpskog predsjednika Nikolića na početku njegovog mandata. Možemo se samo nadati da će real politika držati takve političare unutar civiliziranih granica koje su u današnjoj Europi, posebno za manje zemlje, ipak nametnute i da neće napraviti previše štete.

U tom smislu ni ova odluka MSP-a neće bitno utjecati na odnose između Hrvatske i Srbije. Za svađu i poticanje nepovjerenja uvijek je lako naći razloge, a za izgradnju trajnog mira, suradnje i prijateljstva na ovim nesretnim prostorima trebaju političari državničkog kova.

MONITOR: Većina Hrvata nije oduševljena onim što se u Hrvatskoj dešava nakon njenog prijema u članstvo u EU?.
PUSIĆ: Karakteristično je za ljudsku prirodu da se naviknete na ono što imate kao na nešto samo po sebi razumljivo, a novi problemi čine se sudbinskim. Članstvo u EU garancija je mira za Hrvatsku na međunarodnom planu i, nadam se, kakva-takva obrana od radikalnog skretanja u desno, vojnih pučeva, militarizacije i sličnih društvenih bolesti na unutrašnjem planu. Što se tiče standarda i ekonomije, članstvo u EU sigurno otvara potencijalnu mogućnost ogromnog tržišta, ali ovisi o umješnosti vlastite politike i privrede koliko će tu potencijalnu mogućnost iskoristiti. Meni se čini da pametna hrvatska politika ne bi zdvajala nad historijskom nepravdom da je Hrvatska dio ovog turbulentnog dijela Europe na kojem su ratovi na europskom tlu u 20. stoljeću počeli i završili, nego bi to pretvorila u komparativnu prednost. Da bi prepoznala da joj je primarni nacionalni interes razvijati dobre odnose sa susjednim državama; to bi vodilo prema trajnom miru na ovim prostorima, većem ugledu Hrvatske u EU i svijetu, kao što je iniciranje pokreta nesvrstanih doprinijelo većem ugledu Jugoslavije, i većoj prisutnosti na tržištu koje joj je geografski blizu i na kojem Hrvatska može biti konkurentna. Te ideje, zajedno s mojim kolegama iz BiH, Crne Gore i Srbije, godinama pokušavamo popularizirati, pa i učiniti neke konkretne korake u tom smjeru, kroz djelovanje Igmanske inicijative.

MONITOR: Vi ste inicirali poništenje odredbe Ustava kojom se zabranjuje da Hrvatska može učestvovati u integrisanju država bivše Jugoslavije. Zašto?
PUSIĆ: Riječ „inicirali” sugerira da se ta promjena dogodila ili bar da se o njoj ozbiljno raspravlja, a to nije slučaj. Ja sam samo nekoliko puta javno iznio svoj stav da dio članka 141. hrvatskog Ustava nije primjeren ustavu jedne moderne demokratske zemlje. Radi se o tekstu koji kaže: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja RH u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili bi moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.”

Formalno, taj članak Ustava već sada je u koliziji s članstvom Hrvatske u EU, jer i Bugarska, i Grčka, i Rumunjska balkanske su zemlje. Suštinski, nepravedno je i nedostojno svoje frustracije, predrasude pa i traume nametati budućim generacijama i ograničavati njihove mogućnosti vlastitim netrpeljivostima. O političkoj kratkovidnosti i zatucanosti da se i ne govori; što bi bilo od EU da se Francuska i Engleska, koje su prošle neuporedivo teža stradanja u Drugom svjetskom ratu nego Hrvatska u Domovinskom ratu, nisu digle iznad osjećaja opravdanog nepovjerenja pa i mržnje, razdvojili nacistički režim od njemačkog naroda i krenuli prvi puta u povijesti izgradnji trajnog mira i suradnje na europskom kontinentu.

MONITOR: Opet je aktuelna Prevlaka, odnosno razgraničenje Crne Gore i Hrvatske na tom dijelu. Kakvo je rješenje pravedno po Vašem mišljenju i kako taj problem riješiti?
PUSIĆ: Ja nisam stručnjak, a koliko znam iz novina nije problem oko kopna nego oko iskorištavanja nafte i plina iz okolnog podmorja. Crna Gora i Hrvatska do sada su svoje pogranične sporove rješavali dogovorom, civiliziranije i bolje od nekih članica EU. Mogu se samo nadati da će se u tom duhu i nastaviti i da se neće zaboraviti da su dobri odnosi među susjedima velika i trajna dobit s kojom treba računati i kad se pregovara o lokaciji naftnih bušotina.

MONITOR: Kako ocjenjujete pobjedu grčke Sirize?
PUSIĆ: Kao demonstraciju nezadovoljstva impotentnošću etabliranih politika i umjerene desnice i socijaldemokrata koji toj umjerenoj desnici postaju sve sličniji. I jedni i drugi nemaju odgovor u Grčkoj, a i u nekim drugim zemljama poput naših, za izlazak iz krize, za rastuću nezaposlenost, smanjenje socijalnih prava… Odgovor nije lagan i poznato je da se u takvim prilikama značajan dio birača okreće prema radikalnijim političkim opcijama. One mogu biti i lijeve i desne. Do sada vodstvo Sirize ne zagovara nikakvo nasilje, nikakav izlazak Grčke iz EU, traže pravedniju raspodjelu u zemlji i drugačiji odnos prema zemljama dužnicima u EU. Naime, politika drastične štednje koju je EU nametnula Grčkoj nije riješila problem nego ga je povećala i tu metodu ocijenili su kao pogrešnu ne samo političari Sirize nego i neki vodeći ekonomski stručnjaci poput Stiglitza.

MONITOR: Da li je ugrožena bezbjednost u Evropi zbog svega ovog što se u njoj dešava u posljednje vrijeme?
PUSIĆ: Mislim da su od vanjskih prijetnji za EU veća opasnost unutrašnji destruktivni pokreti, poput probuđenih nacionalizama, ksenofobija, političkih stranaka koje jačaju na poticanju netrpeljivosti, koji ugrožavaju same temelje Unije i njen smisao.

Događaji u Ukrajini su tragični i krajnje zabrinjavajući, a mi, s relativno svježim iskustvom, u dobrom smo položaju da razumijemo svu dubinu besmisla i tragičnosti. Mislim da EU nije pokazala dovoljno političke mudrosti da uvaži i ublaži realne strahove Rusije i njene paranoje, koje nisu nastale bez osnova, da ju predobiju na svoju stranu u zaustavljanju sukoba koji prerasta u otvoreni rat i u kojem će najveće žrtve biti civili.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo