Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA IZ ZAGREBA: Ne nametati predrasude generacijama

Objavljeno prije

na

MONITOR: Sud u Hagu odbio je tužbu Hrvatske i protivtužbu Srbije za genocid. Kako je na to reagovano u Hrvatskoj?
PUSIĆ: Reakcije su različite. Dobar dio političara javno izražava nezadovoljstvo, sve drugo bi moglo biti protumačeno kao manjak domoljublja, iako su takvu presudu očekivali. Takvu presudu su očekivale i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava poput moje (Građanski odbor za ljudska prava) i od početka zastupale mišljenje da bi velika sredstva potrošena na uzajamne tužbe bilo mnogo svrsishodnije i pravednije upotrijebiti za obeštećenje brojnih civilnih žrtava rata. Za ljude čiji najbliži rođaci su odvedeni i strijeljani u Vukovaru samo zato jer su branili svoj dom ili naprosto, kao u Škabrnji, samo zato jer su se nesrećom našli na milost i nemilost tipova podivljalih od mržnje, straha i rata, to su bili najstrašniji zločini, njima ni jedna kvalifikacija tih zločina nije preteška i da ti zločini nisu proglašeni genocidom smatraju nepravdom. Radikalnim političarima i dijelu veteranskih udruga netko za takvu presudu mora biti kriv i indikativno je za današnje stanje u Hrvatskoj da oštrica kritike nije usmjerena prema Međunarodnom sudu pravde nego prema onima na domaćoj političkoj sceni koji se zalažu da se rat i u ljudskim glavama završi, da se od njega ne pravi mit i da se ne treba buduće generacije činiti žrtvom svojih mržnji i frustracija.Tako Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e i saborski zastupnik, tvrdi da su za neuspjeh tužbe krivi oni koji su izrazili sumnju da će tužba uspjeti.

MONITOR: Šta Vi mislite da li je odluka MSP-a pravedna?
PUSIĆ: Prema definiciji genocida, koje se sud morao držati i koje se držao, masovni zločini počinjeni i po etničkoj osnovi nisu genocid ako ne postoji unaprijed skovani plan da se određena etnička skupina uništi. Može se raspravljati o toj definiciji genocida; po njoj su Huti počinili genocid u Ruandi ubivši u sto dana preko osamsto hiljada ljudi, neselektivno, samo ako su bili pripadnici naroda Tutsi, dok u Mao Ce-tungovoj Kini, gdje je poslije rata stradalo na desetke milijuna ljudi, nije bio genocid kao ni u Kambodži gdje su Crveni Kmeri pobili četvrtinu stanovništva te zemlje. Masovni zločini nisu ništa manje brutalni, grozni i za svaku osudu ako i ne zadovoljavaju definiciju genocida. Što se tiče pravednosti, naglasak bi trebao biti na tome da su počinjeni zločini „za svaku osudu”. Prije nego kritiziraju nepravednost svijeta, i hrvatska i srpska strana trebale bi se zapitati o pravednosti vlastitog pravosuđa da se zločini, posebno oni koje je počinila „njihova” strana, priznaju, procesuiraju i kazne, a žrtvama prizna patnja i pruži obeštećenje koliko je to danas, dvadeset i više godina poslije, moguće. To nije lako; kad već govorim za Monitor mogu spomenuti da sam bio kao promatrač na suđenju crnogorskim državljanima odgovornim za mučenje zarobljenika u Morinju, dio crnogorske javnosti pokazao je zabrinutost za nepravdu koja se tim suđenjem čini „našim herojima”, ali ne i za stradanja zarobljenika za koja su ti „heroji” optuženi.

Za nepristrana suđenja treba profesionalnog poštenja i, nažalost, u našim državama hrabrosti, ali su takva suđenja važna i za ozdravljenje pravosuđa i za zdravlje države. U protivnom i država i društvo postaju taoci onih čija moć dolazi iz širenja straha i netrpeljivosti i koji će takve osjećaje stalno poticati. Ja govorim o situaciji koja me brine u vlastitoj zemlji, ali mislim da ti problemi nisu samo hrvatska specifičnost.

MONITOR: Kako će se ovakva odluka reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije, koji su opet poremećeni nakon izjava predsjednice Hrvatske?
PUSIĆ: Vjerojatno mislite na izjavu gospođe Grabar Kitarović da su za nju Srbi koji žive u Hrvatskoj Hrvati, iako to nije jedina izjava koja zabrinjava. Ako tu izjavu tumačimo najbenevolentnije ona pokazuje zabrinjavajuće neznanje, posebno kad dolazi od strane Predsjednice države. Slično zabrinjavajuće izjave čule su se od srpskog predsjednika Nikolića na početku njegovog mandata. Možemo se samo nadati da će real politika držati takve političare unutar civiliziranih granica koje su u današnjoj Europi, posebno za manje zemlje, ipak nametnute i da neće napraviti previše štete.

U tom smislu ni ova odluka MSP-a neće bitno utjecati na odnose između Hrvatske i Srbije. Za svađu i poticanje nepovjerenja uvijek je lako naći razloge, a za izgradnju trajnog mira, suradnje i prijateljstva na ovim nesretnim prostorima trebaju političari državničkog kova.

MONITOR: Većina Hrvata nije oduševljena onim što se u Hrvatskoj dešava nakon njenog prijema u članstvo u EU?.
PUSIĆ: Karakteristično je za ljudsku prirodu da se naviknete na ono što imate kao na nešto samo po sebi razumljivo, a novi problemi čine se sudbinskim. Članstvo u EU garancija je mira za Hrvatsku na međunarodnom planu i, nadam se, kakva-takva obrana od radikalnog skretanja u desno, vojnih pučeva, militarizacije i sličnih društvenih bolesti na unutrašnjem planu. Što se tiče standarda i ekonomije, članstvo u EU sigurno otvara potencijalnu mogućnost ogromnog tržišta, ali ovisi o umješnosti vlastite politike i privrede koliko će tu potencijalnu mogućnost iskoristiti. Meni se čini da pametna hrvatska politika ne bi zdvajala nad historijskom nepravdom da je Hrvatska dio ovog turbulentnog dijela Europe na kojem su ratovi na europskom tlu u 20. stoljeću počeli i završili, nego bi to pretvorila u komparativnu prednost. Da bi prepoznala da joj je primarni nacionalni interes razvijati dobre odnose sa susjednim državama; to bi vodilo prema trajnom miru na ovim prostorima, većem ugledu Hrvatske u EU i svijetu, kao što je iniciranje pokreta nesvrstanih doprinijelo većem ugledu Jugoslavije, i većoj prisutnosti na tržištu koje joj je geografski blizu i na kojem Hrvatska može biti konkurentna. Te ideje, zajedno s mojim kolegama iz BiH, Crne Gore i Srbije, godinama pokušavamo popularizirati, pa i učiniti neke konkretne korake u tom smjeru, kroz djelovanje Igmanske inicijative.

MONITOR: Vi ste inicirali poništenje odredbe Ustava kojom se zabranjuje da Hrvatska može učestvovati u integrisanju država bivše Jugoslavije. Zašto?
PUSIĆ: Riječ „inicirali” sugerira da se ta promjena dogodila ili bar da se o njoj ozbiljno raspravlja, a to nije slučaj. Ja sam samo nekoliko puta javno iznio svoj stav da dio članka 141. hrvatskog Ustava nije primjeren ustavu jedne moderne demokratske zemlje. Radi se o tekstu koji kaže: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja RH u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili bi moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.”

Formalno, taj članak Ustava već sada je u koliziji s članstvom Hrvatske u EU, jer i Bugarska, i Grčka, i Rumunjska balkanske su zemlje. Suštinski, nepravedno je i nedostojno svoje frustracije, predrasude pa i traume nametati budućim generacijama i ograničavati njihove mogućnosti vlastitim netrpeljivostima. O političkoj kratkovidnosti i zatucanosti da se i ne govori; što bi bilo od EU da se Francuska i Engleska, koje su prošle neuporedivo teža stradanja u Drugom svjetskom ratu nego Hrvatska u Domovinskom ratu, nisu digle iznad osjećaja opravdanog nepovjerenja pa i mržnje, razdvojili nacistički režim od njemačkog naroda i krenuli prvi puta u povijesti izgradnji trajnog mira i suradnje na europskom kontinentu.

MONITOR: Opet je aktuelna Prevlaka, odnosno razgraničenje Crne Gore i Hrvatske na tom dijelu. Kakvo je rješenje pravedno po Vašem mišljenju i kako taj problem riješiti?
PUSIĆ: Ja nisam stručnjak, a koliko znam iz novina nije problem oko kopna nego oko iskorištavanja nafte i plina iz okolnog podmorja. Crna Gora i Hrvatska do sada su svoje pogranične sporove rješavali dogovorom, civiliziranije i bolje od nekih članica EU. Mogu se samo nadati da će se u tom duhu i nastaviti i da se neće zaboraviti da su dobri odnosi među susjedima velika i trajna dobit s kojom treba računati i kad se pregovara o lokaciji naftnih bušotina.

MONITOR: Kako ocjenjujete pobjedu grčke Sirize?
PUSIĆ: Kao demonstraciju nezadovoljstva impotentnošću etabliranih politika i umjerene desnice i socijaldemokrata koji toj umjerenoj desnici postaju sve sličniji. I jedni i drugi nemaju odgovor u Grčkoj, a i u nekim drugim zemljama poput naših, za izlazak iz krize, za rastuću nezaposlenost, smanjenje socijalnih prava… Odgovor nije lagan i poznato je da se u takvim prilikama značajan dio birača okreće prema radikalnijim političkim opcijama. One mogu biti i lijeve i desne. Do sada vodstvo Sirize ne zagovara nikakvo nasilje, nikakav izlazak Grčke iz EU, traže pravedniju raspodjelu u zemlji i drugačiji odnos prema zemljama dužnicima u EU. Naime, politika drastične štednje koju je EU nametnula Grčkoj nije riješila problem nego ga je povećala i tu metodu ocijenili su kao pogrešnu ne samo političari Sirize nego i neki vodeći ekonomski stručnjaci poput Stiglitza.

MONITOR: Da li je ugrožena bezbjednost u Evropi zbog svega ovog što se u njoj dešava u posljednje vrijeme?
PUSIĆ: Mislim da su od vanjskih prijetnji za EU veća opasnost unutrašnji destruktivni pokreti, poput probuđenih nacionalizama, ksenofobija, političkih stranaka koje jačaju na poticanju netrpeljivosti, koji ugrožavaju same temelje Unije i njen smisao.

Događaji u Ukrajini su tragični i krajnje zabrinjavajući, a mi, s relativno svježim iskustvom, u dobrom smo položaju da razumijemo svu dubinu besmisla i tragičnosti. Mislim da EU nije pokazala dovoljno političke mudrosti da uvaži i ublaži realne strahove Rusije i njene paranoje, koje nisu nastale bez osnova, da ju predobiju na svoju stranu u zaustavljanju sukoba koji prerasta u otvoreni rat i u kojem će najveće žrtve biti civili.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo