MONITOR: Sud u Hagu odbio je tužbu Hrvatske i protivtužbu Srbije za genocid. Kako je na to reagovano u Hrvatskoj?
PUSIĆ: Reakcije su različite. Dobar dio političara javno izražava nezadovoljstvo, sve drugo bi moglo biti protumačeno kao manjak domoljublja, iako su takvu presudu očekivali. Takvu presudu su očekivale i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava poput moje (Građanski odbor za ljudska prava) i od početka zastupale mišljenje da bi velika sredstva potrošena na uzajamne tužbe bilo mnogo svrsishodnije i pravednije upotrijebiti za obeštećenje brojnih civilnih žrtava rata. Za ljude čiji najbliži rođaci su odvedeni i strijeljani u Vukovaru samo zato jer su branili svoj dom ili naprosto, kao u Škabrnji, samo zato jer su se nesrećom našli na milost i nemilost tipova podivljalih od mržnje, straha i rata, to su bili najstrašniji zločini, njima ni jedna kvalifikacija tih zločina nije preteška i da ti zločini nisu proglašeni genocidom smatraju nepravdom. Radikalnim političarima i dijelu veteranskih udruga netko za takvu presudu mora biti kriv i indikativno je za današnje stanje u Hrvatskoj da oštrica kritike nije usmjerena prema Međunarodnom sudu pravde nego prema onima na domaćoj političkoj sceni koji se zalažu da se rat i u ljudskim glavama završi, da se od njega ne pravi mit i da se ne treba buduće generacije činiti žrtvom svojih mržnji i frustracija.Tako Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e i saborski zastupnik, tvrdi da su za neuspjeh tužbe krivi oni koji su izrazili sumnju da će tužba uspjeti.

MONITOR: Šta Vi mislite da li je odluka MSP-a pravedna?
PUSIĆ: Prema definiciji genocida, koje se sud morao držati i koje se držao, masovni zločini počinjeni i po etničkoj osnovi nisu genocid ako ne postoji unaprijed skovani plan da se određena etnička skupina uništi. Može se raspravljati o toj definiciji genocida; po njoj su Huti počinili genocid u Ruandi ubivši u sto dana preko osamsto hiljada ljudi, neselektivno, samo ako su bili pripadnici naroda Tutsi, dok u Mao Ce-tungovoj Kini, gdje je poslije rata stradalo na desetke milijuna ljudi, nije bio genocid kao ni u Kambodži gdje su Crveni Kmeri pobili četvrtinu stanovništva te zemlje. Masovni zločini nisu ništa manje brutalni, grozni i za svaku osudu ako i ne zadovoljavaju definiciju genocida. Što se tiče pravednosti, naglasak bi trebao biti na tome da su počinjeni zločini „za svaku osudu”. Prije nego kritiziraju nepravednost svijeta, i hrvatska i srpska strana trebale bi se zapitati o pravednosti vlastitog pravosuđa da se zločini, posebno oni koje je počinila „njihova” strana, priznaju, procesuiraju i kazne, a žrtvama prizna patnja i pruži obeštećenje koliko je to danas, dvadeset i više godina poslije, moguće. To nije lako; kad već govorim za Monitor mogu spomenuti da sam bio kao promatrač na suđenju crnogorskim državljanima odgovornim za mučenje zarobljenika u Morinju, dio crnogorske javnosti pokazao je zabrinutost za nepravdu koja se tim suđenjem čini „našim herojima”, ali ne i za stradanja zarobljenika za koja su ti „heroji” optuženi.

Za nepristrana suđenja treba profesionalnog poštenja i, nažalost, u našim državama hrabrosti, ali su takva suđenja važna i za ozdravljenje pravosuđa i za zdravlje države. U protivnom i država i društvo postaju taoci onih čija moć dolazi iz širenja straha i netrpeljivosti i koji će takve osjećaje stalno poticati. Ja govorim o situaciji koja me brine u vlastitoj zemlji, ali mislim da ti problemi nisu samo hrvatska specifičnost.

MONITOR: Kako će se ovakva odluka reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije, koji su opet poremećeni nakon izjava predsjednice Hrvatske?
PUSIĆ: Vjerojatno mislite na izjavu gospođe Grabar Kitarović da su za nju Srbi koji žive u Hrvatskoj Hrvati, iako to nije jedina izjava koja zabrinjava. Ako tu izjavu tumačimo najbenevolentnije ona pokazuje zabrinjavajuće neznanje, posebno kad dolazi od strane Predsjednice države. Slično zabrinjavajuće izjave čule su se od srpskog predsjednika Nikolića na početku njegovog mandata. Možemo se samo nadati da će real politika držati takve političare unutar civiliziranih granica koje su u današnjoj Europi, posebno za manje zemlje, ipak nametnute i da neće napraviti previše štete.

U tom smislu ni ova odluka MSP-a neće bitno utjecati na odnose između Hrvatske i Srbije. Za svađu i poticanje nepovjerenja uvijek je lako naći razloge, a za izgradnju trajnog mira, suradnje i prijateljstva na ovim nesretnim prostorima trebaju političari državničkog kova.

MONITOR: Većina Hrvata nije oduševljena onim što se u Hrvatskoj dešava nakon njenog prijema u članstvo u EU?.
PUSIĆ: Karakteristično je za ljudsku prirodu da se naviknete na ono što imate kao na nešto samo po sebi razumljivo, a novi problemi čine se sudbinskim. Članstvo u EU garancija je mira za Hrvatsku na međunarodnom planu i, nadam se, kakva-takva obrana od radikalnog skretanja u desno, vojnih pučeva, militarizacije i sličnih društvenih bolesti na unutrašnjem planu. Što se tiče standarda i ekonomije, članstvo u EU sigurno otvara potencijalnu mogućnost ogromnog tržišta, ali ovisi o umješnosti vlastite politike i privrede koliko će tu potencijalnu mogućnost iskoristiti. Meni se čini da pametna hrvatska politika ne bi zdvajala nad historijskom nepravdom da je Hrvatska dio ovog turbulentnog dijela Europe na kojem su ratovi na europskom tlu u 20. stoljeću počeli i završili, nego bi to pretvorila u komparativnu prednost. Da bi prepoznala da joj je primarni nacionalni interes razvijati dobre odnose sa susjednim državama; to bi vodilo prema trajnom miru na ovim prostorima, većem ugledu Hrvatske u EU i svijetu, kao što je iniciranje pokreta nesvrstanih doprinijelo većem ugledu Jugoslavije, i većoj prisutnosti na tržištu koje joj je geografski blizu i na kojem Hrvatska može biti konkurentna. Te ideje, zajedno s mojim kolegama iz BiH, Crne Gore i Srbije, godinama pokušavamo popularizirati, pa i učiniti neke konkretne korake u tom smjeru, kroz djelovanje Igmanske inicijative.

MONITOR: Vi ste inicirali poništenje odredbe Ustava kojom se zabranjuje da Hrvatska može učestvovati u integrisanju država bivše Jugoslavije. Zašto?
PUSIĆ: Riječ „inicirali” sugerira da se ta promjena dogodila ili bar da se o njoj ozbiljno raspravlja, a to nije slučaj. Ja sam samo nekoliko puta javno iznio svoj stav da dio članka 141. hrvatskog Ustava nije primjeren ustavu jedne moderne demokratske zemlje. Radi se o tekstu koji kaže: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja RH u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili bi moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.”

Formalno, taj članak Ustava već sada je u koliziji s članstvom Hrvatske u EU, jer i Bugarska, i Grčka, i Rumunjska balkanske su zemlje. Suštinski, nepravedno je i nedostojno svoje frustracije, predrasude pa i traume nametati budućim generacijama i ograničavati njihove mogućnosti vlastitim netrpeljivostima. O političkoj kratkovidnosti i zatucanosti da se i ne govori; što bi bilo od EU da se Francuska i Engleska, koje su prošle neuporedivo teža stradanja u Drugom svjetskom ratu nego Hrvatska u Domovinskom ratu, nisu digle iznad osjećaja opravdanog nepovjerenja pa i mržnje, razdvojili nacistički režim od njemačkog naroda i krenuli prvi puta u povijesti izgradnji trajnog mira i suradnje na europskom kontinentu.

MONITOR: Opet je aktuelna Prevlaka, odnosno razgraničenje Crne Gore i Hrvatske na tom dijelu. Kakvo je rješenje pravedno po Vašem mišljenju i kako taj problem riješiti?
PUSIĆ: Ja nisam stručnjak, a koliko znam iz novina nije problem oko kopna nego oko iskorištavanja nafte i plina iz okolnog podmorja. Crna Gora i Hrvatska do sada su svoje pogranične sporove rješavali dogovorom, civiliziranije i bolje od nekih članica EU. Mogu se samo nadati da će se u tom duhu i nastaviti i da se neće zaboraviti da su dobri odnosi među susjedima velika i trajna dobit s kojom treba računati i kad se pregovara o lokaciji naftnih bušotina.

MONITOR: Kako ocjenjujete pobjedu grčke Sirize?
PUSIĆ: Kao demonstraciju nezadovoljstva impotentnošću etabliranih politika i umjerene desnice i socijaldemokrata koji toj umjerenoj desnici postaju sve sličniji. I jedni i drugi nemaju odgovor u Grčkoj, a i u nekim drugim zemljama poput naših, za izlazak iz krize, za rastuću nezaposlenost, smanjenje socijalnih prava… Odgovor nije lagan i poznato je da se u takvim prilikama značajan dio birača okreće prema radikalnijim političkim opcijama. One mogu biti i lijeve i desne. Do sada vodstvo Sirize ne zagovara nikakvo nasilje, nikakav izlazak Grčke iz EU, traže pravedniju raspodjelu u zemlji i drugačiji odnos prema zemljama dužnicima u EU. Naime, politika drastične štednje koju je EU nametnula Grčkoj nije riješila problem nego ga je povećala i tu metodu ocijenili su kao pogrešnu ne samo političari Sirize nego i neki vodeći ekonomski stručnjaci poput Stiglitza.

MONITOR: Da li je ugrožena bezbjednost u Evropi zbog svega ovog što se u njoj dešava u posljednje vrijeme?
PUSIĆ: Mislim da su od vanjskih prijetnji za EU veća opasnost unutrašnji destruktivni pokreti, poput probuđenih nacionalizama, ksenofobija, političkih stranaka koje jačaju na poticanju netrpeljivosti, koji ugrožavaju same temelje Unije i njen smisao.

Događaji u Ukrajini su tragični i krajnje zabrinjavajući, a mi, s relativno svježim iskustvom, u dobrom smo položaju da razumijemo svu dubinu besmisla i tragičnosti. Mislim da EU nije pokazala dovoljno političke mudrosti da uvaži i ublaži realne strahove Rusije i njene paranoje, koje nisu nastale bez osnova, da ju predobiju na svoju stranu u zaustavljanju sukoba koji prerasta u otvoreni rat i u kojem će najveće žrtve biti civili.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari