Povežite se sa nama

INTERVJU

ZORAN PUSIĆ, PREDSJEDNIK GRAĐANSKOG ODBORA ZA LJUDSKA PRAVA IZ ZAGREBA: Ne nametati predrasude generacijama

Objavljeno prije

na

MONITOR: Sud u Hagu odbio je tužbu Hrvatske i protivtužbu Srbije za genocid. Kako je na to reagovano u Hrvatskoj?
PUSIĆ: Reakcije su različite. Dobar dio političara javno izražava nezadovoljstvo, sve drugo bi moglo biti protumačeno kao manjak domoljublja, iako su takvu presudu očekivali. Takvu presudu su očekivale i nevladine organizacije za zaštitu ljudskih prava poput moje (Građanski odbor za ljudska prava) i od početka zastupale mišljenje da bi velika sredstva potrošena na uzajamne tužbe bilo mnogo svrsishodnije i pravednije upotrijebiti za obeštećenje brojnih civilnih žrtava rata. Za ljude čiji najbliži rođaci su odvedeni i strijeljani u Vukovaru samo zato jer su branili svoj dom ili naprosto, kao u Škabrnji, samo zato jer su se nesrećom našli na milost i nemilost tipova podivljalih od mržnje, straha i rata, to su bili najstrašniji zločini, njima ni jedna kvalifikacija tih zločina nije preteška i da ti zločini nisu proglašeni genocidom smatraju nepravdom. Radikalnim političarima i dijelu veteranskih udruga netko za takvu presudu mora biti kriv i indikativno je za današnje stanje u Hrvatskoj da oštrica kritike nije usmjerena prema Međunarodnom sudu pravde nego prema onima na domaćoj političkoj sceni koji se zalažu da se rat i u ljudskim glavama završi, da se od njega ne pravi mit i da se ne treba buduće generacije činiti žrtvom svojih mržnji i frustracija.Tako Josip Đakić, predsjednik HVIDR-e i saborski zastupnik, tvrdi da su za neuspjeh tužbe krivi oni koji su izrazili sumnju da će tužba uspjeti.

MONITOR: Šta Vi mislite da li je odluka MSP-a pravedna?
PUSIĆ: Prema definiciji genocida, koje se sud morao držati i koje se držao, masovni zločini počinjeni i po etničkoj osnovi nisu genocid ako ne postoji unaprijed skovani plan da se određena etnička skupina uništi. Može se raspravljati o toj definiciji genocida; po njoj su Huti počinili genocid u Ruandi ubivši u sto dana preko osamsto hiljada ljudi, neselektivno, samo ako su bili pripadnici naroda Tutsi, dok u Mao Ce-tungovoj Kini, gdje je poslije rata stradalo na desetke milijuna ljudi, nije bio genocid kao ni u Kambodži gdje su Crveni Kmeri pobili četvrtinu stanovništva te zemlje. Masovni zločini nisu ništa manje brutalni, grozni i za svaku osudu ako i ne zadovoljavaju definiciju genocida. Što se tiče pravednosti, naglasak bi trebao biti na tome da su počinjeni zločini „za svaku osudu”. Prije nego kritiziraju nepravednost svijeta, i hrvatska i srpska strana trebale bi se zapitati o pravednosti vlastitog pravosuđa da se zločini, posebno oni koje je počinila „njihova” strana, priznaju, procesuiraju i kazne, a žrtvama prizna patnja i pruži obeštećenje koliko je to danas, dvadeset i više godina poslije, moguće. To nije lako; kad već govorim za Monitor mogu spomenuti da sam bio kao promatrač na suđenju crnogorskim državljanima odgovornim za mučenje zarobljenika u Morinju, dio crnogorske javnosti pokazao je zabrinutost za nepravdu koja se tim suđenjem čini „našim herojima”, ali ne i za stradanja zarobljenika za koja su ti „heroji” optuženi.

Za nepristrana suđenja treba profesionalnog poštenja i, nažalost, u našim državama hrabrosti, ali su takva suđenja važna i za ozdravljenje pravosuđa i za zdravlje države. U protivnom i država i društvo postaju taoci onih čija moć dolazi iz širenja straha i netrpeljivosti i koji će takve osjećaje stalno poticati. Ja govorim o situaciji koja me brine u vlastitoj zemlji, ali mislim da ti problemi nisu samo hrvatska specifičnost.

MONITOR: Kako će se ovakva odluka reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije, koji su opet poremećeni nakon izjava predsjednice Hrvatske?
PUSIĆ: Vjerojatno mislite na izjavu gospođe Grabar Kitarović da su za nju Srbi koji žive u Hrvatskoj Hrvati, iako to nije jedina izjava koja zabrinjava. Ako tu izjavu tumačimo najbenevolentnije ona pokazuje zabrinjavajuće neznanje, posebno kad dolazi od strane Predsjednice države. Slično zabrinjavajuće izjave čule su se od srpskog predsjednika Nikolića na početku njegovog mandata. Možemo se samo nadati da će real politika držati takve političare unutar civiliziranih granica koje su u današnjoj Europi, posebno za manje zemlje, ipak nametnute i da neće napraviti previše štete.

U tom smislu ni ova odluka MSP-a neće bitno utjecati na odnose između Hrvatske i Srbije. Za svađu i poticanje nepovjerenja uvijek je lako naći razloge, a za izgradnju trajnog mira, suradnje i prijateljstva na ovim nesretnim prostorima trebaju političari državničkog kova.

MONITOR: Većina Hrvata nije oduševljena onim što se u Hrvatskoj dešava nakon njenog prijema u članstvo u EU?.
PUSIĆ: Karakteristično je za ljudsku prirodu da se naviknete na ono što imate kao na nešto samo po sebi razumljivo, a novi problemi čine se sudbinskim. Članstvo u EU garancija je mira za Hrvatsku na međunarodnom planu i, nadam se, kakva-takva obrana od radikalnog skretanja u desno, vojnih pučeva, militarizacije i sličnih društvenih bolesti na unutrašnjem planu. Što se tiče standarda i ekonomije, članstvo u EU sigurno otvara potencijalnu mogućnost ogromnog tržišta, ali ovisi o umješnosti vlastite politike i privrede koliko će tu potencijalnu mogućnost iskoristiti. Meni se čini da pametna hrvatska politika ne bi zdvajala nad historijskom nepravdom da je Hrvatska dio ovog turbulentnog dijela Europe na kojem su ratovi na europskom tlu u 20. stoljeću počeli i završili, nego bi to pretvorila u komparativnu prednost. Da bi prepoznala da joj je primarni nacionalni interes razvijati dobre odnose sa susjednim državama; to bi vodilo prema trajnom miru na ovim prostorima, većem ugledu Hrvatske u EU i svijetu, kao što je iniciranje pokreta nesvrstanih doprinijelo većem ugledu Jugoslavije, i većoj prisutnosti na tržištu koje joj je geografski blizu i na kojem Hrvatska može biti konkurentna. Te ideje, zajedno s mojim kolegama iz BiH, Crne Gore i Srbije, godinama pokušavamo popularizirati, pa i učiniti neke konkretne korake u tom smjeru, kroz djelovanje Igmanske inicijative.

MONITOR: Vi ste inicirali poništenje odredbe Ustava kojom se zabranjuje da Hrvatska može učestvovati u integrisanju država bivše Jugoslavije. Zašto?
PUSIĆ: Riječ „inicirali” sugerira da se ta promjena dogodila ili bar da se o njoj ozbiljno raspravlja, a to nije slučaj. Ja sam samo nekoliko puta javno iznio svoj stav da dio članka 141. hrvatskog Ustava nije primjeren ustavu jedne moderne demokratske zemlje. Radi se o tekstu koji kaže: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja RH u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili bi moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.”

Formalno, taj članak Ustava već sada je u koliziji s članstvom Hrvatske u EU, jer i Bugarska, i Grčka, i Rumunjska balkanske su zemlje. Suštinski, nepravedno je i nedostojno svoje frustracije, predrasude pa i traume nametati budućim generacijama i ograničavati njihove mogućnosti vlastitim netrpeljivostima. O političkoj kratkovidnosti i zatucanosti da se i ne govori; što bi bilo od EU da se Francuska i Engleska, koje su prošle neuporedivo teža stradanja u Drugom svjetskom ratu nego Hrvatska u Domovinskom ratu, nisu digle iznad osjećaja opravdanog nepovjerenja pa i mržnje, razdvojili nacistički režim od njemačkog naroda i krenuli prvi puta u povijesti izgradnji trajnog mira i suradnje na europskom kontinentu.

MONITOR: Opet je aktuelna Prevlaka, odnosno razgraničenje Crne Gore i Hrvatske na tom dijelu. Kakvo je rješenje pravedno po Vašem mišljenju i kako taj problem riješiti?
PUSIĆ: Ja nisam stručnjak, a koliko znam iz novina nije problem oko kopna nego oko iskorištavanja nafte i plina iz okolnog podmorja. Crna Gora i Hrvatska do sada su svoje pogranične sporove rješavali dogovorom, civiliziranije i bolje od nekih članica EU. Mogu se samo nadati da će se u tom duhu i nastaviti i da se neće zaboraviti da su dobri odnosi među susjedima velika i trajna dobit s kojom treba računati i kad se pregovara o lokaciji naftnih bušotina.

MONITOR: Kako ocjenjujete pobjedu grčke Sirize?
PUSIĆ: Kao demonstraciju nezadovoljstva impotentnošću etabliranih politika i umjerene desnice i socijaldemokrata koji toj umjerenoj desnici postaju sve sličniji. I jedni i drugi nemaju odgovor u Grčkoj, a i u nekim drugim zemljama poput naših, za izlazak iz krize, za rastuću nezaposlenost, smanjenje socijalnih prava… Odgovor nije lagan i poznato je da se u takvim prilikama značajan dio birača okreće prema radikalnijim političkim opcijama. One mogu biti i lijeve i desne. Do sada vodstvo Sirize ne zagovara nikakvo nasilje, nikakav izlazak Grčke iz EU, traže pravedniju raspodjelu u zemlji i drugačiji odnos prema zemljama dužnicima u EU. Naime, politika drastične štednje koju je EU nametnula Grčkoj nije riješila problem nego ga je povećala i tu metodu ocijenili su kao pogrešnu ne samo političari Sirize nego i neki vodeći ekonomski stručnjaci poput Stiglitza.

MONITOR: Da li je ugrožena bezbjednost u Evropi zbog svega ovog što se u njoj dešava u posljednje vrijeme?
PUSIĆ: Mislim da su od vanjskih prijetnji za EU veća opasnost unutrašnji destruktivni pokreti, poput probuđenih nacionalizama, ksenofobija, političkih stranaka koje jačaju na poticanju netrpeljivosti, koji ugrožavaju same temelje Unije i njen smisao.

Događaji u Ukrajini su tragični i krajnje zabrinjavajući, a mi, s relativno svježim iskustvom, u dobrom smo položaju da razumijemo svu dubinu besmisla i tragičnosti. Mislim da EU nije pokazala dovoljno političke mudrosti da uvaži i ublaži realne strahove Rusije i njene paranoje, koje nisu nastale bez osnova, da ju predobiju na svoju stranu u zaustavljanju sukoba koji prerasta u otvoreni rat i u kojem će najveće žrtve biti civili.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA CENTRA ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Vlast i opozicija nemaju svijest o razornom potencijalu nacionalnih podjela

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši političari nisu vizionari nego trgovci na sitno i ta nas centrifugalna sila stalno gura od centra i ostajemo na periferiji svega, pa i onih vrijednosti na kojima društvo može napredovati

 

MONITOR: U više gradova u Bosni i Hercegovini, proslava neustavnog Dana Republike Srpske protekla je uz nacionalističke pjesme i veličanje ratnih zločinaca. Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije prisustvovao je u Banja Luci svečanoj akademiji, a čestitke su stigle i od gradonačelnika Budve. Gdje  smo u odnosu na devedesete?

ULJAREVIĆ: Razlika u odnosu na 90-e je što su karte na mapi drugačije raspoređene, iako ima određenog déjà vu osjećaja. Oživjeli su i neki retrogradni narativi i politike, što ukazuje na nedostatnost političkih elita koje, u nesposobnosti da iznesu potrebne reforme, izvlače nacionalizam.

Obilježavanje neustavnog Dana Republike Srpske samo naglašava trend podizanja zabrinjavajućih tenzija u regionu. Prepoznaje se šablon gdje se svaki događaj koji se u nekoj ravni veže sa ispoljavanjem nacionalizma za to i zlorabi.

Ovdje se ne radi ni o kakvom spontanom procesu, već iskordiniranoj akciji koja računa na anemiju otpora na nacionalističke ispade, odnosno prihvatanje tih cirkusa ako su uvijeni u „patriotske izraze“. Multipliciranjem društvenih i ekonomskih problema Srbije, uz rastuće nezadovoljstvo građana i izbore koji se primiču, ove manifestacije su očekivana iako opasna predstava sa kojom Vučić adresira svoje birače.

Čestitke gradonačelnika Budve su u skladu s njegovim svjetonazorom i političkim identitetom, a na građanima je da pokažu  podržavaju li  takve izraze.

Mnogo više treba da zabrine prisustvo mitropolita Joanikija. Takva podrška najekstremnijim elementima srpskog nacionalizma poništava i neke naznake  pomiriteljske priče koju je do sada provukao u nekoliko navrata. Očigledno je da je SPC svoju infrastrukturu stavila na raspolaganje političkom djelovanju Beograda, a mitropolit Joanikije pristao da bude dio tog kolorita,   iz drugog reda, a to može imati samo negativne posljedice po Crnu Goru.

MONITOR: I ovaj Božić proslavili smo paljenjem dva badnjaka, i porukama koje pojačavaju nacionalne tenzije. Ko je odgovoran za to što ovo društvo ne uspijeva da prevaziđe podjele ?

ULJAREVIĆ: Crnogorsko društvo mora biti uznemireno zbog stepena podijeljenosti koja se učvršćuje, a čiji je jedan od stubova na etničkoj osnovi. Moj je utisak da kod ključnih političkih aktera, i iz vlasti i opozicije, ne postoji svijest o razornom potencijalu koje ovo nosi, da su nam lideri istrošeni ili skromnih formata, nesposobni ili nevoljni da gledaju dalje od kratkoročnih partijskih kalkulacija. Samo takvi vide politički profit u ovim podjelama i igranju sa osjetljivim identitetskim pitanjima.

Cijena tog hroničnog nedostatka političkih kapaciteta je, između ostalog, da država tone u primitivizam, loše međuljudske odnose, apatiju koja će imati drugačije posljedice od one koju je nosila frustracija vlašću DPS-a.

Poslije 30 godina jedne vlasti, mora proći nekoliko izbornih ciklusa dok se ne raščisti i izbalansira politička scena, koja je sad, s obje strane, puna epizodista i statista koji žive svoju minutu slave.

I treba naglasiti, odgovornost jest najviše na onome ko je vodio Crnu Goru 30 godina. Međutim, plitkouman je pokušaj baziranja narativa o podijeljenosti isključivo na DPS-u, uz prateći revanšizam i kopiranje svih pogrešnih modela DPS-a.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, ŠEF DOPISNIŠTVA AL DŽAZIRE U VAŠINGTONU: Zapadni Balkan bi mogao biti kolateralna šteta ukrajinske krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za Putina važi da nikada ne propušta dobru krizu da nešto ne dobije. Ima jedno stopalo, vrlo čvrsto na Balkanu. To je Srbija. Drugo želi smjestiti ili u Crnoj Gori ili u Bosni, odnosno u entitetu RS. Ako Amerikanci i Rusi nešto dogovore oko Ukrajine, koja je važnija od Balkana, to će se osjetiti i kod vas

 

MONITOR: U čemu se, razlikuje politika prema našem regionu u posljednje tri američke administracije (Obama, Tramp, Bajden)?

PULJIĆ: Aktualna, Bidenova administracija je najagresivnija, najprisutnija na Zapadnom Balkanu što potvrđuje formiranje jakog diplomatskog tima s vrlo iskusnim ljudima od kojih su neki, poput Chrisa Hilla, desetljećima vezani uz Balkan. Sada sve to treba pretvoriti u konkretnu politiku na terenu što se neće dogoditi prije proljeća ove godine najviše zbog toga što se u Senatu, koji potvrđuje ambasadorske nominacije, sve odugovlači i komplicira. Vidimo da se počelo s uvođenjem sankcija za pojedince i organizacije. Vjerujem da će Washington još jednom pokušati s diplomacijom, a ako ne uspiju, onda više neće biti milosti za korumpirane ljude na jugoistoku Europe.

Obamina administracija je bila tiša, ali dosta aktivna, osobito u Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori. Manje u Bosni i Hercegovini. Ipak, pred sam kraj Obamine administracije nametnute su prve sankcije Miloradu Dodiku. Treba podsjetiti da je glavni čovjek za regiju bio tadašnji potpredsjednik, a sada predsjednik – Joe Biden.

Kod Trumpa je bio vidljiv drugačiji pristup, s mnogo manje imena u State Departmentu ili Bijeloj kući, koja su od ranije provodila američku politiku prema Balkanu. Ipak, postavljen je posebni izaslanik za kosovsko-srpske pregovore, Richard Grenell, koji je bio više zainteresiran za širenje desničarskih ideja u Europi, bio je ambasador u Njemačkoj, nego za pregovore. Probudio se pred predsjedničke izbore, kada su pompezno najavljeni pregovori u Bijeloj kući s vodećim ljudima Kosova i Srbije. Na kraju se pokazalo da je Trumpu bio potreban nekakav uspjeh na vanjskopolitičkom planu, pa se prihvatio tog posla. No, sve vrijeme je bilo vidljivo da su Amerikanci u tom periodu bili naklonjeni Beogradu.

MONITOR: SAD su, pre nekoliko dana, dopunile sankcije protiv člana Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, priključujući i sankcije protiv Alternativne TV. Jedan od navedenih razloga, pored „ugrožavanja stabilnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH“, pomenuto je i bogaćenje kroz korupciju i mito, a jedna od mjera je i zamrzavanje imovine u SAD-u. Koliko to može biti efikasno?

PULJIĆ: Može biti efikasno ako Europa bude pratila Ameriku, ali vrlo je teško postići konsenzus unutar Europske unije, gdje Dodik ima prijatelje poput mađarskog premijera- tvrdolinijaša Viktora Orbana, što je rezultat povezivanja desničara od Washingtona preko Brisela do Balkana. Američke sankcije su opomena mnogima da odustanu od korupcije i podrivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, a te sankcije su velika mrlja na nečijem imenu, kada je međunarodna politika u pitanju. Ono što je razočarenje, barem za mene, jeste to što američka strana za sagovornike ima ljude, recimo iz Bosne i Hercegovine, koji su školski primjer korumpiranosti, poput ministra obrane Selme Cikotića. Protiv njega je u BiH podignuto nekoliko optužnica za korupciju, a  Amerikanci upravo s njim razgovaraju o borbi protiv korupcije. Da nije tužno bilo bi čak i smiješno.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR VESNA RAKIĆ – VODINELIĆ, PROFESORICA PRAVA: EU je do sada računala na „jake vođe“ na Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Došli smo do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji i EU oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije

 

MONITOR: U 2022. godini trebalo bi da se održe redovni predsjednički i beogradski i vanredni parlamentarni izbori. Vi smatrate da opozicija ne bi trebalo da izlazi na parlamentarne, jer ih smatrate neustavnim. Opozicija se, reklo bi se, priprema za povratak u parlament. Koje su političke zamke te odluke?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Da, moje mišljenje je bilo i dalje jeste, da su parlamentarni izbori na proleće u Srbiji isključivi rezultat samovolje srpskog autokrate i predsednika Aleksandra Vučića, a ta samovolja je bila reakcija na jednoumnu, gotovo jednostranačku Narodnu skupštinu koja je proizašla iz izbora 2020. Iako ta Skupština služi farsičnoj „razmeni mišljenja“ vrha udvoričkog društvenog sloja u Srbiji i „odbrani“ Vučića od izmišljenih atentata, ona se izvrgla u sramotni vodvilj koji veliki deo stanovništva Srbije ne može da gleda i sluša bez podsmeha. Tako se Skupština, umesto legislativnog tela, pokazala kao  jedan umnogome karikaturalni sastav koji je sramotan i za onog kog navodno brani.  Zato i mislim da je  treba ostaviti da odgudi čitav mandat, da nepromišljeno usvaja zakone, koji se ili povlače ili vraćaju, ili menjaju što pod pritiskom građana, što nekih činilaca EU. Moramo  dobro zapamtiti ovaj ponižavajući sastav Skupštine i učiniti sve da se nikad više tako nešto ne ponovi. Ta Skupština je tek teško podnošljiv teg o vratu građana Srbije. A zbog loših iskustava sa nepoštenim izborima, nema garantija da bi novi sastav Skupštine, bar u većini, bio bitno bolji od sadašnjeg.

Opozicione stranke i opoziciona javnost trebalo bi da se koncentrišu na redovne izbore, a to su predsednički i beogradski. Na beogradskim izborima postoje izvesne šanse za uspeh, uprkos svemu, pod uslovom da se obezbedi dobra kontrola izbornog procesa i da se opozicione koalicije ukrupne. Pod vlašću nevidljivog gradonačelnika Radojičića i njegovog sveprisutnog zamenika Vesića, došlo je do toga da se Beograd  pred našim očima pretvara iz kosmopolitskog grada u seriju neskladnih kasaba.

Predsednički izbori su redovni izbori koje je još teško dobiti ako  Aleksandar Vučić bude kandidat. On će biti na svaki način favorizovan. Ali izborna smena vlasti je proces. Drugi krug predsedničkih izbora bio bi uspeh za svakog kandidata.

MONITOR: Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da opozicija, u zbiru, vodi u Beogradu. Koje greške ne bi smjele da se naprave?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Kontrola izbora mora biti dobro organizovana, što na prošlim beogradskim izborima nije bio slučaj.

Prethodna ispitivanja javnog mnjenja trebalo bi, koliko-toliko pouzdano, da pokažu ko može preći cenzus, a ko ne, što bi trebalo da navede racionalne opozicione političke subjekte na udruživanje.

Mora se biti uporan u dokazivanju raznih oblika izbornih nepravilnosti, a naročito izbornih krađa.

Predstavljanje kandidata u medijima je najveći problem, jer su svi elektronski mediji sa nacionalnom frekvencijom pod uticajem i kontrolom vladajuće SNS, tako da opozicija mora da računa na ,,pešačku“ kampanju i na održavanje uličnih zborova.

MONITOR: Bili ste u timu pravnika koji je poslije izborne krađe i višemjesečnih protesta građana 1996-97, pripremio „dokazni materijal“ za posrednika Felipea Gonzalesa. Danas je u opoziciji prilično poraslo  nezadovoljstvo ponašanjem Brisela prema Aleksandru Vučiću. Kako razumijete to prilično glasno „ćutanje“?

RAKIĆ – VODINELIĆ: U odnosu na 90-e, percepcija Srbije i rukovođenje njome bitno se promenilo. Ključna reč za poželjan unutrašnjepolitički status Srbije, u očima EU, je stabilnost koja se tumači relativno usko. Dakle, ako se ne izazivaju čarke, ako ne izbijaju burni granični sporovi, ako politički vrh pokazuje kakvu-takvu saradnju sa Evropom povodom statusa Kosova – sve je u redu. Misli se da se to postiže putem „jakog vođe“, a demokratija – e, pa demokratija je čisto naša unutrašnja stvar. Ako građanima treba, neka se za nju izbore.

Posle ratnog haosa kome je Slobodan Milošević odlučujuće doprineo, svako ko nema  ratničkih teritorijalnih pretenzija- verbalne se ne računaju – dobro je došao. Ovakav stav formulisan je i održavan najviše pod uticajem vlade Angele Merkel i slabom političkom pozicijom Evropskog parlamenta. Sad smo tek na početku promene pristupa, ako doista jesmo.

Ako imate pretenzija da živite u demokratskoj državi, ne možete biti zadovoljni takvim stavom Evropske komisije. A za Komisiju je od interesa, na prvom mestu, balansiranje Vučića povodom Kosova, a u novije vreme i činjenica da Srbija ima značajne rezerve litijuma. Evropska zelena agenda se ne može ostvariti bez obnovljivih izvora energije, EU ne želi da i dalje bude zavisna od Kine povodom litijumskih baterija, jedan od Komesara EU – Šefčovič, glasno je rekao da Evropa mora računati s tim da se na njenom tlu ekstrahira litijum. Pa, rubna siromašna područja geografske Evrope, naročito države koje još nisu članice EU, veoma su zgodne za tako nešto. Često se zanemaruje upozorenje da zelena energija nije uvek čista energija, da vađenje sirovina koje obezbeđuju obnovljive energentske izvore, uništavaju i to za dugo vreme, područja sa kojih se eksploatišu. I tu smo došli do tačke u kojoj se interesi vladalaca u Srbiji  i EU, na jednoj strani, oštro sukobljavaju sa interesima velikog broja stanovnika Srbije.

MONITOR: Srbiju u januaru očekuje i referendum o izmjenama Ustava. Ljudi se ovih dana „čude“ nad nekim odlukama sudova (slučajevi – paljenja kuće novinara Jovanovića, „Šarić“, „Dijana Hrkalović“). Šta to govori i kakve su izmjene Ustava, mogu li one zaista doprinijeti stvaranju treće grane vlasti?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Predloženi ustavni amandmani su daleko ispod očekivanja. U njihovoj sadržini postoje blagi pomaci kad je reč o izboru i položaju sudija, a gotovo nikakvi kad se radi o javnim tužiocima. Tužilaštvo je, preko visokih ovlašćenja Republičkog javnog tužioca pod snažnim uticajem, time i pritiskom izvršnih vlasti – Vlade i predsednika Republike, a amandmani tu ništa nisu promenili. Ako posmatramo razvoj amandmana od prve verzije iz 2018, do današnje, a mislim da je ovo šesta, postoji pobošljanje,  ali samo zato što se krenulo od verzije koja je daleko lošija od postojećih ustavnih rešenja.

Svaka promena Ustava treba da involvira građane, naročito ova, jer su istraživanja pokazala nizak stepen poverenja građana u sudove. Građani u ovome, izuzev ako su školovani pravnici, uopšte nisu učestvovali, niti je država učinila ikakav napor da ih informiše i uključi. Proces izrade amandmana je bio nejavan.

Nade koje je najpre probudila Strategija o reformi pravosuđa iz 2013, ovim amandmanima su izneverene.

Pravosudna stvarnost Srbije je sumorna. Visoko pozicionirani slučajevi koje ste pomenuli, a takvi su zato što su involvirane ličnosti blizu državnog vrha ili povezane netransparentnim vezama sa njim, pokazale su brojne odlike nedostatka vladavine prava: neopravdano dugo trajanje postupka koje koristi okrivljenima, a ide na štetu oštećenima; pravnu nesigurnost, koja se izražava olakim ukidanjem odluka, bez pokušaja najviših sudskih instanci da reše slučajeve, iako za to imaju zakonskih mogućnosti; nejednak tretman okrivljenih.

Amandmani neće doneti bitne promene stvarnog položaja sudije niti položaja sudstva kao grane državne vlasti – to je neizvodivo u autokratskom okruženju u kome jedan čovek javno, na TV ekranima sudi i presuđuje, bilo putem poligrafa, bilo interpretacijom iskaza svedoka, bilo prenošenjem podataka iz krivičnih istraga koje bi morale biti nejavne i opravdano je da takve budu. Onda se takvi istupi šire tabloidnim suđenjima i više niko ni u šta ne veruje.

MONITOR: Ovaj vlastodržački populizam u kojem živimo, kao da povremeno reaguje na „pritiske odozdo“. Mogu li ekološke teme biti snažniji podstrek da do nekih promjena dođe  i institucionalno kao što je 2020-e, tema Zakona o vjeroispovijesti, promjenila odnos snaga u parlamentu Crne Gore?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Iskreno da kažem – volela bih, ali nisam sigurna, jer ne znam koliko su problemi zagađenja široko i duboko prisutni u javnosti Srbije. Pritisak koji je doveo do povlačenja jednog zakona i promene drugog, bio je odlučujući, za ovakve odluke predsednika Vučića. Ima izgleda, međutim, da je to učinjeno relativno lako i brzo, zato što predsednik računa da se radi samo o odlaganju i da će i u budućem u parlamentu imati većinu koja bi mogla omogućiti njihovo ponovno izglasavanje. Pored toga, protesti u Srbiji su difuzni, ne predvode ih opozicione političke stranke, a za razliku od Crne Gore, SPC u Srbiji stoji čvrsto uz ovu vlast.

 

Političari su brže od širenja virusa širili moć

MONITOR: Godina na izmaku je bila opterećena mnogim neizvjesnostima, postavljajući pred ljude neka od najvažnijih egzistencijalnih pitanja. Da li je bilo, a ako jeste koji su to, „momentumi“ u 2021-oj?

RAKIĆ-VODINELIĆ: Na planeti Zemlji to je svakako bila proizvodnja i distribucija vakcina protiv kovida 19, ali istovremeno odbijanje velikog broja ljudi da se vakcinišu, diskriminacija najsiromašnijih zemalja u tom pogledu i paralelno s tim burna mutacija virusa, čemu se teško sagledava kraj. Ova dugotrajna pandemija je promenila način života u celom svetu, izuzev ponašanja svetskih političara, koji brže od širenja zaraze pronalaze nove načine da prošire svoju vlast i moć.

U Srbiji istinski ,,momentum“ jeste buđenje izvesne nade da uspostavljeni i već duboko učvršćeni autokratski sistem vlasti ipak može biti smenjen, a odlučujući podstrek tome dali su ekološki pokreti i ono malo nezavisnih medija koji uporno razotkrivaju razornu korupciju, čija je glava u samoj vlasti, a pipci prožimaju čitavo društvo.

 

Teško je ocijeniti da li vrijeme radi za novu vlast u Crnoj Gori

MONITOR:  U Crnoj Gori se pokazuje da promjene  nisu lako sprovodive, između ostalog,  i zbog ustavnih i zakonskih prepreka za sistemske reforme i personalne promjene, posebno u oblasti borbe protiv organizovanog kriminala. Došlo je i do neslaganja između Venecijanske komisije i nove vlasti. Kako je Vaše viđenje te situacije?

RAKIĆ – VODINELIĆ: Za promenu sistema, a upravo takvu promenu proklamuje sadašnja vlast u Crnoj Gori, potrebni su entuzijazam, znanje, autoritet novih vlasti i podrška značajne većine građana. Odavde, primećujem značajnu dozu entuzijazma kod nekih aktera nove vlasti. Nisam u stanju da ocenim koliki je uticaj profesionalizma na mogućnost promene sistema. Borba protiv organizovanog kriminala traži saradnju tužilaca i službi bezbednosti. U Rumuniji EU je takvu saradnju prihvatala jer je preovlađivao utisak da su te službe oslobođene „starih kadrova“. Ali to se dogodilo posle dugog vremena od svrgavanja Čaušeskua.

Teško je oceniti da li vreme radi za novu vlast ili protiv nje. Izgleda mi da bi vreme radilo za novu vlast da koalicione veze koje su omogućile pobedu nisu do te mere pokidane kao što trenutno jesu. I verujem da  uticaj predsednika Srbije na to nije mali.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo