Povežite se sa nama

MONITORING

35 GODINA OD SMRTI JOSIPA BROZA I 25 GODINA VLADAVINE MILA ĐUKANOVIĆA: Maršal ili Šef

Objavljeno prije

na

U ponedjeljak se navršilo 35 godina kako je, u Kliničkom centru Ljubljana, umro Josip Broz Tito. Učesnik oba svjetska rata, maršal, vrhovni komandant NOV, jedan od osnivača pokreta nesvrstanih, trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik SFRJ… Broz je umro 4. maja 1980. godine, 35 godina nakon što je u maju 1945. preuzeo upravljanje Jugoslavijom.

Vrijeme je još jednog jubileja: četvrt vijeka od kada Crnom Gorom gospodari Milo Đukanović. Iako nije učestvovao ni u jednom ratu on je Crnogorcima omogućio da ubijaju i ginu u borbi protiv Slovenaca, Hrvata, Bosanaca, Albanaca, UN i NATO. Doživotni je, čini se, predsjednik partije nastale preimenovanjem nekadašnjeg Saveza komunista (DPS) i posljednji (ex)komunistički vladar u Evropi. A da nije Fidela Kastra – možda i na svijetu. Đukanović ima više vlastitih firmi nego što je Broz imao ordena. Spisak njegovih prijatelja i poslovnih partnera koji su, istovremeno i na potjernicama, duži je od popisa Titovih saradnika iz vremena nesvrstanih.

Tito je, rekosmo, na vlast došao kao ratni pobjednik nad fašizmom. Zemlja je bila do temelja razorena. ,,Kraljevina Jugoslavija se nalazila među najnerazvijenim zemljama u Evropi sa nacionalnim dohotkom po stanovniku od 116 (tadašnjih) dolara i privrednim rastom narodnog dohotka od 1926. do 1939. godine po stopi od samo 2,1 odsto”, računa Miroslav Marković na portalu Peščanik.net. ,,Industrija je zapošljavala 7,1 odsto stanovništva, dok je sve ostalo računato kao poljoprivreda. Od 10.000 živorođene odojčadi umiralo je u proseku 1.323 u prvoj godini života.”

Prvi poslijeratni statistički podaci, iz 1952. godine, govore da je društveni proizvod (BDP) po stanovniku u Jugoslaviji iznosio 212 dolara. ,,Tih godina (1950) Jugoslavija donosi Zakon o preduzećima kojim se uvodi radničko samoupravljanje. O tom modelu italijanski istoričar slovenačkog porekla Jože Pirjevec tvrdi da je nastao ne samo kao negacija sovjetskog modela dirigovane privrede, nego i pod značanjim uticajem skandinavskih socijalista sa kojima je jedan od najbližih Titovih saradnika, Edvard Kardelj bio u tijesnom kontaktu”, navodi Marković.

Tada je, valjda, počela jugoslovenska bajka – priča o zemlji ponosnih, jednakih i zadovoljnih.

Nekih 55 godina kasnije, u vrijeme kada se država blagostanja smatra možda i najvećom evropskom tekovinom novog doba, premijer Đukanović na Bečkom ekonomskom forumu polaže zakletvu korporacijskom kapitalizmu.

,,Države Zapadnog Balkana treba da odustanu od kopiranja politika država blagostanja. One nijesu države Evrope učinile razvijenima već su implementirane kao težnja da se već stvoreno bogatstvo ravnomjernije raspodijeli. Sada, posebno u uslovima krize i negativnih demografskih trendova, visoki, destimulativni porezi, neodrživi penzijski i socijalni sistemi, rigidno tržište rada, preglomazna i birokratizovana administracija, poput teških okova ograničavaju konkurentnost i rast. Zato moramo biti hrabri i odlučni i sprovesti radikalne strukturne reforme koje će učiniti naše države privlačnijim mjestom za život, biznis i stvaranje”, blagoglagolja Đukanović. Stvarajući ,,privlačno mjesto za život” u kome i osnovnih ljekova ima samo za bogate i(li) privilegovane, dok je ostalima i gorivo luksuz. Kao što su to godinama i hrana, i obrazovanje i kultura…

Život je luksuz, ako ćemo pravo. Čitate i u ovom broju Monitora o egzodusu stanovnika sjevera Crne Gore. Vlast, kaže, nema podatke. Ona, Titova, ih je imala. Tada se znalo da je odlazak u pečalbu jedan od načina na koji se u životu održavaju najsiromašniji krajevi tadašnje države. A sloboda putovanja je bila jedna od očiglednih stvari koje su SFRJ razlikovale od modela sovjetskog socijalizma.

Činjenica da je Jugoslovenima bilo dopušteno da slobodno emigriraju od šezdesetih je omogućila mnogima da nađu posao u zapadnoj Evropi. To je, navode analitičari, doprinijelo da nezaposlenost bude pod kontrolom, ali je bilo i izvor kapitala u stranoj valuti. Prema popisu 1981. SFRJ je imala skoro 650 hiljada radnika ,,na privremenom radu u inostranstvu”. Manje od dva posto bilo ih je iz Crne Gore. Statistika bilježi 9.781 građana Crne Gore na privremenom radu u inostranstvu.

A od Nove godine ih je, kažu, samo sa sjevera otišlo četiri hiljade!

Uoči raspada SFRJ prosječna plata u Crnoj Gori bila je veća od tadašnjih 750 maraka. Proljetos, zapošljeni stanovnik Crne Gore sa prosječnom platom prima nešto više od 450 eura. Prema kursu po kome su se 2002. godine marke mijenjale za euro to je – isti iznos. Stvarna kupovna moć tog novca danas je mnogo manja.

Prije četvrt vijeka, kao i sada, u Crnoj Gori je zvanično radilo oko 160 hiljada ljudi. Samo, tada su zapošljeni Crnogorci platu zarađivali na brodovima Jugooceanije i Prekookeanske (više od 40 brodova potopila je DPSDP vlast), u Luci Bar, Izboru, Solani, Primorci, u HTP Boka i Ulcinjskoj rivijeri, Institutu Simo Milošević… U podgoričkim industrijskim gigantima: Radoju Dakiću, Marku Radoviću, Industriji-import-u, Duvanskom kombinatu, Elastiku, cetinjskom Obodu i Košuti, rožajskom Gornjem Ibru, pljevaljskom Jakiću, bjelopoljskom Vunku, Imaku ili kotorskom Fjordu…

Sada u statistici dominiraju državni službenici, penzioneri i nezapošljeni. Iako ih država (nezapošljene) pokušava sakriti kao zmija noge.

Nekada je svaka podgorička osnovna škola imala stomatološku ordinaciju. Danas 85 odsto novozapošljenih (na određeno vrijeme – tokom ljetnje turističke i građevinske sezone) čine nekvalifikovani i kvalifikovani radnici. Mlađi ne pamte: Miško Vuković, Vujica Lazović, Milica Pejanović Đurišić, Ljubiša Stanković… u svojim političkim biografijama sa ponosom ističu da su bili studenti generacije na svom fakultetu ili odsjeku. Gdje su studenti generacije koji su diplomirali nakon što su pomenuti prigrabili vlast? Na birou? U inostranstvu? Ili u nekoj od partija vladajuće koalicije, čekaju da ih šefovi pošalju na radni raspored. Ako, prethodno, pribave očekivani broj glasova.

I nije to samo naša osobenost.

Peter Lovšin, pjevač nekada kultne pank grupe Pankrti (njihovi stihovi ,,drugovi ne vjerujem vam” postali su subverzivna antikomunistička himna krajem 70-ih, ali Lovšin naglašava da bend nikada nije cenzurisan) za današnju Sloveniju kaže da je „opasnija od Iraka zato što je toliko depresivna”. I sjeća se: ,,U Jugoslaviji, ljudi su se zabavljali. Sada, sve se svodi na novac i to nije dobro za male ljude”.

Petar ima prilično istomišljenika. Više od 80 odsto učesnika ankete koju je, među populacijom starijom od 50 godina, proveo hrvatski portal Moje vrijeme misli da se za vrijeme SFRJ živjelo bolje.

Među njihove istomišljenike spadaju i oni Crnogorci koji su prije nekoliko dana predložili da se u centru Podgorice izgradi ogroman spomenik Titu. Đukanović svoje spomenike već ima – od Pljevalja do Boke. Samo se, za sada, oni vode pod imenima raznoraznih of-šor kompanija.

Dugovi i drugovi

Sve zemlje bivše SFRJ, sem Slovenije, klize u dužničko ropstvo, cijene ekonomisti. I ako ne preduzmu hitne i oštre mjere, u njega će i zapasti. Prema prošlogodišnjim podacima, Slovenija je nominalno najzaduženija među državama bivše Jugoslavija. Ona stranim povjeriocima duguje skoro 30 milijardi eura, odnosno, više od 80 odsto BDP-a. No, analitičari cijene da je Slovenija, među bivšim SFRJ državama, i najsposobnija da vraća svoje dugove. Sloveniju visinom duga slijedi Hrvatska sa kreditima od skoro 29 milijardi. Prati ih Srbija. Njen dug je početkom prošle godine prešao iznos od 20,5 milijardi eura. I raste, približno, brzinom od 3,5 miliona eura dnevno. Rast crnogorskog duga može se pratiti na dnevnoj osnovi, pošto je, par godina, i on veći od million eura dnevno. Crna Gora danas duguje više od dvije milijarde eura (a skoro trećinu tog iznosa treba računati u dolarima – što znači da dug, samo po toj osnovi, može biti i koju desetinu ili stotinu miliona eura veći). Makedonija tri, a Bosna i Hercegovina više od 5,5 milijardi eura. Svaka od pomenutih država duguje više od 60 odsto sopstvenog BDP-a. I Kosovo stranim povjeriocima duguje 600 miliona eura. Ali svojski rade na uvećanju tog duga. Države nastale raspadom Titove Jugoslavije danas duguju između 90 i 100 milijardi eura. Skoro pet puta više nego što je SFRJ dugovala uoči raspada (19,5 milijardi dolara).

 

Ko je bolji

,,Skloni smo da tvrdimo da se Titova Jugoslavija samo u svojoj prvoj fazi približila totalitarnom režimu, odnosno u razdoblju od 1945. do 1953. To ne znači da želimo da kažemo da je Jugoslavija bila demokratska u svakom smislu”, kažu sociolozi Univerziteta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek u radu koji je prošle godine objavljen u specijalizovanom časopisu Communist and Post-Communist Studies. Oni navode kako je ,,vlast, odmah nakon rata, smaknula veliki broj građana bez suđenja”. Ali podsjećaju da se ,,tako nešto događalo u i drugim zemljama, na primjer u Francuskoj”. Hrvatski sabor je 2006. usvojio deklaraciju o ,,osudi zločina počinjenih tokom totalitarnog komunističkog sistema u Hrvatskoj, 1945-1990”. Neku godinu kasnije, 2011, i Ustavni sud Slovenije presuđuje kako grad Ljubljana ne može novu ulicu nazvati po Josipu Brozu, pošto ,,Tito simbolizuje totalitarni režim”. Flere i Klajnšek ističu kako je od sredine ‘60-ih bio vidljiv kulturni i vjerski pluralizam. ,,U pozorštu su redovno igrali avangardi zapadni dramatičari kao što su Ionesco, Miler, Kami, Osborn i Albe. Takođe, štampane su knjige Kamija, Sartra, Šumpetera i Markuza, koje su negirale ulogu radničke klase kakvu je njegovala komunistička dogma”, ističe se. Prema podacima iz članka represija prema vjerskim zajednicama bila je snažna do 1950-ih. ,,Već 1966. vjerske zajednice izdaju 65 novina s ukupno 3,59 miliona primjeraka, a 1987. ukupno 99 novina s više od 3,7 miliona primjeraka. Za poređenje, u Sovjetskom Savezu do 1990. samo je časopis Moskovske pravoslavne patrijaršije bio dostupan tamošnjoj javnosti.”

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Međutim, u martu 2018. kada je Simović prijavio stambeni kredit nije evidentirana kupovina stana što je on i potvrdio dnevnom listu Dan u maju iste godine rekavši da će nekretninu prijaviti „nakon sklapanja ugovora o kupovini nekretnine i njene uknjižbe u katastru nepokretnosti“. Da stvar bude čudnija, Simović je trosobni stan i parking ipak prijavio u imovinski karton u martu 2019. godine, što je pola godine ranije nego je stan i kupljen (30. septembar 2019 – dokumentacija Uprave za nekretnine) i skoro godinu i po nakon dizanja kredita.

Kad se sve sabere, i ostvareni prihod i sredstva od kredita, Simovići su zajedno do 30. septembra 2019. godine (kada je potpisan Ugovor o prodaji sa uspostavljanjem hipoteke u korist prodavca) posjedovali najviše oko 201.000 eura (ukupni prihodi ostvareni u prva tri kvartala te godine), ili još preciznije, 192.945 kada oduzmu rate za kredite od 855 eura i 40 eura za prvih 9 mjeseci te godine.

Međutim, prema dokumentaciji Uprave za nekretnine ne postoji dokaz da je Simović uopšte dao novac za stan kompaniji Čelebić. U zapisu ugovora UZZ br.1245/2019 koji je sačinila notarka Tanja Čepić navodi se da je Simović isplatio iznos od 210.000 eura prije zaključenja ugovora. Dakle taj novac nije evidentiran i isplaćen u prisustvu notarke koja je sačinila zapis ugovora. Čak i da jeste isplatio novac postavlja se pitanje kako je Simović mogao isplatiti toliki novac sa svega 192.945 eura prihoda i kredita izuzimajući još neuračunatu ratu za treći i najmanji kredit i bez ikakve prijavljene ušteđevine njega i supruge.

Osim toga, Simovićevo domaćinstvo je moralo da troši 2019. godine novac na hranu, piće, račune, poreze, održavanje prijavljenog voznog parka… što je dodatno opterećenje za kupovinu tako vrijedne imovine i što tadašnji ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade nije objasnio ASK-u.

U ugovoru o prodaji trosobnog stana od 242.000 eura sa kompanijom Čelebić iznos od 32.000 eura naveden je kao preostali dug (nakon uplate od 210.000 eura), koji se Simović obavezao da isplati najkasnije do 3. novembra 2020. godine. Taj rok je kasnije prolongiran do 3. novembra 2022. godine na osnovu potpisanog aneksa Ugovora o prodaji UZZ 776/2020 od 21. septembra 2020. godine.

Pokušaji da dobijemo odgovor od notarke Čepić zašto nije tražila od Simovića dokaz na koji način je isplatio kompaniji Čelebić 210.000 eura, što je bila njena zakonska obaveza, je ostao bez odgovora do objave istraživanja.

Sa druge strane, vrijedan tenderski ugovor sa drugom Čelebićevom firmom Čelebić agrar tadašnje Simovićevo ministarstvo je potpisalo nešto više od godinu dana prije nego što je zvanično evidentirana kupovina stana i parking prostora.

Početkom decembra 2017. godine Vlada premijera Duška Markovića formirala je Komisiju za valorizaciju poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, kojom je rukovodio upravo Simović. On je 18. decembra 2017. objavio javni poziv za učešće na tenderu za davanje u zakup nepokretnosti na lokalitetu Vranovići u opštini Kotor.

Državna zemlja ukupne površine od 1.564.477 kvadrata, čija vrijednost se procjenjuje na desetine miliona eura, ponuđena je u 30-godišnji zakup za uspostavljanje zasada maslina, s tim da se ponuđač obaveže da će najmanje 80 odsto ukupne zakupljene površine biti pod zasadima. Na zemljištu je nađen i izvor vode koji će uveliko riješiti problem navodnjavanja maslina.  Tendersku dokumentaciju otkupile su tri kompanije iz Podgorice – Montenegro Travel router, Čelebić agrar i Pierbesa. Prve dvije kompanije su u martu 2018. godine poslale ponude. Komisija na čijem je čelu bio Simović proglasila je ponudu kompanije Montenegro Travel Router neispravnom, dok je ponuda Čelebić agrara okarakterisana kao ispravna, nakon čega su otpočeti pregovori na usaglašavanju ugovora o zakupu.

Simovićeva Komisija za valorizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta je 19. aprila 2018. godine usvojila Izvještaj o rezultatima pregovora po osnovu tendera, piše u dokumentu Vlade, u koji je uvid imala LUPA. Dogovorena je cijena zakupnine od 101 euro po hektaru (101€/10,000 m2) ili 1,01 cent po metru kvadratnom (1,01c/m2) na godišnjem nivou. To znači da za 30 godina gazdovanja vrijednom imovinom na primorju Čelebićeva kompanija treba da plati ukupno oko 474 hiljade eura ili 15.801 euro godišnje uz realizaciju investicionog programa podizanja plantaža maslina vrijedan oko 7,9 miliona eura do 2022. godine uz stručni nadzor Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Međutim, tu nije kraj. Iako je poljoprivredno zemljište dato u zakup za poljoprivrednu valorizaciju, investitoru je naknadno dozvoljeno da, osim zasada maslina, dio zemlje namijeni u svrhu turizma „tipa T4 etno sela, ugostiteljstva i turizma“ čime se „dozvoljava formiranje parcele za objekat turizma (od 2500 m2 do max 5000 m2) za potrebe nove gradnje. Na parcelama je moguće graditi više objekata do postignute zauzetosti“. To pokazuje dokument kotorskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje od 28. decembra 2020. Sve to je Čelebić dobio od Simovića za godišnju cijenu zakupa od 1,01 cent /m2.

Novinari Mreže LUPA i Monitora su pokušali dobiti odgovor od Simovića na uočene nelogičnosti i kontradikcije koje se tiču njegovih prijavljenih prihoda, troškova, neusklađenog vremena kupovine nepokretne imovine i eventualnog konflikta interesa zbog tenderskog procesa. Međutim Simović nije odgovarao na pitanja poslata još 5. januara ove godine.

Iz nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu najavili su da će, za ovaj konkretni slučaj, uputiti inicijativu ASK-u „da sprovede adekvatnu kontrolu i utvrdi iz kojih je izvora bivši potpredsjednik Vlade kupio stan, kao i da li je time došlo do kršenja Zakona o sprečavanju korupcije“. Akcija navodi da „ovakvi slučajevi samo dodatno potvrđuju opravdanost zahtjeva da se što prije zakonski uredi pitanje sticanja imovine javnih funkcionera, što bi trebalo da bude jedan od prioriteta nove vladajuće većine”.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
(Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta
“Data novinarstvo u funkciji
vladavine prava“)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Za portparolku ministarka Bratić izabrala je Ljubicu Gojković, novinarku Srpske televizije. U jednoj od emisija koje je vodila Gojkovićeva, gostovala je i Rada Višnjić učiteljica iz Bara, poznata po tome što je pozivala učenike na molebane.

Još jedan od „eksperata” Vesne Bratić je i Vladimir Vuković, angažovan za konsultanske usluge. Vuković je, osim zbog pojedinih spornih objava na Fejsbuku, pod lupu javnosti došao nedavno, kada je uživo, na svom Fejsbuk profilu, prenosio doček boksera Petra Liješevića i, usput, vrijeđao novinara RTCG-a Nebojšu Šofranca, nazivajući ga „splačinom” i ometajući ga na njegovom radnom zadatku.  Iz Bratićkinog resora su se, naknadno, ogradili od „pretjerane euforije” koja je narušila poruku dočeka.

Nisu sporna samo imenovanja Bratićke, nego i razrješenja. Ministarstvo kulture imalo je 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu.U prvoj turi, tek  nakon što je ministarka stupila na funkciju,  aneks o produžetku ugovora jedino nije dobio pravnik Nedžada Popara, bez obrazloženja. Monitor je pisao o tome.

Monitor se obratio resoru Vesne Bratić i zatražio odgovor na pitanje koje su kompetencije preporučile Bojanu Đačić za direktorku osnovne škole. Osim toga, tražio je i informaciju o tome koliko je do sada osoba iz manjinskih naroda imenovano na neke od funkcija u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta. Odgovore nije dobio. Prema našim, dobro obaviještenim izvorima, u tim resorima nema nijednog pripadnika manjina, čak ni među nižim činovnicima.

„Trenutno svjedočimo trendu nacionalističkih istupa koji dodatno radikalizuju ionako tenzičnu atmosferu u zemlji. Posebnu težinu to ima kad dolazi od nekog ko radi za institucije. Iz svega što je javno dostupno o Bojani Đačić, proizilazi da se radi o osobi opasnih nacionalističkih stavova i stoga je važno da ona ne dođe u poziciju da upravlja obrazovnom ustanovom sa takvim pristupom različitostima”, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građanskog obrazovanje (CGO).

Kako je istakla, dobro je što je nadležno ministarstvo brzo odreagovalo njenom smjenom, ali bi to trebalo da bude naučena lekcija – da se ubuduće mnogo pažljivije i odgovornije pristupi izboru novog rukovodnog kadra. „Sporno je što će Đačićeva sa takvim stavovima nastaviti da obrazuje djecu u čijim bi se glavama u tom uzrastu trebala kreirati slika o građanskom društvu i društvenim normama, kao i razumijevanja različitosti, što ona nije prezentovala”, napominje Kaluđerović.

Zamjenu teza o smjeni Đačićeve napravio je poslanik vladajućeg Demokratskog fronta (DF) Marko Kovačević, koji je na posljednjoj sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava ocijenio da je ona smijenjena isključivo zato što je pripadnica srpskog naroda. „Otpočeo je jedan linč i odmazda samo zato što je pripadnica srpskog naroda i pretpostavljena joj je krivica. Problematizuje se svaki simbol koji srpski narod ističe u Crnoj Gori”, kazao je Kovačević, i zatražio od zaštitnika ljudskih prava i sloboda Siniše Bjeković da se izjasni o tom slučaju.

Bjeković je kazao da se, iz informacija u medijima, može zaključiti da Đačićeva nije smijenjena zbog njene nacionalne pripadnosti, nego zbog objava na društvenim mrežama. „Provjerićemo da li je razlog za smjenu sa dužnosti Đačić samo lično svojstvo, pripadnost srpskom narodu ili su to neki drugi opravdani i na zakonu utemeljeni razlozi”, naveo je on.

Crnoj Gori, na putu ka društvu različitosti koje se ne isključuju, ne pomažu pojedine opasne izjave ministarke Bratić. Poput one da „imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Ideje o elitnim narodima donijele su mnogo zla tokom istorije.

Nesuđena direktorica Đačić nije incident. Slika i prilika ministarke Bratić su ljudi koje bira za svoje saradnike. Očito je da ima neke specijalne kriterijume. I da ne planira tek tako da se sa njima rastane.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo