Povežite se sa nama

MONITORING

35 GODINA OD SMRTI JOSIPA BROZA I 25 GODINA VLADAVINE MILA ĐUKANOVIĆA: Maršal ili Šef

Objavljeno prije

na

U ponedjeljak se navršilo 35 godina kako je, u Kliničkom centru Ljubljana, umro Josip Broz Tito. Učesnik oba svjetska rata, maršal, vrhovni komandant NOV, jedan od osnivača pokreta nesvrstanih, trostruki narodni heroj i doživotni predsjednik SFRJ… Broz je umro 4. maja 1980. godine, 35 godina nakon što je u maju 1945. preuzeo upravljanje Jugoslavijom.

Vrijeme je još jednog jubileja: četvrt vijeka od kada Crnom Gorom gospodari Milo Đukanović. Iako nije učestvovao ni u jednom ratu on je Crnogorcima omogućio da ubijaju i ginu u borbi protiv Slovenaca, Hrvata, Bosanaca, Albanaca, UN i NATO. Doživotni je, čini se, predsjednik partije nastale preimenovanjem nekadašnjeg Saveza komunista (DPS) i posljednji (ex)komunistički vladar u Evropi. A da nije Fidela Kastra – možda i na svijetu. Đukanović ima više vlastitih firmi nego što je Broz imao ordena. Spisak njegovih prijatelja i poslovnih partnera koji su, istovremeno i na potjernicama, duži je od popisa Titovih saradnika iz vremena nesvrstanih.

Tito je, rekosmo, na vlast došao kao ratni pobjednik nad fašizmom. Zemlja je bila do temelja razorena. ,,Kraljevina Jugoslavija se nalazila među najnerazvijenim zemljama u Evropi sa nacionalnim dohotkom po stanovniku od 116 (tadašnjih) dolara i privrednim rastom narodnog dohotka od 1926. do 1939. godine po stopi od samo 2,1 odsto”, računa Miroslav Marković na portalu Peščanik.net. ,,Industrija je zapošljavala 7,1 odsto stanovništva, dok je sve ostalo računato kao poljoprivreda. Od 10.000 živorođene odojčadi umiralo je u proseku 1.323 u prvoj godini života.”

Prvi poslijeratni statistički podaci, iz 1952. godine, govore da je društveni proizvod (BDP) po stanovniku u Jugoslaviji iznosio 212 dolara. ,,Tih godina (1950) Jugoslavija donosi Zakon o preduzećima kojim se uvodi radničko samoupravljanje. O tom modelu italijanski istoričar slovenačkog porekla Jože Pirjevec tvrdi da je nastao ne samo kao negacija sovjetskog modela dirigovane privrede, nego i pod značanjim uticajem skandinavskih socijalista sa kojima je jedan od najbližih Titovih saradnika, Edvard Kardelj bio u tijesnom kontaktu”, navodi Marković.

Tada je, valjda, počela jugoslovenska bajka – priča o zemlji ponosnih, jednakih i zadovoljnih.

Nekih 55 godina kasnije, u vrijeme kada se država blagostanja smatra možda i najvećom evropskom tekovinom novog doba, premijer Đukanović na Bečkom ekonomskom forumu polaže zakletvu korporacijskom kapitalizmu.

,,Države Zapadnog Balkana treba da odustanu od kopiranja politika država blagostanja. One nijesu države Evrope učinile razvijenima već su implementirane kao težnja da se već stvoreno bogatstvo ravnomjernije raspodijeli. Sada, posebno u uslovima krize i negativnih demografskih trendova, visoki, destimulativni porezi, neodrživi penzijski i socijalni sistemi, rigidno tržište rada, preglomazna i birokratizovana administracija, poput teških okova ograničavaju konkurentnost i rast. Zato moramo biti hrabri i odlučni i sprovesti radikalne strukturne reforme koje će učiniti naše države privlačnijim mjestom za život, biznis i stvaranje”, blagoglagolja Đukanović. Stvarajući ,,privlačno mjesto za život” u kome i osnovnih ljekova ima samo za bogate i(li) privilegovane, dok je ostalima i gorivo luksuz. Kao što su to godinama i hrana, i obrazovanje i kultura…

Život je luksuz, ako ćemo pravo. Čitate i u ovom broju Monitora o egzodusu stanovnika sjevera Crne Gore. Vlast, kaže, nema podatke. Ona, Titova, ih je imala. Tada se znalo da je odlazak u pečalbu jedan od načina na koji se u životu održavaju najsiromašniji krajevi tadašnje države. A sloboda putovanja je bila jedna od očiglednih stvari koje su SFRJ razlikovale od modela sovjetskog socijalizma.

Činjenica da je Jugoslovenima bilo dopušteno da slobodno emigriraju od šezdesetih je omogućila mnogima da nađu posao u zapadnoj Evropi. To je, navode analitičari, doprinijelo da nezaposlenost bude pod kontrolom, ali je bilo i izvor kapitala u stranoj valuti. Prema popisu 1981. SFRJ je imala skoro 650 hiljada radnika ,,na privremenom radu u inostranstvu”. Manje od dva posto bilo ih je iz Crne Gore. Statistika bilježi 9.781 građana Crne Gore na privremenom radu u inostranstvu.

A od Nove godine ih je, kažu, samo sa sjevera otišlo četiri hiljade!

Uoči raspada SFRJ prosječna plata u Crnoj Gori bila je veća od tadašnjih 750 maraka. Proljetos, zapošljeni stanovnik Crne Gore sa prosječnom platom prima nešto više od 450 eura. Prema kursu po kome su se 2002. godine marke mijenjale za euro to je – isti iznos. Stvarna kupovna moć tog novca danas je mnogo manja.

Prije četvrt vijeka, kao i sada, u Crnoj Gori je zvanično radilo oko 160 hiljada ljudi. Samo, tada su zapošljeni Crnogorci platu zarađivali na brodovima Jugooceanije i Prekookeanske (više od 40 brodova potopila je DPSDP vlast), u Luci Bar, Izboru, Solani, Primorci, u HTP Boka i Ulcinjskoj rivijeri, Institutu Simo Milošević… U podgoričkim industrijskim gigantima: Radoju Dakiću, Marku Radoviću, Industriji-import-u, Duvanskom kombinatu, Elastiku, cetinjskom Obodu i Košuti, rožajskom Gornjem Ibru, pljevaljskom Jakiću, bjelopoljskom Vunku, Imaku ili kotorskom Fjordu…

Sada u statistici dominiraju državni službenici, penzioneri i nezapošljeni. Iako ih država (nezapošljene) pokušava sakriti kao zmija noge.

Nekada je svaka podgorička osnovna škola imala stomatološku ordinaciju. Danas 85 odsto novozapošljenih (na određeno vrijeme – tokom ljetnje turističke i građevinske sezone) čine nekvalifikovani i kvalifikovani radnici. Mlađi ne pamte: Miško Vuković, Vujica Lazović, Milica Pejanović Đurišić, Ljubiša Stanković… u svojim političkim biografijama sa ponosom ističu da su bili studenti generacije na svom fakultetu ili odsjeku. Gdje su studenti generacije koji su diplomirali nakon što su pomenuti prigrabili vlast? Na birou? U inostranstvu? Ili u nekoj od partija vladajuće koalicije, čekaju da ih šefovi pošalju na radni raspored. Ako, prethodno, pribave očekivani broj glasova.

I nije to samo naša osobenost.

Peter Lovšin, pjevač nekada kultne pank grupe Pankrti (njihovi stihovi ,,drugovi ne vjerujem vam” postali su subverzivna antikomunistička himna krajem 70-ih, ali Lovšin naglašava da bend nikada nije cenzurisan) za današnju Sloveniju kaže da je „opasnija od Iraka zato što je toliko depresivna”. I sjeća se: ,,U Jugoslaviji, ljudi su se zabavljali. Sada, sve se svodi na novac i to nije dobro za male ljude”.

Petar ima prilično istomišljenika. Više od 80 odsto učesnika ankete koju je, među populacijom starijom od 50 godina, proveo hrvatski portal Moje vrijeme misli da se za vrijeme SFRJ živjelo bolje.

Među njihove istomišljenike spadaju i oni Crnogorci koji su prije nekoliko dana predložili da se u centru Podgorice izgradi ogroman spomenik Titu. Đukanović svoje spomenike već ima – od Pljevalja do Boke. Samo se, za sada, oni vode pod imenima raznoraznih of-šor kompanija.

Dugovi i drugovi

Sve zemlje bivše SFRJ, sem Slovenije, klize u dužničko ropstvo, cijene ekonomisti. I ako ne preduzmu hitne i oštre mjere, u njega će i zapasti. Prema prošlogodišnjim podacima, Slovenija je nominalno najzaduženija među državama bivše Jugoslavija. Ona stranim povjeriocima duguje skoro 30 milijardi eura, odnosno, više od 80 odsto BDP-a. No, analitičari cijene da je Slovenija, među bivšim SFRJ državama, i najsposobnija da vraća svoje dugove. Sloveniju visinom duga slijedi Hrvatska sa kreditima od skoro 29 milijardi. Prati ih Srbija. Njen dug je početkom prošle godine prešao iznos od 20,5 milijardi eura. I raste, približno, brzinom od 3,5 miliona eura dnevno. Rast crnogorskog duga može se pratiti na dnevnoj osnovi, pošto je, par godina, i on veći od million eura dnevno. Crna Gora danas duguje više od dvije milijarde eura (a skoro trećinu tog iznosa treba računati u dolarima – što znači da dug, samo po toj osnovi, može biti i koju desetinu ili stotinu miliona eura veći). Makedonija tri, a Bosna i Hercegovina više od 5,5 milijardi eura. Svaka od pomenutih država duguje više od 60 odsto sopstvenog BDP-a. I Kosovo stranim povjeriocima duguje 600 miliona eura. Ali svojski rade na uvećanju tog duga. Države nastale raspadom Titove Jugoslavije danas duguju između 90 i 100 milijardi eura. Skoro pet puta više nego što je SFRJ dugovala uoči raspada (19,5 milijardi dolara).

 

Ko je bolji

,,Skloni smo da tvrdimo da se Titova Jugoslavija samo u svojoj prvoj fazi približila totalitarnom režimu, odnosno u razdoblju od 1945. do 1953. To ne znači da želimo da kažemo da je Jugoslavija bila demokratska u svakom smislu”, kažu sociolozi Univerziteta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek u radu koji je prošle godine objavljen u specijalizovanom časopisu Communist and Post-Communist Studies. Oni navode kako je ,,vlast, odmah nakon rata, smaknula veliki broj građana bez suđenja”. Ali podsjećaju da se ,,tako nešto događalo u i drugim zemljama, na primjer u Francuskoj”. Hrvatski sabor je 2006. usvojio deklaraciju o ,,osudi zločina počinjenih tokom totalitarnog komunističkog sistema u Hrvatskoj, 1945-1990”. Neku godinu kasnije, 2011, i Ustavni sud Slovenije presuđuje kako grad Ljubljana ne može novu ulicu nazvati po Josipu Brozu, pošto ,,Tito simbolizuje totalitarni režim”. Flere i Klajnšek ističu kako je od sredine ‘60-ih bio vidljiv kulturni i vjerski pluralizam. ,,U pozorštu su redovno igrali avangardi zapadni dramatičari kao što su Ionesco, Miler, Kami, Osborn i Albe. Takođe, štampane su knjige Kamija, Sartra, Šumpetera i Markuza, koje su negirale ulogu radničke klase kakvu je njegovala komunistička dogma”, ističe se. Prema podacima iz članka represija prema vjerskim zajednicama bila je snažna do 1950-ih. ,,Već 1966. vjerske zajednice izdaju 65 novina s ukupno 3,59 miliona primjeraka, a 1987. ukupno 99 novina s više od 3,7 miliona primjeraka. Za poređenje, u Sovjetskom Savezu do 1990. samo je časopis Moskovske pravoslavne patrijaršije bio dostupan tamošnjoj javnosti.”

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo