Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST I NERASVIJETLJENA UBISTVA:Procesuiranje žrtvi

Objavljeno prije

na

Ovdašnji paradržavni mediji ovlašćeni su da saopšte: ,,Ubistvo Budvanina Saše Markovića povezano je sa razračunavanjem grupe međunarodnih švercera narkotika porijeklom sa eksjugoslovenskih prostora, pokazuju dosadašnji rezultati policijske istrage…”. I detalj više, za eventualne nevjerne tome: ,,crnogorska policija je ustanovila vezu Markovića sa nekim bezbjednosno interesantnim osobama sa Crnogorskog primorja, iz Budve i Kotora, koji uglavnom svoje operacije izvode u inostranstvu”.

Ako se, nepovjerljivi, zapitate – otkud sva ova priča kada prvih četiri-pet dana nakon Markovićevog ubistva ni najbolje obaviješteni novinarski izvori o posljednjoj žrtvi budvanskih sačekuša nijesu znali praktično ništa više od biografskih podatak sa interneta, evo odgovora: ,,Prema procjeni crnogorske policije ubistvo nema nikakvu političku pozadinu”.

I nije slučajno to što su svi ovdašnji mediji istog dana (prošla srijeda, 22. april) zapljusnuti talasom praktično identičnih nezvaničnih informacija. U kojima, ipak, nedostaje nekoliko elementarnih odgovora.

Kako je, na primjer, moguće da je policija tek nakon Markovićevog ubistva ustanovila veze nekadašnjeg poslanika u Skupštini Crne Gore i SCG sa bezbjednosno interesantnim osobama. Valjda takve neko drži na oku vodeći računa o tome s kim, kako i zašto kontaktiraju? Ili je dovoljno to što se povremeno, po potrebi posla, javljaju službi.

Jednako je zanimljiva ta već izvikana, iako krajnje nestvarna, priča o 300 kilograma crnogorsko-srpsko-hrvatskog kokaina koji je, kažu, nestao u Valensiji u oktobru prošle godine. Navodno iz stana nedavno ubijenog Gorana Radomana (Cetinjanin, od ranije poznat policiji, ubijen je pred ulaznim vratima stana u Beogradu, sredinom februara ove godine). Isti taj kokain je, tvrde isti izvori, nedavno zaplijenjen na jahti Infraganti, u blizini španske obale. Španska policija je na brodu uhapsila tri osobe – po jednog državljanina Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Ako naša policija sve to zna, zašto niko nije uhapšen? Ili makar sačuvan od eksploziva i(li) kiše metaka plaćenih ubica. Markovićevo ubistvo je već treći, četvrti, a možda i peti zločin koji se ,,pouzdano” povezuje sa kokainom nestalim u Španiji. Ali uvijek sa nekoliko dana zakašnjenja.

Ta, naknadna pamet, podsjeća na priče koje smo već slušali. Prisjetimo se makar dva slična događaja.

Maj – jun 2010. godine. Još se Dragan Dudić zvani Fric, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Bokokotorskom zalivu i, prema nezvaničnim interpretacijama verziranih, desna ruka kokainskog bosa Darka Šarića, borio za život u podgoričkom KBC-u, nakon što je na njega pucao sugrađanin Ivan Vračar… kad je iz policije stigla nezvanična interpretacija počinjenog zločina. Tu verziju je dan-dva kasnije potvrdio i tadašnji direktor Uprave policije Veselin Veljović. Dok se Vračar branio ćutanjem, Veljović je obznanio kako je uhapšeni u najmoćnijeg Kotoranina pucao kako bi osvetio Dejana Đukovića, svog prijatelja iz djetinjstva i vlasnika kotorskog Red taksija koji je ubijen godinu ranije. Veljović je u isto vrijeme i na istom mjesto saopštio kako policija nije imala informaciju da Vračar sprema Dudićevo ubistvo i da nema saznanja o tome ko je i zašto ubio Dejana Đukovića.

Veljović je prećutao da se ubijeni Dudić nepuna dva mjeseca prije smrti sa srpskim tužiocima i agentima BIA-a dogovarao o statusu svjedoka-saradnika u procesu protiv Šarića, njegovih pomagača ali i mogućih nalogodavaca (Monitor 13. februar 2015). Da li je moguće da direktor Uprave policije za sve to nije znao u junu 2010?

I to je bolje od optužbi da su za Dudićevo ubistvo krivi – novinari. ,,Mislim da su mediji dosta doprinijeli da dođe do ovog ubistva”, rekao je koji dan po ubistvu Andrija Popović, tadašnji potpredsjednik kotorske Skupštine, a danas poslanik vladajuće koalicije i predsjednik Liberalne partije.

Vratimo se u proljeće 2004. godine. Samo koji dan nakon ubistva Duška Jovanovića vlasnika i urednika dnevnika Dan, (nalogodavci i neposredni izvršioci ovog zločina do danas nijesu otkriveni ) na talasima Antene M Milo Đukanović skoro pa da prima saučešća. ,,Ova vlast je vjerovatno, uz porodicu Duška Jovanovića, bila najviše zainteresovana da on bude živ i zdrav”. Premijer je osim jadanja upro prstom: ,,A da li je neko drugi imao suprotne interese – da destabilizuje Crnu Goru ili da možda ponudi novu šansu opoziciji, treba svi malo ozbiljnije da promisimo”!?

To ubistvo ostaje jedna od tema kojoj se Đukanović, u minulih 10 -11 godina, redovno vraćao. Nikad na isti način. Tako se Đukanović ovom temom pozabavio i na konferenciji za štampu posvećenoj rezultatima njegove Vlade nakon 100 dana mandata, u martu 2013. godine. ,,Duška Jovanovića je ubio onaj ko ga je najviše koristio dok je bio živ”, ustvrdio je Đukanović. Skicirao je i profil naručioca ubistva: ,,Taj čovjek, koji, uzgred, ponekad zna i da zapali poneku ambasadu velike države u Beogradu, ima jednu gadnu naviku: kada zaključi da neko ko mu vjerno služi dok je živ može više poslužiti kao mrtav onda ga učini mrtvim”. Da bi odagnao moguće sumnje, dodao je detalj: „To je isti onaj koji nosi politički kišobran za ubistvo Zorana Đinđića”. Samo koji dan ranije je Vladimir Beba Popović pomenuti politički kišobran smjestio u ruke Vojislava Koštunice.

Đukanović je insistirao da njegove optužbe nijesu politički blef u jeku predsjedničke kampanje: „Ne mislite valjda da bih se služio ovakvim optužbama da bih konstruisao na nečiji račun.” Istovremeno su nas njegovi saradnici uvjeravali u suprotno.

,,Premijer je iznio svoj politički stav”, objašnjavao nam je Duško Marković, kao potpredsjednik Vlade. Istovremeno, bilo je to početkom prošle godine, bivši direktor ANB-a je objelodanio da je državna bezbjednost, prije ubistva, imala informacije da je bezbjednost Duška Jovanovića ugrožena. ,,Tada smo ukazivali… na određene rizike i opasnosti koji se tiču bezbjednosti gospodina Jovanovića. Pisao sam gospodinu (Andriji) Jovićeviću odgovarajuća pisma da se o tome povede više računa, tako da ja ne osjećam nikakvu odgovornost”, objašnjavao je Marković.

Isti principi, izgleda, važe i danas. Tako su čelnici crnogorske policije i ANB ignorisali informacije (Blic, decembar 2014) da je Baranin Armin Muša Osmanagić ubijen dok je – zbog informacija da je naručeno njegovo ubistvo – bio pod pojačanim nadzorom ovdašnjih bezbjednosnih službi. ,,Neko je zakazao u bezbjednosnim strukturama, jer je nedopustivo da čovjek koji je bio pod nadzorom bude ubijen usred dana”, citirao je Blic svog sagovornika. Nadležni su sve to prećutali.

Zato je svaka sličnost sa novim talasom ubistava i (ne)zvaničnom reakcijom na zločine očekivana i namjerna. Premijer ponovo ima glavnu riječ. Ne smeta mu ni to što je, nakon deset godina prozivki na račun navodnih naručilaca ubistva Duška Jovanovića, revidirao vlastite stavove. ,,Ponavljam svoju verziju, koja ne mora biti istinita”, saopštio je Đukanović prošlog ljeta u parlamentu da bi nedugo zatim, u Državnom tužilaštvu, saopštio kako su njegove izjave o ubistvu Jovanovića ,,date u političkom kontekstu i da je o nalogodavcima govorio iz političke vizure”.

A sada, nakon ubistva Saše Markovića, optužuje ,,medije, političke subjekte i NVO sektor” da su, praktično, u dosluhu sa zločincima: ,,Nema nikakve sumnje da je jasno sugerisano onome ko bi se mogao identifikovati kao počinilac ili poručilac posljednjeg ubistva u Budvi, da se blagovremeno skloni”, kazao je Đukanović. O tome otkud informacije, i zašto u prozivkama i spekulacijama prednjače mediji pod kontrolom različitih frakcija vladajuće koalicije – ni riječi.

Po pravilu, ova vlast krivce ne traži da bi ih izvela pred lice pravde, već da bi pritvrdila njihovu lojalnost. Zločin ili kazna.

Zločin i statistika

Prošlogodišnja stopa kriminaliteta u Crnoj Gori bila je najmanja među državama u regionu, pohvalio se nedavno premijer, tokom premijerskog sata. Tvrdnju o padu stope kriminaliteta ilustrovao je i podatkom o 18 ubistava tokom 2014. (svako četvrto ostalo neriješeno). Ako vam je teško da računate: ni dva ubistva mjesečno.

,,Prema podacima policije od 1992. do kraja 2014. godine, od ukupnog broja izvršenih krivičnih djela ubistva, riješeno je 91,5 odsto…”, poigrao se procentima predsjednik Vlade – kao da je riječ o ostvarenoj proizvodnji aluminijuma ili planiranom deficitu u državnoj kasi.

Kada se iskazani procenti života prekinutih nasilnom smrću pretvore u koliko toliko razumljive brojke, dolazimo do podatka da su od 1992. u Crnoj Gori izvršena 504 ubistva, dok ubice nijesu pronađene u čak 43 slučaja. Iako je priličan broj ovih ubistava, sudeći po načinu na koji je počinjen zločin i policijskoj interpretaciji, bio djelo plaćenih profesionalaca, njihovi nalogodavci nijesu otkriveni i osuđeni praktično ni u jednom jedinom slučaju.

Da se vratimo jeziku statistike. Ako ste odrasla osoba koja živi u Crnoj Gori, postoji vjerovatnoća od približno 1:900 da bi u narednih četvrt vijeka mogli biti ubijeni – u kancelariji, kafani, kući, automobilu, na podgoričkom korzou, budvanskim ulicama i plažama… Za pripadnike tzv. jačeg pola pomenuta mogućnost je, otprilike, dva puta veća.

Tek poređenja radi: bukmejkeri cijene kako je mogućnost da će neki ljubitelj klađenja pogoditi konačan ishod (pobjeda, poraz, remi) svih deset utakmica jednog kola engleske prve lige manja od 1:2000.

Znate li, uostalom, za još neku zemlju u kojoj je predsjednik parlamenta svjedok profesionalnog ubistva izvršenog kasno poslijepodne, u centru glavnog grada. Žrtva – načelnik Pete uprave tadašnje Službe državne bezbjednosti CG Darko Beli Raspopović. ,,Naišao sam u trenutku kada je ubica stajao iznad žrtve. Nijesam mu vidio lice, jer je meni bio okrenut leđima. Gledalo ga je barem pedeset prolaznika. Toliko se komotno ponašao da sam u prvom momentu pomislio da je on policajac. Onda se mirno udaljio. Vjerovatno je u pitanju neki ekstra profesionalac”, svjedoči Ranko Krivokapić u januaru 2001.

Raspopovićev ubica do danas je ostao nepoznat.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo