– Sreća!? Sinko, moj pokojni otac je znao šta je sreća Dobro zdravlje i loše pamćenje! O sebi je uvijek govorio da je nesrećan. Jer je imao loše zdravlje i odlično pamćenje. A ja…ja sam ti i tako i tako. Imam odlično zdravlje, ali me služi i pamćenje. Daj mi malo od tog tvog truda – odličan je. Ko ti ga pravi? Ja sam znao napraviti dobar trud ali sad više ne mogu. Popustila snaga. Baš dobar trud – i lijepo miriše i lako prima iskru. Znači, zdravlje me služi, pa sam srećan; ali i dobro pamtim – eto ti nesreće! Znaš, dok si se spuštao livadom, sa tim šarenim štapom …da vidim, kažeš drijen!? Pravi drijen, nema šta! I nije ti malo pretežak!? Meni bi sad bogami bio poteži. Volim dobar štap od drijena. Uvijek sam volio. Izaberem prav, gladak drijen, bez mnogo čvorova. Pa ga ostavim da se suši na tavanu. Poslije mu skinem koru, nagorim ga da se posve ispravi, uglačam finom šmirglom i eto ti štapa, da ne tražiš bolji! Gdje sam stao…? Aha, kažem, dok sam te gledao lakog koraka sa tim štapom, rekoh: Evo srećnogčovjeka! A onda sam čuo tu pjesmu što si je svirkao. O Gorizia,Tu Sei Maledetta! Piše se sa dva “t”, da znaš! I odmah rekoh sebi: Možda i nije tako srećan. Čim zvižduče takvu pjesmu! Mi smo iz Istre. Otac mi je bio Istranin, sa Učke! I borio se kod Gorizie. Na Piavi i na Isonzu. Od jedanaest velikih bitki, ova je bila sedma. Počela je 6 avgusta 1916 i trajala je do 17 avgusta – punih 11 dana. Stari je tada imao 20 godina. Klanica, ne može se opisati, tako nam je pričao. Preko sedam stotina hiljada mrtvih u svim tim bitkama, a više od milion ranjenih… Qui si more gridando:Assasini/ Maledetti sarete un di!
Starac zapjeva pormuklim glasom.
– Znaš šta to znači? Ovdje se umire sa krikom: Ubojice! Bićete prokleti jednog dana. Otac je često pjevao tu pjesmu. I prevodio nam, riječ po riječ. Ja sam devetnaesto godište. Taman sam napunio devedesetu. Kad se napravila ona prva Jugoslavija, otac je tražio najdalje mjesto od svojih sjećanja. Nadao se da će zaboraviti. Da bi opet našao sreću. U zaboravu. Tako smo otišli čak ovamo, na krajnji jug Jugoslavije. Ovdje, na Prespu. Otac se ovdje i oženio. Nikada se nije vratio u Istru. Ja sam se tu i rodio. Preživio je Goriziju bez rane, ni ogrebalo ga nije, što se kaže! Samo ga je mučila ta velika tuga, sjećanje, to njegovo predobro pamćenje. Kada je čuo za atomsku bombu, odmah se sjetio: taman šestog avgusta, kao i ta sedma bitka o kojoj nam je pjevao tu pjesmu, ni trideset godina poslije Gorizie i svih onih ubijanja! Tri dana kasnije je umro. Od muke što se toliko ubijamo. I što nećemo prestati nikada…A čiji je dan danas!?
– 28 juli – rekoh. Rođendan moje kćerke Maje.
Dan je bio … šta da kažem: jedan od ona tri savršena dana koliko ima svaka godina. Ja sam otišao da naberem jagoda i malina za rođendan moje kćerke. Svake godine, od kada se rodila, naberem za nju jagode. Tradicija. Satima sam uživao u plaveti bez i najmanjeg oblačka, našetao se kroz bujne trave i gusto cvijeće, nagledao se dalekih planina – vidljivost je bila nevjerovatna! – od Albanije, Grcke, do Pirina u Bugarskoj i slavnog Ljubotena na obodu Makedonije prema Kosovu. I sada, dok sam slušao priču o Goruiziji, (pjesma mi se urezala kao melodija, volim je, pa sam je zviždukao, ali nikada nisam mislio na njen sadržaj, ni to u kakvim je uslovima nastala), uglerdah sam i daleke Alpe, pred očima mi se ukazaše i rijeka Piava i obrisi Učke u Istri…i grmljavina topova, i eksplozije, i krici
Ubojice! Bićete prokleti jednog dana!
– Cijeli ovaj svijet je Goricija, kad’ će Boljicija!?
To starac doviknu za mnom i nasmija se. Proslavili smo Majin rođendan. Sa jagodama i malinama. Evo ga opet 6 avgust. I dalje se umire posvuda. Ne znam hoće li doći dan kada će ubojice biti prokleti od svojih žrtava. Ni hoće li ikada svijet postati Boljicija…
Ferid MUHIĆ