Povežite se sa nama

MONITORING

Na gotovs

Objavljeno prije

na

Sa važnih funkcija uskoro bi mogli da pođu dvojica poznatih Mojkovčana, šef ANB i predsjednik Savjeta Centralne banke. Dušku Markoviću narednog mjeseca ističe petogodišnji mandat, dok su šanse Ljubiše Krgovića da „preživi” rasplet oko novog zakona i sukob sa Prvom bankom samo teoretske (vidi boks). Jedini koji će, sasvim izvjesno, iz „mojkovačkog klana” i dalje ostati na bitnoj funkciji je Veselin Vesko Veljović. Direktor Uprave policije karijeru duguje Dušku Markoviću, komšiji iz mojkovačkog sela Podbišće. Marković je 1992. preporučio Veljovića, poručnika Vojske Jugoslavije, da se zaposli u MUP-u i odmah dobije dužnost komandira milicijske stanice u Pljevljima.

PORUČNIK LOVI ŠPIJUNE: No, zimus je došlo do naznaka razmimoilaženja između Veljovića i Markovića, na vrlo iritirajućoj temi – Nebojša Medojević. Uprava policije je 13. februara saopštila da lider PzP-a „neistinama pokušava da diskredituje službe bezbjednosti naše države” a da „prema našim saznanjima (Medojević) sa nekim drugim bezbjednosnim službama ima odličnu saradnju”. ANB je policiju demantovala, jer „nema saznanja da je Medojević saradnik inostranih obavještajnih službi”.

Ne biva u nekoj uređenoj državi da zapovjednik specijalne jedinice – koja u opisu posla dominantno ima „manuelne radove” na razbijanju uličnog nasilja – postane šef policije, kao Veljović 2005. u periodu kada se bivša Služba javne bezbjednosti izmještala iz MUP-a u zasebnu upravu.

Inferiornost u specijalističkim znanjima (poput: upravljanja istragama, obezbjeđivanja dokaza, krim-viktimologije), poručnik Veljović je potvrdio u Orlovom letu, navrat-nanos i na sramotu proglašenom „najvećom anti-terorističkom akcijom u istoriji crnogorske policije” u kojoj su policajci uhapšenike danima premlaćivani, morili glađu i žeđu.

U međuvremenu, budžet Uprave policije, kojim raspolaže Veljović, porastao je sa 50 miliona 2006. do 82,5 milona u prošloj, zatim 64,8 milona eura za ovu godinu, ali su rezultati sa „krupnim ribama”, izostali. Što se dešava sa 2006. na sav glas reklamiranim Veljovićevim akcijama „suzbijanja privrednog kriminala” (službeno se poricalo da ima organizovanog kriminala) – Oportjuniti banka, Inpek, Mljekara, Montenegro banka, Montenegroerlajnz?

BURA U ČAŠI: Dio odgovora o učinku policije se nalazi u Izvještaju o radu i stanju bezbjednosti za 2008. (za 2009. još nije usvojen). Specijalnom tužiocu 2008. je policija podnijela samo osam važećih prijava: dopunu prijave iz 2001. za ubistvo, zatim prijave za trafiking, rasturanje 15.400 falsifikovanih dolara, utaju poreza od milion eura, protiv grupe koja je navodno pripremala ubistvo, grupe koja je dilovala drogu i pokušala ubistvo, grupe za krijumčarenje državljana Albanije i nekih rukovodilaca Luke Bar.

U Izvještaju o progresu Crne Gore 2008. Evropska komisija (EK) je objavila službene podatke da „između januara 2007. i aprila 2008., Odjeljenje za organizovani kriminal Uprave policije sprovelo samo pet finansijskih istraga”, dok „nijedna mjera tajnog nadzora nije preduzeta u istrazi slučajeva korupcije”. U Izvještaju EK za 2009. navodi se da je (do aprila te godine) pokrenuta svega jedna finansijska istraga iz organizovanog kriminala. Službenici iz tog odjeljenja se, nakon izvjesnog vremena, raspoređuju na druge zadatke, iako „moraju ostati fokusirani na ovim poslovima”.

EK je, na bazi službenih podataka, procijenila da Odjeljenje za borbu protiv organizovanog kriminala „nema dovoljan broj zaposlenih, a na lokalnom nivou uopšte nema zaposlenih” iako je „broj policijskih službenika i dalje visok u poređenju sa registrovanom stopom kriminala”. Naime, Veljović je šef ukupno 6.500 zaposlenih u Upravi policije, što je gotovo tri puta više od brojnosti Vojske Crne Gore.

Indirektno je, od strane EK, ukazano da povjerljive informacije iz policijskih istraga o organizovanom kriminalu i korupciji cure, jer diseminacija obavještajnih podataka i informacija nije zasnovana na need-to-know („treba da zna”) principu, već na hijerarhijskim kanalima komunikacije gdje je Veljović alfa i omega.

„TUĐI KRIMINAL”: Priznao je Veljović 2007. da je izložen ,,opstrukcijama u svim fazama krivičnih postupaka čak i od ljudi iz izvršne vlasti” a u Pobjedi 25. juna tvrdi da su „takvi uticaji ostali na pokušajima”. Ko je ometao poručnika, šefa policije, u njegovim istragama koje su se, u krajnjem, svele na buru u čaši?

Veljović zbilja misli da je sve u hiperinflaciji pridjeva „profesionalno”, pa u intervjuu Pobjedi veli: „profesionalni stavovi”, „preofesionalni cilj”, „profesionalna saradnja”, ,,profesionalno realizovano”, „profesionalno najbolje”, „profesionalnog osnova”, „profesionalno pohvalili”.
Nedostatak rezultata u borbi protiv organizovanog kriminala u obrnutoj je srazmjeri sa histeričnim javnim istupima šefa policije.

„Menadžment Uprave policije je registrovao aktivnosti NVO, koje koruptivnom ponašanju daju nerealne dimenzije, kao postupanje i ponašanje sa ciljem da se nanese šteta državi i građanima”, kazao je Veljović 17. marta prošle godine. U opisu angažmana šefa policije, čl. 5 Zakona o Upravi policije, piše da „starješina policije ne može biti član političke stranke, niti politički djelovati”. Što je „političko djelovanje” ako nijesu Veljovićeve tvrdnje nedavno u Pobjedi da „nam neki mediji, NVO i političari uvaljuju tuđi kriminal”?

Kao karakterističan primjer „tuđeg kriminala”, koji se nas ne dotiče, Veljović izdvaja slučaj Sretka Kalinića – srpskog kilera u bjekstvu od 12. marta 2003, uhapšenog nedavno u Zagrebu. Vjeruje se je Kalinić jedno vrijeme bio u Crnoj Gori, što šef policije cijeni „kao zao pokušaj da se Crna Gora, odnosno samo njeno ime, uvuče u najteže kriminalne događaje, počinjene na teritoriji Srbije u posljednje vrijeme”.

Kako onda uklopiti činjenice o zločinu iz avgusta 2008, kada je Kalinić, kako tvrdi, pucao u Budvi na Ivana Delića i greškom ubio nedužnog mladića. Dakle, Kalinić je, po svemu sudeći, bio u Crnoj Gori, u to vjeruje i Delić, meta napada.

Što je onda naš a što „tuđi kriminal”? Veljović se opuči tvrdeći da su nam „uvalili” Darka Šarića i da će ga „uhapsiti ukoliko se pojavi”. A umakao mu je Šarić još 1993. nakon pljačke u Pljevljima.

 

Milovi Mojkovčani

Duško Marković i Ljubiša Krgović u establišmentu su pune dvije decenije, najbliži saradnici Mila Đukanovića. Marković je od 1991. do 1996. bio generalni sekretar Đukanovićeve vlade.

Kadrovska sudbina šefa ANB u javnosti je procjenjena različito: po jednima, odlazi uslijed izvjesnih neslaganja oko mjesta i uloge ANB u borbi ili simuliranju borbi protiv organizovanog kriminala (čl. 6 Zakona o ANB obavezuje tajnu službu na „prikupljanje podataka o djelatnosti organizacija, grupa i pojedinaca usmjerenoj na vršenje… organizovanog kriminala”). Nebojša Medojević, predsjednik PzP, tvrdi da bi upravo Marković mogao naslijediti Đukanovića. Postoji i treća opcija: direktor ANB može biti i reizabran.

U politici je Marković, kao član i funkcioner SKCG još od ranih 1980-ih a 1996. je bio izabran za poslanika DPS-a. Kao šef tajne policije od 1998. se „departizovao”, mada u javnosti 2007. nije prošla neopaženo inicijativa odbora DPS-a Mojkovac da Markovića i Krgovića predloži kao kandidate za predsjednika Crne Gore.

Pouzdano je jedino da se priprema prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o agenciji za nacionalnu bezbjednost. Ovim zakonom bi se, piše u Programu rada Vlade za 2010, obavilo „usklađivanje važećeg zakona sa Ustavom Crne Gore i sa utvrđenim strateškim opredjeljenjima u izgradnji i funkcionisanju sistema nacionalne bezbjednosti”.

Slično usklađivanje statusa CBCG sa Ustavom, upravo je formalno objašnjenje za donošenje novog Zakona o CBCG. Za Krgovića je to pouzdan nagovještaj definitivnog raskida duge saradnje sa Đukanovićem. Bio je Krgović 1991-1992. direktor Zavoda za zapošljavanje a do 1994. lični Đukanovićev savjetnik, kasnije i potpredsjednik Vlade za finansijski sistem i javnu potrošnju.

U paketu sa Krgovićem, procjenjuje se, vrlo vjerovatno će biti smijenjen i još jedan Mojkovčanin, predsjednik UO Fonda za zaštitu depozita Predrag Marković. Fond je važna karika u bankarskom poslovanju, a Markovića je na dužnost postavio guverner Krgović. I Marković je u krugu Đukanovićevih insajdera: od 1991 je bio načelnik Finansijske policije, zatim 1994. pomoćnik i 1996-2004. direktor Poreske uprave.

 

Pravi život!

Još jedan Mojkovčanin, policajac, dugogodišnji saradnik Duška Markovića, našao se u fokusu javnosti. Za Vlatka Rakočevića, rukovodica ANB za Mojkovac, zatražena je provjera da li je učestvovao u navodnim nezakonitim radnjama po osnovu fono zapisa koji se pojavio na internetu skupa sa video snimkom svadbe Safeta Kalića.

MANS je zatražio odgovor na koji način je Rakočević stekao vrijednu imovinu u Mojkovcu i Podgorici. Iz ANB su odgovorili: „ Ne raspolažemo podatkom da je svoju imovinu stekao na nezakonit način”.
Rakočević se pojavljuje i na jednom drugom snimku „zakačenom” na internetu. Radi se o dugometražnom promotivnom spotu SKCG za prve višestranačke izbore 1990. koji se vrtio na TVCG pod čuvenim sloganom Godine počinju januarom. U svojstvu anonimnog, „slučajnog i običnog građanina” snimljenog u Podgorici, između govora čelnika SKCG, emitovana je Rakočevićeva izjava, koja glasi:

„SK u Crnoj Gori je trenutno jedina partija koja nije nacionalna, koja je u svojim redovima okupila pripadnike svih naroda i narodnosti. I sigurno da u ovom momentu garantuje sigurnost svim građanima, tj. ono staro, kako ga mi nazivamo, bratstvo i jedinstvo, ovih ljudi, koji žive na ovim prostorima. I ovi ljudi koji vode SK, mislim da su garancija da ćemo mi izaći iz ove ekonomske krize i pružiti ovom narodu jedan normalan život. Pravi život!”

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VODA ZA PIĆE, MAREZA I VELJE BRDO: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi– preko 100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom

U subotu su iz Vodovoda Podgorica obavijestili građane da voda sa Mareze nije za piće. Kako nedjeljom ne rade prodavnice, građani Podgorice su u nedjelju ispraznili zalihe vode benzinskih pumpi.

Podgoričani su navikli da čim kiša zaređa vodu ne smiju piti. Tokom prošle godine nije bila ispravna za piće tokom januara, oktobra i novembra. Prije ove restrikcije, ove godine nije bila za piće ni početkom januara.

Prošlog decembra počelo je čišćenje kanala Mareza. Mediji su tada izvještavali da će se riješiti dugogodišnji problem zamućenja vode, te da će nevolje sa pijaćom vodom postati prošlost. Kada su radovi završeni, iz Vodovoda su objavili da je kanal, nakon više od dvije decenije, ponovo prohodan cijelom dužinom od oko 8,5 kilometara. Takođe, saopštili su  da se očekuje pozitivan efekat čišćenja na pojavu mutnoće vode, ali da će precizni podaci biti dostupni tek nakon dužeg perioda praćenja i detaljnije analize.

Praćenje je pokazalo zamućenost i u novembru, pa je ove sedmice  direktor Vodovoda Aleksandar Nišavić izjavio je da je kanal nakon čišćenja bio bez problema sa zamućenjem čak i tokom obilnih padavina u februaru i martu, ali da je sada ponovo bilo prepreka u kanalu. On je za Radio Crne Gore kazao da su ga nesavjesni pojedinci i firme ponovo zatrpavali ili u njemu odlagali građevinski materijal.

Objasnio je i da je kanal nedavno ponovo očišćen: „Nadležne inspekcije rade svoj posao, ali nisu u mogućnosti da 24 časa nadziru kanal koji je dužine oko 8 kilometara i na taj način preventivno spriječe neke nedozvoljene radnje“, naglašava Nišavić. Prevedeno, kad nema preventive ima zamućenja jer čišćenje samo po sebi očigledno nije dovoljno.

U međuvremenu je Srđan Perić, predsjednik Skupštine Glavnog grada Podgorice i lidera Pokreta Preokret, Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih odgovornih lica zbog osnova sumnje na ugrožavanje i moguće zagađivanje podgoričkog vodoizvorišta Mareza usljed aktivnosti povezanih sa projektom Velje brdo.

Podsjetimo, svečano otvaranje radova na Veljem brdu upriličeno je krajem marta, da bi početkom ovog mjeseca iz Vlade obavijestili da se radovi na pristupnom bulevaru nastavljaju.

,,Zanimljivo je što je kanal Mareze očišćen i stvorene su pretpostavke da nema zamućenja vode sa vodoizvorišta Mareza po tom osnovu, a u međuvremenu se radi na gradnji bulevara na Veljem brdu. To je dodatan motiv da se do kraja ispita zbog čega je došlo do zamućenja vode za piće”, izjavio je Perić.

On je u prijavi naveo da su povod javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo, kao i upozorenja o mogućoj hidrogeološkoj povezanosti tog područja sa vodoizvorištem Mareza. Navodi  da preliminarna hidrogeološka studija koju je naručilo Ministarstvo javnih radova, a izradila kompanija ,,Geoprojekt”, ukazuje na mogućnost direktne hidrauličke veze između djelova karstno-pukotinske izdani na području Veljeg brda i izvorišta Mareza.

„Podnošenje krivične prijave je zapravo institicuionalna zaštita kroz pitanje da li radovi koji se izvode na Veljem brdu mogu naškoditi vodoizvorištu Mareza. Podsjetiću da sam u samoj prijavi naznačio, citiram: ‘Ne tvrdim da je navedeno zamućenje neposredno izazvano radovima na Veljem brdu, niti unaprijed pripisujem krivičnu odgovornost određenim licima. Međutim, imajući u vidu dokumentovanu mogućnost hidrogeološke povezanosti, nedovršena istraživanja i značaj Mareze za javno vodosnabdijevanje, smatram da postoje razlozi da nadležno tužilaštvo ispita sve okolnosti i utvrdi da li je došlo do protivpravnog ugrožavanja izvorišta’“, objašnjava on za Monitor.

Perić kaže da bismo, da vlast nije zarobljena u principu samovolje, kao reakciju nadležnih dobili nedvosmileno obrazložen odgovor, a ne salvu ličnih uvreda i političkih optužbi. „ Da naglasim, krivičnu prijavu sam podnio na osnovu navoda iz preliminarne hidrogeološke studije, a saslušao sam i ozbiljnu zabrinutosti univerzitetskih profesora da može da postoji hidraulička veza između gradnje na lokaciji na Veljem Brdu i Mareze, Dakle, povod za prijavu predstavljaju javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo“.

„Jedna ravan je ta što vlast ima problem da vodi racionalan dijalog, ali ona mnogo značajnija je da se ovdje radi o pitanju potencijalne ugroženosti izvorišta koje je ključno za vodosnabidjevanje Podgorice, a to iziskuje trezven pristup – a ne politikansku odbranu megaprojekta i prejudiciranje šta će biti konačna riječ struke“, zaključuje on. Perić za Monitor najavljuje i dopunu krivične prijave: „Trenutno provjeravam dodatne materijale koji bi mogli ukazivati na nove činjenice ili sadržati nove dokaze u vezi sa ovim slučajem, tako da je izvjesno da ću podnijeti i dopunu“.

Po prijavi, direktor Vodovoda Nišević je izjavio da se trenutno zamućenje ne može dovesti u vezu sa aktivnostima na Veljem brdu i da je jasno da ono što utiče na mutnoću jesu obilne padavine tokom jesenjih i zimskim mjeseci.

Ove sedmice je i Maša Knežević (iz GP Vodovod) za TV Podgorica izjavila da ovo preduzeće ne raspolaže podacima koji ukazuju na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. ,,Prema našim saznanjima, radovi i aktivnosti na Veljem brdu su počeli mnogo ranije nego što smo imali pojavu zamućenja koja je bila uslovljena obilnim padavinama sad u novembru mjesecu“, rekla je Knežević.

Ipak, mogućnost hidrogeološke povezanosti između Veljeg Brda i Mareze nije nepoznata, poručuje Knežević: ,,Podgorički Vodovod je kao i šira javnost upoznata sa preliminarnom hidrogeološkom studijom koja upućuje na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. Međutim, aktivnosti su i dalje u toku, traju, nakon što se okončaju moći ćemo sa sigurnošću da govorimo na ovu temi da li postoji moguća veza između Veljeg Brda i vodoizvorišta Mareza“, navela je ona.

Perić je u krivičnoj prijavi predložio tužilaštvu da ispita brojne nepoznanice oko Veljeg brda i mogućeg uticaja na Marezu. Da se utvrdi da li su radovi povezani sa projektom Velje brdo započeti i izvođeni uz prethodno pribavljanje svih zakonom propisanih vodnih uslova, saglasnosti, dozvola i potrebnih stručnih analiza, te da li su nadležna lica bila upoznata sa mogućom direktnom hidrogeološkom vezom Veljeg brda i Mareze.

Tužilaštvu je predloženo i da pribavi kompletnu hidrogeološku dokumentaciju, uključujući preliminarnu i detaljnu studiju, ugovore, projektne zadatke i izvještaje o sprovedenim istraživanjima. Kao i da se pribavi stručno vještačenje rezultata mjerenja mutnoće i kvaliteta vode na Marezi, uključujući podatke prije i tokom izvođenja radova. Te da se utvrdi postoji li uzročno-posljedična veza između građevinskih aktivnosti i eventualnog pogoršanja kvaliteta vode.

Da se ispita da li su preduzete sve propisane mjere zaštite izvorišta od slučajnog ili namjernog zagađenja, kao i da se utvrdi eventualnu odgovornost izvođača, odgovornih lica kod investitora i drugih odgovornih lica u nadležnim institucijama.

,,S obzirom na značaj Mareze za javno zdravlje i bezbjednost vodosnabdijevanja Podgorice, predlažem hitno postupanje i preduzimanje mjera radi očuvanja svih relevantnih materijalnih i tehničkih dokaza”, napisao je Perić u prijavi.

,,Agencija za zaštitu životne sredine izdala je dvije dozvole Ministarstvu javnih radova, kojima je omogućena izgradnja Bulevara Velje brdo, uz obavezu poštovanja propisanih mjera. Zato se sada nameće sasvim logično pitanje – hoće li gospodin Perić podnijeti krivičnu prijavu i protiv Agencije, kao i svih onih koji su učestvovali u izdavanju dozvola?”, saopštila je Anđela Mićović, predsjednica Kluba odbornika Pokreta Evropa sad (PES) u Skupštini Glavnog grada. Uzgred optužujući Perića za opstrukciju i saradnju sa DPS-om.

Iz Vodovoda su najavili da je ,,u toku raspisivanje tendera za određena hidrogeološka istraživanja samog izvorišta i neposredne okoline, kako bi utvrdili odakle dolaze vode na sami izvor“, kazao je Nišavić.

Najavio je  da će narednih nedjelja biti sproveden manji pilot-projekat i ugrađeni filteri za prečišćavanje vode i uklanjanje čestica mutnoće. On se nada da će to biti rješenje, ali kao trajno naveo je izgradnju postrojenja: „Ali isto nije isplativo, jer je njegova vrijednost preko 20 miliona eura, dok sa druge strane imamo mutnoću koja je negdje na nedjelju-dvije dana godišnje, tako da je ovo rješenje za sada neisplativo“, istakao je direktor Vodovoda.

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi –100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STVARNOST, MITOMANIJA I POLITIČKO ORUĐE: Banalizacija Njegoša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio – veliki pjesnik 19. vijeka

 

 

Dan pred Njegošev praznik rođenja, Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku, predložio je da se novi Dan vojske slavi 28. jula u znak sjećanja na bitku na Vučijem dolu. Sadašnji datum 7. oktobar obilježava pobjedu dukljanskog kneza Stefana Vojislava nad vizantijskom vojskom i njenim saveznicima – Raškom, Bosnom i Zahumljem. Ovom pobjedom je učvršćena nezavisnost Duklje i njene dinastije Vojisavljević koja će vladati zemljom do kraja 12. stoljeća. Tada je Duklja, tj. sadašnja Crna Gora bila dominantno rimokatolička.

Stefanov sin i nasljednik, kralj Mihailo I, kao i unuk Bodin, jasno su se okrenuli Rimu i zapadnom (latinskom) obredu, što je kulminiralo dobijanjem kraljevske krune od pape Grgura VII (1077.) i uzdizanjem Barske biskupije na nivo nadbiskupije. Da li ovaj dio istorije Crne Gore smeta Bečiću, koji rado voli biti viđen na liturgijama u prisustvu mitropolita crnogorsko primorskog, ostaje za nagađanje. Međutim, vidljiva su nastojanja Demokrata (koji su kao partija proizašli iz Socijalističke narodne partije a ona opet iz nekad jedinstvenog DPS-a) da se u svakom kontekstu stavlja naglasak na njegoševsko-petrovićku istoriju i meko prosrpsko viđenje Crne Gore.

Bečić je, odgovarajući na poslaničko pitanje u Skupštini, rekao da se oko prijedloga saglasio s ministrom odbrane (iz njegovih Demokrata) i načelnikom Generalštaba te da su „na slatkim mukama kad se treba opredijeliti koju bitku izabrati kao dan kada će se proslavljati Dan Vojske“. On je naglasio da je bitka na Vučijem dolu uz koju ide i bitka na Fundini, nešto što je trasiralo put ka međunarodnom priznanju zemlje na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Dan kasnije oglasio se i Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić upozorenjem da se najavljenom promjenom datuma „Turska locira kao dežurni neprijatelj“. Istog (neradnog Njegoševog) dana, Fejziću je odgovorio ministar odbrane Dragan Krapović osporivši „ozbiljnost poređenja današnje moderne Turske i Otomanskog carstva…to bi nasmijalo i dijete u osnovnoj školi“. U roku manje od jednog sata Fejzić je odgovorio Krapoviću da je „najiskrenije skrenuo pažnju…donijeli smo onu rezoluciju o Jasenovcu i baš nam je ‘olakšala’ put ka EU… država nije igračka“.

To nije bilo sve. Na Njegošev dan je u rožajskoj gimnaziji organizovan kreativni zadatak učenika i nastavnika o životu i književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša. Objava o tome je zasmetala nekada visokom funkcioneru Bošnjačke stranke (BS) Adnanu Muhoviću. „Ako ovo dozvolimo rožajskoj gimnaziji, bolje da kao narod ne postojimo“ napisao je Muhović na Facebook-u i tražio da se Bošnjačko vijeće i stranka uključe i „ne dozvole ovu sramotu“. Dan poslije, u subotu, Muhović je pozvan u policiju po nalogu tužilaštva radi objašnjenja objave. Muhović je rekao da je branio svoj narod i islam „od islamofobnog djela Gorskog vijenca“ uz zaključak napisan velikim slovima da „mi ne moramo da volimo Njegoṣ̌a! Je l’ vam to jasno?!“.

Izjavu policiji dao je i rožajski imam Elmaz Kurtagić zbog svoje propovijedi u petak 13. novembra. Na propovjedi se Kurtagić osvrnuo na isti događaj u gimnaziji rekavši da je „žalosno je što se ovakve stvari dešavaju u našem društvu…posebno je žalosno što naše djevojke oblače crnogorske narodne nošnje i da se ponose s njom“. Tada je Kurtagić napravio usporedbu rekavši  „zamislite da Jevreji… imaju čas posvećen Adolfu Hitleru…A upravo nešto slično dešava se kod nas – Njegoš na času“.

U policiji je imam rekao da mu nije bilo ni „u podsvijesti da upoređuje Njegoša sa određenim narodom – nacijom kojoj je on pripadao” i da je njegova izjava istrgnuta iz konteksta. Fokus njegove besjede je „bilo Njegoševo književno djelo“ koje vrijeđa pripadnike Islama.

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio –  veliki pjesnik 19. stoljeća. Poslanički klub Demokrata stoji iza sadašnjeg zakona u Skupštini, kojim je 13. novembar proglašen za Njegošev dan – crnogorski praznik kulture. Koliko je Demokratama zaista do kulture se za sada se ne može vidjeti.

Među radikalnijim elementima s bošnjačke strane je, još u doba Titove Jugoslavije, bilo onih kojima je smetalo čitanje Njegoša u školama i koji su Njegošev Gorski vijenac smatrali genocidnim i islamofobnim, te tražili ograničavanje njegovog opusa. S velikosrpske strane Njegoš je nebrojeno puta služio kao političko oruđe i nadahnuće za „istragu poturica“ (koja je dokazano istorijska fikcija) i svih onih koji stoje na putu njihove megalomanske državne ideje. Vrijedno je napomenuti da je kult Njegoša (onakvog kakvim ga percipiraju velikosrbi) veoma izražen u BiH entitetu Republika Srpska (RS) stvorenom oružanom agresijom režima Slobodana Miloševića i njegovih marioneta Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Završnica rata je donijela i genocid nad Bošnjacima u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.

Danas veliki broj obrazovnih institucija u RS-u nosi ime Petra Petrovića Njegoša –  osnovne škole u Banja Luci, Bileći, Berkovićima, Istočnom Sarajevu, Tesliću, Velikoj Obarskoj, Maslovarima. Srednjoškolski centri u Šekovićima i Čajničima takođe nose ime crnogorskog vladike. Možda je najupečatljiviji Orden Njegoša u tri reda, ustanovljen 1993. godine na prijedlog prvog predsjednika RS-a i kasnije pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Jedan od prvih nosilaca (1994. godine) je i pokojni crnogorsko primorski mitropolit Amfilohije Radović.

Amfilohije će kasnije, kao pravoslavni vladika pokušati progurati kanonizaciju Njegoša kao sveca na arhijerskom saboru SPC 19. maja 2013. godine. Dva dana ranije je na svečanoj liturgiji u Cetinjskom manastiru unio ikonu sa Njegoševim likom nazvavši ga Svetim Petrom Drugim Lovćenskim Tajnovidcem. Ustanovio je i datum za njegovo praznovanje na nivou svoje Mitropolije. Amfilohije je tvrdio da ideja Njegoša kao sveca ima uporište u Ruskoj crkvi, navodeći da je moskovski KGB patrijarh Kiril Gunđajev neposredno prije SPC Sabora poslao patrijarhu Irineju ikonu sa Njegoševim likom. Većina episkopa na Saboru SPC nije podržala prijedlog.

Amfilohije je kasnije izjavio da „većina u Saboru još nije u stanju da shvati Njegoša“. Nejasno je na osnovu kojih kanonskih i drugi normi mitropolit Amfilohije je shvatio Njegoša kao sveca. Ima jako malo ili nimalo dokaza da je Petar II uopšte bio dogmatski hrišćanin a kamoli svetac. U memoarima austrijskog kapetana Fridriha Oreškovića bliskog Vladici Radu citiraju se Njegoševe riječi „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“ zapisao je Orešković. I drugi izvori slično pišu.

Na Njegoša, tj. predstavu koju su imali o njemu, nisu se ugledali samo nacionalisti. Njegoš je bio uzor i balkanskim autokratama poput Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Od  dolaska na crnogorski tron krajem 1830. godine on je radio na zavođenju jake centralne vlasti i formiranju državnih institucija koje su više  bile privatnog karaktera i  kojima su upravljali članovi uže porodice.

Sa stvaranjem ondašnje crnogorske državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Petar II. Porodica Đukanović je samo nastavljač „svijetle tradicije“. Novi glavarski/tajkunski sloj je Njegošu bio bezrezervno odan. U zamjenu, nova bogataška klasa i njihove porodice dobili su privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Sam Njegoš je donekle držao distancu od direktnog prljanja. Pa je na vrh državnog kartela postavio brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu s inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu i tranzit soli i drugih strateških proizvoda uvezenih s Primorja. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno, u odnosu na siromaštvo ogromnog dijela naroda. Njegošev brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem. Paralele i usporedbe s braćom Đukanović i Vučić teško je izbjeći.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Njegošev otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Njegošev ujak i komandant Gvardije je bio na još lošijem glasu od Toma Petrovića. Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase”.

Očigledno je da ranije priče Demokrata da se treba okrenuti životnim temama i ne vraćati u istoriju ne važe kada je u pitanju njihov politički dobitak. Ostaje da se vidi da li je u viziji Bečića i njegove partije Crna Gora građanska i evropska zemlja ili je, sada, zgodnije ponovo dijeliti narod, podastirući pred njega njegoševske vrijednosti. One stvarne književne, ali i mitske s tajkunsko mafijaškim elementima.

Možda će tako lakše ostati na vlasti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo