Četnička dokumenta, svjedočenja Draže Mihailovića na sudu 1946. godine kao i knjige koje su preživjeli četnici objavljivali kasnije na Zapadu, daju suprotnu sliku od tvrdnji SPC o Pavlu Đurišiću

Malo koja istorijska ličnost se posljednjih godina toliko potencirala kao četnički komandant Pavle Đurišić. Srpska crkva (SPC) i država braće Vučić uz njihovu državnu bezbjednost (BIA) i kriminalne kartele svim silama nastoje da krečenjem izazovu nove podjele u ionako podijeljenoj Crnoj Gori. Istovremeno se radi i na ponovnoj zavadi sa susjedima, prije svega Hrvatskom. Cilj je jasan – da Crna Gora ne uđe u EU i da se utopi u tzv. Srpski svet predvođen organizovanim kriminalom.

Glavni SPC-ov vučićevac u Crnoj Gori Metodije Ostojić nedavno je u manastiru Podmalinsko govorio o svetačkom karakteru nacističkih kvislinga. Četnici su, po Metodiju, “istrajali na krstonosnom i krstovaskrsnom putu Hristovom do kraja čista obraza i svijetla lika, i generala Dragoljuba, i Pavla komandanta …ratnika i vojnika…čista obraza”. Za sva zla je kriva “titoističko-ustaška koalicija” koja do dan danas sprovodi genocid nad srpskim narodom, reče Metodije.

Za cetinjskog mitropolita Joanikija Mićovića (za sada nedovoljno lojalnog Prvoj familiji Srbije ali odanog Moskvi) Đurišić je  “junak nepobjedivog karaktera”. Po Joanikiju, u  proljeće 1945.,  Pavle “ima narod, nejač, bolesnike i ranjenike…čije živote štiti…sva muka narodna je pala na njegova pleća“. I onda je Sekula Drljević „takvog junaka prelastio (prevario)“ predavši ga ustašama. Joanikije i Metodije su puni hvale i za Čiča Dražu i sve ostale “služitelje Bogu i Kralju”.

Četnička dokumenta, svjedočenja Draže Mihailovića na sudu 1946. godine kao i knjige koje su preživjeli četnici objavljivali kasnije na Zapadu, daju suprotnu sliku od tvrdnji SPC-a. To se ne odnosi samo na četnički genocid nad muslimanima u istočnoj Bosni i Sandžaku 1943. kada je Pavle detaljno izvještavao Draži koliko je hiljada žena, djece i starih zaklao. Vučićevski revizionisti, među njima i Goran Danilović, tvrde da su ti izvještaji falsifikat jer Pavle piše ekavicom. Međutim, iz drugih nespornih depeša vidi se  isti stil pisanja ekavicom a na ratnim fotografijama Pavle ne nosi crnogorsku kapu već srbijansku šubaru. Tokom suđenja 1946. Mihailović nije sporio autentičnost tih izvještaja. Pravdao se da svi znaju koliko Crnogorci mrze muslimane.

Krajem 1944.,  Đurišićeve trupe odstupaju iz Crne Gore u Bosnu i dolazi do razlaza između njega i Draže. Mihailović je 2. marta 1945. poslao depešu Đurišiću, gdje optužuje đurišlije za pljačke i nasilje prema srpskom narodu u Bosni. Piše da “pojedinci i jedinice vrše nasilja i bez ikakve milosti oduzimaju sve što nađu za ishranu”. “Vaši vojnici, pa i starešine, izbacili su iz kuća bolesnike i ostavljeni su na putu na milost i nemilost sami sebi, a zdravi se uselili po kućama i razbaškarili” piše Draža. “Otvoreno se… propagira protivu Draže i naše organizacije, a naročito protivu srbijanskih jedinica”.

Draža 16. marta 1945. komandantu Rasinsko-topličke grupe korpusa piše:  “Kod meštana uvek naglašavati da smo mi srbijanske trupe; jer će prema Pavlovim upotrebiti i oružje; jer je toliko došlo do neraspoloženja i netrpeljivosti”. Draža piše 21. marta 1945. komandantima da je “Đurišić služeći Nemcima otišao sada dalje pa se sa ustašama udružio”. Depeša komandantima od 23. marta navodi da je “Đurišić izvršio formalnu izdaju prema narodu, Kralju i ovoj komandi” i da “trupe Crne Gore i Staroga Rasa idu pod ruku sa ustašama”. Draža naređuje da “ni jedan komandant od danas ne sme i ne treba da i dalje održava vezu radio putem s Pavlom” i da se ne daju “zavaravati lažima i separatističkim težnjama Pavla Đurišića”. Draža poručuje da će obrazovati “Ravnogorski sud, koji će sve ovo pretresti i utvrditi, na osnovu čega će Pavla Đurišića lišiti čina i oglasiti za izdajnika”.

Đurišić se 22. marta sporazumjeo sa Sekulom Drljevićem, bliskim Pavelićevom režimu, da njegove trupe pređu na lijevu obalu Save i stave se pod njegovu komandu kao Crnogorska nacionalna vojska. Međutim, nakon što je predao civile i ranjenike ustašama i riješio se “tereta” izigrao je dogovor i krenuo u proboj desnom obalom Save prema Vrbasu u namjeri spajanja sa Ljotićevcima u Sloveniji. Putem su njegove jedinice poklale oko 500 katolika i muslimana u selima Junuzovci i Donja Dolina. Pavle je zaustavljen na Lijevča polju od snaga NDH i do nogu potučen 7. apila. Đurišić i njemu najbliži (oko 150 ljudi) su prebačeni u logor u Staroj Gradišci. Ostali četnici koji su položili oružje su propušteni i opskrbljeni kroz ustašku teritoriju bez ikakvih problema. O tome svjedoči lični pratilac Đurišića Predrag-Mišo Cemović u Glasniku srpskoga istorijsko-kulturnog društva Njegoš u Čikagu 1961. godine.

I dok je Đurišića optužio za izdaju i saradnju sa ustašama, Mihailović će poslati delegaciju na pregovore sa Pavelićem. Svetozar Đukić, đeneral u štabu Vrhovne komande je 1955. u Srpskoj zastavi, u Argentini, objavio tekst pod naslovom: „Iz šume u emigraciju – Dražine poruke Paveliću”. Objavio je i dokument u kome ga Draža ovlašćuje da ga zastupa kod Pavelića. Osim njega u delegaciji su bili i advokat iz Beograda Ranko Brašić i generalštabni major Žika Andrić. Sa Pavelićem su imali tri sastanka: „nezvanični” 17. aprila i „zvanične” 18. i 22. aprila 1945. Na sastanku 18. aprila bio je i Maks Luburić, zloglasni zapovjednik Jasenovca. Tema je  po Đukiću, bila  „saradnja vojnih jedinica Pavelićevih i naših”. „Brašić je tražio, opet da se pošalje Dražinim odredima: nekoliko kamiona municije, lekova, konzervi hrane” piše Đukić. “Pavelić je to bez pogovora obećao…(i) posle sam doznao, da je bilo doista i ispunjeno”. Đukić onda navodi da je nakon sastanka Luburić “bio odsutan i išao na teren (u Bosnu ili u Jasenovac), gde se nalazio Pavle Đurišić, koji se bio odvojio od Draže”.

Interesantno je da se četnička delegacija u Zagrebu uopšte nije založila za Đurišića. Borivoje M. Karapandžić, iz Ljotićevog Zbora, je pisao Đukiću da li je njegova misija Paveliću, “išta učinila za spas vojvode P. Đurišića i njegovog ljudstva”. „Đen. S. Đukić, svojim privatnim pismom, od 17. aprila 1955. godine, odgovorio je, od reči do reči: – Nikakve veze nemam sa Pavlom Đurišićem niti mi je to stavljeno u zadatak”.  Karapandžić je to prenio u svojoj knjizi „Građanski rat u Srbiji 1941-1945” (izdatoj 1958. u Americi).

Za ubistvo Đurišića, Mihailo P. Minić optužuje Mihailovićeve emisare kod Pavelića. Minić, član Đurišićevog štaba i bivši sreski načelnik  Kolašina, je kasnije o tome puno pisao u Americi. Đukić navodi da od 18. do 22. aprila 1945. nije bilo sjednica sa Pavelićem jer je Luburić poslat na teren “da izvrši odluke sa prve zvanične sednice od 18. aprila 1945.” … u Pavelićevom dvorcu u Tuškancu”. Minić navodi da „izdvojenu grupu sa Pavlom, putem motornog broda, pod jakom stražom hrvatskih ustaša đeneral Luburić odvodi za Jasenovac”. „Čašu krvi” je, po Miniću, „doneo đen. Luburić na drugu zvaničnu sednicu, održanu 22. aprila 1945.”. Minić je dodao i da je „u znak zahvalnosti za saradnju, Pavelić darovao đeneralu Đukiću zlatan sat sa lancem, na koji je utisnut monogram Pavelića”. Pavelić je kasnije u Argentini potvrdio da mu je Draža slao delegaciju radi zajedničke borbe protiv partizana.

Još je interesantniji Minićev opis ubistva Sekule Drljevića u logoru Lihtenštajn kod Judenburga, Austrija. Minić upire prst na advokata Ranka M. Brašića i njegovog strica Iliju kao organizatore ubistva Drljevića. Oni su poslali četiri četnika iz američke u englesku zonu sa lažnim dokumentima i oružjem. Cilj je navodno bio zataškati priču o Dražinoj delegaciji kod Pavelića i dogovor o ubistvu Đurišića 18. aprila. Minić piše da su se ubice prijavile kod Sekule preko ustaških funkcionera od kojih je jedan ranije obezbjeđivao advokata Brašića u Zagrebu. „Posle ubistva, ubice su mirno i bez smetnje od ustaša i članova Pavelićeve vlade, izašli iz Sekuline sobe, prešli skver, došli do druma, slobodno se udaljili” piše Minić. „Istih dana, objavljeno je u emigrantskoj štampi da su Crnogorci ubili Sekulu” ali, po Miniću, to su  uradili “oni, koji su sa Pavelićem pravili sporazum o zajedničkoj saradnji”. Minić se poziva na svjedočenje Krsta Sparavala, tada prebjeglog u Kanadu, koji mu je detaljno opisao kako su ubili Drljevića. Drljević je imao dokumente koje je namjeravao objaviti o tome da je 18. aprila 1945. u Zagrebu donesena odluka da se smakne Đurišić i većina Komande za Crnu Goru, Boku i Stari Ras. Brašić je nakon rata negirao da ima veze sa ubistvom Đurišića iako je priznao da je išao kod Pavelića.

Činjenice svakako neće spriječiti Vučićeve emisare u episkopskim odorama da šire mržnju i četnička žitija po zadatku.

Jovo MARTINOVIĆ

U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana

Status Kotora i Bokotorskog zaliva na listi zaštićene svjetske kulturne i prirodne baštine, ponovo je u fokusu pažnje građana, vlasti i medija u Crnoj Gori. Nedavni bizarni predlog ministra prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, Slavena Radunovića,  o mogućem raspisivanju referenduma na kojem bi se građani Boke izjasnili da li žele i dalje da uživaju zašitu UNESCO ili ne, izazvao je ogromnu pažnju javnosti.

Ova izjava ministra Radunovića izazavala je brojne negativne reakcije političara, mnogih nevladinih organizacija, aktivista i građana Kotora. Oni  su iskazali duboko neodobravanje i odijum prema stavu vladinog funkcioneru koji na neprihvatljiv način govori o najznačajnijoj tekovini Kotora i gradova u zalivu Boke ostvarenoj prije 46 godina – upis na listu područja od izuzetne univerzalne vrijednosti svjetske kulturne i prirodne baštine.

Ministar Radunović samo je  otvorenije govorio o izgradnji i razvoju, ono  što su njegovi prethodnici bez mnogo buke godinama sprovodili u praksi, zbog čijih su radnji preijdlozi i prijetnje o skidanju Kotora sa liste UNESCO redovno stizali iz ove svjetske organizacije. Pravo je čudo da je zaštićeno područje ostalo na listi svjetske baštine, nakon decenijske nebrige nekadašnjih vlasti i divljanja građevinske mafije po Boki, koju su nemilice betonirali.

Ministar je zabrinut, nakon što su polovinom jula iz Pariza stigle uznemirujuće vijesti o zabrani gradnje i izostanku milionskih investicija na dijelu primorja.  U okviru 47. sesije održane od 6-16. jula u Parizu, stručni tim zajedničke misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO/ICOMOS, usvojio je izvještaj za Kotor, po kojem Crna Gora ima rok da do 01. februara 2026.  dostavi ažuriran izvještaj o stanju očuvanja za prirodni i kulturno-istorijski region Kotora, radi razmatranja na 48. sesiji UNESCO Komiteta.

Odluka 47 COM 7B dio je šireg paketa koji se odnosi na mnoge UNESCO lokalitete gdje države članice imaju rok do 1. februara 2026. da dostave izvještaje o očuvanju svojih područja. Odluka za Kotor nosi broj 47 COM 7B.115 i predstavlja rezime nedostataka u implementaciji preporučenih mjera iz monitoringa i misija iz februara 2025., te planiranih i sprovedenih mjera za zaštitu izuzetne univerzalne vrijednosti područja (OUV).

U najnovijem izvještaju UNESCO traži trenutnu obustavu svih građevinskih projekata unutar zaštićenog dobra i njegove zaštitne zone. Ove mjere predviđene su kao nužne kako bi se srpiječile negativne posljedice kumulativnih uticaja novih projekata na izuzetnu univerzalnu vrijednost Kotora. Traži se revizija PUP-a Kotor i Menadžment plana, uvođenje strategije za smanjenje rizika i integrisanje OUV u planska dokumenta.

Nalaže se privremena obustava svih razvojnih projekata – uključujući i one za koje je od 2023., na osnovu HIA studija, dobijena saglasnost UNESCO.  dok se ne izradi kumulativna procjena uticaja na OUV. Odnosno, da su unaprijed uradi studija o tome kako bi se realizacija Prostorno urbanističkog plana Kotora u cjelosti, odrazila na kulturno nasljeđe Boke. U praksi to znači zaustavljanje razvoja dok se ne uspostave adekvatni planovi, primijeni uravnoteženo planiranje uz obavezu izrade HIA studije i unutar buffer zone u svim pogođenim opštinama u široj zoni Boke.

Pored Kotora moratorijum na izgradnju objekata odnosi se i na djelove opština Tivat, Herceg Novi i jedan mali dio opštine Cetinje, koje su u zahvatu zaštitne buffer zone.

Ako se preporuke iz poslednjeg izještaja ne sprovedu do 1. februara 2026. Kotor bi mogao doživjeti poraz koji bi imao ogroman međunarodni odjek, brisanje Kotora sa liste Svjetske baštine i upis na listu Svjetske baštine u opasnosti.

Vlada premijera Milojka Spajića našla se pred velikim izazovom. Da sprovede privremenu zabranu izvođenja svih planiranih projekata, da uspori razvoj primorskih opština i sačuva UNESCO status Kotora i zaliva Boke, ili da popusti pred pritiskom kapitala građevinskog lobija koji na ovom dijelu Crnogorskog primorja ima ogromne planove.

Premijer Spajić preuzeo je kormilo u Nacionalnoj komisiji za UNESCO  kojom će predsjedavati narednih šest mjeseci i obećao da status UNESCO za Kotor neće biti doveden u pitanje.

„Uključio sam se u predsjedavanje Nacionalnoj komisiji za UNESCO i zajedno sa stručnjacima učinićemo sve da posebne vrijednosti naše države ostanu očuvane i međunarodno prepoznate“, kazao je premijer.

Nacionalna komisija za UNESCO je jedna glomazna neučinkovita radna grupa na čijem se čelu obično smjenjuju ministri kulture. Ovo je prvi put da takvu komisiju predvodi jedan premijer.

Država je osnovala više tijela čiji je posao bio cjelovita zaštita područja. Pored Nacionalne komisije formiran je i Savjet za upravljanje prirodnim i kulturno-istorijskim područjem Kotora. Postoji i Kancelarija za UNESCO u sklopu Ministarstva kulture i medija. Na desetine biranih vodilo je ove grupacije osnivane forme radi, njihov učinak na obezbjeđenju zaštite i sprovođenju dosadašnjih preporuka UNESCO ravan je nuli.

Iako je prošlo 46 godina od stavljanja Kotora pod zaštitu UNESCO, vlast nije uspjela da ovu teritoriju pravno zaštiti kao zonu specifičnog kulturnog pejzaža.

Interesi investitora stavljeni su iznad interesa države i građana Crne Gore, kojima je pitanje opstanka na listi svjetske kulturne baštine neupitno. To su nedavno poručili odbornici Opštine Kotor koji su jednoglasno usvojili Deklaraciju o očuvanju Kotora.

„UNESCO satus nije političko pitanje već civilizacijska obaveza“, poručili su kotorski parlamentarci.

Međutim, u prethodnim dekadama nije bilo tako. Na zaštićenom području vodila se borba između dva esktrema, gradnja stanova i apartmana na svakoj parceli sa jedne strane i zahtjevi da se stanje konzervira, sa druge. Između toga, urbanizacija prostora kotorske opštine dobila je nevjerovatne razmjere.

U izvještajima ICOMOS-a  o kojima je Monitor u više brojeva izvještavao, ukazivano je na zabrinjavajući talas novogradnje koji je zahvatio područje Kotora. Napadnute su upravo one lokacije za koje je UNESCO zahtijevao poštedu ili bar kontrolisanu urbanizaciju. Navedeni su primjeri poražavajuće degradacije  dijela zaliva, ribarskog naselja Morinj, Kostanjice, Dobrote, Škaljara, Orahovca, zelene zone Glavati,  prostora čije prirodne vrijednosti su djelimično izgubile odlike,  instituta Izuzetne univerzalne vrijednosti koje su ga dovele na listu bisera Svjetske baštine.

Od države Crne Gore u prethodnom periodu dva puta je zahtijevano uvođenje moratorijuma na gradnju objekata. Prvi put na sastanku UNESCO-vog Komiteta za svjetsku baštinu u Dohi, glavnom gradu Katara, u ljeto 2014., sa koga je izvještaj bio veoma negativan. Međutim, protiv uvođenja moratorijuma tada su se zdušno izborile članice crnogorske delagacije u Dohi, među kojima i Anastazija Miranović, tadašnja direktorica Uprave za zašitu kulturnih dobara, koja je imala značajnu ulogu u degradaciji kulturnog dobra Boke.

Najoštriji je bio izvještaj UNESCO za 2017. godinu,  kada je zatražen moratorijum na gradnju u Kotoru, do donošenja novog PUP-a i stavljanje van snage svih planskih dokumenata koji su se odnosili na zaštićeno područje.

Vlada i Ministarstvo održivog razvoja i turizma našli su se tada neočekivanoj ulozi. Morali su poništiti sve planove koje su sami donosili, sve one državne studije lokacije kojima je betonirana obala Bokokotorskog zaliva, kao i lokalne urbanističke planove na koje su davali saglasnost. Donijetim uglavnom po instrukcijama moćnog građevinskog lobija i tajkuna bliskih DPS -u. Njihova stambena naselja po Kostanjici, Morinju, Dobroti, Orahovcu, Glavatima i gradnja na Turskom Rtu, područjima na koje je ICOMOS posebno ukazivao, ostaće kao spomenik jedne osione vlasti kojoj je najveće zadovoljstvo predstavljala gradnja stambenih kompleksa u netaknutim prirodnim rezervatima.

Branka PLAMENAC

Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce

Afera Telekom koja je počela od privatizacije ovog državnog preduzeća 2005. godine opet je dobila zamah. Nakon šest godina, specijalna tužiteljka Ana Petrović-Vojinović odbacila je krivičnu prijavu MANS-a, iz 2019, protiv bivšeg šefa države Mila Đukanovića, njegove sestre Ane Đukanović i više drugih osoba, koje je ta NVO sumnjičila za zloupotrebu službenog položaja, primanje mita i stvaranje kriminalne organizacije.

Ostala lica, za koje je odbačena prijava, su dobitnici DPS tranzicije – bivši predstavnik Telekoma Oleg Obradović, Eurofonda Veselin Barović, preduzeća Monte Adria Damjan Hosta, kao i predstavnik  Mađar Telekoma Tomaš Morvaiv. Tužiteljka je u obrazloženju navela da je zastara za djelo krivičnih djela nastupila još prije 15 godina, dok su neka zastarjela prije nešto više od četiri godine. Samo to niko, svih ovih godina, nije imao kad da saopšti zainteresovanim stranama i crnogorskoj javnosti.

Državna kompanija Crnogorski Telekom prodata je 2005. godine Mađar Telekomu za 114 miliona, od čega su tri miliona izdvojena za dotaciju otkupa akcija manjinskih akcionara. Par godina nakon privatizacije, Ambasada SAD zvanično je potvrdila da je njihova Komisija za hartije od vrednosti i berzu (SEC) došla do dokaza da je bilo podmićivanja u Crnoj Gori u slučaju privatizacije Telekoma.

U tužbi američke Komisije ukazivano je da su podmićivanje omogućila dva člana uprave crnogorskog Telekoma i advokatica, sestra jednog od vodećih funkcionera. U pitanju su četiri lažna konsultantska ugovora, preko četiri of-šor firme koje su angažovane navodno od Mađar Telekoma za konsalting ali su u stvari poslužile da bi se isplatio mito kako bi mađarski investitor došao do željenog procenta vlasništva.

Postupak u SAD, pred njujorškim sudom, vođen je protiv trojice mađarskih direktora, ali je u kasnijoj fazi dio o Crnoj Gori obustavljen. Optužnica se bazirala na navodima o korupciji u Sjevernoj Makedoniji, gdje je takođe Telekom privatizovan na sumnjiv način. Postupak u SAD je završen vansudskim poravnanjem.

Mediji koji su u američkim dokumentima prepoznali Anu Đukanović, tada Kolarević, sestru najmoćnijeg čovjeka u državi Mila Đukanovića, bili su tuženi. U oktobru 2013. Osnovni sud u Podgorici odbacio je kao neosnovanu tužbu Ane Kolarević protiv nedjeljnika Monitor zbog tekstova u kojima se sestra premijera  Đukanovića pominje u vezi sa korupcionaškom aferom Telekom. Kolarević je od Monitora kao i dnevnika Vijesti i Dan tražila ukupno 300.000 eura na ime povrede časti i duševnih bolova. Presuda je bila suprotna od one u julu te godine kada je sudija Osnovnog suda Miodrag Pešić utvrdio da su zbog sličnih tekstova Vijesti povrijedile čast i ugled advokatice Ane Kolarević i dosudio joj 5.000 eura kao naknadu štete za pretrpljene duševne bolove. Sudija Pešić je u ranijoj karijeri bio predsjednik mladih DPS-a.

Nakon najnovije odluke tužilaštva, izvršna direktorica Akcije za socijalnu pravdu Ines Mrdović ističe da bi SDT trebalo da preispita odgovornost postupajućih tužilaca.

Ova afera je bila i ostala tabu za tužilaštvo. Još 2007. Vesna Medenica, tada državna tužiteljica, ustvrdila je da korupcije prilikom privatizacije Telekoma nije bilo. Medenica se sada tereti da je bila dio kriminalne organizacije.

U aprilu 2015. godine, crnogorsko tužilaštvo je dobilo dokumentaciju iz SAD.  Prethodni postupajući tužilac u tom slučaju bio je Saša Čađenović, kojeg kolege specijalni tužioci terete da je počinio krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i više krivičnih djela zloupotrebe službenog položaja. Bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić, sada optužen za krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i zloupotreba službenog položaja, tvrdio je početkom 2019. da Milo i Ana Đukanović nijesu uključeni u malverzacije oko prodaje Crnogorskog Telekoma.

Katnić je ipak izvukao opredmet iz fioke i sveo optužnicu na nekadašnje direktore Telekoma Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića. Teretio ih je da  su zloupotrebom položaja sebi tokom privatizacije obezbijedilli 2, 3 miliona eura. U junu 2022. Viši sud je donio oslobađajuću presudu za  Obradovića i  Ivanovića.

U krivičnoj prijavi MANS-a iz marta 2019. godine Đukanovići i ostali se terete da su ,,kroz organizovanje kriminalne grupe, koristeći privredne i poslovne strukture Crne Gore, preko uticaja na izvršnu vlast obezbijedili da Vlada Crne Gore omogući ‘Mađar Telekomu’ da po povoljnijim uslovima kupi akcije manjinskih akcionara i tako dođe u posjed dvije trećine akcija Telekoma CG, a što je bio uslov za kupovinu državnog paketa akcija kompanije”.

U prijavi se tvrdi da je preko lažnih ugovora Đukanoviću i ostalima isplaćen mito od 7,4 miliona eura. ,,Dio mita u iznosu od 580.000 eura isplaćen je preko prijavljene Ane Đukanović (tada Kolarević)”, navodi se u prijavi.

,,Sve proizilazi iz dokaza koji je proveden na saslušanju direktora Mađar Telekoma u SAD, u okviru sudskog procesa koji je protiv trojice direktora vođen pred Federalnim sudom na Menhetnu”, piše u MANS-ovoj prijavi, uz dodatak da je Mađar Telekom je pred organima SAD priznao i prihvatio odgovornost za postupanje svojih zvaničnika.

Đukanović je ljut nakon dosadašnjeg epiloga ove afere: ,,Razlog za odbacivanje je nepostojanje krivičnog djela. A pokretanje postupka je politikantski iskonstruisala osoba koja je svojevremeno imala potpisan ugovor sa EK koji je podsticao i veoma izdašno finansijski nagrađivao podnošenje krivičnih prijava protiv nosilaca javnih funkcija u Crnoj Gori“, izjavio je Đukanović za Pobjedu.

Osvrnuo se i na nepravdu Brisela, jačanje desnice u Evropi, fašizam i velikosrpstvo. Jedna od tekovina Đukanovićeve politike je rasprodaja državnih preduzeća, pa i onih uspješnih poput Telekoma. S druge strane, Telekom Srbije je u državnom vlasništvu i ima kompanije u Crnoj Gori i BiH, a time i finansijsku i drugu moć da utiče i na događaje u susjednim državama.

Jedna od prvih ideja nove vlasti nakon promjena 2020. bila je da se Crnogorski Telekom vrati u državno vlasništvo jer je, tvrdli su, to otpočetka bio korupcionaški posao. Protokom vremena pravosuđe nije potvrdilo političke ocjene ni za Telekom ni za druge afere vezane za 30-godišnju vladavinu Đukanovića.

U novoj vlasti bi  da ono što ne može ili neće da dokaže pravosuđe, oni  ,,riješe”. ZBCG je najavila iniciranje formiranja Anketnog odbora u Skupštini koji će se baviti ulogom i odgovornošću državnih organa, prvenstveno tužilaštva kada je u pitanju zastara afere Telekom.

Kako sada stvari stoje podržaće ih i Pokret Evropa sad. Vladajuća stranka je takođe najavila formiranje Anketnog odbora ,,u cilju rasvjetljavanja svih bitnih činjenica u slučaju Telekom, ali i drugim slučajevima privatizacija u Crnoj Gori, poput privatizacije Nikšićke banke, Primorke, Metalca.

Prije više od deceniju u Skupštini je formiran anketni odbor koji je prikupljao informacije o privatizaciji Telekom. Rezultati su jasni – nema ih.

,,Slučaj Telekom je morao biti predmet provjera nadležnog tužilaštva mnogo ranije, a ovakav ishod dodatna potvrda potrebe neodložnog vetinga u crnogorskom pravosuđu”, kazao je  direktor istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac.

MANS je najavio da će, sljedeće sedmice, podnijeti pritužbu Vrhovnom državnom tužilaštvu sa zahtjevom za utvrđivanje svih okolnosti koje su dovele do zastare ovog predmeta.

„Nema ponta u našoj vlasti da im se pošalje poruka da uzalud kojevitezaju i da naši državni organi efikasno i profesionalno rade svoj posao: optužuju ko je odgovoran, a odbacuju pamflete. Umjesto toga, kod nas zastarijeva. Da se niko ne naljuti. A valjda će i onaj kome zastari biti zadovoljan. Eto, poneko neće. Nego ima veća očekivanja od države. Ne za sebe, nego jednako za sve“, poručio je, između ostalog, Đukanović.

Skoro pet godina od pada Đukanovićevog DPS, očekivanja da će nova vlast sprovesti neophodne reforme, posebno u pravosuđu, gotovo i da ne postoje. Zato Đukanović i može da drži lekcije. Dok DPS i crnogorsko društvo drži kao taoce.

Predrag NIKOLIĆ