Povežite se sa nama

MONITORING

DB organizovala državni zločin

Objavljeno prije

na

Nastavljeno je suđenje optuženima za deportaciju izbjeglica iz BiH. Konačno, osamnaest godina nakon počinjenog zločina, bivši policijski inspektor Slobodan Pejović dobio je priliku da na sudu svjedoči o strašnim događajima iz maja 1992. godine.

Pejović je u sudnici potvrdio da je kod načelnika CB Herceg Novi vidio telegram tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića sa naredbom da se svi muškarci stariji od 18 i mlađi od 65 godina koji su, bježeći od rata, izbjegli iz Bosne i Hercegovine privedu i predaju oružanim formacijama Republike Srpske. ,,To nije mogla izvesti sama javna bezbjednost. Trebalo je dosta rada na terenu, fiksiranje kuća tih nesrećnih ljudi. Ključna ličnost u svemu tome je šef tadašnje tajne policije Boško Bojović. On zna sve”, rekao je Pejović još jednom se suprotstavljajući nastojanjima da se minimalizuje uloga državnih zvaničnika u ovom zločinu, a sva krivica svali na pleća pokojnika i ljudi iz, kako je rekao, „poslednje linije komande”.

KRUNSKI SVJEDOK: Iako, suštinski, Slobodan Pejović u iskazu nije rekao ništa što već nebrojeno puta nije javno ponovio u medijima i na tribinama posvećenim žrtvama zločina, njegovo svjedočenje predstavlja mnogo više od pobrojane faktografije i analitičkih procjena. Bio je to čin čovjeka koji je odbio da se prikloni tada važećim, izopačenim, principima junaštva, i udari na nemoćne i nezaštićene. To nije ostalo bez odjeka. Divljenje i bijes i mržnja prate ga od te 1992. godine.

Potvrdilo je to Uve Kitsinger, član harvardovog Instituta za evropske studije, objašnjavajući pred podgoričkom sudnicom da je prevalio hiljade kilometara i u Crnu Goru došao „kako bi vidio kako se jedan hrabri svjedok tretira na suđenju i u kojoj je mjeri sud nezavisan”.

Podsjetio nas je na to, koji dan ranije, i Ibrahim Čikić – i sam žrtva (drugog) zločina počinjenog u ime Crne Gore. Osvrćići se na „perfidne i sramne napade na legendu crnogorskog čojstva i junaštva, izvanrednog čovjeka Slobodana Sloba Pejovića, od strane režima u Crnoj Gori”, autor knjige Gdje sunce ne grije ukazuje: „Pošto ga nisu uspjeli zastrašiti da odustane od svjedočenja, plasiranjem laži pokušavaju umanjiti težinu njegove riječi na sudu. Putem tih sramnih pokušaja diskreditacije gospodina Pejovića režim odašilje opasnu poruku svakom Crnogorcu koji se u budućnosti odluči ponašati kao Slobodan…”.

Prepoznala je taj naum i Svetlana Broz, koja je iz Sarajeva došla da prisustvuje suđenju u Podgorici: ,,Očigledno je da zbog političke manipulacije od krunskog svjedoka žele da naprave počinitelja”, kazala je ona „ Svi kažu da je telegram i naredbu za deportovanje izdao tadašnji ministar policije, a neobično je da niko ne govori o odgovornosti tadašnjeg predsjednika vlade”, primijetila je Svetlana Broz

PRIKRIVANJE ZLOČINA: Godinama su crnogorski zvaničnici pokušavali da prikriju tragove zločina. Faktički, od momenta kada je javnost saznala da je ovdašnja ljude izbjegle od rata vratila u ruke dželatima. Miteći i zastrašujući i žrtve (porodice ubijenih) i svjedoke pokušali su da proizvedu zaborav. Kada su shvatili da je to nemoguće, pokušali su zločin prikazati kao ,,nesporazum” koji se odigrao mimo znanja državnih organa. Slobodan Pejović se pokazao kao neprelazna prepreka tom naumu.

Šeki Radončić, autor knjige Kobna sloboda o počinjenom zločinu, objasnio je prije nekoliko godina zašto je Slobodan Pejović dragocjen: „Mi imamo brojne svjedoke ovog zločina – članove familija pred čijim je očima crnogorska policija odvodila njihove najbliže, ali Pejovićevo svjedočenje je dragocjeno jer je on bio službenik MUP-a i učesnik te akcije”, kaže Radončić, „I sami znate sa koliko mržnje i prezira projektanti i izvođači ratnih zločina gledaju na ljude koji svjedoče protiv njih, posebno na ljude iz redova njihovog naroda ili službi. Zbog toga njima Slobodan Pejović i smeta, pa pokušavaju na sve načine da ga uplaše ili čak fizički uklone. Kamo sreće da imamo bar još jednog Slobodana Pejovića na prostoru bivše Jugoslavije…”.

Pejović je brzo dobio priliku da se suoči sa cijenom svog izbora.

Krajem 1992. godine, do danas nepoznate osobe pucale su na automobil u kome se Slobodan vozio sa suprugom i djecom. Naredne godine Pejović je preživio i saobraćajnu nesreću, pošto je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale jer su prethodno, prema ocjeni mehaničara, namjerno onesposobljene.

Anonimne prijetnje i uvrede nije brojao. Kako je bivalo jasnije da će slučaj „deportacije” završiti na sudu, tako su rasli i pritisci na Slobodana Pejovića da odustane od svog svjedočenja. Od 2000. do 2004. automobil mu je, na parkingu, oštećen četiri puta. Policija ni jednom nije otkrila počinioca, niti joj je palo na pamet da Pejoviću obezbijede adekvatnu zaštitu. Umjesto toga, Pejović je u avgustu 2006. dobio poziv da svjedoči o ratnom zločinu iz 1992. godine. Donijeli su mu ga, sat ispred ponoći, specijalci u maskirnim uniformama pod punom ratnom opremom!

Naredne godine Pejovića je metalnom palicom napao sugrađanin Vuk Selić. Policija ga je uhapsila pošto i nije imala izbora – napadač je, naime, zatečen spremnošću žrtve da se brani, pobjegao ostavljajući automobil u kome je čekao Pejovića. Kažnjen je uslovnom kaznom.

Od 2008. do novembra prošle godine „nepoznati počinioci” su kamenovali Pejovićev stan, i četiri puta lomili stakla na njegovom automobilu. Jednom su na sjedištu ostavili poruku „minirano”. Drugi put kamenicu kojom su polomili staklo. Pa lovački metak velikog kalibra… Po pravilu, okolne automobile napadači nijesu dirali.

Policija nije pronašla ni jednog vinovnika ovih napada. To, ipak, nije bilo smetnja Upravi policije da javnosti predoči kako: ,,Na osnovu raspoloživih saznanja i podataka, rukovodilac i starješine područne jedinice Herceg Novi smatraju da ne postoje izvori prijetnji prema Pejoviću, posebno ne zbog njegovog svjedočenja o deportaciji tokom 1992. godine”.

HEROJ: Nekome se prosto, valjalo je zaključiti, ne sviđaju Pejovićev automobil, prozori na njegovoj kući ili pas koga izvodi u šetnju. Kao što njegova dosljednost i hrabrost nijesu prošle nezapažano ni među ljudima koji su trpjeli i, koliko je to bilo u njihovoj moći, osuđivali zločine i zločince.

Na tribini Otpor zaboravu – 16 godina od deportacije bosanskih izbjeglica, koju su u Podgorici organizovali Monitor i Centar za građansko obrazovanje, Pejoviću je uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji izbjeglica”.

Potom mu je Nacionalni savjet Bošnjaka Crne Gore dodijelio plaketu Rifat Burdžović- Tršo. Priznanje predstavlja „iskazivanje zahvalnosti jednom čovjeku koji je u ta nesrećna vremena pokazao da sojska i čojska Crna Gora još uvijek živi kroz djela, istina rijetkih pojedinaca, koji su odbili da se solidarišu sa zločinom i budu dio istog”, predočio je profesor Šerbo Rastoder. Početkom ove godine Pejoviću je u Sarajevu uručena i nagrada za građansku hrabrost Duško Kondor, koju dodjeljuje NVO Gariwo. Slobodan je novčanu nagradu koja je pratila neka od dodijeljenih priznanja poklonio domu Mladost u Bijeloj.

Konačno, krajem prošle godine policija je odlučila, na preporuku tužilaštva, da Slobodanu Pejoviću pruži zaštitu u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka. Od njega se očekivalo tek toliko da se preseli na drugu, tajnu lokaciju i prekine sve kontakte sa porodicom i prijateljima. „Pod takvim režimom ne bih mogao da živi ni minut, a kamoli 24 sata dnevno”, zahvalio se Pejović.

Uslijedile su optužbe kojima se svjedok pokušao preobratiti u zločinca. Tek kao podsjećanje da Crnom Gorom danas vedere i oblače isti oni koji su to radili i prije 18 godina. Na malo drugačiji, „proevropski” način.

Jednom, kada se na priče o zločinima i zločincima stavi pravosnažna tačka, Slobodan Pejović će ući u udžbenike građanskog vaspitanja, kao prvi „zviždač” u Crnoj Gori. Golgota kroz koju prolazi nije neočekivana.

Milan Levara i Zdenko Ropac bili su hrvatski vojnici koji su o zločinima nad srpskim življem u Lici obavijestili prvo svoje nadređene a potom i hrvatsku javnost (1993. godine). Prvo su lažno optuženi za zločine i uhapšeni. Nakon izlaska iz zatvora Levara je ubijen, dok je Ropac spas pronašao u Njemačkoj, u programu zaštite svjedoka.

Joe Darby, pripadnik američke vojne policije u Iraku, koji je prvi upozorio nadležne na zlostavljanje zatvorenika u zatvoru Abu Ghraib skrivao se, po povratku u Ameriku, skupa sa majkom duže od tri godine kako bi izbjegao prijetnje smrću. Bradley Manning obavještajni analitičar američke vojske u Iraku, pritvoren je zbog sumnji da je WikiLeaksu dostavio poznati video snimak o helikopterskom napadu u kojem je poginulo desetak civila među kojima i dva novinara Rojtersa.

Pripadnici ruske elitne policijske jedinice OMON koji su se medijima požalili da su postali ,,plaćenici i zaštitnici kriminala, robovi koje šefovi koriste za privatne, ilegalne, poslove”, bili su prinuđeni da povuku svoje ispovijesti…

Slobodan Pejović je imao sreću da je svjedočanstvo o deportaciji dao prije nego što je država stigla da donese propise kojima, navodno, štiti zviždače iz državnih institucija. Da su ti propisi na snazi, on bi i dalje čekao da mu nadležni pismeno odgovore na primjedbe o nezakonitim radnjama (zločinima) kojima je bio svjedok, a koje su naredili -oni. Nadležni bi tvrdili da deportacije nije ni bilo. A možda da Crna Gora te 1992. godine, nije imala ni premijera ni predsjednika države. U protivnom bi oni, po božjim i ljudskim zakonima, bili najodgovorniji za sramni državni zločin.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

 

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USTAVNI SUD SMATRA DA JE MILOŠ MEDENICA NEOSNOVANO U PRITVORU: Hoće li se pridružiti ostalima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija

 

 

Ustavni sud usvojio je žalbu branioca  Miloša Medenice, advokata Stefana Jovanovića,  da se njegov branjenik neosnovano nalazi u pritvoru, objavili su mediji ove sedmice .

U odluci Ustavnog suda navodi se da mjera obezbjeđenja nije neophodna.

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija.

Razlog tome,smatra njegova odbrana,  nije težina krivičnih djela za koja se tereti, niti mala suma koja se nudi za njegovovu slobodu,  već to što je sin bivše predsjednice Vrhovnog suda. Upravo to je u jednoj od mnoštva žalbi naveo njegov advokat .

„Ovoliko dugo neopravdano trajanje pritvora meni govori upravo u tom pravcu, i to je nešto što sam potencirao u žalbama, pogotovo u poslednjoj žalbi, jer ne postoji apsolutno nijedan zakonom ili Ustavom propisan ili utemeljen razlog za dalje trajanje pritvora. To je lični stav branioca, iznijet je u žalbi. Da li je cijenjen od strane Apelacionog suda kada je odlučivao o žalbi i da li je cijenjen od strane Ustavnog suda kada je on odlučivao o ustavnoj žalbi, ja tu informaciju nemam ali to je svakako moj lični stav i ja se držim njega, kaže Jovanović za Monitor.

Kako saznaje Monitor o tome se govorilo i na nedavno održanoj sjednici Ustavnog suda, gdje je jedan od sudija kolegama saopštio  da se ovom okrivljenom krše prava koja su mu zagarantovana Ustavom, jer su neki od njih , kako je kazao, bez valjanih i zakonom utemeljenih stavova smatrali da Medenica ne treba da napusti zatvor.

Od sedam sudija  koliko ih je na plenumu odlučivalo o žalbi advokata Miloša Medenice, dvoje je ostalo pri mišljenju da ovaj optuženi i dalje treba da bude u pritvoru.  Većina je ipak bila drugačijeg stava i ne samo da je prihvatila još jednu u nizu, žalbu koju je napisao advokat Jovanović, već su donijeli odluku da se ukine odluka Apelacionog suda kojom se njegovom klijentu potvrđuje pritvor.

Sa novom odlukom Jovanović nije upoznat, ali ako je zaista takva, dodaje on, onda je očigledno Ustavni sud na istom fonu kao i odbrana.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

 

Još ne postoji zvaničan podatak obroju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Već kada pominjemo EPCG i Srbiju, evo jedna, nazovimo je, zanimljivost. Izvori Monitora iz EPCG najavljuju kako će se narednog ponedjeljka, 15. aprila, u Beogradu održati sjednica Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore. Iz njihove perspektive to je ne samo (pre)skup izlet za kojim nema „ni povoda ni potrebe“, već i rizičan potez kojim se stvara mogućnost da podaci i odluke Odbora direktora EPCG, koji su u dobroj mjeri nedostupni javnosti kao poslovan tajna, dospiju u ruke inostrane konkurencije. Pa se pitaju šta će nadležni uraditi kako bi u konkretnom slučaju zaštitili državne interese.

Predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović u razgovoru za Monitor demantuje tu informaciju. Ali ne spori da će, skupa sa još nekoliko članova odbora direktora EPCG, izvršnim direktorom  i nekoliko zvaničnika kompanija koje su u njihovom vlasništvu (Rudnik uglja, CEDIS, EPCG-Solar, EPCG – Željezara i par manjih preduzeća) početkom naredne nedjelje službeno boraviti u Beogradu. Tamo će, predočio nam je Đukanović, održati više sastanaka sa potencijalnim partnerima u vezi mogućih zajedničkih projekata. Prvi čovjek EPCG je zamolio da ne iznosimo detalje, ali ne možemo odoljeti da ne pomenemo kako će jedna od tema biti potencijalna revitalizacija Rudnika uglja u Beranama.

Đukanović nam je, ipak, potvrdio da će se u ovdašnji članovi Odbora direktora EPCG (oni koji otputuju za Srbiju) u Beogradu sresti sa kolegama Jovicom Milanovićem (dekan ETF u Mančesteru) i Vladimirom Katićem (profesor FTN u Novom Sadu) koji su u aktuelni saziv Odbora direktora imenovani kao eksperti, na prijedlog resornog ministra. Dakle, većina članova borda EPCG okupiće se u Beogradu. „Iskoristićemo priliku“, kazao nam je Milutin Đukanović. A da li će to biti sjednica ili susret možda saznamo iz nekog od narednih kompanijskih saopštenja.

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju.

„EPCG osjeća potrebu da se, javnosti radi, oglasi povodom današnjeg istupa u Skupštini CG gospodina Dritana Abazovića (URA), koji vrlo tendenciozno i zlonamjerno opisuje izvršnog direktora naše kompanije, gospodina Ivana Bulatovića. U navedenim istupima se, naime, gospodin Bulatović dovodi u vezu sa nekim skrivenim centrima moći“, nedavno je saopšteno iz EPCG. „Kao predstavnici najvažnije kompanije u državi, dužni smo da ukažemo na jednu vrlo problematičnu praksu u dijelu koji se odnosi na potrebu nekih političkih aktera da, preko leđa EPCG, njenog poslovodstva i zaposlenih, stiču jeftine političke poene. Tako nešto ne samo da je neprofesionalno i nekorektno, nego se, kako vidimo, do sada nikome nije isplatilo u smislu stvarnog postizanja političkog efekta. Jer, i javnost i građani Crne Gore vrlo jasno uočavaju razliku između EPCG, kao ozbiljnog privrednog sistema, i političkog avanturizma.“

Nije bilo davno kada su Đukanović (DF) i Abazović (URA), skupa, ugovorali i proslavljali kupovinu imovine nekadašnje nikšićke Željezare. Sve pred TV kamerama, uz primjetno odsustvo tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Nikole Rovčanina (Demokrate), koji je, u međuvremenu, podnio ostavku i preselio se u poslaničke klupe. Zajednički posao finansiran novcem poreskih obveznika nedavno je, od strane Agencije za zaštitu konkurentnosti (AZK), proglašen za nezakonitu državnu pomoć. To je naljutilo čelnike EPCG predvođene Đukanovićem, pa su nadležnom sudu uložili žalbu na odluku AZK. Abazović je ostao ravnodušan, pošto on više nije premijer a njegove partijske kolege su razriješene iz Odbora direktora EPCG.

„Tako smo bili svjedoci smjena članova Odbora direktora EPCG koji je ostavio na računu 80 miliona eura, a juče smo imali priliku da vidimo i smjenu članova Odbora direktora Aerodroma Crne Gore koji ostavljaju na računu preko 24 miliona eura”, saopštili su neki dan iz GP URA.

U tom saopštenju nije navedeno da je na čelu smijenjenog Odbora direktora Aerodoroma CG bio čovjek sa njihove kvote imenovanja po dubini. I da je taj Odbor, onog dana kada im je resorni ministar Filip Radulović saopštio da će njihov mandat sjutradan biti okončan, donio odluku o razrješenju tadašnjeg izvršnog direktora Aerodroma Vladana Draškovića. Imenujući za v.d. direktora sebi bližeg. Bez pomena miliona koji se nalaze na kompanijskom računu.

Toliko o principima. I obećanom otklonu od politika iz vremena vladavine DPS-a.

“Konkurisao za Željeznički prevoz?“, pita 2021. u svom kabinetu Andrija Mandić Beranca Momčila Jelića, ne znajući da njegov sagovornik, odlučan da se iz Srbije vrati u Crnu Goru (na kakvu direktorsku funkciju), snima njihov razgovor. A snimak je nedavno objavljne u Vijestima. Jelić mu odgovara “Da”.

“Za direktora, je l’? Željeznički prevoz je pripao Milanu Kneževiću tako da ovdje ti ne mogu…”, kaže Mandić. “Ali kažu Mandić je tamo”, odgovara Jelić. “To nije moje i mislim da je Milan Knežević već tamo odredio nekoga…“.

Kako se ono kaže: meritornost!?

Inače, prema objavljenim podacima Instituta alternativa  EPCG i Rudnik uglja Pljevlja su dvije od četiri državne kompanije sa najvećim brojem zaposlenih. Ispred njih je CEDIS (takođe dio EPCG grupe) a između Pošta Crne Gore. Aerodromi su na petom mjestu, dok je Željeznički prevoz, bio Milanov ili državni, na 12. mjestu. Ispred EPCG – Solar gradnja.

Iz iste baze podataka saznajemo da je najveća plata izvršnog direktora neke državne kompanije 5,5 hiljada eura (državna avio kompanija ToMontenegro) a najmanja prijavljena 515 eura (Montenegroturist Budva). Dok petnaestak izvršnih direktora državnih kompanija nijesu prijavili svoju zaradu. Valjda čekaju sud partije?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo