INTERVJU
BORKA PAVIĆEVIĆ, DIREKTORKA CENTRA ZA KULTURNU DEKONTAMINACIJU: Kultura kao život
Objavljeno prije
15 godinana
Objavio:
Monitor online
Kod nas se kultura najčešće razumije kao umjetnička produkcija, a malo je onih kojima je ona pretpostavka i za sve drugo što radimo, kako mislimo i živimo. Prenebregavajući raznorazne „kulturne segmente”, o tome smo razgovarali sa Borkom Pavićević, koja o kulturi misli (i radi), ne zaboravljajući ovu njenu sveobuhvatnost i dijalektičnost.
MONITOR: Zalagali ste se za pravo i obavezu intelektualaca i umjetnika da utiču na sudbinu društva?
PAVIĆEVIĆ: Volela bih da ne kažem nijednu frazu o tome. Pitanje kulturnog javnog dobra svakim je danom sve suženije.Ima jedna generalna stvar s tim u vezi, a to je debarasiranje kulture u jedan geto i to se posebno odnosi na umetnost koja je ,,lepa stvar”, čime se zapravo odlaže njena političnost. Odgovornost je na nama koji dozvoljavamo da se rastave politika i kultura i to je centralno pitanje ove zemlje, sada, u ovom času. Jer, izjednačenjem snaga između demokrata i SNS mi ponovo dolazimo do istog pitanja pred kojim stojimo od 1991. Nedostatak bilo kakvog sistema vrednosti dovodi do toga da ljudi kažu kako ,,samo rade svoj posao”, a to je jedna od najstrašnijih smišljenih rečenica koju smo čuli od Ajhmana iz one kabine na suđenju. Šta je ovde programska orijentacija vidi se i po tome što ,,linija 481″ namenjena NVO finansira većinom novca crkvu, a Crveni krst duplo manje. Da su to bar dali izbeglicama, ne bi niko od nas imao ništa protiv. O čemu ćemo mi govoriti pred izbore, koji su argumenti. Važno je šta se radi, a ne govori. Izgleda da se sve daje na finansiranje raznih ,,uniformi”…Tako su ovde građani stranci koji ostaju u javnom prostoru, a država se negde izmestila. Prvo što smo očekivali jeste da se razvije, da se ,,kapacitira” prosveta. Otuda i dalje onih milion i nešto glasača. Jer, kultura je pitanje savesti, angažmana, pitanje tog čuvenog Fromovog ,,za” a ne samo ,,protiv”, i učinci toga su ekonomski. Ja ne znam kako nekome to objasniti da ekonomija zavisi od te prosvete.
MONITOR: Kritikovali ste dominaciju žargona evrobirokratije, novo okamenjivanje jezika, novogovor sistema…
PAVIĆEVIĆ: Prvo, razgovor o Evropi je ucenjen. On se stalno nalazi na rubu toga da će neka budala sada kritičku reč o Evropi da doživi kao odbitak od evroatlantskih integracija. Mi ne razgovaramo o tome normalno, polemički. A jedna od osnovnih evropskih tekovina je kritičko mišljenje.
MONITOR: To je i osnov napretka Evrope…
PAVIĆEVIĆ: Uprkos granicama koje proizvode ovolike nacionalne identitete na svaki način. Naravno, da tu neće biti kraj. Nasuprot tome je ono na bazi čega je Amerika zemlja gde demokratija drugačije zvuči. Ali umesto da o tome raspravljamo kao Balibar ili Burdije, mi raspravljamo jezikom evropske birokratije od kojeg se i svakom pristojnom u Evropi diže kosa na glavi. U ovoj sredini umesto da se taj ogroman resurs iskustva ovoga rata i ovoga čuda tranzicije artikuliše u jednoj dijaloškoj i kritičkoj formi, što bi moglo i ljudima u EU da pomogne da razumeju šta rade, mi se bavimo kajmakom i malinama, ne shvatajući da je trauma mesto savremene umetnosti. Tamo gde je bio zločin početak je kreacije. I kao da ne postoji ozbiljna evropska literatura i kao da nema nikog u Parizu, Briselu ili Londonu ko će reći isto što i ja. Odnosno, ti derivati tog projektnog jezika koji se shvataju na automatizovan način, dovode do toga da Angela Merkel kaže da je multietnički koncept pao. Osnovno naše uporište danas je pojedinac i možda je rešenje u stvaranju onih balibarovskih pokretnih ćelija ujedinjenih građana Evrope ako je moguće da se na tome zasniva stvar.
MONITOR: Ujedninjavanje ljudi a ne samo država?
PAVIĆEVIĆ: Između ovih koncepata arogancije i inferiornosti koji smo pokupili iz ovoga rata, nema razlike. Zato se i dolazi do pat pozicije u kojoj stalno nešto popravljamo po zahtevu EU: zato što se nema inicijative i kapacitiranosti. Kad nemaš svoj projekt bićeš deo tuđeg projekta. I to je nešto što se danas dešava u Beogradu u svakoj instanci, na svakom mestu. Nema političkog dijaloga, nema dijaloga o opštem dobru, javnog kulturnog prostora.
MONITOR: Odnosa prema slobodi?
PAVIĆEVIĆ: Ako ljudima odgovara da budu kmetovi, kao što je jedan profesor pravnog fakulteta stalno govorio o ,,podanicima”. Pitanje slobode ključno je pitanje.Trebalo bi pročitati Adama Mihnjika, njegov tekst u Danasu. Kod nas je umesto toga stiglo imitativno načelo ,,gadžeta”, nama Evropa stiže kao kič, kao kopija firmiranih proizvoda, kao imanje ili posedovanje a ne kao bivanje. Pokušavali smo da to otvorimo skupovima o tranzicionoj pravdi na granicama Evrope, umesto da se diskutuju problemi čitavog evropskog prostora, umesto da smo u toj situaciji da razgovaramo…
MONITOR: Da tako pokažemo da smo Evropljani?
PAVIĆEVIĆ: I da onda damo svoj doprinos. Ali mi kao da nemamo svog plana, svoje ideje, svog htenja. Svodimo se na slušaoce, a ko to trpi zaslužio je sve ono što ga snađe, kako kaže Karl Marks.
MONITOR: Ali pored neznanja ima i malicioznosti…
PAVIĆEVIĆ: Možda je i najbolja slika toga jezik. Mi i dalje govorimo – ,,ono što nam se dogodilo”, a za rat u Bosni je to ,,kriza”. Jer ne znamo da kažemo – to smo i to uradili. Očekujem da neko na TV kaže uskoro da je to bio ,,ivent” ili ,,hepening” u Bosni, u produkciji PR-ova i spin majstora. Pa reč ,,u tranziciji”,to je naša slika i prilika. Tu je i grozna reč ,,odraditi”, a ne raditi….
MONITOR: Svijet se i bez naše pomoći ,,ipak okreće”. Evo i ova Vikiliks revolucija mogla bi pokrenuti važna pitanja…
PAVIĆEVIĆ: Prvo bi trebalo razmisliti o onom nesrećnom čoveku koji čami u zatvoru. O onom američkom službeniku.On je u zatvoru a malo se o njemu govori. Ja mislim da je to jedna apsolutna svetska reteritorijalizacija.Taj potez otvara pitanje tajne, vlasti, stavlja na istorijsku scenu pitanja kome tajne služe.To je veoma složena stvar i traži potpunu redefiniciju shvatanja medija, informacija i državnih aparata: da li država ima pravo na tajnu? To što je taj čovek uradio, to je herojstvo svake vrste, postavlja pitanje koje postavlja filozofija od Karla Kosika – kako država vlada tajnom. Sve to što se sa njim dešava je u stvari pitanje shvatanja demokratije, odnosno ,,jednoličnosti kupljene po cenu jednakosti”, kako bi rekli filozofi za koje smo mislili da su već staromodni. Dakle, tj.ceo P.S., Asanžovo saslušanje oko odnosa sa dvema devojkama u Švedskoj, pokazuju koliko je demokratija postala aparat za ugnjetavanje pojedinca. Ono što je baš ovde jednom rekla Danijel Miteran – demokratija nije ono što je jednom zauvek gotovo, dostignuto…Već stvar svakodnevnog procesa kojim se otvara novi prostor slobode. Vikiliks i Asanž su jedna od najfantastičnijh stvari koje su se dogodile, demistifikovanje velike količine gluposti koja se stavlja na mesto demokratije i vlasti na mesto slobode.
MONITOR: Govori i o savremenoj zapadnoj demokratiji, i evropskoj i američkoj, i problemima njihovih međusobnih odnosa…
PAVIĆEVIĆ: Mislim da je to deo svetskog procesa preraspodele. I zato je ovo naše područje važno – jer bi se neke stvari mogle ponoviti, kao što je slučaj s istorijatom bivše Jugoslavije. Havel je u govoru prilikom odlaska sa vlasti rekao da kada sam ja dolazio na vlast, islam je bio na Istoku, a Koka kola na Zapadu, a sada su oboje u Pragu. I tu je taj izazov – kako se može sa svim tim živeti.
MONITOR: A rješenje je prije u kulturi nego u ograničenim političkim kombinacijama od danas do sjutra. Poznavanje i razumijevanje islama kao pretpostavka, kao neophodno u borbi protiv militantnog islama?
PAVIĆEVIĆ: Sigurno da je to, ali ne samo razumevanje, već i jedan aktivan odnos…
MONITOR: Interkulturalan?
PAVIĆEVIĆ: I vraćanje jedne teme, najpraktičnije govoreći, recimo kada govorimo o interreligijskom dijalogu, i pitanja nas ateista. Pitanje sekularnosti. Jedan od oblika demokratije – religijske tolerancije do pitanja, na kraju krajeva: je li Evropa sekularna ili nije? I što reče neko ovde na tribini – jednog dana će Evropa biti judeo-hrišćansko-islamska civilizacija.Tu je upravo pitanje evropskog koncepta ili kako se tvrdi da je od 15. veka s konceptom ujedinjene, hrišćanske bele Evrope i objavljen ,,rat Turcima”. Mi moramo da raspravljamo, trebalo bi da budemo deo tog evropskog dijaloga – šta je to evropski koncept. Jer ništa nije jasno bez toga ni Bosna, ni Jugoslavija…
MONITOR: Čudno je da država ne koristi tu ,,korist iz nesreće”, da ponudi Evropi svoje veliko iskustvo iz zajedništva i sukoba. Da se na neki način i tim doprinosom, uključivanjem u dinamičnu raspravu o evropskom iskustvu, identitetu, ujedinjavanju, iskupi za štetu koju je nanijela onim vrijednostima kojima bi sada da se prikloni?
PAVIĆEVIĆ: Mi umesto da smo centar evropskog dijaloga na bazi svega što smo živeli i što znamo, mi ponavljamo trend, po difoltu, to je najveći plagijat nad našim autorstvom – pitanje zločina i pitanje Evrope.To je naš najvažniji teren, ne govorim specijalno – Srbija, Crna Gora, BiH, Hrvatska. Ali artikulacija tog iskustva, gde se ono ponavlja u jednom širem kontekstu, i na koji način i koliko bi to moglo da bude značajno da se o tome nešto kaže i napiše. E ne, ovde su pitanja šljivovice i ajvara. Baš je to pitanje, jer je čitav svet zapetljan u nešto što smo mi videli kako se ne može rešavati. Mi smo sredina gde je 1951. rečeno – skidajte feredže, mi smo učili emancipatorske politike ženske ravnopravnosti, mi smo ta sredina gde je postojalo besplatno šklovanje. Mi možemo da pokažemo kako se to izvrće i u koju svoju suprotnost dopada… A to su velika pitanja i čitav svet je pred njima. To je naše pravo zajedništvo s pitanjima evropskih integracija.
Niko ništa ne čita
MONITOR: Zajedničko evropsko iskustvo? Učenje iz zajedničkog iskustva?
PAVIĆEVIĆ: Ima li od Pikolaminija iz 15.veka nekog odgovora? Zašto je došlo do etničkog čišćenja, koja smo mi to sredina bili? Umesto toga, mi pričamo o nacionalnom identitetu. Stvari se dekontekstualiziraju. Ako ne znaš šta je bilo u Vukovaru, kako ćeš da znaš šta je s ovim čovekom koji se sada isporučuje? A pošto mi nismo raspravili kontekst, nemamo tekst. Nema teksta bez konteksta. Stalno sudimo unazad sa stanovišta sadašnjosti a neke stvari su takve samo zato što su se dogodile u određenom kontekstu. I još oko identiteta i jezika: sve manje iko čita Njegoša, niko živ ne čita ništa. Od celog tog prevođenja, identiteta, tih pisaca nema nigde u školskim programima dok se mi počupasmo oko njih. Izvršen je izgon jugoslovenske literature. I onda se pitamo otkud Farma. Niko više ne zna šta je dubrovačka literatura, pošto je bombardovan Dubrovnik i Mirjana Miočinović zbog toga otišla s fakulteta. Ovde se svuda, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i na Kosovu, pobije prvo nacionalna zastava, a onda se na tom mestu podigne nečija vila u divljoj gradnji…
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Najteži dio posla tek predstoji
Objavljeno prije
6 danana
19 Juna, 2026
Volio bih da mladi ljudi nagradu koju je dobila Vanja dožive kao poruku da ne odustaju od svojih uvjerenja čak ni onda kada se stvari čine teškim i gotovo nemogućim. Društva se ne mijenjaju preko noći, ali ni sama od sebe. Mijenjaju ih ljudi koji su spremni da istraju, rade profesionalno i ne pristaju na kompromise kada su u pitanju osnovne vrijednosti poput poštenja, odgovornosti i javnog interesa
MONITOR: Izvršnoj direktorici MANS-a Vanji Ćalović ove je sedmice u Milanu uručena nagrada „Giorgio Ambrosoli“, priznanje koje se dodjeljuje pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije za integritet, odgovornost i profesionalnost u zaštiti vladavine prava. Ona je poručila da nagradu ne doživljava samo kao lično priznanje, već kao priznanje radu MANS-a. Kako je vi doživljavate?
MILOVC: Vanja je potpuno u pravu kada kaže da se ova nagrada ne može posmatrati samo kao lično priznanje. Nagrada nosi ime čovjeka koji je postao simbol profesionalnog integriteta i hrabrosti u suprotstavljanju organizovanom kriminalu i korupciji. Upravo zato njena vrijednost prevazilazi pojedinca i postaje priznanje vrijednostima koje zastupa.
Za mene, ova nagrada ima i posebno značenje. Velika je privilegija što sam najveći dio svoje profesionalne karijere proveo u MANS-u, organizaciji koja je pokazala da se i u maloj zemlji, sa ograničenim resursima, može voditi dosljedna borba protiv korupcije. Imao sam priliku da radim sa ljudima koji su godinama bili spremni da se suprotstavljaju zloupotrebama moći, često uz značajne profesionalne i lične rizike. Malo ko ima priliku da radi posao za koji iskreno vjeruje da ima društveni značaj i da pri tome vidi konkretne rezultate svog rada.
Zato ovu nagradu doživljavam prije svega kao priznanje radu MANS-a i svih ljudi koji su tokom prethodnih decenija bili dio naše borbe za transparentnije institucije, odgovorniju vlast i vladavinu prava. Mnogi od njih nikada nijesu bili u centru pažnje javnosti, ali su svojim radom doprinijeli da brojni slučajevi korupcije, zloupotrebe javnih resursa i organizovanog kriminala budu otkriveni, dokumentovani i predstavljeni javnosti uprkos brojnim preprekama.
Posebnu težinu ovom priznanju daje činjenica da dolazi u trenutku kada se Crna Gora nalazi pred možda najvažnijom fazom svog evropskog puta. Ono predstavlja potvrdu da se dosljednost, profesionalnost i odbrana javnog interesa prepoznaju i van granica naše zemlje.
Veoma je važno da ova nagrada pošalje i širu poruku, naročito mladim ljudima. Mnogi odrastaju sa osjećajem da su institucije prespore, da promjene dolaze teško i da pojedinac ne može značajno uticati na društvo oko sebe. U takvom ambijentu lako je postati ravnodušan ili zaključiti da se ništa ne može promijeniti.
Primjer Giorgia Ambrosolija, kao i ljudi koji danas dobijaju priznanje koje nosi njegovo ime, pokazuje da integritet, profesionalnost i upornost imaju vrijednost čak i onda kada se rezultati ne vide odmah. Najvažnije promjene gotovo nikada ne dolaze brzo i rijetko su rezultat rada jednog čovjeka ili jedne generacije.
Volio bih da mladi ljudi ovu nagradu dožive kao poruku da ne odustaju od svojih uvjerenja čak ni kada se stvari čine teškim ili gotovo nemogućim. Društva se ne mijenjaju preko noći, ali ni sama od sebe. Mijenjaju ih ljudi koji su spremni da istraju, rade profesionalno i ne pristaju na kompromise kada su u pitanju osnovne vrijednosti poput poštenja, odgovornosti i javnog interesa.
MONITOR: Slika Crne Gore bila bi definitivno drugačija da nema dugogodišnjeg predanog rada vaše organizacije na razotkrivanju brojnih zloupotreba moći, korupcije i organizovanog kriminala. No, koliko ste zadovoljni današnjom slikom Crne Gore?
MILOVAC: Ne mogu reći da sam zadovoljan, iako postoje određeni razlozi za optimizam. Međutim, kada govorimo o suštinskim promjenama, napredak je sporiji nego što bi trebalo da bude. Ključni problem ostaje činjenica da politička korupcija u Crnoj Gori nije skup pojedinačnih incidenata, već sistemski problem koji je decenijama ugrađivan u način funkcionisanja države. Takav sistem nije nastajao preko noći, pa se nije mogao ni promijeniti samo smjenom vlasti.
Vrijeme nakon 2020. godine nijesmo iskoristili na način na koji smo mogli i morali. Tada je postojala jedinstvena prilika da se ponudi sistemski odgovor na problem sistemske korupcije, da se reformišu institucije koje su bile zarobljene političkim uticajem, uspostave snažniji mehanizmi kontrole vlasti i stvore uslovi za istinsku odgovornost nosilaca javnih funkcija.
Umjesto toga, najveći dio političke energije potrošen je na ispunjavanje uskopartijskih interesa, preraspodjelu političke moći i obezbjeđivanje što bolje početne pozicije za naredne izborne cikluse. Umjesto dubokih reformi često smo svjedočili zamjeni jednih partijskih interesa drugim, dok su ključni problemi ostajali neriješeni.
To se posebno vidi u oblastima koje su od presudnog značaja za borbu protiv korupcije. Nijesmo dobili dovoljno snažne mehanizme za kontrolu političke korupcije, nijesmo riješili problem partijskog uticaja na zapošljavanje i upravljanje državnim resursima, a rezultati u oblasti finansijskih istraga i oduzimanja nezakonito stečene imovine i dalje su ograničeni.
Posebno zabrinjava činjenica da zapošljavanje u državnim kompanijama ostaje praktično van domašaja ozbiljnije kontrole. Taj segment predstavlja jedan od najvažnijih mehanizama političkog uticaja na birače i jedan od ključnih razloga zbog kojih problem zloupotrebe javnih resursa nije suštinski riješen.
Najteži dio posla tek predstoji.
MONITOR: Kako vidite nalaze nedavno objavljenog Non paper-a?
MILOVAC: Nalazi pokazuju da između političkog optimizma koji prati evropske integracije i stvarnog stanja u oblasti vladavine prava i dalje postoji značajan jaz.
To ne znači da napretka nema. EK prepoznaje određene pozitivne pomake i činjenicu da je Crna Gora ostvarila napredak u pregovaračkom procesu. Međutim, jednako jasno poručuje da ključni problemi još nijesu riješeni.
Više nije dovoljno usvojiti zakon, formirati radnu grupu ili otvoriti istragu. Evropska unija traži pravosnažne presude, oduzetu nezakonito stečenu imovinu, transparentne institucije i mjerljive rezultate u borbi protiv korupcije na visokom nivou.
MONITOR: Tužilaštvo se oglasilo, zadovoljno svojim rezultatima u kontekstu tog dokumenta. Jeste li vi?
MILOVC: Postoje pomaci i bilo bi nepošteno tvrditi da ih nema. Posljednjih godina otvoren je veći broj istraga, pokrenuti su postupci protiv pojedinaca koji su ranije bili praktično nedodirljivi i to predstavlja određeni napredak.
Međutim, mjerilo uspjeha su pravosnažne presude, odgovornost za korupciju na visokom nivou i trajno oduzimanje nezakonito stečene imovine.
Imamo veliki broj predmeta koji godinama traju bez konačnog epiloga. Slučajeve koji su predstavljani kao istorijski iskoraci, a koji i dalje čekaju konačne sudske odluke.
Slučaj Telekom je možda najjasniji primjer koliko su institucionalni propusti iz prošlosti i danas prepreka ostvarivanju pravde. Nakon više od dvije decenije građani i dalje čekaju puni epilog afere koja je svojevremeno bila jedan od najvažnijih korupcionaških slučajeva u zemlji.
Zato bi bilo korisnije da institucije manje energije troše na samohvalu, a više na ostvarivanje mjerljivih rezultata.
MONITOR: Jeste li optimistični kada je u pitanju istinska demokratizacija Crne Gore i uspostavljanje vladavine prava?
MILOVAC: Optimista sam kada je u pitanju članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji, ali mnogo oprezniji kada govorimo o istinskoj demokratizaciji države i uspostavljanju održive vladavine prava.
Zabrinjava to što načajan dio političkih elita članstvo u EU i dalje posmatra kao konačni cilj reformskog procesa, a ne kao početak nove faze razvoja države.
Proces evropskih integracija nerijetko se koristi kao instrument političkog marketinga i populizma. Građanima se šalje poruka da će sam čin pristupanja EU riješiti najveći dio problema sa kojima se suočavamo. Iskustva brojnih država članica pokazuju da stvari nijesu tako jednostavne. Članstvo može stvoriti bolji okvir za razvoj, ali ne može zamijeniti kvalitet institucija, političku odgovornost i dosljednu primjenu zakona.
Premalo smo energije uložili u izgradnju institucija koje će moći da nose reforme i nakon formalnog završetka pregovora. Već bi trebalo razgovarati o mehanizmima koji će osigurati da ključne reforme ostanu održive i nakon pristupanja. To se posebno odnosi na pravosuđe, borbu protiv korupcije, kontrolu političke moći i zaštitu integriteta javnih institucija.
Konačni cilj ne treba da bude zatvaranje pregovaračkih poglavlja niti datum ulaska u EU. Cilj treba da bude izgradnja države u kojoj građani vjeruju institucijama zato što vide da zakon jednako važi za sve, da se javni resursi koriste u javnom interesu i da politička moć nije iznad pravila. Tek tada ćemo moći da kažemo da je proces evropskih integracija zaista uspio.
Otpor prema snažnijim mehanizmima za oduzimanje imovine postoji kod gotovo svih vlasti nakon DPS-a
MONITOR: Ministarstvo pravde najavilo je da priprema izradu posebnih zakona kojima bi uredilo oblast (zlo)upotrebe vještačke inteligencije (AI), a u tome će imati podršku italijanskog resora pravde. Dugo se vodila polemika o italijanskom modelu oduzimanja nezakonito stečene imovine, za koji se MANS zalagao. Jesmo li i normativno mogli bolje?
MILOVAC: Sigurno da jesmo. Crna Gora i dalje pokazuje ozbiljnu nesposobnost da dizajnira zakonodavni i institucionalni okvir koji bi državi dao stvarnu prednost u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.
MANS je godinama ukazivao da ta borba ne može biti uspješna ukoliko se država oslanja isključivo na dugotrajne i često neizvjesne krivične postupke. Iskustvo zemalja koje su ostvarile najbolje rezultate pokazuje da je jedan od najefikasnijih načina borbe protiv mafije oduzimanje nezakonito stečene imovine.
Organizovani kriminal opstaje zahvaljujući ogromnim finansijskim resursima. Taj novac kriminalnim grupama omogućava ne samo luksuzan život, već i angažovanje najboljih pravnih timova, prikrivanje tragova novca, uticaj na svjedoke i, u najgorem slučaju, nastavak korumpiranja pojedinaca unutar institucija koje bi trebalo da ih procesuiraju. Zbog toga je oduzimanje imovine mnogo više od finansijske mjere – ono predstavlja način da se kriminalnim strukturama oduzme moć.
To je bila logika italijanskog modela kojem se MANS godinama divi i koji smo zagovarali. Nažalost, Crna Gora ni nakon promjene vlasti nije pokazala spremnost da prihvati takvu logiku. Posebno je teško razumjeti činjenicu da je otpor prema snažnijim mehanizmima za oduzimanje imovine ostao kod gotovo svih vlasti nakon DPS-a.
Danas je normativni okvir unaprijeđen u odnosu na raniji period, ali i dalje nije postavljen na način koji bi državi omogućio stvarnu stratešku prednost nad organizovanim kriminalom. Bez toga je teško očekivati trajne rezultate.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
ĐORĐE VUKČEVIĆ, INŽENJER ROBOTIKE: AI prelazi iz digitalnog u fizički svijet
Objavljeno prije
6 danana
19 Juna, 2026
Države i međunarodne institucije moraju na vrijeme razviti pravila, standarde i mehanizme sprovođenja koji će osigurati da AI ostane alat u službi čovjeka, a ne sistem koji djeluje van ljudske kontrole. Ovo nije samo tehnološko pitanje već pitanje budućeg uređenja društva
Đorđe Vukčević se školovao na Mašinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, smjer Mehatronika, gdje je stekao osnovu iz mašinstva, elektrotehnike, automatike i robotike. Tokom studija je 2015. godine dobio nagradu „19. decembar“ za najboljeg studenta Mašinskog fakulteta. Nakon završenih osnovnih studija podržan je nacionalnom stipendijom za izvrsnost Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore, zahvaljujući kojoj je nastavio školovanje u Njemačkoj. Sa njemačkim univerzitetskim timom 2018. godine postao sam vicešampion Njemačke i svijeta u robotici na RoboCup takmičenju.
MONITOR: Radite u Njemačkoj u jednoj od vodećih kompanija iz robotike i vještačke inteligencije Neura Robotics. Kompanija razvija Physical AI (fizičku vještačku inteligenciju). Na čemu vi radite, a koje programe razvija kompanija?
VUKČEVIĆ: U kompaniji radim kao inženjer i team leader u oblasti teleoperacije robotskih sistema. Vodim tim koji razvija jednu od ključnih tehnologija iza platforme NeuraGym. Pojednostavljeno, NeuraGym se može opisati kao koncept trening centara za robote, gdje se robotski sistemi uče, testiraju i pripremaju za rad u stvarnom svijetu.
Kompanija razvija robotske platforme i softverski ekosistem za Physical AI, odnosno za povezivanje vještačke inteligencije sa fizičkim robotskim sistemima. Cilj nije samo da roboti izvršavaju unaprijed programirane pokrete, već da vremenom postanu sistemi koji razumiju okruženje, uče iz podataka, sarađuju sa ljudima i drugim robotima, i dijele stečeno znanje kroz širi robotski ekosistem.
Dodatno, Neura Robotics je nedavno ostvarila rekordnu Series C rundu finansiranja do 1,4 milijarde dolara. Riječ je o najvećoj investicionoj rundi ikada za jednu full-stack robotics kompaniju, što predstavlja svjetski rekord za ovaj tip kompanije. Među investitorima su, između ostalih, Amazon, NVIDIA, Qualcomm, Bosch,Tether i Evropska investiciona banka.
To je veliki trenutak ne samo za Neura Robotics, već i za evropski deep-tech, jer pokazuje da Evropa može graditi globalno relevantne kompanije u robotici, vještačkoj inteligenciji i Physical AI-ju. Za mene lično je posebno važno što sam dio tog tima i što moj rad doprinosi jednoj od ključnih tehnoloških oblasti u kompaniji. Naravno, ovakvi rezultati su ishod rada velikog broja ljudi i timova, ali mi je važno što moj tim radi na tehnologiji koja je direktno povezana sa budućnošću robotskog učenja, teleoperacije i Physical AI-ja.
MONITOR: Svijet se tehnološki ubrzano mijenja. Kakva su predviđanja što se tiče AI i robotike?
VUKČEVIĆ: Nalazimo se u trenutku kada vještačka inteligencija prelazi iz digitalnog u fizički svijet. Do sada je najveći dio javne pažnje bio usmjeren na generativnu AI, chat sisteme, obradu teksta, slika, programiranje i digitalne alate. Sljedeći veliki korak je povezivanje te inteligencije sa robotima, mašinama i fizičkim procesima.
Najveći napredak očekujem u robotima koji izlaze iz kontrolisanih industrijskih okruženja i ulaze usvakodnevni život: u domaćinstva, logistiku, zdravstvo, brigu o starijima, poljoprivredu, građevinu,
uslužne djelatnosti i prostore gdje roboti moraju da se prilagođavaju ljudima i nepredvidivim situacijama. Industrijska robotika već decenijama postoji i veoma je razvijena, ali pravi izazov je napraviti robote koji mogu pouzdano raditi u otvorenom, promjenljivom i ljudskom okruženju.
MONITOR: Koliko će te promjene uticati na tržište rada?
VUKČEVIĆ: AI i robotika će sigurno promijeniti tržište rada, ali ne mislim da će se to desiti preko noći. Ta tranzicija će trajati godinama, možda i decenijama, jer se prvi put u istoriji ozbiljno približavamo trenutku u kojem ljudska radna snaga više neće biti neophodna za veliki broj zadataka koji su dosada bili osnova ekonomskog razvoja i svakodnevnog života. To je ogromna društvena promjena, ne samo tehnološka.
U mnogim oblastima roboti će prvo preuzimati opasne, monotone, fizički teške ili vrlo precizne zadatke. Istovremeno će se otvoriti potreba za novim zanimanjima, novim oblicima edukacije i novim vrstama saradnje između ljudi i mašina. Zbog toga je važno da se društva na vrijeme pripreme, kroz obrazovanje, regulaciju i javnu debatu, a ne da se o ovim promjenama razmišlja tek kada one već postanu svakodnevica.
MONITOR: Jedan od pionira AI Stjuart Rasel je nedavno upozorio da bi AI mogla ugroziti ljudski rod. Kakav je Vaš stav?
VUKČEVIĆ: Mislim da upozorenja Stjuarta Rasela treba shvatiti veoma ozbiljno. Riječ je o jednom od pionira vještačke inteligencije, čovjeku koji je decenijama učestvovao u razvoju ove oblasti i čiji su udžbenici
i radovi oblikovali generacije AI stručnjaka. Zato njegova upozorenja ne treba posmatrati kao senzacionalizam, već kao poziv da se tehnologija razvija odgovorno.
Ne bih otišao u krajnost da kažem da je vještačka inteligencija sama po sebi prijetnja čovječanstvu, ali ne bih ni potcijenio rizike. AI sistemi postaju sve moćniji, sve autonomniji i sve prisutniji u digitalnom i fizičkom svijetu. Kada se takvi sistemi povežu sa robotima, autonomnim vozilima, industrijskim postrojenjima, informacionim sistemima ili potencijalno vojnim tehnologijama, pitanje bezbjednosti više nije samo akademsko pitanje, nego direktno društveno i političko pitanje. Zato mislim da je ključ u odgovornom razvoju, jasnim sigurnosnim standardima, transparentnosti i ljudskoj kontroli. U robotici se bezbjednost ne može tretirati kao dodatak na kraju razvoja. Ona mora biti ugrađena od samog početka, kroz dizajn sistema, testiranje, validaciju i jasnu odgovornost ljudi i institucija koje te sisteme razvijaju i koriste.
Posebno je važno da politički lideri, regulatori i institucije u svim zemljama što prije ozbiljno shvate ovu temu. Tehnologija se razvija veoma brzo, a zakoni, etički standardi i mehanizmi kontrole često
kasne za realnošću. Ako želimo da spriječimo pogrešnu ili opasnu upotrebu AI-ja, potrebno je djelovati proaktivno, a ne čekati da se problemi prvo dogode.To znači da države i međunarodne institucije moraju na vrijeme razviti pravila, standarde i mehanizme sprovođenja koji će osigurati da AI ostane alat u službi čovjeka, a ne sistem koji djeluje van ljudske kontrole. Ovo nije samo tehnološko pitanje, već pitanje budućeg uređenja društva.
Ja sam tehnološki optimista, ali ne naivan optimista. Vjerujem da AI i robotika mogu donijeti ogroman napredak u medicini, obrazovanju, industriji, energetici i svakodnevnom životu. Ali upravo zato što je potencijal toliko veliki, odgovornost mora biti jednako velika. Razvoj ne treba zaustaviti iz straha, ali ga treba usmjeriti mudro, odgovorno i na vrijeme.
MONITOR: Da li imate namjeru da se vratite ili sarađujete sa stručnjacima iz Crne Gore?
VUKČEVIĆ: Da, planiram da se uskoro vratim u Crnu Goru. Nakon više godina obrazovanja, istraživanja i rada u inostranstvu, želim da stečeno znanje, iskustvo i međunarodne kontakte stavim u službu razvoja
domaćeg tehnološkog i inovacionog ekosistema. Smatram da Crna Gora ima mnogo talentovanih mladih ljudi, ali da nam treba više konkretnih mostova prema međunarodnim projektima, kompanijama, laboratorijama i savremenim tehnološkim trendovima.
Kod nas sigurno postoje stručni ljudi. Problem je često u tome što nemamo dovoljno razvijenu infrastrukturu, dovoljno velik broj visokotehnoloških kompanija i dugoročnih programa
koji bi mladim ljudima omogućili da ostanu i razvijaju se u oblastima kao što su robotika, AI, automatizacija ili napredni softver. Talent postoji, ali talentu treba sistem.
Dobar primjer pozitivnog koraka je Naučno-tehnološki park Crne Gore. Takve institucije su važne jer stvaraju prostor gdje se mogu povezati startapovi, istraživači, univerziteti, kompanije, investitori
i ljudi iz dijaspore. Naučno-tehnološki park već nudi podršku startapima i rastućim kompanijama kroz programe, infrastrukturu, javne pozive i povezivanje inovacionih aktera, što je upravo pravac u kojem Crna Gora treba da ide.
Naravno, to je tek početak. Da bismo se ozbiljno bavili savremenim tehnologijama, potrebno je dalje jačati laboratorije, praktičnu nastavu, univerzitetsko-industrijsku saradnju, evropske projekte i mentorstvo za mlade inženjere. Crna Gora ne mora pokušavati da kopira velike zemlje. Mi ne možemo imati isti obim industrije kao Njemačka, SAD ili Kina, ali možemo graditi pametne niše i povezivati se sa međunarodnim ekosistemima.
MONITOR: Koliko dijaspora može pomoći?
VUKČEVIĆ: Posebno vjerujem u ulogu dijaspore. Mnogo ljudi iz Crne Gore radi u ozbiljnim kompanijama, univerzitetima i istraživačkim centrima širom svijeta. Ako se ti ljudi bolje povežu sa domaćim institucijama, studentima i preduzetnicima, to može biti veliki resurs. Ne mora se svako odmah fizički vratiti, ali se znanje, kontakti i iskustvo mogu vraćati kroz mentorstvo, zajedničke projekte, gostujuća predavanja, startape i saradnju sa univerzitetima.
Moj cilj je da u narednom periodu doprinesem upravo tome: razvoju projekata i saradnji koje povezuju međunarodno iskustvo sa potencijalom koji postoji u Crnoj Gori. Vjerujem da oblasti kao
što su robotika, vještačka inteligencija, automatizacija i napredni softver mogu biti dio budućnosti Crne Gore, ali samo ako ih tretiramo ozbiljno, dugoročno i sistemski.
Važno je da u Crnoj Gori promijenimo način na koji gledamo na tehnologiju. Ne treba da budemo samo korisnici tuđih aplikacija i gotovih rješenja, već da gradimo ljude koji razumiju kako se tehnologija stvara. To znači više praktičnog rada, više laboratorija, više studentskih projekata, više takmičenja, više saradnje sa industrijom i više podrške za mlade koji žele da prave nešto novo.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG, PROFESOR U PENZIJI FPN, BEOGRAD: Globalna arena pomakla se ka Pacifiku, Balkan nije prioritet
Objavljeno prije
6 danana
19 Juna, 2026
Liberalna Evropa ne bi trebalo da gaji iluzije – vladajući u Vašingtonu su je proglasile neprijateljem. Posljedično, slažem se sa onima koji drže da se Evropa suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona i skoka u geopolitičku nezavisnost. Ako Evropa želi da spriječi sopstvenu vazalizaciju, njene nacionalne države moraju preduzeti akciju. Najrealnija opcija je „savez voljnih“, predvođen Njemačkom i Francuskom
MONITOR: Kako gledate na izjavu Aleksandra Vučića da će prije nego što napusti predsjedničku funkciju, uvesti privatne strane univerzitete u Srbiji – „radi konkurentnosti“ i poboljšanja kvaliteta domaćih državnih? On je to pokušavao i prije studentskih protesta, a da li bi, u okolnostima postojanja organizovanog studentskog pokreta, to bila „crvena marama“ koja bi radikalizovala univerzitetsku i političku situaciju u zemlji?
STOJILJKOVIĆ: Teško da bilo šta još može, nakon nasilja, pritisaka i osvete neizborom nastavnicima koji su aktivno podržali proteste i blokade, dodatno podići tenzije na relaciji Univerzitet – nenadležni a sveprisutni Predsednik i njegova pretorijanska garda. Ćacilend obrazac je bahata, karikaturalna i primitivna verzija Andrićeve Proklete avlije. Tradicija je već autoritarnih vlasti osveta svim oazama otpora i ona je sa pričom o konkurenciji neakreditovanih stranih visokolškolskih ustanova „lenjom” državnom Univerzitetu već najavljena. Imam dva direktna pitanja: Gde su tačke fabrikovanja fakultetskih diploma koje poseduje značajni broj državnih fuznkcionera? Kako će to Predsednik poboljšati kvalitet Univerziteta u Beogradu ako je on, uz sve opstrukcije koje mu pravi, još u krugu dva odsto nabolje rangiranih u svetu?
MONITOR: Vučić stalno najavljuje skore izbore, a javnost se „peca“, iznoseći razne scenarije, pa i onaj ko bi mogao biti Vučićev predsjednički kandidat. Šešelj najavljuje predsjedničku kandidaturu i to mu ne bi bilo prvi put. Kakva bi mogla biti njegova uloga na aktuelnoj političkoj sceni i u Vučićevim planovima?
STOJILJKOVIĆ: Vučić nema – i svesno je bar deceniju radio da nema, iole ubedljivog kandidata koji bi ga nasledio na poziciji Predsednika. No, čini se da još može proizvesti tuce renesansno-folklornih kandidata (Nestorović, Karić…), koji mogu devalvirati izbore i dovesti do drugog kruga. Eventualna kandidatura Šešelja samo bi pokazala koliko je ta ortodoksna verzija radikala definitivno potrošena u Srbiji.
MONITOR: Na Tivatskom samitu, Predsednik Srbije je odbio čak i državni protokol, a poveo je veliku grupu ultralojalista, sumnjivih biografija i ciljeva, koji su vraćeni natrag. Ovih dana se optužbe nastavljaju Vučićevom tezom da Crna Gora vodi hibridni rat protiv Srbije. Računa li Vučić da unutar Crne Gore ima pristalice koje bi mogle praviti probleme i da li bi u tome neku ulogu mogao da ima organizovani kriminal?
STOJILJKOVIĆ: Čitava orkestracija njegovog nastupa na samitu u Tivtu je brukajuća za pristojnu Srbiju i izraz je provale besa i agresije izavane porazom strategije dociranja i uslovljavanja zemljama u regionu. Ona nije proizvela razumevanje čak ni tvrdih nacionalista u Srbiji. Toliko je blamirajuća da će je teško podržati direktno i njegova klijentela u Crnoj Gori. Čak i uz pozivanje na „antisrpsku histeriju“. Kad je o organizovanom kriminalu koji se bogati uz pomoć i sadejstvo vlasti, on nije nikada, videlo se to već, i bez rezervne pozicije i perspektivnih političkih adresa kojima nudi asistenciju. Tiho odstupanje je već počelo.
MONITOR: Kako gledate na položaj Srbije poslije Tivatskog samita i novog Francusko-njemačkog non pejpera?
STOJILJKOVIĆ: Držim da je ostanak Srbije u evropskom krugu dobar, čak nužan i za Srbiju i za region – svaki drugi ishod bio bi krajnje rizičan. Istovremeno, očita je rešenost EU zvaničnika da pokažu, kroz narativ o različim brzinama pridruživanja i posmatranja, „inventivnost“ u pogledu svoga geostrateškog zaokruživanja. Bojim se da taj put, koji liči na kompoziciju u kojoj lokomotivi, spavaćim kolima, putničkoj klasi slede i teretna kola, put koji odgovara brzini promene vrednosnog obrasca „prosečnog” birača u Srbiji.
MONITOR: EU je sve dalje, Putin kao da više ne vjeruje srpskom režimu, a od ličnog i političkog zbližavanja Vučića sa rampom, ostaju afere i udvoričke čestitke. Ali tu je Si Đinpingov orden i investicije od blizu milijardu eura. Pored Kine, Vučić sve češće ugošćava i odlazi u posjete nedemokratskim liderima zemalja Srednje Azije, koje su i članice Šangajske organizacije za saradnju. Da li je ovo izraz spoljnopolitičkog bezizlaza ili lift za nastavak koruptivno sumnjivih ulaganja?
STOJILJKOVIĆ: Iskreno, ako vas u situaciji postojanja realne političke alternative i ogrančena demokratizacija može koštati vlasti, ciničniji od mene rekli bi i odgovornosti za stvorene kriminalizovane, koruptivno- klijentelističke mreže, šta vam drugo preostaje no da sarađujete sa onima slične brige za demokratske standarde? To je onda osnov da spinujete priče o svojoj suverenosti i nikad viđenom razvoju i zaglumljujete regionalnu veličinu. Naravno, niko vam više ne veruje, ali veliki nemaju interes da prestanu da vas tutorišu, ili bar trpe, sve dok ne pronađu novog miljenika i investiraju u njega. Zato, iz različitih kuhinja, i dolaze i priče o nacionalnoj tvrdoći i nepouzdanosti studentske liste.
MONITOR: Janis Varufakis je u tekstu za Project Syndicate, napisao da nova politika EU koja naglašava pitanje bezbjednosti pa i sopstvenih odbrambenih snaga, faktički nemoguća. Ona bi zahtjevala, po mišljenju Varufakisa, izlazak iz NATO. Kako cijenite neku vrstu nove politike nezavisnog privrednog i vojnog jačanja EU i Evrope, uz nadu u povratak na vrh globalnog političkog uticaja?
STOJILJKOVIĆ: Varufakis, po mom sudu, cilja na činjenicu da je NATO u svom negdašnjem obliku faktički mrtav, ali da će opstati kao nekakav organizacijski mastodont. Liberalna Evropa ne bi trebalo da gaji nikakve iluzije – vladajuće sile u Vašingtonu su je proglasile neprijateljem. Neko ko je optužen za „iskorenjivanje“ sopstvene civilizacije nije saveznik nego nepouzdani partner koji se mora, i podržavanjem desnih političkih rivala, obuzdati. Posledično, slažem se sa onima koji drže da se Evropa suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona i skoka u geopolitičku nezavisnost. Pri tome, EU nije jak geopolitički igrač – previše se lako blokira, a njeni zvaničnici su nesposobni da strateški politički razmišljaju. Ako Evropa želi da spreči sopstvenu vazalizaciju i dugo najavljivanu geopolitičku degradaciju, njene nacionalne države moraju same preduzeti akciju. Najrealnija opcija je „savez voljnih“, predvođen Nemačkom i Francuskom.
MONITOR: Govori se o tome da je novi svjetski poredak u stvari multipolarna dominacija nekoliko svjetskih sila, bez ambicije da jedna od njih, vremenom, postane jedini globalni hegemon. Da li je Kina ta koja će, vremenom, pokazati da je taj koncept multipolarnosti nemoguć?
STOJILJKOVIĆ: Kina nema taj interes, odnosno nije spremna da plati visoku cenu njegovog otvorenog manifestovanja. Aktuelno, dovoljna joj je zadovoljština da se svet, kako to u svojoj Velikoj transformaciji tvrdi Branko Milanović, vratio u odnose uticaja i moći od pre dva veka, pre industrijske revolucije. Vreme je za otrežnjenja, krajnje je vreme i za nezavisnu evropsku mirovnu inicijativu, zasnovanu na realnoj proceni sopstvenih interesa i snaga. De facto povlačenje Amerikanaca iz NATO-a verovatno će promeniti i računicu u Moskvi. To važi i za Kinu. Ništa ne bi trebalo da obavezuje na vođenje čisto američke bitke protiv Pekinga.
MONITOR: Sukob SAD–Iran je pred formalnim rješenjem. Netanjahu nije učestvovao u zaključivanju mira i kaže da će izraelska vojska ostati u Libanu, Gazi i Siriji – koliko je potrebno. Da li su, u sadašnjem rasporedu globalne moći i interesa, mogući trajniji periodi mira na Bliskom istoku nego što je to bio slučaj poslije ranijih mirovnih sporazuma?
STOJILJKOVIĆ: Barem do kraja ove decenije, odnosno novog kruga predsedničkih izbora u SAD, bićemo svedoci planetarne nestabilnosti i sleganja tla u potrazi za novom, multipolarnom arhitekturom moći. To je dobrano zavisno od toga koliko će biti trajno Trampovo hiperprotekcionističko, neskriveno kalkulantsko i tgovačko nasleđe.
U tom okviru Trampova baza – MAGA glasači, dovodi u pitanje rizičan sukob s Iranom jer je Tramp zavodljivo u kampanji obećao da neće počinjati nove ratove. Ili bar ne one koji nisu operetski i za cilj imaju bildovanje imidža nepobedivog u sopstvenom dvorištu. Kongresni izbori u novembru, proslava 250 godina Amerike u julu, ali i Svetsko fudbalsko prvenstvo u toku – sve su to faktori koji su ga pritisli prema brzom i, čini se, privremenom izlazu.
Dugoročno, međutim, Amerika gubi meku moć gubeći poverenje saveznika, i to će se na kraju videti i u tvrdoj moći – u ekonomskoj i vojnoj sferi. Države su počele tražiti pouzdanije partnere. A ko nudi tu stabilnost? Zasad, puno više Kina nego Amerika. Privremeni izlaz može biti i izrastanje relativno autonomnih (sub)regionalnih igrača, u koje spada i EU.
Pošto se globalna arena pomakla ka Pacifiku, Balkan nije prioritet. I to nam je, dok traje, naoko paradoksalno, jako dobra vest. Ako dođe do mira u Ukrajini i oslabe ratne trube i stanovište da do sukoba sa Rusijom mora doći u nekokoliko narednih godina, odnosno ojača realizam u procenama sopstvene pozicije i interesa, nismo bez šansi da nam (politički) životi postanu normalni i ugodno dosadni i predvidivi.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari

PODGORICA BIRALA IZMEĐU SRĐANA PERIĆA I PRINUDNE UPRAVE: Vrijeme preokreta
DEPOLITIZACIJA DRŽAVNIH PREDUZEĆA: SLUČAJ EPCG: Partijska se ne poriče
STEČAJNA MAFIJA U CRNOJ GORI: HTP Boka i pustošenje državne imovine
Izdvajamo
-
INTERVJU2 sedmiceRADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Crna Gora nema bolje rješenje od pridruživanja EU
-
DRUŠTVO4 sedmiceDEPORTACIJE – 34 GODINE OD ORGANIZOVANOG ZLOČINA: Muk koji govori
-
Izdvojeno4 sedmiceGIGANT IZA ZAVJESE PLANETARNE MOĆI: Kina može započeti ekspanziju koja će ugroziti njen razvoj
-
Izdvojeno4 sedmiceIRAN – SAD – IZRAEL: Kaleidoskop rata i mira
-
INTERVJU4 sedmiceERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Proizvodnja krize
-
HORIZONTI4 sedmiceSLUČAJ SENJAK – OBMANE, CENZURE, ZAVJERE…: Samospoticanje Vučićevog režima
-
Izdvojeno4 sedmiceREVIZIJA NOVIJE ISTORIJE, SNS FILM O REFERENDUMU: Ćaci pamflet
-
DRUŠTVO3 sedmiceNASTAVLJA SE NELEGALNA GRADNJA KOMPANIJE CARINE U BAOŠIĆIMA: Pod ministrovim kišobranom
