Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠARIĆI I PRVA FAMILIJA POD LUPOM U SRBIJI: Dok Crna Gora ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sistem privatne države braće Vučić, počeo se urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije  primopredaje vlasti. Direktor i vlasnik Alta banke Davor Macura uhapšen je  zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura. Par sedmica ranije on je vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost. Blizak je SNS-u, a opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić.  Kao u doba Prve banke vladajuće braće Đukanovića mnoge državne institucije i javna preduzeća su morali poslovati preko Alta banke i Alta Pay

 

 

 

Razvoj događaja u Srbiji tokom i poslije 25. oktobra su iznenadili mnoge  posmatrače. Nakon što je srpska Prva familja neočekivano ubjedljivo izgubila izbore i priznala poraz, probuđeni i/ili pobunjeni djelovi srbijanskog tužilaštva su krenuli u akciju i prije zvanične primopredaje vlasti. Konstitutivna sjednica Narodne skupštine Srbije je zakazana za 17. novembar dok će do izbora nove vlade proći još neko vrijeme.

Međutim, sistem privatne države Aleksandra i Andreja Vučića se počeo urušavati odmah nakon objave izbornih rezultata. Na društvenim mrežama 28. oktobra ove godine se pojavio snimak presretnutog razgovora, kako se tvrdi, između Dragana Vučićevića (vlasnika ekstremno žutog Informera i glavnog propagandiste odlazećeg režima) i Aleksandra Vučića. Na snimku se čuje Vučićevićev glas koji vidno uznemirenim tonom izgovara: „ako ti dozvoliš da ovi tužioci zavladaju Srbijom, ode sve u p…u m…..u, sve će da nas pohapse“. Iako oni  kasnije nisu potvrdili ili negirali autentičnost snimka, slijed događaja upućuje na rastuću nervozu u redovima Prve familije Srbije i njenih najbližih saradnika.

Nova ekonomija piše da je Javno tužilaštvo za organizovani kriminal (JTOK) već 27. oktobra uputilo zvaničan zahtjev Narodnoj banci Srbije (NBS) da hitno dostavi podatke o transakcijama i transferima novca iz Alta banke prema inostranstvu u zadnjih mjesec dana. Ovaj potez je uslijedio, kako se navodi u saopštenju JTOK-a, nakon medijskih i objava na društvenim mrežama o odlivu stotina miliona eura iz zemlje. Onda je 30. oktobra JTOK uputio MUP-u zahtjev za provjeru poslovanja banke i odgovornih u NBS-u oko mogućih transfera novca u inostranstvo. Isti dan je NBS oduzeo Alta banci licencu za poslovanje. Prethodno je tužiteljka Bojana Savović izjavila da ima saznanja da JTOK već ima ranije formiran predmet protiv direktora i vlasnika te banke Davora Macure. Macura je uhapšen po nalogu JTOK-a u noći između 1. i 2. novembra zbog zloupotrebe položaja i sumnje da je iz trezora banke nezakonito iznio oko 380 miliona eura (dinarske protuvrijednosti). Macura je samo par sedmica ranije vraćen iz Crne Gore pod sumnjom da predstavlja prijetnju po nacionalnu bezbjednost o čemu je već pisano. Macura je osoba bliska Srpskoj naprednoj stranci (SNS) i familiji Vučić. Opozicija ga smatra „paravanom za pranje novca“ braće Vučić. Istraživačka mreža BIRN objavila je da je Macura preko svoje firme Danica Park sarađivao sa kontroverznim biznismenom Nikolom Petrovićem (kumom Vučića), i sa Milanom Radoičićem i suprugom Zvonka Veselinovića. Veselinović i Radoičić su pod američkim sankcijama zbog trgovine narkoticima i drugih kriminalnih poslova. Procurjeli dokument BIA-e iz 2011. koji je objavio KRIK opisuje Veselinovićeve narko poslove s albanskom mafijom. Radoičić je na međunarodnoj potjernici zbog terorističkog napada na sjeveru Kosova oružjem dobijenog iz magacina Vojske Srbije. Obojica su u Srbiji bili pod zaštitom braće Vučić i dobijali unosne poslove s državom. KRIK je 11. novembra objavio da je Veselinović napustio Srbiju i da se nalazi u Turskoj.

Kao i nekada u Crnoj Gori, u doba Prve banke vladajuće braće Mila i Aca Đukanovića, mnoge državne institucije i javna preduzeća su morala poslovati preko Macurine Alta banke i Alta Pay. Polovinom 2025. godine Elektroprivreda Srbije (EPS) je uputila građane da račune za struju više ne uplaćuju na račun kod državne Uprave za trezor, već na račun kod Alta banke. EPS je tada saopštio da je Alta samo jedna od poslovnih banaka sa kojima „ima uspešnu saradnju“. Slične aranžmane je imala i crnogorska Elektropriveda (EPCG) s Prvom bankom u doba DPS-a. Interesantno je da je Alta banka jedno vrijeme slovila kao neko ko će preuzeti posrnulu Prvu banku u Crnoj Gori kada su braća Đukanović izgubili vlast. Do preuzimanja ipak nije došlo.

JTOK je osim bankara familije Vučić krenuo i na zarobljene sigurnosne službe. Neposredno nakon izbora tužilaštvo je formiralo predmete po krivičnim prijavama protiv vrha bezbjednosnog i pravosudnog aparata. Evropski portal Briselski signal navodi predmete istrage protiv direktora BIA Vladimira Оrlića zbog primoravanja zaposlenih da prikupljaju glasove za SNS. Istraga je otvorena i protiv ministra pravde Nenada Vujića i upravnika zatvora zbog sumnje na organizovano podmićivanje i pritiske na zatvorenike da glasaju Vučićevu stranku. U Kraljevu je uhapšen upravnik Kazneno-popravnog zavoda (KPZ) Zabela u Požarevcu Rodoljub Rončević. Osuđenici su ubjedljivo glasali Vučića – preko 65 odsto. Slično je bilo i u Crnoj Gori u avgustu 2020. kad je Kavački narko kartel u saradnji sa policijom orkestrirao glasanje osuđenika za DPS.

Panika u pomenutom snimku može se nadovezati na dugotrajni sukob između vučićevske vlasti i JTOK-a koje je vodilo istragu korupcije protiv bivših ministara Gorana Vesića i Tomislava Momirovića u vezi sa padom nadstrešnice u Novom Sadu kada je smrtno stradalo 16 osoba. Ni nakon dvije godine od pada niko nije odgovarao za tragediju jer su državne službe onemogućavale istragu i štitile osobe bliske braći Vučić. Portal EUalive i beogradski Radar su objavili da je BIA mjesecima prisluškivala tužioce za organizovani kriminal koji su istraživali pad nadstrešnice uključujući i glavnog tužioca Mladena Nenadića sve do 29. oktobra ove godine kada su mjere naglo obustavljene.

Mediji su objavili da će u postupku protiv narko bosa Darka Šarića biti pozvani da svjedoče i bivši predsjednik Vučić i bivši načelnik operative i de fakto broj jedan BIA-e Marko Parezanović. Odluku da pozove Vučića i Parezanovića saopštio  je predsjedavajući sudija sudskog vijeća Vladan Ivanković. Šariću i drugima se sudi pred Posebnim odeljenjem Višeg suda u Beogradu pod optužbom da su „oprali“ najmanje 20 miliona eura od droge. Šarić je 2020. prvostepeno dobio devet godina ali je presuda 2022. ukinuta i naloženo je novo suđenje. Radi se o jednom od najdužih postupaka u praksi Posebnog odeljenja. Optužnica je podignuta još 2010.

U ranijem suđenju Šariću za šverc 5,7 tona kokaina objavljena je (KRIK i Radar) Sky prepiska iz maja 2020. godine. U komunikaciji između Darka, brata Duška i drugih pominju se svemoćni Oskar, koji u Srbiji može sve, i za koga Darko Šarić, u kasnije objavljenoj prepisci u Radaru, eksplicitno navodi da se radi o Aleksandru Vučiću. Oskarov saradnik Markos je zvanično od policije u optužnici identificiran kao Marko Parezanović. On je uz blagoslov Vučića/Oskara koordinirao pojedine akcije narko kartela i uticao na sudije da ukinu pritvor Šariću i izdejstvuju što povoljniju presudu. U svrhu toga sastao se sa Duškom Šarićem u sjedištu BIA-e na Banjici. Kasnije prepiske iz Radara govore da je Šarić u novembru 2020. godine rekao neidentificiranim sagovorniku dao 2,1 milion za Vučićevu stranku preko posrednika označenog kao Uliks.

Dok se u Srbiji odmotava klupko i prije primopredaje vlasti, crnogorski tužitelji ćute na veze braće Đukanović s narko biznisom  braće Šarić i Kavačkim kartelom. U Sky spisima Kavčani govore o Đukanoviću u superlativu i sve čine da on ostane na vlasti.

Po ranijoj dokumentaciji koju je objavio OCCRP i KRIK Darko Šarić je bio jedan od najvećih i najvažnijih klijenata Prve banke. Novac je u legalne tokove ubacivan preko pljevaljskog Mat Company i povezanih ofšor firmi u američkoj državi Delaver i na Sejšelima. Procurjeli izvještaji Centralne banke Crne Gore (CBCG) pokazali su da je Prva banka pri otvaranju računa Šarićevim ofšor firmama kršila zakone o sprečavanju pranja novca tako što nije pribavljala dokumenta o stvarnim vlasnicima, niti je prijavljivala sumnjive milionske transakcije nadležnim organima.

Šarićeva Mat Company je između 2008. i 2011. godine od Prve banke dobila preko 15 miliona eura kredita, uključujući i period kada je banci odlukom CBCG bila zabranjena kreditna aktivnost zbog problema likvidnosti. Dusku Šariću i Jovici Lončaru je u Crnoj Gori suđeno za pranje novca nakon jakog međunarodnog pritiska na Đukanovićev režim. Obojica su 2018. pravosnažno oslobođeni presudom Vrhovnog suda. Do sada se Specijalno državno tužilaštvo (SDT) Vladimira Novovića nije oglašavalo da li ispituje djelovanje crnogorske Prve familije na njemu vjerno pravosuđe da se izdejstvuje oslobađajuća presuda Šarićevom (i Kalićevom) klanu u Crnoj Gori.

Dosadašnji postupci i otkrivene informacije o radu bivše šefice crnogorskog pravosuđa i  vrhovne državne tužiteljke (VDT) Vesne Medenice i glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića daju za pravo da se sumnja da njihov rad nije bio nezavistan od volje crnogorske Prve familije.

Nema ni riječi o preispitivanju crnogorskog sabotiranja Operacije Balkanski ratnik kada je američka DEA uz saradnju s administracijom tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića presrela jahtu Maui sa 2.8 tona kokaina u Urugvaju. Miloistička vlast je tada odugovlačila hapšenje dvojice osumnjičenih koje je tražila Srbija (Goran Soković i Dejan Šekularac) uz izgovor da ne postoji sporazum o izručenju. Kada je sporazum potpisan ova dvojica su odavno bila u bjekstvu. Tadašnji predsjednik Filip Vujanović je u intervjuu za Pobjedu rekao da mu se šef policije žalio kako Vrhovni sud nije odobrio tajni nadzor nad osumnjičenima. Medenica je odmah odgovorila da takvi zahtjevi mogu stići isključivo od ANB-a. ANB se o tome nije oglašavala.

Dosadašnji učinci  GST-a Vladimira Novovića i VDT-a Milorada Markovića su prevashodno rezultat isporučenih dokaza u vidu SKY dobijenih komunikacija i političkog pritiska Zapada.  Za sada (ne)činjenja Novovića i Markovića ne daju razloge da se vjeruje da će se išta promijeniti.

   Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SPAJIĆ I PES POKRENULI PITANJE MALIGNOG SPOLJNOG UTICAJA: Hibridne prijetnje i (ne)selektivni pristup

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li će zatraženo skupštinsko saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog uticaja”, pri čemu su u prvi plan istureni srpski M:tel i Alta grupa, dovesti do kakvih važnih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri to će zavisiti od premijerovog PES-a koji treba da pokaže da li mu je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija

 

Pet dana nakon izbornog poraza porodice Vučić i dvije godine od pada nadstrešnice u Novom Sadu, oglasio se na mreži X premijer Milojko Spajić ponovivši tvrdnje o vanjskom djelovanju protiv stabilnosti zemlje i evropskog puta.

„Aktuelni procesi u zemlji i regionu potvrđuju ozbiljnost i kvalitet informacija kojima raspolažu naše i partnerske bezbjednosne službe”, rekao je premijer. Spajić je pozvao da kroz „institucionalno djelovanje i na osnovu činjenica… pokažemo ko je zaista branio državne interese, a ko je, oslanjajući se na neformalne centre moći iz drugih država i koristeći nedozvoljene mehanizme, sistemski pokušavao da ugrozi našu stabilnost i zaustavi naš EU put”.

Prethodno se oglasio i njegov Pokret Evropa sad (PES) koji je inicirao da skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu održi kontrolno saslušanje u vezi „mogućeg hibridnog stranog uticaja na medijski i politički prostor Crne Gore”. U saopštenju PES-a navedeno je da bi predmet tog ispitivanja trebalo biti finansijski, vlasnički i poslovni odnosi nacionalnih TV emitera sa kompanijama M:tel, Alta bankom, Alta Pay Group i drugima i eventualne koordinacije političkog uticaja iz inostranstva.

Predsjednik Vlade je još krajem avgusta 2026. godine prvi put javno saopštio da Vlada raspolaže ozbiljnim obavještajnim podacima da će zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja sa Evropskom unijom (EU) biti praćeno koordiniranim hibridnim djelovanjem u koje su uključeni zvaničnici „najmanje dvije države iz regiona”. Cilj ovih aktivnosti je, prema Spajićevim riječima, destabilizacija države, uz očekivanu logističku podršku pojedinih domaćih političkih aktera i dijela medijske scene.

I dok u javnosti nije bilo sumnje da premijer primarno misli na vučićevsku Srbiju i njene službe vidljive golim okom širom zemlje, dotle su mediji kao drugu zemlju označavali Albaniju ili Hrvatsku. Krajem marta ove godine Spajić je prvi put optužio i DPS da blokira EU članstvo zbog navodnih tajnih klauzula ugovora s vladajućom Jedinstvenom Rusijom iz 2011. godine. Iz DPS su te tvrdnje demantovane uz citiranje dokumenta, a od premijera nijesmo saznali odakle je on crpio materijal za svoje tvrdnje.

Spajićevi navodi dobili su i operativnu potvrdu početkom oktobra ove godine, kada je crnogorska policija privela i ubrzo deportirala pet članova ruske propagandne mreže Ribar, na čelu sa Mihailom Zvinčukom. Premijer je tvitnuo da je „poruka jasna – institucije rade svoj posao”. Ribar je je moćni vojno-analitički agitprop kanal na društvenoj mreži Telegram koji slijedi politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina. Ima milion i po pratilaca.

Međutim, Zvinčuk i njegovi nisu ilegalno ušli u zemlju već su legalno prešli granicu iz Bosne i Hercegovine dok se sam Zvinčuk odmah po dolasku javljao video postovima iz Crne Gore. Na Telegramu je tvrdio da su planirali snimanje „nekoliko dokumentarnih video-priloga koji bi predstavili versku i tradicionalnu strukturu stanovništva, kao i ljude koji podržavaju Rusiju“. Zvanično su tražili snimanje Cetinjskog manastira. Iz Mitropolije su saopštili da im je zaista tražena dozvolu za snimanje u manastiru dan pred hapšenje. Stoga u Mitropoliji nisu ni stigli razmotriti i odgovoriti na zahtjev.

Po informacijama diplomatske zajednice, vlasti su djelovale tek na mig zapadnih službi. Ova grupa ima zabranu ulaska u EU. Na sajtu Nagrada za pravdu (Rewards for justice) koji djeluje pod američkim Stejt Dipartmentom, nudi se nagrada od 10 miliona dolara, ne za hapšenje i esktradiciju već za „informacije koje bi dovele do identificiranja ili lociranja bilo kojeg stranog lica” iz navedene grupe. Da li je crnogorska vlast unovčila ovu akciju, ne zna se. Naknadne posjete Americi, prvo ministra pravde Bojana Božovića, a onda i šefova policije Lazara Šćepanovića i Glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića i sastanci na visokom nivou uz zahvalnice upućuju na intenzivnu saradnju.

Nezvanični diplomatski izvori sugeriraju da je i ranija akcija crnogorske policije početkom juna uoči samita EU – Zapadni Balkan u Tivtu inicirana of francuske i drugih zapadnih službi. Tada je iz Beograda vraćen avion čiji su putnici, njih 87, bili muškarci, od kojih su mnogi imali krivične dosijee ili su prepoznati od opozicije i studenata kao batinaši u službi braće Vučić. Kod srbijanskih turista je zaplijenjen i propagandni materijal za veličanje srpskog predsjednika a trebali su biti smješteni u Luštica Bej (Lustica Bay) rizortu kod Tivta.

Ovaj incident je doveo i do preispitivanja statusa Dejana Ljevnaića, direktora za strateške projekte u tom rizortu, koji je navodno bio zadužen za smještaj batinaša. Nakon ispraćaja ćaci aviona i evropskih i regionalnih lidera sa samita, policija je po naredbi Osnovnog tužilaštva u Kotoru, pretresla 11. jula stan Ljevnaića u Porto Montenegru. Kao formalni razlog je navedeno moguće posjedovanje nelegalnog oružja koje nije nađeno. Da li je bilo nečeg drugog, nije javljeno.

Ljevnaić je nezvanično sumnjičen da je aktivni operativac srpske Bezbednosno informativne agencije (BIA) a neki mediji su izvještavali da ga je na mjesto direktora u Lušticu doveo prethodni premijer Dritan Abazović. Ipak, po raspoloživim podacima, sadašnja Vlada je produžila saglasnost na njegovo postavljenje uprkos problematičnoj biografiji.

Ljevnaić je završio Policijsku Akademiju u Beogradu i kao diplomirani oficir policije jedno vrijeme radio u MUP-u. Zatim je radio na poslovima ekonomske bezbjednosti u BIA-i. Kasnije je radio kao direktor Ski centra na Jahorini u Republici Srpskoj gdje su za vrijeme njegovog mandata napravljeni veliki dugovi (preko 100 miliona eura). Tužilaštvo i istražni organi BiH (uključujući SIPA-u) otvorili su istrage za više ugovora, među kojima je najpoznatija nabavka šestosjedne žičare vrijedne skoro devet miliona eura, za koju je utvrđeno da je sklopljena uz kršenje Zakona o javnim nabavkama BiH.

Ljevnaić je na glasu da je blizak braći Vučić i njima odanim narko bosovima (kako ih smatraju američke vlasti) Zvonkom Veselinovićem i Milanom Radoičićem koje je upoznao dok je radio za policiju i BIA-u. Nezavisni portal KRIK je ranije objavio dokument BIA-a o narko poslovima Veselinovića s albanskom mafijom na Kosovu.

Ubrzo nakon pretresa u Tivtu Ljevnaić je napustio zemlju. MUP mu nije produžio boravak na osnovu mišljenja Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) kojom rukovodi PES-u blizak Ivica Janović. Nakon toga je i smijenjen sa mjesta direktora, dok će se Ljevnaić u Srbiji požaliti da je to urađeno „samo zbog toga što je Srbin”.

Interesantne su i veze između Ljevnaića i nedavno uhapšenog u Beogradu osnivača i vlasnika Alta Banke Davora Macure (srpskog i hrvatskog državljanina) takođe bliskog braći Vučić i Veselinoviću i Radoičiću.

Macura je 14. oktobra ove godine vraćen sa podgoričkog aerodroma gdje je sletio iz Beograda. Crnogorske vlasti su mu odbile dopustiti ulaz u zemlju iz razloga nacionalne sigurnosti. Macura je nakon ovoga zaprijetio preko advokatskog ureda Latham Watkins pokretanjem investicionog arbitražnog postupka protiv Crne Gore i da će zbog ugrožavanja investicija tražiti odštetu od Vlade. Britanski Financial Times je već ranije pisao o problemima Macure s evropskim regulatorima zbog pokušaja širenja poslova na EU i ulaska u austrijsku Addiko banku (gotovo 10 odsto vlasništva). Tekst navodi da je Evropska centralna banka (ECB) izrazila zabrinutost u vezi kontrola sprečavanja pranja novca ilegalnog porijekla. Macura i njegov Alta Pay su odbacili navode o bilo kakvim nepravilnostima.

U Crnoj Gori Luštica Bej bila je opterećena sa dva kredita kod Macurine Alta banke u ukupnom iznosu od oko 11,8 miliona evra. Kontroverzu je izazvao pokušaj refinansiranja i podizanja novog kredita od 15 miliona evra, za šta je Vlada Milojka Spajića prvobitno dala (pa kasnije povukla) saglasnost da se pod hipoteku Alta banke stave marina i šetalište na Luštici. Interesantno je i da je Macura slovio jedno vrijeme kao potecijalni kupac Prve banke braće Đukanović, ali da zbog medijske buke ipak nije došlo do realizacije tog posla. U međuvremenu, Narodna banka Srbije pokrenula je stečaj i zatvorila Macurinu Alta banku, dok je on uhapšen pod sumnjom za pronevjeru više od 380 miliona eura iz bančinog trezora.

Istovremeno kada i Alta banka, u središtu pažnje medija i javnosti se našao i M:tel Crna Gora, prvenstveno zbog zahtjeva PES-a, ali i zbog tekstova i javnih rasprava o njegovom finansiranju medija i saradnji sa medijskim kućama. PES-u blizak portal Press je naveo primjere „čudnog” poslovanje Telekoma Srbije i njegove crnogorske podružnice M:tela, u prethodnim godinama.

Da li će predstojeće saslušanje dovesti do novih otkrića, vidjeće se brzo. U velikoj mjeri će to zavisiti od premijerovog PES-a koji treba pokazati da je državni interes pretežniji od uskih stranačkih i predizbornih kalkulacija. Njihove pozicije u izvršnoj vlasti i bezbjednosnom sektoru čine logičnom ideju da mogu imati uvid u, makar, dio podataka o hibridnom djelovanju pomenutih, ali i nekih drugih država, kompanija i organizacija. Zato je važnije pitanje kako će ih upotrijebiti, i sa kojim ciljem. I ko će im se i zašto u tom poslu naći od ruke. Priča o stranom malignom uticaju na Crnu Goru mogla je, i kroz institucije države, odavno početi da se priča.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo