Kada se u jednoj zemlji pojavi korupcija, ona vrlo brzo zahvati sve segmente vlasti – zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Ništa ne ostaje imuno na nju – izopačenost, potkupljivost i moralni relativizam postaju toliko uobičajene da se to pretpostavlja, pa više nikoga i ne čudi. Paralelno sa onim što piše (zakon) egzistira i ono što jeste (zločin) – sa kulturom zakona ide i subkultura zločina. Zato ne izaziva javnu sablazan, niti ogorčenje oštećenoga, kada se može kupiti oslobađajuća presuda za ubistvo ili je potrebno za operaciju u državnoj bolnici platiti hirurga, iako je sve po osnovu socijalnog osiguranja već plaćeno bolnici. Kada je u pitanju korupcija u pravosuđu u širem smislu, valja razlikovati podmitljivost u tužilaštvu, advokaturi i u sudovima, jer se radi o tri odvojene procesne funkcije: optužbi, odbrani i suđenju. Sve one treba da vode istom cilju – utvrđivanju istine čine se ostvaruje načelo svakog poštenog krivičnog postupka a to je da niko nevin ne bude osuđen, a da krivac ne izbjegne zasluženu kaznu.
Javni tužilac ( u nekim zemljama – advokat optužbe) je državni organ koji kao personifikacija javnog interesa podiže i zastupa optužnicu protiv izvršilaca krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti. Kao nezavistan organ, ili bi bar tako trebalo da bude, reaguje čim sazna da je počinjeno djelo čije gonjenje spada u njegovu nadležnost.
Uloga tužioca je vrlo delikatna i odgovorna jer on inicira i kanališe krivični postupak, pa je u stanju i da odbaci krivičnu prijavu iako je trebao da preduzme gonjenje. Pored toga što je u mogućnosti da na ovaj način zloupotrijebi svoj položaj i službena ovlašćenja, on je u stanju da osumnjičenom stavi na teret lakše krivično djelo od onoga koje je počinio, ali može i teže. Tako tužilac ima ogromne mogućnosti zloupotrebe što u slučaju njegovog korumpiranja dovodi do teških posljedica, bilo po optuženoga bilo po oštećenu stranku, zavisno od toga koji je interes u pitanju, odnosno ko je dao novac. U takvim slučajevima može da postoji sprega između tužioca i policije, što je najpovoljniji način da se postupak usmjeri u određenom pravcu koju donosi najviše novca. Posebno su mogućnosti policije i tužioca ogromne, može se reći neograničene, kada treba falsifikovati dokaze, uništiti ih, modifikovati ih ili ih prilagoditi interesima postupka kako su ga već trasirali. Zamijeniti krv pijanog čovjeka ili krvnu grupu, uništiti tragove kočenja ili razbiti prozor kroz koji je prošao metak, rutinske su stvari koje su u stanju da izmijene sudbinu onih koji su voljni i u stanju da plate. Stoga su krupne kriminalne organizacije koje su akumulirale ogromna novčana sredstva u mogućnosti da potkupe i policiju i tužioca i na taj način onemoguće pokretanje krivičnog postupka.To je i najpovoljnija solucija, jer kada predmet dođe pred sudsko vijeće ili porotu, stvari se komplikuju, postaju dostupne sudu javnosti a uz sve to valja korumpirati i sud, ukoliko se to uopšte uspije. Zbog toga je najjednostavniji najpovoljniji izvor da se problem riješi prije nego što dođe pred sud. Stoga Al Kapone nije slučajno ponudio milion dolara knjigovođama da izmijene svoj nalaz prije nego spor pređe u nadležnost suda. U tom stadijumu postupka nije mogao ništa da uradi jer je nacija tražila glavu čuvenog gangstera, pa je osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu.
I advokati su nekada ,,trojanski konj” javnog tužioca. Umjesto da upotrijebe svo svoje umijeće u odbrani čovjeka koji ih plaća, oni prodajući dušu đavolu, prodaju i svoju profesionalnu čast i u stanju su bukvalno da pokopaju svoga klijenta.
Prošla su vremena Demostena i Cicerona kada su odvažne branioce demokratije, ili bar djelove njihovog tijela, prikivali na vrata rimskog Foruma. Vrijeme merkantilizma i mogućnost sticanja velikih bogatstava preko noći, i od advokatske profesije su napravili surogat. Advokati često, da to ne bi obespokojavalo, nijesu u funkciji odbrane ukoliko na drugoj strani stoji mamac u vidu oveće svote novca.
Mogućnosti branioca da ,,proda” ili izda svoga branjenika, faktički su neograničene.
Propustiti rok koji je prekluzivan, zakasniti sa žalbom ili drugim pismenom, pogrešno usmjeriti odbranu, ,,prečutati” važnu stvar na pretresu, pristati na prijedlog tužioca za koji će se pokazati da će čovjeka sa optužničke klupe dovesti na vješala, sakriti važan dokaz, ne angažovati se na pretresu na pravi način, uplašiti se, što je sa svoje strane tako ljudski, mnogima su trasirali put za gubilište.
Advokati su se pokazali nedostojnim svoje profesije posebno u komunizmu kada su branili političke protivnike vlasti. Uplašeni za vlastitu sudbinu, nijesu razmišljali ni o tuđoj. Svemoćna i na sve spremna vlast ih nije korumpirala novcem nego ih je paralisala strahom kao univerzalnom ,,terapijom” sa kojom se postižu još bolji rezultati nego hrpama novčanica.
Iskustva su pokazala da kada korupcija zahvati sudstvo, istom poroku podlegnu tužioci i advokati iz prostog razloga što samo ,,skladna simbioza” tužioca, advokata i sudije daje najbolje rezultate. Mogućnosti dogovora i namještanje rezultata postupka su i ovdje neograničene. To je i najbolji način da javnost nikada ne sazna šta se događa. Čak ni stručne parlamentarne komisije nijesu u stanju da otkriju zloupotrebe i korupcije. Tek ombudsman, kao savremen način kontrole rada sudova u mogućnosti je da ukaže na eventualni put kojim treba poći u traganju za zloupotrebama.
Zbog toga je pouzdan, hrabar i stručan advokat uvijek bio na velikoj cijeni, posebno u svijetu podzemlja gdje se obrću milijarde, ali su i računi za izvršene zločine visoki. Zato Mafija, Koza nostra i komplementarne ogranizacije imaju najbolje advokatske timove, prave virtuoze u svom poslu koji su se pokazali doraslim svakom zadatku i izazovima sudnice.
Korumpiran, iskvaren ili neuk advokat ili tužilac, nijesu u stanju nanijeti štetu istini i pravdi kao što to može sudija. On u meritumu odlučuje o sudbini optuženoga pa je i njegova odgovornost nesporna, jedinistvena i isključiva. Iznad sudije je samo Bog, kako se to ispravno u narodu kaže i smatra. Samim tim faktom, on je prvi na udaru onih koji podmićuju očekujući nezakonitu presudu – najčešće osloboditi krivoga ili osuditi nevinoga.
Oduprijeti se svim izazovima, bukvalno je nemoguće, posebno ako sudije imaju mala plate ili velike prohtjeve. No, tu se ne završava opasnost od korupcije. I velike ambicije sudija su uvijek bile na udaru vještih korupcionaša. Ljudske slabosti i želje za većim i boljim, potencijalna su opasnost od zloupotrebe (… )
Od ove vrste političke korupcije posebno nijesu bile rezistentne komunističke sudije koje su u ime ideološke ,,pravovjernosti” i očuvanja ,,revolucionarnih tekovina” činili masovne zločine bukvalno eksterminišući cijele slojeve ,,politički nepodobnih”. Sudska vlast, koja je bila samo ekspozitura svemoćne politike, brutalno se obrušila na one koji drugačije misle. Dokaz o krivici je besmisleno tražiti jer nije ni postojao, osim možda u svijesti markirane žrtve. Bila je dovoljna samo pripadnost anatemisanoj porodici, grupaciji, sloju bogatijih i sl, pa da se optuženi ,,kvalifikuje za smrt”.
Politika koja je suvereno odlučivala o ljudskim sudbinama, određivala je kako će i da li će neki sudija napredovati u službi ili na nekoj drugoj funkciji. To je uvijek bio primamljiv političko-korupcionaški mamac na koji su se upecale i mnoge nezavisne ličnosti koje nijesu mogle da odole izazovima vlasti i moći koju ona donosi.
Opasnost vreba i na subjektivnom planu zbog psihološke i emocionalne strukture čovjekove ličnosti. Poričući druge, čovjek dokazuje sebe i kao socijalnu i kao biološku ličnost. Masovna ubistva, mučenja i ponižavanja svojih protivnika, ali i osuda na smrt u sudskom postupku, kao i egzekucija osuđenoga, najveći su izraz i manifestacija vlastite moći. Stoga se nekada klasična korupcija pokazuje nepotrebnom kada se nekome pruži mogućnost da odlučuje o tuđoj sudbini i da postane gospodar života i smrti. Volja za moć u tim prilikama i situacijama zamjenjuje potrebu za novcem, vlašću i pogodnostima koje ona donosi, uspješnom karijerom, čak i poštenom porodicom. Moć ,,usisava” i konzumira čitavog čovjeka sa svim njegovim porocima i vrlinama.
Od moralnog i stručnog profila sudija, sudskog vijeća i porote, zavisi u kolikoj mjeri će biti podložni korupciji i raznim pritiscima koji su neminovni, posebno u velikim krivičnim – predmetima.
Na etičkom planu svaki sudija bi morao, ili bar trebalo, da bude moralni čistunac, kako bi pošteno sudio bez bojazni da padne u iskušenje i primi novac ili njegovu adekvatnu zamjenu.
Na stručnom planu, sudije treba da imaju određeni kvantum opšte kulture i profesionalnog znanja. Tu spada i veliko životno iskustvo, jer se treba suprotstaviti individualnim i kolektivnim kriminalcima, koji ga imaju u izobilju.
(Kraj)
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS4 sedmice