Povežite se sa nama

FELJTON

DRAGUTIN PAPOVIĆ: KAKO JE UNIŠTENA JUGOSLAVIJA (IV): Loš san koji ne prolazi

Objavljeno prije

14 godina

na

Janez Stanovnik je izjavio: „I kada je sve ovo započelo u Srbiji i kada se iskoristio pritisak sa ulica, prvo da bi se svrgnula vlada u Vojvodini, a zatim sam očekivao da je na redu Kosovo – ali nije bilo Kosovo, već susjedna republika Crna Gora. I kad sam se uplašio da bi sljedeća mogla biti Bosna, rekoh: ‘E pa, prijatelju, prevršio si mjeru’. Zašto? U stvari, bojao sam se da će, ako se ovo proširi na Bosnu, koja nije nacionalno homogena, već u njoj pravoslavni, katolici, muslimani lijepo žive zajedno i grade homogenost među ljudima različitih vjera – rekoh sebi, ako ovo pređe u Bosnu i Bosna se dezintegriše, biće krvoprolića. Toga sam se duboko plašio, da smo na ivici građanskog rata, što me natjeralo da se oglasim u javnosti, kao što je i Crnogorac ustao i rekao ‘NE’ kada je ovo došlo do Crne Gore. Osjećao sam da bi se oglušio o svoju savjest, ako bih dopustio da cijelo breme padne na Crnogorce. I u to vrijeme sam mislio da svi treba da kažemo, i da ja treba da javno kažem: ‘Ovdje je granica. Molim te, ne prelazi liniju’. Mislim da se situacija u Jugoslaviji promijenila kada su izgovorene te riječi. I veoma se nadam da smo na ovaj način učinili presudan korak i prešli rubikon. Veoma sam uvjeren da smo otvorili put demokratskom rješenju”. Procjenjujući dalje Miloševićevo ponašanje Stanovnik je izjavio: „On je veoma dobro prihvatio činjenicu to što mu je rečeno ‘ne’ i zbog toga sam ja sa zadovoljstvom prihvatio vijest da je izjavio da je 17. sjednica dobra i uspješna. Po mom mišljenju, to pokazuje da je on realan…Zbog toga se ja veoma nadam da je ova uzburkana situacija u Jugoslaviji neka vrsta lošeg sna koji je prošao”. Loš san je tek počinjao. Ohrabren dopustom da na Kosovu situaciju riješi po svom nahođenju Milošević je na Ušću 19. novembra održao najveći miting do tada. Naveo je: „Nije vrijeme za tugu, već za borbu. Ta svijest je osvajala Srbiju ovog ljeta i ta svijest je postala materijalna snaga koja će zaustaviti teror na Kosovu i koja će ujediniti Srbiju. To je proces koji ne može da zaustavi više nikakva sila pred kojom je slab svaki strah”. Pod pritiskom CK SKJ i CK SK Srbije 18. novembra Kaćuša Jašari i Azem Vlasi su u PK SK Kosova oslobođeni dužnosti. Zbog toga su u Prištini 19. novembra, paralelno sa održavanjem mitinga na Ušću, izbile demonstracije na kojima je učestovalo na desetine hiljada ljudi. Oni su nosili slike Tita i Kardelja, jugoslovenske, srpske, partijske i zastave albanske i turske narodnosti. Davali su podršku Vlasiju i Jašari, tražili da se sačuva Ustav iz 1974. godine. Skupovi su održani u omladinskom domu „Boro i Ramiz” i ispred zgrade PK SK Kosova. Demonstranti su skandirali „Tito-partija” i pjevali „Druže Tito mi ti se kunemo”. Studenti Prištinskog univerziteta su se okupili u maloj sali doma „Boro i Ramiz”. Student Sulejman Morina je govorio protiv albanskih nacionalista i svoje izlaganje završio uzvicima: „Dolje ideologija albanskih nacionalista”, „Živio srpski narod”, „Živjeli narodi i narodnosti Kosova i Jugoslavije”. Studentima se obratio Azem Vlasi, koji je na albanskom i srpskohrvatskom jeziku rekao: „Naš jugoslovenski prostor nikada nije bio pretijesan ni za koga, a takođe ni suvišan. Ovdje će svima nama biti dobro samo ako živimo u bratstvu i jedinstvu i ravnopravnosti”. Na apel Vlasija studenti su se nakon njegovog govora razišli, a Vlasi je zatim prešao u sportsku, veću, salu gdje je bila druga grupa demonstranata. Vlasi je izjavio da su ostavke podnešene pod pritiskom i naveo: „Odgovornost nije na nama, nego na srpskom i jugoslovenskom rukovodstvu. Što su tražili, to su dobili”.

Predsjedništva CK SK Srbije i SR Srbije su održala zajedničku sjednicu 21. novembra na kojoj su zaključli da su protesti u Prištini nastavak kontrarevolucije, albanskog nacionalizma i separatizma, i kontinuitet od 1981. godine. Milošević je izjavio de će poraziti separatističke snage i da će učiniti kraj „ustavno-pravnim apsurdima” koji su destabilizovali Srbiju i Jugoslaviju. Predsjedništvo CK SKJ je 24. novembra prihvatilo ostavke u PK SK Kosova, protestni miting u Prištini ocijenilo kao prijetnju političko-bezbjedonosnom stanju i dalo podršku organima SK Srbije. Predsjedništvo je izjavilo da je među pripadnicima albanske narodnosti potrebno „suzbijati dezinformacije i strahovanja od predloženih promjena u Ustavu SR Srbije i od tobožnjeg ugrožavanja prava narodnosti i autonomije pokrajina”. S druge strane, iako je na mitingu na Ušću u izobilju bilo nacionalističkih parola, Predsjedništvo CK SKJ nije reagovalo i nije osudilo taj skup, dok je miting u Prištini, na kome nije bilo ni jednog nacionalističkog ispada, oštro kritikovan. To je bio još jedan dokaz o nagodbi s Miloševićem da na Kosovu sprovede sopstvenu politiku. Istovremeno, na ovoj sjednici Predsjedništvo CK SKJ je dalo apsolutnu podršku i garancije rukovodstvu Crne Gore. Predsjednik Predsjedništva CK SK Crne Gore Miljan Radović je naveo da je glavni problem u Crnoj Gori teška ekonomska situacija, jer je dug njene privrede 2,7 puta veći od jugoslovenskog prosjeka, da su 163 OOUR-a sa preko 40.000 radnika poslovala sa gubicima, da se bilzu 70 odsto gubitaka odnosi na najveće radne organizacije u Crnoj Gori i da blizu 100.000 građana Crne Gore prima neku vrstu socijalne pomoći. Milan Kučan i Stipe Šuvar su obećali pomoć privredi Crne Gore, ali su te mjere došle prekasno. Milošević je bio u rapidnom usponu, a njegove snage u Crnoj Gori brojne i spremne.

Nagodba sa Miloševićem se može uporediti sa nagodbom koju su Britanija i Francuska imale sa Hitlerom. Hitler je rušio Evropu nasilnim mijenjanjem statusa Rura, Sara, Austrije i Čehoslovačke. Pregovarače je stavljao pred svršen čin i tvrdio da su to posljednji zahtjevi. Britanija i Francuska nijesu imale hrabrosti da se suprotstave, popuštale su i pristajale na ucjene i rekle da nakon Minhenskog sporazuma nema popuštanja i da je Poljska posljednja linija. Istu taktiku je primjenjivao Milošević u rušenju Jugoslavije. Taktikom upornosti i svršenog čina, i zahvaljujući oportunizmu i nesuprotstavljanju pregovarača, narušio je status pokrajina. Ostale republike, prvenstveno Slovenija, su pristale i rekle da je posljednja linija Crna Gora. No, ubrzo se pokazalo da Milošević nema namjeru da se zaustavi i prešao je liniju na koju ga je upozorio Janez Stanovnik. Smatrao je da će supranici samo verbalno reagovati na njegov naredni korak, i u januaru 1989. godine završio je započeti posao u Crnoj Gori, a u februaru 1989. godine na Kosovu je kriza umjesto pregovorima „riješena” tako što je proglašeno vanredno stanje tokom kojeg su pale prve žrtve. Tu je bio suštinski kraj Jugoslavije i od tada se Slovenija okrenula jačanju svojih državnih funkcija i počela borbu za državnu samostalnosti, a u drugim republikama su počele da jačaju nacionalističke snage i sve očitije je bilo da se loš san pretvara u stvarni košmar. Posljednji uspjeh Jugoslavije bile su reforme Ante Markovića 1989/90. godine, koji je vjerovao da Jugoslaviju može spasiti tržišnom ekonomijom.

Milošević je taktikom upornosti i stavljanja pred svršen čin nastavio u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, i pravog suparnika je našao tek u SAD-u. Amerika je pročitala Miloševićevu taktiku i okrenula je protiv njega. Milošević je mislio da Amerikanci blefiraju u Bosni, ali su ga žestoko razuvjerili. Mislio je da blefiraju i na Kosovu, ali je dobio udarac od koga se nije oporavio. Da se neko odlučno suprotstavio Miloševiću 1988. godine mnogo života bi bilo spašeno. Tada još nije vladao nad JNA.

Teško je reći da li bi se Jugoslavija održala i da nije bilo Miloševića, ali je postojala jaka volja da se ona održi. Milošević je brutalno prekinuo reforme u koje je ušla. Imajući u vidu dezintegracije SSSR-a i Čehoslovačke i kretanje ka političkom pluralizmu u kome bi došle do izražaja mnoge razlike, teško da bi Jugoslavija izbjegla razdruživanje, ali je gotovo sigurno da bi bez Miloševića i saradnika na udruženom zločinačkom poduhvatu izbjegla razaranje.

(Kraj)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (X): Za čast domovine

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Tringa IVEZAJ Tringë Smajl Martini Ivezaj – Heroina, borkinja za slobodu albanskog naroda protiv Osmanskog Carstva.

Tringa Smajl Martini Ivezaj je rođena je 1880. godine, poznatija kao Tringë Smajlja, a na zapadu znana pod imenom Yanitza.

Tringe je bila albanska borkinja protiv Osmanskog Carstva u Crnoj Gori. Šćer čuvenog i prekaljenog borca Smajl Martinija, jednog od vođa malisorskog katoličkog klana Grude.

Njen otac je bio potpisnik protestnih peticija śevernoalbanskih plemena koje se šalju evropskim ambasadorima u Osmanskom Carstvu. Peticija je izražavala negodovanje dijela albanskih plemena prema odlukama Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa, dajući mnogo teritorija Skadarskog vilajeta Crnoj Gori. Smajl se posebno istakao tokom Prizrenske lige, prognan je od strane Osmanlija koji su ga konačno uhapsili 1886. godine. Zatvaraju ga neđe na području Anadolije, odakle se nikad nije vratio. Tringina dva brata Gjon i Zef, takođe su bili dio vojske Lige, oba su poginula u borbi 1883. godine.

Nakon njihove smrti, Tringa je preuzela njihovu ulogu, pridruživši se ustanicima, đe se posebno istakla u bici kod Dečića (Tuzi). Tringe je 23. juna 1911. godine bila učesnica Grečkog memoranduma. Svoju borbu za slobodu albanskog naroda nastavila je i nakon proglašenja nezavisnosti Albanije.

Tringa je umrla 2. novembra 1917. godine i sahranjena je na porodičnom groblju u selu Krševo (alb. Kshevë). Nakon okupacije Crne Gore od strane Srbije, vojska tadašnje SHS tokom invazije i pretrage Malesije 1919. godine uništila je njenu grobnicu.

Tringino junaštvo nastavilo je da živi u pričama legendama i ostalo je trajno zabilježeno u narodnim epskim pjesmama Albanaca i Crnogoraca.

Na osnovu priče u crnogorskoj verziji koju je dopisnik Tajmsa čuo u Podgorici 1911. godine, The New York Times opisuje Tringu pored njenog herojstva i kao ,,lijepu mladu ženu”, i naziva je albanskom Jovankom Orleankom. Pored Njujork Tajmsa, 20. maja 1911. godine i francuske novine La Petit Journal portretišu Tringe uz opis ,,Yantiza kao albanska Jovanka Orleanka”.

Neke ulice i škole na Kosovu i u Albaniji su nazvane po njoj, dok je Republika Kosovo 2014. godine lansirala poštansku markicu s likom Tringe Smajl Martini Ivezaj.

Ksenija PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, fotografkinja, prva žena vozač na Balkanu.

Ksenija Petrović-Njegoš rođena je 22. aprila 1881. godine na Cetinju, kao deseto dijete i osma šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša i kraljice Milene Petrović.

Obrazovanje je stekla na cetinjskome dvoru, jedina od đece kralja Nikole I Petrovića koje se nije školovalo u inostranstvu. Na Cetinju je razvila mnoge vještine i hobije. Govorila je ruski, njemački i francuski jezik.

Najljepša šćer kralja Nikole I Petrovića Njegoša, odlučila je da ostane neudata, bez obzira na prosce koji su dolazili iz uglednih porodica.

Njen karakter i duh očitavali su se upravo u izboru da se posveti drugim vrijednostima. Bila je prva princeza majstor fotografije. Ksenija Petrović je bila članica Bečkog društva za fotografiju i prva žena vozač, ne samo u Crnoj Gori već i na Balkanu. Vozila je automobile marke Fiat 1100, poklon sestre, kraljice Jelene Savojske.

Ksenija Petrović-Njegoš, iskazivala je ljubav prema Crnoj Gori učešćem u unutrašnjoj i spoljnjoj politici. Kralj je zvao ,,Velika” i često joj prepuštao donošenje važnih državnih odluka. Na dvoru je obavljala i tehničke zadatke, ne mareći što je princeza, jednako se posvećujući i tim, kao i složenim poslovima.

Nakon rata pomagala je svom narodu, smještajući izbjeglice, ranjenike, đecu…

Za razliku od njenih sestara koje su živjele okružene bogatstvom i luksuzom, Ksenija nije imala tu privilegiju. Godine 1916., sa ocem, majkom i sestrom Vjerom napušta Crnu Goru. Najprije se nastanjuje u Francuskoj, a kasnije u Italiji, slijedeći sudbinu svoje porodice u tim zemljama.

Bila je glavni oslonac, politički savjetnik, sekretar, stub crnogorske monarhije u egzilu sve do očeve smrti 1921. godine.

Odlučna, hrabra, snažna i dostojanstvena, Ksenija Petrović-Njegoš je nastojala da očuva i čast, kako porodice, tako i domovine Crne Gore.

Ponosno prihvatajući siromaštvo, nije pristajala na kompromise niti na nuđenu pomoć Kraljevine SHS, kasnije SFRJ, smatrajući ih nadoknadom za nenadoknadljivo – otkupom svoje domovine, Crne Gore.

S bolnom željom da se vrati u Crnu Goru, nakon 44 godine egzila, Ksenija Petrović-Njegoš umrla je 10. marta 1960. godine u Parizu u 80. godini života.

Posmrtni ostaci sa ostatkom familije prenešeni su u Crnu Goru 1991. godine i počivaju na Cetinju.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IX): Oči ranjene srne

Objavljeno prije

2 sedmice

na

14 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Ida VERONA – Pjesnikinja, slikarka, dramska spisateljica, pisala je na rumunskom i francuskom jeziku. Nakon I svjetskog rata živjela je u Prčanju, mjestu u kojem su njeni roditelji živjeli prije nego li je njen otac prihvatio službu u Rumuniji.

Porijeklo prezimena Verona, prema istraživanju Milana Šuflaja ilirsko-albanskog je porijekla, a u Državnom arhivu u Kotoru prvi put se pominje 1639. godine.

Stvarala je na nekoliko polja umjetnosti, no ipak se ne zna tačan podatak kad je zapravo počela da se bavi umjetnošću. Pretpostavlja se da je s 14 godina napisala prve pjesme.

Pjesme iz tog ranog perioda pisane su povodom raznih svečanosti, prigoda, dobrotvornih priredbi. Skromno napisane pod velom nepisanih pravila da se žene ne mogu baviti pisanjem niti iskazivati svoj talenat, pjesme su važne jer svjedoče o jednom trenutku vremena koje nije bilo naklonjeno ženama.

Prva pjesnička zbirka Ide Verone objavljena je između 1881–1882. godine pod nazivom ,,Nekoliko poetskih cvjetova”. Godine 1885. štampana je na francuskom jeziku, u Parizu, čuvena pjesnička zbirka ,,Mimosas”. Zbirka sadrži 86 pjesama nastalih oko trideset godina nakon Bodlerove zbirke ,,Cvijeće zla” kojom je označen početak simbolističkog pokreta u književnosti. Poetika i pjesnički izraz u zbirci Ide Verone približava je, ako ne i svrstava, u redove francuskih simbolista. Njena poezija takođe iskače iz okvira simbolizma budući da su joj uzori bili romantičari, poput Igoa ili Lamartina. Da se zaključiti da je Ida Verona bila darovita poetesa, da je njena poetika bogata.

U pjesničkoj zbirci ,,Mimosas” očituju se lični tonovi. Takva je i pjesma 8. Septembre 1913, koju je sačinila povodom otvaranje nove crkve u Prčanju. U istome žanru i poetskome maniru sačinjene su i pjesme-prigodnice, ,,namijenjene rumunjskoj kraljici Elizabeti, koja je poznata pod književnim imenom Carmen Sylva, ili pjesma crnogorskome kralju Nikoli, koji je pjesnikinji toplo zahvalio poslavši joj svoju fotografiju”. No, treba istaći da se u njenoj poeziji iščitavaju problemi kojima se iskazuje položaj i uloga žene ,,u tadašnjem društvenom miljeu, uz tezu da žene nijesu niža bića od muškaraca”, a pjesnikinja je nastojala da odgovori i na vječno pitanje: za čim treba i mora da teži djevojka i šta je ideal žene?”

I mada je bila pjesnikinja, Ida Verone se u završnoj fazi stvaralačkog rada oglasila i dramama ,,Katarina Aleksandrijska” i ,,Drama o Djevici”. U rukopisu su ostale tri drame istorijsko-psihološkog karaktera: ,,Abdul Hamid”, ,,Bića ljubavi” i dovršeni rukopis drame o legendarnom junaku stare Dacije kralju Decebalu.

Ida se bavila i slikarstvom. Njegovala je vjerske teme, slikala anđele i freske za župnu crkvu u Prčanju.

Istoričari književnosti Idu Veronu svrstavaju među bokokotorske pjesnikinje, a njeno stvaralaštvo imalo bi veći odjek da je pisala na maternjem jeziku. Ida Verona, atipična umjetnica, umrla je 29. avgusta 1935. godine u svojoj kući u Prčanju.

Jelena Savojska PETROVIĆ-NJEGOŠ – Crnogorska princeza, italijanska kraljica, humanitarka i bolničarka.

Jelena Petrović-Njegoš, Elena di Savoia, rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine, kao šesto dijete, a peta šćer crnogorskog kralja Nikole I Petrovića-Njegoša i kraljice Milene Petrović-Njegoš. Bila je pretposljednja italijanska kraljica.

S cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na Institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i đevojke iz uglednih evropskih porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Jelena je imala sklonost ka slikarstvu, pisanju, arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade mauzoleja.

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov opisala je Jelenin dolazak u Institut:

„Jednog jesenjeg jutra 1882, u naš razred su dovele novopristiglu.” „To mora da je princeza od Crne Gore”, kaže mi drugarica. „Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i veoma lijepe oči – oči ranjene srne.”

Udajom za princa Viktora Emanuela, Jelena Petrović-Njegoš postala je princeza Italije, a kasnije kraljica. Njenu ličnost krasile su vrline plemenitosti i dobročinstva. Njen je cilj bio služiti narodu, zbog čega je u Italiji, ali i rodnoj Crnoj Gori uživala veliku popularnost.

Godine 1909. u Narodnoj skupštini Crne Gore dobila je izraze divljenja za velikodušna i humana djela koja je uradila, a 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj humanitarni rad. Zbog zasluga na polju medicine dobila je i zvanično priznanje u vidu počasne diplome medicine i hirurgije Rimskog univerziteta.

Bila je sve što je život tražio u određenim okolnostima. Previjala je ranjenike, hrabrila nevoljnike, spašavala đecu i porađala porodilje. Bila je sve, onoliko koliko joj je snaga dozvoljavala.

Tako su dva događaja u kojima se nesebično dala ostala upamćena kao primjeri solidarnosti i velike požrtvovanosti – zemljotres u Mesini i Veliki rat – Prvi svjetski rat.

Grad Mesinu, sicilijansku i kalabrijsku obalu je 28. decembra 1908. godine zadesio stravičan, razorni zemljotres, u kojem je poginulo oko osamdeset hiljada ljudi, od toga samo u Mesini šezdeset hiljada. Saznavši za katastrofu kralj i kraljica su, rizikujući svoje živote, u Mesini proveli više od dvadeset dana, na trusnom području dok je tlo podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta.

Na brodu, kraljica Jelena je obukla grubi bolnički radni ogrtač i pomagala hirurgu i grupi vojnih i civilnih ljekara, ne želeći da pored nje budu dvorske dame. Bila je vješta u pomaganju ranjenicima, pa je svojim rukama ublažila patnje mnogim nesrećnicima. Zajedno sa ženama iz običnog naroda, koje su izbjegle nesreću, šila je odjeću za žene i đecu koji je nijesu imali. Njena plemenitost bila je jednaka njenoj hrabrosti.

Jelena Petrović-Njegoš (Elena di Savoia), umrla je u osamdesetoj godini života i sahranjena je u Monpeljeu 1952. godine.

Širom Evrope, bolnice, ulice, trgovi i fondacije nose njeno ime, a Podgorica je 2021. godine dobila i njen spomenik.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (VIII): Posljednja kraljica Crne Gore 

Objavljeno prije

3 sedmice

na

8 Novembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milena PETROVIĆ-NJEGOŠ Posljednja kraljica Crne Gore.

Milena Petrović-Njegoš, crnogorska kraljica, supruga kralja Nikole I Petrovića Njegoša. Milena je bila šćer vojvode Petra Vukotića i Jelene Vojvodić, unuka Stevana Vukotića. Prema istorijskim podacima, Milena je kao mlada đevojka – tinejdžerka, zaručena za budućeg crnogorskog vladara, Nikolu Petrovića Njegoša. U ranom đetinstvu ostala je bez majke. Na molbu vojvode Mirka otac je, 1856. godine, šalje na Cetinje. Hroničari tog vremena Milenu su opisivali kao smjernu i stidljivu đevojčicu, koja je na Cetinju sticala obrazovanje. Milena se 1860. godine sa svojih 14 godina, skromno vjenčala zbog korote za ubijenim knjazom Danilom, u Vlaškoj crkvi (iz XV vijeka) i postala crnogorska knjaginja.

U početku su Milenu poredili s njenom prethodnicom Darinkom, koja je bila njena suprotnost. Za razliku od Darinke, Milena je bila ćutljiva i povučena, nikada se nije nametala niti je isticala svoju ličnost.

Nakon slabljenja Darinkinog uticaja na crnogorskom dvoru i pri rođenju prvog Mileninog đeteta (1864), njen položaj se brzo mijenja i ona, sazrijevajući, tada izrasta u vladarku.

Prvorođeno dijete bila je princeza Zorka (Ljubica), koja se kasnije udala za Petra Karađorđevića, koji je bio prognan iz svoje zemlje i utočište našao u Crnoj Gori. Milena je rodila čak dvanaestoro đece. Jedna joj je kći (Jelena) postala italijanska kraljica, a čak dvije (Milica i Anastasija) ruske velike knjeginje.

Milena je postala kraljica 1910. godine, kada je Crna Gora postala kraljevina.

Nakon gubitka vlasti, Kraljica Milena je sa svojim suprugom kraljem Nikolom I Petrovićem Njegošem, šćerkama Ksenijom i Vjerom, napuštila Crnu Goru.

Nastanili su se u Francuskoj, vodeći svojevrsnu izbjegličku vladu. Kralj Nikola umro je 1921. godine na Azurnoj obali u Francuskoj, a kraljica Milena dvije godine nakon njega, 1923. godine na istom mjestu. U trenutku smrti kraljica Milena imala je 75 godina. Posmrtni ostaci prenešeni su 1991. godine na Cetinje i sahranjeni su u Crkvi na Ćipuru.

Kraljica Milena je Kraljevskom odlukom bila njegov nasljednik kad je on boravio u inostranstvu! Nakon kraljica iz dinastije Vojislavljević, Milena je bila prva i jedina kraljica u istoriji Crne Gore.

 

Jelena VICKOVIĆ Učiteljica i osnivačica prve privatne ženske škole.

Vicković je bila prva učiteljica za žene u Crnoj Gori. Rođena je u Kotoru, a nakon školovanja 1867. godine odlazi na Cetinje sa željom da opismeni što veći broj đeće, posebno đevojčica. Njenim dolaskom na Cetinje se prvi put u istoriji zemlje posvećuje pažnja obrazovanju ženske đece. Žene su do tada bile uskraćene za bilo kakvo obrazovanje i koncentrisane na brigu o porodici i potomstvu.

Upkos činjenici da je obrazovanje za đevojčice tada bilo tabu tema, Vicković je bila dovoljno hrabra i mudra da se upusti u mijenjanje dotadašnje obrazovne slike. U svojoj školi je đevojčice podučavala čitanju, pisanju, računanju, ručnom radu, kao i poukama iz dramske umjetnosti. Školski propisi tog vremena ukazuju na to da je roditeljima ženske đece ostavljeno na volju.

Jelena Vicković je na Cetinju u neinstitucionalnoj formi okupljala đevojčice i opismenjavala ih. Prva privatna škola za đevojčice otvorena je 1871/72. godine na Cetinju, da bi dvije godine kasnije bila pretvorena u državnu osnovnu školu za obrazovanje ženske đece.

Jelena Vicković zaslužna je za opismenjavanje stotine đevojčica, đevojaka i žena u Crnoj Gori. Besplatno je podučavala đevojčice u svom domu i radila na opismenjavanju, osposobljavanju i emancipaciji žena. Ona je u svom stanu okupila đecu iz siromašnih porodica i podučavala ih.

Pored pomenutog, Jelena je od 1884. godine pružala i pouke iz dramske umjetnosti. O takvome obliku angažovanja učiteljice Vicković, i prikazu izvođenja jednočinki ,,Šaran“ i ,,Pola vino pola voda“ , pisao je ,,Glas Crnogorca“. Pretpostavlja se da je upravo Jelena bila jedna od dvije ženske osobe koje se spominju kao i izvođačice predstava na Cetinju u prvoj polovini sedamdesetih godina 19. vijeka.

U Cetinjskoj opštini je 1874. godine donijeta odluka da Jelenina privatna škola preraste u prvu žensku školu, koja je i otvorena na Cetinju, pored muške škole, a Jelena Vicković je i dalje ostala učiteljica u njoj. U mješovitoj školi radila je sve do penzionisanja 1897. godine.

Nakon otvaranja Jelenine škole na Cetinju, druga ženska škola otvorena je u Podgorici 1888. godine, a treća u Baru 1901. godine.

Tek od 1914. godine zakonom biva uređena obaveza školovanja ženske đece.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo