Povežite se sa nama

MONITORING

Licemjerni dželati

Objavljeno prije

13 godina

na

Slika-11-mugosa-luksic

Oko pet sati 1. oktobra 1991, kada je sa kopna, mora i neba zagrmjelo od Prevlake do Dubrovnika, Igor Lukšić je bio 15-godišnjak, učenik prvog razreda srednje škole. Svejedno, morao je primjetiti da se mjesecima nešto čudno zbiva u njegovom rodnom gradu: tog ljeta Barom su odjekivale detonacije eksploziva koje su postavljala N.N. lica ispod radnji vlasnika muslimanske i albanske nacionalnosti; u luci je bio usidren ilegalno importovan tovar sa oko 30.000 tona naoružanja za JNA; u Virpazaru, koji pripada barskoj opštini, zamalo je došlo do sukoba među Crmničanima jer se ispostavilo da je tamo milicija iz svojih magacina dijelila puške članovima DPS-a; do kraja 1991. su četvorica Lukšićevih sugrađana poginula u tzv. rat za mir…

Dvije decenije kasnije, Lukšić u podgoričkom parku Pobrežje – na dan genocida u Srebrenici – drži govor na otvaranju spomen-parka civilnim žrtvama rata 1991- 2001. Mlad je, nema hipoteku ratno-švercerskih 1990-ih kao šef njegove partije i neki bliski mu saradnici u Vladi, pa su ga isturili na čelo novog zločinačkog poduhvata – prekrajanja novije crnogorske istorije.

Fino je sročio govor, no odgovornost ratnog premijera Đukanovića i zvanica, i prisutnih i odsutnih prilikom otvaranja spomen obilježja – ne može se tek tako zabašuriti; ratni zločini ne zastarijevaju.

U publici, za vrijeme Lukšićevog govora, bila su dva aktera krvavih događaja – Veselin Veljović i Miomir Mugoša, koji su licemjernim aplauzom nagradili Lukšića kada je kazao: „Želim da vam sa ovog mjesta izrazim saučešće i svoje uvjerenje da će Crna Gora težiti društvu odgovornosti u kojem nijedan zločin neće ostati nekažnjen”.

Kao komandir stanice milicije u Pljevljima od jeseni 1992. Veljović je bio zadužen da osigura bezbjednost, ličnu i imovinsku sigurnost stanovnicima Bukovice. Ne samo da to nije uradio, tvrdio je jedan svjedok-žrtva torture, već mu je Veljović prijetio da će mu „sjeći uši”. To je šef policije svojeveremeno demantovao kao zlonamjernu tvrdnju a zimus je svjedočio u korist svog bivšeg potčinjenog optuženog Slaviše Svrkote, kolege, rezervnog policajaca u slučaju Bukovica – sa kojim je obavljao pretrese kuća Muslimana u Bukovici. Svrkota je na suđenju kazao da je u pretresu tri kuće na području Bukovice „bilo skoro 100 njegovih kolega”, koje je predvodio Veljović.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992 – 1995. u tom kraju ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistva nakon torture, 11 je kidnapovano, dok je njih sedamdesetak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, zatim džamija u Planjskom, dok je 90 porodica sa oko 270 članova proćerano; domaćinstva su im opljačkana.

Istraga o Bukovici, pokrenuta tek 2007, proglašena je „službenom tajnom”! Optužnica Đurđine Ivanović protiv sedmorice bivših vojnika i policajaca napisana je tako da ni sva prezimena optuženih nijesu pravilno napisana. Veljović se kao svjedok pojavio na glavnom pretresu 7. decembra 2010. i izjavio da tokom ratnih dešavanja u rejonu Bukovice nije počinjen ratni zločin, da je sve rađeno po pravilima službe, pa je Viši sud u Bijelom Polju, zbog nedostatka dokaza, donio oslobađajuću presudu i ukinuo pritvor optuženima 31. decembra 2010. godine.

Miomir Mugoša je 1991. bio ministar zdravlja i zaštite životne sredine Vlade Mila Đukanovića. Kako smo objavili (Monitor, 30. april 2010) preko sistema vojne kriptozaštite je poslao depešu str. pov. broj 01-90, šifrovano, narodna odbrana, službena tajna, hitno, datiranu na 21. septembar 1991. godine (deset dana prije tzv. rata za mir), u kojoj naređuje direktorima medicinskih centara širom Crne Gore da se pripreme za slučaj mobilizacije, zatim obavijeste o funkcionisanju ratne pokretne bolnice i prekinu korišćenje godišnjih odmora zaposlenima. Depeša dokazuje da je Mugoša bio JNA insajder, upoznat sa vojnim planiranjem i ratom koji je ubrzo uslijedio.

Mugoša je ispred Vlade Crne Gore, kako je saopštio 4. oktobra 1991. na zasijedanju Skupštine, kazao da su „u svakodnevnim, takoreći minutnim kontaktima sa operativnim jednicama Armije” i pohvalio se: „Mi iz Vlade, i lično je, kao ministar, obišli smo linije fronta”.

Uprkos pogibijama i ranjavanjima crnogorskih vojnih obveznika – koji su u tzv. rat za mir odvedeni sa pozivom na „vojnu vježbu” – Mugoša je sokolio javnost: „Ja vas uvjeravam, imate podatke, da se ovdje ljudi žestoko i hrabro bore a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka. To su ljudi koji vode rat, koji se hrabro i krvavo bore”.

To je kazao u parlamentu i u direktnom TV prijenosu samo dan nakon što je JNA u Morinju kod Kotora formirala divlji zatvor za hrvatske građane sa šireg područja Dubrovnika. Nemoguće je da Mugoša nije znao za Morinj, jer je bio uključen u vojno planiranje na područje Boke kotorske. Mugoša je autor povjerljive strogo pov. depeše br. 01-106 od 4. oktobra 1991. koju je dostavio Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Kotora sa rokom izvršenja „odmah” o ,,rasporedu po osnovu ratnog rasporeda” za medicinsko osoblje iz Boke kotorske.

Zapovjedni ton i vojna leksika u toj depeši (takođe objavljena u Monitoru od 30. aprila 2010), zatim poznavanje brojeva vojnih pošta i VES-a (vojno-evidencionih sposobnosti), rasporedi direktno u vojne jedinice – sve to svjedoči o važnoj poziciji dr Mugija u JNA sistemu komandovanja, nadležnom za ,,raspored po osnovu vojnog rasporeda”. U Morinju su, dok je Mugoša bio na vezi sa JNA, zarobljenici držani bez bilo kakvog pravnog osnova u mučilištu koje nije bilo tajno ni za koga, pa ni za crnogorsku vlast. Svejedno, „kada su zarobljenici, usljed zadobijenih povreda ili bolesti, tražili ljekarsku pomoć”, napisano je u rješenju za sprovođenje istrage sudija Radomir Ivanović, bila im je uskraćena.

Činjenica da o ozljedama zatočenika Morinja dok je Mugoša bio odgovoran za zdravstvo – a logor u Morinju je postojao do 18. avgusta 1992. i kroz njega je prošlo najmanje 160 ljudi, uglavnom civila – nije napravljena pravovremena medicinska dokumentacija, iskorišćeno je u jednoj prljavoj spletki crnogorskog pravosuđa. Apelacioni sud je 6. decembra 2010, zbog „greške tužilaštva” da se žali zbog toga što optuženi nijesu osuđeni i za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, naložio da se odbači inkriminacija za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Pa će se šestorici nižerazrednih pripadnika bivše JNA u ponovljenom postupku suditi samo za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika!

Tako da je premijer Lukšić u svom govoru 11. jula nije ni morao da pomene Morinj, jer, molim lijepo, on otvara spomen obilježje samo za „civilne žrtve rata” a ne za „ratne zarobljenike”. No, ko je sve na teritoriji Crne Gore stradao kao „civilna žrtva rata” a ko kao „ratni zarobljenik” nemoguće je utvrditi, jer je toj namjerno projektovanoj konfuziji – kao vrhovna državna tužiteljka i sadašnja predsjednica Vrhovnog suda – odlučujuće doprinijela Vesna Medenica, takođe zvanica na Pobrežju.

Dok je bila vrhovna državna tužiteljka, Medenica je sprovodila krivičnu istragu u slučaju deportacija i zastupala državu u parnicama koje su pokrenule oštećene porodice, što je globalno nezabilježen skandal – istovremeno je branila i teretitla državu (njene službenike) u postupcima po istom zločinu!

Mora da se Medenica grohotom u sebi smijala na Pobrežju 11. jula dok je Lukšić s kićenim metaforama kazao: „Želim da ovdje, danas, gledajući u prošlost, a ne ona u nas, pogledamo u lice budućnosti, jer nijedan čovjek, porodica, država, a posebno region koji je obilježila dekada stradanja nevinih ljudi ne može gledati naprijed, ako je prošlost ostala uskraćena za odgovore! Samo jasnom osudom zločina i počinitelja možemo živjeti kao normalni ljudi i dobri susjedi”.

Medenica je, preko svoga zamjenika, ukazivala 2007. na parnici po zločinu deportacija na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

U prijevodu: to što su nesrećni ljudi potpuno nezakonito hapšeni proljeća 1992. u Crnoj Gori i izručeni dželatima nema nikakve veze sa činjenicom da su odmah zatim pobijeni!

Pogledajmo uostalom sramotni rezultat crnogorskog pravosuđa – dvije decenije imamo samo jednu pravosnažnu presudu za ratni zločin: Nebojša Ranisavljević je osuđen za otmicu putnika u Štrpcima iako nije dokazano njegovo direktno učešće u izvršenju zločina!

U slučaju deportacija, postupajuća tužiteljka u samom finišu procesa mijenja optužnicu: umanjuje broj žrtava, tvrdi da u BiH nije bilo međunarodnog sukoba i da pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga! Laž na laž, koju verifikuje i postupajuća sutkinja temeljno i brutalno iskrivljujući i najegzaktnije, lako provjerljive činjenice poput one da li je maja 1992. bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosnosti.

Slučaj Kaluđerski laz tapka u mjestu: suđenje je počelo 19. marta 2009, još uvijek je u toku izvođenje dokaza i saslušanje svjedoka; provooptuženi je nedostupan (u Beogradu)…

Spomeničarenje nije prošlo baš glatko. Od ranije je poznato protivljenje grupe crnogorskih intelektualaca namjeri vlasti da, bez kazni za najodgovrnije, diže spomenike vlastitim žrtvama. Ibrahim Čikić, član međunraodnog ekspertnog tima za istraživanje genocida, čovjek koji je 1990-ih prošao kroz policijsko mučilište, poručio je: „Najbolji spomenik nevinim žrtvama jeste hapšenje nalogodavaca i počinitelja svih zločina na prostorima eks-Jugoslavije i njihovo pravno procesuiranje”.

Udruženje žena žrtava rata i Saveza logoraša BiH su, protestujući protiv otkrivanja spomen-parka na Pobrežju koji doživljavaju kao „najužasniji mogući scenarij u kojem dželati podižu spomenike žrtvama svojih zločina”, ukazuju na pitanje svih pitanja: u Crnoj Gori niko nije optužen za ratne zločine po nalogodavnoj, komandnoj ili bilo kojoj drugoj liniji odgovornosti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA ČEKA SADAŠNJE I BUDUĆE PENZIONERE: Različite priče premijera i ministra finansija

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Odgovorno osmišljena, detaljno pripremljena i brižljivo provedena reforma sistema penzionog osiguranja nudi priliku. Otaljana na brzinu, bez zajedničkog promišljanja i pripreme, može donijeti katastrofu nepojmljivih razmjera. Za sada smo bliži lošijoj opciji

 

Priča o reformi (zapravo – korjenitoj izmjeni) postojećeg sistema penzionog osiguranja ponovo je top tema. Premijer Milojko Spajić našao je za potrebno da izađe pred kamere, što baš ne voli da radi, kako bi ubijedio javnost da penzije neće pobjeći. “Građani uopšte ne treba da strahuju za svoje penzije”, kazao je pokušavajući da primiri rastuću nervozu koju je, koji dan ranije, proizveo ministar finansija Novica Vuković.

Govoreći o korekciji postojećeg penzionog sistema (sistem međugeneracijske solidarnosti) ministar Vuković je u razgovoru za Glas Amerike najavio rješenje u kome će zaposleni upravljati “sa svojom bruto platom, odnosno sa svojim doprinosima i zaradom”, dok će se država brinuti da to bude urađeno “kroz zakonski okvir”. To ne zvuči kao korekcija nego temeljna izmjena i prelazak na sisteme kapitalizacionih fondova i individualnog penzijskog osiguranja.

I to nameće podugačak niz pitanja na koja se moraju ponuditi istiniti i detaljni odgovori. Koji će sadašnjim penzionerima, zaposlenima i onima koji se tek spremaju (školuju) za budući izlazak na tržište rada, pružiti čvrsta uvjerenja kako iz tog reformskog posla neće izaći finansijski oštećeni ili uskraćeni za neka od postojećih i Ustavom garantovanih prava. Trenutno to nije slučaj.

Najjednostavnije je to vidjeti poređenjem nedavnih izjava premijera i ministra finansija. Govoreći o budućoj reformi sistema penzionog osiguranja, koja kao prvi vidljivi efekat treba da donese obećano povećanje prosječne i minimalne (neto) zarade, ministar Vuković kaže “može se desiti jedino korekcija kada govorimo o doprinosima”. Na potpitanje novinara o kakvim korekcijama je riječ, lakonski odgovara kako je to “…nešto s čim je upoznata javnost”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USTAVNI SUD SMATRA DA JE MILOŠ MEDENICA NEOSNOVANO U PRITVORU: Hoće li se pridružiti ostalima

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija

 

 

Ustavni sud usvojio je žalbu branioca  Miloša Medenice, advokata Stefana Jovanovića,  da se njegov branjenik neosnovano nalazi u pritvoru, objavili su mediji ove sedmice .

U odluci Ustavnog suda navodi se da mjera obezbjeđenja nije neophodna.

Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice, jedini je optuženi iz dvocifrene kriminalne grupe koji se za više počinjenih krivičnih djela brani iz spuškog zatvora i u čijem slučaju jemstvo nije čarobna riječ koja  otvara kapiju Uprave za izvršenje krivičnih sankcija.

Razlog tome,smatra njegova odbrana,  nije težina krivičnih djela za koja se tereti, niti mala suma koja se nudi za njegovovu slobodu,  već to što je sin bivše predsjednice Vrhovnog suda. Upravo to je u jednoj od mnoštva žalbi naveo njegov advokat .

„Ovoliko dugo neopravdano trajanje pritvora meni govori upravo u tom pravcu, i to je nešto što sam potencirao u žalbama, pogotovo u poslednjoj žalbi, jer ne postoji apsolutno nijedan zakonom ili Ustavom propisan ili utemeljen razlog za dalje trajanje pritvora. To je lični stav branioca, iznijet je u žalbi. Da li je cijenjen od strane Apelacionog suda kada je odlučivao o žalbi i da li je cijenjen od strane Ustavnog suda kada je on odlučivao o ustavnoj žalbi, ja tu informaciju nemam ali to je svakako moj lični stav i ja se držim njega, kaže Jovanović za Monitor.

Kako saznaje Monitor o tome se govorilo i na nedavno održanoj sjednici Ustavnog suda, gdje je jedan od sudija kolegama saopštio  da se ovom okrivljenom krše prava koja su mu zagarantovana Ustavom, jer su neki od njih , kako je kazao, bez valjanih i zakonom utemeljenih stavova smatrali da Medenica ne treba da napusti zatvor.

Od sedam sudija  koliko ih je na plenumu odlučivalo o žalbi advokata Miloša Medenice, dvoje je ostalo pri mišljenju da ovaj optuženi i dalje treba da bude u pritvoru.  Većina je ipak bila drugačijeg stava i ne samo da je prihvatila još jednu u nizu, žalbu koju je napisao advokat Jovanović, već su donijeli odluku da se ukine odluka Apelacionog suda kojom se njegovom klijentu potvrđuje pritvor.

Sa novom odlukom Jovanović nije upoznat, ali ako je zaista takva, dodaje on, onda je očigledno Ustavni sud na istom fonu kao i odbrana.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EKONOMIJA VLASTI: Državna preduzeća – partijsko vlasništvo

Objavljeno prije

2 sedmice

na

12 Aprila, 2024

Objavio:

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju

 

 

Još ne postoji zvaničan podatak obroju preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države Crne Gore ili neke od ovdašnjih 25 opština. Iz Instituta alternativa potrudili su se i napravili svoju listu. Ona, u stvarnosti, ne može biti kraća. Samo duža. Prema njihovim podacima, imamo 55 državnih i 123 lokalna preduzeća sa, makar, 20.515 zapošljenih. Čiji broj u kontinuitetu raste.

Makar neki od donosioca odluka u prebrojanim državnim  preduzećima ne osjećaju se kao dio tog sistema. Odnosno, ne prihvataju pripadajuće obaveze o javnosti rada. Tako su iz pljevaljskog Rudnika uglja (dio sisetama EPCG) odbili da NVO MANS dostave podatke o zapošljavanju i poslovnim aranžanima vezanim za prodaju uglja kompanijama iz Srbije. Poslovna tajna, objasnili su.

„Kada smo tražili kopiju pravilnika o poslovnoj tajni, odgovoreno nam je da ova kompanija nije obveznik Zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI), jer Rudnik nije u vlasništvu države“, objasnili su iz MANS-a novinarima Vijesti. I predočili dokument – odgovor koji su dobili iz Rudnika uglja. Tamo stoji: „U smislu citirane zakonske odredbe (dio Zakona o SPI, primjedba Monitora), a imajući u vidu činjenicu da je Rudnik uglja, kao jednočlano akcionarsko društvo u 100 odsto vlasništvu EPCG, a ne države Crne Gore, smatramo da ne postoji zakonska obaveza Rudnika uglja za postupanje“.

To što je EPCG skoro pa u sto postotnom vlasništvu države – nema veze. Da je važno, valjda bi neko od nadležnih iz izvršne vlasti ili regulatornih i nadzornih agencija reagovao na objavljene tvrdnje. Ovako, stvari su sada postavljene na sledeći način: Rudnik uglja nije državno nego vlasništvo Elektroprivrede, pa se na njega ne odnosi Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Pride, pošto im je resorni ministar Saša Mujović to završio, ubuduće će „sva nabavka uglja EPS-a od RUP-a ići na osnovu bilateralne saradnje dvije kompanije“. Tako će se, pojasnili su iz Ministarstva energetike dogovor Mujovića i izvršnog direktora EP Srbije Dušana Živkovića, „izbjegnuti nepotrebni troškovi trećih lica, posrednika u trgovini, smanjiti mogućnost manipulacija i postigli maksimalni benefiti za kompanije“. Možda. Ali će se tako takođe izbjeći i javno oglašavanje prodaje, nadmetanje potencijalnih kupaca koje bi moglo donijeti bolju cijenu prodavcu (iz perspektive Crne Gore to nam je u interesu) i bilo kakva kontrola poslova ugovorenih bilateralnom saradnjom. Čija se tajnost, vrlo je vjerovatno, podrazumijeva.

Već kada pominjemo EPCG i Srbiju, evo jedna, nazovimo je, zanimljivost. Izvori Monitora iz EPCG najavljuju kako će se narednog ponedjeljka, 15. aprila, u Beogradu održati sjednica Odbora direktora Elektroprivrede Crne Gore. Iz njihove perspektive to je ne samo (pre)skup izlet za kojim nema „ni povoda ni potrebe“, već i rizičan potez kojim se stvara mogućnost da podaci i odluke Odbora direktora EPCG, koji su u dobroj mjeri nedostupni javnosti kao poslovan tajna, dospiju u ruke inostrane konkurencije. Pa se pitaju šta će nadležni uraditi kako bi u konkretnom slučaju zaštitili državne interese.

Predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović u razgovoru za Monitor demantuje tu informaciju. Ali ne spori da će, skupa sa još nekoliko članova odbora direktora EPCG, izvršnim direktorom  i nekoliko zvaničnika kompanija koje su u njihovom vlasništvu (Rudnik uglja, CEDIS, EPCG-Solar, EPCG – Željezara i par manjih preduzeća) početkom naredne nedjelje službeno boraviti u Beogradu. Tamo će, predočio nam je Đukanović, održati više sastanaka sa potencijalnim partnerima u vezi mogućih zajedničkih projekata. Prvi čovjek EPCG je zamolio da ne iznosimo detalje, ali ne možemo odoljeti da ne pomenemo kako će jedna od tema biti potencijalna revitalizacija Rudnika uglja u Beranama.

Đukanović nam je, ipak, potvrdio da će se u ovdašnji članovi Odbora direktora EPCG (oni koji otputuju za Srbiju) u Beogradu sresti sa kolegama Jovicom Milanovićem (dekan ETF u Mančesteru) i Vladimirom Katićem (profesor FTN u Novom Sadu) koji su u aktuelni saziv Odbora direktora imenovani kao eksperti, na prijedlog resornog ministra. Dakle, većina članova borda EPCG okupiće se u Beogradu. „Iskoristićemo priliku“, kazao nam je Milutin Đukanović. A da li će to biti sjednica ili susret možda saznamo iz nekog od narednih kompanijskih saopštenja.

Službena saopštenja iz državnih kompanija, nerijetko, otkrivaju i najnovija pomjeranja na ovdašnjoj političkoj mapi. Neke ljubavi se gase, neke razbuktavaju. A neke traju.

„EPCG osjeća potrebu da se, javnosti radi, oglasi povodom današnjeg istupa u Skupštini CG gospodina Dritana Abazovića (URA), koji vrlo tendenciozno i zlonamjerno opisuje izvršnog direktora naše kompanije, gospodina Ivana Bulatovića. U navedenim istupima se, naime, gospodin Bulatović dovodi u vezu sa nekim skrivenim centrima moći“, nedavno je saopšteno iz EPCG. „Kao predstavnici najvažnije kompanije u državi, dužni smo da ukažemo na jednu vrlo problematičnu praksu u dijelu koji se odnosi na potrebu nekih političkih aktera da, preko leđa EPCG, njenog poslovodstva i zaposlenih, stiču jeftine političke poene. Tako nešto ne samo da je neprofesionalno i nekorektno, nego se, kako vidimo, do sada nikome nije isplatilo u smislu stvarnog postizanja političkog efekta. Jer, i javnost i građani Crne Gore vrlo jasno uočavaju razliku između EPCG, kao ozbiljnog privrednog sistema, i političkog avanturizma.“

Nije bilo davno kada su Đukanović (DF) i Abazović (URA), skupa, ugovorali i proslavljali kupovinu imovine nekadašnje nikšićke Željezare. Sve pred TV kamerama, uz primjetno odsustvo tadašnjeg izvršnog direktora EPCG Nikole Rovčanina (Demokrate), koji je, u međuvremenu, podnio ostavku i preselio se u poslaničke klupe. Zajednički posao finansiran novcem poreskih obveznika nedavno je, od strane Agencije za zaštitu konkurentnosti (AZK), proglašen za nezakonitu državnu pomoć. To je naljutilo čelnike EPCG predvođene Đukanovićem, pa su nadležnom sudu uložili žalbu na odluku AZK. Abazović je ostao ravnodušan, pošto on više nije premijer a njegove partijske kolege su razriješene iz Odbora direktora EPCG.

„Tako smo bili svjedoci smjena članova Odbora direktora EPCG koji je ostavio na računu 80 miliona eura, a juče smo imali priliku da vidimo i smjenu članova Odbora direktora Aerodroma Crne Gore koji ostavljaju na računu preko 24 miliona eura”, saopštili su neki dan iz GP URA.

U tom saopštenju nije navedeno da je na čelu smijenjenog Odbora direktora Aerodoroma CG bio čovjek sa njihove kvote imenovanja po dubini. I da je taj Odbor, onog dana kada im je resorni ministar Filip Radulović saopštio da će njihov mandat sjutradan biti okončan, donio odluku o razrješenju tadašnjeg izvršnog direktora Aerodroma Vladana Draškovića. Imenujući za v.d. direktora sebi bližeg. Bez pomena miliona koji se nalaze na kompanijskom računu.

Toliko o principima. I obećanom otklonu od politika iz vremena vladavine DPS-a.

“Konkurisao za Željeznički prevoz?“, pita 2021. u svom kabinetu Andrija Mandić Beranca Momčila Jelića, ne znajući da njegov sagovornik, odlučan da se iz Srbije vrati u Crnu Goru (na kakvu direktorsku funkciju), snima njihov razgovor. A snimak je nedavno objavljne u Vijestima. Jelić mu odgovara “Da”.

“Za direktora, je l’? Željeznički prevoz je pripao Milanu Kneževiću tako da ovdje ti ne mogu…”, kaže Mandić. “Ali kažu Mandić je tamo”, odgovara Jelić. “To nije moje i mislim da je Milan Knežević već tamo odredio nekoga…“.

Kako se ono kaže: meritornost!?

Inače, prema objavljenim podacima Instituta alternativa  EPCG i Rudnik uglja Pljevlja su dvije od četiri državne kompanije sa najvećim brojem zaposlenih. Ispred njih je CEDIS (takođe dio EPCG grupe) a između Pošta Crne Gore. Aerodromi su na petom mjestu, dok je Željeznički prevoz, bio Milanov ili državni, na 12. mjestu. Ispred EPCG – Solar gradnja.

Iz iste baze podataka saznajemo da je najveća plata izvršnog direktora neke državne kompanije 5,5 hiljada eura (državna avio kompanija ToMontenegro) a najmanja prijavljena 515 eura (Montenegroturist Budva). Dok petnaestak izvršnih direktora državnih kompanija nijesu prijavili svoju zaradu. Valjda čekaju sud partije?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo