Povežite se sa nama

MONITORING

Dječija igra milionima

Objavljeno prije

na

Stvari , dakle, stoje ovako – Svetozar Marović, nekrunisani gospodar Budve, možda je podnio ostavku na mjesto potpredsjednika vladajućeg DPS zbog toga što, ponovo možda, tajna policija u službi nekrunisanog gospodara Crne Gore “obrađuje” njegovog sina Miloša i druge, njemu bliske osobe. Stariji Marović je demantovao da je podnio ostavku, kao što je i šef ANB Vladan Joković demantovao da ta služba prati mlađeg “Marovića i njemu bliske osobe”. Ne bi, međutim, bio prvi put da se pokaže kako su ljudi pred novinarima mnogo iskreniji u ulozi nezvaničnih, “anonimnih izvora” nego kada se oglase imenom i prezimenom.

Ima, uostalom, na popisu Marovićevih prijatelja i onih koji bi svaka obavještajna služba na svijetu morala držati na oku dok su u njihovoj kući. Što zbog svoje a što zbog njihove bezbjednosti. Čak i ako iz ove priče, makar na trenutak, izuzmemo dvojicu-trojicu Nikšićana, zvanično i nezvanično najmoćnijih Crnogoraca.

Uzmimo za primjer Stanka Caneta Subotića. Tog čovjeka Svetozar Marović drži za svog prijatelja. Ili je barem tako bilo prije dvije godine, kada je na pitanje da li je Subotić i njegov, kao što je prijatelj Mila Đukanovića, odgovorio: “Prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj”. To je valjda trebalo shvatiti kao potvrdan odgovor.

U mnoštvu poslovnih i porodičnih veza kojima je isprepletana Budva, isparcelisana malim i velikim feudima porodica Marović, Subotić, Mićunović, Bećirović, Perović… naši novinari su “pohvatali” i veze između Miloša Marovića i Stanka Subotića. Bivšeg odbojkaša i bivšeg šnajdera povezali su zajednički prijatelji i poslovna interesovanja. Doduše, makar jedno od njih (krojač) ljuti se kada se o tome javno govori pa je zbog pomenutog tužio Monitor.

MLADOST I BRZINA: Miloš Marović je za kratko vrijeme postao jedan od najznačajnijih budvanskih biznismena. Prema dostupnim podacima, bavi se građevinarstvom, nekretninama, ugostiteljstvom, nautičkim turizmom… “Trenutno pomažem svome sinu koji se bavi biznisom na jedan novi način”, pohvalio se otac Svetozar prije nekoliko godina, u jednom od rijetkih trenutaka u minule dvije decenije kada nije bio na nekoj od državnih funkcija, “Ove mlađe generacije su mnogo efikasnije i brže od nas…”.

Brzina zna da bude i opasna. Gotovo nezapaženo, prije tri – četiri mjeseca se kroz crnogorske medije prošunjala vijest da državno tužilaštvo prikuplja podatke o načinu na koji je Miloš Marović od Auto moto društva Budva kupio plac od približno 4,5 hiljada kvadrata. Tužioce su, navodno, interesovale dvije stvari – kako je AMD Budva uknjižila plac koji je morao biti državno (opštinsko) vlasništvo, i zašto je ta nekretnina prodata Maroviću po cijeni mnogo nižoj od tržišne. Potencijalna afera ubrzo je “medijski ubijena”. Da li je i aktuelna priča o nadzoru i praćenju zapravo pokušaj da se i na pravosuđe izvrši pritisak i spriječi dalja nadgradnja “budvanskog slučaja”, započeta procesuiranjem “afere Zavala”?

Preduzetnički poduhvati Miloša Marovića su od samog početka, smišljeno, ostajali u sjenci (prosječne) sportske karijere i političkog angažmana njegovih najbližih (otac, stric, sestra…). Umjesto u porodičnom domu, momačke dane provodio je u hotelu Splendid. To je “potucanje” imalo i jednu prednost – tata Svetozar nije morao prijavljivati sinovljevu imovinu koja je rasla na očigled Budvana. Na rijetka pitanja lakonski je objašnjavao da Miloš dobro zarađuje kao profesionalni odbojkaš (igrajući u klubu kojim je upravljao stric Dragan Marović, a sponzorisalo ga državno preduzeće koje je kao predsjednik Upravnog odbora vodio Svetozar Marović – Budvanska rivijera).

Pošto je okončao igračku karijeru Miloš je preuzeo brigu o odbojkaškom klubu, a postao je i suvlasnik budvanske Marine u partnerstvu s porodicom Brana Mićunovića, vlasnik kafea Palma, suvlasnik građevinske firme koja je, pored ostalog, poslovala i sa SO Budva…

GAZDA JE KO UM'E SPISKATI: A ono o čemu se šuškalo kada su na Jazu gostovali Rolingstonsi i Madona, postalo je očigledno prije dvije godine kada je Svetozar Marović svom jedincu priredio svadbu o kojoj su balkanski tabloidi brujali.A imali su i o čemu: skoro 200 zvanica u hotelu Splendid zabavljali su Zdravko Čolić, Haris Džinović, Svetlana Ceca Ražnatović, Severina Vučković… Gušt je, računali su verzirani, koštao makar 500 hiljada eura. Bez vatrometa.

Najskuplju crnogorsku svadbu u ovom vijeku, očekuju pripadnici lokalnog džet seta, moglo bi preteći samo vjenčanje Blaža Đukanovića. Pod uslovom da dirigentsku palicu preuzme striko Aco Đukanović. Ili “država u državi”, što bi Đorđe Balašević otpjevao u Aco braco.

Većinski vlasnik Prve banke već je dokazao da je slab na bratanića. Zahvaljujući njemu, Blažo ima – crno na bijelo – dokaz da je kao devetnaestogodišnjak sasvim legalno i uredno postao vlasnik imovine vrijedne milione. Otud nema bojazni da bi on ili neko njegov, na bilo koji način, mogao biti interesantan bezbjednosnim službama ili tužilaštvu.

S malim zakašnjenjem Milo Đukanović se u ljeto 2007. godine prisjetio i prijavio da mu je brat Aco poklonio stambeno “proširenje” od 80-ak kvadrata. Striko je, istovremeno, na Blaža prepisao poslovni prostor od 412 kvadrata u podgoričkoj zgradi Vektra. Da se sinovac, tada srednjoškolac, ne bi brinuo striko je – preko Prve banke – isti prostor uzeo pod zakup, uz mjesečnu naknadu od 11 hiljada eura. Ima se, može se.

Uostalom, kad kumu Goranu Rakočeviću Prva može za zakup kuće u Kolašinu plaćati pet hiljada mjesečno – pet godina unaprijed (promućurni Sito je, prema pisanju Dana, dobijeni novac oročio u konkurentskoj banci, iako je u to vrijeme bio član borda Prve) – može i Blažu dva puta toliko.

U međuvremenu, najamnina za poslovni prostor u Vektri smanjena na približno tri hiljade eura. Dok ne prođe kriza.

Blažo je zarađeni novac investirao u nekretnine. Sada je vlasnik nekretnine na Žabljaku – stambeni prostor od 190 kvadrata + garaža – i stana u Podgorici (prema očevoj prijavi imovine predatoj Komisiji za sprječavanje konflikta interesa). Mogla bi to biti najava i Blažove spremnosti da “odleti” iz porodičnog gnijezda i tako s roditelja skine obavezu da nas ubuduće obavještavaju o njegovim poslovnim poduhvatima.

Uostalom, ako neko misli da je 700 kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora previše za jednog 23-godišnjaka, neka se pokuša staviti u položaj Blažovog brata od tetke – Edina Kolarevića.

Sin Ane, rođene sestre braće Đukanović, nekadašnje sutkinje, danas advokatice sa prestižnim nagradama i bogatom klijentelom, i Meše Kolarevića, poznatog građevinskog preduzetnika, posjeduje vrijedne nekretnine od Bokokotorskog zaliva do Menhetna.

Mladi Kolarević u Dobroti, gdje ujak Aco planira da se preseli sa porodicom, posjeduje 11.797 kvadratnih metara koji su uknjiženi na njegovu firme Sublime developments.

Kolarević je uz rame sa ujakom i u Kolašinu, gdje posjeduje 45 hiljada kvadrata zemlje, tik uz Acove nekretnine, tako da skupa na toj lokaciji posjeduju preko 300 hiljada kvadrata. Izradu prostornog plana za tu oblast radio je, gle slučaja, Republički zavod za urbanizam i planiranje, u većinskom vlasništvu – Aca Đukanovića. NVO MANS je zbog toga optužila braću Đukanović zbog konflikta interesa. Bez veze.

Konačno, Edin Kolarević samo na Menhetnu posjeduje koliko brat mu Blažo u Crnoj Gori. On je još kao student na Menhetnu pazario stan za milion dolara. Preteklo je i za donacije. Pa je za finansiranje predsjedničke kampanje Baraka Obame izdvojio 250 dolara. Nije mnogo, ali je – od srca.

SVA NADA U MILENU: Očito je da za potomke Marovića i Đukanovića, što se finansija tiče, ne treba brinuti. Drugo je pitanje šta će biti sa Crnom Gorom ako se, a kako sada stvari stoje to je više nego izvjesno, nasljednici Mila Đukanovića i Svetozara Marovića okrenu biznisu.

Političke nade treba polagati u Milenu Marović. Svetozarevu ćerku, Miloševu sestru, javnost je upoznala skoro pa slučajno. Pošto je tata zaboravio da Komisiji za sprječavanje konflikta interesa prijavi imovinu, radoznali su u katastru 2007. godine pronašli dokumenta prema kojima je tada 22-godišnja Milena bila vlasnik tri stana i poslovnog prostora u Budvi ukupne površine 308 kvadratnih metara. Potom se Svetozar prisjetio da je svojevremeno ugovorio kupovinu tih stanova, potom odustao od njih, ali su i on i prodavac zaboravili da promijene zvanične podatke o vlasništvu. Desi se. Uostalom, to je bilo u vrijeme kada je Marović iz novina saznao da je postao milioner (kupovinom akcija Prve banke), što je puku trebalo da stavi do znanja kako njega novac i imetak ne interesuju.

Tek, prema javnoj evidenciji, mr Milena Marović nema nepokretnu imovinu. Umjesto imetka, ona gradi karijeru. Počelo je budvanskom Akademijom znanja, nastavilo se na mjestu galvnog menadžera opštine Budva. Milena je tu funkciju naslijedila od Aleksadra Tičića nakon njegove (političke) seobe u Podgoricu. U Budvi niko nije umio da objasni čime se Milena Marović preporučila za to mjesto. To nije omelo zvaničnike lokalnog DPS da je proljetos, nakon “spuških” ostavki predsjednika i potpredsjedika SO Budva – Rajka Kuljače i njenog strica Dragana, predlože za potpredsjednicu opštine. Milena Marović nije prihvatila ukazanu čast.

“Mogu jedino da kažem da se nadam da ću svojim znanjem i iskustvom biti od koristi novom predsjedniku i da ću radom na istim poslovima i zadacima biti od koristi njegovom timu”, kazala je ona Vijestima. Ponuđeno mjesto ostalo je upražnjeno.

Svašta, može da se desi. Ali, znaće službe.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo