Povežite se sa nama

MONITORING

Dječija igra milionima

Objavljeno prije

na

Stvari , dakle, stoje ovako – Svetozar Marović, nekrunisani gospodar Budve, možda je podnio ostavku na mjesto potpredsjednika vladajućeg DPS zbog toga što, ponovo možda, tajna policija u službi nekrunisanog gospodara Crne Gore “obrađuje” njegovog sina Miloša i druge, njemu bliske osobe. Stariji Marović je demantovao da je podnio ostavku, kao što je i šef ANB Vladan Joković demantovao da ta služba prati mlađeg “Marovića i njemu bliske osobe”. Ne bi, međutim, bio prvi put da se pokaže kako su ljudi pred novinarima mnogo iskreniji u ulozi nezvaničnih, “anonimnih izvora” nego kada se oglase imenom i prezimenom.

Ima, uostalom, na popisu Marovićevih prijatelja i onih koji bi svaka obavještajna služba na svijetu morala držati na oku dok su u njihovoj kući. Što zbog svoje a što zbog njihove bezbjednosti. Čak i ako iz ove priče, makar na trenutak, izuzmemo dvojicu-trojicu Nikšićana, zvanično i nezvanično najmoćnijih Crnogoraca.

Uzmimo za primjer Stanka Caneta Subotića. Tog čovjeka Svetozar Marović drži za svog prijatelja. Ili je barem tako bilo prije dvije godine, kada je na pitanje da li je Subotić i njegov, kao što je prijatelj Mila Đukanovića, odgovorio: “Prijatelj mog prijatelja je moj prijatelj”. To je valjda trebalo shvatiti kao potvrdan odgovor.

U mnoštvu poslovnih i porodičnih veza kojima je isprepletana Budva, isparcelisana malim i velikim feudima porodica Marović, Subotić, Mićunović, Bećirović, Perović… naši novinari su “pohvatali” i veze između Miloša Marovića i Stanka Subotića. Bivšeg odbojkaša i bivšeg šnajdera povezali su zajednički prijatelji i poslovna interesovanja. Doduše, makar jedno od njih (krojač) ljuti se kada se o tome javno govori pa je zbog pomenutog tužio Monitor.

MLADOST I BRZINA: Miloš Marović je za kratko vrijeme postao jedan od najznačajnijih budvanskih biznismena. Prema dostupnim podacima, bavi se građevinarstvom, nekretninama, ugostiteljstvom, nautičkim turizmom… “Trenutno pomažem svome sinu koji se bavi biznisom na jedan novi način”, pohvalio se otac Svetozar prije nekoliko godina, u jednom od rijetkih trenutaka u minule dvije decenije kada nije bio na nekoj od državnih funkcija, “Ove mlađe generacije su mnogo efikasnije i brže od nas…”.

Brzina zna da bude i opasna. Gotovo nezapaženo, prije tri – četiri mjeseca se kroz crnogorske medije prošunjala vijest da državno tužilaštvo prikuplja podatke o načinu na koji je Miloš Marović od Auto moto društva Budva kupio plac od približno 4,5 hiljada kvadrata. Tužioce su, navodno, interesovale dvije stvari – kako je AMD Budva uknjižila plac koji je morao biti državno (opštinsko) vlasništvo, i zašto je ta nekretnina prodata Maroviću po cijeni mnogo nižoj od tržišne. Potencijalna afera ubrzo je “medijski ubijena”. Da li je i aktuelna priča o nadzoru i praćenju zapravo pokušaj da se i na pravosuđe izvrši pritisak i spriječi dalja nadgradnja “budvanskog slučaja”, započeta procesuiranjem “afere Zavala”?

Preduzetnički poduhvati Miloša Marovića su od samog početka, smišljeno, ostajali u sjenci (prosječne) sportske karijere i političkog angažmana njegovih najbližih (otac, stric, sestra…). Umjesto u porodičnom domu, momačke dane provodio je u hotelu Splendid. To je “potucanje” imalo i jednu prednost – tata Svetozar nije morao prijavljivati sinovljevu imovinu koja je rasla na očigled Budvana. Na rijetka pitanja lakonski je objašnjavao da Miloš dobro zarađuje kao profesionalni odbojkaš (igrajući u klubu kojim je upravljao stric Dragan Marović, a sponzorisalo ga državno preduzeće koje je kao predsjednik Upravnog odbora vodio Svetozar Marović – Budvanska rivijera).

Pošto je okončao igračku karijeru Miloš je preuzeo brigu o odbojkaškom klubu, a postao je i suvlasnik budvanske Marine u partnerstvu s porodicom Brana Mićunovića, vlasnik kafea Palma, suvlasnik građevinske firme koja je, pored ostalog, poslovala i sa SO Budva…

GAZDA JE KO UM'E SPISKATI: A ono o čemu se šuškalo kada su na Jazu gostovali Rolingstonsi i Madona, postalo je očigledno prije dvije godine kada je Svetozar Marović svom jedincu priredio svadbu o kojoj su balkanski tabloidi brujali.A imali su i o čemu: skoro 200 zvanica u hotelu Splendid zabavljali su Zdravko Čolić, Haris Džinović, Svetlana Ceca Ražnatović, Severina Vučković… Gušt je, računali su verzirani, koštao makar 500 hiljada eura. Bez vatrometa.

Najskuplju crnogorsku svadbu u ovom vijeku, očekuju pripadnici lokalnog džet seta, moglo bi preteći samo vjenčanje Blaža Đukanovića. Pod uslovom da dirigentsku palicu preuzme striko Aco Đukanović. Ili “država u državi”, što bi Đorđe Balašević otpjevao u Aco braco.

Većinski vlasnik Prve banke već je dokazao da je slab na bratanića. Zahvaljujući njemu, Blažo ima – crno na bijelo – dokaz da je kao devetnaestogodišnjak sasvim legalno i uredno postao vlasnik imovine vrijedne milione. Otud nema bojazni da bi on ili neko njegov, na bilo koji način, mogao biti interesantan bezbjednosnim službama ili tužilaštvu.

S malim zakašnjenjem Milo Đukanović se u ljeto 2007. godine prisjetio i prijavio da mu je brat Aco poklonio stambeno “proširenje” od 80-ak kvadrata. Striko je, istovremeno, na Blaža prepisao poslovni prostor od 412 kvadrata u podgoričkoj zgradi Vektra. Da se sinovac, tada srednjoškolac, ne bi brinuo striko je – preko Prve banke – isti prostor uzeo pod zakup, uz mjesečnu naknadu od 11 hiljada eura. Ima se, može se.

Uostalom, kad kumu Goranu Rakočeviću Prva može za zakup kuće u Kolašinu plaćati pet hiljada mjesečno – pet godina unaprijed (promućurni Sito je, prema pisanju Dana, dobijeni novac oročio u konkurentskoj banci, iako je u to vrijeme bio član borda Prve) – može i Blažu dva puta toliko.

U međuvremenu, najamnina za poslovni prostor u Vektri smanjena na približno tri hiljade eura. Dok ne prođe kriza.

Blažo je zarađeni novac investirao u nekretnine. Sada je vlasnik nekretnine na Žabljaku – stambeni prostor od 190 kvadrata + garaža – i stana u Podgorici (prema očevoj prijavi imovine predatoj Komisiji za sprječavanje konflikta interesa). Mogla bi to biti najava i Blažove spremnosti da “odleti” iz porodičnog gnijezda i tako s roditelja skine obavezu da nas ubuduće obavještavaju o njegovim poslovnim poduhvatima.

Uostalom, ako neko misli da je 700 kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora previše za jednog 23-godišnjaka, neka se pokuša staviti u položaj Blažovog brata od tetke – Edina Kolarevića.

Sin Ane, rođene sestre braće Đukanović, nekadašnje sutkinje, danas advokatice sa prestižnim nagradama i bogatom klijentelom, i Meše Kolarevića, poznatog građevinskog preduzetnika, posjeduje vrijedne nekretnine od Bokokotorskog zaliva do Menhetna.

Mladi Kolarević u Dobroti, gdje ujak Aco planira da se preseli sa porodicom, posjeduje 11.797 kvadratnih metara koji su uknjiženi na njegovu firme Sublime developments.

Kolarević je uz rame sa ujakom i u Kolašinu, gdje posjeduje 45 hiljada kvadrata zemlje, tik uz Acove nekretnine, tako da skupa na toj lokaciji posjeduju preko 300 hiljada kvadrata. Izradu prostornog plana za tu oblast radio je, gle slučaja, Republički zavod za urbanizam i planiranje, u većinskom vlasništvu – Aca Đukanovića. NVO MANS je zbog toga optužila braću Đukanović zbog konflikta interesa. Bez veze.

Konačno, Edin Kolarević samo na Menhetnu posjeduje koliko brat mu Blažo u Crnoj Gori. On je još kao student na Menhetnu pazario stan za milion dolara. Preteklo je i za donacije. Pa je za finansiranje predsjedničke kampanje Baraka Obame izdvojio 250 dolara. Nije mnogo, ali je – od srca.

SVA NADA U MILENU: Očito je da za potomke Marovića i Đukanovića, što se finansija tiče, ne treba brinuti. Drugo je pitanje šta će biti sa Crnom Gorom ako se, a kako sada stvari stoje to je više nego izvjesno, nasljednici Mila Đukanovića i Svetozara Marovića okrenu biznisu.

Političke nade treba polagati u Milenu Marović. Svetozarevu ćerku, Miloševu sestru, javnost je upoznala skoro pa slučajno. Pošto je tata zaboravio da Komisiji za sprječavanje konflikta interesa prijavi imovinu, radoznali su u katastru 2007. godine pronašli dokumenta prema kojima je tada 22-godišnja Milena bila vlasnik tri stana i poslovnog prostora u Budvi ukupne površine 308 kvadratnih metara. Potom se Svetozar prisjetio da je svojevremeno ugovorio kupovinu tih stanova, potom odustao od njih, ali su i on i prodavac zaboravili da promijene zvanične podatke o vlasništvu. Desi se. Uostalom, to je bilo u vrijeme kada je Marović iz novina saznao da je postao milioner (kupovinom akcija Prve banke), što je puku trebalo da stavi do znanja kako njega novac i imetak ne interesuju.

Tek, prema javnoj evidenciji, mr Milena Marović nema nepokretnu imovinu. Umjesto imetka, ona gradi karijeru. Počelo je budvanskom Akademijom znanja, nastavilo se na mjestu galvnog menadžera opštine Budva. Milena je tu funkciju naslijedila od Aleksadra Tičića nakon njegove (političke) seobe u Podgoricu. U Budvi niko nije umio da objasni čime se Milena Marović preporučila za to mjesto. To nije omelo zvaničnike lokalnog DPS da je proljetos, nakon “spuških” ostavki predsjednika i potpredsjedika SO Budva – Rajka Kuljače i njenog strica Dragana, predlože za potpredsjednicu opštine. Milena Marović nije prihvatila ukazanu čast.

“Mogu jedino da kažem da se nadam da ću svojim znanjem i iskustvom biti od koristi novom predsjedniku i da ću radom na istim poslovima i zadacima biti od koristi njegovom timu”, kazala je ona Vijestima. Ponuđeno mjesto ostalo je upražnjeno.

Svašta, može da se desi. Ali, znaće službe.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo