Povežite se sa nama

MONITORING

Licemjerni dželati

Objavljeno prije

na

Oko pet sati 1. oktobra 1991, kada je sa kopna, mora i neba zagrmjelo od Prevlake do Dubrovnika, Igor Lukšić je bio 15-godišnjak, učenik prvog razreda srednje škole. Svejedno, morao je primjetiti da se mjesecima nešto čudno zbiva u njegovom rodnom gradu: tog ljeta Barom su odjekivale detonacije eksploziva koje su postavljala N.N. lica ispod radnji vlasnika muslimanske i albanske nacionalnosti; u luci je bio usidren ilegalno importovan tovar sa oko 30.000 tona naoružanja za JNA; u Virpazaru, koji pripada barskoj opštini, zamalo je došlo do sukoba među Crmničanima jer se ispostavilo da je tamo milicija iz svojih magacina dijelila puške članovima DPS-a; do kraja 1991. su četvorica Lukšićevih sugrađana poginula u tzv. rat za mir…

Dvije decenije kasnije, Lukšić u podgoričkom parku Pobrežje – na dan genocida u Srebrenici – drži govor na otvaranju spomen-parka civilnim žrtvama rata 1991- 2001. Mlad je, nema hipoteku ratno-švercerskih 1990-ih kao šef njegove partije i neki bliski mu saradnici u Vladi, pa su ga isturili na čelo novog zločinačkog poduhvata – prekrajanja novije crnogorske istorije.

Fino je sročio govor, no odgovornost ratnog premijera Đukanovića i zvanica, i prisutnih i odsutnih prilikom otvaranja spomen obilježja – ne može se tek tako zabašuriti; ratni zločini ne zastarijevaju.

U publici, za vrijeme Lukšićevog govora, bila su dva aktera krvavih događaja – Veselin Veljović i Miomir Mugoša, koji su licemjernim aplauzom nagradili Lukšića kada je kazao: „Želim da vam sa ovog mjesta izrazim saučešće i svoje uvjerenje da će Crna Gora težiti društvu odgovornosti u kojem nijedan zločin neće ostati nekažnjen”.

Kao komandir stanice milicije u Pljevljima od jeseni 1992. Veljović je bio zadužen da osigura bezbjednost, ličnu i imovinsku sigurnost stanovnicima Bukovice. Ne samo da to nije uradio, tvrdio je jedan svjedok-žrtva torture, već mu je Veljović prijetio da će mu „sjeći uši”. To je šef policije svojeveremeno demantovao kao zlonamjernu tvrdnju a zimus je svjedočio u korist svog bivšeg potčinjenog optuženog Slaviše Svrkote, kolege, rezervnog policajaca u slučaju Bukovica – sa kojim je obavljao pretrese kuća Muslimana u Bukovici. Svrkota je na suđenju kazao da je u pretresu tri kuće na području Bukovice „bilo skoro 100 njegovih kolega”, koje je predvodio Veljović.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992 – 1995. u tom kraju ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistva nakon torture, 11 je kidnapovano, dok je njih sedamdesetak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, zatim džamija u Planjskom, dok je 90 porodica sa oko 270 članova proćerano; domaćinstva su im opljačkana.

Istraga o Bukovici, pokrenuta tek 2007, proglašena je „službenom tajnom”! Optužnica Đurđine Ivanović protiv sedmorice bivših vojnika i policajaca napisana je tako da ni sva prezimena optuženih nijesu pravilno napisana. Veljović se kao svjedok pojavio na glavnom pretresu 7. decembra 2010. i izjavio da tokom ratnih dešavanja u rejonu Bukovice nije počinjen ratni zločin, da je sve rađeno po pravilima službe, pa je Viši sud u Bijelom Polju, zbog nedostatka dokaza, donio oslobađajuću presudu i ukinuo pritvor optuženima 31. decembra 2010. godine.

Miomir Mugoša je 1991. bio ministar zdravlja i zaštite životne sredine Vlade Mila Đukanovića. Kako smo objavili (Monitor, 30. april 2010) preko sistema vojne kriptozaštite je poslao depešu str. pov. broj 01-90, šifrovano, narodna odbrana, službena tajna, hitno, datiranu na 21. septembar 1991. godine (deset dana prije tzv. rata za mir), u kojoj naređuje direktorima medicinskih centara širom Crne Gore da se pripreme za slučaj mobilizacije, zatim obavijeste o funkcionisanju ratne pokretne bolnice i prekinu korišćenje godišnjih odmora zaposlenima. Depeša dokazuje da je Mugoša bio JNA insajder, upoznat sa vojnim planiranjem i ratom koji je ubrzo uslijedio.

Mugoša je ispred Vlade Crne Gore, kako je saopštio 4. oktobra 1991. na zasijedanju Skupštine, kazao da su „u svakodnevnim, takoreći minutnim kontaktima sa operativnim jednicama Armije” i pohvalio se: „Mi iz Vlade, i lično je, kao ministar, obišli smo linije fronta”.

Uprkos pogibijama i ranjavanjima crnogorskih vojnih obveznika – koji su u tzv. rat za mir odvedeni sa pozivom na „vojnu vježbu” – Mugoša je sokolio javnost: „Ja vas uvjeravam, imate podatke, da se ovdje ljudi žestoko i hrabro bore a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka. To su ljudi koji vode rat, koji se hrabro i krvavo bore”.

To je kazao u parlamentu i u direktnom TV prijenosu samo dan nakon što je JNA u Morinju kod Kotora formirala divlji zatvor za hrvatske građane sa šireg područja Dubrovnika. Nemoguće je da Mugoša nije znao za Morinj, jer je bio uključen u vojno planiranje na područje Boke kotorske. Mugoša je autor povjerljive strogo pov. depeše br. 01-106 od 4. oktobra 1991. koju je dostavio Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Kotora sa rokom izvršenja „odmah” o ,,rasporedu po osnovu ratnog rasporeda” za medicinsko osoblje iz Boke kotorske.

Zapovjedni ton i vojna leksika u toj depeši (takođe objavljena u Monitoru od 30. aprila 2010), zatim poznavanje brojeva vojnih pošta i VES-a (vojno-evidencionih sposobnosti), rasporedi direktno u vojne jedinice – sve to svjedoči o važnoj poziciji dr Mugija u JNA sistemu komandovanja, nadležnom za ,,raspored po osnovu vojnog rasporeda”. U Morinju su, dok je Mugoša bio na vezi sa JNA, zarobljenici držani bez bilo kakvog pravnog osnova u mučilištu koje nije bilo tajno ni za koga, pa ni za crnogorsku vlast. Svejedno, „kada su zarobljenici, usljed zadobijenih povreda ili bolesti, tražili ljekarsku pomoć”, napisano je u rješenju za sprovođenje istrage sudija Radomir Ivanović, bila im je uskraćena.

Činjenica da o ozljedama zatočenika Morinja dok je Mugoša bio odgovoran za zdravstvo – a logor u Morinju je postojao do 18. avgusta 1992. i kroz njega je prošlo najmanje 160 ljudi, uglavnom civila – nije napravljena pravovremena medicinska dokumentacija, iskorišćeno je u jednoj prljavoj spletki crnogorskog pravosuđa. Apelacioni sud je 6. decembra 2010, zbog „greške tužilaštva” da se žali zbog toga što optuženi nijesu osuđeni i za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, naložio da se odbači inkriminacija za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Pa će se šestorici nižerazrednih pripadnika bivše JNA u ponovljenom postupku suditi samo za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika!

Tako da je premijer Lukšić u svom govoru 11. jula nije ni morao da pomene Morinj, jer, molim lijepo, on otvara spomen obilježje samo za „civilne žrtve rata” a ne za „ratne zarobljenike”. No, ko je sve na teritoriji Crne Gore stradao kao „civilna žrtva rata” a ko kao „ratni zarobljenik” nemoguće je utvrditi, jer je toj namjerno projektovanoj konfuziji – kao vrhovna državna tužiteljka i sadašnja predsjednica Vrhovnog suda – odlučujuće doprinijela Vesna Medenica, takođe zvanica na Pobrežju.

Dok je bila vrhovna državna tužiteljka, Medenica je sprovodila krivičnu istragu u slučaju deportacija i zastupala državu u parnicama koje su pokrenule oštećene porodice, što je globalno nezabilježen skandal – istovremeno je branila i teretitla državu (njene službenike) u postupcima po istom zločinu!

Mora da se Medenica grohotom u sebi smijala na Pobrežju 11. jula dok je Lukšić s kićenim metaforama kazao: „Želim da ovdje, danas, gledajući u prošlost, a ne ona u nas, pogledamo u lice budućnosti, jer nijedan čovjek, porodica, država, a posebno region koji je obilježila dekada stradanja nevinih ljudi ne može gledati naprijed, ako je prošlost ostala uskraćena za odgovore! Samo jasnom osudom zločina i počinitelja možemo živjeti kao normalni ljudi i dobri susjedi”.

Medenica je, preko svoga zamjenika, ukazivala 2007. na parnici po zločinu deportacija na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

U prijevodu: to što su nesrećni ljudi potpuno nezakonito hapšeni proljeća 1992. u Crnoj Gori i izručeni dželatima nema nikakve veze sa činjenicom da su odmah zatim pobijeni!

Pogledajmo uostalom sramotni rezultat crnogorskog pravosuđa – dvije decenije imamo samo jednu pravosnažnu presudu za ratni zločin: Nebojša Ranisavljević je osuđen za otmicu putnika u Štrpcima iako nije dokazano njegovo direktno učešće u izvršenju zločina!

U slučaju deportacija, postupajuća tužiteljka u samom finišu procesa mijenja optužnicu: umanjuje broj žrtava, tvrdi da u BiH nije bilo međunarodnog sukoba i da pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga! Laž na laž, koju verifikuje i postupajuća sutkinja temeljno i brutalno iskrivljujući i najegzaktnije, lako provjerljive činjenice poput one da li je maja 1992. bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosnosti.

Slučaj Kaluđerski laz tapka u mjestu: suđenje je počelo 19. marta 2009, još uvijek je u toku izvođenje dokaza i saslušanje svjedoka; provooptuženi je nedostupan (u Beogradu)…

Spomeničarenje nije prošlo baš glatko. Od ranije je poznato protivljenje grupe crnogorskih intelektualaca namjeri vlasti da, bez kazni za najodgovrnije, diže spomenike vlastitim žrtvama. Ibrahim Čikić, član međunraodnog ekspertnog tima za istraživanje genocida, čovjek koji je 1990-ih prošao kroz policijsko mučilište, poručio je: „Najbolji spomenik nevinim žrtvama jeste hapšenje nalogodavaca i počinitelja svih zločina na prostorima eks-Jugoslavije i njihovo pravno procesuiranje”.

Udruženje žena žrtava rata i Saveza logoraša BiH su, protestujući protiv otkrivanja spomen-parka na Pobrežju koji doživljavaju kao „najužasniji mogući scenarij u kojem dželati podižu spomenike žrtvama svojih zločina”, ukazuju na pitanje svih pitanja: u Crnoj Gori niko nije optužen za ratne zločine po nalogodavnoj, komandnoj ili bilo kojoj drugoj liniji odgovornosti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

U medijima objavljeni sadržaji preuzeti iz telefona Vesne Medenice potvrdili su  ono što je  odavno javna tajna – državno pravosuđe bilo je  pod vladarskom kućom Đukanović, podređeno ličnim interesima uskog kruga ljudi na vrhu

 

Javnost je ovih dana iznenadio dodatak na već ustaljenu praksu objavljivanja SKY ECC kriptovanih prepiski između kriminalnih grupa i visokih operativaca policije koji su zajednički švercovali drogu i borili se protiv neprijatelja “države”, “Šefa” režima, i “poslovne” konkurencije. Prilikom hapšenja bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice na podgoričkom aerodromu u aprilu 2022. godine, oduzet joj je i mobilni telefon. Nakon godinu i po mediji su počeli objavljivati sadržaje sa Whatsapp aplikacije koji su pronađeni na telefonu.

Treba imati u vidu da ti sadržaji nisu bili predmet optužnice koju je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podignulo sredinom oktobra prošle godine protiv bivše šefice pravosuđa, njenog sina Miloša kao organizatora kriminalne grupe i ostalih članova. Gro optužnice se bazira na SKY prepiskama koje su crnogorskim istražiteljima dostavili Europol francuski Apelacioni sud putem međunarodne pravne pomoći.

Sadržaji koji su objavljeni, pod uslovom da su vjerodostojni i tačni, svakako su zavrjeđivali pažnju javnosti u interesu javnosti. Potvrdili su ono što je odavno javna tajna –  državno pravosuđe pod vladarskom kućom Đukanović bilo je podređeno ličnim interesima uskog kruga ljudi na vrhu.

U ispovijesti portalu Press Ana Pešukić (koja je radila u kući Aca Đukanovića, brata bivšeg predsjednika države) je u detalje opisala kako je predsjednica Vrhovnog suda Medenica dolazila na kafenisanje i raporte kod Prvog brata koji ju je dočekivao u pidžami u preuređenom podrumu njegove zgrade. Osim Medenice raportirali su i mnogi drugi uključujući i tadašnjeg direktora crnogorske policije Veselina Veljovića koji je  u pritvoru zbog zloupotrebe službenog položaja.

Procurjele Whatsapp prepiske, na kojima su se do sada pojavile Jelena Perović, direktorica Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) i ranija šefica cetinjskog osnovnog suda, i sudija Suzana Mugoša, najpoznatija po javno prenošenoj telenoveli Afera Državni udar i presudi liderima tada opozicionog Demokratskog fronta (DF), su pokazale hijerarhiju tadašnjeg sistema. Kako se Medenica ponašala prema vladaru zemlje i njegovom bratu (i sestri) tako su se i njoj podređeni u pravosuđu ponašali prema njoj – podnosili raporte i tražili mišljenja uz teferič na koji bi ih ona pozivala. Potčinjeni su predlagali i nove poslušnike i podobne za radna mjesta.

Jelena Perović je u poruci od 15. juna 2020,  pomenula svoju savjetnicu J.J. koja je između ostalog i  “Crnogorka…Sva je na svom mjestu”. Medenici je godilo da ima osobu kojoj je jedan od pluseva u karijeri trebalo biti i nacionalna pripadnost – što se kosi sa svakim mogućim zakonom. Isti Medeničin  kurs vidio se i u njenoj poruci nakon presude Apelacionog suda kojom je ukinuta prvostepena osuđujuća presuda u Državnom udaru. Da li sudijama apelacionog vijeća ili optuženima ili svima, opsovana je “majka četnička” od šefice pravosuđa koja je početkom 90-tih podržavala ratnike koji su vodili  borbu za stvaranje  Velika Srbije. U istom poslu je zdušno učestvovao i Šef,  tadašnji premijer Milo Đukanović.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JEMSTVO U CRNOJ GORI: Odbijeni milioni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iznos ponuđenog jemstva samo u posljednje četiri odbijene ponude prelazi 10 miliona, što u novcu što u nekretninama

 

Samo tokom ove godine Viši sud u Podgorici odbio je kao neosnovane najmanje četiri ponude advokata odbrane da njihovi klijenti budu pušteni da se u daljem postupku brane sa slobode. Iznos ponuđenog jemstva u cjelokupnim slučajevima prelazio je 10 miliona, što u novcu što u nekretninama.

Tako je nedavno Viši sud u Podgorici, odbio je kao neosnovano jemstvo od 1,3 miliona eura za ukidanje pritvora predsjedniku Opštine Budva Milu Božoviću, koji je prema navodima optužnog akta, učestvovao u švercu tri pošiljke kokaina ukupne težine oko tonu i po.

Odbrana je, za slobodu okrivljenog Božovića nudila 1.185.110 eura u nekretninama koje su za njega ponudile porodice dvije sestre njegovog pokojnog oca kao i 120.000 eura u gotovini koji je položila firma ,,Zlatar“ iz Nikšića u vlasništvu njegovih prijatelja.

Svoju odluku  iz Višeg suda obrazlažu odluku time da se jemstvo kao mjera za obezbjeđenje prisustva okrivljenog i za nesmetano vođenje krivičnog postupka može odrediti samo ako je pritvor određen po pritvorskim osnovima iz člana 175 stava 1 tačka 1 i 5 ZKP.

Uz to pojašnjenje stiglo je još jedno – pritvor okrivljenom Božoviću je određen, a zatim i produžavan rješenjima Višeg suda u Podgorici zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i nesmetanog vođenja postupka, s obzirom na to da je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica.

Nešto manji iznos jemstva ponudila je porodica bivšeg direktora Veselina Veljovića. Riječ je o iznosu od 928.000 eura u nekretninama i gotovini kako bi se Veljović branio sa slobode optužbi Specijalnog tužilaštva da je zloupotrijebio službeni položaj.

Na tu odluku se još čeka, ali valja podsjetiti da je Viši sud krajem oktobra odbio prethodni prijedlog, kada je za njegovu slobodu ponuđeno jemstvo u nekretninama u vrijednosti od 585.000 eura.

Veljović je uhapšen 24. jula na Žabljaku zbog sumnje da je osumnjičenom vođi kriminalne grupe Aleksandru Mrkiću, koji se tereti za krijumčarenje cigareta, odavao službene informacije o tome kada su planirani pretresi.

I nekoliko bliskih prijatelja uhapšenog Dejana Kneževića založili su svoju imovinu u vrijednosti od oko 770.000 eura, kao garanciju da taj bivši pomoćnik direktora Uprave policije neće pobjeći ako mu sud ukine pritvor. U tom slučaju na odluku Višeg suda i dalje se čeka, ali se čeka i stav Višeg suda nakon što je Apelacioni ukinuo rješenje kojem je Kneževiću produžen pritvor.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIVŠI DIREKTOR UP U PRITVORU, KORUPCIJA U JAVNOJ UPRAVI, SUMNJE U TRGOVINU PRESUDAMA: Šinjel DPS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz ormara ponovo ispadaju  kosturi kriminala i korupcije bivših DPS vlasti.. Javnost, istovremeno, dobija dodatne razloge za sumnju da su nove vlasti zadržale obrasce ponašanja  prethodnika

 

Ponovo ispadaju orasi iz šinjela  bivših vlasti.

Bivšem direktoru Uprave policije Slavku Stojanoviću određen je pritvor od 30 dana, nakon što su ga u subotu, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), uhapsili službenici Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO). Stojanović se sumnjiči za zloupotrebu službenog položaja u vezi sa švercom cigareta u proljeće 2018. Pritvor mu je određen zbog opasnosti da bi, sa slobode, mogao uticati na svjedoke.

Stojanović bi se u Spužu mogao sresti sa još jednim bivšim direktorom UP, Veselinom Veljovićem. I on je u pritvoru zbog sumnji da je pomagao švercerima cigareta. Kao da im je to bilo u opisu posla. Čudni su duvanski putevi.

Prema dostupnim informacijama, SDT Stojanovića sumnjiči da je, u poslednjim danima svog mandata na mjestu direktora UP, podređenima naredio da puste zaustavljeni kamion natovaren švercovanim cigaretama. Javnosti nije predočeno kako je sve to i preko koga išlo.  Monitor saznaje od ljudi koji su u ovu priču uključeni praktično od prvog trenutka (otkrivanje neprijavljenog tovara u kamionu Company Baćović) da je sa njima komunicirao jedan od tadašnjih pomoćnika direktora UP, koji im je kazao   da su otkrićem nelegalnog tereta upropastili veliku međunarodnu akciju na sazbijanju šverca. I naredio da se povuku.

Navodno su neki od prisutnih policajaca o svemu tome ostavili i pisane službene zabilješke pa se, možda, može postaviti pitanje zašto se na procesuiranje tog slučaja čekalo pet godina. Odnosno, da li su dosadašnjom istragom obuhvaćeni svi akteri ove zanimljive priče.

Uglavnom, slučaj propušteni šleper je, tih dana, ostao ispod radara šire javnosti koja je bila zaokupljena krvavim ratom kotorskih narkoklanova, u kome su stradale i osobe koje su, prethodno, policiju obavijestile da im je ugrožen život.  (Muša Osmanagić, Goran Đuričković, Dalibor Đurić).

Serija obračuna u Podgorici gdje su, za samo desetak dana, ubijene četiri osobe, među kojima makar jedna od žrtava nije imala dodira sa kriminalnim poslovima bila je, uostalom, i razlog da Slavko Stojanović podnese ostavku na mjesto direktora UP. I ako je do tada  na rat kotorskih klanova gledao kao na tuđu brigu.

„Cijenim da bezbjednost Crne Gore nije dovedena u pitanje, te da su građani i njihova imovina bezbjedni“, tvrdio je Stojanović. U pomoć mu je, kada zatreba, priskakao i tadašnji potpredsjednik, odnosno, predsjednik Vlade Duško Marković. „Policija ne može da bude štit između kriminalnih grupa i pojedinaca. Da ih štiti jedne od drugih. Policija mora da razotrkiva njihovu kriminalnu djelatnost zato obezbjeđuje dokaze i privodi ih pravdi”.

Stojanovićeva policija nije radila ni jedno ni drugo. Nego treće – bespogovorno čuvala DPS vlast: „Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta (DF – prim. Monitora) i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio je javnost Stojanović neposredno uoči parlamentarnih izbora 2016. Pa je najavio: „Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”.

Nije to bila prazna prijetnja. Još su tada bila svježa sjećanja na brutalnost i svirepost koju su maskirani pripadnici Stojanovićeve UP pokazali u oktobru 2015, tokom razbijanja opozicionog protesta pred zgradom parlamenta. I kasnijeg, višesatnog, progona i prebijanja po gradskim ulicama svih koji su pali šaka maskiranim policajcima. Do danas neidentifikovani pripadnici policije (sumnja se da je među njima bilo i volontera iz kriminalnog miljea) pretukli su: Mija Martinovića, Marka Rakočevića, Andriju Račića, Branimira Vukčevića, Darka Šćepanovića, Momčila Baranina… I još ko zna koliko građana/građanki koje je bio strah ili sramota da to prijave. Ili su mislili da je besmisleno žaliti se onima koji su sve to i organizovali. Stojanović je sve  prećutao.

Zato je na dan izbora 2016. pružio tadašnjem glavnom SDT-u Milivoju Katniću neophodnu logističku podršku za vizuelizaciju priče o državnom udaru. Pamtimo: policija je na Stari aerodrom donijela i rasporedila automatsko oružje iz svojih magacina, pa ga snimila i javnosti prikazala kao dio arsenala navodnih zavjerenika. Napravljen je i fotoelaborat „zaplijenjenog“ oružja, bez i jedne naznake da je isto uzeto na revers iz policijske oružarnice.

Kako je Slavko Stojanović znao da odvoji bitno od nebitnog svjedoči i slučaj inspektora Predraga Šukovića. Njega su Stojanovićevi policajci, bez saradnje sa tužilaštvom, uhapsili nakon što je  Markovića i Veljovića optužio za učešće u duvanskom švercu. Kada je isti policajac ranjen, na ulici, tadašnji direktor UP nije našao za shodno ni da ga obiđe.

Onda je  prste umiješao gospodin slučaj: Stojanovića su uhapsili (priveli) pripadnici Specijalnog policijskog odjeljenja kojim rukovodi – Predrag Šuković. Čekamo nastavak.

Pogodilo se, pa je i tzv. državni udar nanovo aktuelizovan ovih dana. Na način koji bi, valjda svuda osim u Crnoj Gori, bio povod za (ne)formalno vanredno stanje u svim institucijama sistema.

Vijesti su objavile sky prepisku iz januara 2021. u kojoj tadašnji policajci Petar Lazović i Ljubo Milović (prvi je u pritvoru a drugi u bjekstvu, nakon optužbi za kriminalne aktivnosti) iskazuju spremnost da potkupe sudije Apelacionog suda kako bi potvrdili prvostepenu, osuđujuću, presudu u slučaju državni udar. „Nema limita za pare“, navodno piše Lazović Miloviću.

Iz konteksta se razumije da je njihova meta sutkinja Seka Piletić, jedna od članica tročlanog vijeća Apelacionog suda. I da su obojica razočarani nakon što kupovina presude nije uspjela. Nego je slučaj vraćen na ponovno suđenje. „Rekao muž da nijesu imuni na pare, ali da ne može to da uradi”, navodno piše Milović Lazoviću.

Taman je neko mogao pomisliti i kako stvari nijesu toliko loše koliko su mogle biti, kad je izronila privatna prepiska sutkinja Suzane Mugoše, Milenke Žižić i nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja je nakon odlaska u penziju uhapšena i optužena za kriminalno udruživanje i zloupotrebu položaja. Tako smo u prilici da čitamo kako Medenica kolegama iz Apelacionog suda psuje majku četničku nakon ukidanja presude u slučaju državni udar, pa ona i sutkinja Žižić žale zbog promjene vlasti 2020. godine, pomalo ogovaraju kolege i razmjenjuju informacije i mišljenja o predmetima koji čekaju presudu u njihovim sudovima.

Dovoljno da ponovo proključaju strasti. Jedni su ponuđenu prepisku tri sutkinje iščitali kao novi dokaz urota i zloupotreba u pravosuđu. Pošto je njihova prepiska stavljena u kontekst činjenice da su, od proljeća prošle godine, zbog nezakonitih radnji i zloupotreba, uz Medenicu, privođeni pa osumnjičeni/optuženi i bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nekadašnji specijalni tužilac Saša Čađenović (Jovanić je ove nedjelje pušten da se brani sa slobode, Čađenović je još u pritvoru). I zatražili čistku. Odnosno, veting.

Drugi su problematizovali to što je na svjetlost dana izašla privatna prepiska Vesne Medenice koja, koliko se iz priloženog da zaključiti, nema nikakve veze sa onim zbog čega je ona procesuirana. Nešto slično postupku Milivoja Katnića kada se, na osnovu optužbi koje su kasnije pale na sudu, dokopao telefona advokata Gorana Rodića. I objelodanio njegovu prepisku sa klijentom sa kojim je pripremao odbranu. Osveta novih vlasti, čitamo u medijima bliskim DPS-u. Uz tekstove kojima se pokušava kompromitovati sutkinja Piletić.

Mnogo je simptoma koji ukazuju da je crnogorsko pravosuđe ozbiljno oboljelo. Samo mu ne treba pridodavati. Objavljena sky prepiska ukazuje da sutkinja Piletić nije kupljena. Suzana Mugoša je potpisala rješenje kojim je Vesni Medenici određeno prvih 30 dana pritvora.   To što su dio sistema koji, očigledno, ne funkcioniše ne smije biti samo njihov problem.

Ovim nijesu iscrpljeni ovonedjeljni događaji u kojima su se sadašnji i bivši funkcioneri izvršnih i sudskih vlasti selili na stranice crne hronike. I u pritvorsku jedinicu zatvora u Spužu.

Jednomjesečni pritvor određen je glavnoj inspektorki za poljoprivredu, vino i ribarstvo u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Dragani Kandić Perović. Ona se osumnjiči za zloupotrebu službenog položaja i primanje mita. U istoj akciji, po nalogu Osnovnog tužilaštva u Podgorici, privedeni su još jedan poljoprivredni inspektor i suvlasnici privatne kompanije koji su, navodno, dali mito. Pet hiljada koje su pronađene pretresom stana uhapšene glavne inspektorke.

Kandić Perović je pažnju ovdašnje javnosti zavrijedila ljetos, kada su se na društvenim mrežama, a potom i u medijima, pojavili snimci njenog razgovora sa nadzornikom (čuvarem) sa Skadarskog jezera. Inspektorka od njega traži da pusti uhvaćene ribokradice i vrati im oduzeti čamac i opremu. Obećala je, kaže.

Umjesto kazne (suspenzije), uhapšena inspektorka je nastavila da radi da bi, sa imenovanjem nove vlade, bila i unaprijeđena (resorni ministar Vladimir Joković je zadržao funkciju iz prethodne vlade). Tako joj je  data prilika da proširi „posao“ i saradničku mrežu. Javnost je, istovremeno, dobila dodatne razloge za sumnju da su nove vlasti zadržale obrasce DPS ponašanja. I to baš one najgore, koji se tiču visokog stepena tolerancije prema „mangupima u našim redovima“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo