Povežite se sa nama

MONITORING

Licemjerni dželati

Objavljeno prije

na

Oko pet sati 1. oktobra 1991, kada je sa kopna, mora i neba zagrmjelo od Prevlake do Dubrovnika, Igor Lukšić je bio 15-godišnjak, učenik prvog razreda srednje škole. Svejedno, morao je primjetiti da se mjesecima nešto čudno zbiva u njegovom rodnom gradu: tog ljeta Barom su odjekivale detonacije eksploziva koje su postavljala N.N. lica ispod radnji vlasnika muslimanske i albanske nacionalnosti; u luci je bio usidren ilegalno importovan tovar sa oko 30.000 tona naoružanja za JNA; u Virpazaru, koji pripada barskoj opštini, zamalo je došlo do sukoba među Crmničanima jer se ispostavilo da je tamo milicija iz svojih magacina dijelila puške članovima DPS-a; do kraja 1991. su četvorica Lukšićevih sugrađana poginula u tzv. rat za mir…

Dvije decenije kasnije, Lukšić u podgoričkom parku Pobrežje – na dan genocida u Srebrenici – drži govor na otvaranju spomen-parka civilnim žrtvama rata 1991- 2001. Mlad je, nema hipoteku ratno-švercerskih 1990-ih kao šef njegove partije i neki bliski mu saradnici u Vladi, pa su ga isturili na čelo novog zločinačkog poduhvata – prekrajanja novije crnogorske istorije.

Fino je sročio govor, no odgovornost ratnog premijera Đukanovića i zvanica, i prisutnih i odsutnih prilikom otvaranja spomen obilježja – ne može se tek tako zabašuriti; ratni zločini ne zastarijevaju.

U publici, za vrijeme Lukšićevog govora, bila su dva aktera krvavih događaja – Veselin Veljović i Miomir Mugoša, koji su licemjernim aplauzom nagradili Lukšića kada je kazao: „Želim da vam sa ovog mjesta izrazim saučešće i svoje uvjerenje da će Crna Gora težiti društvu odgovornosti u kojem nijedan zločin neće ostati nekažnjen”.

Kao komandir stanice milicije u Pljevljima od jeseni 1992. Veljović je bio zadužen da osigura bezbjednost, ličnu i imovinsku sigurnost stanovnicima Bukovice. Ne samo da to nije uradio, tvrdio je jedan svjedok-žrtva torture, već mu je Veljović prijetio da će mu „sjeći uši”. To je šef policije svojeveremeno demantovao kao zlonamjernu tvrdnju a zimus je svjedočio u korist svog bivšeg potčinjenog optuženog Slaviše Svrkote, kolege, rezervnog policajaca u slučaju Bukovica – sa kojim je obavljao pretrese kuća Muslimana u Bukovici. Svrkota je na suđenju kazao da je u pretresu tri kuće na području Bukovice „bilo skoro 100 njegovih kolega”, koje je predvodio Veljović.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992 – 1995. u tom kraju ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistva nakon torture, 11 je kidnapovano, dok je njih sedamdesetak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, zatim džamija u Planjskom, dok je 90 porodica sa oko 270 članova proćerano; domaćinstva su im opljačkana.

Istraga o Bukovici, pokrenuta tek 2007, proglašena je „službenom tajnom”! Optužnica Đurđine Ivanović protiv sedmorice bivših vojnika i policajaca napisana je tako da ni sva prezimena optuženih nijesu pravilno napisana. Veljović se kao svjedok pojavio na glavnom pretresu 7. decembra 2010. i izjavio da tokom ratnih dešavanja u rejonu Bukovice nije počinjen ratni zločin, da je sve rađeno po pravilima službe, pa je Viši sud u Bijelom Polju, zbog nedostatka dokaza, donio oslobađajuću presudu i ukinuo pritvor optuženima 31. decembra 2010. godine.

Miomir Mugoša je 1991. bio ministar zdravlja i zaštite životne sredine Vlade Mila Đukanovića. Kako smo objavili (Monitor, 30. april 2010) preko sistema vojne kriptozaštite je poslao depešu str. pov. broj 01-90, šifrovano, narodna odbrana, službena tajna, hitno, datiranu na 21. septembar 1991. godine (deset dana prije tzv. rata za mir), u kojoj naređuje direktorima medicinskih centara širom Crne Gore da se pripreme za slučaj mobilizacije, zatim obavijeste o funkcionisanju ratne pokretne bolnice i prekinu korišćenje godišnjih odmora zaposlenima. Depeša dokazuje da je Mugoša bio JNA insajder, upoznat sa vojnim planiranjem i ratom koji je ubrzo uslijedio.

Mugoša je ispred Vlade Crne Gore, kako je saopštio 4. oktobra 1991. na zasijedanju Skupštine, kazao da su „u svakodnevnim, takoreći minutnim kontaktima sa operativnim jednicama Armije” i pohvalio se: „Mi iz Vlade, i lično je, kao ministar, obišli smo linije fronta”.

Uprkos pogibijama i ranjavanjima crnogorskih vojnih obveznika – koji su u tzv. rat za mir odvedeni sa pozivom na „vojnu vježbu” – Mugoša je sokolio javnost: „Ja vas uvjeravam, imate podatke, da se ovdje ljudi žestoko i hrabro bore a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka. To su ljudi koji vode rat, koji se hrabro i krvavo bore”.

To je kazao u parlamentu i u direktnom TV prijenosu samo dan nakon što je JNA u Morinju kod Kotora formirala divlji zatvor za hrvatske građane sa šireg područja Dubrovnika. Nemoguće je da Mugoša nije znao za Morinj, jer je bio uključen u vojno planiranje na područje Boke kotorske. Mugoša je autor povjerljive strogo pov. depeše br. 01-106 od 4. oktobra 1991. koju je dostavio Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Kotora sa rokom izvršenja „odmah” o ,,rasporedu po osnovu ratnog rasporeda” za medicinsko osoblje iz Boke kotorske.

Zapovjedni ton i vojna leksika u toj depeši (takođe objavljena u Monitoru od 30. aprila 2010), zatim poznavanje brojeva vojnih pošta i VES-a (vojno-evidencionih sposobnosti), rasporedi direktno u vojne jedinice – sve to svjedoči o važnoj poziciji dr Mugija u JNA sistemu komandovanja, nadležnom za ,,raspored po osnovu vojnog rasporeda”. U Morinju su, dok je Mugoša bio na vezi sa JNA, zarobljenici držani bez bilo kakvog pravnog osnova u mučilištu koje nije bilo tajno ni za koga, pa ni za crnogorsku vlast. Svejedno, „kada su zarobljenici, usljed zadobijenih povreda ili bolesti, tražili ljekarsku pomoć”, napisano je u rješenju za sprovođenje istrage sudija Radomir Ivanović, bila im je uskraćena.

Činjenica da o ozljedama zatočenika Morinja dok je Mugoša bio odgovoran za zdravstvo – a logor u Morinju je postojao do 18. avgusta 1992. i kroz njega je prošlo najmanje 160 ljudi, uglavnom civila – nije napravljena pravovremena medicinska dokumentacija, iskorišćeno je u jednoj prljavoj spletki crnogorskog pravosuđa. Apelacioni sud je 6. decembra 2010, zbog „greške tužilaštva” da se žali zbog toga što optuženi nijesu osuđeni i za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, naložio da se odbači inkriminacija za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Pa će se šestorici nižerazrednih pripadnika bivše JNA u ponovljenom postupku suditi samo za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika!

Tako da je premijer Lukšić u svom govoru 11. jula nije ni morao da pomene Morinj, jer, molim lijepo, on otvara spomen obilježje samo za „civilne žrtve rata” a ne za „ratne zarobljenike”. No, ko je sve na teritoriji Crne Gore stradao kao „civilna žrtva rata” a ko kao „ratni zarobljenik” nemoguće je utvrditi, jer je toj namjerno projektovanoj konfuziji – kao vrhovna državna tužiteljka i sadašnja predsjednica Vrhovnog suda – odlučujuće doprinijela Vesna Medenica, takođe zvanica na Pobrežju.

Dok je bila vrhovna državna tužiteljka, Medenica je sprovodila krivičnu istragu u slučaju deportacija i zastupala državu u parnicama koje su pokrenule oštećene porodice, što je globalno nezabilježen skandal – istovremeno je branila i teretitla državu (njene službenike) u postupcima po istom zločinu!

Mora da se Medenica grohotom u sebi smijala na Pobrežju 11. jula dok je Lukšić s kićenim metaforama kazao: „Želim da ovdje, danas, gledajući u prošlost, a ne ona u nas, pogledamo u lice budućnosti, jer nijedan čovjek, porodica, država, a posebno region koji je obilježila dekada stradanja nevinih ljudi ne može gledati naprijed, ako je prošlost ostala uskraćena za odgovore! Samo jasnom osudom zločina i počinitelja možemo živjeti kao normalni ljudi i dobri susjedi”.

Medenica je, preko svoga zamjenika, ukazivala 2007. na parnici po zločinu deportacija na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

U prijevodu: to što su nesrećni ljudi potpuno nezakonito hapšeni proljeća 1992. u Crnoj Gori i izručeni dželatima nema nikakve veze sa činjenicom da su odmah zatim pobijeni!

Pogledajmo uostalom sramotni rezultat crnogorskog pravosuđa – dvije decenije imamo samo jednu pravosnažnu presudu za ratni zločin: Nebojša Ranisavljević je osuđen za otmicu putnika u Štrpcima iako nije dokazano njegovo direktno učešće u izvršenju zločina!

U slučaju deportacija, postupajuća tužiteljka u samom finišu procesa mijenja optužnicu: umanjuje broj žrtava, tvrdi da u BiH nije bilo međunarodnog sukoba i da pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga! Laž na laž, koju verifikuje i postupajuća sutkinja temeljno i brutalno iskrivljujući i najegzaktnije, lako provjerljive činjenice poput one da li je maja 1992. bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosnosti.

Slučaj Kaluđerski laz tapka u mjestu: suđenje je počelo 19. marta 2009, još uvijek je u toku izvođenje dokaza i saslušanje svjedoka; provooptuženi je nedostupan (u Beogradu)…

Spomeničarenje nije prošlo baš glatko. Od ranije je poznato protivljenje grupe crnogorskih intelektualaca namjeri vlasti da, bez kazni za najodgovrnije, diže spomenike vlastitim žrtvama. Ibrahim Čikić, član međunraodnog ekspertnog tima za istraživanje genocida, čovjek koji je 1990-ih prošao kroz policijsko mučilište, poručio je: „Najbolji spomenik nevinim žrtvama jeste hapšenje nalogodavaca i počinitelja svih zločina na prostorima eks-Jugoslavije i njihovo pravno procesuiranje”.

Udruženje žena žrtava rata i Saveza logoraša BiH su, protestujući protiv otkrivanja spomen-parka na Pobrežju koji doživljavaju kao „najužasniji mogući scenarij u kojem dželati podižu spomenike žrtvama svojih zločina”, ukazuju na pitanje svih pitanja: u Crnoj Gori niko nije optužen za ratne zločine po nalogodavnoj, komandnoj ili bilo kojoj drugoj liniji odgovornosti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAMENOLOM VELJA GORANA U BARSKOM SELU MRKOJEVIĆI: Nova vlast, stari scenario

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani Velje Gorane muku muče da zaustave preduzeće Trojan d.o.o da u njihovom selu izgradi kamenolom i naruši njihovu životnu sredinu, Vlada tvrdi da je projekat dobrobit cijele zajednice

 

Protest očajnih mještana protiv moćnog investitora koji pokušava da naruši životnu sredinu njihovog kraja. Vlada nas ubjeđuje da je riječ o projektu od velike važnosti za Crnu Goru, dobrobiti za građane koji protestuju i da je sve po zakonu. Investitor mještanima obećava brda i planine samo da ga puste da radi. Organi bezbjednosti privode građane kako bi investitor mirno mogao da gradi. Poznat scenario. Navikli smo na slične priče tokom vlasti Demokratske partije socijalista (DPS) i njihovih partnera.

Međutim, ovdje nije riječ o prethodnoj vlasti, niti o nekom od ranijih slučajeva. Jedina veza između tih scenarija je što je ovdje investitoru odobrila koncesiju upravo Vlada Duška Markovića, sadašnjeg poslanika opozicionog DPS-a u Skupštini. Štaviše, koncesija je dodijeljena u tranzicionom periodu između parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade. Kasnije smo od aktuelnih ministara slušali da su mnoge sporne odluke donijete upravo u tom periodu.

Riječ o barskom selu Mrkojevići, odnosno zaseoku Velja Gorana gdje barsko preduzeće Trojan d.o.o  želi da eksploatiše kamen. Koncesiju je 8. oktobra 2020. godine potpisao tada odlazeći premijer Duško Marković, dok mu je urbanističko-tehničke uslove par mjeseci kasnije izdala Opština Bar, gdje vlast i dalje vrši Demokratska partija socijalista. Trojan d.o.o dobio je koncesiju na tenderu gdje je bio jedini prijavljeni. Zakonska procedura je ispoštovana, kao i ranije za male hidroelektrane.

Jedino što koči ostvarenje ove investicije trenutno su mještani Velje Gorane koji ne žele kamenolom blizu svojih domova. Dio mještana je privela policija jer su nedavno pokušali da blokiraju mašine investitora.

,,Tužno je da smo ponovo ostavljeni da se sami borimo protiv kamenoloma i da nam je ugrožena cijela lokalna zajednica, a da niko od nadležnih ne reaguje, već nam privode mještane koji su civilizovano i mirno izašli da čekaju komunalnu policiju i da brane prag svoje kuće od razaranja. Sramotno je da svi zatvaraju oči i gledaju političku ili neku drugu korist pred koncesijom koja je štetna po lokalnu zajednicu”, tako je to opisala stanovnica sela Edina Osmanović.

Priču je otvorio Građanski pokret URA, odakle je traženo da ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić učini sve što je u njegovoj nadležnosti da stopira projekat kamenoloma. U kritiku kamenoloma su se potom uključile opozicione partije koje trenutno vrše vlast u Baru. I predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević obišao je Velju Goranu da podrži mještane ističući da nije znao da je tamo planiran kamenolom. Međutim, upravo je njegova uprava preduzeću Trajan d.o.o izdala urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije 2. decembra 2020. godine.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIN SVEŠTENIK U UO UNIVERZITETA: Vesna Bratić – dosljedno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje sveštenika Nikole Marojevića za člana UO Univerziteta CG samo je nastavak dosljednog podgrijavanja podjela u javnosti od početka mandata trostruke ministarke, Vesne Bratić

 

Pored drame oko Vlade, glavna rasprava u javnosti vodi se oko Vladinog izbora paroha nikšićkog Nikole Marojevića za člana Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore.

Partije i njima naklonjeni mediji izvještavaju o puču na državni univerzitet, koji je preko Vlade izvela Srpska pravoslavna crkva. Druga strana naglašava da komitama smeta paroh i sve što je srpsko.

Naslušali smo se proteklih dana o znamenitim katoličkim univerzitetima i svećenicima kojima crkvena odora nije smetala da budu dekani i rektori, o miješanju, ionako previše pristune crkve, u rad najznačajnije obrazovne institucije u državi, kao i argumenata o diskriminaciji sveštenika i njihovim građanskim pravima.

Na Univerzitetu su prekršili uobičajeni zavjet ćutanja kada se radi o stvarima koje se njih tiču, pa su neki zauzeli stav. Prva se oglasila profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore Olivera Komar koja je na Tviteru napisala da u sekularnoj državi sveštenom licu nijedne vjerske zajednice nije mjesto u Upravnom odboru državnog univerziteta, posebno ne kao predstavniku Vlade. ,,U aktuelnim crnogorskim prilikama u kojima je uplitanje SPC-a u rukovođenje državom čak i javno priznato ovakav potez ne doprinosi smirivanju tenzija i jačanju Univerziteta kao autonomne institucije, a šalju poruku neravnopravnosti nastavnicima i studentima drugih vjerskih zajednica”.  Njen primjer je slijedilo još par profesora. Reagovali su čak i studenti: ,,Stava su da imenovanje paroha nikšićkog i šefa izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšićke Nikole Marojevića za člana UO UCG-a neće doprinijeti smirivanju tenzija i podjela”, saopštili su iz Studenskog parlamenta.

Ove sedmice Vijeće Pravnog fakulteta iznijelo je svoj stav da je ,,imenovanje paroha Srpske pravoslavne crkve ili vjerskog službenika bilo koje druge vjerske zajednice za člana UO UCG neprimjeren, a u aktuelnom društvenom trenutku i kontraproduktivan akt klerikalizacije jedinog državnog univerziteta u Crnoj Gori”. Pravni fakultet pozvao je Vladu da stavi van snage odluku o imenovanju Marojevića.

Da tema nije značajna samo na domaćem, već i međunarodnom nivou potvrdilo je saopštenje Ambasade SAD-a. ,,SAD su zabrinute zbog nedavnog imenovanja u Upravni odbor Univerziteta Crne Gore. Za napredak građanskog društva u Crnoj Gori, nezavisne institucije koje služe interesu javnosti, kao što je državni univerzitet, ne treba da budu pod neprimjerenim uticajem bilo koje religijske zajednice”, napisali su iz ove ambasade na Tviteru.

U biografiji Nikole Marojevića, dostupnoj na sajtu Matice srpske u Crnoj Gori, navodi se da je đakon Saborne crkve u Nikšiću, doktor bogoslovskih nauka i šef izdavačke službe Eparhije budimljansko-nikšičke. Jedan je od osmorice sveštenika koji su zajedno sa tadašnjim episkopom budimljansko-nikšićkim, a sadašnjim mitropolitom crnogorsko-primorskim Joanikijem, bili pritvoreni zbog učešća u, zbog epidemije zabranjenoj,  litiji u Nikšiću u maju 2020. povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog. Bio je i član političkog savjeta Nove srpske demokratije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Kako po riječima samog Đukanovića u Skupštini „preduzeće nije izmirivalo obaveze po kreditnom zaduženju, banka je 28. februara 2014, na osnovu izdate garancije, uputila Ministrastvu finansija zahtjev za plaćanje cjelokupnog iznosa garancije. Ministarstvo finansija je 31. marta 2014. izvršilo plaćanje cjelokupnog duga“. Rješenjem Privrednog suda u Podgorici 356/13 od 14. aprila 2014. je otvoren stečajni postupak i Đukanović je naglasio da „očekuje da ćemo imati jasniju sliku o realnosti ovog potraživanja u narednim fazama, nadajmo se, efikasne realizacije stečajnog postupka“.

Nakon naplate garancije Vlade, Melgonia-Primorka je ostala dužna državi i 573.000 eura poreza kao i svih 14,4 miliona kredita koji je trebao biti korišten za restrukturiranje ove nekad državne firme i ponovno pokretanje proizvodnje. Od 63 radnika njih 50 je odmah završilo na Birou za nezaposlene dok je 13 još neko vrijeme radilo na popisivanju imovine uzaludno se nadajući da će se naplatiti iz stečajne mase.

Najkontroverznije je to što je vlada Mila Đukanovića dala garancije za kredit firmi koja je osnovana tek 5 mjeseci kasnije. Bojanić je izjavio da firma nije bila registrovana u Privrednom sudu u doba davanja garancija i da „po Zakonu o privrednom društvu, član 70 – društvo stiče svojstvo pravnog lica danom registracije u Centralnom registru Privrednog suda. Je li Vlada bila vidovita pa je pet mjeseci prije nego što je ovo društvo steklo status pravnog lica odobrilo garanciju za njega u iznosu od 4 miliona“?  Bojanić je upozorio i da je po Zakonu o kontroli državne pomoći davalac državne pomoći dužan da prije dodjele državne pomoći podnose prijavu državnoj komisiji.

To nije bilo jedino plaćanje duga novcem građana. Istog dana kada je Vlada dala garancije za Melgoniu-Primorku date su i garancije za nekoliko drugih firmi –  Kombinat aluminijuma za 85 miliona, Željezaru u Nikšiću za 27 miliona, Brodogradilište u Bijeloj za 5.88 miliona, Željeznicu za 7 miliona… Ukupno 140 miliona eura od kojih je većina aktivirana i za koje niko nije odgovarao.

Melgonia-Primorku je osnovao Melgonia Holdings Limited iz Limasola sa Kipra 7. septembra 2009. godine kako pokazuje i Centralni registar privrednih subjekata čijim izvodom je tada uzaludno mahao i poslanik Bojanić u Skupštini pozivajući Đukanovića da saopšti ko su vlasnici firme. „Vi svakako znate jer ne mogu da vjerujem da ste odobrili 4 miliona garancija a da ne znate ko stoji iza toga“, rekao je Bojanić pitajući premijera koje su to reference vlasnika i program restruktuiranja koji su ubijedili Vladu da stane iza projekta.

Vlada je nakon dvije godine napravila aneks kojim se produžava ista garancija, sa S-Company DOO Tivat. Bojanić je ustvrdio da pomenute firme nema u centralnom registru Privrednog suda, i da nije jasno kakva je njena uloga između države, NLB Montenegro banke i Melgonie. „Nje nema, to je fantom firma“!

Đukanović je u Skupštini 2014. izjavio da je bila potrebna „pravovremena reakcija da se zaštiti ekonomski i nacionalni interes Crne Gore zbog eskalacije svjetske ekonomske krize kao i da su tada pored pomenutih date i garancije od 100 miliona za bankarski sektor dok je „za one koji su kršili zakone ove države nadležni državni organi time odgovorno bave“.

U odnosu na „mnoštvo detalja“ koje je Bojanić iznio „ne vjerujem da ni vi sami ne očekujete da bi vam to mogao odgovoriti predsjednik Vlade“. Na optužbe i dokumenta o garancijama firmi koja je tek trebala biti osnovana, Đukanović je rekao da „nema govora o tome da je Vlada unaprijed nekom nepoznatom privrednom subjektu dala garanciju 5 mjeseci prije nego što je formiran. Vlada se bavila problemom Primorke, to je vrlo jasno, nikakve Melgonie, problemom Primorke koji traje već 10 godina, prije svega socijalnim problemom Primorke. Neke poslovne poteze vrijeme potvrdi a neke ne“.

Na kraju će se ispostaviti  da je novac koji je bio garant da se riješe socijalni problemi radnika i koji je trebao biti isplaćen njima završio negdje drugo.

Primorka je otkupljena za 1,6 miliona eura (51 odsto akcija) od tadašnjeg Atlas fonda  Duška Kneževića i naknadno je dobila 14,4 miliona kredita od NLB Montenegro banke.

Jedan od optuženih u procesu (koji je zaobišao ljude iz Vlade) Nebojša Bošković je na sudu izjavio da je on jedini izgubio novac u slučaju Primorka i da ga je to koštalo 1.6 miliona njegove kiparske firme. Rekao je da nije kriv i da je SDT uradio smišljeni i tendeciozni nalaz i da „od 14,4 miliona eura dobijenih kredita za pokretanje proizvodnje Primorke, na račun je ‘leglo’ svega 223.000 eura. Novac od kredita je dolazio na račun banke i odatle je dalje usmjeravan po nalogu Vlade Crne Gore, a bez naših naloga. Nismo mogli plaćati ni jednog eura nikome, a da to ne odobri banka i Vlada“. On je optužio Duška Kneževića da je njegova ekipa sakrila ranije dugove i povjerioce a da je država stajala iza čitavog projekta. To je potvrdio i drugooptuženi Mesarič izjavom da je garancije za kredite odobrila Vlada i da njegova banka ne bi odobravala zajam da ona nije stala iza projekta.

Đukanović je  2014.  sumirao priču oko Primorke u parlamentu: „Ono što je važno je da je ova garancija izdata u skladu sa zakonskom procedurom… Ko je vlasnik Melgonia-Primorka, vjerujte mi, to mi uopšte nije važno, to mi ime ne znači ništa kao ni mnoga druga imena… ovdje nije bilo nikakvih zakulisnih radnji, nikakvih posebnih privatnih interesa, nekakvog prelivanja novca poreskih obveznika u privatni džep, ništa od toga nije bilo po mome saznanju“.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo