Povežite se sa nama

MONITORING

Licemjerni dželati

Objavljeno prije

na

Oko pet sati 1. oktobra 1991, kada je sa kopna, mora i neba zagrmjelo od Prevlake do Dubrovnika, Igor Lukšić je bio 15-godišnjak, učenik prvog razreda srednje škole. Svejedno, morao je primjetiti da se mjesecima nešto čudno zbiva u njegovom rodnom gradu: tog ljeta Barom su odjekivale detonacije eksploziva koje su postavljala N.N. lica ispod radnji vlasnika muslimanske i albanske nacionalnosti; u luci je bio usidren ilegalno importovan tovar sa oko 30.000 tona naoružanja za JNA; u Virpazaru, koji pripada barskoj opštini, zamalo je došlo do sukoba među Crmničanima jer se ispostavilo da je tamo milicija iz svojih magacina dijelila puške članovima DPS-a; do kraja 1991. su četvorica Lukšićevih sugrađana poginula u tzv. rat za mir…

Dvije decenije kasnije, Lukšić u podgoričkom parku Pobrežje – na dan genocida u Srebrenici – drži govor na otvaranju spomen-parka civilnim žrtvama rata 1991- 2001. Mlad je, nema hipoteku ratno-švercerskih 1990-ih kao šef njegove partije i neki bliski mu saradnici u Vladi, pa su ga isturili na čelo novog zločinačkog poduhvata – prekrajanja novije crnogorske istorije.

Fino je sročio govor, no odgovornost ratnog premijera Đukanovića i zvanica, i prisutnih i odsutnih prilikom otvaranja spomen obilježja – ne može se tek tako zabašuriti; ratni zločini ne zastarijevaju.

U publici, za vrijeme Lukšićevog govora, bila su dva aktera krvavih događaja – Veselin Veljović i Miomir Mugoša, koji su licemjernim aplauzom nagradili Lukšića kada je kazao: „Želim da vam sa ovog mjesta izrazim saučešće i svoje uvjerenje da će Crna Gora težiti društvu odgovornosti u kojem nijedan zločin neće ostati nekažnjen”.

Kao komandir stanice milicije u Pljevljima od jeseni 1992. Veljović je bio zadužen da osigura bezbjednost, ličnu i imovinsku sigurnost stanovnicima Bukovice. Ne samo da to nije uradio, tvrdio je jedan svjedok-žrtva torture, već mu je Veljović prijetio da će mu „sjeći uši”. To je šef policije svojeveremeno demantovao kao zlonamjernu tvrdnju a zimus je svjedočio u korist svog bivšeg potčinjenog optuženog Slaviše Svrkote, kolege, rezervnog policajaca u slučaju Bukovica – sa kojim je obavljao pretrese kuća Muslimana u Bukovici. Svrkota je na suđenju kazao da je u pretresu tri kuće na području Bukovice „bilo skoro 100 njegovih kolega”, koje je predvodio Veljović.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992 – 1995. u tom kraju ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistva nakon torture, 11 je kidnapovano, dok je njih sedamdesetak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, zatim džamija u Planjskom, dok je 90 porodica sa oko 270 članova proćerano; domaćinstva su im opljačkana.

Istraga o Bukovici, pokrenuta tek 2007, proglašena je „službenom tajnom”! Optužnica Đurđine Ivanović protiv sedmorice bivših vojnika i policajaca napisana je tako da ni sva prezimena optuženih nijesu pravilno napisana. Veljović se kao svjedok pojavio na glavnom pretresu 7. decembra 2010. i izjavio da tokom ratnih dešavanja u rejonu Bukovice nije počinjen ratni zločin, da je sve rađeno po pravilima službe, pa je Viši sud u Bijelom Polju, zbog nedostatka dokaza, donio oslobađajuću presudu i ukinuo pritvor optuženima 31. decembra 2010. godine.

Miomir Mugoša je 1991. bio ministar zdravlja i zaštite životne sredine Vlade Mila Đukanovića. Kako smo objavili (Monitor, 30. april 2010) preko sistema vojne kriptozaštite je poslao depešu str. pov. broj 01-90, šifrovano, narodna odbrana, službena tajna, hitno, datiranu na 21. septembar 1991. godine (deset dana prije tzv. rata za mir), u kojoj naređuje direktorima medicinskih centara širom Crne Gore da se pripreme za slučaj mobilizacije, zatim obavijeste o funkcionisanju ratne pokretne bolnice i prekinu korišćenje godišnjih odmora zaposlenima. Depeša dokazuje da je Mugoša bio JNA insajder, upoznat sa vojnim planiranjem i ratom koji je ubrzo uslijedio.

Mugoša je ispred Vlade Crne Gore, kako je saopštio 4. oktobra 1991. na zasijedanju Skupštine, kazao da su „u svakodnevnim, takoreći minutnim kontaktima sa operativnim jednicama Armije” i pohvalio se: „Mi iz Vlade, i lično je, kao ministar, obišli smo linije fronta”.

Uprkos pogibijama i ranjavanjima crnogorskih vojnih obveznika – koji su u tzv. rat za mir odvedeni sa pozivom na „vojnu vježbu” – Mugoša je sokolio javnost: „Ja vas uvjeravam, imate podatke, da se ovdje ljudi žestoko i hrabro bore a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka. To su ljudi koji vode rat, koji se hrabro i krvavo bore”.

To je kazao u parlamentu i u direktnom TV prijenosu samo dan nakon što je JNA u Morinju kod Kotora formirala divlji zatvor za hrvatske građane sa šireg područja Dubrovnika. Nemoguće je da Mugoša nije znao za Morinj, jer je bio uključen u vojno planiranje na područje Boke kotorske. Mugoša je autor povjerljive strogo pov. depeše br. 01-106 od 4. oktobra 1991. koju je dostavio Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Kotora sa rokom izvršenja „odmah” o ,,rasporedu po osnovu ratnog rasporeda” za medicinsko osoblje iz Boke kotorske.

Zapovjedni ton i vojna leksika u toj depeši (takođe objavljena u Monitoru od 30. aprila 2010), zatim poznavanje brojeva vojnih pošta i VES-a (vojno-evidencionih sposobnosti), rasporedi direktno u vojne jedinice – sve to svjedoči o važnoj poziciji dr Mugija u JNA sistemu komandovanja, nadležnom za ,,raspored po osnovu vojnog rasporeda”. U Morinju su, dok je Mugoša bio na vezi sa JNA, zarobljenici držani bez bilo kakvog pravnog osnova u mučilištu koje nije bilo tajno ni za koga, pa ni za crnogorsku vlast. Svejedno, „kada su zarobljenici, usljed zadobijenih povreda ili bolesti, tražili ljekarsku pomoć”, napisano je u rješenju za sprovođenje istrage sudija Radomir Ivanović, bila im je uskraćena.

Činjenica da o ozljedama zatočenika Morinja dok je Mugoša bio odgovoran za zdravstvo – a logor u Morinju je postojao do 18. avgusta 1992. i kroz njega je prošlo najmanje 160 ljudi, uglavnom civila – nije napravljena pravovremena medicinska dokumentacija, iskorišćeno je u jednoj prljavoj spletki crnogorskog pravosuđa. Apelacioni sud je 6. decembra 2010, zbog „greške tužilaštva” da se žali zbog toga što optuženi nijesu osuđeni i za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, naložio da se odbači inkriminacija za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Pa će se šestorici nižerazrednih pripadnika bivše JNA u ponovljenom postupku suditi samo za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika!

Tako da je premijer Lukšić u svom govoru 11. jula nije ni morao da pomene Morinj, jer, molim lijepo, on otvara spomen obilježje samo za „civilne žrtve rata” a ne za „ratne zarobljenike”. No, ko je sve na teritoriji Crne Gore stradao kao „civilna žrtva rata” a ko kao „ratni zarobljenik” nemoguće je utvrditi, jer je toj namjerno projektovanoj konfuziji – kao vrhovna državna tužiteljka i sadašnja predsjednica Vrhovnog suda – odlučujuće doprinijela Vesna Medenica, takođe zvanica na Pobrežju.

Dok je bila vrhovna državna tužiteljka, Medenica je sprovodila krivičnu istragu u slučaju deportacija i zastupala državu u parnicama koje su pokrenule oštećene porodice, što je globalno nezabilježen skandal – istovremeno je branila i teretitla državu (njene službenike) u postupcima po istom zločinu!

Mora da se Medenica grohotom u sebi smijala na Pobrežju 11. jula dok je Lukšić s kićenim metaforama kazao: „Želim da ovdje, danas, gledajući u prošlost, a ne ona u nas, pogledamo u lice budućnosti, jer nijedan čovjek, porodica, država, a posebno region koji je obilježila dekada stradanja nevinih ljudi ne može gledati naprijed, ako je prošlost ostala uskraćena za odgovore! Samo jasnom osudom zločina i počinitelja možemo živjeti kao normalni ljudi i dobri susjedi”.

Medenica je, preko svoga zamjenika, ukazivala 2007. na parnici po zločinu deportacija na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

U prijevodu: to što su nesrećni ljudi potpuno nezakonito hapšeni proljeća 1992. u Crnoj Gori i izručeni dželatima nema nikakve veze sa činjenicom da su odmah zatim pobijeni!

Pogledajmo uostalom sramotni rezultat crnogorskog pravosuđa – dvije decenije imamo samo jednu pravosnažnu presudu za ratni zločin: Nebojša Ranisavljević je osuđen za otmicu putnika u Štrpcima iako nije dokazano njegovo direktno učešće u izvršenju zločina!

U slučaju deportacija, postupajuća tužiteljka u samom finišu procesa mijenja optužnicu: umanjuje broj žrtava, tvrdi da u BiH nije bilo međunarodnog sukoba i da pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga! Laž na laž, koju verifikuje i postupajuća sutkinja temeljno i brutalno iskrivljujući i najegzaktnije, lako provjerljive činjenice poput one da li je maja 1992. bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosnosti.

Slučaj Kaluđerski laz tapka u mjestu: suđenje je počelo 19. marta 2009, još uvijek je u toku izvođenje dokaza i saslušanje svjedoka; provooptuženi je nedostupan (u Beogradu)…

Spomeničarenje nije prošlo baš glatko. Od ranije je poznato protivljenje grupe crnogorskih intelektualaca namjeri vlasti da, bez kazni za najodgovrnije, diže spomenike vlastitim žrtvama. Ibrahim Čikić, član međunraodnog ekspertnog tima za istraživanje genocida, čovjek koji je 1990-ih prošao kroz policijsko mučilište, poručio je: „Najbolji spomenik nevinim žrtvama jeste hapšenje nalogodavaca i počinitelja svih zločina na prostorima eks-Jugoslavije i njihovo pravno procesuiranje”.

Udruženje žena žrtava rata i Saveza logoraša BiH su, protestujući protiv otkrivanja spomen-parka na Pobrežju koji doživljavaju kao „najužasniji mogući scenarij u kojem dželati podižu spomenike žrtvama svojih zločina”, ukazuju na pitanje svih pitanja: u Crnoj Gori niko nije optužen za ratne zločine po nalogodavnoj, komandnoj ili bilo kojoj drugoj liniji odgovornosti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo