Povežite se sa nama

MONITORING

Licemjerni dželati

Objavljeno prije

na

Oko pet sati 1. oktobra 1991, kada je sa kopna, mora i neba zagrmjelo od Prevlake do Dubrovnika, Igor Lukšić je bio 15-godišnjak, učenik prvog razreda srednje škole. Svejedno, morao je primjetiti da se mjesecima nešto čudno zbiva u njegovom rodnom gradu: tog ljeta Barom su odjekivale detonacije eksploziva koje su postavljala N.N. lica ispod radnji vlasnika muslimanske i albanske nacionalnosti; u luci je bio usidren ilegalno importovan tovar sa oko 30.000 tona naoružanja za JNA; u Virpazaru, koji pripada barskoj opštini, zamalo je došlo do sukoba među Crmničanima jer se ispostavilo da je tamo milicija iz svojih magacina dijelila puške članovima DPS-a; do kraja 1991. su četvorica Lukšićevih sugrađana poginula u tzv. rat za mir…

Dvije decenije kasnije, Lukšić u podgoričkom parku Pobrežje – na dan genocida u Srebrenici – drži govor na otvaranju spomen-parka civilnim žrtvama rata 1991- 2001. Mlad je, nema hipoteku ratno-švercerskih 1990-ih kao šef njegove partije i neki bliski mu saradnici u Vladi, pa su ga isturili na čelo novog zločinačkog poduhvata – prekrajanja novije crnogorske istorije.

Fino je sročio govor, no odgovornost ratnog premijera Đukanovića i zvanica, i prisutnih i odsutnih prilikom otvaranja spomen obilježja – ne može se tek tako zabašuriti; ratni zločini ne zastarijevaju.

U publici, za vrijeme Lukšićevog govora, bila su dva aktera krvavih događaja – Veselin Veljović i Miomir Mugoša, koji su licemjernim aplauzom nagradili Lukšića kada je kazao: „Želim da vam sa ovog mjesta izrazim saučešće i svoje uvjerenje da će Crna Gora težiti društvu odgovornosti u kojem nijedan zločin neće ostati nekažnjen”.

Kao komandir stanice milicije u Pljevljima od jeseni 1992. Veljović je bio zadužen da osigura bezbjednost, ličnu i imovinsku sigurnost stanovnicima Bukovice. Ne samo da to nije uradio, tvrdio je jedan svjedok-žrtva torture, već mu je Veljović prijetio da će mu „sjeći uši”. To je šef policije svojeveremeno demantovao kao zlonamjernu tvrdnju a zimus je svjedočio u korist svog bivšeg potčinjenog optuženog Slaviše Svrkote, kolege, rezervnog policajaca u slučaju Bukovica – sa kojim je obavljao pretrese kuća Muslimana u Bukovici. Svrkota je na suđenju kazao da je u pretresu tri kuće na području Bukovice „bilo skoro 100 njegovih kolega”, koje je predvodio Veljović.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana u periodu 1992 – 1995. u tom kraju ubijeno je šest osoba, dvije su izvršile samoubistva nakon torture, 11 je kidnapovano, dok je njih sedamdesetak podvrgnuto fizičkoj torturi. Zapaljeno je najmanje osam kuća, zatim džamija u Planjskom, dok je 90 porodica sa oko 270 članova proćerano; domaćinstva su im opljačkana.

Istraga o Bukovici, pokrenuta tek 2007, proglašena je „službenom tajnom”! Optužnica Đurđine Ivanović protiv sedmorice bivših vojnika i policajaca napisana je tako da ni sva prezimena optuženih nijesu pravilno napisana. Veljović se kao svjedok pojavio na glavnom pretresu 7. decembra 2010. i izjavio da tokom ratnih dešavanja u rejonu Bukovice nije počinjen ratni zločin, da je sve rađeno po pravilima službe, pa je Viši sud u Bijelom Polju, zbog nedostatka dokaza, donio oslobađajuću presudu i ukinuo pritvor optuženima 31. decembra 2010. godine.

Miomir Mugoša je 1991. bio ministar zdravlja i zaštite životne sredine Vlade Mila Đukanovića. Kako smo objavili (Monitor, 30. april 2010) preko sistema vojne kriptozaštite je poslao depešu str. pov. broj 01-90, šifrovano, narodna odbrana, službena tajna, hitno, datiranu na 21. septembar 1991. godine (deset dana prije tzv. rata za mir), u kojoj naređuje direktorima medicinskih centara širom Crne Gore da se pripreme za slučaj mobilizacije, zatim obavijeste o funkcionisanju ratne pokretne bolnice i prekinu korišćenje godišnjih odmora zaposlenima. Depeša dokazuje da je Mugoša bio JNA insajder, upoznat sa vojnim planiranjem i ratom koji je ubrzo uslijedio.

Mugoša je ispred Vlade Crne Gore, kako je saopštio 4. oktobra 1991. na zasijedanju Skupštine, kazao da su „u svakodnevnim, takoreći minutnim kontaktima sa operativnim jednicama Armije” i pohvalio se: „Mi iz Vlade, i lično je, kao ministar, obišli smo linije fronta”.

Uprkos pogibijama i ranjavanjima crnogorskih vojnih obveznika – koji su u tzv. rat za mir odvedeni sa pozivom na „vojnu vježbu” – Mugoša je sokolio javnost: „Ja vas uvjeravam, imate podatke, da se ovdje ljudi žestoko i hrabro bore a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka. To su ljudi koji vode rat, koji se hrabro i krvavo bore”.

To je kazao u parlamentu i u direktnom TV prijenosu samo dan nakon što je JNA u Morinju kod Kotora formirala divlji zatvor za hrvatske građane sa šireg područja Dubrovnika. Nemoguće je da Mugoša nije znao za Morinj, jer je bio uključen u vojno planiranje na područje Boke kotorske. Mugoša je autor povjerljive strogo pov. depeše br. 01-106 od 4. oktobra 1991. koju je dostavio Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Kotora sa rokom izvršenja „odmah” o ,,rasporedu po osnovu ratnog rasporeda” za medicinsko osoblje iz Boke kotorske.

Zapovjedni ton i vojna leksika u toj depeši (takođe objavljena u Monitoru od 30. aprila 2010), zatim poznavanje brojeva vojnih pošta i VES-a (vojno-evidencionih sposobnosti), rasporedi direktno u vojne jedinice – sve to svjedoči o važnoj poziciji dr Mugija u JNA sistemu komandovanja, nadležnom za ,,raspored po osnovu vojnog rasporeda”. U Morinju su, dok je Mugoša bio na vezi sa JNA, zarobljenici držani bez bilo kakvog pravnog osnova u mučilištu koje nije bilo tajno ni za koga, pa ni za crnogorsku vlast. Svejedno, „kada su zarobljenici, usljed zadobijenih povreda ili bolesti, tražili ljekarsku pomoć”, napisano je u rješenju za sprovođenje istrage sudija Radomir Ivanović, bila im je uskraćena.

Činjenica da o ozljedama zatočenika Morinja dok je Mugoša bio odgovoran za zdravstvo – a logor u Morinju je postojao do 18. avgusta 1992. i kroz njega je prošlo najmanje 160 ljudi, uglavnom civila – nije napravljena pravovremena medicinska dokumentacija, iskorišćeno je u jednoj prljavoj spletki crnogorskog pravosuđa. Apelacioni sud je 6. decembra 2010, zbog „greške tužilaštva” da se žali zbog toga što optuženi nijesu osuđeni i za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, naložio da se odbači inkriminacija za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Pa će se šestorici nižerazrednih pripadnika bivše JNA u ponovljenom postupku suditi samo za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika!

Tako da je premijer Lukšić u svom govoru 11. jula nije ni morao da pomene Morinj, jer, molim lijepo, on otvara spomen obilježje samo za „civilne žrtve rata” a ne za „ratne zarobljenike”. No, ko je sve na teritoriji Crne Gore stradao kao „civilna žrtva rata” a ko kao „ratni zarobljenik” nemoguće je utvrditi, jer je toj namjerno projektovanoj konfuziji – kao vrhovna državna tužiteljka i sadašnja predsjednica Vrhovnog suda – odlučujuće doprinijela Vesna Medenica, takođe zvanica na Pobrežju.

Dok je bila vrhovna državna tužiteljka, Medenica je sprovodila krivičnu istragu u slučaju deportacija i zastupala državu u parnicama koje su pokrenule oštećene porodice, što je globalno nezabilježen skandal – istovremeno je branila i teretitla državu (njene službenike) u postupcima po istom zločinu!

Mora da se Medenica grohotom u sebi smijala na Pobrežju 11. jula dok je Lukšić s kićenim metaforama kazao: „Želim da ovdje, danas, gledajući u prošlost, a ne ona u nas, pogledamo u lice budućnosti, jer nijedan čovjek, porodica, država, a posebno region koji je obilježila dekada stradanja nevinih ljudi ne može gledati naprijed, ako je prošlost ostala uskraćena za odgovore! Samo jasnom osudom zločina i počinitelja možemo živjeti kao normalni ljudi i dobri susjedi”.

Medenica je, preko svoga zamjenika, ukazivala 2007. na parnici po zločinu deportacija na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

U prijevodu: to što su nesrećni ljudi potpuno nezakonito hapšeni proljeća 1992. u Crnoj Gori i izručeni dželatima nema nikakve veze sa činjenicom da su odmah zatim pobijeni!

Pogledajmo uostalom sramotni rezultat crnogorskog pravosuđa – dvije decenije imamo samo jednu pravosnažnu presudu za ratni zločin: Nebojša Ranisavljević je osuđen za otmicu putnika u Štrpcima iako nije dokazano njegovo direktno učešće u izvršenju zločina!

U slučaju deportacija, postupajuća tužiteljka u samom finišu procesa mijenja optužnicu: umanjuje broj žrtava, tvrdi da u BiH nije bilo međunarodnog sukoba i da pripadnici MUP-a Crne Gore nijesu bili pripadnici oružanih snaga! Laž na laž, koju verifikuje i postupajuća sutkinja temeljno i brutalno iskrivljujući i najegzaktnije, lako provjerljive činjenice poput one da li je maja 1992. bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosnosti.

Slučaj Kaluđerski laz tapka u mjestu: suđenje je počelo 19. marta 2009, još uvijek je u toku izvođenje dokaza i saslušanje svjedoka; provooptuženi je nedostupan (u Beogradu)…

Spomeničarenje nije prošlo baš glatko. Od ranije je poznato protivljenje grupe crnogorskih intelektualaca namjeri vlasti da, bez kazni za najodgovrnije, diže spomenike vlastitim žrtvama. Ibrahim Čikić, član međunraodnog ekspertnog tima za istraživanje genocida, čovjek koji je 1990-ih prošao kroz policijsko mučilište, poručio je: „Najbolji spomenik nevinim žrtvama jeste hapšenje nalogodavaca i počinitelja svih zločina na prostorima eks-Jugoslavije i njihovo pravno procesuiranje”.

Udruženje žena žrtava rata i Saveza logoraša BiH su, protestujući protiv otkrivanja spomen-parka na Pobrežju koji doživljavaju kao „najužasniji mogući scenarij u kojem dželati podižu spomenike žrtvama svojih zločina”, ukazuju na pitanje svih pitanja: u Crnoj Gori niko nije optužen za ratne zločine po nalogodavnoj, komandnoj ili bilo kojoj drugoj liniji odgovornosti.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo