Povežite se sa nama

MONITORING

Tražili ste, gledajte

Objavljeno prije

na

Pomalo je tužno: skoro deceniju otkako se krenulo u transformaciju RTCG kako bi se od državne televizije napravio javni servis građana oslobođen uticaja vlasti, ista vlast razmatra da li da razriješi kompletan Savjet RTCG, upravljačko tijelo javnog servisa. Administrativni odbor parlamenta zatražio je ove sedmice od Ministarstva kulture i Savjeta RTCG da se izjasne o zahtjevu generalnog direktora RTCG Branka Vojičića koji je od Parlamenta tražio da razriješi Savjet. To je tijelo, prije ovog zahtjeva, odbilo da usvoji finansijski izvještaj RTCG za prethodnu godinu. To je, tvrdi Vojičić, nezakonito.

Zakon o javnim radiodifuznim servisima ne propisuje da će Savjet biti razriješen ukoliko ne usvoji finansijski izvještaj. U članu 47 Zakona kaže se da Skupština može razriješiti Savjet RTCG ako „u određenom roku ne objavi finansijski izvještaj”. Finansijski izvještaj RTCG objavljen je u roku.

„Mi nijesmo dužni da usvojimo finansijski izvještaj. To je kao da se raspusti skupština jer nije usvojila vladin završni račun budžeta”, komentariše za Monitor inicijativu Vojičića Dušan Simonović, predsjednik Savjeta RTCG. Simonović je još ranije ocijenio da je riječ o pritisku na njega i Savjet zbog finansijskog izvještaja kojeg većina u Savjetu smatra, u najmanju ruku, sumnjivim. Savjet je usvajanje tog dokumenta odložio dok Državna revizorska institucija ne završi revizorski izvještaj o poslovanju RTCG.

Zbog neusvojenog finansijskog izvještaja Simonović se našao ne samo pred parlamentarcima, nego i na internetu. Na Ju tjubu je prethodne sedmice postavljen snimak predsjednika Savjeta, napravljen bez njegovog znanja, na kom on Vojičića naziva „klasičnom budalom”, direktora opštih poslova Miodraga Vučinića “najvećim gangsterom”, a za direktorku TVCG Radojku Rutović kaže da “nema kapaciteta za posao koji obavlja”.

Pominje i neracionalno poslovanje menadžmenta RTCG.

Simonovića je, nakon što je kolegijum generalnog direktora RTCG, zatražio njegovu smjenu, podržala većina članova Savjeta, pa se očekuje da će na sljedećoj sjednici tog tijela biti pokrenuta inicijativa za smjenu Vojičića o kojoj se odavno govori. Savjet je smjenu Vojičića tražio ne samo zbog rukovođenja finansijama, nego i zbog programa RTCG.

Snimak je tajno napravljen nekoliko mjeseci ranije, a pušten je u trenutku kada je Savjet odbio da usvoji finansijski izvještaj. Finansijski izvještaj, i nezavisni revizorski izvještaj koji je Savjet usvojio, između ostalog pokazuju da Simonovićevim rječnikom kazano – „klasična budala”, „najveći gangster” i nekompetentna urednica, sa još dvoje direktora RTCG, crnogroske građane koštaju 204 000 eura godišnje. Više nego što se izdvaja za zarade svih zaposlenih Arhitektonskog fakulteta, na primjer. (vidi box). Nije strašno to što je uprava državne televizije plaćena papreno. Nego to što za taj novac građani u izvještajima RTCG dobijaju tek loše montiranu bajku o Crnoj Gori kao lideru u regionu.

Zašto se Skupština, s obzirom na to da nema zakonskog osnova za razrješenje Savjeta i da nije prekršen zakon, uošte upustila u tu proceduru, nije poznato. „Traženje mišljenja” od Vlade o razrešenju Savjeta je skupštinska inovacija. Vlada ne samo da po zakonu nije nadležna da raspravlja o sudbini Savjeta, kako su saopštili iz Ministarstva kulture, nego ne bi smjela bilo kako da utiče na rad i nezavisnost RTCG i njegove uprave. Dokle je RTCG stigla sa transformacijom u javni servis pokazuje i to da se u Skupštini čak čuo predlog da parlament obavi kontrolno saslušanje predsjednika Savjeta i generalnog direktora RTCG. Demokratski, nema šta.

Jedno je sigurno: deceniju nakon što su 2002. godine usvojeni medijski zakoni koji su državnu televiziju trebali da oslobode pritiska vlasti, RTCG je dalje od tog cilja nego ikada.

Problem državne televizije nijesu samo moguće neracionalno trošenje, loša kadrovska politika ili sukob na relaciji menadžment – Savjet. Smjena Vojičića ili Savjeta neće od RTCG napraviti servis građana. Pokušaj transformacije sistematski je opstruiran od strane vlasti, a stvari su danas postavljene tako da je RTCG više servis moćnijih krugova iz vrha vlasti, a ne građana.

Javni servis znači – na to su crnogorsku vlast više puta upozoravali međunarodni zvaničnici i eksperti – autonomiju organa upravljanja, javno finansiranje i program u skladu s opštim interesom. RTCG ne zadovoljava nijedan od uslova.

Crnogorskim parlamentarcima nije prvi put da tumače medijske zakone kako im se sviđa. Ubrzo, pošto je vlast shvatila da su zakoni iz 2002. godine demokratskiji nego što treba i da se RTCG možda može transformisati, zakoni su izmijenjeni. Nova rješenja, usvojena 2008. godine vraćaju RTCG na finansiranje iz budžeta (prethodno se pokušalo sa pretplatom preko računa) a izbor Savjeta RTCG, tijela koje mora biti nezavisno kako bi javni servis bio moguć, prelazi i formalno u ruke parlamentaraca koji od 2008. godine mogu da biraju, odnosno da potvrde ili ne potvrde imenovanja članova Savjeta iz civilnog sektora, Univerziteta i ostalih predlagača. Nijesu pomogli ni stavovi domaćih i stranih eksperata da će tim rješenjem definitivno biti onemogućena autonomija RTCG.

„ Ja sam veoma osjetljiva na problem upravljanja javnog servisa… Na tom pitanju obično stoji i pada ideja javnog servisa. Politici se ponovo otvaraju vrata za uticaj na javni servis, a kada ih jednom otvorite onda ih je jako teško zatvoriti”, upozoravala je između ostalih Sandra Hrvatin, ekspertkinja Evropske komisije, kada su izbor i razrešenje članova Savjeta prešli u ruke Skupštine. Uzalud.

Parlamentarci su tim izmjenama samo ozakonili sopstvenu dugogodišnju praksu kršenja medijskih zakona – birali su članove Savjeta iako im zakon to nije dozvoljavao. Skupština je po zakonu iz 2002. potvrđivala imenovanja članova Savjeta, nakon porvjere da li je neko od izabranih u konfliktu interesa.

Jedino je prvi Savjet, izabran krajem 2002. godine, pošto su zakoni usvojeni, formiran bez pritisaka vlasti. Četiri godine kasnije Skupština je počela da bira članove, ne potvrdivši izbor nekih sumnjivih lica iz civilnog sekrotra jer je bilo očigledno da bi poštovanjem zakona i vlast izgubila kontrolu nad Svjetom.

Neki nepodobni kasnije su „puštani unutra” kada je odnos snaga u Savjetu bio takav da njihov ulazak ne bi mogao da utiče na uticaj vlasti na to tijelo. Kada im je igra dojadila, zakoni su promijenjeni. Da vlast pokušava da zadrži uticaj na RTCG, bilo je jasno i nakon što je Parlament uporno ignorisao to što su neki članovi Savjeta bili u konfliktu inetresa ili nijesu ispunjavali uslove za članstvo u Savjetu.

Da se RTCG zabetonira pomogla je i izmjena zakona po kojoj je RTCG vraćena na finansiranje iz budžeta. Zakon iz 2002. je propisivao da se RTCG dominantno finansira od radio-difuzne pretplate. Taj model direktnog finansiranja od strane građana bio je u skladu sa Amsterdamskim protokolom, koji su zemlje EU usvojile još 1997. godine.

Zato sada za potrošene pare iz budžeta RTCG ne odgovara građanima već svom poslodavcu – vrhu DPS-a. A, vrh je već pokazao kakve kadrove dovodi da spašava svoje medije, kad prigusti.

Šta krije finansijski izvještaj RTCG

Finansijski izvještaj RTCG za prošlu godinu koji je Savjet odbio da usvoji pokazuje da RTCG posluje isključivo zahvaljujući novcu iz budžeta.

Crnogorski građani su za RTCG prošle godine izdvojili oko 10 miliona eura, što je malo manje nego za Univerzitet Crne Gore. Istovremeno, RTCG je tek nešto više od jednog miliona zaradila od marketinga, gotovo isto koliko je bila u minusu.

Slavica Striković, članica Savjeta RTCG, za Monitor kaže da je interesantno da je snimak na Ju tjubu na kom Dušan Simonović, predsjednik Savjeta RTCG, uvredljivo govori o direktorima i urednicima RTCG objavljen baš kada je Savjet odbio da usvoji finanijski izvještaj. Ona kaže da je snimak urađen prije nekoliko mjeseci.

„Izvještaj je, između ostalog, pokazao da je oko 10 odsto novca građana potrošeno za produkciju, a preko 80 odsto za plate, ili da su su troškovi održavanja voznog parka i goriva povećani otkad je nabavljeno šest novih vozila”, kaže ona.

Savjet je primijetio i da je RTCG duplirala troškove za prenos sportskog programa za koji je Simonović ranije prokomenatrisao da „nije vidio da ga emituju”. Za sportski program je RTCG utrošila nešto manje od 900 000 eura, od ukupno dva i po miliona utrošenih na program.

Prilično su povećani, skoro tri puta, i troškovi za otpremnine, a broj stalno zapošljenih neznatno je smanjen. Uvećana je i stavka „ostala lična primanja”, a za dnevnice za putovanja po zemlji i inostranstvu potrošeno je više od 400 000 eura, koliko godišnje na zarade potroši Medicinski fakultet.

Usvojeni nezavisni revizorski izvještaj pokazuje da RTCG nije prijavila kredit od oko 900 000 eura kod Atlas banke, radi otplaćivanja duga za satelit. U izvještaju se napominje i da nije pravilno procijenjena imovina RTCG, da nijesu utvrđena jasna pravila za utvrđivanje visine otpremnina i ostalih primanja…

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo