„Tabloidno tržište određuje naše sudbine”, izjavio je početkom sedmice Željko Rutović, pomoćnik ministra kulture za medije na promociji časopisa Medijski dijalozi u Kolašinu, a povodom obilježavanja 140 godina crnogorskog novinarstva. Rutović je ocijenio da ,,imamo situaciju da višak medija nudi manjak informacija”, te da je “tabloidna industrija porušila posljednje temelje novinarskog morala”. Rutović je upozorio i da je medijska industrija ,,četvrta grana po profitu te se dešava da mnogi prelaze iz naftne, građevinske i ostalih industrija u medijsku”.
Tezu o tabloidizaciji medijskog prostora kao najvećem problemu ovdašnjih medija i javnog prostora Rutović već duže uporno ponavlja na promocijama istog časopisa širom Crne Gore. On, međutim, nikako da pojasni o kojim to ovdašnjim tabloidima evo skoro cijelu stočetrdesetu godinu crnogorskog novinarstva govori, i o čijem to profitu priča. Kao da je u najmanju ruku pomoćnik ministra za medije u SAD, ili je vremeplovom stigao u 2054. Ili to pomoćnik ministra tek razmišlja globalno.
Da li slučajno, već neko se vrijeme ovdašnji slobodni mediji od strane vlastodržaca i njihovih glasila nazivaju ,,političkim tabloidima”. Tu su titulu ponijeli i Monitor i Vijesti.
O državnim medijima, s druge strane, pomoćnik ministra u Kolašinu ni riječ. Tu je, valjda, sve kako treba, ako se izuzmu nezakonito postojanje Pobjede, ili minusi u kasama državne novine i RTCG.
Ili možda Rutović, zagledan u daljine, ne vidi da Pobjeda i Televizija više nego ikada liče na sebe iz ranih devedesetih, kada je propagandnoj mašineriji vlasti sve bilo dozvoljeno u ratu sa neprijateljem.
Objavljivanje neprovjerenih podataka, privatnih prepiski i razgovora – sve to danas krasi državnu Pobjedu pojačanu nekadašnjim savjetnikom bivšeg premijera Mila Đukanovića, Srđanom Kusovcem. Neprijatelji su i dalje slobodni mediji, NVO aktivisti, intelektualci i svi kritičari režima.
O njima se svakakvih detalja može naći u državnoj novini – ne samo „koliko im koštaju haljine i štikle”, što bi reko Rutović kad opisuje tabloidno u medijima, nego i kud se kreću u sitne sate, sa kim razgovaraju, kome pare pozajmljuju. A za razliku od tabloida, Pobjedi ne treba ni dobar paparaco. Tek ono – reče mi jedan čoek. I ništa nikom. Novinarski moral za primjer.
Nikom nije smetalo ni kada je Pobjeda „istraživala” privatna kreditna zaduženja vlasnika privatnih medija, ili finansije nevladinih organizacija prepoznatih po kritičkom odnosu prema vlasti, poput Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS). Pa da se ne prisjetiš Pobjedinih tekstova iz ratnih devedesetih iz specijalnog serijala Rat za mir o „stranim plaćenicima – Kurdima, Filipincima, Bugarima, Iračanima” i ostalima što su nasrnuli na goloruko srpstvo. Danas se gine protiv srpstva , a za crnogorski jezik, naciju, i normalno „evropsku i demokratsku” vlast zaslužnog bivšeg premijera Đukanovića.
Takva Pobjeda odnijela je početkom godine najviše nagrada povodom obilježavanja 140 godina crnogorskog novinarstva, koje pomoćnik ministra danas slavi. Rutović tada nije pričao o tabloidizaciji. Samo da se ,,analizom medijskog rukopisa prepoznaje govor i predstava o kulturnom, političkom i istorijskom nasljeđu jednog društva”. Blagoš društvu.
I dok smo mi našu državnu novinu kitili nagradama, u okruženju su javni servisi upućivali javna izvinjenja zbog onoga što su činili ratnih devedesetih. Kod nas su se samo preobukli u evropske odore. Kao i naši državnici.
Da je RTCG ipak pod pritiskom vlasti, kao što je bila i devedesetih, potvrdio je i Branko Vojičić, bivši direktor javnog servisa. Pošto je smijenjen, Vojičić je saopštio da su „pojedini državni funkcioneri pokušavali da utiču na uređivačku politiku RTCG na svaki način, preko saradnika, posrednika”. Nije bilo iznenađenih.
Slušajući bivšeg direktora RTCG, moglo bi se, međutim, pomisliti da je javni servis bio pod udarom tek pojedinačnih političkih uticaja. A, ustvari, vlast je odavno ugušila RTCG, onemogućivši joj da zaista bude servis građana. Zbog toga i nije trebalo osim sporadično intervenisati. Monitor je više puta podsjećao da je Skupština ozakonila dugogodišnju nezakonitu praksu biranja članova Savjeta, najvećeg upravljačkog tijela RTCG, čime je omogućen direktan uticaj vladajuće koalicije na Televiziju, i da je konačno RTCG vraćena na državni budžet. Vojičić je izabran da upravlja takvom televizijom.
,,Kada je biran na funkciju generalnog direktora, Vojičić je tadašnjem Savjetu RTCG ponudio program rada koji je stao na jednoj strani papira. To je upravo bila manifestacija moći i političkog pritiska”, kaže za Monitor Goran Đurović, član Savjeta. On smatra da je Vojičić te pritiske trebalo da pomene prije razrješenja.
,,Nije problem što je bilo političkih pritisaka, njih će uvijek biti u manjoj ili većoj mjeri. Problem je što se podlijegalo političkim pritiscima a rezultat toga je, između ostalog, i smanjeno povjerenje u RTCG”
Dok je bio na čelu RTCG Vojičić ne samo da nije govorio o političkim pritiscima, nego je otkazao ugovor novinaru Marku Milačiću zbog kritičkog odnosa prema režimu i pisanju za Vijesti.
A kako iznutra stvari izgledaju opisao je sam Milačić pošto je otpušten sa javnog servisa – ne može o Šariću, ni o Šinavatri, ni o Đukanoviću…Baš kao i devedesetih.
No, urednica koja je Milačiću u toku programa na uho šaptala šta može a šta ne, još je u Televiziji, a novi vd direktor RTCG Slavko Šepić najavio je da neće biti kadrovskih promjena u javnom servisu. Odlazak Vojičića neće u tom smislu promijeniti stvari. Konačno, Vojičić nije smijenjen zbog toga što je dok je upravljao Televizijom ona bila servis vlasti. Njegova smjena zatražena je zbog toga što je „nesavjesno” trošio sredstva i nezakonito poslovao.
Da će Televizija nastaviti istim putem pokazuje i izjava Radojke Rutović, glavne i odgovorne urednice RTCG, koja nije željela da komentariše izjavu Vojičića da je na RTCG bilo političkih pritisaka. Ne obećavaju ni imena koja se pominju kako mogući nasljednici Vojičića. Od Srđana Kusovca, preko Rada Vojvodića do Darka Šukovića i Vinke Jovović.
„Promjene su neizbježne, ali njihov tempo može da bude usporen ukoliko Savjet i novi menadžment budu dominantno trošili energiju na eliminisanje negativnih efekata koje proizvode oni koji su već pokazali želju da opstruiraju rad vd generalnog direktora. No, kada bih vjerovao da promjena nije moguća, napustio bih Savjet RTCG i prestao da čitam Monitor,” kaže Đurović.
Medijskim slobodama u Crnoj Gori ne prijete tabloidi i rokfeleri, kako to Rutović predstavlja posljednjih dana, koliko pritisci vlasti koja kontroliše državne i paradržavne, a pokušava ugušiti slobodne medije.
Da ne cvjetaju ruže kad su u pitanju medijske slobode podsjetio je i ministar inostranih poslova Njemačke Gido Vestervele, u nedavnoj posjeti Crnoj Gori.
„Medijske slobode su centralna stvar, ako želite u EU”, kazao je on nakon sastanka sa predstavnicima Monitora, Vijesti i Dana.
Da se moraju povećati medijske slobode i otkloniti pritisak vlasti na nezavisne medije, jasno je Crnoj Gori na znanje stavila i EU. To je jedan od sedam evropskih zahtjeva za ulazak u EU. Vlast, osim kozmetike, nije mnogo na tom zadatku uradila.
Pritisak na slobodne medije nastavljen je. Starim i novim sredstvima. Nastavljeno je sa sudskim procesima koji nijesu usklađeni sa praksom Suda u Strazburu, čiji je cilj bio gušenje medijskih sloboda, zastrašivanje i finansijsko iscrpljivanje nezavisnih medija. Oglašivači, javna i privatna preduzeća, povlače se iz tih medija, a u korist državnih i paradržavnih…Tu su konačno pobjede i kusovci i ostali specijalci, laži, podmetanja, automobili u plamenu…
Da će režim nastaviti da se obračunava sa svojim kritičarima i guši medijske slobode jasno govore i nedavne izjave pomoćnika ministra o tabloidizaciji i profitu u medijima. Zna se ko su neprijatelji.
Opet devedesete.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
FELJTON4 sedmice
INTERVJU4 sedmice