Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

LEGENDA O NASTANKU IMENA PLANINE RUJIŠKI VRH: Mnogi vrhovi na Lovćenu kriju svoje legende i tajne, mnoge od njih su izgubljene kroz vjekove, a dobar dio ostao je sačuvan u narodnim predanjima. Legenda o nastanku toponima planine Rujiški vrh (1403 mnv) sačuvana je u pamćenju mještana primorskog sela Pobori, koje se nalazi na padinama Majstora prema Budvi. Ova legenda je
prenošena i sačuvana do današnjih dana.

Prvi Sloveni koji su se naseljavali na prostorima Lovćena i njegovih padina imali su paganske običaje i vjerovanja u staroslovenska božanstva.  Legenda kaže da su, u prvim naseobinama na ovim prostorima, oni koji su se naseljavali bili pastiri i nomadi. Velika stada ovaca su se bijeljela po prostranim pašnjacima i pašnjačkim kamenjarima. Često su se prvi naseljenici srijetali na područjima katuna koji su gledali prema moru s prvim stanovnicima primorskih naseobina. Često su znali da zajedno čuvaju svoja stada, ne mnogo udaljeni jedni od drugih, kako im se stada ne bi miješala. Strah od ratova i osvajanja ovih prostora od drugih plemena i osvajača bio je ukorijenjen i kod jednih i kod drugih. Da bi se stanovnici lovćenskih i podlovćenskih primorskih sela i katuna bolje zaštitili od bilo kog upada pljačkaša, plemena i osvajača, često su imali svoje zajedničke znake raspoznavanja i obavještavanja u slučaju bilo koje opasnosti.

To je tako trajalo decenijama, a i vjekovima, do prelaska Slovena na hrišćanstvo da bi se zajedno odbranili od bilo kog zla, pljačke i rata. Mještani primorskog sela Pobora i podlovćenskih katuna se dogovore da odrede jednu planinu na kojoj će se moliti svojim bogovima. Izbor je pao na planinu koja je bila prikladna i jednima i drugima. Kako su uspjeli
da se sačuvaju od ratova, pljačkaša, stradanja i sukoba odluče da tu planinu posvete bogu Rujevitu. Bog Rujevit bio je bog rata u staroslovenskoj mitologiji. Na ovoj planini su jednu veću stijenu posvetili njemu. Jednom godišnje su mu prinosili žrtvu – vola kao znak zahvalnosti što ih je sačuvao od ratova i stradanja. Svakog proljeća su mlade planinke kitile tu  stijenu raznim mirisnim cvjetovima i biljem kako bi bog Rujevit bio milostiv prema svima njima. Tako je i bilo vjekovima. Sam planinski vrh dobio je naziv Rujiški u čast boga Rujevita. Nakon primanja hrišćanstva kod Slovena, ova drevna legenda je prenošena generacijama u Poborima, Mainama, ali i na lovćenskim katunima, ostavljajući nam jedno dragocjeno
svjedočanstvo.

LEGENDA O NASTANKU IMENA SELA VRBA I NJENIM IZVORIMA: Selo Vrba se nalazi na krajnjem zapadnom dijelu Njeguškog polja ispod planina Mravljanik i Tatinac. Prostor sela je bogat izvorskom vodom. U samom selu su dva kaptirana izvora: Vodica ili Lučića voda na jedan „točak“ i Stara voda s dva „točka“. Osim njih, seoski izvori su i 1846. godine kaptirani – izvor Pištet u podnožju Mravljanika, od kuća udaljen oko 600 m, i 1841. godine kaptirani izvor Nova voda u zaseoku Vratnica. Selo Vrba
je ujedno i jedno od najstarijih sela Njeguša. Jedna od interesantnih legendi koja je vezana za ovo područje je kako je selo dobilo ime i kako su zapravo „otkriveni“ prvi izvori.

Prvi stanovnici koji su se naselili na ovim prostorima su, kao i mnogi drugi, oskudijevali u pitkoj vodi koja im je bila neophodna za normalan život i pojenje brojnih stada. Pavo Gorčinov je bio oronuli starac koji je čitav svoj život vrijedno i neumorno radio. Kada su ga stigle godine, svoj život je provodio pored ognjišta u omanjoj, kamenoj, trošnoj kući. Kada
bi bio lijep dan, svojim ostarjelim rukama je ispred kuće klesao kamen za podzidu. Jedne večeri je pozvao svog najmlađeg unuka Šaka da mu ispriča jednu priču. Starac Pavo je ispričao najmlađem unuku Šaku da, kada su velike suše ljeti na Njegušima, iz Ljute i Perasta vodene vile dolaze kada su noći mladog mjeseca da se kupaju u izvorima slatke vode koje one otvore za te prilike i kada se odmore, svojom snagom zatvore ta mjesta i izvore kako bi tekle svom izdašnošću prema Bokokotorskom zalivu. Pavo mu je ispričao da vile Rusalke to rade vjekovima, a da samo najhrabriji imaju sreću da ih vide. Isto tako mu je rekao da se, u
noći punog mjeseca, spusti u sela Gornjeg Grblja jer tamo raste drvo vrba koje ima čudesne moći, da otkine pet mladih grana, da ih drži u vodi i da u noći mladog mjeseca ode da prati krišom vile dok se one kupaju i kada zatvore izvor da na tom mjestu posadi grančicu vrbe jer će se jedino na taj način izvor ponovo otvoriti. Ali da sve mora uraditi prije svitanja zore,
u protivnom izvor neće ponovo „oživjeti“. Takođe mu je rekao da tajnu mora da čuva i da je nikome ne smije ispričati, u protivnom će izvori nestati. Isto tako mu je rekao da ga ne opije ljepota vila jer ako ga vide, ustrijeliće ga snagom svojih moći, to jest strijelama.

Prolazilo je vrijeme dok se jedne večeri, početkom juna mjeseca, pojavio mlad mjesec. Kada su zaspali svi članovi porodice, Šako se iskrao iz kuće, otišao u sela Gornjeg Grblja i otkinuo pet mladih grana vrbe. Mlade grane je odnio u svoje selo. Uzeo je jednu mladu grančicu i počeo polako kroz noć da traži vile. Sakrio se ispod jednog omanjeg grma crvene
kleke. Vile su se pojavile, počelo je njihovo čarobno kolo, otvorile su izvor u kome su se kupale sa svojim dugim kosama, sve u bijelo obučene. Poslije njihove igre i kupanja u izvoru, isti su zatvorile. Šako je još malo sačekao i na tom mjestu posadio mladu grančicu vrbe. Vratio se
prije zore i legao u postelju. Kada se probudio, otišao je kod đeda Pava kome je sve ispričao. Đed Pavo, ponosan na njega, rekao mu je da ode na mjesto gdje je sinoć posadio grančicu i da će vidjeti da danas tu teče izvor. Šako je bio u čudu kada je vidio da se obistinila priča
njegovog đeda. Svi su bili u čudu kada su vidjeli da ispod jednog krša teče izvor, tanak, ali dovoljan.

Od juna do avgusta na isti način je Šako otkrio četiri izvora i posadio četiri vrbe. Mještani sela nijesu mogli da se čudu načude otkud se pojavljuju izvori u najsušnijem dijelu godine. No, Šako je krajem avgusta mjeseca ponio sa sobom još jednu grančicu da otkrije i peti izvor. Zagledan u ljepotu Rusalki i opijen njima, Šako je zaboravio na đedove riječi
da ne smiju da ga opaze. Iza jedne stijene, odakle ih je krišom posmatrao, uspravio se da ih bolje vidi. Opijen njihovom igrom, kupanjem u planinskom izvoru, pjesmom i kolom, uzdisao je. Vrhovna vila s planine Mravljanik ga je opazila, uzela je svoj luk i strijelu i pogodila ga njom posred srca. Šako se istog momenta pretvorio u veliki kamen. Od tada pa do danas jedan kamen na uzvišenju iznad sela dobi ime Šakov kamen. On podsjeća i opominje na snagu vilinskih moći, a izvori pojačaše svoju izdašnost. Od tada selo dobi naziv Vrba, a izvori i dan-danas čuvaju legendu kako su nastali.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

MORA S BUKOVICE: Mora je mitsko biće slovenske mitologije. Mora je mogla biti samo mlada djevojka. Zato su babice, ukoliko se primijeti da se (isključivo) žensko dijete rodilo u crvenoj košuljici, izlazile ispred kuće i vikale da je rođena mora. Ovo bi moglo štetiti – porodici, pa se često izbjegavalo. Mora nije mogla da ubije čovjeka. Ona ga je mogla samo
mučiti. To mučenje se obično dešavalo noću, dok je čovjek u snu. Tada bi mu dolazili zli sni, teško bi disao jer bi ga mora gušila. Zato se i kaže da je neko imao noćne more kad je loše i teško sanjao. Ovo je priča o jednoj od njih.

Na Bukovici, planinskom prevoju koji odvaja Njeguše od ostalog dijela Katunske nahije, nalazi se stari karavanski put, preko koga su prolazili brojni trgovci čak iz najudaljenijih sela krećući se prema Krscu, a odatle ka Kotoru. U neposrednoj blizini samog planinskog prevoja živio je stari crnogorski oficir Šćepan Šakov. Kako je bio više puta ranjavan
u oslobodilačkim ratovima i jednom u ropstvu, odlučio je da ostatak svog života provede u miru na Bukovici. Oženio se vrijednom Stanicom, planinkom iz Ćeklića, iz zaseoka Petrov Do. Kako je bio oficir, imao je dobru penziju i nije bilo potrebe da drže veliku stoku, imali
su samo jednu omanju kravu. Podigao je veliku kuću s više soba.

U braku sa Stanicom dobio je kćerku Danicu, a poslije nje Draginju. U noći kada se Draginja rodila (bilo je to na sami Šćepandan 9. januara, po starom kalendaru 27. decembra), noć nad Bukovicom bila je strašna, gromovi i oluje parali su nebo, a kiša, potoci i bujice su rušile sve pred sobom. Te večeri, baš u njegovoj kući su konačili putnici, dvije starije
planinke s Čeva koje su nosile kastradinu u Kotor na pogođeno. Žene su odmah priskočile u pomoć i pred samu zoru rodila se djevojčica u crvenoj košuljici. Iako su žene vrćele sumnjičavo glavom, rekoše Stanici da košuljicu sačuva, a da kćerki da ime Draginja zbog blagih dana da bude  svima draga. Tog jutra su ove dvije planinke, prije nego što su nastavile
put prema Kotoru, šapatom rekle Stanici da to nije dobar znak što je rođena u košuljici. Tajno su joj rekle da je rođena Mora i da More imaju moć da tokom noći muče druge dolazeći im u snove, a da toga nijesu
svjesne. One koje su opsijedali, mučilo je teško disanje, a njene moći nastupaju tek sa 18 godina starosti. Takođe su Stanici rekle da More povremeno borave u najbližim pećinama. Stanica je dobro zapamtila ove
riječi. Dvije planinke se pozdraviše sa Šćepanom i nastaviše dalje put čuvajući ovu tajnu od mnogih. Stanica je bila gotovo zaboravila ovu priču, ali…

Godine su prolazile, Šćepan je bio već ostarjeli oficir, dok je Stanica bila prilično mlađa od njega. Kćerka Danica se mlada udala u selo Kopito. Sada je sva kuća stajala na Stanici i Draginji. Kada je Draginja napunila 18 godina, bila je tiha, skromna i povučena djevojka. Kako su u njihovu kuću na Bukovici stalno svraćali brojni Njeguši koji su išli prema Cetinju,
počeli su da pričaju da se mnogi mladići noćima guše, da imaju košmare, da se znoje i da prosto pred očima kopne. Govorili su da se pojavilo mitsko biće starih Slovena – Mora i da se svakih par dana pojavi i muči mladiće s Njeguša. Stanica se odmah sjetila šta su joj rekle dvije starije planinke. Prve naredne noći kada je Stanica legla zajedno s Draginjom, ništa se
nije dešavalo, tako i druge, treće. Četvrte noći bio je pun mjesec. Draginja je počela da se trese. Uplašena Stanica je pokušavala da probudi znojem oblivenu Draginju, ali bez uspjeha. Tiho se u sobi molila za nju. Poslije nekoliko sati sve je stalo. I Stanica je iscrpljena zaspala. Plašila se
da se povjeri bilo kome da ne bi prokleli njihovu kuću. Stanica je bila u velikom čudu i na mukama kako to sve da spriječi. Napisala je pismo prije zore i odlučila da ga pošalje katoličkom svešteniku Gašparu koji je bio veliki prijatelj njenog supruga. Po prvim trgovcima, koji su zorom prošli ispred njihove kuće, poslala je pismo za Kotor i zamolila ih je da pismo
predaju Gašparu. Trgovci su pismo predali Gašparu i rekli su mu da Stanica očekuje odgovor još danas zbog hitnosti. Gašpar je tokom dana napisao pismo u kojem je rekao da kuću okiti vijencima bijelog luka i pelima, a da malenu glinenu vazu sa smiljem koje je on poslao
drži u dio kuće pored prozora gdje Draginja spava i da u blizini svih pećina posadi pelim koji ima čudesne moći i tjera sva zla. Napisao joj je da je to jedini način da ograniči Moru i njene moći tokom noći. Tako je i bilo. Poslije izvjesnog vremena sve je stalo, a Stanica je svuda oko kuće po brojnim pašnjačkim kamenjarima sijala sjeme pelima, a smilje držala pored svakog prozora u kući. Mladići iz njeguških sela su se nedugo zatim oporavili, a starije žene su govorile da je Mora, kako se iznenada pojavila, iznenada i nestala. Na Bukovici i dan-danas postoje omanje pećine-okapine i brojni grmovi pelima kao svjedočanstvo ove priče o mitološkim bićima naše prošlosti.

LEGENDA O OSAM GRČKIH MAJSTORA I VILINIM GREDAMA: Viline grede se nalaze na području katuna Pavlov krst na samom putu od Cetinja pre ma Lovćenu. U neposrednoj blizini je i katun Duge njive. Na ovim prostorima preko Majstorice i Majstora prema Crnogorskom primorju vodio je jedan u nizu karavanskih trgovačkih puteva. Trgovci s Primorja su za vrijeme pazarnih dana išli da prodaju svoju
robu. A ovim istim putevima su išli i Bjeloši, Bajice, Njeguši i mnogi drugi, preko grbaljskih sela u trgovinu u Budvu i Kotor. Putnici i pastiri su se uvijek plašili vila i trudili su se da ih nikada ne naljute i da ne prilaze mjestima đe su one boravile. Poneki pastir ili putnik bi imao rijetku sreću da vidi vile kako češljaju svoje duge plave kose na Vilinim gredama.

U srednjem vijeku kroz oblast Lovćena su prolazila dva vrlo važna puta, krakovi starog i poznatog Via de Zenta (prim. aut. Put koji je vezivao Skadar s Kosovom i dopirao do navedenih dužinskih puteva) i na sjeveru jadranskog primorja, polazeci od Kvarnerskog i Tršćanskog zaliva i stare Akvileje, serije kraških ulegnuća, prevoja i dolina, vezuje more
s basenima Save i Dunava. Većina ovih prirodnih komunikacija korišćena je za promet svake vrste roba još od najstarijih vremena. Tokom istorije njihov značaj biće, razumljivo, različit. Jedan je krak polazio iz Kotora i vodio ka Cetinju. Ova dva, kao i treći krak Via de Zenta, spajali su se u crnogorskim planinama u jedan glavni drum koji je dalje išao preko sadašnje Podgorice, zatim razvođem između Morače i Male rijeke, dolinom Tare do Brskova – jednog od najvažnijih tržišta kotorske i dubrovačke robe. Od Brskova je put vodio do Peći tako da
je Kotor ovom komunikacijom bio spojen s Metohijom i Kosmetom pa dalje preko Sjeverne Makedonije do Grčke.

Ovim putem su išli čuveni grčki trgovci i majstori iz Tesalije. To su bili naoružani karavani s 30-40 konja natovarenih svilom, rudom, kožama, zlatnim putijerima, crkvenim knjigama, često i zlatom i brilijantima. Mnogobrojni karavanski putevi, staze, kaldrme, vile i palate nastale su rukom majstora iz Tesalije. Na onim prostorima na Lovćenu, na kojima nije bilo živih izvora, rađeni su ublovi kao jedini način snabdijevanja stanovništva pitkom vodom, ali i glavnih vodopoja za stoku. Često su rađena po dva, jedan pored drugog, jedan je bio za pitku vodu za domaćinstva, a drugi kao vodopoj stoke.

Dogovore se Bjeloši, Bajice i Njeguši da angažuju majstore iz Tesalije da im na području njihovih katuna iskopaju i poziđu ublove za vodu na katunima koji bi vjekovima trajali. Grčki majstori iz Tesalije, koji su prolazili s karavanima prema sjeveru Jadranskog mora, zaustave se radi dogovora s ovim plemenima. Dogovor je pao da u maju mjesecu, kada je vrijeme povoljno, dođu da rade. Tražili su da budu plaćeni zlatnim dukatima kako bi njihov posao bio siguran. Tako je i bilo. Kada su došli na područje Lovćena, početkom maja mjeseca, tražili su kamen koji bi mogao trpjeti jake mrazeve, led, snjegove, jako sunce, kiše, niske i visoke temperature. Uglavnom, kamen koji je bio na Lovćenu bio je porozan, sklon propadanju, lako se rubio pod udarcima njihovih alatki. Odlučili su da potraže kvalitetniji kamen na ovim područjima koji bi odgovarao za rad. Sa sobom su vodili tovarne životinje, a mještani su im dali i volove kako bi lakše transportovali i vukli kamene blokove. Nakon pregleda terena vidjeli su da je kamen s Vilinih ploča najboljeg kvaliteta. Mještani su ih molili da odaberu drugo mjesto, jer tu vile borave, ne žele da na sebe navuku njihov gnjev. Majstori iz Tesalije nijesu vjerovali u te priče. Kada su se popeli na Viline ploče, počeli su svojim alatima da sijeku jednu veliku stijenu, a ispod njih je bila provalija. Znali su da će se padom stijene ona rasuti u manje kamene blokove koje će oni koristiti. Dok su majstori bili raspoređeni cijelom dužinom na ovoj stijeni, vile su se rasrdile jer su ih ljudi udarcima alata uznemirili. Odjednom su svom snagom vilinskih moći predvojile stijenu. Stijena se uz strašan zvuk, zajedno s majstorima, sručila u provaliju. Obližnji pastiri, koji su tu bili, čuli su strašan lom i pad. Prišli su tom mjestu i vidjeli da su svi majstori postradali. Ubrzo su se pokupili mještani svih katuna. Tijela majstora iz Tesalije su prenijeli nedaleko od tog mjesta na jednu planinu koja do tada nije imala ime. Sahranili su ih sve zajedno. Na njihovim grobovima izniče vilina trava kao podsjećanje na vile i ljude. I dan-danas se vidi kako je stijena na Vilinim pločama odsječena od planine. Od tada ova planina dobi ime Osmogrk, kao sjećanje na osam majstora porijeklom iz Grčke koji su tu stradali.

(Nastaviće se)

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

PASTIR S PIPOLJEVCA I SIRENA (Posvećeno Vasiliju Vasku (Petrovom) Ševaljeviću): Legende su ono što se prenosilo s koljena na koljeno, pored ognjišta u dugim zimskim noćima. Jednu od tih priča o pastiru sa Solara smo zapisali. Na njivama i pašnjacima na Solaru pastiri s Pipoljevca su često posmatrali Bokokotorski zaliv i svu njegovu
ljepotu. Gledali bi tako u daljine kako prvi jedrenjaci uplovljavaju u mirnu luku Kotor i sa jedrenjaka iskrcavaju ili ukrcavaju dragocjeni teret. Marko je žudio o tome da i on jednog dana bude kapetan na tim jedrenjacima. Marka je mamila ljepota mora i njegov blistavi odsjaj. No, more je imalo i svoje ćudi pa je ponekad od mirnog mora znalo da se zatalasa i
da jaka bura ruši sve pred sobom i da barke vezane u kotorskoj luci potopi. Marko je čuvao svoje ovce s pastirima iz Škaljara. Pastiri iz Škaljara su sa Markom s Pipoljevca krišom išli da se kupaju dok bi njihovi prijatelji čuvali njihova omanja stada. Tako je Marko naučio da pliva. No, kako je Kotorom vladala Mletačka Republika, Marko je uvijek morao, zajedno sa
drugim pastirima, krijući, da uđe na područje druge države, ali i da izađe da ga ne primijete panduri koji su čuvali granicu. Marko je bio jedinac u svojoj porodici koja je pored njega imala još pet kćerki. Pazili su na njega pošto je bio jedini nasljednik svoje porodice i osim da čuva ovce njegovi roditelji ga nijesu opterećivali drugim seoskim poslovima.

Vrijeme je prolazilo i Marko je izrastao u stasitog mladića koji je svojim plavim očima i plavom kosom mamio uzdahe mnogih djevojaka iz sela njeguškog podvršja, ali i iz Boke. Jedne tople septembarske noći Marko odluči da se iskrade iz svoje kuće kada su svi već bili duboko utonuli u san. Marko je krenuo dobro poznatom kozjom stazom, spustio
se ka Škaljarima, prošao mletačke pandure i stigao do same obale. Noć punog mjeseca je obasjavala čistu i kao staklo plavetnu vodu Kotorskog zaliva. Marko je ušao u vodu koja ga je mamila. Toplina mora u kome su se kupale morske, ali i nebeske zvijezde, djelovala je na njega očaravajuće. Marko je počeo da pliva po zalivu dok se još ponegdje u kamenim palatama na obali vidjela poneka svjetiljka koja je obasjavala vlastelinske vile i palate.

Marko je dugo plivao, našao se na sredini zaliva, bio je već umoran od plivanja. U jednom momentu počeo je da duva jak vjetar, nebo se pomračilo, munje su počele da sijevaju, a jaka bura je počela da diže velike talase. Marko je krenuo hitro da pliva prema kopnu, ali su ga veliki talasi stalno vraćali. Usta su mu bila puna vode, posljednjim atomima
snage grčevito se borio. Počeo je polako da tone. Mislio je da mu nema spasa, zadnje misli su mu bile usmjerene prema sestrama i roditeljima, plašila ga je smrt koja ga je tako grčevito držala u morskim talasima. Kada je već mislio da umire, iz morskih talasa je izronila morska sirena. Onako uplašen nije znao da li je to stvarnost ili priviđenje. Duge zlatne kose,
prelivala se njena ljepota kojom je mamila mornare s usamljenih hridi Jadranskog mora. Morska sirena ga je, onako iznurenog i polumrtvog, ostavila na pješčanoj plaži. Tada mu je rekla: „Sačuvala sam te zbog tvoje ljepote, nikada više nemoj ući u vodu, ovo je bila tvoja sudbina, a ja sam te spasila“.

Prvi ribari, koji su poslije nemirne i olujne noći krenuli svojim barkama u ribolov, pronašli su polumrtvog mladića na pješčanoj plaži. Kada se oporavio u svojoj kući na Pipoljevcu, Marko je ispričao svojim ukućanima ovu priču. Od tada Marko više nikada nije otišao na more, niti se igdje približavao vodama, ublovima i izvorima, imao je strah od vode,
ali i od sudbine.

Ova lijepa legenda o Marku s Pipoljevca i sireni nastavlja da živi i dan-danas.

TAJNA NASTANKA „M“ KANICE: Sve do druge polovine XIX vijeka jedina veza unutrašnjosti Crne Gore s morem bio je stari put za konje koji je s njeguške površi preko prevoja Krstac, kojim se silazilo nizom serpentina u gornji dio kanjona rijeke Škurde, a zatim niz strminu (odmorište)-
Praćišta dolazilo do kanjona sela Špiljari, a odatle stizalo na zaravan Crnogorski pazar izvan sjevernih bedema Kotora. Postoji u Pomorskom muzeju jedna fotografija iz 1875. godine koja prikazuje dolazak crnogorskog knjaza Nikole sa svitom na konjima, za susret s austrougarskim carem Francom Jozefom I prilikom njegove posjete Kotoru. Neposredno nakon priznanja državnosti na Berlinskom kongresu 1878. godine pokazalo se da je potrebno izgraditi savremeni kolski put između Kotora i Cetinja, pa je tokom sljedeće godine počela
izgradnja putnog pravca Cetinje – Njeguši – austrijska granica iznad Kotora. Austrija je 1881. godine sa svoje strane počela izgradnju putnog pravca Kotor – austrijska granica, a za projektanta i izvođača radova je postavljen Josip Slade Šilović, građevinski inženjer i arhitekta
iz Trogira, koji je kasnije ostao u službi crnogorskog dvora kao projektant i graditelj niza velikih objekata (urbanistički projekat Nikšića, pozorište Zetski dom i Vladin dom u Cetinju, Crkva Sv. Vasilija, Dvorac – Muzej, Carev most u Nikšiću itd).

Put od Kotora do austrijske granice sa Crnom Gorom u dužini od 16 km rađen je od 1875. do 1879. godine. Josip Slade 1878. godine projektuje i izvodi prvi kolski put u Crnoj Gori – od austrijske granice iznad Kotora, preko Njeguša do Cetinja, koji je završen 1884. godine sa čuvenih 25 lovćenskih serpentina, koji je, donekle modernizovan, i danas u
funkciji. Uz gradnju dijela puta od Kotora do raskrsnice Trojica, na kome se put savija u tri kanice i na taj način formira slovo ,,M“, vezana je jedna romantična ljubavna priča. Navodno je mladi inženjer Josip Slade Šilović ovim projektom htio da izrazi svoju privrženost i tajnu
ljubav prema crnogorskoj knjeginji Mileni. Međutim, to je malo vjerovatno. Pošto se sam put nalazi u blizini naselja Škaljari, vjerovatnije je da se Josip Šilović Slade zaljubio u neku od mladih mještanki. Stvaralački polet, energija, snaga često skrivanih ljubavi ga je podstakla
da napravi takvo inžinjersko rješenje. Slovo „M“ čini jednu od dragocjenih priča koja nije u potpunosti rasvijetljena ni do danas. Ali zato ova priča i danas nosi u sebi tajnu i maštu prema svima onima koji su zaljubljeni, pokazujući nam snagu iskonskih i istinskih ljubavi i spremnosti da za ljubav sve učinimo.

(Nastaviće se)