Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP’“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ