Povežite se sa nama

INTERVJU

Dr RASTKO MOČNIK, PROFESOR LJUBLJANSKOG UNIVERZITETA: Evropa gubi moć u svijetu

Objavljeno prije

15 godina

na

monitor-1109-20-01-2012_Page_37_Image_0002

Dok se tandem „Merkozi” suočava sa izazovima svoje strategije fiskalnog disciplinovanja evrozone, na različitim stranama svijeta, a najčešće u zapadnoj, postavlja se pitanje sudbine najnovijih pobuna protiv poretka. Javljaju se razni predlozi, ali i prakse, i o njima smo razgovarali sa dr Rastkom Močnikom, sociologom kulture i komparativistom sa Filozofskog fakulteta Ljubljanskog univerziteta. MONITOR: U Sloveniji pobjednik na izborima nije uspio da formira vladu. Kakva budućnost čeka Sloveniju?
MOČNIK: Budućnost Slovenije ne zavisi od formiranja ove vlade. Svaka vlada, koja će proizaći iz upravo izabranog parlamenta, raditi će prema diktatu EU. Programi parlamentarnih stranaka svi su neoliberalni, razlike su u nijansama. Janša i Virant su brutalni neoliberali: zalažu se za što bržu privatizaciju javnih usluga (mirovinskog sistema, zdravstva, školstva), za prodaju privrede međunarodnom kapitalu, prodaju banaka, povlačenje države iz vlasništva banaka i strateške industrije, za poreski sistem u korist bogatih. Zoran Janković i socijaldemokrate isto su neoliberali – ali su manje radikalni. To su nijanse: ono što bi desnica učinila odmah, bili bi rezultati „leve” politike na dugi rok. Janša i Virant možda su više pod uticajem SAD, a Janković i socijaldemokrate orijentišu se prema Nemačkoj i Francuskoj. Parlamentarna Slovenija tako je kusur u natjecanju nekadašnjih velesila koje gube globalnu konfrontaciju sa novim azijskim divovima Kinom i Indijom.

MONITOR: U Srbiji je posljednja vlada formirana mimo osnovnih kriterija onih koji su glasali za stranke koje su napravile „neprincipijelnu koaliciju” čija su osnova DS i SPS. Sve češće se ispostavlja, a za to je dobar primjer i prethodna velika njemačka koalicija CDU i SPD, da glasači dobiju ono što uopšte ne podržavaju. Je li to ugrađena greška demokratskog sistema kakvog imamo?
MOČNIK: Stranački je parlamentarizam ušao u krizu već kasnih 60-ih godina prošlog veka. Definitivno sa šezdesetosmom. Što je posle toga bilo interesantnih političkih inovacija, do njih je došlo van stranačkog sistema: novi društveni pokreti, „one-issue movements”, ekološki pokreti, feminizam, pacifizam, LGBT … Danas birači ponajviše glasaju „protiv” – i obično glasaju protiv politike trenutačne vlade. Ali alternacija ne donosi ništa: jer su najjače stranke one koje se izmenjuju na vlasti, sve neoliberalne. Razlika je u retorici – a i u brutalnosti izvedbe. Uz to, u našim je zemljama klasna priroda političke „kaste” vrlo uska: politička „elita” kod nas zastupa kompradorsku buržoaziju. To jest onu vladajuću klasu ili klasnu koaliciju koja sama nije produktivna, nego obezbeđuje ugodne uslove za kapitalne investicije: niske nadnice, niske poreze, niske ekološke standarde i tako dalje. Za te svoje usluge dobija rentu. Znači, naše lokalne političke „elite” ne zastupaju „poduzetnički kapital”, nego su same rentijeri u službi kapitala. U sadašnjoj svetskoj situaciji lokalne političke kaste perifernih i poluperifernih zemalja međusobno se takmiče koja će privući više globaliziranog kapitala. U tom takmičenju spremne su praviti velike koncesije na račun vlastitog stanovništva. To se zove „konkurentnost”.To takmičenje u poslednje vreme SAD iskorištavaju u natjecanju sa Evropom: njihove bonitetne kuće dodeljuju loše ocene evropskim zemljama – da za njih kapital postaje skuplji. Ali meni to izgleda kao agonija dva „luzera”: kad se ne mogu takmičiti sa Kinom i Indijom, SAD i Evropa međusobno se uništavaju.

MONITOR: U reakcijama na svjetsku krizu oživjele su i neke anarhističke ideje kao „direktna demokratija”. Da li bi odbacivanje parlamentarne demokratije u korist neke „direktnije” forme riješilo probleme društava koja su razvila liberalni demokratski model?
MOČNIK: Ne znam koliko je direktna demokratija upotrebljiva za državu. Ipak, ne smemo zaboraviti da je jugoslovensko samoupravljanje uvelo delegatski princip i slične inovacije koje su stvorile drugačiji politički prostor nego što je stranačka demokratija u kojoj partije monopolišu političku sferu, ako ne i političke prakse. Od „beogradskog procesa” protiv šestorice organizatora „slobodnog univerziteta” 1984-85 nadalje, političkim borbama u okvirima tadašnjeg sistema postignut je značajan napredak u demokratiji i ljudskim pravima. U Sloveniji, na primer, sloboda izražavanja izborena je već krajem 1984. A bile su realne šanse da se ta dostignuća prošire i na ostalu Jugoslaviju.

Neposrednu su demokratiju nedavno prakticirali studenti i studentice u Hrvatskoj koji su u aprilu i maju 2009. blokirali fakultete. Njihov glavni zahtev je bio: „Besplatno školstvo za sve!” Zahtev nije realiziran, ali su blokade pobudile velike simpatije u javnosti. Taj politički uspeh postignut je odličnom strategijom i taktikom u vođenju bloklade. A o svim su pitanjima raspravljali i odlučivali putem direktne demokratije. Prisustvovao sam tom procesu na zagrebačkom Filosofskom fakultetu. Bilo je fascinantno. Funkcionisalo je odlično. Kada se probudi energija masa, ostvaraju se velike stvari. Na kraju svaki je plenum glasao da li da se blokada produži. Na osnovu iskustva blokade zagrebačke kolege i koleginice napisali su „Blokadnu kuvaricu”: upravo su je preveli na slovenački. Od 23. novembra 2011. u Ljubljani „zauzet” je Filozofski fakultet: i ta blokada radi prema principu neposredne demokratije. Tako funkcioniše i „opsada” ljubljanske berze, gde su manifestanti i manifestantkinje podigli šatore 15. oktobra 2011. – i do sada su izdržali. Neposredna demokratija jak je politički metod: oslobađa energije velikog broja ljudi – a i mobiliše, pošto svako zna da može uticati na politiku pokreta.

MONITOR: Ako je „blerovska” socijaldemokratija pokazala svoj militaristički i neoliberalni potencijal, da li je evropska komunistička ljevica sposobna da danas odgovori na potrebe evropskog društva?
MOČNIK: Evropsku komunističku levicu sada predstavlja stranka Evropska levica. Ipak, to je više leva socijaldemokratija, reformistička stranka, nego komunistička partija u klasičnom smislu. Evropska levica danas odgovara na krizu: brani javne usluge (školstvo, zdravstvo, mirovinske i socijalne sisteme) od privatizacije, univerzitet od bolonjske reforme, zalaže se za kontrolu nad finansijskim sektorom, uključivši banke i narodne banke, za otpis državnih dugova itd. To je solidan program. Problem je u tome što je EU (znači: briselska birokratija i lokalne oligarhije) jedan od glavnih promotora neoliberalne politike u svetu. Ako uspe sadašnja politika gospođe Merkel i gospodina Sarkozija, ona bi pretvorila Nemačku, Francusku i London u neokolonijalnu metropolu, a sve ostalo u „unutrašnje kolonije”. Ali ta politika po mom mišljenju neće uspeti: prvo, jer krizu rešava postupcima koji su ju prouzrokovali (jačanje finansijskog sektora, smanjivanje moći država, podređivanje evropske privrede avanturističkom spekulativnom kapitalu); a drugo, jer Evropa brzo gubi uticaj u svetu i globalnu moć te se preobražava u nekakvu polu-periferiju istočnog Pacifika. Taj je trend za nas veoma opasan: jednom smo već bili „periferija polu-periferije” – kada se kraljevina Jugoslavija vezala za Italiju i Nemačku.

Treba se nadati da evropska radikalna levica ima odgovore na kritička pitanja; u suprotnom ne možemo očekivati ništa dobro. A ako odgovori evropske levice još nisu dovoljno dobri – onda bi bilo najbolje da se što brže uključimo u iznalaženje boljih odgovora i politika.

MONITOR: Vjerujete li da najnovije pobune američkih građana u akcijama „okupiranja” mogu da utiču na neke radikalnije promjene američkog, faktički, dvopartijskog političkog modela?
MOČNIK: Problem SAD je da tamo nema političke sfere. Političku sferu, čak državu u celini tamo je oduvek kontrolisao krupni kapital. Kad je god sindikalni pokret malo ojačao, oni su ga više-manje brutalno uništili. Iznimka je New Deal – ali su veliki pomaci postignuti tek za vreme rata kad je velekapital trebao mobilisati celu naciju i osigurati masovnu podršku. Posle rata bila je konjunktura i u centru kapitalizma radne su mase mnogo toga postigle – no u SAD nikada nisu postigli socijalnu državu evropskog tipa. U SAD put do prave političke sfere još će biti dug.

Sve je lijevo

MONITOR: Desnica dobija izbore u značajnom broju zemalja EU i nije pokazala neku inventivnost u odgovoru na krizu. Da li se varaju oni koji misle da bi od ljevice trebalo očekivati prave odgovore? Ako su u pravu, od kakve ljevice?
MOČNIK: Izgleda da neoliberalna kontraofanziva gubi momenat. Počela je već sredinom 70-ih godina i njezin je bilans katastrofalan. U najopštijim crtama ta je kontraofanziva značila snižavanje nadnica i povećavanje profita. Povećavanje profita bilo je veštački naduvano snižavanjem nadnica, poreza itd. – i nije proizlazilo iz „pravih” preduzetničkih profita. Kapital zato beži u finansijsku sferu – gde se umnožava, no to je fiktivni kapital. Otuda krize: na početku evro-atlantski kapital krize je prebacivao u Aziju, Rusiju – sada su ga dostigle na vlastitom terenu. Zato je među masama leva politika u porastu: ne treba promatrati samo izborne rezultate koji imaju vlastitu logiku – nego opštu političku i ideološku situaciju. Tu su leve vanparlamentarne politike u porastu, a i leva misao: što je sada produktivno u teoriji, sve je levo, čak levo u marksističkom smislu. Mi imamo na tom području snažnu tradiciju. Nadam se da ćemo je aktivirati.

Budućnost kapitalizma

MONITOR: Da li su realna očekivanja onih koji predviđaju da će kapitalistički sistem zapadnog tipa zamijeniti neki novi, pravedniji i manje rizičan društveni sistem?
MOČNIK: Kapitalizam bi mogao preživeti sa privrednom dominacijom Kine i sa vojno-političkom dominacijom SAD. No, SAD već danas liče na Španjolsku pred kraj njezine političke dominacije: više nisu politički hegemon, zemlje sveta u njihovoj dominaciji više ne prepoznavaju svoje koristi, a SAD svoju premoć održavaju samo još vojnom silom. I gube jedan rat za drugim. Tako da možda i nema velikih šansi da kapitalizam preživi. Prema mišljenju kineskog marksiste Minqi Lija planeta uopće ne može podneti da bi Kina u celini ušla u kapitalistički sistem: po njemu to nije ni ekološki ni energetski ostvarljivo. Zbog toga Minqi Li prognozira povratak ka tzv. „maloj robnoj proizvodnji” – u kojoj Kina ima hiljadugodišnju tradiciju. To znači: esnafska organizacija industrije, trgovine i finansija, kontrolisane cene i kamate – a i kontrola kvaliteta i sprečavanje akumulacije kod privatnika. Možda će u tome biti rešenje sadašnjih ekoloških, energetskih i drugih problema. Ali sumnjam da će nam se takav sistem sviđati: možda neće više biti gladi – ali sigurno neće biti demokratije. Samir Amin ukazao je da postoje dva prelaza iz jednog sistema u drugi: revolucijom, što je istorijski ređi slučaj, ili unutrašnjim raspadom, kao što je propalo Zapadno rimsko carstvo. Ako će kapitalizam propasti tim drugim putem, onda se teško nadamo nečemu boljemu. A revolucija ne izgleda baš na dnevnom redu.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

PROF GORDANA ĐUROVIĆ,  PREDSJEDNICA CRNOGORSKE PANEVROPSKE UNIJE,  NEKADAŠNJA POTPREDSJEDNICA VLADE ZA EVROPSKE INTEGRACIJE: Za Crnu Goru je najvažnije da insistira na principu punopravnog članstva

Objavljeno prije

4 dana

na

19 Septembra, 2026

Objavio:

EU se priprema za novo proširenje u geopolitički potpuno drugačijim okolnostima, a istovremeno trenutno nema političke saglasnosti za veliku reviziju osnivačkih ugovora. Zato se traži način da se preko pristupnih ugovora zaštite i funkcionalnost Unije i vladavina prava

 

 

MONITOR: Prema pisanju berlinskog portala u najnovijem Predlogu reformi procesa proširenja stoji da nove članice EU treba po prijemu da se odreknu prava veta na odluke koje se u Uniji donose konsenzusom. Šta to može značiti za Crnu Goru?

ĐUROVIĆ: Važno je precizirati da se ne govori o trajnom odricanju novih članica od prava veta, niti o ukidanju veta u svim oblastima. Nedavni nezvanični dokument Njemačke, Francuske, i zemalja Beneluksa govori o mogućim privremenim, tranzicionim ograničenjima određenih glasačkih prava, prije svega u dijelu pravne tekovine gdje se i dalje odlučuje jednoglasno. Istovremeno bi se u buduće ugovore o pristupanju ugradile snažnije zaštitne klauzule za vladavinu prava i protiv nazadovanja nakon članstva. Riječ je o predlogu oročenih i precizno definisanih izuzetaka, a ne o trajnom članstvu sa manjim pravima.

To je dio šire ideje o novoj generaciji ugovora o pristupanju. EU se priprema za novo proširenje u geopolitički potpuno drugačijim okolnostima, a trenutno nema političke saglasnosti za veliku reviziju osnivačkih ugovora. Zato se traži način da se preko pristupnih ugovora zaštite i funkcionalnost Unije i vladavina prava.  Istovremeno, u ekspertskim preporukama regiona, preporukama civilnog društva u okviru dijaloga Berlinskog procesa pominju se klauzule o zabrani regresije, snažniji mehanizmi reagovanja na kršenje evropskih vrijednosti, kao i obaveza da sve takve mjere budu unaprijed poznate, transparentne i vremenski ograničene, upravo da se ne bi stvarao koncept „drugorazrednog članstva“. To je posebno važno za Crnu Goru, jer se već priprema njen pristupni ugovor, koji bi mogao postati svojevrstan model za naredna proširenja.

Unutar EU o ograničavanju prava ne postoji jedinstven stav. Italija, Hrvatska, Austrija, Češka, Grčka, Slovačka i Slovenija usprotivile su se ograničavanju glasačkih prava novih članica i naglasile da svaka zaštitna ili tranziciona mjera mora biti objektivno opravdana, proporcionalna i privremena. Zato za Crnu Goru ovo još nije gotova odredba, već dio pregovora o budućoj konstrukciji članstva.

Drugim riječima, EU pokušava istovremeno da omogući novo proširenje i da zaštiti sopstvenu sposobnost odlučivanja (strah od „trojanskog konja“). To podrazumijeva manje prostora za blokade – kako poslije prijema novih članica, tako i za bilateralne sporove tokom procesa pristupanja – ali i veću odgovornost kandidata da sprovode stvarne reforme i da ne nazaduju nakon članstva. Za Crnu Goru je najvažnije da insistira na principu punopravnog članstva, uz prihvatanje samo jasno definisanih, proporcionalnih i vremenski ograničenih tranzicionih rješenja.

MONITOR: Da li je islandski referendum, uticao na  raspoloženje članica EU za proširenjem ?

ĐUROVIĆ: Ne bih rekla da je islandski referendum promijenio raspoloženje EU prema proširenju. Tačno je da su pojedini međunarodni mediji rezultat opisali kao udarac širim ambicijama proširenja, ali to je prije politička interpretacija jednog nacionalnog referenduma nego pokazatelj promjene politike EU. Na Islandu se 29. avgusta nije glasalo o članstvu u EU, već o tome da li treba obnoviti pristupne pregovore: 52,8% glasalo je protiv, a 47,2% za, uz veoma visoku izlaznost od 82,5%. To je prilično podijeljeno društvo, a ne plebiscitarno odbacivanje evropske integracije.

Island i Crna Gora se nalaze  u potpuno različitim pozicijama prema EU. Island je član Evropskog ekonomskog prostora, dio jedinstvenog tržišta i Šengena i već primjenjuje veliki dio evropskih pravila, ali bez punog učešća u njihovom donošenju. Island ima nivo ekonomske razvojenosti, oko 135 u paritetu kupovne moći u odnosu na evropskih 100, i bio bi neto davalac u budžet EU. Zato je islandsko pitanje zapravo bilo: da li iz veoma duboke integracije bez članstva treba preći u punopravno članstvo? Tamo su izuzetno osjetljivi ribarstvo, prirodni resursi i nacionalna kontrola nad njima.

Crna Gora, kroz članstvo treba da ostvari i ono što Island velikim dijelom već ima, ali i punopravno političko učešće, pristup svim politikama i fondovima Unije i mjesto za stolom gdje se donose evropske odluke.

Islandski referendum više govori o Islandu nego o budućnosti evropskog proširenja. Pokazuje da svaka država odnos prema EU procjenjuje kroz sopstveni nacionalni interes, ekonomski model i odnos koristi i obaveza. Za Crnu Goru evropski put će zavisiti prvenstveno od naših rezultata – brzine i kvaliteta reformi,  vladavine prava, zatvaranja preostalih poglavlja i sposobnosti da održimo političku vjerodostojnost procesa. Brisel nam je generalno vrlo naklonjen. Pitanje  koliko ćemo uspješno iskoristiti taj trenutak.

MONITOR:  A naši unutrašnji problemi, od nesuočavanja sa prošlošću do toga da su reforme mahom zakonodavne umjesto suštinske?

ĐUROVIĆ: Crna Gora više nije u fazi u kojoj je dovoljno usvojiti zakon i  formalno ispuniti evropsku obavezu. Pred završnicu pregovora, EU traži mjerljive rezultate primjene – nezavisnije i efikasnije institucije, pravosnažne presude u predmetima visoke korupcije i organizovanog kriminala, profesionalnu javnu upravu, slobodne medije i stvarnu zaštitu prava. Najnoviji Izvještaj EK o vladavini prava iz jula 2026. potvrđuje da napretka ima, ali i da primjena ostaje neujednačena.

Crnoj Gori u završnici nije potrebna manja, već kvalitetnija brzina. To znači da ne mjerimo napredak samo vremenom  potrebnim da usvojimo zakon ili zatvorimo poglavlje, već vremenom koje otrebnim da to pravilo počne  da funkcioniše u životu građana, institucija i privrede. Ako do kraja pregovora uspijemo da što više zatvorimo taj jaz između norme i primjene, onda završetak pregovora neće biti samo formalni kraj ugog procesa. Već  dobra osnova da Crna Gora od prvog dana bude funkcionalna članica EU.

MONITOR: Uskoro je na dnevnom redu Skupštine inicijativa opozicije za smjenu predsjednika parlamenta Andrije Mandića zbog saučešća upućenog Mladićevoj porodici. Mogu li  previranja na političkoj sceni uticati na evropski put zemlje?

ĐUROVIĆ: Parlamentarna rasprava o odgovornosti predsjednika Skupštine je dio demokratskog procesa. Inicijativu za razrješenje Mandića potpisalo je 35 poslanika iz vlasti i opozicije, što joj daje političku težinu bez obzira na ishod.

Mogući scenario je i da ne bude kvoruma za održavanje sjednice, i to sa veoma tijesnom razlikom. Zato pitanje ko će doći na sjednicu može biti jednako važno kao i pitanje ko bi kako glasao.Ako do takvog scenarija dođe, ni njega ne treba dramatizovati kao dokaz institucionalnog sloma. To je dio naše političke realnosti, posebno u periodu približavanja izborima. Uravo zato je važno da evropska agenda ne postane kolateralna šteta tih unutrašnjih odnosa.

Mislim da je ipak najvažnije da je inicijativa pokrenuta i da je dobila široku podršku. Politička poruka je već poslata: značajan dio parlamenta smatra da odnos prema ratnim zločinima, međunarodnim presudama i kulturi sjećanja zahtijeva jasnu političku odgovornost. To je važno i za unutrašnju demokratiju i za evropski kredibilitet Crne Gore.

MONITOR: Šta je  ključno za Crnu Goru, kako bi  postala sledeća ćlanica EU?

ĐUROVIĆ: Da  završi ono što je započela i dokaže rezultate u praksi. To prije svega znači okončati reformu izbornog zakonodavstva i uspostavljanje Centralne izborne komisije, završiti preostali dio zakonodavne reforme i,  najvažnije, pokazati uvjerljiv bilans rezultata u oblasti vladavine prava.

Završetak pregovora nije kraj procesa. Crna Gora ima 18 od 33 poglavlja privremeno zatvorenih, a nakon zatvaranja svih poglavlja slijede konsolidacija pregovaračkog rezultata, finalizacija pristupnog ugovora, njegovo odobravanje, potpisivanje i ratifikacija u državama članicama, uz nastavak monitoringa do samog pristupanja. Zato se paralelno moramo pripremati za članstvo, a ne samo za završetak pregovora: za učešće u budžetu EU i na rashodnoj i na prihodnoj strani, korišćenje znatno većih mogućnosti kroz evropske fondove, nego što je do sada bila IPA, kao i za administrativnu sposobnost da tim sredstvima kvalitetno upravljamo.

Jednako je važno pripremiti i crnogorsku privredu za puno učešće na jedinstvenom tržištu. Članstvo donosi veliko tržište i nove mogućnosti, ali  i mnogo snažniju konkurenciju. Zato, u granicama pravila EU o državnoj pomoći i konkurenciji, treba maksimalno koristiti dozvoljenu institucionalnu, finansijsku i razvojnu podršku našim preduzećima kako bi podigla produktivnost, tehnološki nivo i izvoznu sposobnost. Cilj nije samo zatvoriti posljednje poglavlje, nego dočekati članstvo sa institucijama i privredom sposobnim da funkcionišu unutar EU.

 

Ne treba prihvatati rješenja koja prelaze granicu politički i pravno prihvatljivog

MONITOR:  Šta je sa neriješenim pitanjima sa Hrvatskom?

ĐUROVIĆ: Sva otvorena pitanja sa Hrvatskom koja su u procesu rješavanja treba nastojati da budu završena, i vjerujem da se najveći dio njih može riješiti kroz bilateralni dijalog. Međutim, ako se pokaže da je oko pojedinih pitanja veoma teško postići kompromis  prihvatljiv za obje strane,  treba razmotriti da li postoje scenariji kojim bi se ta pitanja izdvojila iz neposrednog procesa zatvaranja pregovaračkih poglavlja.

Za Crnu Goru je od presudnog značaja da završi pristupne pregovore, ali to ne znači da treba prihvatati rješenja koja bi prelazila granicu politički i pravno prihvatljivog. To je posebno važno tamo gdje i unutar crnogorske političke strukture postoje različiti stavovi (brod Jadran, plava granica;dok neki promišljaju i reviziju kopnene granice, što nije oportuno). Zato je potrebno tražiti nove, održive kompromise. Oni ne bi smjeli značiti samo odlaganje problema, već dogovor da se pojedina pitanja rješavaju u drugom formatu i u dužem vremenskom horizontu.

To, zavisno od prirode konkretnog spora, može značiti međunarodnu arbitražu ili obraćanje nadležnom međunarodnom sudu, dok se druga pitanja mogu rješavati kroz posebne bilateralne pregovore, uključujući i pitanja sukcesije pokretne (vojne) imovine. Suština je da se pronađe model kojim bi se jasno utvrdilo da se spor nastavlja rješavati, ali da istovremeno ne postane trajna prepreka evropskom putu Crne Gore.

U takvom procesu bilo bi važno i aktivnije posredovanje evropskih institucija, prije svega EK, kao i razumijevanje država članica, kako bilateralni sporovi koji nijesu neposredno dio evropske pravne tekovine ne bi potisnuli suštinu procesa pristupanja.Vrijeme za 28/28 polako ističe, moramo ovo pitanje ubrzati i rješavati, odvajajući emocije od činjenica.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR PEROVIĆ, EKOLOŠKI POKRET OZON: ,,Prodaja magle” građanima nije održiva strategija

Objavljeno prije

4 dana

na

19 Septembra, 2026

Objavio:

Izjava da je i ,,Deklaracija spaljena na lomači” je bila utemeljena zbog katastrofe koju su izazvali požari i to u toku kampanje za obilježavanje 35 godina od njenog usvajanja na Žabljaku. Ostajemo pri tome da je neprimjenjeno pominjati Deklaraciju pa i Ustav u kontekstu ekološke države dok plamene stihije uništavaju ekosistem i ugrožavaju javno zdravlje

 

 

MONITOR: Iz ekološkog pokreta Ozon je saopšteno da je ovogodišnje obilježavanje 35 godina od proglašenja ekološke države degradirano do mjere da se i čuvena deklaracija može smatrati kao ‘spaljena na lomači’. Ko je, zašto i na koji način spalio Deklaraciju o ekološkoj državi?

PEROVIĆ: Izjava da je i ,,Deklaracija spaljena na lomači” je po nama bila utemeljena zbog katastrofe koje su izazvali požari i to u toku kampanje za obilježavanje 35 godina od njenog usvajanja na Žabljaku. Ostajemo pri tome da je neprimjenjeno pominjati Deklaraciju, pa i Ustav, u kontekstu ekološke države dok plamene stihije uništavaju ekosistem i ugrožavaju javno zdravlje. U toku 20 godina našeg postojanja nikada nismo prećutkivali nikome ko je pokušao da manipuliše javnošću, tako da se nadam da je to bilo jasno i ovom prilikom. Ono što je veoma važno jeste da svi treba da budu svjesni svojih odgovornosti, kako za činjenje tako i za nečinjenje, jer  ,,prodaja magle” građanima nije održiva strategija onih koji donose najodgovornije odluke.

MONITOR: Upozorili ste i da je ekokriminal uzeo maha, te da nadležni moraju procesuirati odgovorne za namjerno podmetanje požara ili preuzeti odgovornost. Naveli ste i podatke o požarima na područjima predloženim za NATURA 2000, te doveli pojedine lokacije u vezu sa namjerom da se grade solarne farme ili da se obavi sanitarna sječa drveća.

PEROVIĆ: Ekokriminal već godinu ima trend veće prisutnosti na terenu i to vidi svako ko iskreno i realno želi analizirati situaciju. Očigledno je da postoje interesne grupe koji stavljanje pod zaštitu nekih područja doživljavaju kao prepreku za biznise koje su planirali i to je trebao biti povod da se u samom startu urade odgovarajuće procjene rizika, donesu zaštitni mehanizmi i spriječe u pokušaju kriminalne aktivnosti koje nanose velike zdravstvene, ekološke i ekonomske štete.

MONITOR:Iznijeli ste zahtjev da  nakon stabilizacije požara, Agencija za zaštitu životne sredine uz podršku resornog Ministarstva ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, uradi analizu posljedica požara i ugroženosti, kako bi se u narednom periodu mogle definisati zaštitne mjere koje bi pomogle u sprečavanju sličnih situacija. Vjerujete li da će do toga doći i zašto do sada to nije rađeno?

PEROVIĆ: Očekujemo da će Agencija za zaštitu životne sredine ozbiljno uzeti naš prijedlog na razmatranje i krenuti u dogovor sa Ministarstvom ekologije oko načina na koji je najefikasnije procjeniti nastale štete i donijeti mjere koje bi trebalo da utiču na oporavak prirode i spriječavanje dalje devastacije. Mi Agenciju doživljavamo kao pouzdanog partnera, a dosadašnja saradnja nam daje za pravo da vjerujemo da će se sprovesti u djelo ono što smo utemeljeno predložili. Kako je tek ove godine Vlada zvnično predložila područja za NATURA 2000 moguće da se čekao i taj potez kako bi se moglo zvanično ući u dublju analizu i procjenu stanja, a sada je to i obavezujuće ukoliko se želi uspješno završiti proces.

MONITOR: Zašto nema procjene posljedica požara, kako u kontekstu ugrožavanja javnog zdravlja, tako i izazvanih ekoloških i ekonomskih šteta?

PEROVIĆ: Neke instucije poput Svjetske zdravstvene organizacije u svojim izvještajima tretiraju procjenu ugroženosti javnog zdravlja nakon ekoloških katastrofa, ali to po nama moraju da rade i institucije sistema u Crnoj Gori, jer se uzročno-posljedični efekti osjećaju mnogo nakon gašenja požara.  Država, odnosno donosioci odluka, svakako moraju da ozbiljno i kontinuirano rade na procjeni posljedica i prepoznavanju optimalnog modela oporavka u mjeri mogućeg. Sve drugo je dokaz nesposobnosti i neodgovornosti.

MONITOR: Kakve su posljedice požara bile po kvalitet vazduha u pojedinim opštinama?

PEROVIĆ:Veoma loš kvalitet vazduha u Nikšiću i Pljevljima je bio razlog zbog koga smo počeli sa redovnim upozorenjem javnosti i pokušali da u saradnji sa medijima dođemo do što više ljudi, kako bi uticali da ozbiljno shvate problematiku. Ono što predstoji to je da ćemo nakog objavljivanja zvaničnih izvještaja CETI-ja za mjesec septembar imati mogućnost da detaljnijom analizom dodatno ukažemo na ozbiljnost problematike.

MONITOR: Prije godinu dana smo radili intervju i tada je iz EU konstatovano da će Crnoj Gori za zatvaranje Poglavlja 27 biti potrebno mnogo promjena i akcija. Da li je došlo do tih promjena i kada se očekuje zatvaranje ovog poglavlja?

PEROVIĆ: Kao i prošle godine, naš je stav da će eventualno privremeno zatvaranje Poglavlja 27 biti odraz raspoloženja EU da Crnu Goru primi u tu međunarodnu zajednicu, a da svi trendovi sa terena pokazuju da je potrebno i mnogo više vremena i mnogo više konkretnih rezultata da bi se suštinski dostigli standardi koji bi garantovali da je izvjesno da se možemo kao društvo nositi sa obavezama koje donosi članstvo u EU.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO BOJIĆ, TEOLOG I FILOZOF, SARAJEVO: Niko ne želi da prizna svoje krivice i odgovornosti u ratu

Objavljeno prije

4 dana

na

19 Septembra, 2026

Objavio:

Govor Patrijarha Porfirija na sahrani je skandalozan i sablažnjiv, nehuman i nehrišćanski. Teško je uvrijedio žrtve, ogriješio se o istinu i pravednost i zanijekao sudske presude. Ali baš takvog Patrijarha želi većina ljudi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi

 

 

MONITOR: Poslije sahrane Ratka Mladića, kakvo je „stanje duha“ u BiH, predviđate li ozbiljnije posljedice po državno i narodno jedinstvo?

BOJIĆ: Trenutno je u BiH glavna tema predizborna kampanja. Vodi se grčevita i bespoštedna borba za glasove. Posvuda populističko frazerstvo i histerični nacionalizam. Nakon što je sahranjen, o Ratku Mladiću se manje govori. Užasavajuće je da je on još za života zlatnim slovima upisan u historiju srpskog naroda, a nakon smrti pretvoren u „ikonu“ koju će cjelivati sadašnji i budući naraštaji. Iz perspektive žrtava i njihovih obitelji, takav odnos države, crkve i dijela srpskog naroda prema najvećem ratnom zločincu na ovim prostorima opravdano izaziva ogorčenje, a kod svakog savjesnog i suosjećajnog čovjeka zaprepaštenje. Uzmemo li u obzir činjenicu da se većina Mladićevih simpatizera izjašnjava vjernicima, što je slučaj i u drugim narodima kad je riječ o odnosu prema ratnim zločincima, možemo zaključiti da je ta vjera jeziva, da su to religiozni barbari koji svoju osobnu i kolektivnu opakost prikrivaju hinjenom pobožnošću i zaglušljivim skandiranjem Božjeg imena.

Kad je riječ o bosansko-hercegovačkom društvu, ono je višestruko podijeljeno i često ne uspijeva postići ni minimum političkog jedinstva ni kad je riječ o temama koje su važne za sve i koje ne ugrožavaju ničije nacionalne interese. Zbog toga BiH ne usvaja potrebne reforme, propušta europske fondove, zaostaje na euroatlatnskom putu i tone sve dublje u političku i socijalnu neizvjesnost.

MONITOR: Stav političke vrhuške RS prema Mladiću smo vidjeli. Ali kakav je sentiment među građanstvom o kojem se puno govorilo? Govorilo se i da od naroda u BiH ne bi trebalo očekivati prihvatanje jedinstvene politike sjećanja na 90-e i tadašnje glavne političke i vojne aktere. Čega je to posljedica?

BOJIĆ: Ne može biti jedinstvene politike sjećanja jer nitko ne želi da prizna svoje krivnje i odgovornosti u ratu. I dalje su na sceni politički narativi iz devedesetih godina. Ne smijemo izjednačavati krivnje i odgovornosti. Jasno je da je najviše zla devedesetih godina učinila velikosrpska politika, ali zločine su činili i drugi. Građani najvećim dijelom podržavaju nacionalne politike a one su nepomirljivo posvađane. I nije riječ o tome da su građani tobože izmanipulirani, nego i o tome da su izopačeni i nemoralni, nepoučljivi i tvrdoglavi, i da većina njih želi upravo takve politike. I u trenutnoj političkoj kampanji dominiraju nacionalne teme i sijači straha i mržnje. Potencijalne glasače želi se uvjeriti da su nacionalna i državna pitanja od sudbinske važnosti, i to uvijek prolazi kod većine ljudi, baš kod onih koji su egzistencijalno i socijalno ugroženi. Populizam i nacionalizam oduvijek su bili privlačni socijalnim gubitnicima, najsiromašnijim i najneobrazovanijim slojevima društva, a sada ih promoviraju i takozvane građanske elite, obrazovani ljudi, profesori, akademici.

MONITOR: Kako kao teolog i ekumenist gledate na činodejstvovanje Patrijarha Porfirija na sahrani osuđenog za najteže ratne zločine?

BOJIĆ: Patrijarh Porfirije ponaša se upravo onako kako od njega očekuju država i crkva, i većina vjernika. On se više ponaša kao političar, glasnogovornik nacionalnih i državnih interesa, a manje kao duhovnik i vjerski službenik. Njegov govor na sahrani je skandalozan i sablažnjiv, nehuman i nekršćanski. Teško je uvrijedio žrtve, ogriješio se o istinu i pravednost i zanijekao sudske presude. Ali baš takvog patrijarha želi većina ljudi u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Zamislite patrijarha koji bi javno kazao da je velikosrpska politika zločinačka, da su pripadnici srpskog naroda počinili teške zločine u posljednjem ratu, da je Republika Srpska nastala na etničkom čišćenju, da Kosovo ne pripada Srbiji, da se Srbija ne smije miješati u interna pitanja nezavisnih država Bosne i Hercegovine i Crne Gore. S obzirom na trenutno raspoloženje i stanje duha u srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, takav patrijarh ne može doći na čelo crkve. Nije to slučaj samo s patrijarhom Porfirijem. Većini ovdašnjih vjerskih poglavara važnije je nacionalno jedinstvo, pa makar se ono temeljilo na mitovima, lažima, zločinima, nego duhovna obnova naroda koja bi vodila do moralnog pročišćenja, oslobađanja od naslijeđenih i sadašnjih zabluda, obmana i mržnji. Mnogi vjerski službenici postali su dobrovoljni šegrti nacionalnih politika, zagovornici najgorih političkih opcija.

MONITOR: Ima istoričara i drugih teoretičara, koji decenijama tvrde da su ratovi u Jugoslaviji devedesetih, imali i vjersku dimenziju. Kakvo je Vaše mišljenje?

BOJIĆ: Vjerske zajednice nisu vodile ratove devedesetih godina, ali su podržavale nacionalne politike. Vrlo je malo onih koji su u tom vremenu ostali čisti i koji su otvoreno upozoravali na pogubnost takvih politika. Uglavnom se otvoreno ili prešutno odobravalo nacionalne politike, šutjelo se o zločinima vlastitog naroda, a i kad se reagiralo, bile su to deklarativne i bezlične izjave formulirane tako da ne naštete nacionalnom jedinstvu. Općenito kazano, i vjerske zajednice moraju preuzeti svoj dio odgovornosti za ono što se događalo u ratu i što se događa danas.

MONITOR: Govori se o velikom uticaju evangelista – ne samo u desnom krilu američkih Republikanaca – već i u samoj Trampovoj administraciji i njihovom doprinosu Trampovom uspjehu. SAD su sekularna država, ali se američki predsjednici zaklinju na Bibliji. Koje bi bilo Vaše objašnjenje?

BOJIĆ: To je relikt prošlosti, političkog kršćanstva. Tu praksu bi trebalo dokinuti, da se razdvoji carevo i Božje. Nema gore banalizacije vjere od toga da vjerski službenici daju legitimitet nemoralnim i neodgovornim političarima i njihovim politikama. I nije to slučaj samo u Americi. Vjerski simboli i svetinje često služe da se njima kamufliraju najveća zla. Tako se vjera izopačuje, postaje surova i beskrupulozna, usmjerena isključivo na ovozemaljsko, na sebične interese i koristi, bez empatije prema drugima i bez eshatološke perspektive.

MONITOR: Kuda danas idu EU i Evropa, može li doći do još  većeg rascjepa i jačanja fašizma?

BOJIĆ: Jačanje desničarskih politika u Europi dovodi u pitanje vrednote za koje se teško izborila.To su ponajprije ljudska prava i slobode, poštivanje razlika, sloboda kretanja i život u miru. Ako se nastave takvi politički trendovi, moglo bi se Europljanima dogoditi da im sadašnje slobode i prava, na koja su jako osjetljivi, ugroze i dokinu upravo oni koje sada euforično podržavaju misleći da će im biti bolje ako se riješe stranaca, ako zatvore granice, ako tobože postanu suvereniji. Kad završi protjerivanje stranaca, nepoželjnih ljudi drugih vjera i kultura, na red dolazi ograničavanje sloboda i prava domicilnom stanovništvu i discipliniranje nesposlušnih. Takvu Evropu, zatvorenu, neslobodnu, isključivu, priželjkuju Putin, Trump i njihovi politički simpatizeri u Evropi.

 

Međunarodna zajednica nema jedinstven stav o BiH, što ide naruku domaćim političarima

MONITOR: Bošnjački dio izvršne vlasti i dio pravosuđa preduzeo je niz poteza na unutrašnjem i inostranom planu u cilju sankcionisanja onih koji veličaju Mladića. Evropska komisija je reagovala kritički ali uzdržano, dok je Evropski parlament, na posebnoj sjednici, zatražio da EU zaoštri svoj odnos – posebno prema Srbiji. Kako ocjenjujete: dokle bi mogle ići sankcije prema RS i Srbiji?

BOJIĆ: Bosansko-hercegovačko pravosuđe talac je nacionalnih odnosa u državi. Postoji zakon koji sankcionira veličanje ratnih zločinaca i nijekanje genocida – i po tom bi zakonu, trebalo kazniti sve koji veličaju ratne zločince. Vidjet ćemo hoće li od toga išta biti. Vjerojatnije je da će sve to kao i dosad završiti na tobožnjem izražavanju zabrinutosti, verbalnim osudama i diplomatskim notama bez konkretnih sankcija, bar kad je riječ o nositeljima vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji. Kad je riječ o europskoj i međunarodnoj političkoj zajednici, one nemaju usaglašene stavove o BiH, kao što ih nisu imale ni u prošlosti. Jedni podržavaju Republiku Srpsku, drugi su na strani bošnjačke politike, treći su naklonjeni Hrvatima. Sve to ide naruku domaćim političarima i njihovim destruktivnim politikama.

 

Kad bi katolici slijedili upute pape Franja i pape Leona, ne bi bili nacionalisti

MONITOR: Apeli „američkog“ Pape Lava XIV zbog stradanja ljudi u aktuelnim ratovima su učestali i djeluje da on nastavlja putem svog prethodnika Pape Franja. Prema njemu neobičnu netrpeljivost pokazuje i „zemljak“ Donald Tramp. Koliki je danas politički uticaj Svete stolice?

BOJIĆ: Papa Leon slijedi put pokojnog pape Franje. Njegovi su javni nastupi važni jer se zauzima za mir, za „civilizaciju ljubavi“ nasuprot kulturi moći, ratovima i dehumanizaciji, kako sam kaže, za više socijalne osjetljivosti prema društveno marginaliziranima, siromašnima, migrantima u ovom zastrašujuće ravnodušnom i bešćutnom svijetu. Mnogi katolici ne slažu se sa stavovima pape Franje i pape Leona. Postoji snažan otpor unutar Katoličke crkve prema njihovim stavovima. Smatraju ih Ljevičarima, nedovoljno katolicima, a oni samo traže ono što i po službi moraju, da katolici više budu kršćani, da slijede Isusa iz Nazareta i njegovo evanđelje. Dio katolika podržava Papine stavove, ali oni su u manjini i u hijerarhijskom i u laičkom dijelu Katoličke crkve. Kad bi katolici diljem svijeta slijedili upute pape Franje i pape Leona, ne bi bili nacionalisti, ne bi mrzili ljude druge boje kože, nacije, vjere, svjetonazora, ne bi se neprijateljski odnosili prema migrantima i stranim radnicima, ne bi uništavali stvoreni svijet. Tada bi i svaka lokalna Katolička crkva bila doista ono što joj i ime kaže – univerzalna, sveopća Crkva koja svoja vrata otvara svim ljudima i koja nikoga ne prezire i ne isključuje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo