Povežite se sa nama

MONITORING

Da li će propjevati

Objavljeno prije

na

Srećko Kestner bi iz ekstradicionog pritvora Suda BiH do 18. avgusta trebalo da bude izručen Njemačkoj. Uhapšen je 31. jula na prijelazu kod Bosanske Gradiške. Preko Interpola ga potražuje NCB Visbaden jer je, navodno, prekršio njemački zakon o trgovini. Otkud gužva sa Kestnerom? Duvanska afera je opet bila u hibernaciji. Na domaćem terenu malaksala je orkestracija da se „Skupština Crne Gore jasno ogradi i poništi neustavnu i nezakonitu odluku parlamenta od prije desetak godina, kojom je prihvaćen izvještaj njenog anketnog odbora” (Miroslav Ivanišević, eks ministar finansija, u Italiji pravosnažno oslobođen optužbi za mafijaško udruživanje).

Prethodno je Stanko Cane Subotić, tvrdi se, uspješno preuzeo Nacional; sam sebi objavio izvinjenje, intervjuisao se u pozi apostola poštenja i sa interneta uklonio serijal o „glavnom mafijaškom bosu Balkana”. Njegovi advokati su potom razglasili kako ga Interpol navodno više ne potražuje. Od Suda u Bariju su tražili ubrzanu proceduru; izricanje presude je bilo zakazano za 11. jul o.g. no nikakvih novosti o tome nema…

Taj kontekst nas dovodi do Kestnera, Canetovog ortaka iz starih švercerskih vremena. Do BiH je Kestner 31. jula uredno putovao kroz Hrvatsku. Ima ili je imao hrvatsko državljanstvo. U nekim privrednim registrima Italije ga pominju kao „cittadino croato”. Tvrdio je 2001. kako je „hrvatsku putovnicu uzeo radi lakšeg kretanja”.

Godinama je boravio u Švajcarskoj i Italiji. Tamo se nastanio kada je oktobra 1997. pomenut u TV duelu karakternih predsjedničkih kandidata. Momir Bulatović ga je opisao kao švercera koji finansira kampanju Mila Đukanovića.

Šira javnost tada prvi put čuje za Srećka Kestnera, rođenog 22. septembra 1954. u Titogradu. Otac mu je Njemac, zarobljeni pripadnik Wehrmachta koji ostao u Crnoj Gori, oženio se i bio stolar. Sin Srećko, izučio je za časovničara.

Uslijedio je oružani raspad Jugoslavije. Kestner je batalio preciznu mehaniku. Od marta 1993. do marta 1994. boravi u Skoplju. Makedonija je žila kucavica švercerskog uvoza tzv. akciznih roba za SRJ koja je pod međunarodnim ekonomskim sankcijama. Kestner i drugi grosisti cigareta Makedoncima po kamionu plaćaju reket od 10.000 USD.

U tom periodu upoznaje Vladimira Vanju Bokana. Pomaže mu, uz proviziju, da jeftinije nabavi jedan kontingent cigareta. Bokan mu se javio iz Atine, gdje se sklonio nakon što je u Beogradu krajem 1992. pucano na njega. Kestner se raspitao o Bokanu, utvrdio je da je na vezi sa KOS-om; zet mu je bio general-major Neđo Bošković. Momiru Bulatoviću i Milu Đukanoviću upravo je general Bošković, šef KOS-a od maja 1992. do maja 1993, predložio šemu sa cigaretama i za taj posao preporučio Bokana.

Do proljeća 1994. Kestner i Bokan potpuno kontrolišu uvoz i preprodaju cigareta za Albaniju, Kosovo, Srbiju, BiH. Kestner se tada vraća u Podgoricu, raskida saradnju sa Gojkom Mitrovićem iz Elmaga koji je preuzimao cigarete radi prodaje u svojim fri-šopovima.

Sada su u igri veliki transporti. Bokan i Kestner su dobili dozvolu da na Aerodrom Golubovci ateriraju ukrajinske Iljušine-75, za noć i po četiri, svaki od njih tegli oko 3.000 bokseva, ukupno slećelo 154 – zarada 250.000 USD po avionu. Od koga i kako su dobili dozvolu?

„Lično sam”, ispričao je Kestner Nacionalu, „vidio torbu punu novca koju je pokojni Vanja Bokan ostavio Milu Đukanoviću u njegovu kabinetu u zgradi Vlade dok je Đukanović bio premijer. Doveo sam Bokana u kabinet Đukanovića. On mu je platio dva miliona USD kako bi imao dvomjesečni monopol na krijumčarenje cigareta prema Italiji”.

Cigarete sa Golubovaca preuzimaju službenici državnog Zetatransa i kamionima ih, pod pratnjom pripadnika MUP-a Crne Gore, prevoze u skladišta. Za naknadu od tri miliona USD mjesečno, cigarete preuzimaju Italijani, pripadnici mafijaške organizacije Sacra Corona Unita i brzim gliserima ih švercuju za domovinu, odakle razvoze u zemlje EU.

Ali, negdje u jesen 1994, Bokan je, navodno, pozvan na sastanak sa Đukanovićem i Milutinom Lalićem (1949 – 1998), direktorom vladine Agencije za prestrukturiranje privrede, na kojem mu je „uskraćen monopol i rečeno da će u taj posao ući netko drugi”. Taj „neko” bio je Cane Subotić, iza koga su stajali moćni ljudi Srbije – Jovica Stanišić, Milorad Vučela Vučelić i Radovan Badža Stojčić.

Godinu kasnije, Subotić poziva Kestnera na sastanak. U vili na Dedinju Subotić mu saopštava da je Bokan isključen iz posla i da će novac koji mu duguje biti isplaćen. Kestner postaje partner u Subotićevoj firmi Mia, gdje rade i Dušan Ban i Željko Mihajlović, Đukanovićevi školski drugari ili kumovi koji mu ,,ubiraju velike procente”.

,,I to u gotovini; doslovno u torbama”, tvrdio je Kestner. Nezavisno od Mie, Subotić i Kestner kontrolišu of-šor firme Dulwich, Wellesley i Lasel.

Još je Kestner objavio: da ga je non-stop obezbjeđivalo 11 pripadnika interventnog voda koje mu je, po naredbi Đukanovića, na raspolaganje stavio načelnik CB-a Podgorica Goran Žugić (ubijen juna 2000); da je, zbog problema sa Vojskom Jugoslavija, koja je štitila konkurentski šverc gazda iz Beograda, kod Bara u Dobrim Vodama napravio alternativnu luku za pretovar cigareta „pod nadzorom službenih vlasti Crne Gore”; da su italijanski kontrabandisti gorivo za glisere morali kupovati kod Aca Đuknovića u Herceg Novom po većim cijenama od uobičajenih; da je Kestner finansirao kampanju Đukanovića ,,sa 3-4 miliona DEM”; da je preko Ratka Đokića (ubijenog 2004) u više navrata kupio ,,preko stotinu automobila” i poklonio ih crnogorskoj policiji…

U Nacionalu je Kestner autorizovao i druge, zvanično ili iz više izvora potvrđene činjenice: Vladi Crne Gore je davao ,,beskamatne kredite” za kupovinu aviona; SDB Crne Gore je osnovala firmu MTT koju je preuzeo još jedan Đukanovićev kum, Veselin Barović; novac se polagao na račune u Kipru; Cane Subotić – sam je to priznao – u dogovoru sa Stanišićem i ekipom u Srbiji je finansirao Demokratsku stranku (dodajemo: tako investirao u svoju postpetoktobarsku poslovnu ekspanziju), itd.

Kestner je procijenio kako su pisani tragovi šverca uništeni, jer su mnogima vizirali zatvor. Ko je i kako oštetio budžet Crne Gore u koji, osnovano se pretpostavlja, nijesu po zakonu prihodovani profiti od tranzita?

Ugarci dokumentacije iz parlamentarne istrage ukazuju na teške zloupotrebe. Na primjer, Uprava carina Crne Gore je službeno informisala da su od 18. avgusta 1999. do 26. septembra 2001. u Luku Bar uplovila 103 broda sa cigaretama. Lučka kapetanija, tvrdi da u istom periodu nije bilo ni jednog tovara sa cigaretama kao isključivim teretom, naime „dolazak takvih brodova Lučka kapetanija nije mogla evidentirati, jer nijesu prijavljeni na uobičajen, zakonit način”!

Isto je i sa ulogom SDB-a. U jednom dopisu Andrije Jovićevića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, prethodno zaposlenog u Agenciji za prestrukturiranje privrede, navodi se da je SDB od 23. aprila do 12. jula 1996. naplaćivanjem „takse” prihodovala 636.110 DEM. Koliko je SDB ukupno prihodovala od 1996. do 2000. ostala je službena tajna. Nikada nije objašnjeno po kojem je zakonskom osnovu SDB uopšte „naplaćivala taksu”?

Kestnera je za svjedoka – insajdera kvalifikovala i lična dokumentacija koju je iznio iz Crne Gore. Kasnije je, izgleda protiv njegove volje, preko Iva Pukanića stavljena na raspolaganje parlamentarnoj Komisiji za ispitivanje činjenica iz tekstova u Nacionalu. Kopije se sada nalaze na adresi: Skupština Crne Gore, Bulevar Svetog Petra Cetinjskog 10 – ukoliko nijesu trajno uništene kao u slučaju deportacija.

Prema kopiji uvjerenja br. 196/98 od 27. marta 1998, izdatog Srećku Kestneru od Subotićeve Mia export-import Podgorica, Nemanjina obala 11, Hotel Crna Gora II sprat, Kestner je u posjedu 526 akcija ili 15 odsto vlasništva te firme.

Tu su i kopije ugovora između preduzeća Rothmans of Pall Mall Ltd. iz Ciriha i Lasel Universal Inc. sa Britanskih Djevičanskih ostrva, koji je u ime Lasela potpisao Srećko Kestner, sa fakturama od 10. septembra 1998. preduzeću Dulwich Enterprises Ltd. iz Limasola – Kipar na iznos od 256.800 DEM za 1.200 master baksi cigareta Pall Mall, uslovi isporuke CIF Podgorica; zatim, faktura preduzeća Freema – Tabacco International Ltd. iz Limasola na Lasel, predstavništvo Podgorica, Nemanjina obala 54, na iznos od 180.000 USD za 1.200 master baksi cigareta LM, uslovi isporuke CIF Bar/Podgorica, prevozno sredstvo kamion reg. br. TG 117-317, mjesto isporuke Zetatrans – skladište Ćemovsko polje bb, mjesto skladištenja – dispozicija Lasela, itd.

Kestner u Nacionalu nije nastupao zarad ljubavi prema istini. Bio je, slično kao i sada – u stupici. Nakon emigriranja, zatim ubistva Vanje Bokana 7. oktobra 2000. u Atini, Kestner je predmet posebne istrage švajcarskih vlasti – utaja poreza. Branio se kako nije toliko glup da, izbjegavajući porez, rizikuje vilu vrijednu 4,7 miliona CHF, ili tamo registrovane skupe igračke, automobile bentley i porsche.

Kestnerov prijatelj, Ratko Đokić, početkom 2001. je iz Švedske, gdje je emigrirao „pred prijetnjama iz crnogorske policije da će biti likvidiran”, preko medija tvrdio: „Neko iz Crne Gore je Kestneru namjestio smicalicu u Švajcarskoj, tako da su mu blokirani računi u toj zemlji”.

Uslijedili su Kestnerova osvetnički intervjui Nacionalu, 31. maja i 27. septembra 2001, naslovljeni: Ispovijest Srećka Kestnera, glavnog partnera Stanka Subotića Caneta i Svjedočit ću o umiješanosti Mila Đukanovića u šverc cigareta ako ću biti saslušan u Hrvatskoj ili Švicarskoj.

Saopštio je, između ostalog, da „trenutno raspolažem sa kapitalom od oko 10 miliona DEM”. Pominjao je dugove ortaka iz duvanskog biznisa – mogući motiv njegovih javnih nastupa? „Ako mi isplate novac koji mi duguju, zaradio bih sveukupno 50-ak miliona DEM”, kazao je Nacionalu.

Možda je te dužničko-povjerilačke odnose Kestner ispeglao do kasnih noćnih sati 16. novembra 2001, kada je uhapšen u italijanskom pograničnom mjestu Kjasa. Potom je bio u zatvoru u Komu.

Hronološki, arestovali su ga nakon što je njegov advokat italijanskom tužiocu Đuzepeu Šelziju, nadležom za istragu o duvanskoj mafiji, „zbog bolesti” dostavio zahtjev da odgodi saslušanje za 5. decembar 2001.

Par dana prije hapšenja, Nacional je tvrdio da Kestnera kontaktira vrh SDB Crne Gore. Razlog, nude pogodbu: da ne svjedoči protiv Đukanovića – ni pred Šelzijem, ni pred Komisijom Skupštine Crne Gore. Hotel Baur au Lac u Cirihu je lokacija gdje je SDB Kestneru iskeširala 500.000 DEM. Još mu je obećano pet miliona DEM i povraćaj poslovne hale na periferiji Podgorice. Takođe, da ga iz domovine neće ometati ili kompromitovati.

Crnogorske vlasti su dematovale takav dil. Ali, „nešto” se svakako desilo, jer je Kestner promijenio priču. Početkom 2002. u „pokajničkom” intervjuu Vijestima relativizuje svoje insajderske tvrdnje iz Nacionala. I nikada se više javno oglasio nije.

Krajem 2009. u istragama o ubistvu Iva Pukanića i Nika Franjića saslušavali su ga u specijalnom tužilaštvu Srbije. Nakon toga nije pozvan za svjedoka suđenja.

No, proces u Zagrebu, koji je nedavno zaključen pravosnažnim presudama, vođen je samo protiv izvršilaca, organizatora i posrednika, dok su naručioci zločina i dalje predmet aktivne istrage. Hrvatsko tužilaštvo posjeduje audio-snimak na kojem je Kestner, vjerovatno 2001, kazao: „Pukija će da ubiju milion posto… Biraju čovjeka koji će da rokne Pukija”, itd.

Sada mediji bliski Stanku Subotiću tvrde da su njemačke vlasti za Kestnerom raspisale poćernicu „još početkom 1990-ih” i da mu „prema onome za što se tereti, prijeti dugogodišnja zatvorska kazna”.

Nekoliko dostupnih podataka govore suprotno. Kestner je oko deceniju i po slobodno putovao i poslovao širom svijeta. U Askoni – Italija, na primjer, 2003. je imao vlasništvo u Woda System SA, firmi za trgovinu mješovitom robom. Registracija je bez primjedbi, osnivački ulog od 250.000 CHF takođe.

Potom je pokrenuo biznis koji mu je i sada aktuelan. Naime, Kestner se 2005. vraća starom poroku – cigaretama.

Walford Tobacco Company (WTC) legalno proizvodi i distribuira cigarete. Sjedište kompanije je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, zapravo u Ajmanu, jednom od sedam suverenih emirata, čija free zone okuplja koloritne ulagače iz cijeloga svijeta. Na primjer Kestnera, službeno deklarisanog ovlašćenog zastupnika i vlasnika WTC-a; procjena je da ima 51 do 100 zaposlenih.

Nakon što se 1990-ih zlopatio, kao grosista od multinacionalnih duvanskih kompanija preuzimao isporuke, Kestner se, dakle, odlučio da vodi cjelokupan posao. Lansirao je proizvode, lepezu marki cigareta: Viva, Hill, MN, Fency, Lion, B&B.

U jednom prospektu WTC-a piše kako „kompanija prodaje svoje proizvode u zemljama Bliskoga istoka i Afrike” i da je „otpočela aktivnosti i u Istočnoj Evropi, gdje je već ostvarila zavidne rezultate”. Posao je proširen i na Kinu i Japan.

Kestner je, navodi se dalje u prospektu, duvan za svoje cigarete nabavljao iz SAD-a, sa plantaža Džordžije, Floride, Merilenda i Kentakija, Virdžinije, takođe i iz Brazila, Zimbabvea, Malavija, Ugande, Mozambika, Indonezije…

Takvi legalni poduhvati su nespojivi sa osobom koju Interpol godinama potražuje, pogotovo ako ga pikiraju Njemci. U Visbadenu nije samo njemački centralni biro Interpola koji sada potražuje Kestnera. Tu je i sjedište Bundeskriminalamta, federalne agencije za kriminal, kao i čuvenog Instituta za kriminalistiku.

Da li je u novije vrijeme Kestner muljao preko WTC-a, neke druge firme iz branše; ili su, pak, po srijedi optužbe iz prošlosti – saznaće se vrlo brzo, kada ga izruče Njemačkoj.

Kestner za tamošnje istražne organe od 1997. nije anonimus: te godine su grčki carinik i predstavnik Evropske unije prilikom pretresa kuće Vanje Bokana pronašli dnevnik i/ili imenik u kojem se nalazilo i Kestnerovo ime.

Njemačka istraga protiv Bokana i saradnika je tada diskretno otvorena. Vodio je Hans Jirgen Kolb, viši državni tužilac Augsburga, grada na jugozapadu Bavarske. Prema navodima tužioca, Bokan je u periodu između 1993. i 1996. a potom od 1997. do 2001. dio grupe osumnjičene za šverc cigareta, pretežno winstona i marlbora.

Cigarete su, tvrdila je njemačka istraga, najprije transportovane u Crnu Goru da bi iz Luke Bar gliserima upućivane u Italiju i odatle na crna tržišta Zapadne Evrope, uključujući i Njemačku. Novac je, preko mjenjačnice u Luganu, dostavljan u Švajcarsku.

Tužilac Kolb je 2006, ne navodeći imena, klasifikovao šestoricu osumnjičenih: trojicu Švajcaraca, po jednog Španca, Njemca i Srbina, a „svi žive u Švajcarskoj”. Tvrdio je da „u Evropi ima oko 20 do 25 velikih krijumčara cigareta” a svaki peti od njih je sa Balkana.

„Među njima su”, kazao je Kolb, „i Stanko Subotić i Srećko Kestner”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VODA ZA PIĆE, MAREZA I VELJE BRDO: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi– preko 100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom

U subotu su iz Vodovoda Podgorica obavijestili građane da voda sa Mareze nije za piće. Kako nedjeljom ne rade prodavnice, građani Podgorice su u nedjelju ispraznili zalihe vode benzinskih pumpi.

Podgoričani su navikli da čim kiša zaređa vodu ne smiju piti. Tokom prošle godine nije bila ispravna za piće tokom januara, oktobra i novembra. Prije ove restrikcije, ove godine nije bila za piće ni početkom januara.

Prošlog decembra počelo je čišćenje kanala Mareza. Mediji su tada izvještavali da će se riješiti dugogodišnji problem zamućenja vode, te da će nevolje sa pijaćom vodom postati prošlost. Kada su radovi završeni, iz Vodovoda su objavili da je kanal, nakon više od dvije decenije, ponovo prohodan cijelom dužinom od oko 8,5 kilometara. Takođe, saopštili su  da se očekuje pozitivan efekat čišćenja na pojavu mutnoće vode, ali da će precizni podaci biti dostupni tek nakon dužeg perioda praćenja i detaljnije analize.

Praćenje je pokazalo zamućenost i u novembru, pa je ove sedmice  direktor Vodovoda Aleksandar Nišavić izjavio je da je kanal nakon čišćenja bio bez problema sa zamućenjem čak i tokom obilnih padavina u februaru i martu, ali da je sada ponovo bilo prepreka u kanalu. On je za Radio Crne Gore kazao da su ga nesavjesni pojedinci i firme ponovo zatrpavali ili u njemu odlagali građevinski materijal.

Objasnio je i da je kanal nedavno ponovo očišćen: „Nadležne inspekcije rade svoj posao, ali nisu u mogućnosti da 24 časa nadziru kanal koji je dužine oko 8 kilometara i na taj način preventivno spriječe neke nedozvoljene radnje“, naglašava Nišavić. Prevedeno, kad nema preventive ima zamućenja jer čišćenje samo po sebi očigledno nije dovoljno.

U međuvremenu je Srđan Perić, predsjednik Skupštine Glavnog grada Podgorice i lidera Pokreta Preokret, Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatih odgovornih lica zbog osnova sumnje na ugrožavanje i moguće zagađivanje podgoričkog vodoizvorišta Mareza usljed aktivnosti povezanih sa projektom Velje brdo.

Podsjetimo, svečano otvaranje radova na Veljem brdu upriličeno je krajem marta, da bi početkom ovog mjeseca iz Vlade obavijestili da se radovi na pristupnom bulevaru nastavljaju.

,,Zanimljivo je što je kanal Mareze očišćen i stvorene su pretpostavke da nema zamućenja vode sa vodoizvorišta Mareza po tom osnovu, a u međuvremenu se radi na gradnji bulevara na Veljem brdu. To je dodatan motiv da se do kraja ispita zbog čega je došlo do zamućenja vode za piće”, izjavio je Perić.

On je u prijavi naveo da su povod javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo, kao i upozorenja o mogućoj hidrogeološkoj povezanosti tog područja sa vodoizvorištem Mareza. Navodi  da preliminarna hidrogeološka studija koju je naručilo Ministarstvo javnih radova, a izradila kompanija ,,Geoprojekt”, ukazuje na mogućnost direktne hidrauličke veze između djelova karstno-pukotinske izdani na području Veljeg brda i izvorišta Mareza.

„Podnošenje krivične prijave je zapravo institicuionalna zaštita kroz pitanje da li radovi koji se izvode na Veljem brdu mogu naškoditi vodoizvorištu Mareza. Podsjetiću da sam u samoj prijavi naznačio, citiram: ‘Ne tvrdim da je navedeno zamućenje neposredno izazvano radovima na Veljem brdu, niti unaprijed pripisujem krivičnu odgovornost određenim licima. Međutim, imajući u vidu dokumentovanu mogućnost hidrogeološke povezanosti, nedovršena istraživanja i značaj Mareze za javno vodosnabdijevanje, smatram da postoje razlozi da nadležno tužilaštvo ispita sve okolnosti i utvrdi da li je došlo do protivpravnog ugrožavanja izvorišta’“, objašnjava on za Monitor.

Perić kaže da bismo, da vlast nije zarobljena u principu samovolje, kao reakciju nadležnih dobili nedvosmileno obrazložen odgovor, a ne salvu ličnih uvreda i političkih optužbi. „ Da naglasim, krivičnu prijavu sam podnio na osnovu navoda iz preliminarne hidrogeološke studije, a saslušao sam i ozbiljnu zabrinutosti univerzitetskih profesora da može da postoji hidraulička veza između gradnje na lokaciji na Veljem Brdu i Mareze, Dakle, povod za prijavu predstavljaju javno dostupni stručni dokumenti i informacije o projektu izgradnje bulevara i naselja Velje brdo“.

„Jedna ravan je ta što vlast ima problem da vodi racionalan dijalog, ali ona mnogo značajnija je da se ovdje radi o pitanju potencijalne ugroženosti izvorišta koje je ključno za vodosnabidjevanje Podgorice, a to iziskuje trezven pristup – a ne politikansku odbranu megaprojekta i prejudiciranje šta će biti konačna riječ struke“, zaključuje on. Perić za Monitor najavljuje i dopunu krivične prijave: „Trenutno provjeravam dodatne materijale koji bi mogli ukazivati na nove činjenice ili sadržati nove dokaze u vezi sa ovim slučajem, tako da je izvjesno da ću podnijeti i dopunu“.

Po prijavi, direktor Vodovoda Nišević je izjavio da se trenutno zamućenje ne može dovesti u vezu sa aktivnostima na Veljem brdu i da je jasno da ono što utiče na mutnoću jesu obilne padavine tokom jesenjih i zimskim mjeseci.

Ove sedmice je i Maša Knežević (iz GP Vodovod) za TV Podgorica izjavila da ovo preduzeće ne raspolaže podacima koji ukazuju na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. ,,Prema našim saznanjima, radovi i aktivnosti na Veljem brdu su počeli mnogo ranije nego što smo imali pojavu zamućenja koja je bila uslovljena obilnim padavinama sad u novembru mjesecu“, rekla je Knežević.

Ipak, mogućnost hidrogeološke povezanosti između Veljeg Brda i Mareze nije nepoznata, poručuje Knežević: ,,Podgorički Vodovod je kao i šira javnost upoznata sa preliminarnom hidrogeološkom studijom koja upućuje na moguću vezu između područja Velje brdo i vodoizvorišta Mareza. Međutim, aktivnosti su i dalje u toku, traju, nakon što se okončaju moći ćemo sa sigurnošću da govorimo na ovu temi da li postoji moguća veza između Veljeg Brda i vodoizvorišta Mareza“, navela je ona.

Perić je u krivičnoj prijavi predložio tužilaštvu da ispita brojne nepoznanice oko Veljeg brda i mogućeg uticaja na Marezu. Da se utvrdi da li su radovi povezani sa projektom Velje brdo započeti i izvođeni uz prethodno pribavljanje svih zakonom propisanih vodnih uslova, saglasnosti, dozvola i potrebnih stručnih analiza, te da li su nadležna lica bila upoznata sa mogućom direktnom hidrogeološkom vezom Veljeg brda i Mareze.

Tužilaštvu je predloženo i da pribavi kompletnu hidrogeološku dokumentaciju, uključujući preliminarnu i detaljnu studiju, ugovore, projektne zadatke i izvještaje o sprovedenim istraživanjima. Kao i da se pribavi stručno vještačenje rezultata mjerenja mutnoće i kvaliteta vode na Marezi, uključujući podatke prije i tokom izvođenja radova. Te da se utvrdi postoji li uzročno-posljedična veza između građevinskih aktivnosti i eventualnog pogoršanja kvaliteta vode.

Da se ispita da li su preduzete sve propisane mjere zaštite izvorišta od slučajnog ili namjernog zagađenja, kao i da se utvrdi eventualnu odgovornost izvođača, odgovornih lica kod investitora i drugih odgovornih lica u nadležnim institucijama.

,,S obzirom na značaj Mareze za javno zdravlje i bezbjednost vodosnabdijevanja Podgorice, predlažem hitno postupanje i preduzimanje mjera radi očuvanja svih relevantnih materijalnih i tehničkih dokaza”, napisao je Perić u prijavi.

,,Agencija za zaštitu životne sredine izdala je dvije dozvole Ministarstvu javnih radova, kojima je omogućena izgradnja Bulevara Velje brdo, uz obavezu poštovanja propisanih mjera. Zato se sada nameće sasvim logično pitanje – hoće li gospodin Perić podnijeti krivičnu prijavu i protiv Agencije, kao i svih onih koji su učestvovali u izdavanju dozvola?”, saopštila je Anđela Mićović, predsjednica Kluba odbornika Pokreta Evropa sad (PES) u Skupštini Glavnog grada. Uzgred optužujući Perića za opstrukciju i saradnju sa DPS-om.

Iz Vodovoda su najavili da je ,,u toku raspisivanje tendera za određena hidrogeološka istraživanja samog izvorišta i neposredne okoline, kako bi utvrdili odakle dolaze vode na sami izvor“, kazao je Nišavić.

Najavio je  da će narednih nedjelja biti sproveden manji pilot-projekat i ugrađeni filteri za prečišćavanje vode i uklanjanje čestica mutnoće. On se nada da će to biti rješenje, ali kao trajno naveo je izgradnju postrojenja: „Ali isto nije isplativo, jer je njegova vrijednost preko 20 miliona eura, dok sa druge strane imamo mutnoću koja je negdje na nedjelju-dvije dana godišnje, tako da je ovo rješenje za sada neisplativo“, istakao je direktor Vodovoda.

Vodu sa Mareze koristi preko 60 odsto građana najvećeg grada u državi –100.000 ljudi. Za sada će, prema najavama, morati i dalje da računaju da nedjelju-dvije voda nije za piće. I to ako bude sve u redu sa Veljim brdom.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STVARNOST, MITOMANIJA I POLITIČKO ORUĐE: Banalizacija Njegoša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio – veliki pjesnik 19. vijeka

 

 

Dan pred Njegošev praznik rođenja, Aleksa Bečić, potpredsjednik Vlade za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku, predložio je da se novi Dan vojske slavi 28. jula u znak sjećanja na bitku na Vučijem dolu. Sadašnji datum 7. oktobar obilježava pobjedu dukljanskog kneza Stefana Vojislava nad vizantijskom vojskom i njenim saveznicima – Raškom, Bosnom i Zahumljem. Ovom pobjedom je učvršćena nezavisnost Duklje i njene dinastije Vojisavljević koja će vladati zemljom do kraja 12. stoljeća. Tada je Duklja, tj. sadašnja Crna Gora bila dominantno rimokatolička.

Stefanov sin i nasljednik, kralj Mihailo I, kao i unuk Bodin, jasno su se okrenuli Rimu i zapadnom (latinskom) obredu, što je kulminiralo dobijanjem kraljevske krune od pape Grgura VII (1077.) i uzdizanjem Barske biskupije na nivo nadbiskupije. Da li ovaj dio istorije Crne Gore smeta Bečiću, koji rado voli biti viđen na liturgijama u prisustvu mitropolita crnogorsko primorskog, ostaje za nagađanje. Međutim, vidljiva su nastojanja Demokrata (koji su kao partija proizašli iz Socijalističke narodne partije a ona opet iz nekad jedinstvenog DPS-a) da se u svakom kontekstu stavlja naglasak na njegoševsko-petrovićku istoriju i meko prosrpsko viđenje Crne Gore.

Bečić je, odgovarajući na poslaničko pitanje u Skupštini, rekao da se oko prijedloga saglasio s ministrom odbrane (iz njegovih Demokrata) i načelnikom Generalštaba te da su „na slatkim mukama kad se treba opredijeliti koju bitku izabrati kao dan kada će se proslavljati Dan Vojske“. On je naglasio da je bitka na Vučijem dolu uz koju ide i bitka na Fundini, nešto što je trasiralo put ka međunarodnom priznanju zemlje na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Dan kasnije oglasio se i Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić upozorenjem da se najavljenom promjenom datuma „Turska locira kao dežurni neprijatelj“. Istog (neradnog Njegoševog) dana, Fejziću je odgovorio ministar odbrane Dragan Krapović osporivši „ozbiljnost poređenja današnje moderne Turske i Otomanskog carstva…to bi nasmijalo i dijete u osnovnoj školi“. U roku manje od jednog sata Fejzić je odgovorio Krapoviću da je „najiskrenije skrenuo pažnju…donijeli smo onu rezoluciju o Jasenovcu i baš nam je ‘olakšala’ put ka EU… država nije igračka“.

To nije bilo sve. Na Njegošev dan je u rožajskoj gimnaziji organizovan kreativni zadatak učenika i nastavnika o životu i književnom stvaralaštvu Petra II Petrovića Njegoša. Objava o tome je zasmetala nekada visokom funkcioneru Bošnjačke stranke (BS) Adnanu Muhoviću. „Ako ovo dozvolimo rožajskoj gimnaziji, bolje da kao narod ne postojimo“ napisao je Muhović na Facebook-u i tražio da se Bošnjačko vijeće i stranka uključe i „ne dozvole ovu sramotu“. Dan poslije, u subotu, Muhović je pozvan u policiju po nalogu tužilaštva radi objašnjenja objave. Muhović je rekao da je branio svoj narod i islam „od islamofobnog djela Gorskog vijenca“ uz zaključak napisan velikim slovima da „mi ne moramo da volimo Njegoṣ̌a! Je l’ vam to jasno?!“.

Izjavu policiji dao je i rožajski imam Elmaz Kurtagić zbog svoje propovijedi u petak 13. novembra. Na propovjedi se Kurtagić osvrnuo na isti događaj u gimnaziji rekavši da je „žalosno je što se ovakve stvari dešavaju u našem društvu…posebno je žalosno što naše djevojke oblače crnogorske narodne nošnje i da se ponose s njom“. Tada je Kurtagić napravio usporedbu rekavši  „zamislite da Jevreji… imaju čas posvećen Adolfu Hitleru…A upravo nešto slično dešava se kod nas – Njegoš na času“.

U policiji je imam rekao da mu nije bilo ni „u podsvijesti da upoređuje Njegoša sa određenim narodom – nacijom kojoj je on pripadao” i da je njegova izjava istrgnuta iz konteksta. Fokus njegove besjede je „bilo Njegoševo književno djelo“ koje vrijeđa pripadnike Islama.

Da je Njegoševo književno djelo i nasljeđe kontroverzno i različito tumačeno već je, decenijama, nepobitna činjenica. I malo ko dozvoljava Njegošu da bude to što je bio –  veliki pjesnik 19. stoljeća. Poslanički klub Demokrata stoji iza sadašnjeg zakona u Skupštini, kojim je 13. novembar proglašen za Njegošev dan – crnogorski praznik kulture. Koliko je Demokratama zaista do kulture se za sada se ne može vidjeti.

Među radikalnijim elementima s bošnjačke strane je, još u doba Titove Jugoslavije, bilo onih kojima je smetalo čitanje Njegoša u školama i koji su Njegošev Gorski vijenac smatrali genocidnim i islamofobnim, te tražili ograničavanje njegovog opusa. S velikosrpske strane Njegoš je nebrojeno puta služio kao političko oruđe i nadahnuće za „istragu poturica“ (koja je dokazano istorijska fikcija) i svih onih koji stoje na putu njihove megalomanske državne ideje. Vrijedno je napomenuti da je kult Njegoša (onakvog kakvim ga percipiraju velikosrbi) veoma izražen u BiH entitetu Republika Srpska (RS) stvorenom oružanom agresijom režima Slobodana Miloševića i njegovih marioneta Mila Đukanovića i Momira Bulatovića. Završnica rata je donijela i genocid nad Bošnjacima u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica.

Danas veliki broj obrazovnih institucija u RS-u nosi ime Petra Petrovića Njegoša –  osnovne škole u Banja Luci, Bileći, Berkovićima, Istočnom Sarajevu, Tesliću, Velikoj Obarskoj, Maslovarima. Srednjoškolski centri u Šekovićima i Čajničima takođe nose ime crnogorskog vladike. Možda je najupečatljiviji Orden Njegoša u tri reda, ustanovljen 1993. godine na prijedlog prvog predsjednika RS-a i kasnije pravosnažno osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića. Jedan od prvih nosilaca (1994. godine) je i pokojni crnogorsko primorski mitropolit Amfilohije Radović.

Amfilohije će kasnije, kao pravoslavni vladika pokušati progurati kanonizaciju Njegoša kao sveca na arhijerskom saboru SPC 19. maja 2013. godine. Dva dana ranije je na svečanoj liturgiji u Cetinjskom manastiru unio ikonu sa Njegoševim likom nazvavši ga Svetim Petrom Drugim Lovćenskim Tajnovidcem. Ustanovio je i datum za njegovo praznovanje na nivou svoje Mitropolije. Amfilohije je tvrdio da ideja Njegoša kao sveca ima uporište u Ruskoj crkvi, navodeći da je moskovski KGB patrijarh Kiril Gunđajev neposredno prije SPC Sabora poslao patrijarhu Irineju ikonu sa Njegoševim likom. Većina episkopa na Saboru SPC nije podržala prijedlog.

Amfilohije je kasnije izjavio da „većina u Saboru još nije u stanju da shvati Njegoša“. Nejasno je na osnovu kojih kanonskih i drugi normi mitropolit Amfilohije je shvatio Njegoša kao sveca. Ima jako malo ili nimalo dokaza da je Petar II uopšte bio dogmatski hrišćanin a kamoli svetac. U memoarima austrijskog kapetana Fridriha Oreškovića bliskog Vladici Radu citiraju se Njegoševe riječi „da bi još sjutra sunce obožavao kad bi mu to bilo od koristi“. Uopšte, „on nema bogzna kakvo mišljenje o religiji, oslanja se više na oružje nego na crkvene ceremonije, posjećuje crkvu u godini najviše dva puta“ zapisao je Orešković. I drugi izvori slično pišu.

Na Njegoša, tj. predstavu koju su imali o njemu, nisu se ugledali samo nacionalisti. Njegoš je bio uzor i balkanskim autokratama poput Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića. Od  dolaska na crnogorski tron krajem 1830. godine on je radio na zavođenju jake centralne vlasti i formiranju državnih institucija koje su više  bile privatnog karaktera i  kojima su upravljali članovi uže porodice.

Sa stvaranjem ondašnje crnogorske državne vlasti, kako navodi istoričar Dragutin Papović,  polažu se i temelji tajkunizacije i kartelizacije Crne Gore čiji rodonačelnik je upravo bio Petar II. Porodica Đukanović je samo nastavljač „svijetle tradicije“. Novi glavarski/tajkunski sloj je Njegošu bio bezrezervno odan. U zamjenu, nova bogataška klasa i njihove porodice dobili su privilegije, monopole i „ugradnje“ kako se danas popularno zovu. Sam Njegoš je donekle držao distancu od direktnog prljanja. Pa je na vrh državnog kartela postavio brata – Pera Tomova Petrovića.

Pero je bio i predsjednik crnogorskog Senata. Istoričar dr Mirčeta Ðurović navodi da je Pero Tomov od 1835. godine „imao posebna ovlašćenja za trgovinu s inostranstvom, pa je preko njega išao najveći dio uvoza i izvoza“.  Bio je glavni uvoznik žita za Crnu Goru. Od Njegoša je dobio i 50 hiljada forinti za trgovinu i zelenašenje. Prvi brat je na pozajmljeni novac uzimao kamatu od 100 odsto. Istoričar Jagoš Jovanović piše da je Pero sa bratom od strica, Ðorđijem Petrovićem, “sklapao posebne trgovačke ugovore sa trgovačkim kućama u Beču, Beogradu i Carigradu“ i da je stavio ruku na trgovinu i tranzit soli i drugih strateških proizvoda uvezenih s Primorja. Dragutin Papović piše da je bogatstvo koje su „prvi crnogorski tajkuni“ uspjeli da steknu za kratko vrijeme bilo basnoslovno, u odnosu na siromaštvo ogromnog dijela naroda. Njegošev brat se sam hvalio kako je imao toliko novca da „za 10 godinah moji’em parama mogu u Crnoj Gori sud držati.“  Njegovi najbliži saradnici, serdari cucki i bajički su se takođe razmetali novcem i bahatim ponašanjem. Paralele i usporedbe s braćom Đukanović i Vučić teško je izbjeći.

Njegoš se pobrinuo da monopolske privilegije dobiju i njegov otac Tomo Markov Petrović, i ujak, njeguški kapetan i komandant Gvardije Lazar Proroković. Njegošev otac je posebno razvio kamatašenje i upisivao hipoteke nad zemljom svojih dužnika. Od prljavog novca je na Njegušima podigao svoju zadužbinu – crkvu Svetog Đorđa.

Njegošev ujak i komandant Gvardije je bio na još lošijem glasu od Toma Petrovića. Fridrih Orešković navodi u svojim memoarima da je Proroković „drski zlikovac, koji je sposoban za sve zločine i užase”.

Očigledno je da ranije priče Demokrata da se treba okrenuti životnim temama i ne vraćati u istoriju ne važe kada je u pitanju njihov politički dobitak. Ostaje da se vidi da li je u viziji Bečića i njegove partije Crna Gora građanska i evropska zemlja ili je, sada, zgodnije ponovo dijeliti narod, podastirući pred njega njegoševske vrijednosti. One stvarne književne, ali i mitske s tajkunsko mafijaškim elementima.

Možda će tako lakše ostati na vlasti.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STANOVI ZA PRIVILEGOVANE IZMEĐU PARLAMENTA I USTAVNOG SUDA: Što se grbo rodi…

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svako ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u vidu stana i(li) stambenog kredita. Država bi, ipak, u toj priči morala imati i obavezu više

 

 

Predlažući parlamentu da usvoji njihov Prijedlog zakona o porezu na imovinsku korist ostvarenu rješavanjem stambenih potreba funkcionera, Demokrate Alekse Bečića pokušavaju, kažu, da isprave jednu staru nepravdu.

Umjesto da prepričavamo i citiramo propise i odluke koji se sada preispituju – od parlamenta do suda – zamislimo osobu X, funkcionera neke od tri grane državne vlasti iz vremena vladavine DPS-a. Zahvaljajući tadašnjim propisima i vlastitoj snalažljivosti, uticaju ili dobrim vezama, X je riješio stambeno pitanje. Odlukom vladine Komisije, omogućeno mu je da stan koji je tada vrijedio 100.000 eura kupi za 20.000. Plaćajući narednih 10, 15 ili 20 godina po koju desetinu eura mjesečno.

Sad preskočimo koju godinu, pa dođemo do suštine predloženog zakona: ako danas taj stan vrijedi 150.000 eura, država bi osobi X mogla/morala da ispostavi poreski račun na 120.000. Pošto toliko, po tržišnoj računici, sada vrijedi onih 80 odsto stana koje su mu onomad poklonjene. A stopa poreza koji se namjerava uvesti na korist ostvarenu kupovinom državnog stana, povlašćenim kreditom ili dodjelom građevinskog zemljišta (placa) iznosi 100 odsto. Račun bi bio umanjen za dokazana ulaganja koja su povećala vrijednost stana, a novonastali dug morao bi se izmiriti u najviše 120 mjesečnih rata.

Moguće je da je X, u međuvremenu, prodao ili poklonio sporni stan ili plac. Ali, to ne utiče na novonastali dug i njegov iznos. Prikupljeni novac, predlažu Demokrate, išao bi u budžet za dijagnostiku i liječenje djece i odraslih u inostranstvu, kad im takva pomoć nije dostupna ovdje ni u ustanovama sa kojima Fond ima ugovor. Iako se pitanjem kako se sada liječe ti pacijenti nijesu bavili, predlagači zakona računaju da bi izrečena pažnja za pacijente bez mogućnosti adekvatnog liječenja trebala biti razlog više da njihov prijedlog ostavi pozitivan utisak na, kako se to kaže, stručnu i laičku javnost. Jednom riječju – glasače.

Zainteresovane publike svakako ne manjka.

Svako onaj ko je poslije punog radnog vijeka ostao podstanar, ili je stan kupio po tržišnoj cijeni i otplaćivao ga dvadesetak godina, zainteresovan je za priču o povlašćenima koji su, iz njihovih poreza i doprinosa, dobijali darove u iznosu i do četiri petine vrijednosti stana od stotinjak kvadrata. Interesovanje, srazmjerno, raste ako je taj neko mogao da dobije državnu pomoć bez oglasa i javno obznanjenih kriterijuma, a da se podaci o tome kome je i koliko dato u novcu i nekretninama označe kao tajni podatak.

Na spisku objavljenom 2019, tokom mandata Vlade Duška Markovića, bilo je 96 pomognutih funkcionera. Njih 13 dobilo je stan, a 83 kredit. Dvije godine kasnije, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića, tim Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije evidentirao je najmanje 580 korisnika stambenih privilegija, među njima i 175 javnih funkcionera. Od njih smo saznali da ni ti podaci nijesu kompletni pošto je dio arhive bio uništen.

Brojevi s početka ovog teksta, koji se tiču dobijenih kvadrata i njihove cijene, predstavljaju simulaciju tadašnjeg modela, ali postoje i vrlo konkretni podaci o makar dijelu učinjenog.

Nataša Pešić, danas sekretarka Državne izborne komisije, dobila je stan od 65 kvadrata, pa kredit od 30.000 eura. Povlašćene kredite dobili su i sadašnji specijalni tužilac Miloš Šoškić i zamjenica vrhovnog državnog tužioca Jelena Đaletić. Lidija Vukčević, danas tužiteljka u Vrhovnom državnom tužilaštvu, kupila je 75 kvadrata za 12.915 eura. Suspendovanom tužiocu Saši Čađenoviću, koji je državni stan od 89 kvadrata kupio za 15.326 eura, danas se sudi.

Vesna Medenica, prvostepeno osuđena na deset godina zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, primanja mita, protivzakonitog uticaja…, dobila je od države stan od 80 kvadrata pa ga poklonila ćerki. Dvije godine kasnije od Vladine komisije zatražila je 30.000 eura za rekonstrukciju naslijeđene kuće. Odobrili su joj 40.000, uz umanjenje obaveze otplate na 8.000 eura, prije dodatnog popusta za jednokratnu uplatu. Miljan Perović dobio je novi kredit od 40.000 dok je još otplaćivao prethodni, od 30.000.

Šta je komisija u tim slučajevima smatrala „neriješenom stambenom potrebom“? U predmetu Stanovi SDT tvrdi da je vladina Komisija, pride, odobravala kredite za poboljšanje uslova stanovanja iznad propisanog limita od 15.000 eura. Da li je to tačno i je li učinjeno krivično djelo, odlučiće sud. Ali, ukus nepravde neće nestati ni ukoliko presuda bude oslobađajuća.

Međutim, ova priča ima i drugu stranu. Šta ćemo, recimo, sa sudijom koji je dvije ili tri decenije radio za (malu) državnu platu, plaćao kiriju u mjestu u kojem sudi i tek pred penziju dobio priliku da kupi prvi stan? Njegov kolega sa fakulteta mogao je da ode u advokaturu.

Inženjer u ministarstvu mogao je da potraži posao u banci ili telekomunikacionoj kompaniji. U prvom kvartalu 2019. prosječna neto zarada u zemlji bila je 512 eura, u finansijama i osiguranju 989, a u informisanju i komunikacijama 723 eura. To su prosjeci čitavih sektora. O platama u sudstvu nešto govori i izvještaj specijalne izvjestiteljke UN kojoj su se sudije žalile da im zarade nijesu srazmjerne odgovornosti, posebno kad od njih moraju plaćati i smještaj za sebe i svoju porodicu.

Za čovjeka koji je poslije toliko godina prvi put riješio stambeno pitanje, prošao propisanu proceduru i otplatio sve što je ugovorio sa državom, odluka vladine Komisije mogla je predstavljati dio pripadajuće naknade za odgovoran posao koji je radio uz krajnje neadekvatnu naknadu. Naravno, ostaje pitanje njegovog kolege sa istom platom i stažom, koji je stan kupio sam ili do penzije ostao podstanar. Ako je pomoć bila nadoknada za malu državnu platu, po kom je kriterijumu pripala jednom, a drugom nije? Koliko je, uostalom, sudija nezavisan ako mu za stan treba nečija preporuka kod izvršne vlasti?

A povlastice su stizale i do Ustavnog suda. Nekadašnjem predsjedniku Dragoljubu Draškoviću dodijeljen je stan od 109 kvadrata, a tadašnjem sudiji Budimiru Šćepanoviću od 96. Prema Vijestima, stanove po povlašćenim uslovima kupile su i sadašnja predsjednica Suda Snežana Armenko i sutkinja Jelena Ružičić.

To nas uvodi u drugi, ustavnopravni, dio priče o stanovima s povlasticom.

Ustavni sud je 30. juna utvrdio da dva stava člana 29 nekadašnjeg Zakona o održavanju stambenih zgrada, dok su važila, nijesu bila saglasna sa Ustavom. Riječ je o dijelu Zakona koji je omogućuio privilegovanu podjelu stanova i tambenih kredita, a koji je izbrisan iz Zakona prije četiri godine.

Državni parlament je, prema obrazloženju odluke Ustavnog suda, usvajajući sporni propis prepustila Vladi, opštinama i pravosudnim tijelima da urede ono što se moralo propisati zakonom. Junska odluka više od četiri mjeseca nije otpremljena (objavljena u Služvenom listu). Onda je, 11. novembra, Ustavni sud saopštio da su ispunjeni poslovnički uslovi za njeno preispitivanje. Poslovnik o radu Ustavnog suda za tako nešto traži „nova saznanja ili činjenice bitne za pravilnost odlučivanja“. Koja su to saznanja, Sud javnosti nije predočio. Iz onoga što su Vijesti prenijele o zahtjevima troje sudija Ustavnog suda zasad se vidi da oni iste odredbe (ne)važećeg zakona čitaju drugačije nego što ih je Sud pročitao u junu. Sutkinje Armenko i Ružić tražile su izuzeće iz odlučivanja o preispitivanju junske odluke, ali su njihove kolege odbile taj zahtijev. Ob­je su, potom, glasale da Ustavni sud preispita vlastitu odluku staru nepunih pet mjeseci.

Ako Skupština, u međuvremenu, usvoji prijedlog Demokrata, za novi poreski račun biće dovoljno da se utvrdi kako je funkcioner po nekom od spornih  propisa ostvario korist. I onda mu se ispostavi rješenje o poreskom dugu. Za njegovo plaćanje, ako uzmemo aproksimativan primjer s početka teksta, treba izdvajati hiljadu eura mjesečno tokom deset godina. Pod uslovom da mu odobre najduži rok otplate.

Podijeljena su mišljenja o (ne)pravednosti te odluke.

Ustav, izuzetno, dopušta povratno (retroaktivno) dejstvo pojedinih zakonskih odredbi kad to zahtijeva javni interes utvrđen u postupku donošenja zakona.  Skupština tek treba da objasni eventualnu podršku prijedlogu zakona koji propisuje da punu današnju vrijednost dodijeljenih stanova i kredita plate i ljudi koji su postupili po tadašnjim pravilima, ostali u propisanim okvirima dodijeljene pomoći i odavno izmirili ugovorene obaveze prema državi. To pitanje ostaje i ako Ustavni sud promijeni odluku.

Crna Gora, odnosno njene vlasti, imaju pravo i obavezu da provjere svaku vrstu državne pomoći za koju postoje sumnje/dokazi da je neko zaobišao pravila, dobio više nego što mu je propisima pripadalo ili prećutao ono šta već ima. Ali, ako istovremeno odluči da nove finansijske obaveze nametne i onima koji su stanove ili stambene kredite dobili ispunjavajući sve ono što je država u to vrijeme zahtijevala, valja da objasni kako je taj čovjek mogao znati šta će mu država/vlast, pored tada ugovorene cijene, još jednom naplatiti.

Od tog odgovora zavisi i koliko vrijedi potpis države Crne Gore na ugovorima koje danas zaključuje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo