Povežite se sa nama

FOKUS

Kum i kuriri

Objavljeno prije

na

Crta ispod izbora 14. oktobra je povučena: partije manjinskih naroda ulaze u vladu sa koalicijom Evropska Crna Gora, predsjednik DPS-a Milo Đukanović ,,otvorio je vrata” za povratak na neku od najviših državnih funkcija.

Samo treba baciti pogled na taj prizor: vlast će činiti Demokratska partija socijalista, na čelu sa Milom Đukanovićem, Liberalna partija koja imenom asocira na Liberalni savez, Bošnjačka stranka, albanske partije i Hrvatska građanska inicijativa. Vlastite žrtve Đukanović je pretvorio u vlastite sluge. I nakon njegovog gubitka izbora, na vlasti će nam biti kum i kuriri.

U zemlji niskih očekivanja kao što je ova, nije pitanje samo što su predstavnici manjina riješili da idu sa Đukanovićem, nego što su otišli – trke. Iako se diče titulom ,,autentičnih zastupnika” svojih naroda nijesu bili u stanju čak ni da ispostave zahtjev da njihov predstavnik bude, na primjer, predsjednik parlamenta. Stidljivo su iz BS pripomenuli kako bi neko njihov mogao biti – potpredsjednik. Bošnjaka, Albanaca i Hrvata u Crnoj Gori ima oko 17 odsto, crnaca u Americi – između 12 i 13 procenata. Pa vidi Baraka Obamu. Autentični zastupnici ovdje su ,,prirodni saveznici”.

Utrka lidera manjinskih partija samo dodatno pokazuje da im nije ni u primisli da boravkom u vlasti mijenjaju suštinu apsolutističke vladavine Crnom Gorom. Osim toga, oni su odavde i znaju kako je DPS na različite načine krao i silom otimao glasove. Znaju i da je svaki opozicioni glas, šta god o programu opozicije mislili, dobijen bez prisile. Zato Đukanovićeve ,,prirodne saveznike” valja tretirati kao svjesne saučesnike u zločinu prekrajanja izborne volje građana.

Deset dana nakon izbora i nakon što su građani zaspivali i budili se iščekujući šta će reći sveprisutni Suljo Mustafić objavljeno je zajedničko saopštenje DPS-a i BS o tome da su te dvije partije i prije izbora dogovarale brak. Svega je bilo u minulih 23 godine od uvođenja višestranačja, ali ovako direktne obmane vlastitih birača – ne. Da li je ikada iko tokom izborne kampanje čuo ijednog predstavnika BS da su se, bez obzira na ishod glasanja, bezuslovno obećali Đukanoviću? I da nije drugih razloga, ovo naknadno otkriće o hotimičnoj prevari bilo bi dovoljan razlog da se vlasti, koju formira DPS sa satelitima, ospori demokratski legitimitet. Udruženim saopštenjem DPS-a i BS-a praktično je opovrgnuta priča kako će manjinske partije vlastima služiti kao dekor. Biće upregnute. Ovom prilikom da operu neistinu Mila Đukanovića da je njegova koalicija osvojila 180.000 glasova, drugi put – za šta bude trebalo.

Nije mali posao u pitanju. Samo za pranje Đukanovićeve biografije dosad je potrošeno tušta i tma – što para, što partija, što intelektualaca – i još neprijatno miriše. Naročito kad se, na primjer, pojavi bivši Karadžićev ministar Momčilo Mandić i kaže kako

ne može da zaboravi pomoć u džebani i dragovoljcima koju su Milo Đukanović i njegova vlada 1994. godine upućivali Vojsci RS – od Foče preko Srebrenice do Bihaća.

Onda nam je avionom Filipa Vujanovića doletio Bakir Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva BiH i potpredsjednik SDA, u dvodnevnu posjetu. Što je sletio, obnarodovao je da je došao da ohrabri BS da udruži snage sa poraženom Đukanovićevom koalicijom i pride objasnio da se baš posigur ne zna kakva je bila Đukanovićeva uloga u godinama kad je ubijana njegova Bosna, ali da se pouzdano zna da se Đukanović hrabro sukobio sa Miloševićem. Danas odnosi između Crne Gore i BiH bujaju kao ljiljani. Valjda zato, osim sa državnim predstavnicima, on se sreo i sa predstavnicima BS i Đukanovićem kao šefom DPS. Samo su problem datumi. Đukanović se razišao s Miloševićem 1997, a Srebrenica je zaklana 1995. godine. I bosanske izbjeglice, koje su ovdje tražile spas, vraćene su nalogom Đukanovićeve vlade pod nož Karadžićevoj i Mladićevoj vojsci 1992. Ne može biti da je baš slučajno zapisano da neki zločini ne zastarijevaju.

Bakir Izetbegović važi za odmjerenog i pristojnog političara. Ovih dana na Cetinju i u Podgorici nije bio ni odmjeren ni pristojan. Ni državnik. Radio je tačno ono što halapljivi predstavnici susjednih zemalja rade u BiH, petljajući se u njene unutrašnje stvari.

Zar impresioniran crvenim tepihom, Izetbegović je propustio da se na Cetinju sretne sa nekima od onih koji su pod Lovćenom onih lednih bosanskih zima, uprkos Đukanovićevoj do zuba naoružanoj policiji, uprkos njegovoj propagandi koja im je ucrtavala žig izdajnika, znali iz hiljada mladih grla zapjevati braniocima Sarajeva. Umjesto priznanja, svojim ,,neznanjem” Vujanovićev gost je povrijedio baš tu najljepšu Crnu Goru.

Stvari često nijesu kao što izgledaju, inače ljudi ne bi morali da čitaju Monitor. Nije Izetbegović, dok mu se sve kod kuće ruši, došao da ugoni Sulja Mustafića u bratstvo sa DPS-om. Umiju to domaće snage i bez njega. Došao je da ohrabri Mila Đukanovića da on njemu pomogne ne bi li SDA, nakon što su smijenjeni njeni ministri u državnom parlamentu BiH, kako opstala na vlasti. Tamošnji igrači Milorad Dodik i Fahrudin Radončić dobri su Đukanovićevi jarani. Riječ je o priznanju moći Mila Đukanovića da indirektno utiče na rasplet borbe za vlast u Sarajevu. Izetbegović je bio tu da pokaže kako može biti od koristi Đukanoviću, ako odigra u njegovu korist u mutnim i prevrtljivim postjugoslovenskim savezništvima i političkim neprijateljstvima. Taj regionalni pogled na stvari, crnogorska opozicija ubuduće mora mnogo više imati na umu. O njoj se u komšiluku malo zna, a ono što se zna, loše je po nju. Vrijeme je da neki opozicioni prvaci skupe hrabrosti, pođu do Sarajeva, i pogledaju mu u oči. Stid je za ljude.

Izetbegovićev nalaz da je Crna Gora promijenila ponašanje savršeno se uklapa u hor koji pjeva kako se ovdje ne mijenja vlast, ali se mijenja politika. Proizvodnja iluzije kretanja karakteristična je za sve diktature. To je radio Hitler, Staljin, Mao Ce Tung. Ne mora neko biti prestar da bi pamtio „Dugoročni program ekonomske stabilizacije” u SFRJ.

I sad je Đukanović najavio promjene. Kao prvo – moraće da se vrati. Na pitanje beogradskog Novog magazina da li otvara vrata za povratak na politički vrh, Đukanović je odgovorio: ,,Okolnost da sam ovako intenzivno ušao u kampanju jasno pokazuje da sam ta vrata već otvorio, a sad treba da vidimo kako ćemo pametno kroz njih proći i predstaviti se ljudima sa sastavom koji će biti u stanju da ispuni njihova očekivanja”.

Nema većeg intervjua u kojem Đukanović ne pomene Liberalni savez. Imali bi tu psiholozi posla, a i laicima je jasno: on ne može da se oslobodi sjena onih koji su stvarni tvorci ideje obnove crnogorske nezavisnosti. Pored toga, svakog dana je sve očitije: ideju nezavisne Crne Gore s početka devedesetih ova vlast nije ostvarila, nego upropastila. Zastava na Ist Riveru je jedno, suština drugo. Kad jedna od uzdanica DPS-a Daliborka Pejović odbrusi kako ,,one koji su glasali protiv svoje države” treba ,,dovest k poznaniju prava”, kao na dlanu se vidi da nije riječ o Crnoj Gori kakvu su sanjali oni što su Dubrovnik molili za oprost.

Onako kako se DPS ponaša prema Srbima u Crnoj Gori, u BiH i u Hrvatskoj se danas ne vladaju ni prema onima koji su učestvovali u oružanoj pobuni. U vrijeme referenduma u toj zemlji, prema popisu iz 1991, u BiH je živjelo 31, 3 odsto Srba, u Hrvatskoj 12,2 odsto. U obje države na krilima Miloševićeve i – kako to reći – službene crnogorske velikosrpske politike digli su se na oružje. U vrijeme referenduma u Crnoj Gori, prema popisu iz 2003., bilo je 31,99 odsto Srba. Prihvatili su volju većine. Na ovim izborima, niko od relevantnih političara koji su u vrijeme referenduma zagovarali zajednicu sa Srbijom, nije sporio suverenitet Crne Gore. Obećali su pred vlastitim biračima spremnost da se bore za njenu evropsku budućnost.

Umjesto integracije u crnogorsko društvo tako brojne zajednice, Đukanović prodaje model po kojem pobijediti Srbe u Crnoj Gori znači osigurati crnogorsku državnost. Suprotno je. On naopakom identitetskom politikom, jednako kao i beskrupoloznom pljačkom Crne Gore, ruši temelje ove države. U taj kolovrat uvlači manjinske zajednice. Njenim liderima spremio je ulogu Ranka Krivokapića. U Krivokapićev SDP se više niko ne nada, njih slabo ko ozbiljno i kritikuje. Računaju ljudi – šteta na njih trošiti riječ.

Odlukom da, sedam godina nakon referenduma, u trenutku kad ne postoji politička snaga koja osporava crnogorsku nezavisnost, Đukanoviću produže vladanje, manjinske stranke su se kandidovale za ulogu dežurnog krivca. Ako ne uspije da odoli iskušenju da na leđa manjinskih predstvanika svali krivicu što nije uspjela da osvoji dovoljan broj glasova Crnogoraca i Srba, opozicija će samo DPS-u dodati vjetar u leđa. Ogromne deficite, pogotovu u odnosu prema manjinskim zajednicama, većina opozicionih snaga, tek treba da otkloni. Nije dovoljno Srebrenicu i Bukovicu pripisati Đukanoviću, trebaće puno moralne hrabrosti da se neki opozicioni lideri suoče i sa svojom odgovornošću, za to što je ovdje carovalo zlo i što su održavani projekti koji su zločin podrazumijevali. U tom pravcu, programsko zalaganje Demokratskog fronta za donošenje zakona o lustraciji je od izuzetnog značaja.

Postizborno prljavo kazalište ne može potrijeti veličanstven odgovor crnogorskog društva na izborima. Ono je pokazalo da je nadišlo Đukanovića. Za lidere ćemo vidjeti. Priliku da pokažu šta mogu oni koji su osvojili opozicione glasove imaće u Nikšiću. Tamo nema ni Bošnjačke stranke, ni albanskih koalicija, ni Hrvatske građanske inicijative. Đukanovićev rodni grad će pokazati ima li on rezervne resurse u opozicionim redovima.

Prema posljednjim vijestima, Inicijalni odbor Pozitivne Crne Gore u Nikšiću predložio je Glavnom odboru te partije da počne pregovore sa Demokratskim frontom i Socijalističkom narodnom partijom o formiranju vlasti u tom gradu. Uslovi su, u principu, u redu, ali neki nijesu primjereni gradnji koalicije na lokalnom nivou. Druga je stvar ako bi se o tim principima razgovaralo prilikom neminovnog stvaranja širokog antimonopolskog saveza u Crnoj Gori.

Jesen je donijela žute dunje. Pitanje je samo za koga su.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

FOKUS

JUGOSLOVENSKI NARODI POSLIJE JUGOSLAVIJE: Bolje juče

Objavljeno prije

na

Objavio:

Datum republike obilježavao je  godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Potom dolazi 1. decembar – koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918, stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. U praksi to je bila kraljevina prvog naroda, tj. njegove klike,  u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepriznati narodi. Ujedinjenju prethodi tzv. Podgorička skupština koju  su organizovali Beograd i srbijanska vojska koja je, po riječima vojvode Mišića , okupirala Crnu Goru

 

 

Novembar je pun istorijskih događaja koji su imali veliki uticaj na region i više od regiona. U subotu pada 29. novembar, nekadašnji Dan republike bivše socijalističke Jugoslavije koji se prvi put slavio 1945. godine. Tada je nova država i zvanično postala republika. Datum je obilježavao godišnjicu Drugog zasijedanja AVNOJ-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) održanog ratne 1943. u Jajcu. Tamo je donesena odluka o federalnom ustrojstvu buduće zajedničke države čime je srušen velikosrpski unitarni koncept ranije monarhije. Starije generacije koje su živjele u SFRJ pamte Dan republike po dva neradna dana, svečanim akademijama, školskim priredbama i crvenim maramama đaka prvaka koji su tog dana postajali Titovi pioniri i polagali svečane zakletve.

Za razliku od drugih ex-YU zemalja, u Crnoj Gori i Srbiji Dan republike je ostao praznik zbog birokratskih zavrzlama sve do 2002. godine kada ga je ukinula Savezna skupština Miloševićeve “krnje” Jugoslavije. Sjećanje na datum i dobre trenutke bivše zemlje je dobrim dijelom narušeno ratnim 90-tim u kojima se kao kula karata raspalo ono što su ranije generacije stvarale decenijama.

Odmah nakon 29. novembra dolazi i drugi značajan datum – 1. decembar koji slave mnogi kojima se nije sviđala partizanska ideja o jednakosti naroda i zemalja bivše države. Na taj dan je 1918. godine stvorena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca (KSHS). U praksi to je bila kraljevina samo prvog naroda, tj. njegove klike i u kojoj su bili potčinjenji i pomenuti i nepomenuti/nepriznati narodi.

Nedavno je i vučićevski (i nacionalno ostrašćeni) gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš najavio da je 1. decembar njegov dan proslave “Ujedinjenja Srbije i Crne Gore” koji će se zvanično obilježiti u njegovoj opštini. Skup će upriličiti ekstremisti srpskog sveta čije okupljanje je već blagoslovio i episkop Mileševski Atanasije. Ovaj episkop, u čiju jurisdikciju ulazi opština Pljevlja i dio Bijelog Polja – otrgnuti od teritorije Crnogorske crkve 1918. godine, je od Vučićeve vlasti nedavno dobio titulu “mitropolita” kao i njegov nacionalno i politički ostrašćeni kolega iz Nikšića. Vranešu je neprihvatljiv 20. novembar kao Dan opštine i oslobođenja Pljevalja od nacista i njihovih kvislinga čiji je vatreni podržavalac zajedno sa Vučićevim “mitropolitima”. Vraneš se požalio da su partizani poslije oslobođenja pogubili određeni broj kvislinga bez suđenja. Stoga i nova proslava.

Kada je tzv. “ujedinjenje” u pitanju i stvaranje KSHS, njemu prethodi opet novembarski datum održavanja tzv. Velike narodne skupštine srpskog naroda u Podgorici poznatijeg kao Podgorička skupština od 24. do 29. novembra 1918. “Skupštinu” su organizovali Beograd i njihova vojska koja je, po riječima srbijanskog generala Živojina Mišića,  okupirala Crnu Goru  i ugušila svaku agitaciju protiv srpskih imperijalnih planova. Tako je 26. novembra donijeta odluka (aklamacijom) o zbacivanju dinastije Petrović i da se Crna Gora “ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića”. Slična ujedinjenja i prisajedinjenja su slijedila u drugim djelovima Jugoslavije uz krvavi teror, represalije i pljačke “oslobodilaca” koje ni najmanje ne zaostaju za sličnim nuspojavama 1945. godine. Za malobrojnije narode i ondašnju građansku inteligenciju 29. novembar 1943. i 1945. je značio veliki korak naprijed u emancipaciji i pored komunističkog jednoumlja.

Vremenom je jugoslavenski socijalistički sistem postao puno liberalniji i tolerantniji u odnosu na sovjetski mrak u porobljenim zemljama istočnog bloka i čiji “bratski zagrljaj” je Jugoslavija izbjegla za dlaku. Crna Gora je u socijalizmu doživjela najveći ekonomski procvat u svojoj istoriji. Izgrađeno na desetine fabrika, puteva, mostova i osnovan je univerzitet u glavnom gradu. Industrija je kasnije sva nestala ili razgrabljena tokom  vlasti Momira Bulatovića,  Mila Đukanovića i kumova. Ulaganja u socijalističku Crnu Goru su velikim dijelom omogućena zahvaljujući Fondu za nerazvijene republike i autonomne pokrajine koji su finansirale Slovenija, Hrvatska i Vojvodina. Crnogorski budžet je tokom investicionih zamaha bio dotiran i do 85 odsto iz savezne kase i Fonda.

Krajem 60-tih u Jugoslaviji dolazi i do liberalizacije putovanja, ukidanja viznih režima sa zapadnoevropskim državama i mogućnost momentalnog zapošljavanja u Zapadnoj Evropi zahvaljujući bilateralnim sporazumima Titove vlasti. Takva mogućnost je i dalje pusta želja za većinu ex-YU država – mimo Slovenije i Hrvatske. Slobode i standardi ondašnje Jugoslavije su bili san porobljenih istočnoevropskih i sovjetskih naroda.

Sredinom ove godine Numbeo je objavio novo istraživanje Indeksa kvaliteta života (LQI) u svijetu i Evropi. Numbeo je najveća svjetska online baza podataka za unose troškova života, kvaliteta, bezbjednosti, zdravstvene zaštite, zagađenja itd. Podaci nisu zvanična statistika, ali daju uvid u svakodnevna iskustva građana i omogućavaju brzo poređenje životnih uslova širom svijeta. Po ovom indeksu (kojim je obuhvaćeno 89 država) među prvih 20 se nalaze i Slovenija (19. mjesto) i Hrvatska (20. mjesto). Kao takve pretekle su mnoge zapadne zemlje – Britaniju, Francusku, Belgiju, Italiju, Kanadu itd. U bazı podataka nema Crne Gore i Kosova, dok je BiH na 49. mjestu, Srbija 59. a Makedonija na 63. mjestu. Kada je Evropa u pitanju, od 37 sondiranih zemalja, kvalitet života u Sloveniji je na 13. mjestu dok je Hrvatska na 15. mjestu. Na začelju kolone su BiH (30.mjesto), Srbija (33.) i Makedonija (34.) dok su na dnu Rusija, Ukrajina i Albanija.

Slični Indeks ljudskog razvoja (HDI), ali sa različitom metodologijom računanja, objavljuju Ujedinjene nacije (UN) tj. njihov Program za razvoj (UNDP). Slovenija i Hrvatska su i po ovom indeksu lideri u nekadašnjoj Jugoslaviji kada je u pitanju kvaliteta života po parametrima zdravlja, obrazovanja i visine primanja. Na posljednjoj  rang listi (2023. godine.) Slovenija je na 21. mjestu od ukupno 193 članice UN-a. Hrvatska dijeli 41. mjesto sa Latvijom dok Crna Gora dijeli 47. mjesto s Argentinom. Srbija je 62. zajedno sa Kosta Rikom. BiH je na najnižem 74. mjestu.

Jedan od najboljih pokazatelja kvaliteta života jedne zemlje je prohodnost njenog pasoša diljem svijeta. Po rang listi Henley & Partners (međunarodna konsultantska firma specijalizirana za migracije) za 2025. godinu svrstava slovenački pasoš kao šesti u svijetu (u grupi sa 5 drugih zemalja) s kojim se može bez vize u 185 zemalja. Hrvatska je sedma (sa još 5 država) sa 184 destinacije bez vize. Srbija je 35. mjestu sa 137 država za koje ne treba viza dok je Crna Gora na 42. mjestu sa 128 bezviznih destinacija. Inače, Slovencima i Hrvatima odavno ne trebaju vize ni za prekomorske zemlje kao SAD, Kanada, Australija što se nije moglo ni sa nekadašnjim SFRJ pasošem. Ostali Jugoslaveni i dalje ne mogu bez vize ni za Britaniju i Irsku.

I pored globalnih ocjena koje su bolje nego u doba SFRJ, i dalje veliki broj Slovenaca gaji pozitivno mišljenje o bivšoj državi. Po posljednjem istraživanju Gallup agencije objavljenog ovog mjeseca 45 odsto Slovenaca smatra da im je raspad Jugoslavije naštetio. Onih koji misle suprotno je manje – 41 odsto. U Srbiji  su najnezadovoljniji raspadom SFRJ. Čak 81 odsto misli da im je sada gore, a samo 4 posto da je bolje. U Crnoj Gori 65 odsto misli da je sada gore naspram 15 odsto suprotnog mišljenja. Postotak nezadovoljstva raspadom Jugoslavije je veliki i u BiH (77 odsto) i Makedoniji (61 odsto). Na suprotnoj strani stoje Hrvati (55 odsto da je sada bolje naspram 23 koje se ne slažu) i Kosovari (75 naspram 10 odsto u korist raspada SFRJ). Ove dvije države  imaju traumatično ratno iskustvo iz 90tih ali i pobjednički ishod u ratu sa Srbijom za razliku od BiH gdje je rezultat neriješen.

Jugoslaviji je u osvit rata 1990. godine nuđen ubrzani proces pristupanja tadašnjoj Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ), preteči EU, kao i članstvo u NATO-u. EEZ se uzaludno nadala da će to biti dobra šargarepa najprosperitetnijoj zemlji socijalističkog bloka da ubrza reforme i ostavi po strani nacionalističko ludilo koje su potpirivali protivnici tekovina 29. novembra. I pored ekonomskog prosperiteta mase su se povele za onima koji su slavili 1. decembar 1918. (i 26. novembar) i njihovim drugarima koji slave 10. travanj 1941. U tome su izgleda imali i jaku podršku onih koji  danas slave Oktobarsku revoluciju, koja po novom kalendaru pada 7. novembra, i koji opet dižu spomenike Staljinu i njegovim zločincima.

Danas je Crna Gora pred vratima EU, kao što je nekad bila Jugoslavija u predvorju EEZ-a. Vlada se nada zatvaranju još nekoliko poglavlja do kraja ove godine i zatvaranju svih 33 poglavlja do kraja iduće godine. Iz EU stižu snažni signali da je to moguće i da su spremni na puno toga zažmuriti kako bi malena Crna Gora (s parametrima u domenu statističke greške) postala 28. članica bloka. Kao i 1990.godine  postoje jake sile gravitacije koje žele da je opet uvuku u kaljužu srpskog (krimi) sveta.

Izbor stoji – ili bolje sjutra ili bolje juče.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNOGORSKA DIPLOMATIJA, LOBISTI I RASLOJAVANJE U SRPSKOM SVETU: Vrijeme tranzicije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prekompozicije u vlasti i snagama donedavno lojalnim Beogradu će odrediti i pravac  i pogotovo tempo kojim će Crna Gora ići prema EU

 

 

U srijedu poslije podne u Vašingtonu je, u zakupljenoj sali Hotela Willard Intercontinental, održana svečanost povodom 120 godina uspostave diplomatskih odnosa između tadašnje Knjaževine Crne Gore i Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Državni mediji su javili da su svečanosti pored predsjednika Jakova Milatovića, “prisustvovale brojne zvanice američke administracije, Kongresa i diplomatskog kora”. Od “brojnih zvanica administracije” je bio prisutan Danijel Loton, zamjenik pomoćnika državnog sekretara za zapadnu srednju Evropu i južnu Evropu u Birou za evropska i evroazijska pitanja Stejt dipartmenta. Od kongresmena su bili prisutni republikanski kongresmen iz Ohaja Majkl Tarner i demokratska kongresmenka iz Mejna Šeli Pingri. Pingri je inače jedini preostali član crnogorskog kokusa u Kongresu (koji je nekada brojao preko 40 kongresmena uključujući i tri predsjedavajuća kongresnih komiteta).

Predsjednik je, nakon uvodnih osvrta na 1905. godinu, naglasio da su Sjedinjene Države “bile među prvim državama koje su priznale našu nezavisnost i od tog trenutka dosljedno stoje kao principijelan i pouzdan partner.“ Milatović je dodao da je “naš politički dijalog procvjetao, a saradnja se produbila u oblasti bezbjednosti, odbrane, energetike, infrastrukture, investicija, kulture i obrazovanja“.

Sudeći po navodno “brojnim zvanicama američke administracije” i njihovom rangu na svečanosti u Vašingtonu, prije se može reći da je dijalog zamro umjesto “procvjetao”. Letargija traje od kada je u crnogorsku ambasadu stigao Jovan Mirković,  prijatelj sadašnjeg premijera ali i prethodnog vladara Crne Gore i njegovog glavnog savjetnika koji se slovi za osobu blisku Kremlju.

O  dometima  crnogorske diplomatije govori i činjenica da za obilježavanje ovakvog jubileja nije osigurana jedna od sala u kompleksu Kongresa (zgrade Cannon ili Ford), ili makar sala Biblioteke Kongresa, što je uobičajena praksa za događaje ovakvog ranga. To bi u normalnim okolnostima bila stvar formalnosti da je to traženo preko crnogorskog kokusa u Kongresu koji sada ne postoji. Ambasadu, Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) i premijera očigledno ne zanimaju ni kokus ni lobiranje za dobre odnose sa SAD-om u trenutku kada druge zemlje u našem okruženju (od kojih neke imaju pretenzije prema Crnoj Gori) marljivo rade da osnaže svoje kokuse.

Ambasada i ministarstvo Ervina Ibrahimovića su tražili sastanke sa najvišim američkim zvaničnicima još sredinom ljeta i za predsjednika Milatovića i premijera Milojka Spajića čija ranija posjeta SAD-u je doživjela fijasko. Po pouzdanim informacija našeg lista, Milatović je pokušavao osigurati od sredine jula prisustvo državnog sekretara Marka Rubia za svečanost u srijedu. On se  u maju, prilikom obilježavanja 30 godina Dejtonskog sporazuma u Ohaju, sreo sa Rubiovim zamjenikom Kristoferom Landauom zahvaljujući intervencijama u zadnjem trenu mimo neupućenih savjetnika Milatovića i ambasadora Mirkovića. Ove srijede Milatović se morao zadovoljiti sa zamjenikom pomoćnika državnog sekretara Lotonom. Isti dan je u Stejt dipartmentu direktor srbijanskog Telekoma Vladimir Lučić primljen od Brendona Hanrahana koji ima viši rang od Lotona. Postoje neke najave, dok ovaj broj izlazi u štampu, da će Hanrahan kasnije primiti i Milatovića. To je opet daleko ispod nivoa predsjednika jedne NATO države.

Monitor neformalno saznaje da su u Stejt dipertmentu izrazili čuđenje što predsjednik države ne proslavlja ovaj značajni jubilej u svojoj zemlji gdje bi upriličio prijem za američkog ambasadora i ostale zvanice. Milatovićeva proslava jubileja u Americi bi, po rezonima američkih diplomata, imala smisla jedino ako bi je organizovao domaćin i pozvao svog crnogorskog kolegu da zajedno nazdrave dobrim odnosima.

U septembarskom intervjuu za portal RTCG Brajan Lanza, bivši šef predsjedničkog tranzicionog tima i osoba bliska predsjedniku Donaldu Trampu, je upozorila da Crna Gora “pokazuje slom diplomatskog djelovanja i propuštene prilike MVP-a i njene ambasade u Vašingtonu”. Lanza je ukazao da je “slabo primjetno da ambasada Crne Gore ostvaruje kontakte s uticajnim donosiocima odluka u Vašingtonu” i rekao da je čuo puno kritika na račun sadašnjeg ambasadora i državne vanjske politike zbog neprilagođavanja značajnim promjenama u američkoj politici od povratka Trampa.

Da se trend nastavlja bilo je vidno na sjednici Vlade od 6. novembra kada je za generalnog konzula u Njujorku imenovana Snežana Jonica, zvaničnica MUP-a. Jonica nema nikakvog iskustva u diplomatiji i konzularnim poslovima i, po nekim informacijama, slabo se služi engleskim. Pogurana je od Demokrata (koji upravljaju MUP-om) i ministra Ibrahimovića koji je dosadašnjeg konzula i kolegu u Bošnjačoj stranci Amera Cikotića prebacio u Frankfurt. Cikotića je Ibrahimović  držao u Njujorku protivno Zakonu o vanjskim poslovima. Član 92 Zakona predviđa da “vrijeme rada u diplomatsko-konzularnom predstavništvu može neprekidno trajati najduže šest godina”. Cikotić je tamo ostao osam godina.

Ibrahimović je nedavno okupio na radnom doručku i bivše ministre njegovog ministarstva radi razmjena mišljenja u okviru procesa izrade Strategije spoljnih poslova 2026–2029. Bili su prisutni i bivši DPS ministri Milan Roćen, Miodrag Vlahović i Nebojša Kaluđerović od kojih su zadnja dva bili i ambasadori u SAD-u poznati po neaktivnosti.  Ostaje pitanje da li njihova neaktivnost ima veze sa proruskom političkom orjentacijom i kriminalnim vezama njihovih nadređenih u partiji i državi.

Srđan Darmanović (nasljednik Vlahovića) i Nebojša Todorović (došao nakon Kaluđerovića) su  ostali upamćeni po saniranju nerada njihovih prethodnika i snažnom lobiranju za crnogorske interese u Americi. Darmanović je osnovao snažan crnogorski kokus koji je otvorio vrata članstvu Crne Gore u NATO-u. Brajan Lanza je u intervjuu za RTCG rekao da je Todorovićev “diplomatski rad veoma cijenjen u SAD-u”. Može biti za utjehu da sadašnji ambasador za godinu i nešto mora u penziju. Pitanje je ima li država vremena da izgubi još godinu.

U SAD su trebali nedavno putovati i politički mentori Jonice iz Demokrata CG – Boris Bogdanović i Aleksa Bečić na skup koji je organizovala Transatlantska mreža za liderstvo (TLN). Iza TLN-a koje stoji amerikanizirani Bosanac Saša Toperich (ranije Toperić). Ipak, dvojica lidera Demokrata su odustali od puta cijeneći da neće donijeti korist. Bečić je već posjetio Vašington u maju i bio govornik na skupu u privatnom Capitol Hill klubu koji je organizovao Toperich. Glavni govornik na majskom događaju je bio isti Vladimir Lučić koji je u srijedu primljen u Stejt dipartmentu. Potpredsjednik Vlade je tada zapanjio diplomatsku zajednicu neistinitom objavom na portalu stranke da je održao govor u američkom Kongresu pred članovima Kongresa. Kasnije je Bečić izbrisao dio snimka na kome se vidi publika u kojoj nije bio ni jedan kongresmen i gdje niko nije stavio slušalice za prevođenje jer su ga svi razumjeli na našem jeziku. Istina, Bečić je dan kasnije imao susret sa nekoliko kongresmena.

U Americi je nedavno bio i Andrija Mandić, predsjednik Skupštine i lider vučićevske Nove srpske demokratije (NSD). Međutim, sve je vidljiviji otklon Mandića od Prve familije Srbije čiji favorit je već neko vrijeme Milan Knežević. Mandić se oslanja na vlastite kontakte u vođenju vanjske politike nezavisno od vučićevskog Ministarstva spoljnih poslova. U tome veliku ulogu igra njegova savjetnica Nina Ofner Bokan koja je potpredsjednica Svjetskog jevrejskog kongresa (WJC) i predsjednica jevrejske zajednice u Crnoj Gori. Mandić je bio počasni gost na svečanoj dodjeli nagrade Teodor Hercl u organizaciji Svjetskog jevrejskog kongresa u Njujorku. Na skupu se Mandić sreo i sa republikanskom kongresmenkom i bliskom saradnicom američkog predsjednika Elis Stefanik. Iako nije primljen u Stejt dipartmentu, tiha voda brijeg roni. Mandićeve veze preko jevrejske zajednica, koje otvaraju mnoga vrata na Zapadu i otvorena podrška Trampovoj politici u ovom momentu možda su i jače nego crnogorska diplomatija i lobisti.

Raslojavanje u srpskom svetu u Crnoj Gori prati i raslojavanje u pravoslavnoj crkvi. Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je nedavno javno podržao pristupanje Crne Gore Evropskoj Uniji (EU) uz sve, kako je rekao ,  njene mane. S druge strane novi vučićevski “mitropolit” nikšičko – budimljanski Metodije predano radi na distanciranju Crne Gore od evropskog puta,  i na veličanju srbijanskog gospodara.

Prekompozicije u vlasti i snagama donedavno lojalnim Beogradu će odrediti i pravac kojim će Crna Gora ići.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLAST PONAVLJA MJERE, CIJENE RASTU: Limitirana Vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od prve akcije limitirane cijene do danas troškovi prehrambenih proizvoda iz Sindikalne potrošačke korpe (135 namirnica) porasli su sa 570 na 645 eura. To je 75 eura ili nekih 12 odsto. Ili, više od desetog dijela minimalne zarade

 

Nakon ljetnje pauze, Vlada se vratila akciji Limitirane cijene pokušavajući tako da stane na put ¸za većinu građana sve teže podnošljivom, rastu cijena.

„Dijalogom smo došli do rješenja“, pohvalio se potpredsjednik Vlade i ministar ekonomskog razvoja Nik Đeljošaj predstavljajući nove-stare mjere. Do njih je Vlada došla,  kazao je, nakon razgovora sa predstavnicima Privredne komore, trgovaca i proizvođača. „Akcija će biti skoro ista kao što je bila prethodna, skoro isti proizvodi, sa rokom do 31. marta“, naveo je Đeljošaj.

U odnosu na akciju koja je počela u septembru prošle godine, spisak artikala koji će pojeftiniti proširen je peletom za grijanje. Ali na njemu više nema svježeg voća i povrća. Iz Vlade objašnjavaju da je to urađeno „zbog zahtjeva poljoprivrednih proizvođača, jer su se žalili da su oni bili na udaru tih cijena“.

Ta konstatacija pokazuje kako se u timu premijera Milojka Spajića uzdaju u kratko pamćenje potrošača.  Pa vjeruju da su zaboravljeni proljetošnji podaci da se u Crnoj Gori voće i povrće prodaje uz obračun pune/najveće stope poreza na dodatu vrijednost (PDV) od 21 odsto. U Hrvatskoj  se, na primjer, na voće i povrće naplaćuje PDV po stopi od pet odsto.

Kad je ta informacija postala javna, iz Vlade su obećali da će razmotriti uvođenje slične mjere i u našim trgovinama. Potom se od smanjenja PDV-a na voće i povrće – odustalo. Nije to jedini primjer da ovdašnji kupci plaćaju namete kojima je jedini smisao punjenje državne kase.

Za jedan takav slučaj saznali smo proljetos (Reflektor, TV Vijesti). Nakon konstatacije Miloša Vukovića da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu. Nema informacije da je urađeno nešto na korist domaćih potrošača. Kada su proizvođači, već, postali žrtve uvozničkih lobija i dampingovanih cijena.

Da neko ne pomisli da se anomalija besmislenih nameta odnosi na dva, tri ili desetak specifičnih proizvoda. Tokom akcija bojkota trgovina s početka ove godine, iz jednog od ovdašnjih trgovačkih lanaca predočen je podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize…) koji utiču na cijenu proizvoda. Čineći ih skupljim, bez izuzetka.

Vlada je te prozivke dostojanstveno odćutala. Razumljiv potez, ima li se u vidu da je najveći dio narativa o uspjesima Spajićeve Vlade zasnovan na tvrdnjama da je povećanje plata i penzija (Evropa sad I i II) u Crnoj Gori dovelo da značajnog povećanja standarda. Kontinuiran rast cijena i inflacija, približno dvostruko veća od prosječne u euro zoni, ne idu u prilog tim tvrdnjama.

Tu se Vlada našla  pred teško rješivim rebusom vlastitog populizma. Dovede li njena ekonomska politika do obuzdavanja inflacije, zaustavljanja ili pada cijena osnovnih životnih potrepština u maloprodaji, imaće zadovoljnije građane ali i  veći manjak novca u državnoj kasi. I obrnuto: svako poskupljenje donosi dodatni novac u trezor.

Otud se i borba protiv skupoće vodi administrativnim mjerama, na račun marži veletrgovaca i maloprodavaca. Tako će i limitiranje cijena za sedamdesetak proizvoda (800 – 900 artikala, prema vladinoj računici, mada iskustvo prethodnih akcija ukazuje da je popis bitno kraći) biti izvedeno na račun prihoda prodavaca.

To bi, kažu, trebalo dovesti do pojeftinjenja odabranih artikala za nekih 15 do 20 odsto. Nije malo ako ste svakodnevni kupac mlijeka i mlječnih proizvoda, potrepština za bebe ili redovan konzument baš onih vrsta svježeg i prerađenog mesa koje su se našle na vladinom popisu. Nije ni mnogo kada vam iz trgovine treba, recimo, pasta za brijanje ili brijači za jednokratnu upotrebu.

„Izbor proizvoda izvršen je na osnovu podataka o njihovom udjelu u potrošačkoj korpi prosječnog domaćinstva, učestalosti upotrebe i značaju za svakodnevni život i zdravlje stanovništva, s posebnim fokusom na domaće proizvode“, saopštili su iz Vlade. Na prvi pogled, insistiranje na domaćim proizvodima moglo bi biti od koristi proizvođačima. Tamo gdje ih ima. Ograničene marže mogle bi donijeti nižu maloprodajnu cijenu a to bi, sljedstveno, trebalo privući potrošače. Pod uslovom da se prevaziđe problem koji baš i nije tako mali.

Pitanje je, naime, kako privoljeti prodavce da ne favorizuju artikle koji im ne donose očekivanu (oni bi rekli – neophodnu) zaradu. Ukoliko se još desi da, podstaknuti nižim cijenama, potrošači počnu više koristiti domaće proizvode na račun uvezene ponude, trgovci će trpjeti još veće gubitke. Neće mnogo trebati da se dosjete i nađu način da domaće proizvode sa ograničenom maržom skrajnu na najmanje vidljive police  ili ih „ubijede“ kako je neophodno da podijele teret limitiranih marži, tako što će sniziti svoje cijene prema trgovcima. U konačnom, moguće je i da iz ponude eliminišu proizvode koji im ne donose željeni profit.  U tim iskustvima treba tražiti razloge zbog kojih su domaći proizvođači voća i povrća tražili da ih zaobiđe vladina akcija.

Iz te perspektive, akcija limitirane cijene može konfrontirati trgovce i domaće  proizvođače. Ne bi bilo prvi put da Vlada za rezultat svojih poteza povučenih u dobroj namjeri dobije još veći problem.

Olakšavajuća okolnost, iz perspektive vlasti, ogleda se u tome što nemamo većih trgovačkih lanaca iz inostranstva. U pitanju je još jedan vladin rebus: dok ih priziva na dolazak (slučaj Lidl) nadajući se da će donijeti niže maloprodajne cijene, u Vladi (ne)znaju da bi ti lanci bili najglasniji kritičari administrativnog ograničenja trgovačkih marži. I da bi njihove primjedbe imao ko da čuje i uvaži.

Upravo se tako nešto dešava na relaciji Srbija – strani trgovački lanci – Evropska komisija.

Njemački dnevnik Handelsblat, pozivajući se na izvore iz holandskog koncerna Delez, piše da ta kompanija planira da do kraja godine zatvori 25 prodavnica svoje srpske flijale Maxi, koja svake nedelje u centralu šalje izveštaje o milionskim gubicima.

“Nisu u pitanju greške menadžmenta niti oštra konkurencija, već je to politička volja srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. On je krajem avgusta izdao uredbu koja neselektivno određuje trgovinske marže trgovaca. Time je pogođen i njemački trgovinski lanac Lidl“, piše njemački dnevnik a prenosi N1. Centralna mjera srpske uredbe je, slično ovoj u Crnoj Gori, ograničenje marži za dio asortimana.  „Pošto trgovci od toga moraju da podmire i sve troškove, poput zakupa, energije, marketinga i osoblja, sa takvim ograničenjem teško da mogu da posluju profitabilno“, navodi se u tekstu uz zaključak „da bi, srednjoročno, strani lanci u potpunosti mogli da napuste Srbiju“.

Strani maloprodajni lanci su o nevoljama u Srbiji obavijestili zvaničnike svojih zemalja i EU. Da je problem izbiljno shvaćen svjedoči nedavni Izvještaj EK o napretku.

U dijelu posvećenom Srbiji stoji: „Vlada je značajno intervenisala na tržištu uvođenjem, u veoma kratkom roku, ograničenja trgovačke marže od 20 odsto za širok spektar proizvoda, počev od 1. septembra 2025. godine, na period od šest mjeseci. Ova mjera dodatno je povećala neizvjesnost u poslovnom okruženju i mogla bi negativno uticati na investicione odluke i konkurentnost tržišta.“

Sličnih primjedbi nema u Izvještaju koji se tiče Crne Gore, mada je naše iskustvo sa limitiranjem marži duže od onoga u Srbiji. S tim što je kod nas u pitanju navodni dogovor sa trgovcima, a kod sjevernog susjeda odluka jednog čovjeka. Da li je ta razlika u Izvještajima motivisana odsustvom interesa ( u Crnoj Gori nema maloprodajnih lanaca sa sjedištem u EU) ili nekim političkim razlozima, druga je priča. Koja će se možda pričati kada pregovaračka poglavlja 4 i 8 (Pravo osnivanja preduzeća i sloboda pružanja usluga, odnosno, Konkurencija) dođu na dnevni red pregovora Podgorice i Brisela.

Teorija i praksa poznaju niz neželjenih efekata politike ograničavanja marži. Od „izvitoperenosti tržišta“, preko slabljenja konkurentnosti, smanjenja investicija, mogućih nestašica i suženog izbora artikala, sve do sukobljenosti sa važećom politikom i principima EU. Zainteresovani će lako naći detalje svake od navedenih teza. I još nekoliko koje nijesmo naveli.

Zato se preporučuje, a prema propisu na kome se temelji vladina Odluka o limitiranju cijena i propisuje, da se takva odluka donosi samo u posebnim situacijama i sa ograničenim rokom trajanja (Zakon o privremenim mjerama za ograničavanje cijena proizvoda od posebnog značaja za život i zdravlje ljudi). U stvarnosti, to postaje tradicija od koje „privremeno“ odustajemo samo tokom ljetnje tursitičke sezone. Da strancima uzmemo koji euro više.

Dodatno, taj Zakon eksplicitno zapovijeda da se odluke o ograničavanju cijena „moraju preispitivati periodično, a najmanje jednom u tri mjeseca“ (član 4). Vladina Odluka oročena je na četiri mjeseca i dvije nedjelje preko. Tek da ne bude izuzetak u kontinuiranom kršenju pravila i propisa tokom mandata  premijera Spajića.

Druga strane medalje limitiranih cijena morala bi biti korist koju potrošači dobijaju na račun dijela profita trgovačkih lanaca. Đeljošaj od zimus ubjeđuje javnost da je (tadašnja) akcija “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”.

Podaci iz Sindikalne potrošake korpe koju, kvartalno, objavljuje Centar za edukaciju, informisanje i sindikalna istraživanja pri SSCG, nudi drugačiju perspektivu. Po njima, trošak za prehrambene proizvode prosječne porodice u Crnoj Gori u trećem kvartalu ove godine (jul – avgist – septembar) iznosi 645 eura. To je 65 eura više od procijenjenih troškova za iste artikle u prethodnom tromjesječju. U odnosu na septembar prošle godine kada je Spajićeva vlada pokrenula prvu turu limitirane cijene rast je 75 eura.

Mjereno od oka, to je povećanje od nekih 12 odsto. Ispada kako cijene osnovnih životnih namirnica baš i nijesu limitirane. Ali Vlada jeste. Uz mnoštvo drugih ograničenja, i načinom na koji doživljava vlastitu ulogu. Inače premijer ne bi u parlamentu, na premijerskom satu, od poslanika tražio: „Vi nastavite dijalog, ali pustite mene da radim, da bi ovi građani imali da jedu“. Limitirano.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo