FELJTON
IBRAHIM ČIKIĆ: GDJE SUNCE NE GRIJE (IV): Dajte mu najjaču dozu „engleza“

Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor onlineDok su dželati odmarali pijući i pušeći, sve vrijeme su vodili tako vulgaran razgovor među sobom da sam, doista, samo zahvaljujući praznom stomaku koji sam tada imao izdržao sve to slušati, a da ne povratim od muke. Psovali su i vrijeđali tako drsko i bezobzirno da je to bilo strašno slušati. To takvo krvničko šenlučenje potraja oko desetak minuta, kada se prolomi pijani glas koji zapovijedi:
,,Ustaj!” Bila je to nova naredba.
Polahko ustadoh. Jedva sam stao na otekla stopala, iz kojih je bez prestanka tekla neka čudna ljepljiva tečnost, pomiješana sa krvlju. Teško stojim na nogama, mislim da ću se svakog trenutka srušiti. Osjećam strahovit bol u tabanima. „Okreni se prema zidu, nasloni se raširenim rukama na zid, odmakni se nogama od zida koliko god možeš i nasloni glavu čelom na dasku”. Daska je bila u visini mojih ramena. S mukom zauzeh položaj koji je bilo tražen od mene. Zaista je trebalo uložiti ogroman napor da se zauzme traženi položaj. Bol u rukama i tabanima bio je sada još jači, valjda od težine mog tijela i oteklina po udaranim mjestima, tako da sam imao osjećaj da će mi svakog trenutka pući i tabani i dlanovi.
„Dajte engleza”, začu se ponovo isti glas koji odmah nastavi: „Najjaču dozu, znate gdje treba”.
Strahovit bol koji pogodi moje testise popraćen nekim čudnim zvukom izazva nekontrolisano grčenje mišića na tijelu i odvoji me od poda. Svom silinom sruših se potrbuške na pod, okrenut licem prema tlu. Samo što se nađoh na podu začuh isti zvuk i osjetih strahovit bol po nožnim zglobovima koji je udarao direktno u mozak.
Elektrošokovi. To je englez, shvatih o čemu se radi. Bol koji sam dobio od elektrošok uređaja bio je mnogo jači od udaraca palicama. Sada su primijenili kombiniranu tehniku mučenja, naizmjenično palice i elektrošok aparat, po cijelom tijelu, od sljepoočenica i vrata pa do prepona, genitalija, butina i svih mjesta na kojima su najizraženiji nervni završeci. Udari elektrošokovima su rađeni tek onda kad bih stao u poziciju koju sam već opisao, tako da me svaki udar koji bi zadali bacao svom težinom na pod. Posebno često su koristili udare na genitalije, kako ne bih više mogao praviti mudžakedine, što su govorili dok bi izvodili seansu nada mnom. Ovakav postupak ponovili su više puta, ne dajući mi vremena ni za kakav predah. Kada su izvršili procjenu da bi mogli započeti sa ispitivanjem, naredili su da stanem uza zid, licem okrenut prema njima i jakim reflektorima. Jaka svjetlost reflektora zadavala mi je ogroman bol. Suze u potocima od jake svjetlosti teku niz moje lice. Jedva stojim od bola u očima, prvi put poslije operacija na očima preživljavam istu bol. Svjetlost reflektora dodatno mi je komplikovala i onako tešku situaciju. Instinktivno i refleksno, očni kapci se zatvoriše mimo moje volje. S mukom sam pokušao da ih otvorim, dok su niz obraze suze tekle potocima. Nije to bio plač, to su bile suze koje su izazvane jakom svjetlošću.
Vidjevši na mom licu bol koji je izazvao reflektor, a valjda prvi put čuše od mene jauk, otkriše tačku gdje sam najslabiji. Onaj kojeg su zvali Kornjačom, pošto primijeti moju reakciju, naredi:
„Donesite mu naočare, sunčane. Vidite li da ga ovo svjetlo muči više nego elektrošokovi i pendreci? A on ima i problema sa očima, pa dajte mu sunčane kako bismo lakše razgovarali!”.
Dok sam jedva stajao uza zid, ne mogavši otvoriti oči, osjetih nečije ruke na obrazima i naredbu da otvorim oči, i dok sam shvatio šta se zbiva sa mnom, neko me čvrsto uhvati za glavu i na očima mi se nađe neka čudna sprava koju svezaše na mom zatiljku. Pokušah da zatvorim oči i tek tada ustanovih da nisam u stanju to uraditi, već me strahovit bol očnih kapaka spriječi u toj namjeri. Shvatim da je to specijalna naprava koja ne dopušta da se zatvore očni kapci, a koja na krajevima ima male zupce koji onemogućavaju zatvaranje kapaka i pri svakom takvom pokušaju izazivaju njihovo krvarenje. Jedva stojim od silnih udaraca, a sada još sa ovim belajem na očima. Svjetlo reflektora upereno u moje širom otvorene oči zadade do tada neviđenu bod. Svjetlo od reflektora razbija moj nervni sistem, suze teku potocima i jedva držim koncentraciju. Padam od bola u očima. Ne mogu podnijeti svjetlo koje nanosi neopisivu bol. Dižu me i ponovo stavljaju uza zid, pri tom udarajući pesnicama po leđima, stomaku, grudima.
„Gdje ti je Allah, vjerniče, da ti pomogne?” Ovdje Boga nema, vidiš li, kukala ti majka? Pričaj, pričaj, il’ ćemo te ubiti”.
Ove riječi vratiše mi punu snagu i dovedoše do toga da nestade ama baš sve muke i boli koji sam do sada osjećao. I oči me prođoše od ovih riječi (…)
Prilično dugo su nada mnom prosipali svoju silu i krvničko umijeće, sve dok se nisu umorili. Ležao sam sav obliven krvlju po golom tijelu. Prosuše na mene kantu hladne vode i narediše mi da stanem uza zid i svi izađoše vani. Ponovo ostadoh sam, sav krvav i crn po čitavom tijelu, što od elektrošokova, što od pendreka i raznoraznih udaraca koje sam dobio od krvnika. Ostavši sam pokušah da sjednem kako bih se malo odmorio, ali u zidu iza moji leđa začuh kao neko udara po nekim čeličnim pregradama i glas koji kao da je dolazio iz same sobe.
„Ne sjedaj, balijo, zidovi su providni i mi te svakog trena gledamo!”.
S mukom ustadoh i počeh osjećati hladnoću. Tek sada sam osjetio zimu koja je vladala prostorijom. Pošto sam sve vrijeme bio potpuno go, sobu u kojoj u me mučili držali su namjerno hladnom kako bi i na taj način utjecali i vršili torturu nada mnom. Po izlasku iz zatvora od drugih uhapšenih sam čuo da su njihove sobe za mučenje bile izuzetno tople, a oni obučeni i zakopčani do grla kao bi ih mučili žeđu. Dakle, to su bile prostorije opremljene uređajima pomoću kojih su mogli praviti različite temperature. Mogli su prostoriju držati hladnom kada je to njima trebalo, a također su mogli stvarati jako visoke temperature, zavisno od njihovih procjena. Tako stojeći, drščući od hladnoće, ostao sam sam oko pola sahata, i ako sam pomom biološkom sahatu još mogao pratiti protok vremena, mislim da je već počeo i treći dan mojih patnji i stradanja. Nisam ima predstave koliko će još ovo sve trajati.
Slomljen sam i krvav, sa strahovitim bolovima u očima. Svjetlost reflektora razarajuće djeluje na moj mozak. Glava, lobanja, ma i kosa me boli. Zujanje u ušima stvara mi pritisak u glavi. Strašno! Riječi su nemoćne opisati to stanje. Ne dao dragi Bog takvo nešto više nikom kao iskušenje. Mislio sam da ću se svakog trenutka raspasti i pretvoriti u najsitnije dijelove atoma.
Naivna predstava crnogorskog režima
Povodom hapšenja grupe aktivista SDA „Monitor” je objavio uvodnik pod naslovom „O razbijanju države” u kojem se navodi i ovo:
„ Crnogorski mediji su izvijestili da je otkrivena organizacija od 12 Muslimana, uglavnom prvaka stranke SDA, čiji je cilj nasilno otcjepljenje Sandžaka od Srbije i Crne Gore. Po tvrdnji same policije ova grupa nema podršku ostatka crnogorskih Muslimana. Oružje kojima je grupa namjeravala da ostvari cilj policija je zaplijenila, a TV Crne Gore pokazala javnosti. Ono se sastojalo od tri puškomitraljeza, 13 automatskih pušaka, dvije zolje, nešto bombi, jedne radio-stanice, nekoliko primjeraka revije „Sandžak” i jednog primjerka nedjeljnika „Monitor” sa slikom srušenog mostarskog mosta na naslovnoj strani. Među opasnim oružjem koje se može upotrijebiti u dokaznom postupku nije se našao nijedan primjerak novina „Pobjeda”, „Borba”, „Politika” (a prodaju se na istim kioscima na kojima i „Monitor”) i nijedan televizor, koje su uhapšeni politički prvaci nesumnjivo, bez povremeno, čitali, odnosno koristili.
Ovakva naivna TV predstava crnogorskog režima ima podmukli politički cilj. Da se satanizuje čitava jedna nacionalno-konfesionalna grupa, a ideji međuetničke i međukonfesionalne tolerancije i suživota Crnogoraca, Muslimana i Albanaca u zajedničkoj domovini Crnoj Gori, za koju se zalaže naš list, još jednom da konotacija izdaje. A takođe i da se kompromituje ideja o samostalnoj Crnoj Gori, njenim dovođenjem u istu ravan sa apsurdnom idejom o Sandžaku kao muslimanskoj fundamentalističkoj državi”.
(Nastavlja se)
Priredio: Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (II): Simbolički dodiri

Objavljeno prije
6 danana
13 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Decenijski fenomen proslave rođendana Josipa Broza Tita, oličene u Štafeti i Danu mladosti, uz hiljade parola, poruka, ispraćaja, sletova i raznih drugih kulturno-umetničkih i sportskih manifestacija, i njihova kulturološka, sociološka, politička i etnološko-antroplološka priča o štafeti nije, niti će uskoro biti do kraja ispričana. Između iskustva normalnog, svakodnevnog života, svih društvenih slojeva i narativa namenjenih narodnim masama, koji su tom životu pridavali određeni smisao, nije zjapio prazan prostor niti je bilo ogromnih provalija. Bio je to duh otvorene i komotne, izazovne i pronicljive improvizacije, sa licem odgovornog života i ljudskog ponosa. Ljudi su živeli bez osećanja apatije, gubitništva i depresije, zadovoljni onim što poseduju i velikom nadom da će im budućnost doneti egzistencijalnu komociju i sigurnost. Sa neuništivom nadom, iskonskom verom i podstrekom ka traženju višeg cilju u svemu što su radili, bila je to svojevrsna emanacija energije, slobode, pokreta, u stvarnosti koja je tekla u veseloj lakoći nemaštine, pravoj gustini drugarstva i prijateljstva, i spremnosti da se odgovori na sve poteškoće koje život donosi.
Formalni organizator svih manifestacija, oličenih u Štafeti i Danu mladosti, bila je omladina Jugoslavije, koja je imala bezrezervnu podršku svih relevantnih institucija, počev od lokalnih do najviših državnih organa vlasti. Stara je istina: kad god se pojavi nešto novo, samim tim postaje i lepše, interesantnije, intrigantnije. To životu pridodaje dimenziju jedinstvenosti, smisla, značaja, ostvarenosti. Vođeni željom da krenu u susret nečemu što ih ispunjava, da menjaju svoju sudbinu, pomeraju i ruše granice, a ne samo da tako nešto pasivno očekuju, omladina je prihvatila poziv da, u vrtlogu emocija, svojom aktivnošću organizuje i pokrije sve proslave oko štafete. Bilo je to nesumnjivo podsticajno, jer su bili vezivno tkivo između stvarnog i izmaštanog, između mogućeg i nemogućeg, a takvi poduhvati, obično, pokrenu dobru energiju, združenu raznolikim senzibilitetima u duhu, tada, avangardnih događanja. U postrevolucionarnom periodu, puni nemira, svetlosti, radosti, u potrezi za prostorom, za nebom, mesečinom, za igrom i pevanjem, druženjem i prijateljstvom svaka njihova manifestacija imala je više lica, a istinsko je samo jedno: lice strasti i ljubavi, gde se stapaju pogledi i dodiri, kao savršenstvo međuljudske komunikacije.
Pored glavne, postojale su još i lokalne, regionalne, republičke i stalne štafete. Svake godine, glavna štafeta je polazila iz nekog drugog mesta, koja su baštinila odredjenu revolucionarnu tradiciju, u skladu sa tadašnjim standardom republičkog ključa. Obilazila je čitavu zemlju, različitim rutama, a završna, moderna i sažeta gimnastičko sletska manifestacija, sa nekoliko hiljada učesnika, organizovana je na stadionu JNA u Beogradu, pod sloganom: „Mi smo Titovi, Tito je naš“. Doček savezne štafete u svakom mestu priređivan je uz veliko uzbuđenje i radost, uz cveće, državne i republičke zastave, parole i transparente. Tamo gde bi prenoćila, omladina je uz logorske vatre i koncerte, priređivala razne priredbe i igranke koje su trajale celu noć. Lokalne i regionalne štafete slivale su se u tokove značajnijih, a uručivane su rukovodiocima na mitinzima, organizovanim u njihovim mestima. „Svaka republika je imala svoju centralnu manifestaciju proslave Dana mladosti čime su svoj doprinos davali i oni koji nisu prisustvovali završnoj svečanosti u Beogradu“. Poslednji nosioci koji su štafetu uručivali Titu birani su među najboljim radnicima, poljoprivrednicima, studentima, učenicima, i to po republičkom ključu. Kao uspomenu na taj događaj, darivan im je zlatan ručni časovnik. Inače, glavna štafeta je izrađivana od drveta, ređe pleksiglasa, ili nekog plemenitog metala, poput zlata i srebra, sa dodatkom dragog kamenja. Na vrhu palice nalazila se zvezda petokraka, buktinja ili grb, dok su poruke pionira, omladine, raznih društvenih i sportskih organizacija smeštane u unutrašnjost štafete. (U Muzeju istorije Jugoslavije čuva se više od dvadeset dve hiljade štafeta).
Od momenta polaska pa sve do predaje glavne štafete, sredstva informisanja su, svakodnevno, poklanjala izuzetnu pažnju i sveobuhvatnost, kako u informativnim tako i specijalnim emisijama i prilozima što, sa aspekta današnjeg rezona, prevazilazi svaku meru i pristojnost. Mesecima, iz dana u dan, udarna vest na tv dnevniku bila je štafeta mladosti. Pragmatično osmišljen i prilagođen, višeslojni informativno propagandni odnos uspostavlja naraciju u više smerova, poruka i skrivenih značenja. Mediji su stvarali utisak čarolije putem magije, koja je dekorisanu, stilizovanu, ubogu stvarnost izmeštala u neku lepšu dimenziju vremena i prostora, što je bio cilj i namera društvenim, kulturnim i političkim idealima toga vremena. Simbolički dodiri svih prostora kroz koje je prolazila štafeta, u čvrstom spoju života i igre mladosti, postala je nova stvarnost koja simbolište bratstvo i jedinstvo svih jugoslovenskih naroda i narodnosti, na čelu sa Josipom Brozom Titom. Taj spektakl nije bio samo ritualni ornament realnog društva, već središte njegove nestvarnosti. Pola godine Jugosloveni su se pitali, gde će štafeta konačiti. O ovom fenomenu su snimljeni mnogi filmovi, a posebno dokumentarni video zapisi, koji se čuvaju u depou Jugoslovenske kinoteke i Muzeju istorije Jugoslavije. Štaviše, mnogi umetnici poklanjali su Muzeju svoja vredna dela, inspirsana štafetom i omladinskim manifestacijama.
U želji da se, u atmosferi egzistencijalne teskobe, ovom društvenom ornamentu obezbedi vitalnost, više od onog pojavnog, organizovane su velike manifestacije, počev od mitinga pa do celonoćnih omladinskih igranki i zabava. Kroz harmonizaciju grupne interakcije pojačava se atribut društvenog angažmana. Ta potencirana atmosfera i strategija političkog inženjeringa bile su suština izazova, jer jedan pravi trenutak pobeđuje sve nevolje i sve godine nespokoja i oskudice. U predelima nade i čežnje, mladosti priliči igra, a bez nje je zabava bez obaveze da otkriva sopstvenu prirodu, da razvija i obogaćuje um. Izazov koji im upućuje štafeta mladosti delovao je kao nešto jedinstveno, a žudnja za dubljim doživljajima, po mnogo čemu, fantazmagorično. Ta iracionalna nada bila je inspirativni podsticaj da će neka slična emocija i energija ući u njihov život, kao trenutak dostojan pamćenja ili životnog trajanja.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
RAMIZ HADŽIBEGOVIĆ – ŠTAFETA (I): Simbol Dana mladosti

Objavljeno prije
2 sedmicena
7 Juna, 2025
Monitor čitaocima predstavlja eseje Ramiza Hadžibegovića na neobične i zaboravljene teme, koji su objavljeni na sajtu montenegrina.net
Kultura sećanja se teško uklapa u savremene tokove, njegove nove običajnosti i folklorne vrednosti, posebno ako se radi o nasleđu iz vremena Jugoslavije. Ti prenosivi društveni obrasci, koji su nekada bili noseći delovi celine i poretka stvari, sada govore jezikom prevaziđenosti. Svako ima pravo na svoj emocionalni doživljaj i sećanje, pa zašto bi u tome običaji i navike bili izuzeci. Mnogi svedoci istorije, s puno kontraverzi, govore i pišu o svom vremenu, a da nisu u potpunosti svesni istorijskog značaja u kome su živeli. Štaviše, i duh koji bi otkrio istinu nestaje, ostavljajući nam razne dileme i nedoumicu, jer silom se prošlost ne može naterati da progovori. U dijalogu sa prošlošću, svako uspostavlja poseban, lični odnos, a kultura sećanja je samo jedna dimenzija sadašnjosti.
Pre nekoliko decenija, što je za istorijsko pamćenje beznačajan period, društveni i sociokulturni kontekst bio je sasvim drugačiji. Živelo se, kako mnogi iz tog vremena smatraju, sa više bliskosti i intimnosti, otmeno, lagano, dostojanstveno. Ljudi su umeli da vole, znali su da brinu o drugima oko sebe, sa bogatijim socijalnim životom. Bilo bi pretenciozno nabrajati sve razlike sadašnjosti i bliske prošlosti, a još manje očekivati neočekivani konsenzus za kompromis potvrde ove teze. U pokušaju da se sagledaju lepe i ružne strane jugoslovenske stvarnosti, detinjstva, mladosti i načina života, nužno je poći od činjenice da moj intimni doživljaj i odnos prema tom vremenu u celini ne polaže pravo na objektivnost i isključivost, niti na želju da se negiraju tuđa mišljenja. Štaviše, i vreme, a ne samo ljudi, ume da se duboko srodi sa svojim zabludama ili istinama, jer činjenice koje ne ulaze u istoriju često su presudne. Sociokulturološka tumačenja, ako uopšte drže do sebe, ne polažu pravo na konačnu izvedenost. Na to pravo ne polažu ni knjige, koje interpretiraju to vreme i nastoje da tumače neke istorijske istine. Sve ovo zahteva širinu i najveću moguću analizu i određenost.
Ovo je priča o jednom društvenom fenomenu, neobičnom, ali uzorno doslednom. Mi, od davnina, volimo ili na to spontano pristajemo da živimo mimo sveta. Tako se na ovim našim prostorima, bogate šarolikosti i brojne kulturološke osobenosti, spontano pojavio jedan društveni realitet, nepoznat širim evropskim okvirima, koji je dosta dugo egzistirao kao jugoslovenska egzotika neobične filozofije života. Titova štafeta ili, kako je kasnije preimenovana u Štafetu mladosti, generisana političkim odlukama u čast rođendana „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“, imala je, navodno, više „promišljenu institucionalnu formu da identifikuje, štiti i unapređuje prava i interese mlade generacije“, a manje izgradnju kulta Titove ličnosti. Ne ulazeći u suštinu ovakvih i sličnih špekulacija o njenoj svrsi, nameni i funkciji, treba priznati da je štafeta, nošena rukama mladih i obilaskom svih krajeva zemlje, bila simbol zajedništva svih jugoslovenskih građana, ali i simbol odanosti, ljubavi, poštovanja prema ličnosti predsednika Tita. Ta direktna, međusobna veza naroda i njenog predsednika, oličena u završnoj predaji glavne štafete na Dan mladosti, nije ništa drugo do priznanje legaliteta autoritarnosti vođe, heroja i uzora, kome je predavana kao rođendanski poklon. (Prvi put u istoriji, olimpijski plamen je prenet štafetno iz Atine u Berlin, 1936. godine, na otvaranju letnjih olimpijskih igara. Od tada, svake četvrte godine, baklja se štafetno prenosi na letnje i zimske olimpijske igre).
Ako semantički zaronimo u primarno značenje reči štafeta, susrešćemo se sa pojmom koji u raznim narodima ima srodna, ili različita značenja. Tako u leksikonima nalazimo da reč potiče od latinskog pojma staffetta – konjanik, glasonoša. Drugo značenje je palica, koju trkači predaju jedan drugome, ali može da znači i vest koju prenose glasnici. Kao jedinstven simbol kulturnog aktivizma i zajedništva svih građana socijalističke Jugoslavije, štafeta mladosti je bila integrisana u jedinstvenu celinu tadašnje sveukupne kulturno-istorijske stvarnosti. (Poznata je tzv. „Sokolska štafeta“, nošena 1935. godine od Sarajeva do Oplenca, na grobno mesto Aleksandra Karađorđevića, tvorca Jugoslavije). U vremenu posle Drugog svetskog rata, ona je bila znak, trag, otisak; simbol bez početka i bez završetka. To su bile emancipatorske decenije pojave najrazličitijih društvenih formi, počev od omladinskih radnih akcija, stvaranja različitih pionirskih i omladinskih društvenih organizacija i raznih drugih asocijacija, pa i Titove štafete. U tom periodu revolucionarnog entuzijazma „sve je bilo prožeto i ispunjeno smislom, odvažnošću i dubokom zagledanošću u čoveka, u njegovu radost, muku i rad“.
Evo i kratke hronologije na istorijat Titove, odnosno Štafete mladosti. Ritual nošenja štafete osmišljen je 1945. godine. Inicijator je bio Josif Prohaska, profesor fizičkog vaspitanja u kragujevačkoj gimnaziji. Iste godine Narodna omladina Jugoslavije donela je odluku da se 25. maja, prvi put u slobodi proslavi rođendan Josipa Broza Tita, iako je u matičnim knjigama sedmi maj upisan kao dan njegovog rođenja (Taj datum se poklapa sa nemačkim desantom na Drvar, 25. maja 1944. godine, i pokušajem da se Tito zarobi živ). Prva štafeta je pošla 5. maja iz Kumrovca, rodnog Titovog mesta. U toj manifestaciji učestvovalo je 12,500 omladinaca, koji su, pretrčavši stazu, dugu devet hiljada kilometara, predali Titu prvih devet štafetnih palica. Kasnije, na Titovu inicijativu, 1957. godine, njegov rođendan je nazvan Dan mladosti, a Titova štafeta preimenovana u Štafetu mladosti. Broj štafeta i pređenih kilometara uvećavao se iz godine u godinu, da bi već 1950. godine broj nosilaca bio veći od milion. Sve do 1965. umesto više glavnih štafeta, koje je u 16 časova primao na stadionu JNA, Titu se uručuje samo jedna glavna, na sletskoj priredbi, sa poočetkom u 20 sati (Prva štafeta uručena je Titu u Zagrebu, a ostale, do 1956. godine u Beogradu ispred zdanja Beli dvor). Poslednji put, Titu je uručena štafeta 1979. godine, da bi se posle njegove smrti, 1980 godine, čekalo čitavih sedam godina na njeno ukidanje. Proslave Dana mladosti nastavljene su sve do 1987. godine, pod parolom „I posle Tita – Tito“. Tada je štafetnu palicu primao predsednik Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Januara naredne godine, doneta je odluka da se štafeta i sve prateće manifestacije obustave.
“Uzvik „Za Tita, ura, ura, ura!“ odzvanja stadionom Jugoslovenske narodne armije. Desetine hiljada mladih Jugoslovena kliče sa terena. Hiljade dlanova aplaudiraju sa tribina. Počinje pesma Druže Tito, mi ti se kunemo, publika je na nogama. Na nogama je i Josip Broz Tito. Ređaju se pesme, mladi plešu na terenu, a zatim utrčava učenica iz Gnjilana, noseći štafetu mladosti – simbol „bratstva i jedinstva“ i „ljubavi prema drugu Titu“. Tako je izgledala proslava dana mladosti 1979. godine – poslednja koja je održana za vreme Titovog života“, izveštavao je čuveni BBC na srpskom.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Otuđivanje, posuđivanje i poklanjanje eksponata

Objavljeno prije
3 sedmicena
31 Maja, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete, aktom br. 7590 od 29. juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da ,,Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”. Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto trideset komada raznog namještaja, koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati.
Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju ,,cere beline tragova nekadašnjih slika” (,,Svet”, broj 567, od 2. IX 1967. godine).
Godine 1948. tadašnji direktor Muzeja pok. Jovan Ivović, obavijestio je Ministarstvo prosvjete, aktom br. 439 od 9. VI 1948. godine: ,,U magazinu ovdašnjeg muzeja nalazi se stakleno i porcelansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna… Ovi predmeti ne predstavljaju muzeološku vrednost… ovo je ne samo mišljenje potpisanog, već tako misle: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili problematikom muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe.”
Usvajajući ovaj prijedlog direktora muzeja, Ministarstvo prosvjete, formiralo je komisiju koja je uz revers, od muzeja preuzela i predala Predsjedništvu vlade 729 komada raznog staklenog, kristalnog i porcelanskog posuđa, sa i bez dvorskih oznaka. Na osnovu rješenja Savjeta za prosvjetu i kulturu NRCG, Pov. br. 73 od 16. X 1952. godine (kojim se naređuje da se muzeju povrate svi predmeti koji su mu oduzeti poslije rata). Muzeju je od ovog posuđa vraćeno 536 komada, dok su preostala 193 komada polomijena ili nestala.
Po nalogu republičkih organa iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće, oružja i dr. kao: Muzičkoj školi – klavir (nije vraćen), Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije i garnitura namještaja (vraćeno u lošem stanju), KUD ,,Nikola Đurković – pet crnogorskih ženskih košulja, od dvanaest koje je Ministarstvo prosvjete nabavilo i dalo na čuvanje Muzeju (nijesu vraćene). Reprezentativnom hotelu – trpezarijski namještaj (vraćen), Ansamblu narodnih igara – jatagan (nije vraćen), Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravijene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića (nijesu vraćene). Od rashodovanih predmeta jedan broj je ustupljen Centralnoj biblioteci i Gradskom nar. odboru (djelovi građanske nošnje i namještaja).
Na poklon su iz Muzeja dati: jednom stranom državniku – dvije kubure, jednoj stranoj delegaciji – tri komada ženske narodne nošnje i jedna ledenica, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole, – album sa fotografijama iz njegovog djetinjstva.
U vezi sa u pomenutim napisima iznešenom tvrdnjom da su iz muzeja u ovom periodu nestajale umjetničke slike, možemo da izjavimo sljedeće: u dokumentaciji nema nijednog podatka koji bi govorio da je bilo koja slika otuđena iz Državnog muzeja. Od ovih slika Ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju, ili, kasnije, Umjetničkoj galeriji.
Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo što drugo otuđeno iz Državnog muzeja od 1949. godine, otkad je konačno prekinuto sa ovakvom praksom.
Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i sl. preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se ,,korisno” upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka.
Netačno su i skoro smiješne tvrdnje da je Državni muzej opustošen. Ne želimo ma koga da štitimo. Naprotiv, osuđujemo sve one koji su otuđili bilo koji predmet iz muzeja.
Matija Bećković je pod imenom dr Janez Paćuka objavio pjesmu ,,Pohara cetinjskog muzeja”.
I na kraju ovoga teksta, kao primjer naseg odnosa prema kulturnom blagu, potrebno je navesti i podatak da je 1958. godine iz Cetinjskih muzeja ukraden sat Smail-age Čengica, koji je Njegošev muzej otkupio od Aleksandre Nestorov iz Zagreba za 120.000 dinara. Sat o kome je riječ, Njegoš je poklonio Novici Ceroviću, koji je inače imao najveće zasluge za pogibiju Samail-age. Vojvoda Đorđije Cerović, sin pomenutog Novice Cerovića, poslao je sat na poklon Ivanu Mažuraniću. Uz poklon je uputio i pismo u kome između ostalog stoji: ,,Ja molim Vašu preuzvišenost da izvoli primiti ovaj mali spomen koji nema druge vrijednosti, osim te, što je kucao u njedrima onog junaka koga ste Vi onako divno opjevali i obesmrtili…”
Takode smo dužni da na kraju ovog teksta o otuđivanju kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore saopštimo i podatak da je iz riznice Cetinjskog manastira 23. avgusta 1983. godine ukradeno osamnaest panagija, koje, prema procjeni strunjaka Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, posjeduju izuzetnu kulturno-istorijsku, odnosno spomeničku vrijednost. Za sve primjerke panagija postoji stručna dokumentacija sačinjena u pomenutom Zavodu, koja nesporno može pomoći u potrazi za ovim dragocjenim predmetima, koji su, u to nema sumnje, davno prešli granice Crne Gore i ondašnje Jugoslavije.
Kao poseban kuriozitet navodimo i podatak da je iz iste riznice, godinu dana ranije, odosno 30. avgusta 1982. godine ukradeno vladičansko odličje koje je u dokumentaciji Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture zavedeno kao panagija. Na sreću, organi gonjenja su odmah otkrili lopova i vladičansko odličje vratili Cetinjskom manastiru.
Smatramo da smo bar djelimino doprinijeli na rasvjetljavanju otuđivanja, posuđivanja i poklanjanja eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja.
(Kraj)
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Hljeba i blokada
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 6 dana
Konferencija evropskih nacista (CEN) u Jerusalimu
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Na početku
Milena Perović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Komanči iz Gaze
Ferid Muhić
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Neznanje koje košta
Milan Popović

Novi broj


IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku

SLUŽBE SELEKTIVNO PROTIV EKSTREMIZMA: Vehabije stop – spremte se četnici

SUDBINA AERODROMA U TIVTU I PODGORICI: Koncesija u sjenci skandala
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
ALBANSKO – AMERIČKO OPONIRANJE SPAJIĆU I ALABARU ZA ULCINJ: Važnost lobiranja
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLAST I PRIVILEGIJE: Neće da fali
-
Izdvojeno3 sedmice
GDJE SU PRIPADNICI SEDME UPRAVE: Tajne veze
-
Izdvojeno4 sedmice
USKORO DVA TURISTIČKA KOMPLEKSA NA VELIKOJ PLAŽI: Alabar odustao, grade domaći
-
Izdvojeno3 sedmice
VELIKA PLAŽA ČEKA INVESTITORE BEZ KANALIZACIONE MREŽE: Hoteli sa pet zvjezdica na septičkim jamama
-
INTERVJU4 sedmice
SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: EU mora da bira – da li podržava narod koji nosi evropske vrijednosti ili vlast koja ih gazi
-
DUHANKESA3 sedmice
Komanči iz Gaze
-
FOKUS4 sedmice
19 GODINA NEZAVISNOSTI: Još jedan prođe dan