Povežite se sa nama

FELJTON

CRNA GORA I MEĐUNARODNI ŠVERC CIGARETAMA (VII): Ljubitelji skupih satova

Objavljeno prije

na

U ponovnom obraćanju Višem tužiocu Komisija je zatražila informaciju zašto su spisi ovog predmeta i po čijem nalogu proslijeđeni Državnom tužiocu, na šta je Viši tužilac Mališa Milović odgovorio da je to učinio samoinicijativno iz razloga što je državno-tužilačka organizacija Republike jedinstvena.

Kako je u vrijeme podnošenja pomenute krivične prijave funkciju Višeg tužioca vršio sadašnji Državni tužilac Božidar Vukčević, to je Državni tužilac Božidar Vukčević u svom odgovoru obavijestio Komisiju da ,,nije utvrdio postojanje osnovane sumnje da su prijavljena lica izvršila krivično djelo kojom je krivičnom prijavom Generalni sekretar tadašnjeg predsjednika RCG stavila na teret, niti pak drugog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti, zbog čega je krivičnu prijavu odbacio”.

Osim ovih obavještenja Komisija nije uspjela da dobije na uvid dokumentaciju o ovom predmetu, koju je od Državnog tužioca Božidara Vukčevića u više navrata tražila.

Stoga je Komisija zaključila da se radi o svojevrsnoj opstrukciji Skupštine Crne Gore i Komisije kao njenog radnog tijela, i skrivanju spisa i dokumentacije od poslanika Skupštine Crne Gore.

Polazeći od karaktera dobijenih odgovora koji po ocjeni Komisije predstavljaju svojevrsnu opstrukciju njenog rada od strane najvećeg broja državnih organa Crne Gore, Komisija je na sjednici održanoj 30. oktobra odlučila da se u cilju utvrđivanja tačnosti navoda objavljenih u listu Nacional obrati i ambasadama SAD, Švajcarske, Kipra i Lihtenštajna u Saveznoj Republici Jugoslaviji da joj pruže pomoć u pribavljanju podataka o eventualnom postojanju računa firmi i banaka u Švajcarskoj, Kipru i Lihtenstajnu koji se pominju u navodima lista Nacional, a vezano za nabavku luksuznih automobila. Odgovor Komisija nije dobila.

Komisija se takođe obratila i Evropskoj komisiji sa molbom da joj dostavi Izvještaj kontrole poslova vezanih za tranzit cigareta, koju je u više navrata, vršila u Crnoj Gori. Odgovor od ovog subjekta Komisija nije dobila.

Povodom teksta Glavni mafijaški bos Balkana i drugim tekstovima objavljenim u listu Nacional (br. 287, 288, 289, 290, 291, 294 i 298), u kojima je označeno da je navodno Milo Đukanović koristeći svoja predsjednička ovlašćenja pokrivao državno – mafijašku organizaciju za šverc cigaretama u Crnoj Gori, da je ,,Subotić poslovni ortak crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, koji najizravnije sudjeluje u dijeljenju švercerske dobiti”, te da su “u poslednjih pet godina Đukanović i Subotić zaradili i razdijelili milijardu dolara”, te da se ,,predsjednik i njegova svita voze u dva aviona vrijedna trideset milijuna dolara”, te da je navodno Đukanović ,,dobio satove vrijedne 1,5 miliona DM”, da je “njegov stan u Podgorici proširen na 400 m2″, da ,,račun za namještaj i opremanje stana premašuje 1,5 miliona DM”, te da je “blindiranje prozora na stanu koštalo 350.000 DM” i niz drugih optužbi vezanih za ime Mila Đukanovića, Komisija se obratila Milu Đukanoviću da se izjasni, odnosno izvijesti Komisiju o tim kao i o svim drugim navodima sadržanim u tekstovima objavljenim u Nacionalu, vezanim za njegovo ime.

Milo Đukanović je između ostalog odgovorio Komisiji: ,,Da se radi o golim neistinama, izmišljotinama i podmetanjima, bez pokušaja da se ijedan od takvih navoda dokažu, sračunatim na moju moralnu i političku diskreditaciju”.

U prilogu odgovora Đukanović je dostavio demanti od 20. maja 2001. godine, koji je uputio direktoru i glavnom i odgovornom uredniku Nacionala u vezi sa tekstom ,,Glavni mafijaški bos Balkana” i obavijestio Komisiju “da je njegov stav isti i u odnosu na seriju tekstova objavljenih kasnije u ovom listu”.

Ministar finansija u Vladi Republike Crne Gore Miroslav Ivanišević na sjednici Skupštine Crne Gore od 19. jula 2001. godine, u vezi adaptacije stana Mila Djukanovića, izjavio je “da Stambena komisija Vlade Crne Gore nije donijela nijednu odluku. Pa prema tome nijednu marku, niti dinar, iz ranijeg perioda sredstava Republike Crne Gore, nije koristio predsjednik Republike Đukanović za adaptaciju svog stana”.

Nakon objavljivanja teksta u Nacionalu pod naslovom ,,Otkriven milionski tajni račun Mila Đukanovića”, Komisija se obratila Milu Đukanoviću i zatražila detaljnu informaciju o tačnosti, ili netačnosti navoda u ovom tekstu.

Kako Milo Đukanović u ostavljenom roku nije odgovorio, Komisija mu se ponovo obratila sa istovjetnim zahtjevom.

Milo Đukanović je odgovorio da se nikada nije bavio biznisom, ni prije, ni poslije ulaska u politiku, da nije ničiji poslovni partner i da ni po kojem osnovu nije i ne može biti djelilac kakve dobiti, i ustvrdio: ,,Nemam nikakvih tajnih računa, ni u zemlji, niti u inostranstvu”.

S tim u vezi, a u cilju provjeravanja tačnosti navoda, Komisija se obratila Ambasadi Švajcarske i Lihtenstajna u vezi sa navodima u tekstovima iz Nacionala i iznijetim tvrdnjama da su u bankama u Lihtenstajnu plaćeni računi za nabavku skupocjenog namještaja za opremanje stana Mila Đukanovića. Posredstvom Ambasadora Švajcarske u Beogradu, od Državnog tužilastva Lihtenstajna Komisija je dobila odgovor, u kome se između ostalog kaze da zamolnica Crnogorske parlamentarne komisije ne odgovara zamolnici za pravnu pomoć jer su za podnošenje zahtjeva za pravnu pomoć legitimni jedino sudovi, državna tužilastva, ili organ nadležan za pitanje krivičnog izvršenja ili izvršenja mjera.

U vezi sa tvrdnjom o postojanju tajnog računa Mila Đukanovića u bankama Švajcarske, Komisija se obratila Ambasadoru Švajcarske u Beogradu sa molbom da od državnog tužioca Švajcarske, dobije informaciju o ovim navodima i proslijedi je Komisiji.

U odgovoru Državnog tužioca Švajcarske stoji ,,da Crnogorska parlamentarna istražna komisija nije krivični pravosudni organ, koji sprovodi krivični postupak, te da se u postupku Crnogorske parlamentarne istražne komisije ne moze pruziti pravna pomoć”.

Na ovu okolnost nijedan nadležni državni organ Crne Gore nije reagovao, niti je od Državnog tužilastva Lihtenštajna i Državnog tužioca Švajcarske tražio provjeru navoda o postojanju tajnih računa.

Povodom optužbi objavljenih u Nacionalu da se na Subotićevom platnom spisku nalazi i predsjednik Crnogorskog parlamenta Svetozar Marović, koji je ,,takođe ljubitelj skupih satova, a mjesečna mu je apanaža 100.000 DM”, te da je ,,Marović od Subotića dobio i stan u najboljoj četvrti Pariza, kao i tvrdnje Srećka Kestnera u intervjuu datom Nacionalu da je Marović dobijao po 100.000 DM mjesečno, Komisija se obratila Svetozaru Maroviću, sa zahtjevom da podnese informaciju o navodima sadržanim u tekstovima Nacionala.

Svetozar Marović je između ostalog odgovorio Komisiji: ,,Da sve sto je na bilo koji način navedeno kao činjenica ili ostavljeno kao sumnja, a tiče se moje ličnosti, nije istina i da predstavlja samo pokušaj ničim dokazane upletenosti u posao kojim se nikada ni po službenom, ni po svom izboru, nijesam bavio, niti imao bilo kakve veze sa predmetnim poslovima koji su bili daleko od moje profesionalne i lične zainteresovanosti”.

Povodom optužbi objavljenih u Nacionalu kojima je Vuk Bošković tadašnji pomoćnik Ministra unutrašnjih poslova za javnu bezbjednost naznačen kao jedan od učesnika u tranzitu i švercu cigaretama, Komisija se obratila Vuku Bošković sa zahtjevom da dostavi informaciju o tim kao i svim drugim navodima vezanim za njegovo ime, sadržanim u ovome tekstu.

U odgovoru Komisiji ,,Da se radi o potpunim neistinama koje i ovom prilikom energično odbačujem. Ocjenjujem da su izmišljeni navodi u tom listu usmjereni na moju ličnu i profesionalnu diskreditaciju, s krajnjim ciljem da se time poljulja povjerenje građana i u rad MUP-a, u kome sam časno obavljao povjerene dužosti, poštujući Ustav i zakone Republike Crne Gore”.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVIII): Svatovska trpeza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

PRIČA O SVATOVSKOJ TRPEZI: Svatovska trpeza je toponim koji se nalazi u reonu sela njeguškog podvršja, Podi. Priča o nastanku ovog toponima predstavlja zanimljivu istorijsku priču protkanu narodnim običajima i vjerovanjima. Miračkim putevima i Pođanskim stranama su išli mnogobrojni trgovci, putnici, pastiri koji su putovali sa udaljenih lovćenskih katuna ka Kotoru, Tivtu, Budvi, ali i iz sela Gornjeg i Donjeg Grblja koji su putovali k Cetinju. Kako su sela i katuni njeguškog podvršja bili mjesta na kojima se živjelo, boravilo, pa ponekad čak i konačilo, sklopljena su brojna prijateljstva, kumstva i brakovi. Jedna veoma interesantna priča vezana je za Markišu Perkova. Markiša je kao mlad čovjek puno radio, stvarao, trgovao, uzimao u zakup dolove i pašnjake. Stvorio je veoma lijepi imetak i na Dolovima podigao
sebi poveću kuću i katun s čijeg se uzvišenja pogled pružao na Jadransko more. Markiša je imao u životu sve osim talije (sreće) da upozna svoju životnu saputnicu. No, kako su u tim vremenima ljudi bili mnogo humaniji, odluče da za njega isprose viđenu, vrijednu i lijepu đevojku Veliku iz bratstva Mršulja iz Grblja. Pođu na dogovor viđeniji Njeguši. Nakon lijepog gostoprimstva i razgovora saopšte njenom ocu razlog svog dolaska. Otac pozove svoju kćerku Veliku i saopšti joj razlog njihove posjete, a Njegušima reče da će odgovor dati kroz neđelju dana, uoči samog Đurđevdana. Tako je i bilo. Kada su ponovo došli, triput ih
Velikine sestre i majka počastiše vinom. Po starom običaju starješina prosaca nudi đevojci čašu vina. Kako je Velika primila čašu vina, to je značilo da je njeni „daju“ i da je spremna za udaju.

Poslije nekog vremena dođoše svatovi i mladoženja. Nakon „ženske svadbe“ svatovi i mlada na konjima krenuše prema katunu Dolovi. Poslije nekog vremena, kod jednog velikog kamena uz Pođanske strane, Markiša zamoli da svi malo odmore i predahnu i da prostru bijeli čaršav na kome će poslužiti po čašu crnog vina i po komad domaće pog za dug i srećan život mladenaca. Kada su svi sjeli da predahnu uz čašu vina i dok su držali komad pogače, Markiša se obrati Veliki:

„Dobro pogledaj svoj Grbalj, a sada dobro pogledaj vrhove Štirovnika, to ti je da znaš đe si bila i đe ideš i da nas na tom putu i u životu prati svaka sreća i da nikada ne zaboravimo da čuvamo ono što nas vezuje.“

Tako je i bilo, Velika je rodila pet sinova i dvije šćeri. Oboje su dočekali duboku starost i živjeli u sreći i blagostanju. No, mnogi Njeguši, Katunjani i Grbljani bez obzira da li su koga ženili ili udavali s ovih prostora ili čak i iz najudaljenijih sela Katunske nahije ili Grblja, a da su išli pođanskim ili miračkim putevima su stajali na ovo mjesto čuvši priču o Markiši Perkovu pa bi za sreću i napredak mladenaca na tom istom mjestu ručali i dizali zdravice. Od tada taj predio dobi ime Svatovska trpeza da svjedoči o lijepoj riječi i običajima koji su, nažalost, danas iščezli, ali i o ljudima i ljudskoj riječi koja je bila čvršća od kamena
sa Lovćena i Štirovnika.

LEGENDA O NASTANKU IZVORA SOKO: Katun Pavlov krst predstavlja jedan od starijih katuna na području NP „Lovćen“. Njegova ljepota se ogleda u mnogobrojnim stijenama i planinama koje ga okružuju i čine njegovu nestvarnu ljepotu. Malene vrtače, obrasle stablima bukove šume, bilesu vjekovima izvor života, a okolni pašnjački kamenjari davali su dobru ispašu za manja stada ovaca. Pored samog katuna vodio je i vodi stari karavanski put od Koložunja preko Majstora i Majstorice, Probioskog dola, Karana krša i Borovika prema Cetinju. Tim putem su
išli brojni trgovci, mještani, putnici. Jedina izvorska voda kojom bi se krijepili tokom dugih ljetnjih mjeseci na tom putu bila je Dobra voda na Koložunju.

Mještani katuna Pavlov krst su oskudijevali u pitkim vodama pa su svoja stada morali voditi na druge vode i ublove po dogovoru koji se morao poštovati. Legenda kaže da su vile, koje su boravile na Vilinim pločama, znale da tokom ljetnjih noći sjede na stijenama i posmatraju katun Pavlov krst, ali i nebeski svod koji je bio prošaran zvjezdanim putevima.
Da bi se tokom noći osvježile i okupale na tim stijenama su, snagom svojih moći, otvarale omanji izvor koji bi pred samu zoru zatvarale, čuvajući ga tako samo za sebe. Ako bi izvor obasjao prvi zrak jutarnjeg sunca, vile ga više ne bi mogle zatvoriti. Mjesec avgust je bio s posebno visokim temperaturama tako da su i noći bile vruće. Svakog jutra u samu zoru čulo se pištanje sokolova koji su kružili oko katuna Pavlov krst tražeći makar malo vode u obližnjim kamenicama i kamenjaru. Vode nije bilo ni za lijek. Legenda kaže da su sokolovi jedne večeri našli svoj počinak upravo na stijenama đe su vile boravile i posmatrale sami
katun. Te večeri vile su opet otvorile izvor da se u njemu okrijepe i okupaju svoje duge plave kose. Igra vila trajala je do pred samu zoru. Kada su vile stale da očešljaju svoje duge kose pred svitanje, sunce samo što nije bilo izgrijalo, jedno glasno pištanje sokolova je uznemirilo vile, okrenule su se prema sokolovima koji su bili u blizini njih. Utoliko prvi zrak sunca obasja vile i vile u trenu nestadoše. Izvor nastavi da teče, sokolovi slećeše na izvor i napiše se hladne vode. Legenda dalje kaže da su pastiri stalno gledali da na istom mjestu sokolovi slijeću oko podneva. Najstarijem pastiru s ovog katuna – Ivu sve je to bilo neobično. Kada je svoje stado u vrijeme najveće žege sklonio u obližnje plandište, odlučio je da se pažljivo popne na stijenu đe su sokolovi slijetali. Kada se uspeo, otkrio je maleni izvor. Zajedno s drugim mještanima izvor je usmjerio da teče niže prema kamenjaru. Tu su od kamena sazidali malenu kaptažu i uredili izvor davši mu naziv Soko.

Izvor je tekao punom snagom sve do razornog zemljotresa 1979. godine, a nakon njega izgubila se jaka „žica“. No, legenda kaže da su vile vjekovima čekale da ga ponovo vrate u središte zemlje jer samo njima pripada.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVII): Kult vila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O VILINOJ PEĆINI I MARKOVOM KAMENU: Svaka priča o njeguškim selima, zaseocima i katunima nosi onaj dah i duh prošlih vre mena na padinama Lovćena. Njeguško podvršje je tamo đe se teško živjelo, ali časno stvaralo, tamo đe su Mirac, Poda, Čavori, Koložunj i Majstori. Jednu od legendi o Vilinoj pećini s Poda prenosimo čuvajući najljepše tradicije i usmena predanja.

Nekada davno kada su sela bila puna pastira koji su živjeli na padinama Lovćena s brojnim stadima koja su se bijeljela, a svaka kuća bila puna, narod je poštovao drevna vjerovanja i legende. Vile su u dugim zimskim, ali i ljetnjim noćima znale da obilaze stada i čobane, da čuvaju iste od nevremena, vukova i svakog zla, ali ponekad i da otmu najljepšeg mladića ili đevojku zbog svoje ljepote i odvedu ih sa sobom. Jedne ljetnje noći dok je mjesec obasjavao stada, a noć bila tiha i mirna bez zavijanja vukova, tri vile su, praćene zvjezdanom prašinom nebeskog svoda, na jednom kraju vidjele visokog, stasitog mladića Marka, plavih očiju koji im je ličio više na nadljudsko, a ne čovječje biće. Opijene njegovom ljepotom, tri vile se odluče da ga zarobe i odvedu u svoju pećinu. Nakon što su ga zarobile, vile su čuvale da im Marko ne pobjegne jer je pećina imala dva izlaza. Jedna je vila stojala na ulazu, druga na izlazu, a treća je posmatrala njegovu ljepotu. Marko ih je i dalje opčinjavao, a one su pratile svaki njegov pokret. Marko je svake noći vilama pričao priče u nadi da će vile zaspati i da će on uspjeti da im umakne. Jedne večeri dok im je pričao svoje priče, vile, opijene mediteranskim i lovćenskim vazduhom, uz cvjetove i mirise pelima i ruzmarina, utonuše u duboki san. Marko iskoristi priliku i lagano se iskrade. Dok je brzim koracima grabio što dalje od pećine, jedan krik gavrana u zvjezdanoj noći probudi vile. One se hitro podigoše i na tri strane se razdvojiše da pronađu Marka. Jedna od vila ga ugleda. Ne mogavši da oprosti Marku bijeg, ali ni njegovu ljepotu, ustrijeli ga i Marko se nepomično ukoči i pretvori u kamen.

Od tada pa do danas čuva se ova drevna legenda, prenoseći se s koljena na koljeno pored ognjišta, a mjesto đe je Marko ustrijeljen dobi naziv Markov kam da podsjeća na nemoguće ljubavi između vila i ljudi.

LEGENDA O VILI SA PESTINGRADA: Istočno od Malih Zalaza nalaze se Veliki Zalazi, iznad Kotorskog zaliva a na rubu dobrotskih strana. Ovo selo krije mnoge lijepe legende, ali i tajne i priče vremena i vjekova, a jedna od njih je o Pestingradu i njegovom nastanku.

Legenda o Pestingradu i pećini Vilinici i Vilinim vratima, na padinama Štirovnika i Lovćena koji izranjaju iz mora, je neponovljiva svojom ljepotom pripovijedanja. Jedinstveni položaj i ljepota mnogobrojnih katuna i sela Njeguša su toliko nesvakidašnji i vanvremenski. Zato ne treba da nas čudi da su ljudi prosto vjerovali u snagu božanskih sila, prirode i njenog djelovanja jer su živjeli u skladu s prirodom. U dalekoj prošlosti mnogobrojni pomorci koji su putovali po dalekim prostranstvima širom svijeta s radošću su se vraćali u Boku.

Vila Alkima (grčki: Snažna) živjela je zajedno s drugim bogovima i boginjama na Olimpu. Po grčkoj mitologiji, Titani su bili toliko veliki da su za prijestole koristili planine. A Kronos, najjači i najveći među njima, sjedio je, gdje drugo, nego na Olimpu. Kasnije čitav panteon bogova živi u velelepnim kristalnim palatama koje se nalaze na vrhu ove planine
uživajući u raskoši. Za hranu su uzimali ambroziju, a za piće nektar. Ova božja hrana, po predanju, im je davala besmrtnost. Vila Alkima je živjela u slozi s bogovima i boginjama. Međutim, nakon sukoba s bogom mora Posejdonom, Alkima je morala da napusti Olimp i drevnu Grčku. Prognana od bogova i boginja svoje utočište od sigurne smrti našla je u gredama Pestingrada u blizini Velikih i Malih Zalaza. Sa strmih greda u dugim noćima je pratila pomorce na dalekim morima, ali i čuvala stada i pastire na brojnim katunima od udara gromova, snjegova, vukova i oluja. Tu vila ima i svoju pećinu, u kojoj je sačuvan jedan poseban
svijet nedostupan ljudskom oku i civilizaciji. Legenda kaže da onaj ko pokuša da naruši njen mir i harmoniju na padinama Štirovnika, bude snagom njenih mitskih čuvara gurnut u bezbrojne vode i bezdane koji se sa Lovćena spuštaju prema Bokokotorskom zalivu.

U drevnoj legendi Alkima je prve pomorce i stanovnike jednog od najljepših zaliva na svijetu savjetovala da ne dižu grad na planinskim gredama Pestingrada, iznad Kotora, već da ga sagrade uz more, jer „bez mora, ribe i soli nema njima ni života“. Zapravo, Alkima je svoje carstvo Pestingrada željela da sačuva samo za sebe, daleko od očiju pomoraca i
pastira njeguških sela. Stari pomorci su je poslušali, a onda je vila, zahvaljujući svojim moćima, napravila most do susjednog brda koje je bilo odvojeno od Pestingrada. Most je ličio na velika gradska vrata, a i dan-danas se ona zovu Vilina vrata. Pastiri podlovćenskih sela
i katuna, kao i ribari i pomorci koji su noćima plovili zalivom, govorili su da se kroz Vilina vrata, u određeno vrijeme noći, može vidjeti mjesečev srp, zlatan i svijetao, poput lađe na noćnom nebu. Tada, neki Njeguši, Kotorani, Dobroćani i drugi miljenici vila mogu pred zoru
vidjeti vilu kako sjedi na Vilinim vratima i čeka zlatnu lađu, kako bi njome zaplovila po vodama Boke i dalje u daleki svijet. Vila Alkima i dalje se nada da će joj se bogovi sa drevnog Olimpa smilovati, oprostiti joj i dozvoliti povratak u njenu postojbinu. Do danas se to nije desilo. Zbog njenih dobročinstava i dan-danas živi legenda o vili Alkimi i Pestingradu.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

BOŽIDAR PROROČIĆ: LEGENDE I PRIČE SA LOVĆENA (XVI): Njeguši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi – Lovćenu

 

 

LEGENDA O NASTANKU LEDINCA (NJEGUŠA): Kada je vrhovni bog stvarao svijet i ljude, neke predjele je želio da ostavi samo za svoje vile i bogove. Vile Rusalke i bog voda Voden su željeli samo za sebe prostor planine koja je izrastala iz samog mora i najljepšeg zaliva, pa su molili slovenskog boga Peruna da im usliši molbu. Perun im ispuni molbu, ali im reče da prirodne ljepote nijesu samo za vile i bogove već i za ljude, i da to moraju poštovati. Vrijeme je prolazilo, a taj prelijepi prostor koji su krasile padine planina prema moru, krasili su i izvori i jezera na samom vrhu planine. Bog Voden i vile Rusalke su uživale u svim ovim pogodnostima koje su koristili samo za sebe, ne dozvoljavajući da se ovim ljepotama približe prvi ljudi i uživaju u blagodetima prirode.

Bog Perun se rasrdi i planinu i veliko polje, i druga polja kao i brojne izvore i vode, zajedno s boginjom zime Morenom, pretvori u jedan veliki lednik. Okova ovo područje i njegove ljepote, u jednom danu pretvori u beskraj leda i snijega kako ga ne bi koristili ni bogovi ni ljudi. Prošli su vjekovi, a vile Rusalke i bog voda Voden zaboravili su na ove prostore. Vrhovni bog Slovena Perun je shvatio da je bio pravičan prema drugim bogovima, ali ne i prema ljudima kada je sve pretvorio u lednik. Zajedno s boginjom proljeća Vesnom otopio je lednička jezera, svojim moćima otvorio je jezera i podario ih ljudima. Suparništvo boginje proljeća Vesne i njenog neprijatelja Morene, boginje zime, ponavljalo se svake godine na
smjeni zime i proljeća. Vesna je odnosila pobjedu nad Morenom, vraćajući je u podzemni svijet i oslobađajući time zemlju od zime.

U znak poštovanja i podsjećanja na snagu i ulogu bogova, u narodnim pričama, predanjima i legendama naziv Ledinac je bilo prvo ime, a kasnije ime Njeguši dobi čitavi ovaj prostor koje i danas nosi.

LEGENDA O ŠARGANU SA BIŽALJEVCA: Bižaljevac je jedan od najljepših katuna na području NP „Lovćen“ i Žanjev Do. Na njegovim padinama, koje gledaju ka Boki, rođeni su brojni Ljesari, Vulovići i Perovići. Jedna od legendi i predanja vezana je i za ove prelijepe prostore. U davnoj prošlosti na ovom katunu i njegovim pašnjačkim kamenjarima bila su brojna stada lovaca koja su se napasala do samih vrhova Štirovnika.

Kako su ljeta bila topla i često sušna, pojavljivale su se po kamenjarima zmije, tražeći hladovinu, često su se sklanjale ispod brojnih krša i ploča. Nespretni pastir koji bi nepažnjom sio na ploču ili kamen ispod kojeg bi ona bila, bio bi ujeden. Isto tako i ovce i goveda su znala često da stradaju od zmijskog ujeda. Kako nije bilo seruma, majke su uvijek svojoj djeci u džepovima stavljale bijeli luk i ljekovite trave da ih štite od ujeda. No, često i pored svega toga, mladi pastiri su znali da postradaju od zmijskog ujeda. Kada je u samom selu Žanjev Do jednu od najmlađih i najljepših đevojaka, Gospavu, ujela zmija, a koju su otrgli od sigurne smrti, mještani odluče da na tom mjestu podignu crkvu koju su posvetili Svetom proroku Jeremiji. Sveti prorok Jeremija je zaštitnik od zmija otrovnica. Zato je običaj da se
na njegov dan razgone ovi gmizavci da ne bi preko ljeta ujedali pastire, žitelje i ovce. Žanjevdoljani bi išli 14. maja, na dan Svetog proroka Jeremije, u crkvu njemu posvećenu i govorili bi: „Jeremija u polje, a sve zmije u more! Samo jedna ostala, za zlo njeno ostala, oba oka
izbola, na dva trna glogova, na četiri šipova, zlu kob izjela“. Sveti prorok Jeremija je uslišio njihove molitve pa je jednoj od otrovnica oduzeo njenu otrov pretvorivši je u jednu od najmanjih i najljepših zmija koju Njeguši nazvaše šargan (lat. Vipera ursinii macrops).

Ubrzo su ovaj običaj preuzeli i drugi Njeguši moleći se Svetom proroku Jeremiji, zaštitniku od zmija otrovnica. Šargan i danas nastanjuje najviše vrhove Štirovnika i Lovćena i upravo ga na Bižaljevcu, oni koji imaju sreću, mogu ugledati. Njegov otrov je toliko slab, a on se uglavnom hrani sitnim insektima i manjim gušterima.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo