Povežite se sa nama

OKO NAS

Muk i licemjerje

Objavljeno prije

na

Ministar crnogorske policije Raško Konjević i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić svim silama uprli da se pod hitno utvrde i zasluženo kazne nalogodavci ratnog zločina deportacije bh izbjeglica iz Crne Gore. To su odmah podržali Milo Đukanović, Filip Vujanović i Vladimir Šušović, uz tvrdo obećanje da će zdušno pomoći pravednom rasvjetljavanju tog zločina, pa makar sva trojica zaglavili u Spužu. Đukanović je tada bio premijer Crne Gore, Bulatović predsjednik države, a Šušović državni tužilac.

Bio bi ovo, naravno, pravi put da se spere teška ljaga sa Crne Gore i njenih nedužnih građana zbog tog zločina, ali navedena informacija samo je pusta želja onih koji se više od dvije decenije bore da se pred licem pravde nađu krivci za deportovanje oko stotinu bosanskih izbjeglica (tačan broj nije utvrđen) snagama Radovana Karadžića, gdje je većina pobijena.

I ovogodišnji 27. maj, dvadeset prvu godišnjicu deportacija, čelnici DPS vlasti propratili su ćutanjem. Nije se pretrgla ni opozicija.

Predstavnici pet nevladinih organizacija položili su vijenac ispred zgrade Centra bezbjednosti u Herceg Novom, gdje je bio sabirni centar za izbjeglice. Oni su ponovo apelovali da prestane negiranje tog ratnog zločina i da se utvrdi odgovornost nalogodavaca i izvršilaca, postavi spomen ploča ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom i uspostavi Dan sjećanja na žrtve deportacije. U saopštenju su naveli da se umjesto ostvarivanja pravde ostvaruje ,,projektovani zaborav” od strane vlasti.

Podsjetimo: prvostepeni krivični sud je po drugi put presudio da to nije ratni zločin. Nalogodavci i oni koji su zločin mogli da spriječe nikada nijesu procesuirani, iako je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović na sudu priznao da je slučaj bio ,,državna greška”, a Vlada Crne Gore porodicama žrtava isplatila obeštećenje od preko četiri miliona eura. Ustаnovljeno je dа nijedna od deportovаnih osoba-civilа nije imаla nikаkvu krivičnu odgovornost, što je svojevremeno nаvođeno kаo rаzlog dа budu deportovаni u BiH.

U novembru prošle godine podgorički Viši sud je devetorici pripadnika crnogorske policije, osumnjičenih za deportaciju, ponovo izrekao oslobađajuću presudu. U obrazloženju navedeno je da su oslobođeni policajci „samo izvršavali svakodnevne policijske aktivnosti”. Policijski funkcioneri su optuženi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U ranijoj presudi rečeno je da su ,,optuženi oslobođeni zato što Crna Gora nije bila u međunarodnom sukobu sa BiH, i zato što policijski službenici nisu bili dio oružanih snaga”. Viši sud je utvrdio da su policajci postupali po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Pavla Bulatovića.

Prije pet godina u istrazi povodom ovog zločina saslušan je i Milo Đukanović. Sudija Radomir Ivanović nije mu postavljao nikakva pitanja. Sutkinja Milenka Žižić u finišu prvostepenog postupka početkom 2011. odbila je kao „nepotreban” predlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Đukanović je izjavio da su „pojedinici iz MUP-a trebali da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”. Međutim, osim svjedočenja Momira Bulatovića, postoje i pisani dokazi da „pojedinci iz MUP-a” nisu djelovali samostalno. Konsultovali su se sa državnim tužilaštvom. To potvrđuju dokumenti koje je Nikola Pejaković (kao ministar unutrašnjih poslova naslijedio Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini Crne Gore. U njima piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”.

U sadašnjem sazivu Tužilačkog savjeta nalazi se Vladimir Šušović, u maju 1992. šef tužilaštva koje je policija tokom deportacija „konsultovala”. U vrijeme ministrovanja Filipa Vujanovića Šušović je, kako je Monitor već pisao, tvrdio da „teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Vujanović je indirektno negirao ratni zločin deportacija. On je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom”.

Skupština Crne Gore, i tada joj je predsjednik bio Ranko Krivokapić, uništila je spaljivanjem dokaze o zločinu. To su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva – glasilo je obrazloženje tog čina.

Prekretnicu u rasvjetljavanju deportacija trebalo je da predstavlja Bulatovićevo svjedočenje pred Višim sudom 12. novembra 2010. ,,Sve do ovog momenta, na najveću političku, ali i krivično-pravnu odgovornost vrha države, to jest njega samog, u vreme deportacija šefa države, i Mila Đukanovića, u vreme deportacija šefa vlade, ukazivale su samo indicije, dakle posredni dokazi, od ovog momenta, i njegovo sopstveno (samo)optužujuće krunsko insajdersko svedočenje i priznanje, dakle neposredan dokaz najveće dokazne snage”, napisao je profesor Milan Popović za naš list.

Desilo se nešto sasvim drugo. Pojačana je hajka na Slobodana Pejovića, koji je jedini iz čitave policijske službe Crne Gore imao hrabrosti da po nalogu vlastite savjesti javno progovori o zločinu deportacija i potvrdi da se radilo o organizovanoj državnoj akciji koju je naredio MUP Crne Gore. Sarajevsko-podgorička hajka na Pejovića, i sve one koji su stali u njegovu odbranu, nastavljena je i ovih dana preko televizije Pink.

Namećući kolektivni zaborav preko svojih specijalaca i medija, crnogorska vlast godinama pokušava da laži preokrene u istinu, da od dželata pravi mirotvorce, a od žrtava zločince. Slučaj Slobodana Pejovića je očigledan dokaz.

Prije više od godinu, profesor Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović podnijeli su krivičnu prijavu protiv tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, vrhovne tužiteljice Ranke Čarapić i ostalih najodgovornijih za zločin deportacija i za zločin sprječavanja da se on rasvijetli. Tužilaštvo još ćuti.

Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava, kazala je povodom 21. godišnjice deportacije da je ovakvo procesuiranje zločina u Crnoj Gori ismijavanje pravde.

U Crnoj Gori su od 2011. do maja ove godine u toku bila, ili su pravosnažno okončana, suđenja za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i civila u logoru Morinj 1991. godine; suđenje za zločine protiv civilnog stanovništva u Bukovici 1992. i 1993. godine, i suđenje za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, izbjeglica sa Kosova, u predjelu Kaluđerskog laza iz 1999. godine.

Od navedenih predmeta, kako se navodi u najnovijem izvještaju Akcije za ljudska prava (HRA), jedino je suđenje za zločine u Bukovici okončano donošenjem pravosnažne presude marta 2012. godine. Njom su oslobođena sedmorica optuženih. Suđenje za zločin u Kaluđerskom lazu, koje je počelo 19. marta 2009. do kraja maja ove godine nije stiglo ni do prvostepene presude.

U predmetu Morinj, prvostepena presuda je ukinuta dva puta i suđenje je nastavljeno u Višem sudu u Podgorici. Četvorica od šestorice okrivljenih nepravosnažnim presudama prvostepenih sudova proglašeni su krivima, dok su dvojica pravosnažno oslobođena.

Nijedna osoba u ovim predmetima do sada nije pravosnažno proglašena odgovornom za ratni zločin. Jedine osobe koje su ikada proglašene odgovornim za ratni zločin izvršen na teritoriji Crne Gore su petorica pripadnika Vojske RS koji su osuđeni zbog ubistva tri člana fočanske porodice Klapuh, u Plužinama, u julu 1992.

Za zločin u Štrpcima Viši sud u Bijelom Polju osudio je 2002. za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na 15 godina zatvora Nebojšu Ranisavljevića, državljanina Republike Srbije. On je, sa grupom pod komandom Milana Lukića, iz voza na pruzi Beograd-Bar, 27. februara 1993, oteo i zatim ubio 19 Bošnjaka i jednog Hrvata. Njih desetorica su bili crnogorski građani.

Za ove ratne zločine niko nije osuđen zbog propusta i državnog tužilaštva i nadležnih sudova da u potpunosti primijene međunarodno humanitarno pravo koje obavezuje Crnu Goru, zaključuje se u izvještaju HRA. Onaj dublji razlog svako zna: mnogi od onih koji su bili na vlasti devedesetih, kad su zločini organizovani, na vlasti su i sada. Na čelu s Milom Đukanovićem.

Ratni zločini ne zastarijevaju. Svjedoka, uprkos svemu, još ima. Uzalud su režimski pogromi. Oni neće dozvoliti da Crna Gora ostane masovna grobnica za istinu.

Nalogodavci nepoznati

Ovih dana obilježena je još jedna godišnjica zločina bez kazne – devet godina od ubistva Duška Jovanovića, suvlasnika i glavnog i odgovornog urednika lista Dan.

Jedini osuđeni za ubistvo Jovanovića je saizvršilac likvidacije, nekadašnji karatista Damir Mandić. Ne postoje nikakve naznake da je istraga ikada usmjerena ka nalogodavcima. Mandića je Apelacioni sud osudio na 18 godina zatvora.

Porodica, redakcija Dana i nedavno osnovani Sindikat medija obilježili su devetu godišnjicu ubistva Jovanovića.

,,Vlast bude i prođe, a nedjela nikad ne prođu. Zločin koji se dogodio 2004. godine, na pragu redakcije, obilježio je ovu vlast. I visiće im kao mač nad glavom. I poslije devet godina na početku smo iste priče”, rekla je tim povodom Jovanovićeva supruga Slavica Jovanović.

„Vrlo je vjerovatno da lobotomisti misle da će koristeći privilegije neograničene moći privatizovanog policijskog i sudskog aparata uspješno odstraniti neugodne djelove svojih biografija tako što će šikanirati svjedoke, kontrolisati medije i u obrazovni sistem plasirati udžbenike istorije svojih podložnika-istoričara”, kazao je nedavno za Monitor dr Filip Kovačević.

Podsjećamo, odmah nakon ubistva Duška Jovanovića, na protestu je u ime medijske zajednice Crne Gore govorio Esad Kočan, glavni urednik Monitora. Tražio je da se otkriju nalogodavci. To je izazvalo gnjev tadašnjih prorežimskih medija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

ŠTRAJK U SUDSTVU: Vlada ćuti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta

 

Nakon skoro dvije sedmice štrajka,  zaposleni u sudstvu nijesu dobili odgovor na zahtjeve – povećanje plata od 30 odsto i sklapanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva.

Predsjednik Sindikata sudstva Crne Gore Dejan Đukić u razgovoru za Monitor kaže da je štrajk, s druge strane, pokazao jedinstvo i složnost štrajkača.

„Kada smo odlučili da stupimo u obustavu rada, nismo to učinili iz  hira, već iz potrebe da se naš glas čuje, da se vrednuje naš trud, odgovornost i svakodnevno zalaganje u obavljanju posla koji je od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema”, kaže Đukić.

On dodaje da su pokazali da umiju da se organizuju: „Da budemo jedinstveni i  zajedničkim glasom tražimo ono što nam pripada, a to je povećanje od 30 posto zarade za sudsku administraciju i potpisivanje Granskog kolektivnog ugovora za oblast sudstva. No uprkos našoj dosljednosti, jedinstvu i upornosti, nadležne institucije do sada nisu pokazale spremnost da ozbiljno razmotre njihove zahtjeve”, kaže predsjednik Sindikata sudstva.

U slučaju da se nastavi ignorisanje od strane nadležnih, kaže Đukić, stupiće u generalni štrajk: „Svaki dan ignorisanja našeg apela dodatno narušava povjerenje zaposlenih u institucije sistema i produbljuje osjećaj nepravde, pa samim tim spremnost i odlučnost da svi sudovi koji pripadaju Sindikatu sudstva preduzmu naredni korak-stupanje u Generalni štrajk”.

On objašnjava  da imaju dobru saradnju sa ministrom pravde, ali da još nemaju komunikaciju sa Ministarstvom finansija.

„Nadamo se da ćemo u što kraćem vremenskom periodu sjesti za pregovarački sto i naći zajedničko rješenje koje će biti u obostranom interesu. Treba naglasiti da sredstva koja tražimo neće poremetiti fiskalnu politiku budžeta, kaže predsjednik Sindikata sudstva. On pojašnjava da bi se riješili problemi zaposlenih u sudstvu, potrebno je 1,4 miliona eura na godišnjem nivou.

Predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu u Podgorici Bjanka Vujović naglašava  da cilj jednosatne obustave rada nije konfrontacija, već dijalog i pronalaženje rješenja u interesu zaposlenih, institucija i građana.

“Štrajk je počeo 6. oktobra 2025. godine u vremenskom periodu od 11 do 12 časova. Zaposleni u sudstvu odlučili su da stupe u štrajk kako bi ukazali na izuzetno težak položaj u kojem se nalaze i hitnu potrebu za unaprjeđenjem materijalnih uslova. Iako svakodnevno obavljamo izuzetno složene i odgovorne poslove, koji su od ključnog značaja za funkcionisanje pravosudnog sistema i vladavinu prava, naše zarade ne prate ni obim posla, ni nivo odgovornosti koji snosimo. Godinama ukazujemo na problem niskih zarada i nedostatka sistemskog rješenja, ali konkretnih koraka nema. Sve ostaje na obećanjima”, kaže ona.

I predsjednica sindikalne organizacije u Višem sudu smatra da nadležni potcjenjuju njihove probleme:  “Zaposleni u sudskoj administraciji očekuju da se ponudi realno i pravedno rješenje – ono koje neće vrijeđati ni našu profesiju, ni našu inteligenciju. Svako povećanje zarade koje bi bilo ispod 30 odsto ne može se smatrati prihvatljivim – jer ne bi predstavljalo stvarni napredak, već samo privid “.

Trenutno štrajkuju zaposleni u: Višem sudu u Podgorici, Apelacionom sudu, Privrednom sudu, Upravnom sudu, osnovnim sudovima u Podgorici, Nikšiću, Pljevljima, Cetinju, Kotoru, Ulcinju, Herceg Novom, svi prekršajni sudovi kao i Sekretarijat sudskog savjeta.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTEST ZAPOSLENIH U SKIJALIŠTIMA CRNE GORE: Upitni i bezbjednost i sezona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakodnevni protesti zaposlenih otkrili su ozbiljne probleme u  državnom Ski centru Kolašin 1600. Žičara K7 još uvijek nije u funkciji, a remont ostale infrastrukture i isplata plata radnika kasne. Zaposleni ističu da je prioritet bezbjednost skijaša. Traže hitnu državnu pomoć i realizaciju projekta vještačkog osnježavanja kako bi sezona mogla nesmetano da počne

 

Svakodnevni protest zaposlenih u Skijalištima Crne Gore (SCG), razotkrio je da na državnom Ski centru Kolašin 1600 još nije obavljena nijedna priprema za predstojeću turističku sezonu. Neizvjesno je kada će biti u funkciji žičara K7, a ostala državna skijaška infrastruktura nije remontovana. Pored toga, neizvjesno je na koji način će radnici dobiti narednu platu.

Rješenje je, smatraju i zaposleni i menadžment, da se konačno uplati državna pomoć od 1,8 miliona eura, odobrena još krajem ljeta. Ovo državno preduzeće godinama funkcioniše uz  “finansijsku injekciju” iz budžeta. Na Ski centru Kolašin 1600, koji je za sada jedini koji radi u okviru SCG, prošle zime bilo je svega 20 skijaških dana, a pretprošle nijedan. Prihodi od turističkog ljeta nijesu mogli da umanje minus u poslovanju.

Radnici koji protestuju objašnjavaju da nijesu prioritet njihove zarade, već remont žičara, neophodan za bezbjednost skijaša. Niko od zaposlenih, kažu, “ne želi da snosi odgovornost za bezbjednost skijaša ukoliko infrastruktura na vrijeme ne bude remontovana”. Objašnjavaju da je bezbjednost posjetilaca i zaposlenih prioritet i da se nijedan segment skijališta neće staviti u funkciju bez provedenog remonta i kontrole svih bezbjednosnih procedura.
„Ni jedna žičara, nijedan lift, tabač snijega… neće biti pušten u rad ukoliko se ne odradi remont po propisanim procedurama. Nama je bezbjednost i sigurnost posjetilaca na prvom mjestu“, poručili su sa protesta.
Odgovornost, ukoliko zimska turistička sezona ne počne na vrijeme, nije više na zaposlenima u Ski centru Kolašin 1600, već na Vladi, poručuju. Tvrde da je odmah potrebno započeti radove na stubu šestosjeda K7.
“Pomoć Vlade je neophodna i za remont stubova na dvije žičare i dva ski-lifta, kao i za remont tehničke opreme koju koriste zaposleni za održavanje i označavanje staza. Apelujemo na Vladu da se što prije realizuje projekat vještačkog osnježavanja za ski-centar Kolašin 1600, jer ćemo bez tog projekta naredne godine zavisiti od vremenskih uslova i „gledati u nebo“”, objašnjava Dalibor Dado Medenica, jedan od radnika državnog skijališta.

Popravka stuba na žičari K7 obaveza je kompanije Kolašin 1450, koja u neposrednoj blizini tog dijela infrastrukture gradi turistički kompleks. Šestosjed, koji spaja skijaške staze državnog i skijališta te firme, nije bio u funkciji od proljeća 2024. godine, kada je ležište pomjereno radom građevinskih mašina privatnika. Prošlo je mnogo vremena dok je Odbor direktora (OD) SCG “natjerao” investitora da prihvati odgovornost za stanje dijela devet miliona vrijedne žičare. Više od godinu dana prošlo je dok je privatna kompanija obavezana da plati radove. Navodno, da bi započeli radove, Kolašin 1450 treba da sačeka, prema Statutu preduzeća, i treću ponudu za izvođenje radova.
Stručni tim, angažovan da ispita stanje stuba i tla oko njega, donio je krajem prošle godine zaključke i predložio mjere koje je trebalo sprovesti u narednom periodu. Predložena je dodatna sanacija zemljišta kako bi temelji bili potpuno osigurani, kao i niz drugih mjera radi sigurnosti svih učesnika.
Iz OD tvrde da su o stanju stuba obavijestili izvršnog direktora i njegove saradnike u oktobru 2024. godine, kada im je rečeno da je pukao potporni zid stuba i koliko ozbiljne posljedice to može izazvati. Mediji su o tome pisali pola godine ranije.
Na sjednici u oktobru prošle godine formirana je komisija koja je trebala ispitati sve probleme oko stuba i žičare K-7, nakon što su u Odbor stigle anonimne prijave da radovi nisu izvedeni prema projektu. Komisija je angažovala sudskog vještaka građevinske struke, koji je procijenio stanje stuba i dao smjernice za dalju sanaciju. Izvještaj vještaka stigao je krajem novembra, a menadžment ga je dobio nekoliko dana ranije.
Na kraju je OD konstatovao da bez stuba 4 i žičare K-7 nije bilo moguće koristiti infrastrukturu SCG u punom kapacitetu niti povezivati dva ski centra.

Menadžment SCG trenutno nema informaciju kada bi Kolašin 1450 mogao da krene u radove niti koliko vremena treba za njih, kazali su  za Monitor u državnoj kompaniji.

Skijališta su ove godine od države tražile 1,8 miliona eura. Bazirano na toj pomoći u poslovnom planu predviđen je minus od oko 900 hiljada eura. Novac iz državne kase im je, kako je objašnjeno, potreban za izradu projektne dokumentacije, izgradnju sistema za vještačko osnježavanje i ulaganja u sportsku višenamjensku infrastrukturu. Uz tu pomoć, “Skijališta” bi prihodovala gotovo 3,1 milion eura, dok bi rashodi iznosili 2,2 miliona eura.
“Neophodno je obezbijediti sredstva za projektovanje i izgradnju projektne dokumentacije i izvođenje radova na izgradnji vještačkog jezera i sistema za vještačko osnježavanje na dvije staze pored ski-liftova, sa sredstvima za ulaganje u sportsku višenamjensku rekreativnu infrastrukturu, u ukupnom iznosu od 1.803.207 eura, shodno Regulativi Komisije (EU) br. 651/2014 gdje se navodi da dodijeljena pomoć može biti u obliku operativne pomoći za sportsku infrastrukturu”, navodi se u zaključku predloga finansijskog plana i godišnjeg programa rada, uz napomenu da će tako ovu godinu završiti u plusu.
Vlada je nakon loše zimske sezone 2023/2024. odlučila da “Skijalištima” pomogne sa 200.000 eura za isplatu plata zaposlenima u martu, aprilu i maju. Od otvaranja Ski centra Kolašin 1600 2019. godine, SCG je skoro redovno poslovala s gubicima. Državna kompanija, već prve godine rada kolašinskog skijališta, bila je “u minusu” 112.000 eura. Naredne, da vlada nije pritekla u pomoć, gubitak bi bio veći od 800.000 eura. Državna pomoć tom preduzeću 2021. godine bila je skoro 1,5 miliona eura. To je i jedina godina kada se kompanija pohvalila pozitivnim poslovanjem.
Tokom 2022. godine iskazani neto gubitak preduzeća bio je više od 224.000 eura. Predviđeno je da SCG, čije je sjedište u Mojkovcu, upravlja javnim skijalištima Kolašin 1600, Cmiljača, Žarski, Torine, Jelovica, planinskim centrom Komovi i Eco Adventure park Komovi. Za sada, jedino aktivno skijalište je ono kolašinsko. Ispitni postupak koji je vodila Agencija za zaštitu konkurencije (AZK), a koji se ticao dotacija Vlade SCG, završen je zaključkom da je sve bilo u skladu sa zakonom.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBOĐENI SVI OSUMNJIČENI ZA SLUČAJ TUNEL: Zatrpana sramota

Objavljeno prije

na

Objavio:

U obrazloženju presude sudije Borka Lončara, kojom su oslobođeni svi osmoro osumnjičeni za ovaj slučaj,  navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela prokopanog u Višem sudu, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih

 

 

Tunel ostaje sramota za one koji su radili na njemu zbog štete koji je društvu nanio i za one koji su pomogli u svemu tome u činjenju ili nečinjenju. Za optužene nema dokaza da su izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret”. Tako je sudija podgoričkog Osnovnog suda Borko Lončar  obrazložio oslobađajuću presudu grupi kojoj se sudilo zbog prokopavanja tunela do depoa Višeg suda u Podgorici. Slučaj je  razobličio sve manjakovasti i amaterizam javne i tajne službe bezbjednosti.

Prokopani tunel u Višem sudu nije otkriven radom bezbjednosnih organa, već igrom sudbine, zahvaljujući službenici Višeg suda koja je 11.septembra 2023. iza ponoći popisivala stvari koje su nedostajale u depou nakon što se desila vidna premetačina.

U depou se čuva oko 100.000 predmeta: dokaza, droga, oružje… Do danas nije utvrđeno šta je sve ukradeno iz njega. Viši sud se nalazi u samom centru Podgorice, u blizini najviših državnih institucija – Skupštine, Vlade, Centralne banke i zgrade Predsjednika države.

„Investitor akcije je  ozbiljna kriminalna grupa iz Crne Gore“ „Riječ je o jednoj od najjačih kriminalnih grupa u Crnoj Gori. Vi procijenite o kojoj je riječ“„Sigurno je nešto veliko u pitanju jer su to scene kao u filmovima“, ubjeđivao je crnogorsku javnost tadašnji vrh Uprave policije, Ministrastva Unutrašnjih poslova i odlazeće vlade, nakon što je 11.septembra otrkiven tunel u depou podgoričkog Višeg suda.  Ministar policije u to vrijeme bio je Filip Adžić, premijer Dritan Abazović, a vršilac dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić.

Prvi čovjek policije Nikola Terzić tada je, odgovarajući na novinarsko pitanje – što nedostaje iz depoa, kazao da nedostaju određena vatrena oružja iz određenih predmeta, ali i da je njegovo lično mišljenje da je cilj bio da se dođe u posjed određenih predmeta koji potencijalno sjutra mogu baciti na koljena čitave  istrage protiv jedne kriminalne grupe potvrđujući da govori o „kavčanima“.

„Na korak smo bliže motivu kopanja tunela. Većina identifikovanih ima kriminalnu prošlost“, samo je jedna od izjava koju je medijima nakon otvaranja istrage dao ministar Adžić.

Šta je bio motiv prokopavanja tunela nije poznato ni nakon okončanja sudskog postupka.

Premijer u tehničkom mandatu, njegovi saradnici, pojedini ministri i viskorangirani policajci, tih dana su za račun lične promocije, šetkajući  po tunelu – mjestu „zločina“,  kontaminirali tragove. Na kraju su donijeli odluku da se rupa zakopa. Odluka o zakopavanju tunela,  sudeći prema obrazloženju sudije Lončara, već tada je oslobodila krivice grupu protiv koje je kasnije vođen i okončan sudski postupak. Prošlog petka sudija je bio precizno jasan – tunel nije trebalo zatvoriti.

Vlada je 28. septembra 2023. donijela odluku da se tunel zatrpa, što je i učinjeno početkom oktobra, čime su, kako je konstatovao sud, onemogućene dalja istražna postupanja i analiza.

Podsjetio je da je odluka tadašnje izvršne vlasti bila da se tunel vrati u pređašnje stanje, odnosno da se zatvori zbog čega je angažovana privatna firma, te da usljed takve odluke vještak građevinske struke nije mogao obaviti svoj zadatak.

“Sud zaključuje da bezbjednosni sektor ne samo da nije spriječio kopanje tunela i ne samo da ga nije otkrio nego je i dozvolio da se prokopani tunel prije okončanja sudskog postupka zatvori i zatrpa i da se neke istražne radnje ne preduzmu kvalitetno. Niz propusta dovodi do zaključka o ozbiljnoj nestručnosti osoba u toj oblasti”- kazao je sudija Lončar.

U obrazloženju presude navodi se da ni na jednom od izuzetih tragova iz tunela, iznajmljenog stana, podruma, niti samog depoa nije pronađen nijedan DNK trag koji bi se mogao povezati sa nekim od osmoro optuženih.

U presudi sudije Lončara navodi se da je jedan od osumnjičenih, Vladimir Erić bio u policijskoj stanici u Loznici 8. septembra 2023., tri dana prije otkrivanja tunela, u vrijeme kada mu je optužnicom stavljeno na teret da je kopao.

Za Predraga Mirotića, optuženog da je upravljao jednim od vozila korišćenih u izvršenju krivičnog djela, utvrđeno je da video-snimci zbog lošeg kvaliteta ne omogućavaju identifikaciju osobe, vozila ili registarskih oznaka. Ni za Nikolu Milačića nije utvrđeno učešće, osim tvrdnje Katarine Baćović da joj je pomogao da iznajmi stan u Njegoševoj ulici. Sud je ocijenio da na osnovu tog iskaza nije moguće zasnovati krivičnu odgovornost.

Sud je takođe oslobodio Marijana Vuljaja, jer nije bilo dokaza da je znao za bilo kakvo krivično djelo Baćović. Za Veljka Markovića, Milana Markovića i Dejana Jovanovića sud je utvrdio da su boravili u Crnoj Gori, ali dokazima nije utvrđeno njihovo prisustvo u tunelu, iznajmljenom stanu, depou.

Ostaju brojna pitanja na koja ni nakon više od dvije godine nema odgovora. Jedno od njih je svakako motiv, koji ni do danas nije utvrđen. Isključen je onaj u koji je mjesecima javnost uvjeravao tadašnji premijer tehničke Vlade Dritan Abazović,  koji je u medijima tvrdio da je iz Depoa ukradena puška iz sudskog postupka koji se vodio zbog ubistva direktora i glavnog i odgovorog urednika Dana Duška Jovanovića.

Sudija Lončar naveo je u obrazloženju presude da  ni droga niti drugi predmeti iz spisa nijesu dokazano bili cilj, a oni koji su kopali, da su željeli, mogli su da saznaju gdje se nalaze predmeti većeg značaja.

Zbog svojih javno iznijetih tvrdnji četiri mjeseca od otkrivanja tunela, Abazović se pojavio i  kao svjedok u istrazi. Međutim,  pozvao se na obavezu čuvanja službene tajne jer je riječ o operativnim informacijama koje su saopštene na sjednici Vijeća za nacionalnu bezbjednost.

Tužilaštvo je najavilo da će se žaliti na odluku suda.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo