Povežite se sa nama

OKO NAS

Je li Njegoš svetitelj?

Objavljeno prije

na

O životu i djelu genijalnog Njegoša zna se sve, ili gotovo sve, no rasprava na temu svetiteljstva se pojavila tek 162 godine nakon njegove smrti. Inicira je Amfilohije (Radović) i tvrdi da će „obrazložiti da su raniji mitropoliti i narod u Njegošu vidjeli sveca”. Takva svjedočenja, međutim, ne postoje, ukoliko se ne računa Matija Bećković koji propovjeda bajanja, tipa: „Njegoševa knjiga drži se uz Sveto pismo, a posvećenici se prekrste pre nego što je otvore i počnu da čitaju”.

Vladičina je religioznost neupitna, ali sa stanovišta pravoslavne teologije sporna. Luča mikrokozma, na primjer, infiltrirana je gnosticizmom – kojeg pravoslavlje odbačuje kao jeres. U Njegošu knjiga duboke odanosti (1951) Isidora Sekulić primjećuje da Njegoš barata sa hiljadama imena i događaja, ali „što nikada, ama baš nikada, nije pomenuo ni dodirnuo, to su Oci crkve, teolozi, sveci”; uočava „jako odstupanje Vladičino od Biblije”, poput opisa Adamove preegzistencije „sa njegovim učešćem u aktivnom boju protiv Boga”.

Profesorka Univetrziteta u Beogradu, dr Anica Savić-Rebac, utvrdila je u studijama Njegoš i bogomilstvo (1951) i Njegoš, Kabala i Filon (1952) da je pojam „luča mikrokozma” („svjetlosnog ja”; „nebeskog dvojnika čovjeka”) zapravo „karakteristka neomanihejske ideje”. Obrazložila je gnostička učenja kao inspiraciju Njegoševu. U Luči uopšte ne pominje se Hristos, no Bećković uz amfilohijevski blagoslov, svejedno tvrdi da je ona „liturgijska poema”, itd.

Da bi neki arhijerej bio sveti – prema predanju Crkve – utvrđeni su stroži kriterijumi nego za laike. Kanonizuju se mučenici za vjeru, čudotvorci po molitvama, podvižništvu, vrlinama, pravednosti; pa su im spontano – a ne nazdravičarski povodom 200 godina od rođenja – sastavljali tropare i kondake, pisali žitja.

Ništa se od ovih blagodatnih kriterijuma ne može primijeniti za Njegoševu kanonizaciju. Ne postoje svjedočenja o iscjeljenju molitvenim zastupništvom „svetog Njegoša”.

Ipak, Amfilohije pominje jednu jedinu činjenicu – i to nepotpunu. Kao što je poznato, mošti svetiteljeve ne trule. Prorok se Bogu obraća: „… i nećeš dati da svetac tvoj vidi trulost” (Psalami Davidovi, 16:10). Ne navodeći konkretan izvor, Amfilohije veli: „Njegoš je prvo bio sahranjen na Cetinju. Zbog nevremena ga nije bilo lako prenijeti na Lovćen. A kada je prenijet, ostalo je zapisano svjedočanstvo da je nađena njegova desna ruka, neraspadnuta. Ruka koja je pisala Gorski vijenac i Luču” (Politika, 10. maj o.g).

Podatak o ruci je djelimično tačan – no izdvojen iskrivljuje što je tačno viđeno 27. avgusta 1855. kada je Njegoš iz grobnice u Cetinjskom manastiru odnešen u kapelu Sv. Petra Cetinjskoga na Lovćenu.

Zapis o tome ostavio je svjedok: Milorad Medaković (Zvonigrad, Hrvatska 1824 – Beograd 1897), srpski publicista, diplomata i obavještajac; bio je sekretar Njegošev i knjaza Danila.

Njegova knjiga P.P. Njegoš, posljednji crnogorski vladajući vladika (Novi Sad, Knigopečatnja A. Pajevića 1882) je na neki način „zaturena”. Izgleda ne slučajno; reprinti su rijetki, a njen pomen u fusnotama naučne literature nedovoljan da zainteresuje širi auditorijum…

Što je Medaković napisao o otvaranju Njegoševe prvobitne grobnice u Cetinjskom manastiru? Za razliku od Amfilohija, Medaković ne pominje da li je 1855. Njegoševa neraspadnuta ruka bila desna ili lijeva. Uostalom, prizor je daleko od ukazanja svetiteljskih. Medaković piše:

„Kad će se nositi smrtni ostaci vladičini na Lovćen – dok to čuje njegov stari Tomo Markov, kojem bješe tad sto godina, dojaši na konju na Cetinje da i on isprati svoga sina. Kad se otvori ozidana raka, vidi se da je skrinja mnogo izagnjila i da se tako odnijeti ne može, te knjaz Danile naredi da se načini druga nova, u koju da se stavi onako kako je, ali oćaše knjaz Danile da vidi vladiku, pa to kaže svome sekretaru, a ovaj će mu reći, da to nipošto ne čini, jer crkovni kanoni zabranjuju otvarati grob prije sedam godina. ‘Ali samo malko da viđu kakav je’ – reći će knjaz – a sekretar: – ‘Nimalo – nipošto’; ali knjaz naredi da malko otvore, a u to dođe i stari Tomo, te kad otvore samo jedna ruka bješe cijela, koju starac sa suzama poljubi, a ostalo tjelo bješe kano glib – pa se mnogo kajaše knjaz Danile, što nije posluša riječi svojega sekretara” (str. 183).

Već naredni sačuvani izvještaj o stanju Njegoševih posmrtnih ostataka – kada je poglavar Crkve mitropolit Ilarion (Roganović) sa sveštenstvom i vjernicima 1879. popravljao kapelu – ne pominje Njegoševu neraspadnutu ruku. Ne postoji ni crkveno priznato svjedočanstvo o čudotvornom djejstvu njegovih „moštiju”.

Vratimo se Medakoviću koji dalje piše da je „potonja ura” Njegoševa izgledala neoubičajeno za pravoslavnog arhijereja:

„Onda se vladika umiri i naredi da dođe sveštenik sa svetom tajnom, da uzme pričešće, a reče da svi iziđu. Došavši sveštenik sa svetom tajnom, oćaše da on pričesti vladiku kano i drugog bolestnika na samrti; a vladika sjeknu: ‘Nijesi ti dostoin da mene pričešćuješ’ – pa uzme putijer u svoje ruke i sam se pričesti” (str. 181).

Nakon toga Vladika – kao i četiri puta u Testamentu – i prema Medakoviću pominje na samrti isključivo crnogorski narod:

„Za tijem naredi, da mu se donese perina ona, na kojoj se predstavio njegov svetopočivši stric mitropolit Petar I, pa onda ustane posljednji put na svoje noge dobri vladika, prekrsti se i izgovori ove posljednje riječi: ‘Preblagi Gospode Bože! Preporučujem ti moju dušu i bijedni narod crnogorski!’ Spušti se na perinu u postelju i preseli se u vječnost 19. okt. 1851.g.” (str. 181).

Sljedeći navod potvrđuje da su Crnogorci imali svoju samostalnu Crkvu, dok za arhipastire SPC-a nije poznato da su ikada bili i poglavari države. Njegoš je, veli Medaković, „bio više nego obični vladika, koji imaše po položaju neku podjednaku vlast sa papom rimskijem, o kojoj i sami Crnogorci imadu običaj govoriti, ili upravo ušlo je u poslovicu, te vele: Papa rimski i vladika cetinjski. Po ovome Crnogorci sami znadu, da su samo dva vladaoca u crkvi i izvan nje, ili dvije najveće vlasti u jednom i istovjetnome licu” (str. 166-167).

Kako je uostalom Njegoš, osim ako ne kao poglavar autokefalne Crkve, mogao Petra I kanonizovati? O predstavljanju neporecivog dokaza – moštiju Čudotvorca cetinjskoga, Medaković izvještava:

„1834.g. pojavi se svetac. Vladika sam pričaše ovo: ‘Noću na san često mi dolazaše moj stric vladika pa mi govori: Ja nijesam zaslužio, da narod po meni čeplje, već me vadi iz zemlje. Ovako se on meni često javljaše, pa najposlije saopštim glavarima, koji mi rekoše: Pa gospodaru, da otvorimo grob – može biti da i jest nešto’. Vladika pristane na ove savjete glavara, te otvore grob pokojnog vladike i nađu ga onakvog, kakvog su bili položili u grob prije četiri godine. – Oni ga izvade iz zemlje i stave u ćivot pred oltar, đe se i danas nalazi cjelokupan. On niti je balzamirat, niti o tome što znadu Crnogorci; a i da su bili najvještiji ljudi za to, opet pri onome strašnom položaju, u kojem se zateče zemlja onda, kada se on predstavi, ne bi bilo moguće izvesti to” (str. 70-71).

Za razliku od Sv. Petra Cetinjskoga, koji je blagodatošću riječi mirio Crnogorce, u knjizi P.P. Njegoš, posljednji crnogorski vladajući vladika je sljedeći opis:

„U svemu dosta je jada vidio vladika sa svojiema Crnogorcima; ali nije žalio truda nigđe, samo ako ih mogaše od zla izbaviti. Jednom, došavši vladika s mora na Cetinje, i tek što je uljegao u kuću – posvađaše se Donjokrajci i Bajice; a vladika iztrči sa zasukanijema rukavima, pa potrči ona sila ljudska u sav mah na krčme (u trku spade mu kapa sa glave za koju se on ne osvrtaše) pa uleće kano ora’ među piliće, te poče razvađati zavađenu i opaku gomilu ljudih, te nekog za glavu, nekog za vrat, nekog za perčin, nekog za ruku, nekog nogama nekog šakama – razbaca ih na sve strane, pa će onda onako umoran reći: ‘Što ste se pomamili, najzadnji skotovi – a evo mi nedate ni da počinem – rđa ve bila’!” (str. 96).

Ostaje da uporedimo još nekoliko Medakovićevih navoda o Njegošu sa propovjedima Svetih otaca. Arhijerej se uzdržava „od svake strasti koja se otkriva i jezikom, i rukom, i bestidnim pogledom”, veli Sv. Jovan Zlatousti.

„Snježana joj prsa krugla, a strecaju svetim plamom,/ Dvje slonove jabučice na njih dube slatkim mamom./ Crna kosa na valove niz rajske se igra grudi/ O divoto čudo! smrtni ere sad ne poludi!”

Dakle: Noć skuplja vijeka, napisana 1844. u Perastu; o inspiraciji i pisanju „jeretičke” pjesme Medaković, a svemu tome je bio nazočan, veli:

„Vladika sjedjeći u svojoj sobi, po svojem običaju ili čitaše ili pisaše što; a kako je u drugoj kući bila jedna đevojka, koja pogledaše na njega ili iz ljubopitstva ili što se zagledala u vladiku – sva je prilika da se njojzi vladika dopadaše, a zaista imala se u što i zagledati – na često bacaše svoj pogled na vladiku; a ovaj još u mladijema i najsnažnijema godinama ne preziraše ove umiljate poglede. U takvijem prijatnim časovima, đe priroda sve nadmašuje, đe se sva čuvstva pokreću, a poetična sila leti po visinama, napiše vladika, taj pjesnik, pjesmu ljubavi” (str. 115).

U Medakovićevoj su knjizi i drugi dokazi Njegoševe arhijerejske „nepodobnosti” za svetitelja:

„Uopšte vladika nije mario za crkovna djela, koja se njega kano arhijereja tiču. Za vrijeme mojeg boravka u Crnoj Gori – za četiri godine, vladika je samo jednom služio liturđiju i da nije bilo da popi i đakoni, ne bi ni tad. On je na jednoj liturđiji zađakonio 72 a na drugoj zapopio 70. Prije no što će to učiniti, ja sam mu napomenuo da je to protiv crkvenije kanona, a da se on pri hirotonisanju zakleo, da neće više na liturđiji rukopolagati do jednog đakona, a drugog za sveštenika… Na to će vladika: ‘Kad zavisi od moje volje, onda ću ja to sve odjednom'” (str. 128-129).

Za kraj, još jedan moguće interesantan citat Medakovića:

„Vladika Rade imaše i radostnije i žalostnije dana u svojemu životu sa svojiema Crnogorcima. On vladaše s njima, ali držaše, da ih ne poznaje, pa će me jednom upitati: Boga ti, poznaješ li ti ove Crnogorce? Mislim, da u nekoliko poznajem, odgovrim mu; a on će na to reći: Ne poznaješ, vaistinu! Evo sam Crnogorac, rodio sam se i uzrasta među njima i gospodar sam im, pa ih još ne poznajem” (Predgovor, VI).

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I 5G TEHNOLOGIJA: Testiranje mreže i predrasuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora i dalje čeka na stvaranje regulatornih i tehničkih uslova za implementaciju 5G mreže na nivou države. No, minule sedmice, Crnogorski Telekom je, bez najave, pustio u probni rad bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama, čime je testirana 5G mreža. To je izazvalao burne reakcije, ali i strah, dijela građana u te dvije opštine

 

Građani sjevera Crne Gore još imaju puno nedoumica, ali i straha vezano za 5G tehnologiju, pokazalo se minule sedmice. Negodovanje, uznemirenost i optužbe na račun Crnogorskog Telekoma,  pratili su puštanje u eksperimentalni rad dvije bazne stanice u Bijelom Polju i Beranama. Ako je  suditi i prema onome što je poručeno iz ekoloških organizacija na sjeveru,  država, odnosno,  mobilni oprateri,  prije  implementacije 5G tehnologije moraće da ulože mnogo truda na edukaciji i informisanju građana. Reakcije sa sjevera pokazale su i da to do sada nije činjeno na odgovorajući način.

Kako za Monitor kaže Zdravko Janušević, izvršni direktor NVO Bjelopoljski demokratski centar,  najproblematičnije je  što  su iz „cijelog procesa izopšteni građani“. On skreće pažnju i na, kako tvrdi, činjenicu da je prilikom postavljanja i puštanja u probni rad baznih stanica zaobiđena i lokalna uprava.

„To sam provjerio i u nadležnom sekretarijatu, uopšte nijesu bili obaviješteni o svemu ovome. Sve ostale bazne stanice pratila je odgovorajuća dokumentacija sa lokalnog nivoa. Ovog puta ne. Nije bilo prilike za javnu raspravu, nema Elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu. Ne znamo koje su posljedice po zdravlje građana. Telekom je pokazao određenu drskost i nezainteresovanost za stav građana… “, kaže sagovornik Monitora.

On podsjeća da je grupa NVO sa sjevera,  prije nekoliko dana,  na konferenciji za štampu, postavila brojna pitanja tom mobilnom operateru.  Interesovalo ih je „da  li su sprovedena mjerenja zračenja i koliki je uticaj elekromagnetnog zračenja na građane“.  Pitali su i zbog čega Elaborat,  koji je uradio Elektrotehnički fakultet, nije javno prezentovan. Zamjerili su i što se postavljanje 5G mreže desilo u samom centru Bijelog Polja.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PRIČA O LOKALNIM HODAČIMA: Pretresanje skrivenih džepova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mladi bračni par Ivan i Ivana Mandić se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda

 

Kada u zatišju pojedinci marljivo ucrtavaju Crnu Goru na turističku mapu svijeta, otvara se čudesna kutija. Tada zaboravljena i zanemarena mjesta dobijaju priliku da šarmiraju, i odjednom teza „nemamo bog zna šta da ponudimo turistima” – ne odslikava realnost. To je i misija Lokalnih hodača.

Mladi bračni par, Ivan i Ivana Mandić, se, u zenitu pandemije izazvane virusom COVID-19, koja je zaustavila gotovo čitav svijet, i učinila da zaboravimo na putovanja u inostranstvo, okrenuo promociji domaćeg turizma na posve drugačiji način. Njihovi vlogovi, internet dnevnici u video formatu, sistematizovani u Jutjub kanal simbolično nazvan Lokalni hodači, otvoren tek malo manje od pola godine, već broje hiljade pregleda.

„Lokalni hodači su lokalni bračni par Ivana i Ivan, kao i svi njihovi slučajni ili namjerni saputnici, čiji je cilj da upoznaju svaki kutak Crne Gore. Već duže vrijeme nastojimo da obiđemo što je moguće više njih, pa su vlogovi logičan nastavak te priče”, kaže za Monitor Ivana Mandić.

Svaki je priča za sebe. Od Slivskog ponora, preko podgoričkog starog groblja, tragovima rimskog akvadukta (Mostine), do tvrđave Kosmač, Mandići, oboje strastveni ljubitelji prirode, doživljavaju Crnu Goru iz drugačije perspektive. Prvobitna ideja, tek da otkriju lijepe lokacije za izlet ili piknik, doživljava metamorfozu – prerasta u želju za upoznavanjem sopstvene zemlje i njenih kulturno-istorijskih područja. Tako je fokus tura na koje idu Mandići uglavnom odlazak do nekog utvrđenja – Crvene stijene, Đuteze, Lontodokla (Gradine Martinićke), Obluna, kao i do lokacija koje imaju značajno mjesto u istoriji Podgorice i Crne Gore uopšte, a nalaze se u jezgru grada, poput Jusovače, koja je, zbog nemara nadležnih, u stanju raspadanja ili Sahat kule, čiju su unutrašnjost, uz posebnu dozvolu JU Muzeja i galerija Podgorice, uspjeli da snime i približe i onima koji nisu imali prilike da je posjete.

Ivan, videograf i fotograf po struci, zadužen je za snimanje i montiranje video klipova, dok Ivana, inače politikološkinja, istražuje i pronalazi zanimljive činjenice o mjestima koja obilaze.

Na pitanje zbog čega se najčešće odlučujemo na upoznavanje sopstvene zemlje tek kad “istrošimo” druge opcije, Ivan odgovara da razlog leži u tome što su nam ljepote sopstvene zemlje nadohvat ruke, pa za njih „imamo kad”. „Možda je najveća ironija u tome što o njima ne znamo dovoljno. U potpunom ludilu koje je pandemija izazvala, dobro je to što smo, barem na kratko vrijeme „bacilli oko” na krajolike oko sebe. Samo još da naučimo da o njima vodimo računa”, napominje.

Najviše reakcija i komentara izazvali su vlogovi o Kaluđerovom oku, koje se nalazi na teritoriji glavnog grada, kao i Godinju, kod Bara. „Teško je reći koji obilazak nam je najdraži, s obzirom na to da sve više širimo svoj radijus na dalje lokalitete od Podgorice, koji su priča za sebe. Volimo kad snimamo neki koji je spojnica zanimljive istorijske priče i prirodne ljepote, kao što je to recimo Manastir Prečista Krajinska i šuma kestenja”, navode Mandići.

Kosmač, pećinu Magara, Velju Goru, Bobiju ili Vezačku pećinu – obaveza je svakog građanina Crne Gore da ih barem jednom posjeti. „Mjesta na kojima je dobar pogled na jezero, more, grad, uvijek ostave snažan utisak na nas. Najviše nam je godilo Godinje, gdje smo dan proveli u nekoj drugoj vremenskoj dimenziji, uz tople pozdrave i druženje sa lokalcima”, kaže Ivana Mandić.

Vlogovi, a naročito turistički, na Jutjubu su izuzetno praćeni, i u svijetu ljudi od kreiranja takvog video sadržaja mogu solidno i da zarade. Značaj koji ta vrsta promocije ima – prepoznat je i vrednovan. Mandići za sada još uvijek ne znaju da li će monetizovati, odnosno unovčiti, svoj Jutjub kanal. Teško je da išta prognoziraju. Uz pomoć drona, kamere Go pro action i FUJI digitalnog fotoaparata, osvojili su publiku, radom i ispred i iza kamere. Pratioci na društvenim mrežama prepoznali su njihov kontent (sadržaj) po kvalitetu. Proces snimanja i montaže zahtijeva planiranje, strpljenje i trud, ali ljubav prema hobiju ne poznaje poteškoće.

Kako Podgorica, sem Duklje i Meduna, o kojima bi trebalo bolje informisati prolaznike na licu mjesta, u najbližoj okolini ima šta da ponudi, Lokalni hodači smatraju da bi određene kulturno-istorijske lokacije van glavnog grada trebalo učiniti vidljivijim i atraktivnijim, kako za sugrađane, tako i za turiste. Važno je i da se on mapira kao turistički zanimljiv, jer je kroz istoriju uvijek bio plodno tlo razvoja starih civilizacija. Nadležne turističke organizacije bi trebalo da učine više u vezi sa tim, smatraju Mandići. „Za početak, potrebno je obnoviiti smjernice ka određenim lokalitetima i info table. Svakako, ažurnija komunikacija putem društvenih platformi u toku godine nije naodmet”.

Njihove emisije sa kratkih putovanja imaju za cilj, kako su objasnili, prvenstveno da pokažu ljudima „šta propuštaju”, ali i da postanu svjesni da se priroda mora poštovati i njegovati. Boravak u njoj za Lokalne hodače je bijeg od užurbanosti i usplahirenosti grada. „Kolektivno, svijest o očuvanju životne sredine se još uvijek nije razvila”, smatraju Mandići. Kuda god bi otišli, naišli bi na smeće, uglavnom na plastične boce i kese, a odskora i na hirurške maske. Sem toga, pojedina utvrđenja od kulturno-istorijskog značaja „ukrašavaju” i grafiti.

Želja za eskapizmom od stvarnosti eskalirala je tokom korona pandemije. Pa je prerasla u potrebu. Jer lokalnog hodača i čine radoznalost i težnja da upozna prostor u kom živi.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANE: SLUČAJ AGROPOLIMLJE: Sjećanje na pljačku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivredni kombinat koji je nekada zapošljavao 800 radnika je rasturen,  mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom postala su lak plijen tajkuna, dok su radnici i mali akcionari ostali bez ičega

 

Nekadašnji radnici i akcionari rasparčanog i kroz proces tranzicije opljačkanog preduzeća Agropolimlje zatražili su od nadležnih pravosudnih organa da preispitaju dešavanja u toku privatizacionih procesa u nekadašnjem poljoprivrednom gigantu. Oni tvrde da su određena lica prilikom privatizacije preduzeća kontinuirano, u dužem vremnskom periodu, preduzimala brojne nedozvoljene radnje u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi na štetu radnika, akcionara i države.

Predstavnik akcionara Refik Zujović ističe da već godinama od najvećih instanci u Crnoj Gori uzaludno traže da se utvrdi zbog čega nadležne institucije nijesu preduzele mjere kako bi se stalo na put potpune likvidacije Agropolimlja, i na vrijeme spriječile neodgovorno ponašanje stečajnih upravnika, stečajnih sudija, tužilaca, inspekcijskih službi i Područne jedinice Uprave za nekretnine Berane.

„Na naše zahtjeve niko se ozbiljno nije osvrtao. Zato smo zbog brojnih propusta, kao akcionari, grubo oštećeni prilikom diobnog bilansa preduzeća, pošto nam je  uskraćeno pravo na dio svojine koja je pripadala nekadašnjem preduzeću Agropolimlje. Mi i dalje tvrdimo da postoje osnovane sumnje da se radi o organizovanom kriminalu i da akteri tih radnji godinama ostaju nekažnjeni. Zato ponovo tražimo da se razmotri odgovornost za nepostupanje pravosudnih organa u očiglednom slučaju korupcije prilikom prodaje preduzeća”, kaže Zujović. „Pljačka je velika jer je preduzeće bilo veliko, a njegova imovina je na čudne načine prešla u ruke privatnika”.

Beranski agroindustrijski kompleks Agropolimlje nastao je kao dio nekadašnje kompanije Agrokombinat 13. jul. Tada, već daleke 1963. godine, upošljavao je preko 800 radnika. Agropolimlje je u svom sastavu imalo pekaru, mljekaru, klanicu, voćnjak od 47 hektara, brojne trgovinske i uslužne objekte, kao i preko sto hektara šume i zemljište na kom se obavljala poljoprivredna proizvodnja.

Odlukom Skupštine akcionara od 24. juna 1998. godine, to društvo je podijeljeno na 10 novih pravnih subjekata – akcionarskih društava. Sva imovina Agropolimlja, koja je podijeljena između akcionarskih društava, procijenjena je i na osnovu toga  je utvrđen akcionarski kapital zaposlenih i fondova. Bivši radnici, kao i manjinski akcionari, tvrde da brojni dokazi ukazuju da se nakon toga pristupilo nezakonitim radnjama, odnosno da su privilegovani pojedinci vrijednu nepokretnu imovinu, vlasništvo akcionara, bivših radnika DD Agropolimlja, na svoju ruku prodavali raznim kupcima. Navode da su novac od prodatih nepokretnosti zadržavali isključivo za sebe i da je neophodno angažovati finansijske stručnjake spremne da javno saopšte o kakvim i kolikim transakcijama je riječ.

„Mi mislimo da je potrebno da vještaci utvrde koja je površina nepokretnosti bila upisana na AD Poljoprivreda i šumarstvo, koje je nastalo kao jedan od subjekata Agropolimlja, i na osnovu kojeg pravnog osnova, zatim koliko je od tih nepokretnosti otuđeno, kada, kojim licima i kako i na koji način su vršene preknjižbe na nove kupce”, ističu manjinski akcionari, među kojima je i Zujović.

Oni dodaju da je neophodno da se preko vještaka finansijske struke utvrdi za koje novčane iznose su sve te nepokretnosti prodate, da li su vršene zakonite prodaje tih nepokretnosti, da li su od strane vještaka poljoprivredne ili šumarske struke vršene procjene prodatih nepokretnosti, te da li je novac od svih tih transakcija ulazio i u završne bilasne AD Poljoprivreda i šumarstvo.

„Neophodno je ispitati puteve toga novca i za šta je utrošen, jer AD Poljoprivreda i šumarstvo svih ovih godina postoji samo na papiru”, kažu akcionari. Tvrde i da je Uprava za nekretnine bez valjanih dokaza upisivala imovinu bivšeg Agropolimlja na ime navih vlasnika – pravnih i fizičkih lica – a da su oni ostali kratkih rukava.

„Većinski akcionari raspolagali su imovinom bivšeg Agropolimlja kao da je ona njihova lična svojina i to tako što su je razmjenjivali i dijelili nezakonitim diobnim ugovorima u vrijeme kada su funkcionisali kao posebna akcionarska društva. Te transakcije su se obavljale bez znanja skupštine akcionara i odbora direktora, dok radnike niko ništa nije pitao. U svim tim radnjama učestvovala je i Uprava za nekretnine, koja je dozvolila da se na osnovu nevalidne i fiktivne dokumentacije otuđi imovina tih akcionarskih društava i unese u posjed pojedinaca i firmi čiji su vlasnici sami većinski akcionari”, svjedoče bivši radnici.

Oni se, kažu, nadaju da će neki novi specijalni tužilac, nakon što se izvrše najavljene promjene u tužilaštvu i sudstvu, ozbilj­no shva­ti­ti nji­ho­ve za­htje­ve i da će u ci­je­lom slu­ča­ju po­bi­je­di­ti pravo i prav­da. „Od 2006. do 2010. go­di­ne naš pred­met se na­la­zio kod Osnov­nog su­da u Be­ra­na­ma. Na­kon to­ga prav­du smo uza­lud­no tražili kod Vi­šeg su­da u Bi­je­lom Po­lju. Slič­no su se od­ni­je­li i Pri­vred­ni i Ape­la­ci­o­ni sud, ta­ko da smo mi na kra­ju iz­gu­bi­li po­vje­re­nje u prav­ni po­re­dak Cr­ne Go­re”, kažu manjinski akcionari, navodeći da je slučaj Agropolimlje „klasičan primjer“ pljačkaškog privatizovanja i uništavanja nekadašnjih društvenih dobara.

„Građani koji su uložili vaučere i bivši radnici su osiromašeni, a neko je preko noći stekao bogatstvo“, kažu.

Bivši radnici i akcionari Agropolimlja, odnosno desetak novonastalih kompanija, objašnjavaju da su se, ulažući porodične vaučere stečene tokom postupka vaučerske privatizacije ,,rukovodili razmišljanjem da bi poljoprivreda mogla biti perspektivna grana na sjeveru. Dogodila se, međutim, neshvatljiva stvar – veliki poljoprivredni kombinat je rasturen, a mala preduzeća koja su nastala njegovom segmentacijom  postala su lak plijen tajkuna od Berana do Podgorice.

Na mjestu tih preduzeća danas se nalaze trgovinski centri, poslovni prostori pretvoreni u kafane, šume su posječene, voćnjaci su prošli kroz tri ruke, na mjestu klanice gola ledina čeka nekog investirora, a na njivama nikli pogoni za separaciju i asfaltne baze.

Imena manjinskih vlasnika, bivših radnika i akcionara, još uvijek se provlače kroz registar CDA, od čega oni nemaju nikakve koristi, osim podsjećanja na nekadašnje uspješne poljoprivredne firme i pljačku koja je uslijedila nakon toga.

                                                                                          Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo