Povežite se sa nama

OKO NAS

Je li Njegoš svetitelj?

Objavljeno prije

na

njegos

O životu i djelu genijalnog Njegoša zna se sve, ili gotovo sve, no rasprava na temu svetiteljstva se pojavila tek 162 godine nakon njegove smrti. Inicira je Amfilohije (Radović) i tvrdi da će „obrazložiti da su raniji mitropoliti i narod u Njegošu vidjeli sveca”. Takva svjedočenja, međutim, ne postoje, ukoliko se ne računa Matija Bećković koji propovjeda bajanja, tipa: „Njegoševa knjiga drži se uz Sveto pismo, a posvećenici se prekrste pre nego što je otvore i počnu da čitaju”.

Vladičina je religioznost neupitna, ali sa stanovišta pravoslavne teologije sporna. Luča mikrokozma, na primjer, infiltrirana je gnosticizmom – kojeg pravoslavlje odbačuje kao jeres. U Njegošu knjiga duboke odanosti (1951) Isidora Sekulić primjećuje da Njegoš barata sa hiljadama imena i događaja, ali „što nikada, ama baš nikada, nije pomenuo ni dodirnuo, to su Oci crkve, teolozi, sveci”; uočava „jako odstupanje Vladičino od Biblije”, poput opisa Adamove preegzistencije „sa njegovim učešćem u aktivnom boju protiv Boga”.

Profesorka Univetrziteta u Beogradu, dr Anica Savić-Rebac, utvrdila je u studijama Njegoš i bogomilstvo (1951) i Njegoš, Kabala i Filon (1952) da je pojam „luča mikrokozma” („svjetlosnog ja”; „nebeskog dvojnika čovjeka”) zapravo „karakteristka neomanihejske ideje”. Obrazložila je gnostička učenja kao inspiraciju Njegoševu. U Luči uopšte ne pominje se Hristos, no Bećković uz amfilohijevski blagoslov, svejedno tvrdi da je ona „liturgijska poema”, itd.

Da bi neki arhijerej bio sveti – prema predanju Crkve – utvrđeni su stroži kriterijumi nego za laike. Kanonizuju se mučenici za vjeru, čudotvorci po molitvama, podvižništvu, vrlinama, pravednosti; pa su im spontano – a ne nazdravičarski povodom 200 godina od rođenja – sastavljali tropare i kondake, pisali žitja.

Ništa se od ovih blagodatnih kriterijuma ne može primijeniti za Njegoševu kanonizaciju. Ne postoje svjedočenja o iscjeljenju molitvenim zastupništvom „svetog Njegoša”.

Ipak, Amfilohije pominje jednu jedinu činjenicu – i to nepotpunu. Kao što je poznato, mošti svetiteljeve ne trule. Prorok se Bogu obraća: „… i nećeš dati da svetac tvoj vidi trulost” (Psalami Davidovi, 16:10). Ne navodeći konkretan izvor, Amfilohije veli: „Njegoš je prvo bio sahranjen na Cetinju. Zbog nevremena ga nije bilo lako prenijeti na Lovćen. A kada je prenijet, ostalo je zapisano svjedočanstvo da je nađena njegova desna ruka, neraspadnuta. Ruka koja je pisala Gorski vijenac i Luču” (Politika, 10. maj o.g).

Podatak o ruci je djelimično tačan – no izdvojen iskrivljuje što je tačno viđeno 27. avgusta 1855. kada je Njegoš iz grobnice u Cetinjskom manastiru odnešen u kapelu Sv. Petra Cetinjskoga na Lovćenu.

Zapis o tome ostavio je svjedok: Milorad Medaković (Zvonigrad, Hrvatska 1824 – Beograd 1897), srpski publicista, diplomata i obavještajac; bio je sekretar Njegošev i knjaza Danila.

Njegova knjiga P.P. Njegoš, posljednji crnogorski vladajući vladika (Novi Sad, Knigopečatnja A. Pajevića 1882) je na neki način „zaturena”. Izgleda ne slučajno; reprinti su rijetki, a njen pomen u fusnotama naučne literature nedovoljan da zainteresuje širi auditorijum…

Što je Medaković napisao o otvaranju Njegoševe prvobitne grobnice u Cetinjskom manastiru? Za razliku od Amfilohija, Medaković ne pominje da li je 1855. Njegoševa neraspadnuta ruka bila desna ili lijeva. Uostalom, prizor je daleko od ukazanja svetiteljskih. Medaković piše:

„Kad će se nositi smrtni ostaci vladičini na Lovćen – dok to čuje njegov stari Tomo Markov, kojem bješe tad sto godina, dojaši na konju na Cetinje da i on isprati svoga sina. Kad se otvori ozidana raka, vidi se da je skrinja mnogo izagnjila i da se tako odnijeti ne može, te knjaz Danile naredi da se načini druga nova, u koju da se stavi onako kako je, ali oćaše knjaz Danile da vidi vladiku, pa to kaže svome sekretaru, a ovaj će mu reći, da to nipošto ne čini, jer crkovni kanoni zabranjuju otvarati grob prije sedam godina. ‘Ali samo malko da viđu kakav je’ – reći će knjaz – a sekretar: – ‘Nimalo – nipošto’; ali knjaz naredi da malko otvore, a u to dođe i stari Tomo, te kad otvore samo jedna ruka bješe cijela, koju starac sa suzama poljubi, a ostalo tjelo bješe kano glib – pa se mnogo kajaše knjaz Danile, što nije posluša riječi svojega sekretara” (str. 183).

Već naredni sačuvani izvještaj o stanju Njegoševih posmrtnih ostataka – kada je poglavar Crkve mitropolit Ilarion (Roganović) sa sveštenstvom i vjernicima 1879. popravljao kapelu – ne pominje Njegoševu neraspadnutu ruku. Ne postoji ni crkveno priznato svjedočanstvo o čudotvornom djejstvu njegovih „moštiju”.

Vratimo se Medakoviću koji dalje piše da je „potonja ura” Njegoševa izgledala neoubičajeno za pravoslavnog arhijereja:

„Onda se vladika umiri i naredi da dođe sveštenik sa svetom tajnom, da uzme pričešće, a reče da svi iziđu. Došavši sveštenik sa svetom tajnom, oćaše da on pričesti vladiku kano i drugog bolestnika na samrti; a vladika sjeknu: ‘Nijesi ti dostoin da mene pričešćuješ’ – pa uzme putijer u svoje ruke i sam se pričesti” (str. 181).

Nakon toga Vladika – kao i četiri puta u Testamentu – i prema Medakoviću pominje na samrti isključivo crnogorski narod:

„Za tijem naredi, da mu se donese perina ona, na kojoj se predstavio njegov svetopočivši stric mitropolit Petar I, pa onda ustane posljednji put na svoje noge dobri vladika, prekrsti se i izgovori ove posljednje riječi: ‘Preblagi Gospode Bože! Preporučujem ti moju dušu i bijedni narod crnogorski!’ Spušti se na perinu u postelju i preseli se u vječnost 19. okt. 1851.g.” (str. 181).

Sljedeći navod potvrđuje da su Crnogorci imali svoju samostalnu Crkvu, dok za arhipastire SPC-a nije poznato da su ikada bili i poglavari države. Njegoš je, veli Medaković, „bio više nego obični vladika, koji imaše po položaju neku podjednaku vlast sa papom rimskijem, o kojoj i sami Crnogorci imadu običaj govoriti, ili upravo ušlo je u poslovicu, te vele: Papa rimski i vladika cetinjski. Po ovome Crnogorci sami znadu, da su samo dva vladaoca u crkvi i izvan nje, ili dvije najveće vlasti u jednom i istovjetnome licu” (str. 166-167).

Kako je uostalom Njegoš, osim ako ne kao poglavar autokefalne Crkve, mogao Petra I kanonizovati? O predstavljanju neporecivog dokaza – moštiju Čudotvorca cetinjskoga, Medaković izvještava:

„1834.g. pojavi se svetac. Vladika sam pričaše ovo: ‘Noću na san često mi dolazaše moj stric vladika pa mi govori: Ja nijesam zaslužio, da narod po meni čeplje, već me vadi iz zemlje. Ovako se on meni često javljaše, pa najposlije saopštim glavarima, koji mi rekoše: Pa gospodaru, da otvorimo grob – može biti da i jest nešto’. Vladika pristane na ove savjete glavara, te otvore grob pokojnog vladike i nađu ga onakvog, kakvog su bili položili u grob prije četiri godine. – Oni ga izvade iz zemlje i stave u ćivot pred oltar, đe se i danas nalazi cjelokupan. On niti je balzamirat, niti o tome što znadu Crnogorci; a i da su bili najvještiji ljudi za to, opet pri onome strašnom položaju, u kojem se zateče zemlja onda, kada se on predstavi, ne bi bilo moguće izvesti to” (str. 70-71).

Za razliku od Sv. Petra Cetinjskoga, koji je blagodatošću riječi mirio Crnogorce, u knjizi P.P. Njegoš, posljednji crnogorski vladajući vladika je sljedeći opis:

„U svemu dosta je jada vidio vladika sa svojiema Crnogorcima; ali nije žalio truda nigđe, samo ako ih mogaše od zla izbaviti. Jednom, došavši vladika s mora na Cetinje, i tek što je uljegao u kuću – posvađaše se Donjokrajci i Bajice; a vladika iztrči sa zasukanijema rukavima, pa potrči ona sila ljudska u sav mah na krčme (u trku spade mu kapa sa glave za koju se on ne osvrtaše) pa uleće kano ora’ među piliće, te poče razvađati zavađenu i opaku gomilu ljudih, te nekog za glavu, nekog za vrat, nekog za perčin, nekog za ruku, nekog nogama nekog šakama – razbaca ih na sve strane, pa će onda onako umoran reći: ‘Što ste se pomamili, najzadnji skotovi – a evo mi nedate ni da počinem – rđa ve bila’!” (str. 96).

Ostaje da uporedimo još nekoliko Medakovićevih navoda o Njegošu sa propovjedima Svetih otaca. Arhijerej se uzdržava „od svake strasti koja se otkriva i jezikom, i rukom, i bestidnim pogledom”, veli Sv. Jovan Zlatousti.

„Snježana joj prsa krugla, a strecaju svetim plamom,/ Dvje slonove jabučice na njih dube slatkim mamom./ Crna kosa na valove niz rajske se igra grudi/ O divoto čudo! smrtni ere sad ne poludi!”

Dakle: Noć skuplja vijeka, napisana 1844. u Perastu; o inspiraciji i pisanju „jeretičke” pjesme Medaković, a svemu tome je bio nazočan, veli:

„Vladika sjedjeći u svojoj sobi, po svojem običaju ili čitaše ili pisaše što; a kako je u drugoj kući bila jedna đevojka, koja pogledaše na njega ili iz ljubopitstva ili što se zagledala u vladiku – sva je prilika da se njojzi vladika dopadaše, a zaista imala se u što i zagledati – na često bacaše svoj pogled na vladiku; a ovaj još u mladijema i najsnažnijema godinama ne preziraše ove umiljate poglede. U takvijem prijatnim časovima, đe priroda sve nadmašuje, đe se sva čuvstva pokreću, a poetična sila leti po visinama, napiše vladika, taj pjesnik, pjesmu ljubavi” (str. 115).

U Medakovićevoj su knjizi i drugi dokazi Njegoševe arhijerejske „nepodobnosti” za svetitelja:

„Uopšte vladika nije mario za crkovna djela, koja se njega kano arhijereja tiču. Za vrijeme mojeg boravka u Crnoj Gori – za četiri godine, vladika je samo jednom služio liturđiju i da nije bilo da popi i đakoni, ne bi ni tad. On je na jednoj liturđiji zađakonio 72 a na drugoj zapopio 70. Prije no što će to učiniti, ja sam mu napomenuo da je to protiv crkvenije kanona, a da se on pri hirotonisanju zakleo, da neće više na liturđiji rukopolagati do jednog đakona, a drugog za sveštenika… Na to će vladika: ‘Kad zavisi od moje volje, onda ću ja to sve odjednom'” (str. 128-129).

Za kraj, još jedan moguće interesantan citat Medakovića:

„Vladika Rade imaše i radostnije i žalostnije dana u svojemu životu sa svojiema Crnogorcima. On vladaše s njima, ali držaše, da ih ne poznaje, pa će me jednom upitati: Boga ti, poznaješ li ti ove Crnogorce? Mislim, da u nekoliko poznajem, odgovrim mu; a on će na to reći: Ne poznaješ, vaistinu! Evo sam Crnogorac, rodio sam se i uzrasta među njima i gospodar sam im, pa ih još ne poznajem” (Predgovor, VI).

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo