Povežite se sa nama

OKO NAS

Je li Njegoš svetitelj?

Objavljeno prije

na

O životu i djelu genijalnog Njegoša zna se sve, ili gotovo sve, no rasprava na temu svetiteljstva se pojavila tek 162 godine nakon njegove smrti. Inicira je Amfilohije (Radović) i tvrdi da će „obrazložiti da su raniji mitropoliti i narod u Njegošu vidjeli sveca”. Takva svjedočenja, međutim, ne postoje, ukoliko se ne računa Matija Bećković koji propovjeda bajanja, tipa: „Njegoševa knjiga drži se uz Sveto pismo, a posvećenici se prekrste pre nego što je otvore i počnu da čitaju”.

Vladičina je religioznost neupitna, ali sa stanovišta pravoslavne teologije sporna. Luča mikrokozma, na primjer, infiltrirana je gnosticizmom – kojeg pravoslavlje odbačuje kao jeres. U Njegošu knjiga duboke odanosti (1951) Isidora Sekulić primjećuje da Njegoš barata sa hiljadama imena i događaja, ali „što nikada, ama baš nikada, nije pomenuo ni dodirnuo, to su Oci crkve, teolozi, sveci”; uočava „jako odstupanje Vladičino od Biblije”, poput opisa Adamove preegzistencije „sa njegovim učešćem u aktivnom boju protiv Boga”.

Profesorka Univetrziteta u Beogradu, dr Anica Savić-Rebac, utvrdila je u studijama Njegoš i bogomilstvo (1951) i Njegoš, Kabala i Filon (1952) da je pojam „luča mikrokozma” („svjetlosnog ja”; „nebeskog dvojnika čovjeka”) zapravo „karakteristka neomanihejske ideje”. Obrazložila je gnostička učenja kao inspiraciju Njegoševu. U Luči uopšte ne pominje se Hristos, no Bećković uz amfilohijevski blagoslov, svejedno tvrdi da je ona „liturgijska poema”, itd.

Da bi neki arhijerej bio sveti – prema predanju Crkve – utvrđeni su stroži kriterijumi nego za laike. Kanonizuju se mučenici za vjeru, čudotvorci po molitvama, podvižništvu, vrlinama, pravednosti; pa su im spontano – a ne nazdravičarski povodom 200 godina od rođenja – sastavljali tropare i kondake, pisali žitja.

Ništa se od ovih blagodatnih kriterijuma ne može primijeniti za Njegoševu kanonizaciju. Ne postoje svjedočenja o iscjeljenju molitvenim zastupništvom „svetog Njegoša”.

Ipak, Amfilohije pominje jednu jedinu činjenicu – i to nepotpunu. Kao što je poznato, mošti svetiteljeve ne trule. Prorok se Bogu obraća: „… i nećeš dati da svetac tvoj vidi trulost” (Psalami Davidovi, 16:10). Ne navodeći konkretan izvor, Amfilohije veli: „Njegoš je prvo bio sahranjen na Cetinju. Zbog nevremena ga nije bilo lako prenijeti na Lovćen. A kada je prenijet, ostalo je zapisano svjedočanstvo da je nađena njegova desna ruka, neraspadnuta. Ruka koja je pisala Gorski vijenac i Luču” (Politika, 10. maj o.g).

Podatak o ruci je djelimično tačan – no izdvojen iskrivljuje što je tačno viđeno 27. avgusta 1855. kada je Njegoš iz grobnice u Cetinjskom manastiru odnešen u kapelu Sv. Petra Cetinjskoga na Lovćenu.

Zapis o tome ostavio je svjedok: Milorad Medaković (Zvonigrad, Hrvatska 1824 – Beograd 1897), srpski publicista, diplomata i obavještajac; bio je sekretar Njegošev i knjaza Danila.

Njegova knjiga P.P. Njegoš, posljednji crnogorski vladajući vladika (Novi Sad, Knigopečatnja A. Pajevića 1882) je na neki način „zaturena”. Izgleda ne slučajno; reprinti su rijetki, a njen pomen u fusnotama naučne literature nedovoljan da zainteresuje širi auditorijum…

Što je Medaković napisao o otvaranju Njegoševe prvobitne grobnice u Cetinjskom manastiru? Za razliku od Amfilohija, Medaković ne pominje da li je 1855. Njegoševa neraspadnuta ruka bila desna ili lijeva. Uostalom, prizor je daleko od ukazanja svetiteljskih. Medaković piše:

„Kad će se nositi smrtni ostaci vladičini na Lovćen – dok to čuje njegov stari Tomo Markov, kojem bješe tad sto godina, dojaši na konju na Cetinje da i on isprati svoga sina. Kad se otvori ozidana raka, vidi se da je skrinja mnogo izagnjila i da se tako odnijeti ne može, te knjaz Danile naredi da se načini druga nova, u koju da se stavi onako kako je, ali oćaše knjaz Danile da vidi vladiku, pa to kaže svome sekretaru, a ovaj će mu reći, da to nipošto ne čini, jer crkovni kanoni zabranjuju otvarati grob prije sedam godina. ‘Ali samo malko da viđu kakav je’ – reći će knjaz – a sekretar: – ‘Nimalo – nipošto’; ali knjaz naredi da malko otvore, a u to dođe i stari Tomo, te kad otvore samo jedna ruka bješe cijela, koju starac sa suzama poljubi, a ostalo tjelo bješe kano glib – pa se mnogo kajaše knjaz Danile, što nije posluša riječi svojega sekretara” (str. 183).

Već naredni sačuvani izvještaj o stanju Njegoševih posmrtnih ostataka – kada je poglavar Crkve mitropolit Ilarion (Roganović) sa sveštenstvom i vjernicima 1879. popravljao kapelu – ne pominje Njegoševu neraspadnutu ruku. Ne postoji ni crkveno priznato svjedočanstvo o čudotvornom djejstvu njegovih „moštiju”.

Vratimo se Medakoviću koji dalje piše da je „potonja ura” Njegoševa izgledala neoubičajeno za pravoslavnog arhijereja:

„Onda se vladika umiri i naredi da dođe sveštenik sa svetom tajnom, da uzme pričešće, a reče da svi iziđu. Došavši sveštenik sa svetom tajnom, oćaše da on pričesti vladiku kano i drugog bolestnika na samrti; a vladika sjeknu: ‘Nijesi ti dostoin da mene pričešćuješ’ – pa uzme putijer u svoje ruke i sam se pričesti” (str. 181).

Nakon toga Vladika – kao i četiri puta u Testamentu – i prema Medakoviću pominje na samrti isključivo crnogorski narod:

„Za tijem naredi, da mu se donese perina ona, na kojoj se predstavio njegov svetopočivši stric mitropolit Petar I, pa onda ustane posljednji put na svoje noge dobri vladika, prekrsti se i izgovori ove posljednje riječi: ‘Preblagi Gospode Bože! Preporučujem ti moju dušu i bijedni narod crnogorski!’ Spušti se na perinu u postelju i preseli se u vječnost 19. okt. 1851.g.” (str. 181).

Sljedeći navod potvrđuje da su Crnogorci imali svoju samostalnu Crkvu, dok za arhipastire SPC-a nije poznato da su ikada bili i poglavari države. Njegoš je, veli Medaković, „bio više nego obični vladika, koji imaše po položaju neku podjednaku vlast sa papom rimskijem, o kojoj i sami Crnogorci imadu običaj govoriti, ili upravo ušlo je u poslovicu, te vele: Papa rimski i vladika cetinjski. Po ovome Crnogorci sami znadu, da su samo dva vladaoca u crkvi i izvan nje, ili dvije najveće vlasti u jednom i istovjetnome licu” (str. 166-167).

Kako je uostalom Njegoš, osim ako ne kao poglavar autokefalne Crkve, mogao Petra I kanonizovati? O predstavljanju neporecivog dokaza – moštiju Čudotvorca cetinjskoga, Medaković izvještava:

„1834.g. pojavi se svetac. Vladika sam pričaše ovo: ‘Noću na san često mi dolazaše moj stric vladika pa mi govori: Ja nijesam zaslužio, da narod po meni čeplje, već me vadi iz zemlje. Ovako se on meni često javljaše, pa najposlije saopštim glavarima, koji mi rekoše: Pa gospodaru, da otvorimo grob – može biti da i jest nešto’. Vladika pristane na ove savjete glavara, te otvore grob pokojnog vladike i nađu ga onakvog, kakvog su bili položili u grob prije četiri godine. – Oni ga izvade iz zemlje i stave u ćivot pred oltar, đe se i danas nalazi cjelokupan. On niti je balzamirat, niti o tome što znadu Crnogorci; a i da su bili najvještiji ljudi za to, opet pri onome strašnom položaju, u kojem se zateče zemlja onda, kada se on predstavi, ne bi bilo moguće izvesti to” (str. 70-71).

Za razliku od Sv. Petra Cetinjskoga, koji je blagodatošću riječi mirio Crnogorce, u knjizi P.P. Njegoš, posljednji crnogorski vladajući vladika je sljedeći opis:

„U svemu dosta je jada vidio vladika sa svojiema Crnogorcima; ali nije žalio truda nigđe, samo ako ih mogaše od zla izbaviti. Jednom, došavši vladika s mora na Cetinje, i tek što je uljegao u kuću – posvađaše se Donjokrajci i Bajice; a vladika iztrči sa zasukanijema rukavima, pa potrči ona sila ljudska u sav mah na krčme (u trku spade mu kapa sa glave za koju se on ne osvrtaše) pa uleće kano ora’ među piliće, te poče razvađati zavađenu i opaku gomilu ljudih, te nekog za glavu, nekog za vrat, nekog za perčin, nekog za ruku, nekog nogama nekog šakama – razbaca ih na sve strane, pa će onda onako umoran reći: ‘Što ste se pomamili, najzadnji skotovi – a evo mi nedate ni da počinem – rđa ve bila’!” (str. 96).

Ostaje da uporedimo još nekoliko Medakovićevih navoda o Njegošu sa propovjedima Svetih otaca. Arhijerej se uzdržava „od svake strasti koja se otkriva i jezikom, i rukom, i bestidnim pogledom”, veli Sv. Jovan Zlatousti.

„Snježana joj prsa krugla, a strecaju svetim plamom,/ Dvje slonove jabučice na njih dube slatkim mamom./ Crna kosa na valove niz rajske se igra grudi/ O divoto čudo! smrtni ere sad ne poludi!”

Dakle: Noć skuplja vijeka, napisana 1844. u Perastu; o inspiraciji i pisanju „jeretičke” pjesme Medaković, a svemu tome je bio nazočan, veli:

„Vladika sjedjeći u svojoj sobi, po svojem običaju ili čitaše ili pisaše što; a kako je u drugoj kući bila jedna đevojka, koja pogledaše na njega ili iz ljubopitstva ili što se zagledala u vladiku – sva je prilika da se njojzi vladika dopadaše, a zaista imala se u što i zagledati – na često bacaše svoj pogled na vladiku; a ovaj još u mladijema i najsnažnijema godinama ne preziraše ove umiljate poglede. U takvijem prijatnim časovima, đe priroda sve nadmašuje, đe se sva čuvstva pokreću, a poetična sila leti po visinama, napiše vladika, taj pjesnik, pjesmu ljubavi” (str. 115).

U Medakovićevoj su knjizi i drugi dokazi Njegoševe arhijerejske „nepodobnosti” za svetitelja:

„Uopšte vladika nije mario za crkovna djela, koja se njega kano arhijereja tiču. Za vrijeme mojeg boravka u Crnoj Gori – za četiri godine, vladika je samo jednom služio liturđiju i da nije bilo da popi i đakoni, ne bi ni tad. On je na jednoj liturđiji zađakonio 72 a na drugoj zapopio 70. Prije no što će to učiniti, ja sam mu napomenuo da je to protiv crkvenije kanona, a da se on pri hirotonisanju zakleo, da neće više na liturđiji rukopolagati do jednog đakona, a drugog za sveštenika… Na to će vladika: ‘Kad zavisi od moje volje, onda ću ja to sve odjednom'” (str. 128-129).

Za kraj, još jedan moguće interesantan citat Medakovića:

„Vladika Rade imaše i radostnije i žalostnije dana u svojemu životu sa svojiema Crnogorcima. On vladaše s njima, ali držaše, da ih ne poznaje, pa će me jednom upitati: Boga ti, poznaješ li ti ove Crnogorce? Mislim, da u nekoliko poznajem, odgovrim mu; a on će na to reći: Ne poznaješ, vaistinu! Evo sam Crnogorac, rodio sam se i uzrasta među njima i gospodar sam im, pa ih još ne poznajem” (Predgovor, VI).

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

JAVNE NABAVKE NA KOLAŠINSKI NAČIN: Radovi kasne zbog “crtanja” tendera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dva kolašinska tendera poništena su nakon što je utvrđeno da su napravljene bitne povrede Zakona o javnim nabavkama. Posljedica po naručioce- posla nema, a početak radova na dva bitna projekta biće prolongiran za dužinu trajanja novih postupaka

Poznajemo praksu da se tenderi za infrastrukturne projekte na sjeveru poništavaju zbog toga što nema ponuđača. Međutim,  tokom minula dva  mjeseca, dva kolašinska postupka javnih nabavki  poništena su zbog  povreda  Zakona.  U oba slučaja je  utvrđeno da je naručilac posla uslovima i tenderskom dokumentacijom “ograničio konkurenciju”, što, laički, znači da su tenederi bili namješteni za određene ponuđače.

Tender za izgradnju boba na šinama, u zoni Ski-centra Kolašin 1600 poništen je, nakon što je nadležna Komisja  ocijenila  da su svih 10 navoda iz žalbe bjelopoljskog preduzeća United construction osnovani.

Prema tenderskoj dokumentaciji,  ugovor bi bio ralizovan  po principu “projektuj i izgradi”, kojim se izvođač samostalno obavezuje da obavi sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu. Riječ je o objektu koji nema svoj pogon, već će zavisiti od žičare. Predviđeno je da bude priključen na električnu energiju polazne stanice žičare.

Uprava za kapitalne projekte objavila je 5. aprila tendersku dokumentaciju postupka javne nabavke za izgradnju boba na šinama, a 15-ak dana kasnije  izmijenila tendersku dokumentaciju. Među brojnim žalbenim navodima United construction je i konstatacija da je naručilac uslovima postavljenim u dokumentaciji, odnosno preciziranim tehničkim karakteristikama,  ograničio konkurenciju.  Tačnije, da bob dužine 2.000 metara određenih tehničkih karakterisika  proizvodi samo jedna austrijska firma, a da je na tržištu, navodno, mnogo jefitinijih i “uobičajenijih” varijanti  te vrste objekata.

Tako postavljenim uslovima, tvrde, naručilac je omogućio da u postupku javne nabavke učestvuje samo kompanija koja je izgradila bob na šinama na Jahorini. Istovremeno, piše u žalbi, onemogućeno je da učestvuju privredni subjekti koji su izgradili na desetine ili stotine bobova na šinama dužine 1.000-1.300 metara, što je, podsjećaju, najčešća dužina te vrste objekta.

Među primjedbama na postupak javne nabavke, odnosno dokumentaciju, podnosioci žalbe podsjećaju i da nema urbanističko tehničkih uslova, te da je uz projektni zadatak priložena samo odluka predsjednika Opštine Kolašin o određivanju lokacije za izgradnju lokalnog objekta od opšteg interesa. Iz United construction objašnjavaju i da je je projektni zadatak sačinjen u državnom preduzeću Skijališta Crne Gore, te da je taj dokument potpisao izvšni direktor, ali da nedostaje njegova izjava o nepostojanju sukoba interesa.

Nadležna komisija je usvojila u žalbu bjelopoljskog preduzeća, konstatujući da su napravljene bitne povrede pravila postupka javne nabavke, koje, kako konstatuju, ne mogu biti otklonjene “naknadnim radnjama naručioca”. To je, objašnjavaju iz Komisije, razlog  za poništenje postupka.

Još jedan od projekata od kojeg se u Kolašinu očekivalo mnogo, Uprava za kapitalne projekte poništila je  prije nekoliko dana. Riječ je o  izradi  projektne dokumentacije i radovima na zatvaranju i rekultivaciji privremenog skladišta komunalnog i neopasnog gradevinskog otpada u Bakovićima. Ti radovi trebalo je da koštaju preko četiri milona eura, a uslove, propisane postupkom javne nabavke, opet je, prema navodima iz žalbe, mogla da ispuni samo jedna kompanija. Ovog puta ponuđača je zbog kršenja zakona prijavio Bemaks, čiju je žalba Komisija usvojila.

Ta kompanija se žalila na dio tenderske dokumenatacije u kojem je od ponuđača “jasno i nedvosmisleno zahtijevano da koristi samo jednu vrstu materijala – Trisoplast (materijal za hidroizolaciju), holandske firme Trisoplast Mineral Liner. U žalbi Bemaksa piše da su u tenderskoj dokumentaciji, odnosno u idejnom rješenju, čak opisane performance baš tog materijala, i na osnovu cijena procijenjena vrijednost dijela radova (1,57 milona eura).

Bemaks je prethodno tražio pojašnjenja tenderske dokumentacije, ali ih je odgovor naručioca, kako su napisali u žalbi,  “dodatno uvjerio u svjesnu namjeru diskriminacije učesnika postupka javne nabavke”. Navode kako je time povrijeđen Zakon o javnim nabavkama, te da je nezakonit i neprihvatljiv zahtjev za jednim materijalom jednog proizvođača.

Pejzažno uređenje zelenih površina specijalne namjene – zatvaranje i rekultivacija privremenog skladišta komunalnog i neopasnog građevinskog otpada u Bakovićima treba da se realizuje po principu “projektuj i izgradi”. Idejno rješenje, u kojem piše da su investitori projekata Opština Kolašin i Uprava za kapitalne projekte, radila je firma Projekt sistem iz Podgorice. Rok za završetak cijelog projekta, prema poništenom tenderu, je 20 mjeseci, od čega dva za izradu glavnog projekta, a 18 mjeseci za završetak.

Autori idejnog rješenja preporučili su da se, u okviru sanacije, preduzmu, “maksimalne moguće mjere zaštite, kako bi uticaj na okolinu bio minimiziran”. Kako je objašnjeno, sanacija deponije podrazumijeva i njeno upotpunjavanje objektima i sadržajima za najveće moguće eliminisanje postojećih i sprečavanje budućih negativnih uticaja na životnu sredinu.

Pored kolašinskih, dovedena je u pitanje i zakonitost provobitno okončanog pljevaljskog postupka  javnih nabavki za pelet, koji se građanima isporučuje po subvencioniranim cijenama. Komisiji za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki   poništila je odluku lokalne uprave o izboru najpovoljnijeg ponuđača.

Preduzeće Mikro-Mont Komisiji je podnijelo  žalbu protiv odluke Opštine ”zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava”. Objašnjavaju da je ponuda izabranog ponuđača firme  Jasena neispravna, “jer pelet koji je ponudio ne zadovoljava standard kvaliteta A1”. Usvajajući tu žalbu Komisije  Opštini je naloženo da u roku od 15 dana ponovno vrednuje i odlučuje u otvorenom postupku javne nabavke peleta za grijanje.

Firma koja je podnijela žalbu bila je drugorangirana u postupku i njihova ponuda  skuplja je za više od 68.000 od  ponude Jasena. U obrazloženju rješenja o poništenju postupka, iz pljevaljskog Sekretarijata za stambeno komunalne poslove, saobraćaj i vode tvrde da je razlika u cijeni između prvorangiranog i drugorangiranog prevelika. Pa su poništili tender.

“Niko od nas nije spreman da časti bilo koga toliki novčani iznos, od čega polovinu plaćaju građani iz svog džepa, a druga polovina su budžetska sredstva, koja su takođe sredstva naših građana. A posebno što formalna greška u izjavi za ponuđače ne košta toliko, odnosno niko od toga ne trpi bilo kakvu štetu. U protivnom, brujali bi mediji o našem nepoštenju i korupciji i bili bi obilježeni od strane svojih sugrađana”, poručili su iz  Sekreterijata.

Jedno od načela Zakona o javnim nabavkama je obezbjeđivanja konkurencije, prema kojem naručilac ne smije da ograniči ili spriječi konkurenciju između privrednih subjekata. Naročito, kako je precizirano, “ne smije da onemogući učešće privrednog subjekta u postupku javne nabavke neopravdanom primjenom pregovaračkog postupka ili primjenom diskriminatornih uslova i kriterijuma ili mjera kojima se favorizuju pojedini privredni subjekti”.

Zakonom je, između ostalog, propisana obaveza da se obezbijedi da svi privredni subjekti u postupku javne nabavke imaju ravnopravan tretman. Takođe, naručilac ne smije da određuje uslove koji dovode do diskriminacija privrednih subjekata.

                                                        Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ČIJA JE ZGRADA ATLAS BANKE U CENTRU BERANA: Duškovo ili naše

Objavljeno prije

na

Objavio:

“Zgrada i zemljiše u najstrožem centru grada i dalje su u stečajnoj masi. Sasvim je izvjesno da će Knežević tražiti da mu se to vrati, bez obzira na sudske postupke koji protiv njega budu vođeni, odnosno da se toga neće odreći“, kaže bivši službenik banke

Vlasnik Atlas grupe Duško Knežević polaže pravo na poslovne prostorije nekadašnje Atlas banke i dvadeset ari zemljišta na najboljoj lokaciji u Beranama, koji se sada nalaze u stečajnoj masi ove banke. Samo ostaje dilema – da li je to Duškovo, ili pripada Beranama.

Dobro obaviješteni sagovornik Monitora   kaže da ta imovina sada sasvim sigurno vrijedi milion, ako ne i dva ili tri miliona eura.

„Riječ je polovini poslovne zgrade nekadašnjeg platnog prometa i Atlas banke. Atlas banci je pripadalo blizu hiljadu kvadrata na tri nivoa, odnosno, od suterena, preko prvog prizemlja gdje je bila šalter sala, do drugog sprata sa poslovnim kancelarijama“, priča taj sagovornik.

On objašnjava da je stečajna uprava, nakon što je ispraznila sve što je bilo u zgradi, pokušala da zgradu proda za 400 hiljada eura, ali da su, navodno, vrlo brzo vidjeli da imaju pogrešnu procjenu. „Zato je taj oglas poništen. Koliko ja znam prodaja više nije oglašavana, i zgrada i zemljiše u najstrožem centru grada su i dalje u stečajnoj masi. Sasvim je izvjesno da će Knežević tražiti da mu se to vrati, bez obzira na sudske postupke koji protiv njega budu vođeni, odnosno da se toga neće odreći“, kaže bivši službenik filijale Atlas banke u Beranama.

On objašnjava da je ova banka, prije nego je pristupila Atlas grupi, bila preteča svih banaka u Beranama, i da je u njoj čuvana sva dokumentacija svih bivših privrednih preduzeća još iz vremena SFRJ, koja su i izgradila sadašnje zdanje. „Ova zgrada je izgrađena 1974. godine od sredstava gradske privrede, koja je u to vrijeme bila treća u Crnoj Gori. Tada je postojala samo ova banka. Ta banka se poslije rata zvala Komunalna banka Ivangrad, Andrijevica i Plav. Zatim je mijenjala ime u Osnovnu banku, potom u Montenegro banku. Poslije 1992. godine se izdvojila iz sistema Montenegro banke i tada je formirana Beranska banka. Beranska banka je 2003. godine pripojena Atlas banci“, kaže taj službenik.

Iz stečajne uprave ranije su saopštili da se sva poslovna dokumentacija zatečena u ranijoj organizacionoj jedinici banke Berane i za koju postoji obaveza čuvanja, čuvala u Atlas banci u stečaju. Potom je, 19. jula 2019. godine, izmještena iz Berana i arhivirana kod ovlašćenog pravnog lica, društva sa ograničenom odgovornošću za špediciju, informatički inžinjering i usluge arhiviranja “Knjaz” Podgorica, sa kojim Atlas banka ima potpisan ugovor o poslovnoj saradnji.

Monitor je ranije objavio fotografije i došao u posjed video zapisa na kojem se vidi kako je sa zadnje strane zgrade Atlas banke u ovom gradu parkiran komunalni kamion, i kako dvojica radnika u paketima izbacuju razni pisani materijal. Video zapis je tada napravio jedan od bivših deponenata ove banke koji se tu slučajno zatekao, i na snimku se čuje kako govori „eto gdje završi moja banka, u kontejneru, poslaću ovo Dušku (Kneževiću) da vidi“.

Taj službenik smatra da je stečajna uprava mogla sa materijalom poslije 2003. godine da radi šta god hoće, ali da su bilo kakvu dokumentaciju iz ranijeg perioda morali da predaju državnom Arhivu. „Sve to je urađeno netransparentno, i zato ostaje sumnja u to što je činjeno poslije uvođenja stečaja. Nekima od nas su i lične stvari ostale u zgradi, na radnim stolovima. Toga dana, odmah po završetku radnog vremena, pojavilo se novo obezbjeđenje, zaključali su vrata, i više niko od nas starih radnika nije mogao da uđe u zgradu“, kaže naš sagovornik.

Osim jednog manjeg dijela u prizemlju koji koristi Ministarstvo unitrašnjih poslova i dvije kancelarije finansijske policije na spratu, ova vrijedna zgrada u centru Berana propada i zarasta u šiblje. „Mi u ovom trenutku ne znamo u kom pravcu će se kretati slučaj „DK“, ali ja mislim da se bliži kraj i da će, kada dođe vrijeme za poravnanje, Duško Knežević sigurno tražiti da mu se polovina zgrade koja njemu pripada, sa dvije hiljade kvadrata zemljišta u centru Berana, vrati. Možda će tražiti i obeštećenje zbog neodržavanja zgrade i njenog propadanja za vrijeme od kada je zatvorena“, kaže bivši službenik beranske filijale Atlas banke.

Na društvenim mrežama i u kafanskim razgovorima, otvara se, međutim i pitanje načina kako je Duško Knežević, u vrijeme kada je bio omiljeni tajkun DPS, došao u posjed imovine u Beranama, odnosno kako je i pod kojim okolnostima tadašnja Beranska banka 2003. godine prešla u sistem Atlas banke.

Ta zgrada je ostala kao dokaz da je Berane nekada imalo jaku industriju, da je bilo treća opština po razvijenosti u Crnoj Gori, i da je lokalna industrija imala svoju banku. Koja sada pripada Kneževiću, odnosno u stečajnoj je masi Atlas banke. Možda je Duškovo, ali bilo je naše, kažu Beranci.

                                                                                    Tufik SOFTIĆ     

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVINARKE NAKON NAPADA I PRIJETNJI: Zaštita spora, pomoć nedovoljna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i novinarke koje su žrtve prijetnji i napada u Crnoj Gori na raspolaganju imaju samo uobičajnu proceduru prijave policiji. Ni vaninstitucionalni mehanizmi zaštite nijesu razvijeni i ojačani

Plašila sam se, bila izgubljena i bespomoćna i to sedmicama, kaže dopisnica TV Vijesti Alisa Hajdarpašić  koju su dok je izvještavala ispred kuće porodice bivšeg visokog policijskog zvaničnika Zorana Lazovića u Bijelom Polju, tokom policijskog pretresa njenih prostorija, vrijeđali i omalovažavali.

Slučaj je odmah prijavila policiji. No, reakcije nije bilo. “Nakon što sam shvatila da dani prolaze a pomaka u istrazi nema, odlučila sam da se oglasim javno, preko Društva profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG)”, kaže Hajdarpašić.

Ona je iz Tužilaštva kontaktirana tek nakon što je DPNCG javno osudio ovaj napad. “Tek tada su me pozvali da dam izjavu, što mi je stvorilo dodatne sumnje u postupanje istražnih organa, jer do tada nisam doživjela da su ozbiljno shvatili moju prijavu, odnosno,  šikaniranje i zastrašivanje kojim sam bila izložena”, kaže Hajdarpašić. Dodaje da država nema apslotno nikakve mehanizme prevencije i zaštite novinara i novinarki u slučaju napada, nego čak svojim nedjelovanjem ohrabruje nove napade.

Hajdarpašić ističe i utisak da se, bez podrške DPNCG i advokata kojeg su angažovali, Tužilaštvo ne bi ni pozabavilo njenom prijavom.

Slično  iskustvo proživjela je i novinarka iz Kolašina Dragana Šćepanović. Ona je skoro dvije godine bila meta anonimnih tekstova na portalu Aktuelno. Taj portal nije evidentiran u registru Ministastva kulture i medija. U vlasništvu je  Ski Resort Kolašina, tj. biznismena Zorana Bećirovića.

Dragana Šćepanović je izvještavala o njihovim poslovima u tom gradu. ,,Nedopustivo dugo sam trpjela kampanju diskreditacije, sve dok nisam primijetila da sam postepeno izmijenila životne navike – nijesam više išla sama nigdje noću, imala sam nesanice, osjećala sam nelagodu”, priča Šćepanović. Konstatuje i da je u anonimnim komentarima na portalu Aktuelno bilo niz seksističkih uvreda, komentara na račun njenog izgleda i privatnog života koje uredništvo nije filtriralo. Slučaj je prijavila policiji, ali tužilaštvo je utvrdilo da nema elemenata krivičnog djela.

,,Najviše me pogodilo i obeshrabrilo to što sam osjećala da država nema mehanizme i  ne želi da ih nađe kako bi spriječila ono što trpim, kako bi mi omogućila da se svojim poslom bavim bez svakodneve nelagode, strijepnje i straha”, kaže Šćepanović. Zahvaljujući pravnoj podršci koju je i njoj pružilo DPNCG podnijela je privatnu tužbu protiv osnivača i urednika portala. Kroz projekat ove organizacije ima i plaćenu psihoterapiju. ,,Nažalost, sa mjesečnim primanjima koje imam, plaćanje psihoterapeuta sebi ne mogu priuštiti. To stvara još jednu frustracije jer mi je jasno da će mi psihološka podrška još dugo trebati, a projekat kojim se ona finansira je ograničen”, kaže naša sagovornica.

U Crnoj Gori je prema podacima Sindikata medija, samo za četiri mjeseca 2024. godine evidentirano osam napada na novinare, dok ih je 2023. godine, bilo 16, a godinu ranije 28. Posebno su novinarke postale česta meta uvredljivog govora i uznemiravanja u komentarima onlajn medija i na društvenim mrežama.

Sa zastrašivanjem i diskriminacijom se ne srijeću samo novinarke u našoj zemlji. Johannu Vehkoo, finsku novinarku i suosnivačicu istraživačkog portala Longplay bivši političar Junes Lokke tužio je za klevetu nakon što ga je 2016. u svom tekstu optužila za rasizam. Slučaj je trajao  pet godina. ,,Olakšanje koje sam osjetila kada su nakon pet godina odbačene optužbe bilo je ogromno”, kaže Vehkoo.

Ni ona, baš kao i crnogorske novinarke, nije mogla računati na mehanizme državne pomoći novinarima. “Finski novinarski sindikat i moje lično pravno osiguranje nisu mogli da mi pomognu. Kao freelancerka nisam imala ni podršku poslodavca. Srećom, međunarodnu podršku sam pronašla preko organizacije Free Press Unlimited, što je bilo presudno važno da spasem život i ključno za vođenje slučaja do Vrhovnog suda”, kaže Vehkoo.

Holandska međunarodna organizacija za slobodu štampe Free Press Unlimited (FPU) ima fond koji nudi hitnu  podršku novinarima i medijskim radnicima koji su ugroženi fizički, psihički ili u online sferi. Kako su nam objasnili, to podrazumijeva brze i anonimne grantove za medicinsku pomoć, životne troškove, preseljenje, psiho-socijalnu podršku, opremu, digitalnu sigurnost i druge oblike podrške kako bi im omogućila siguran i brz povratak na posao.

Za pomoć FPU mogu se obratiti novinari i novinarke koji se bave novinarstvom ili medijskim radom u državi članici EU ili zemlji kandidatkinji, putem onlajn prijave. “Svaka aplikacija za podršku koju primimo prolazi kroz temeljan, ali brz i anoniman proces verifikacije kao dio procesa donošenja odluka o fondu”, navodi se u odgovoru Free Press Unlimited.

Iako većinu zahtjeva za hitnu pomoć dobijaju iz Evrope, bilo ih je i iz drugih krajeva svijeta. “Od 2020. do danas primili smo 1.800 zahtjeva za pomoć. Ona je odobrenu u 228 slučaja i dat im je mali grant u iznosu od ukupno 390 hiljada eura”, navode u toj organizaciji. Prema njihovim podacima, u 49 odsto slučajeva imali su zahtjeve koji se tiču života i preseljenja, 21 odsto tražilo je pomoć za kupovinu opreme, a 12 odsto psiho-socijalnu podršku. Najviše podržanih novinara i organizacija bilo je iz Turske, Ukrajine i Njemačke.

Kako pravo na pomoć imaju i zemlje koje su kandidatkinje za članstvo u EU, za pomoć im se mogu obratiti i novinari i novinarke iz Crne Gore.

U okviru Media Freedom Rapid Response (MFRR), čiji je član i ova organizacija, već su pružali pomoć crnogorskim novinarima i novinarkama. Tako su tokom 2020. pružili podršku istraživačkom novinaru Jovu Martinoviću koji je tada osuđen na 18 mjeseci zatvora zbog sumnje da ima veze sa organizovanim kriminalom o kome je izvještavao. On je, nakon teške sudske borbe, oslobođen optužbi. MFRR je tokom prvog suđenju pokrio dio Martinovićevih sudskih troškova i javno ga branio od optužbi.

Iste godine pružili su i podršku istraživačkoj novinarki Oliveri Lakić i predstavnicima tadašnje crnogorske vlasti uputili apel da hitno pruže Lakićevoj i njenoj porodici adekvatnu policijsku zaštitu.

Dražen Đurašković iz Sindikata medija kaže da je jedini državni mehanizam za zaštitu novinara u Crnoj Gori Komisija za praćenje istraga napada na novinare, koja ima ograničeni uticaj jer njena preporuke institucije ne sprovode. “Ne postoji mehanizam prevencije i zaštite u slučaju napada”, kaže naš sagovornik. On  ističe i da crnogorskim novinarkama/novinarima fali veća podrška poslodavca kao i uspostavljanje specijalizovanih timova u Upravi policije i tužilaštvu koji će pratiti i istraživati slučajeve napada na njih. “Novinari koji su se nama obratili uglavnom ističu da takve podrške trenutno nema, zbog čega smatramo da je neophodno raditi na jačanju kapaciteta samih medija da pruže slične servise zaposlenima”, kazao je on.

Novinari i novinarke koje su žrtve prijetnji i napada na raspolaganju imaju samo uobičajnu proceduru prijave crnogorskoj policiji. Ni vaninstitucionalni mehanizmi zaštite nijesu razvijeni i ojačani, već se svode na pojedinačne slučajeve pomoći strukovnih udruženja i NVO  koji projektno nude servise pomoći i zaštite novinarima.

I Hajdarpašić ističe da su mehanizmi zaštite poput onih koje postoje u zemljama EU neophodne i Crnoj Gori, s obzirom da ne postoje državni mehanizmi zaštite. “Iz ličnog iskustva, ali i od kolega novinara, mogu reći da je mnogo više neprijavljenih uvreda, prijetnji, protivzakonitih pritisaka, fizičkih nasrtaja od prijavljenih”, kaže ona. Dragana Šćepanović takođe ističe potrebu za kontinuiranom podrškom. ,,Vapim za takvom podrškom, pa čak i prostorom da ispričam kako se osjećam, nekome ko se bavi novinarstvom i ko razumije kakve posljedice može na zdravlje, ali i na kvalitet bavljenja novinarstvom, imati situacija u kojoj sam ja”, objašnjava ona.

Naši sagovornici su saglasni da bi uspostavljenje fonda sličnog onome koji je pokrenuto FPU, koji bi nudio kontinuiranu pomoć koja nije vremenski (projektno) ograničena bila značajna novina jer bi  pružala adekvatniju zaštitu u slučajevima napada, prijetnji, kampanja zastrašivanja ili neosnovanih tužbi.

Teodora ĐURNIĆ
Tekst  je dio projekta „Efektivna prevencija i zaštita novinara u Crnoj Gori“ koji sprovode  Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG), Udruženje za odgovorni i održivi razvoj (UZOR) i Hanns Seidel fondacija uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva javne uprave. Sadržaj  teksta je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije, Ministarstva javne uprave i partnera.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo