Povežite se sa nama

OKO NAS

Muk i licemjerje

Objavljeno prije

na

Ministar crnogorske policije Raško Konjević i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić svim silama uprli da se pod hitno utvrde i zasluženo kazne nalogodavci ratnog zločina deportacije bh izbjeglica iz Crne Gore. To su odmah podržali Milo Đukanović, Filip Vujanović i Vladimir Šušović, uz tvrdo obećanje da će zdušno pomoći pravednom rasvjetljavanju tog zločina, pa makar sva trojica zaglavili u Spužu. Đukanović je tada bio premijer Crne Gore, Bulatović predsjednik države, a Šušović državni tužilac.

Bio bi ovo, naravno, pravi put da se spere teška ljaga sa Crne Gore i njenih nedužnih građana zbog tog zločina, ali navedena informacija samo je pusta želja onih koji se više od dvije decenije bore da se pred licem pravde nađu krivci za deportovanje oko stotinu bosanskih izbjeglica (tačan broj nije utvrđen) snagama Radovana Karadžića, gdje je većina pobijena.

I ovogodišnji 27. maj, dvadeset prvu godišnjicu deportacija, čelnici DPS vlasti propratili su ćutanjem. Nije se pretrgla ni opozicija.

Predstavnici pet nevladinih organizacija položili su vijenac ispred zgrade Centra bezbjednosti u Herceg Novom, gdje je bio sabirni centar za izbjeglice. Oni su ponovo apelovali da prestane negiranje tog ratnog zločina i da se utvrdi odgovornost nalogodavaca i izvršilaca, postavi spomen ploča ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom i uspostavi Dan sjećanja na žrtve deportacije. U saopštenju su naveli da se umjesto ostvarivanja pravde ostvaruje ,,projektovani zaborav” od strane vlasti.

Podsjetimo: prvostepeni krivični sud je po drugi put presudio da to nije ratni zločin. Nalogodavci i oni koji su zločin mogli da spriječe nikada nijesu procesuirani, iako je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović na sudu priznao da je slučaj bio ,,državna greška”, a Vlada Crne Gore porodicama žrtava isplatila obeštećenje od preko četiri miliona eura. Ustаnovljeno je dа nijedna od deportovаnih osoba-civilа nije imаla nikаkvu krivičnu odgovornost, što je svojevremeno nаvođeno kаo rаzlog dа budu deportovаni u BiH.

U novembru prošle godine podgorički Viši sud je devetorici pripadnika crnogorske policije, osumnjičenih za deportaciju, ponovo izrekao oslobađajuću presudu. U obrazloženju navedeno je da su oslobođeni policajci „samo izvršavali svakodnevne policijske aktivnosti”. Policijski funkcioneri su optuženi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U ranijoj presudi rečeno je da su ,,optuženi oslobođeni zato što Crna Gora nije bila u međunarodnom sukobu sa BiH, i zato što policijski službenici nisu bili dio oružanih snaga”. Viši sud je utvrdio da su policajci postupali po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Pavla Bulatovića.

Prije pet godina u istrazi povodom ovog zločina saslušan je i Milo Đukanović. Sudija Radomir Ivanović nije mu postavljao nikakva pitanja. Sutkinja Milenka Žižić u finišu prvostepenog postupka početkom 2011. odbila je kao „nepotreban” predlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Đukanović je izjavio da su „pojedinici iz MUP-a trebali da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”. Međutim, osim svjedočenja Momira Bulatovića, postoje i pisani dokazi da „pojedinci iz MUP-a” nisu djelovali samostalno. Konsultovali su se sa državnim tužilaštvom. To potvrđuju dokumenti koje je Nikola Pejaković (kao ministar unutrašnjih poslova naslijedio Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini Crne Gore. U njima piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”.

U sadašnjem sazivu Tužilačkog savjeta nalazi se Vladimir Šušović, u maju 1992. šef tužilaštva koje je policija tokom deportacija „konsultovala”. U vrijeme ministrovanja Filipa Vujanovića Šušović je, kako je Monitor već pisao, tvrdio da „teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Vujanović je indirektno negirao ratni zločin deportacija. On je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom”.

Skupština Crne Gore, i tada joj je predsjednik bio Ranko Krivokapić, uništila je spaljivanjem dokaze o zločinu. To su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva – glasilo je obrazloženje tog čina.

Prekretnicu u rasvjetljavanju deportacija trebalo je da predstavlja Bulatovićevo svjedočenje pred Višim sudom 12. novembra 2010. ,,Sve do ovog momenta, na najveću političku, ali i krivično-pravnu odgovornost vrha države, to jest njega samog, u vreme deportacija šefa države, i Mila Đukanovića, u vreme deportacija šefa vlade, ukazivale su samo indicije, dakle posredni dokazi, od ovog momenta, i njegovo sopstveno (samo)optužujuće krunsko insajdersko svedočenje i priznanje, dakle neposredan dokaz najveće dokazne snage”, napisao je profesor Milan Popović za naš list.

Desilo se nešto sasvim drugo. Pojačana je hajka na Slobodana Pejovića, koji je jedini iz čitave policijske službe Crne Gore imao hrabrosti da po nalogu vlastite savjesti javno progovori o zločinu deportacija i potvrdi da se radilo o organizovanoj državnoj akciji koju je naredio MUP Crne Gore. Sarajevsko-podgorička hajka na Pejovića, i sve one koji su stali u njegovu odbranu, nastavljena je i ovih dana preko televizije Pink.

Namećući kolektivni zaborav preko svojih specijalaca i medija, crnogorska vlast godinama pokušava da laži preokrene u istinu, da od dželata pravi mirotvorce, a od žrtava zločince. Slučaj Slobodana Pejovića je očigledan dokaz.

Prije više od godinu, profesor Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović podnijeli su krivičnu prijavu protiv tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, vrhovne tužiteljice Ranke Čarapić i ostalih najodgovornijih za zločin deportacija i za zločin sprječavanja da se on rasvijetli. Tužilaštvo još ćuti.

Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava, kazala je povodom 21. godišnjice deportacije da je ovakvo procesuiranje zločina u Crnoj Gori ismijavanje pravde.

U Crnoj Gori su od 2011. do maja ove godine u toku bila, ili su pravosnažno okončana, suđenja za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i civila u logoru Morinj 1991. godine; suđenje za zločine protiv civilnog stanovništva u Bukovici 1992. i 1993. godine, i suđenje za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, izbjeglica sa Kosova, u predjelu Kaluđerskog laza iz 1999. godine.

Od navedenih predmeta, kako se navodi u najnovijem izvještaju Akcije za ljudska prava (HRA), jedino je suđenje za zločine u Bukovici okončano donošenjem pravosnažne presude marta 2012. godine. Njom su oslobođena sedmorica optuženih. Suđenje za zločin u Kaluđerskom lazu, koje je počelo 19. marta 2009. do kraja maja ove godine nije stiglo ni do prvostepene presude.

U predmetu Morinj, prvostepena presuda je ukinuta dva puta i suđenje je nastavljeno u Višem sudu u Podgorici. Četvorica od šestorice okrivljenih nepravosnažnim presudama prvostepenih sudova proglašeni su krivima, dok su dvojica pravosnažno oslobođena.

Nijedna osoba u ovim predmetima do sada nije pravosnažno proglašena odgovornom za ratni zločin. Jedine osobe koje su ikada proglašene odgovornim za ratni zločin izvršen na teritoriji Crne Gore su petorica pripadnika Vojske RS koji su osuđeni zbog ubistva tri člana fočanske porodice Klapuh, u Plužinama, u julu 1992.

Za zločin u Štrpcima Viši sud u Bijelom Polju osudio je 2002. za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na 15 godina zatvora Nebojšu Ranisavljevića, državljanina Republike Srbije. On je, sa grupom pod komandom Milana Lukića, iz voza na pruzi Beograd-Bar, 27. februara 1993, oteo i zatim ubio 19 Bošnjaka i jednog Hrvata. Njih desetorica su bili crnogorski građani.

Za ove ratne zločine niko nije osuđen zbog propusta i državnog tužilaštva i nadležnih sudova da u potpunosti primijene međunarodno humanitarno pravo koje obavezuje Crnu Goru, zaključuje se u izvještaju HRA. Onaj dublji razlog svako zna: mnogi od onih koji su bili na vlasti devedesetih, kad su zločini organizovani, na vlasti su i sada. Na čelu s Milom Đukanovićem.

Ratni zločini ne zastarijevaju. Svjedoka, uprkos svemu, još ima. Uzalud su režimski pogromi. Oni neće dozvoliti da Crna Gora ostane masovna grobnica za istinu.

Nalogodavci nepoznati

Ovih dana obilježena je još jedna godišnjica zločina bez kazne – devet godina od ubistva Duška Jovanovića, suvlasnika i glavnog i odgovornog urednika lista Dan.

Jedini osuđeni za ubistvo Jovanovića je saizvršilac likvidacije, nekadašnji karatista Damir Mandić. Ne postoje nikakve naznake da je istraga ikada usmjerena ka nalogodavcima. Mandića je Apelacioni sud osudio na 18 godina zatvora.

Porodica, redakcija Dana i nedavno osnovani Sindikat medija obilježili su devetu godišnjicu ubistva Jovanovića.

,,Vlast bude i prođe, a nedjela nikad ne prođu. Zločin koji se dogodio 2004. godine, na pragu redakcije, obilježio je ovu vlast. I visiće im kao mač nad glavom. I poslije devet godina na početku smo iste priče”, rekla je tim povodom Jovanovićeva supruga Slavica Jovanović.

„Vrlo je vjerovatno da lobotomisti misle da će koristeći privilegije neograničene moći privatizovanog policijskog i sudskog aparata uspješno odstraniti neugodne djelove svojih biografija tako što će šikanirati svjedoke, kontrolisati medije i u obrazovni sistem plasirati udžbenike istorije svojih podložnika-istoričara”, kazao je nedavno za Monitor dr Filip Kovačević.

Podsjećamo, odmah nakon ubistva Duška Jovanovića, na protestu je u ime medijske zajednice Crne Gore govorio Esad Kočan, glavni urednik Monitora. Tražio je da se otkriju nalogodavci. To je izazvalo gnjev tadašnjih prorežimskih medija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

KOLAŠIN U SURET LOKALNIM IZBORIMA: Doskorašnji protivnici pod istim političkim kišobranom

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Kolašinu su se odlučili da izborne liste ispune, uglavnom, novim licima. Takav pristup učesnika lokalnih izbora mogao bi  donijeti novi kvalitet, ali može biti i riskantan kada je riječ o rezultatima

 

Sastav izbornih lista učesnika lokalnih izbora u Kolašinu  svojevrsna je kombinacija  partijskog podmlađivanja i  političkih  transfera,  koji su,  u nekoliko slučajeva,  spojili čak i  doskora ljute političke  oponente. Uz to, neuobičajeno za kolašinske prillike, na listama gotovo svih partija, koalicija i pokreta dominiraju nova lica.

U izbornoj trci u Kolašinu učestvovaće  SNP, Grupa birača ,,Za naš Kolašin – dr Momčilo Vukčević”,  pokret „Zajedno gradimo Kolašin“ (DPS, SDP, SD i nestranačke ličnosti), Evropa sad,  koalicija ,,Idemo ljudi” (Demokrate i Ujedninjena), DF i URA.

Željka Vuksanović, koja je bila dugogodišnja predsjednica OO SPD i bivša predsjednica Opštine našla se na listi URA, na čijem je čelu  Miodrag Vlahović,  koji do sada nije bio aktivan u političkom životu garada. Vuksanović će tako ubuduće u Opštinskom odboru URA sarađivati sa Milanom Đukićem, aktuelnim predsjednikom Skupštine opštine (SO). I Đukić je, bez zvaničnog saopštenja, iz Grupe birača (GB), koja je u tom gradu dugogodišnji vjerni saveznik Demokratske partije socijalista (DPS), prešo u URA. Međutim za njega nije bilo mjesta na izbornoj listi te stranke.

Vuksanović  je, tokom minule skoro dvije decenije, najoštriji kritičar kako DPS-a, tako i GB-a, čije je lokalne lidere Mila Šukovića i pokojnog Miletu Bulatovića  optuživala za zloupotrebu, pa čak i podnosila krivične prijave protiv njih.

Kritički se osvrtala, tokom minule četiri godine, i na rad koalicije  čiji je kadar bio Đukić, kao i na način na koji je on obavljao funkciju predsjendika SO. Đukić je, pak, u drugoj polovini mandata aktuelne kolašinske vlasti (DPS, GB i Socijledmokrate)  oštro kritikovao rad nekih svojih koalicionih partnera iz izvršne vlasti. Kamen spoticanja u vladajućoj kolašinskoj koaliciji bilo je i neuspjelo osnivanje RTV-a, kao i infrastrukturni projekti za potrebe MOSI igara.

Razlaz sa GB-om u kojoj je započeo političku karijeru Đukić nikad nije objasnio, ali konflikti između njega a i lidera GB-a Šukovića traju, navodno, već više od godinu. Šuković se , međutim, odlučio da naziv, pa i vrh  izborne liste prepusti dr Momčilu Vukčeviću, koji je u lokalni parlament ušao kao odbornik DPS-a.  Odmah nakon parlamentarnih izbora 2020. godine, Vukčević je napustio tu stranku i do sada djelovao kao nezavisni odbornik, mada je svojim glasom davao podršku svim predlozima izvršne vlasti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAKON LIKVIDACIJE JOVANA VUKOTIĆA – NAZIRE LI SE KRAJ RATU KLANOVA:  Krvavi niz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Broj uniformisanih policajaca  i inspektora u civilu koji su u utorak obezbjeđivali sahranu Vukotića u selu Čevo nadomak Cetinja, upućuje  da službe nijesu željele da ovaj čin prepuste slučaju. Više je razloga zbog kojih se vjeruje da rat klanova nije stao

 

Da li će likvidacijom Kotoranina Jovana Vukotića biti okončan osmogodišnji krvavi rat između škaljarskog klana čiji je bio apsolutni vođa i kavačkog, čije vođe su većinom u zatvoru, pitanje je na koje ni bezbjednosne strukture nemaju odgovor.

Broj uniformisanih policajaca ali i inspektora u civilu koji su u utorak obezbjeđivali sahranu Vukotića u selu Čevo nadomak Cetinja, jasno upućuje  da službe nijesu željele da ovaj čin prepuste slučaju već se strogo vodilo računa da se i ovom prilikom očuva bezbjednost stotinak onih koji su došli da se oproste sa ubijenim.

U spisima  predmeta koji su formirani protiv pripadnika obje kriminalne grupe navedeni su njihovi planovi da određene članove suprostavljenog klana likvidiraju upravo u vrijeme sahrane Vukotića.  Do realizacije takvog plana ipak nije došlo.

S druge strane, broj oproštajnih poruka u vidu čitulja ali i sadržaj pojedinih, razlog je više da se vjeruje da će uslijediti nastavak krvavog rata. Tako se u nizu oproštajnih čitulja izdvojila i jedna kojom se poručuje da će  se nastaviti tamo gdje je Vukotić stao.

,,Škaljarski kriminalni klan jeste obezglavljen, ali to ne znači da je došao kraj likvidacijama. Ubistvom Vukotića škaljarci jesu zadobili težak udarac, ali upravo zato vjerujemo da će njegovi podanici krenuti osvetničkim putem”,  smatra sagovornik iz bezbjednosnog sektora.

Vukotić je ubijen 8. septembra u Istanbulu, a tamošnji istražitelji su za samo 8 dana uspjeli da sklope mozaik zločina i uhapse čak 14 osoba za koje se vjeruje da imaju veze sa njegovom likvidacijom. Tako su 16. septembra u opsežnoj akciji uhapšeni Radoje Živković, zvani Žuti i Zdravko Perunović, koji su, prema optužbama,  organizovali egzekuciju. Kako je zvanično saopšteno, pronađeno je i oružje iz kojeg je za milion i po eura ubijen Vukotić.

Tamošnji istražitelji su utvrdili da je, navodno, Radoje Živković platio milion i po eura lideru turske kriminalne grupe Binaliju Džamgozu za organizaciju ubistva, koji je u julu uhapšen u Crnoj Gori i nalazi se u Istražnom zatvoru.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAŠTVO I POLICIJSKA TORTURA: Vide mučenje, ali ne i mučitelje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Službenici Uprave policije su tokom 2020. godine mučili Jovana Grujičića, Benjamina Mugošu i Marka Boljevića kako bi iznudili priznanja i dokaze za podmetanje bombe u Hotelu Grand i ispred kuće visokog policijskog funkcionera Duška Golubovića. Tužilaštvo u predmetu mučenja Grujičića vidi mučenje, ali ne i mučitelje

 

Crnogorski istražni organi od 2015. godine nijesu otkrili ko je bacio bombu na Hotel Grand i  na kuću tadašnjeg visokog policijskog službenika Duška Golubovića. Međutim, ponovo su otkrili da su službenici sistema skloni da upotrebom brutalne sile fabrikuju dokaze i iznude potrebna priznanja i svjedočenja.

Tužilaštvo je za ova krivična djela izvelo pred sudiju Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu, dok je Marko Boljević naveden kao svjedok. Sva trojica su naveli da su pod prisilom dali prvobitne izjave u policiji. Međutim, u sudskom postupku pravosnažno su oslobođeni Grujičić i Mugoša. Njihov pravni zastupnik – advokat Damir Lekić za Monitor kaže da je utvrđeno kako je Grujičić u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio na liječenju u psihijatrijskoj ustanovi u Dobroti.

Lekić i Boljevićev advokat Novica Milošević Osnovnom državnom tužilaštvu podnijeli su krivične prijave za torturu nad njihovim branjenicima. Domaći i strani vještaci medicinske struke utvrdili su da su sva trojica bili mučeni i zlostavljani u policijskoj stanici onako kako su opisivali tokom postupka.

Osnovno tužilaštvo je slučaj torture razdvojilo u tri predmeta. Za svaku žrtvu odvojeni predmet. Dok se u slučajevima Mugoše i Boljevića sumnjiče policajci i očekuju suđenja, u predmetu Grujičića je osnovna tužiteljka Maja Knežević po drugi put odbacila krivičnu prijavu protiv službenika policije.

Akcija za ljudska prava (HRA) izrazila je protest zbog takve odluke. Ističu da je tada medicinskim nalazima ,,potvrđeno da je mučen da bi se od njega iznudio iskaz”.

,,Grujičić je tada primoran da ‘prizna’ izvršenje krivičnog djela koje nije učinio – postavljanje eksplozivnih naprava na kuću Duška Golubovića i lokal Grand – a u međuvremenu ga je i sud pravosnažno oslobodio te optužbe”, saopštili su iz HRA.

U toj nevladinoj organizaciji smatraju da je odluka o odbacivanju krivične prijave donijeta bez sprovođenja djelotvorne istrage, koja bi bila ,,hitna, temeljna i nepristrasna”. Punomoćnik Jovana Grujičića, advokat Damir Lekić, podnio je pritužbu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici protiv nove odluke o odbacivanju krivične prijave, a HRA je 9. septembra po drugi put podnijela pritužbu Tužilačkom savjetu zbog nesavjesnog i nezakonitog rada državnih tužilaca u tom predmetu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo