Povežite se sa nama

OKO NAS

Muk i licemjerje

Objavljeno prije

na

Ministar crnogorske policije Raško Konjević i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić svim silama uprli da se pod hitno utvrde i zasluženo kazne nalogodavci ratnog zločina deportacije bh izbjeglica iz Crne Gore. To su odmah podržali Milo Đukanović, Filip Vujanović i Vladimir Šušović, uz tvrdo obećanje da će zdušno pomoći pravednom rasvjetljavanju tog zločina, pa makar sva trojica zaglavili u Spužu. Đukanović je tada bio premijer Crne Gore, Bulatović predsjednik države, a Šušović državni tužilac.

Bio bi ovo, naravno, pravi put da se spere teška ljaga sa Crne Gore i njenih nedužnih građana zbog tog zločina, ali navedena informacija samo je pusta želja onih koji se više od dvije decenije bore da se pred licem pravde nađu krivci za deportovanje oko stotinu bosanskih izbjeglica (tačan broj nije utvrđen) snagama Radovana Karadžića, gdje je većina pobijena.

I ovogodišnji 27. maj, dvadeset prvu godišnjicu deportacija, čelnici DPS vlasti propratili su ćutanjem. Nije se pretrgla ni opozicija.

Predstavnici pet nevladinih organizacija položili su vijenac ispred zgrade Centra bezbjednosti u Herceg Novom, gdje je bio sabirni centar za izbjeglice. Oni su ponovo apelovali da prestane negiranje tog ratnog zločina i da se utvrdi odgovornost nalogodavaca i izvršilaca, postavi spomen ploča ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom i uspostavi Dan sjećanja na žrtve deportacije. U saopštenju su naveli da se umjesto ostvarivanja pravde ostvaruje ,,projektovani zaborav” od strane vlasti.

Podsjetimo: prvostepeni krivični sud je po drugi put presudio da to nije ratni zločin. Nalogodavci i oni koji su zločin mogli da spriječe nikada nijesu procesuirani, iako je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović na sudu priznao da je slučaj bio ,,državna greška”, a Vlada Crne Gore porodicama žrtava isplatila obeštećenje od preko četiri miliona eura. Ustаnovljeno je dа nijedna od deportovаnih osoba-civilа nije imаla nikаkvu krivičnu odgovornost, što je svojevremeno nаvođeno kаo rаzlog dа budu deportovаni u BiH.

U novembru prošle godine podgorički Viši sud je devetorici pripadnika crnogorske policije, osumnjičenih za deportaciju, ponovo izrekao oslobađajuću presudu. U obrazloženju navedeno je da su oslobođeni policajci „samo izvršavali svakodnevne policijske aktivnosti”. Policijski funkcioneri su optuženi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U ranijoj presudi rečeno je da su ,,optuženi oslobođeni zato što Crna Gora nije bila u međunarodnom sukobu sa BiH, i zato što policijski službenici nisu bili dio oružanih snaga”. Viši sud je utvrdio da su policajci postupali po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Pavla Bulatovića.

Prije pet godina u istrazi povodom ovog zločina saslušan je i Milo Đukanović. Sudija Radomir Ivanović nije mu postavljao nikakva pitanja. Sutkinja Milenka Žižić u finišu prvostepenog postupka početkom 2011. odbila je kao „nepotreban” predlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Đukanović je izjavio da su „pojedinici iz MUP-a trebali da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”. Međutim, osim svjedočenja Momira Bulatovića, postoje i pisani dokazi da „pojedinci iz MUP-a” nisu djelovali samostalno. Konsultovali su se sa državnim tužilaštvom. To potvrđuju dokumenti koje je Nikola Pejaković (kao ministar unutrašnjih poslova naslijedio Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini Crne Gore. U njima piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”.

U sadašnjem sazivu Tužilačkog savjeta nalazi se Vladimir Šušović, u maju 1992. šef tužilaštva koje je policija tokom deportacija „konsultovala”. U vrijeme ministrovanja Filipa Vujanovića Šušović je, kako je Monitor već pisao, tvrdio da „teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Vujanović je indirektno negirao ratni zločin deportacija. On je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom”.

Skupština Crne Gore, i tada joj je predsjednik bio Ranko Krivokapić, uništila je spaljivanjem dokaze o zločinu. To su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva – glasilo je obrazloženje tog čina.

Prekretnicu u rasvjetljavanju deportacija trebalo je da predstavlja Bulatovićevo svjedočenje pred Višim sudom 12. novembra 2010. ,,Sve do ovog momenta, na najveću političku, ali i krivično-pravnu odgovornost vrha države, to jest njega samog, u vreme deportacija šefa države, i Mila Đukanovića, u vreme deportacija šefa vlade, ukazivale su samo indicije, dakle posredni dokazi, od ovog momenta, i njegovo sopstveno (samo)optužujuće krunsko insajdersko svedočenje i priznanje, dakle neposredan dokaz najveće dokazne snage”, napisao je profesor Milan Popović za naš list.

Desilo se nešto sasvim drugo. Pojačana je hajka na Slobodana Pejovića, koji je jedini iz čitave policijske službe Crne Gore imao hrabrosti da po nalogu vlastite savjesti javno progovori o zločinu deportacija i potvrdi da se radilo o organizovanoj državnoj akciji koju je naredio MUP Crne Gore. Sarajevsko-podgorička hajka na Pejovića, i sve one koji su stali u njegovu odbranu, nastavljena je i ovih dana preko televizije Pink.

Namećući kolektivni zaborav preko svojih specijalaca i medija, crnogorska vlast godinama pokušava da laži preokrene u istinu, da od dželata pravi mirotvorce, a od žrtava zločince. Slučaj Slobodana Pejovića je očigledan dokaz.

Prije više od godinu, profesor Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović podnijeli su krivičnu prijavu protiv tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, vrhovne tužiteljice Ranke Čarapić i ostalih najodgovornijih za zločin deportacija i za zločin sprječavanja da se on rasvijetli. Tužilaštvo još ćuti.

Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava, kazala je povodom 21. godišnjice deportacije da je ovakvo procesuiranje zločina u Crnoj Gori ismijavanje pravde.

U Crnoj Gori su od 2011. do maja ove godine u toku bila, ili su pravosnažno okončana, suđenja za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i civila u logoru Morinj 1991. godine; suđenje za zločine protiv civilnog stanovništva u Bukovici 1992. i 1993. godine, i suđenje za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, izbjeglica sa Kosova, u predjelu Kaluđerskog laza iz 1999. godine.

Od navedenih predmeta, kako se navodi u najnovijem izvještaju Akcije za ljudska prava (HRA), jedino je suđenje za zločine u Bukovici okončano donošenjem pravosnažne presude marta 2012. godine. Njom su oslobođena sedmorica optuženih. Suđenje za zločin u Kaluđerskom lazu, koje je počelo 19. marta 2009. do kraja maja ove godine nije stiglo ni do prvostepene presude.

U predmetu Morinj, prvostepena presuda je ukinuta dva puta i suđenje je nastavljeno u Višem sudu u Podgorici. Četvorica od šestorice okrivljenih nepravosnažnim presudama prvostepenih sudova proglašeni su krivima, dok su dvojica pravosnažno oslobođena.

Nijedna osoba u ovim predmetima do sada nije pravosnažno proglašena odgovornom za ratni zločin. Jedine osobe koje su ikada proglašene odgovornim za ratni zločin izvršen na teritoriji Crne Gore su petorica pripadnika Vojske RS koji su osuđeni zbog ubistva tri člana fočanske porodice Klapuh, u Plužinama, u julu 1992.

Za zločin u Štrpcima Viši sud u Bijelom Polju osudio je 2002. za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na 15 godina zatvora Nebojšu Ranisavljevića, državljanina Republike Srbije. On je, sa grupom pod komandom Milana Lukića, iz voza na pruzi Beograd-Bar, 27. februara 1993, oteo i zatim ubio 19 Bošnjaka i jednog Hrvata. Njih desetorica su bili crnogorski građani.

Za ove ratne zločine niko nije osuđen zbog propusta i državnog tužilaštva i nadležnih sudova da u potpunosti primijene međunarodno humanitarno pravo koje obavezuje Crnu Goru, zaključuje se u izvještaju HRA. Onaj dublji razlog svako zna: mnogi od onih koji su bili na vlasti devedesetih, kad su zločini organizovani, na vlasti su i sada. Na čelu s Milom Đukanovićem.

Ratni zločini ne zastarijevaju. Svjedoka, uprkos svemu, još ima. Uzalud su režimski pogromi. Oni neće dozvoliti da Crna Gora ostane masovna grobnica za istinu.

Nalogodavci nepoznati

Ovih dana obilježena je još jedna godišnjica zločina bez kazne – devet godina od ubistva Duška Jovanovića, suvlasnika i glavnog i odgovornog urednika lista Dan.

Jedini osuđeni za ubistvo Jovanovića je saizvršilac likvidacije, nekadašnji karatista Damir Mandić. Ne postoje nikakve naznake da je istraga ikada usmjerena ka nalogodavcima. Mandića je Apelacioni sud osudio na 18 godina zatvora.

Porodica, redakcija Dana i nedavno osnovani Sindikat medija obilježili su devetu godišnjicu ubistva Jovanovića.

,,Vlast bude i prođe, a nedjela nikad ne prođu. Zločin koji se dogodio 2004. godine, na pragu redakcije, obilježio je ovu vlast. I visiće im kao mač nad glavom. I poslije devet godina na početku smo iste priče”, rekla je tim povodom Jovanovićeva supruga Slavica Jovanović.

„Vrlo je vjerovatno da lobotomisti misle da će koristeći privilegije neograničene moći privatizovanog policijskog i sudskog aparata uspješno odstraniti neugodne djelove svojih biografija tako što će šikanirati svjedoke, kontrolisati medije i u obrazovni sistem plasirati udžbenike istorije svojih podložnika-istoričara”, kazao je nedavno za Monitor dr Filip Kovačević.

Podsjećamo, odmah nakon ubistva Duška Jovanovića, na protestu je u ime medijske zajednice Crne Gore govorio Esad Kočan, glavni urednik Monitora. Tražio je da se otkriju nalogodavci. To je izazvalo gnjev tadašnjih prorežimskih medija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

POTVRĐENA OPTUŽNICA PROTIV VESELINA VELJOVIĆA: Skaj prepiska u centru pažnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se SDT stavom da je vijeće Višeg suda potvrdilo da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije predstavlja zakonit dokaz. Veljovićev advokat tvrdi suprotno

 

Viši sud u Podgorici potvrdio je optužnicu protiv bivšeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića. Optužnicom je obuhvaćeno 15 osoba koje se terete za stvaranje kriminalne organizacije, krijumčarenje, pranje novca i zloupotreba službenog položaja. Podsjećamo, Veljović se tereti da je 2020. godine postao pripadnik kriminalne organizacije koju je 2018. godine formirao Aleksandar Mrkić radi šverca cigareta i pranja para. Konkretno, tereti se da je 25. decembra 2020. godine Mrkiću dojavio da će policija pretresti prostorije koje koristi pripadnik njegove kriminalne organizacije Mujo Nikočević.

Nakon potvrđivanja optužnice, oglasilo se i Specijalno državno tužilaštvo koje se saopštilo da je vijeće suda potvrdilo pravno stanovište SDT-a da sadržina dekriptovane komunikacije preko SKY ECC aplikacije, pribavljena u postupku međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, predstavlja zakonit dokaz. „Nema razloga da se dovodi u sumnju zakonitost procedure pred nadležnim inostranim pravosudnim organom koji je taj dokaz prikupio, te da se svakako međunarodna saradnja zasniva na međusobnom povjerenju, odnosno pretpostavci da je dokaz u drugoj državi pribavljen na zakonit način“, piše u saopštenju koje potpisuje specijalni tužilac Vukas Radonjić.

Veljovićev advokat Mihailo Volkov u razgovoru za Monitor kaže da ga odluka Višeg suda kojom se potvrđuje optužnica protiv njegovog klijenta nije iznenadila. Naprotiv, tvrdi, to je i očekivao. „Nijesam vjerovao da će vanraspravno vijeće Višeg suda imati dovoljno pravne kuraži da obustavi postupak, posebno pri činjenici da se u dijelu Veselina Veljovića kompletna osnovana sumnja bazira samo na navodnoj skaj prepisci koja, uzgred, ni sama po sebi nije krivično opterećujuća. Svako onaj ko je bio u Višem sudu na tim ročištima zna kvalitet takvih rješenja i značaj samog instituta potvrđivanja optužnice koji će vrlo brzo da nestane iz zakonske procedure. Tako da s tim u vezi nijesam iznenađen“, kazao je Volkov.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISTRAŽIVANJE INSTITUTA ALTERNATIVA: Preko 5.000 službenih automobila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijednost prevoznih sredstava u državnom vlasništvu je blizu 20 miliona eura. Ogromni vozni park institucijama nije dovoljan, pa je za ovu godinu najavljena kupovina još automobila u vrijednosti od najmanje četiri miliona eura

 

Prema podacima MUP-a iz februara 2024. godine, u Crnoj Gori je registrovano 4.658 vozila u državnoj svojini, što je za 377 više u odnosu na 2022. podaci su iz istraživanja koje je uradio Institut Alternativa.

Podaci MUP-a pokazuju da 4.658 vozila koristi 460 institucija. Najviše vozila ima MUP – 550. Potom slijedi Pošta Crne Gore – 345, Uprava policije – 181, Glavni grad Podgorica – 169, ANB – 119. Više desetina registrovanih vozila imaju i Uprava za inspekcijske poslove – 90, Uprava prihoda i carina – 77, Monteput – 72, Zavod za hitnu medicinsku pomoć – 54, Uprava za katastar i državnu imovinu – 44, Uprava za šume i Radio-televizija Crne Gore – po 43, Uprava za izvršenje krivičnih sankcija – 42, Putevi – 40, Aerodromi – 39, Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove – 38.

Ovi podaci nijesu  cjelovit pokazatelj broja vozila koja se koriste za potrebe državnih i lokalnih organa i institucija, te troškova koji nastaju njihovim korišćenjem. U ovaj broj ne ulaze vozila koja državne institucije uzimaju na lizing, s obavezom povraćaja vozila nakon isteka ugovorenog perioda, kao što su u prethodnom periodu radile Uprava za inspekcijske poslove i Uprava policije. Iako po državni budžet nastaju troškovi za ta vozila (višegodišnji zakup, troškovi goriva…) i koja neminovno čine vozni park državne institucije, ta vozila registruju davaoci lizinga, pa se ne prikazuju u broju vozila registovanih na državni organ.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZVOJ KOLAŠINA ZAOBILAZI KOLAŠINCE: Više gradilišta, veća stopa nezaposlenosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Kolašin, kako predstavnici vlasti vole da kažu,  doživljava ekspanzivan razvoj , nije uticalo značajnije na  rast broja zaposlenih koji žive u tom gradu.  Na  kolašinskim gradilištima rade , mahom, strani državljani

 

Iako je u Kolašinu   između 15 i 20 aktivnih gradilišta, tokom minule godine prijavljeno je svega sedam slobodnih radnih mjesta iz oblasti građevinarstava. Investicioni bum, za sada, onima koji traže posao nije donio skoro nikavu korist, pa je stopa nezaposlenosti u toj opštini  više nego duplo veća od državnog prosjeka i iznosi čak 33,8 odsto. Na evidenciji  Biroa rada je 795 Kolašinca ili 10 više, nego, recimo, 2018. godine,  kada je stopa nezaposlenosti bila oko 25 odsto.

Broj nezaposlenih lani, u odnosu na  2022. godinu,  smanjen je za 8,7 odsto. U  kvalifikacionoj strukturi  dominaniraju oni sa III, IV i V nivoom kvalifikacija obrazovanja (52,7 odsto). Među Kolašinkama i Kolašincima koji traže posao oko 10 odsto je visokoškolaca. Prema Informaciji, koju su nedavno iz Zavoda  za zapošljavanje (ZZZ) dostavili lokalnom parlamentu, na posao je u decembru prošle  godine čekalo 76 osoba sa invaliditetom, što je za pet manje u odnosu na isti period prethodne godine.

“U 2023. godini Birou rada poslodavci su prijavili 284 slobodna radna mjesta, što u odnosu na isti period prethodne godine, predstavlja smanjenje od 16,2 odsto. U istom tom periodu broj prijavljenih slobodnih mjesta u Crnoj Gori porastao je za 5,5 odsto”, piše u dokumentu dostavljenom Skupštini opštine (SO). Kolašinski poslodavci lani  su iskazali najveću potrebu za srednjoškolskim zanimanjima (114 prijavljenih slobodnih radnih mjesta), zatim za visokoškolcima (95), dok je bilo 75 slobodnih radnih mjesta za zanimanja I i II nivoa obrazovanja. Najviše slobodnih radnih mjesta prijavljeno je u djelatnosti obrazovanja, usluge smještaja i ishrane, te administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo