Povežite se sa nama

OKO NAS

Muk i licemjerje

Objavljeno prije

na

jovanovic

Ministar crnogorske policije Raško Konjević i ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić svim silama uprli da se pod hitno utvrde i zasluženo kazne nalogodavci ratnog zločina deportacije bh izbjeglica iz Crne Gore. To su odmah podržali Milo Đukanović, Filip Vujanović i Vladimir Šušović, uz tvrdo obećanje da će zdušno pomoći pravednom rasvjetljavanju tog zločina, pa makar sva trojica zaglavili u Spužu. Đukanović je tada bio premijer Crne Gore, Bulatović predsjednik države, a Šušović državni tužilac.

Bio bi ovo, naravno, pravi put da se spere teška ljaga sa Crne Gore i njenih nedužnih građana zbog tog zločina, ali navedena informacija samo je pusta želja onih koji se više od dvije decenije bore da se pred licem pravde nađu krivci za deportovanje oko stotinu bosanskih izbjeglica (tačan broj nije utvrđen) snagama Radovana Karadžića, gdje je većina pobijena.

I ovogodišnji 27. maj, dvadeset prvu godišnjicu deportacija, čelnici DPS vlasti propratili su ćutanjem. Nije se pretrgla ni opozicija.

Predstavnici pet nevladinih organizacija položili su vijenac ispred zgrade Centra bezbjednosti u Herceg Novom, gdje je bio sabirni centar za izbjeglice. Oni su ponovo apelovali da prestane negiranje tog ratnog zločina i da se utvrdi odgovornost nalogodavaca i izvršilaca, postavi spomen ploča ispred zgrade Uprave policije u Herceg Novom i uspostavi Dan sjećanja na žrtve deportacije. U saopštenju su naveli da se umjesto ostvarivanja pravde ostvaruje ,,projektovani zaborav” od strane vlasti.

Podsjetimo: prvostepeni krivični sud je po drugi put presudio da to nije ratni zločin. Nalogodavci i oni koji su zločin mogli da spriječe nikada nijesu procesuirani, iako je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović na sudu priznao da je slučaj bio ,,državna greška”, a Vlada Crne Gore porodicama žrtava isplatila obeštećenje od preko četiri miliona eura. Ustаnovljeno je dа nijedna od deportovаnih osoba-civilа nije imаla nikаkvu krivičnu odgovornost, što je svojevremeno nаvođeno kаo rаzlog dа budu deportovаni u BiH.

U novembru prošle godine podgorički Viši sud je devetorici pripadnika crnogorske policije, osumnjičenih za deportaciju, ponovo izrekao oslobađajuću presudu. U obrazloženju navedeno je da su oslobođeni policajci „samo izvršavali svakodnevne policijske aktivnosti”. Policijski funkcioneri su optuženi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva. U ranijoj presudi rečeno je da su ,,optuženi oslobođeni zato što Crna Gora nije bila u međunarodnom sukobu sa BiH, i zato što policijski službenici nisu bili dio oružanih snaga”. Viši sud je utvrdio da su policajci postupali po naredbi tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Crne Gore Pavla Bulatovića.

Prije pet godina u istrazi povodom ovog zločina saslušan je i Milo Đukanović. Sudija Radomir Ivanović nije mu postavljao nikakva pitanja. Sutkinja Milenka Žižić u finišu prvostepenog postupka početkom 2011. odbila je kao „nepotreban” predlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Đukanović je izjavio da su „pojedinici iz MUP-a trebali da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”. Međutim, osim svjedočenja Momira Bulatovića, postoje i pisani dokazi da „pojedinci iz MUP-a” nisu djelovali samostalno. Konsultovali su se sa državnim tužilaštvom. To potvrđuju dokumenti koje je Nikola Pejaković (kao ministar unutrašnjih poslova naslijedio Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini Crne Gore. U njima piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”.

U sadašnjem sazivu Tužilačkog savjeta nalazi se Vladimir Šušović, u maju 1992. šef tužilaštva koje je policija tokom deportacija „konsultovala”. U vrijeme ministrovanja Filipa Vujanovića Šušović je, kako je Monitor već pisao, tvrdio da „teško dobijam dokumentaciju od MUP-a”. Vujanović je indirektno negirao ratni zločin deportacija. On je 9. marta 2008. tvrdio da su izbjeglice Bošnjaci u Crnoj Gori „imali drugi dom”.

Skupština Crne Gore, i tada joj je predsjednik bio Ranko Krivokapić, uništila je spaljivanjem dokaze o zločinu. To su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva – glasilo je obrazloženje tog čina.

Prekretnicu u rasvjetljavanju deportacija trebalo je da predstavlja Bulatovićevo svjedočenje pred Višim sudom 12. novembra 2010. ,,Sve do ovog momenta, na najveću političku, ali i krivično-pravnu odgovornost vrha države, to jest njega samog, u vreme deportacija šefa države, i Mila Đukanovića, u vreme deportacija šefa vlade, ukazivale su samo indicije, dakle posredni dokazi, od ovog momenta, i njegovo sopstveno (samo)optužujuće krunsko insajdersko svedočenje i priznanje, dakle neposredan dokaz najveće dokazne snage”, napisao je profesor Milan Popović za naš list.

Desilo se nešto sasvim drugo. Pojačana je hajka na Slobodana Pejovića, koji je jedini iz čitave policijske službe Crne Gore imao hrabrosti da po nalogu vlastite savjesti javno progovori o zločinu deportacija i potvrdi da se radilo o organizovanoj državnoj akciji koju je naredio MUP Crne Gore. Sarajevsko-podgorička hajka na Pejovića, i sve one koji su stali u njegovu odbranu, nastavljena je i ovih dana preko televizije Pink.

Namećući kolektivni zaborav preko svojih specijalaca i medija, crnogorska vlast godinama pokušava da laži preokrene u istinu, da od dželata pravi mirotvorce, a od žrtava zločince. Slučaj Slobodana Pejovića je očigledan dokaz.

Prije više od godinu, profesor Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović podnijeli su krivičnu prijavu protiv tadašnjeg crnogorskog premijera Mila Đukanovića, vrhovne tužiteljice Ranke Čarapić i ostalih najodgovornijih za zločin deportacija i za zločin sprječavanja da se on rasvijetli. Tužilaštvo još ćuti.

Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorka Akcije za ljudska prava, kazala je povodom 21. godišnjice deportacije da je ovakvo procesuiranje zločina u Crnoj Gori ismijavanje pravde.

U Crnoj Gori su od 2011. do maja ove godine u toku bila, ili su pravosnažno okončana, suđenja za ratne zločine protiv ratnih zarobljenika i civila u logoru Morinj 1991. godine; suđenje za zločine protiv civilnog stanovništva u Bukovici 1992. i 1993. godine, i suđenje za ratne zločine protiv civilnog stanovništva, izbjeglica sa Kosova, u predjelu Kaluđerskog laza iz 1999. godine.

Od navedenih predmeta, kako se navodi u najnovijem izvještaju Akcije za ljudska prava (HRA), jedino je suđenje za zločine u Bukovici okončano donošenjem pravosnažne presude marta 2012. godine. Njom su oslobođena sedmorica optuženih. Suđenje za zločin u Kaluđerskom lazu, koje je počelo 19. marta 2009. do kraja maja ove godine nije stiglo ni do prvostepene presude.

U predmetu Morinj, prvostepena presuda je ukinuta dva puta i suđenje je nastavljeno u Višem sudu u Podgorici. Četvorica od šestorice okrivljenih nepravosnažnim presudama prvostepenih sudova proglašeni su krivima, dok su dvojica pravosnažno oslobođena.

Nijedna osoba u ovim predmetima do sada nije pravosnažno proglašena odgovornom za ratni zločin. Jedine osobe koje su ikada proglašene odgovornim za ratni zločin izvršen na teritoriji Crne Gore su petorica pripadnika Vojske RS koji su osuđeni zbog ubistva tri člana fočanske porodice Klapuh, u Plužinama, u julu 1992.

Za zločin u Štrpcima Viši sud u Bijelom Polju osudio je 2002. za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na 15 godina zatvora Nebojšu Ranisavljevića, državljanina Republike Srbije. On je, sa grupom pod komandom Milana Lukića, iz voza na pruzi Beograd-Bar, 27. februara 1993, oteo i zatim ubio 19 Bošnjaka i jednog Hrvata. Njih desetorica su bili crnogorski građani.

Za ove ratne zločine niko nije osuđen zbog propusta i državnog tužilaštva i nadležnih sudova da u potpunosti primijene međunarodno humanitarno pravo koje obavezuje Crnu Goru, zaključuje se u izvještaju HRA. Onaj dublji razlog svako zna: mnogi od onih koji su bili na vlasti devedesetih, kad su zločini organizovani, na vlasti su i sada. Na čelu s Milom Đukanovićem.

Ratni zločini ne zastarijevaju. Svjedoka, uprkos svemu, još ima. Uzalud su režimski pogromi. Oni neće dozvoliti da Crna Gora ostane masovna grobnica za istinu.

Nalogodavci nepoznati

Ovih dana obilježena je još jedna godišnjica zločina bez kazne – devet godina od ubistva Duška Jovanovića, suvlasnika i glavnog i odgovornog urednika lista Dan.

Jedini osuđeni za ubistvo Jovanovića je saizvršilac likvidacije, nekadašnji karatista Damir Mandić. Ne postoje nikakve naznake da je istraga ikada usmjerena ka nalogodavcima. Mandića je Apelacioni sud osudio na 18 godina zatvora.

Porodica, redakcija Dana i nedavno osnovani Sindikat medija obilježili su devetu godišnjicu ubistva Jovanovića.

,,Vlast bude i prođe, a nedjela nikad ne prođu. Zločin koji se dogodio 2004. godine, na pragu redakcije, obilježio je ovu vlast. I visiće im kao mač nad glavom. I poslije devet godina na početku smo iste priče”, rekla je tim povodom Jovanovićeva supruga Slavica Jovanović.

„Vrlo je vjerovatno da lobotomisti misle da će koristeći privilegije neograničene moći privatizovanog policijskog i sudskog aparata uspješno odstraniti neugodne djelove svojih biografija tako što će šikanirati svjedoke, kontrolisati medije i u obrazovni sistem plasirati udžbenike istorije svojih podložnika-istoričara”, kazao je nedavno za Monitor dr Filip Kovačević.

Podsjećamo, odmah nakon ubistva Duška Jovanovića, na protestu je u ime medijske zajednice Crne Gore govorio Esad Kočan, glavni urednik Monitora. Tražio je da se otkriju nalogodavci. To je izazvalo gnjev tadašnjih prorežimskih medija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

OKO NAS

UZALUDNA IŠČEKIVANJA VALORIZACIJE KOLAŠINSKOG DOMA UČENIKA: Stanari navikli na mrak, hladnoću i neispunjena obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok lokalna vlast svake godine , bar po jednom  svake godine, obeća sugrađanima da će Dom učenika pretvoriti u turistički objekat, stanari te zgrade i dalje su bez struje. Od svijetlih i zagrijanih soba, dijeli ih 40.000 eura duga za struju, koje oni ne mogu, a Opština ne želi da plati

 

Mračno i hladno je bilo,  čak i za novogodišnje i božićne praznike, u sobama Doma učenika, objekta koji godinama služi kao privremni smještaj najsiromašnijim Kolašincima. Dug za struju, potrošene u toj opštinskoj  zgradi u kolašinskom Smajlagića Polju,  sada već premašuje 40.000 eura. Lokalna vlast, u nekoliko mandata, nije imala volje, a tvrde, ni mogućnosti, da ga plati. Na desetine  puta, nekolicina stanara,  koji sebe zovu „građanima drugog reda“, davali su izjave novinarima. Opsivali su svoju svakodnevicu ispod krova koji prkišnjava, u sobama u kojima ne može da se koristi čak ni grijanje na drva, sa zajedničkim  kupatilom… Odavno o svojoj muci oskudno i nerado pričaju.

„ Hvala vama što se interesujete, ali to više nema svrhe. Ni vaši tekstovi ni naša priča.  Skro četiri godine nema struje, u zgradu niko ne ulaže. Raspada se sve. Navikli smo odavno da za nas bolje nema.“- priča jedna od stanarki.

Objašnjava da je ranije imala problema jer je „imenom i prezimenom opisivala kako izgleda živjeti bez struje u XXI vijeku“. Sada, strahuje, ako bi opet to ponovila, zaobići će je pomoć sa lokalnog nivoa,  opredijeljena za one u stanju socijalne potrebe.

„Daju oni te jednokratne pomoći, s vremana na vrijeme, neću da griješim dušu. Kupim hranu, vratim neki dug…No, umrijeću sa ranom na srcu što nikad neću dočekati da bar jednan dan provedem i svom stanu.  Nova godina i Božić bez struje mala su muka, naspram ostatka godine. Snalazimo se evo još, živi smo…“- kaže sagovornica Monitora.

U Dom učenika smještaju se, uglavnom, nekad samoinicijativno,  a ranije po odobrednju predstavnika lokalne vlasti ili  odlukom resornog ministarstva,  oni koji nemaju gdje drugo.  Stanari su, uglavnom, korisnici socijalnih davanja, bez mogućnosti da rade, pa i da iznajme za svoje porodice bar podstanarsku sobu.

Privremeni, nužni smještaj za neke Kolašince potrajao je i preko 10 godina. Neki su u ruiniranoj zgradi tek nekoliko mjeseci. Samohrane Kolašinke u toj zgradi podizale su djecu. Neuslovne prostorije, stalna isključenja struje, neregulisan način grijanja, najteže su padali bebama i starim.

Stanari su nekoliko puta  apelovali da se nađe način da svako za sebe plaća struju, međutim, iz Elektroprivrede (EP)  to nijesu dozvolili. Insistirali su na prethodnom izmirenju  ukupnog duga ili potpisivanja protokola o plaćanju u ratama.

Priče stanara su godinama iste, priče lokalnih čelnika , takođe. Dok oni koji žive u Domu učenika smišljaju načine kako da zagriju prostorije i održavaju osnovnu ličnu higijenu, u lokalnoj upravi i dalje imaju ambiciozne planove o valorizaciji tog objekta i pretvranje u „adut turističke ponude“.

U Opštini podsjećaju da „problem Doma učenika ili nekadašnje „stare bolnice“ traje decenijama“.

Objašnjavaju i da se, nastojanja da se valorizuje taj prostor traju od kako je prestao da bude zdravstvena ustanova.

„Prema našim informacijama u njemu je smještenosedam  lica. Zbog višegodišnjeg duga i neplaćanja, objektu je isključena električna energija.Nijesu ga napravili samo stanari Doma učenika,već i prethodni korisnici.Svi ovi problemi su predmet naše pažnje i smatramo obavezom prema građanima Kolašina da nađemo pravi model stavljanja u funkciju objekta. „- saopšteno je prije nekoliko dana iz kabineta predsjednika Opštine Milosava Bulatovića.

U Opštini su uvjereni da ta zapuštena zgrada još „omogućava razlićite oblike valorizacije“. Tvrde da objekat,  u skorijoj budućnosti,  može koristiti za zdravstveni ili sportski turizam.

„Obaveza lokalne uprave je da u svim komunikacijama sa investitorim koji se interesuju za ulaganje u Kolašin, predstavimo i promovišemo mogućnosti Doma učenika.U svim eventualnim i budućim angažmanima ovoga prostora,vodićemo računa o stanarima ovoga objekta koje su tu dovele životne nevolje. Naša obaveza je da u skladu sa svojim mogućnostima razumijemo nevolje svojih sugrađana i na tome ćemo istrajati” poručio je Bulatović.

Nažalost, nije i objasnio koji će to biti prvi konkretni korak pružanja podrške za porodice i samce koji godinama nemaju osnovne uslove za život u toj zgradi.

Iz predhodne kolašinske vlasti više puta su objašnjavali da tri i po godine niko iz Opštine nije odlučivao ko će biti smješten u Dom , već su to  činili  državni organi. Kako je rekao tadašnji sekretar za finansije Goran Rakčević „stanari tog objekata su izmanipulisani od onih koji su ih smjestili u objekat, bez osnovnih uslova za život“.  Opština nije priznavala dug za struju , jer je „nepoznato ni kako je napravljen“.

Odbornici lokalnog parlamenta još prije sedam  godina, nakon što je Opština postala vlasnik,  donijeli su odluku o prodaji Doma učenika. Niko do sada nije pokazao interesovanje da kupi taj objekat. Nikada nije ni počela više puta najavljivana „valorizacija  objekta u turističke svrhe“.

Kolašinska Opština je u sporu sa „Bjelasicom“ prije nekoliko godina sudskom odlukom dobila u vlasništvo Dom. U početku,  prodaju je,  vjerovatno,  osujetilo i to što je decenijama vođen sudski spor između jednog Kolašinca i lokalne uprave oko zemlje na kojoj je izgrađena „stara bolnica“.  Sud je donio odluku na šetu Opštine,  što je građane koštalo više od 160.000 eura. No, i kada su riješeni imovinski sporovi, invenstitorima ruinirani  objekat nije bio zanimljiv, pa je do danas ostao „privremeni , nužni smještaj za najsiromašnije Kolšince“.

Dom je,  svojevremeno,   renoviran zahvaljujući pomoći međunarodnih organizacija, jer su u njemu bila smještena i raseljena i izbjegla lica. Za vrijeme investicionog buma u Kolašinu, u njemu su  boravili  građevinski radnici. Zgrada je opterećena još jednom pravnom zavrzlamom između Opštine,  nekadašnjeg Ski centra „Bjelasica“ i, dvojice Kolašinca, koji su tvrdili da su zakupili taj objekat prije devet godina.  Njima je Privredni sud, tvrdili su, po završetku stečajnog postupka u Ski centru „Bjelasica“, u okviru kojeg je nekada poslovao Dom učenika, dao da zakupi objekat i da ugovor o zakupu  nije bio raskinut ni nakon što je Opština dobila vlasništvo nad zgradom.

                                                                    Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

CRNOGORSKI TURIZAM U  2020.: Osjetljiv na društvene potrese

Objavljeno prije

na

Objavio:

Počelo je dobro. Ali ova privredna grana je precizan seizmograf koji bilježi sve potrese u društvu.  Turizam traži uređenost i sigurnost

 

Turistička 2020. godina je uspješno započela.  Turistički poslenici se nadaju da će tako biti i u narednim mjesecima ako ne bude političkih potresa.

– Tokom novogodišnjih praznika Crnu Goru je posjetilo preko 60.000 turista. Ukupni rezultati pokazuju značajne stope rasta u odnosu na isti period prošle godine”, kaže direktorica Nacionalne turističke organizacije Crne Gore (NTO CG) Željka-Radak Kukavičić.

Zahvaljujući veoma lijepom vremenu za ovo doba godine i dobroj organizaciji u primorskim opštinama, sa izuzetkom Ulcinja, krajem decembra i početkom januara održane su višednevne manifestacije na otvorenom. Programi su bili raznovrsni. Hoteli, restorani i kafići bili su prepuni.  U Budvi se prva dva dana ove godine moralo čekati pola sata na mjesto u ugostiteljskim objektima pored obale.

Ali, ova privredna grana je precizan seizmograf koji bilježi sve potrese u društvu. Turistički poslenici su izrazili zabrinutost nakon što su nakratko bile blokirane neke prometnice u zemlji pod izgovorom da je to odgovor na donošenje Zakona o vjerskim slobodama i pravnom položaju vjerskih zajednica. Slike koje su otišle u svijet, uključujući i pokušaje blokade saobraćajnica prema aerodromima nijesu odavale utisak da je zemlja bezbjedna za odmor. Na sreću, sve se brzo vratilo u normalu.,

Neke reakcije iz Srbije ukazuju da će se politika i turizam preplijetati. Dragan Marković Palma,  predsjednik “Jedinstvene Srbije”, koja je dio vladajuće koalicije u toj državi,  najavio je da Jagodina više neće slati djecu na ljetovanje u Crnu Goru. “Nećemo da punimo budžet crnogorskom predsjedniku Milu Đukanoviću koji je priznao Kosovo i sada otima imovinu Srpske pravoslavne crkve”, izjavio je gradonačelnik Jagodine ističući da će oko 1.500 učenika osnovnih škola ove godine ići na more u Grčku, a ne, kao do sada, u Crnu Goru.

I ranijih godina u srpskim medijima, uglavnom tabloidima, sa približavanjem sezone vođena kampanja da se zaobilazi Crna Gora, ali bez uspjeha. “U strukturi stranih gostiju, gosti iz Srbije učestvuju sa petinom, dok u strukturi ostvarenih noćenja sa četvrtinom, što govori o značaju tog tržišta za turistički promet Crne Gore”, navode iz NTO CG konstatujući da se srpski turisti stalno vraćaju u Crnu Goru.

“Možemo  da sačuvamo mir prije svega. Od Vlade Crne Gore tražimo samo da nam ne podižu poreze, jer smo mi cijene za ovu godinu formirali prošle godine, i svako povećanje je direktno naš trošak”, poručuje predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i suvlasnik hotelske grupe Montenegrostars Žarko Radulović.

Prema riječima državnog sekretara u Ministarstvu održivog razvoja i turizma (MORT) Damira Davidovića, Crna Gora danas predstavlja zrelu turističku destinaciju. On ističe da je veoma važno nastaviti trend rasta prometa u periodu pred- i postsezone, te povećanja broja gostiju iz Zapadne i Sjeverne Evrope, kao i sa dalekih tržišta. Tu se, prije svega, misli na Kinu i Japan, a neki koraci u tom smjeru su već učinjeni. Kako kineski turisti tokom boravka na Balkanu žele posjetiti više zemalja, izrađeni su turistički programi čiji je cilj da se zajedničkim snagama dovedu gosti iz te najmnogoljudnije države na svijetu, te su potpisani strateški ugovori sa najvećim kineskim turoperatorima. Veoma je značajno što je magazin “China Travel Agent” dodijelio Crnoj Gori nagradu za najpopularniju niša destinaciju u 2019. godini u Kini.

Još važniji je snažniji povratak na njemačko tržište, najveće emitivno tržište u Evropi, gdje su dobrano krenule rezervacije za narednu sezonu. “Već 11. januara predstavićemo se u Štutgartu. To je prvi sajam u zapadnoj Evropi na kojem je Crna Gora zemlja partner”, kaže Radak Kukavičić i na pominje da  je američki “Bloomberg” svrstao našu državu na prvo mjesto liste 20 destinacija koje će posebno biti popularne tokom 2020. godine.

U NTO i MORT-u se nadaju da će ove godine zarada od turizma biti veća nego u 2019. kada je, po preliminarnim rezultatima, iznosila oko 1,15 milijardi eura.

Ali, izazova je mnogo.  To su problemi otpada, buke, radne snage, niske zarade, sezonalnost, nepostojanje precizne evidencije ukupnog broja ležaja, nepovoljna struktura smještaja, siva ekonomija, upravljanje destinacijom… Dvije trećine prihoda od turizma je privatno, a troškovi su, uglavnom, društveni. Turizam je nekada pomagao naš izvoz (tzv. nevidljivi izvoz), a danas je postao zavisan od uvoza.

Turistički poslenici i stručnjaci smatraju da Crna Gora treba imati ministarstvo turizma kao poseban resor u Vladi.  “Mislim da se prostorno planiranje, održivi razvoj i turizam ne bi trebali nalaziti u ingerenciji istog izvršnog ograna države. Upravljanje održivim razvojem mora biti odvojeno i služiti kao kontrolor za sva ministarstva i kompanije, kako bi smo bili sigurni da su njihove aktivnosti i planovi na fonu onoga što zovemo održivi razvoj. Ovaj neprirodni brak koji traje već nekoliko vladinih mandata, upravo je podredio promišljanje razvoja turizma i važnosti odživog planiranja interesima velikih investitora”, uvjeren je dekan Fakulteta za biznis i turizam iz Budve dr Rade Ratković.

On tvrdi da je nužno reformisati strukturu upravljanja turizmom, koje treba počivati na privatno-javnom partnerstvu. “Za sada su institucije koje se bave turizmom previše zavisne od države, ili, bolje reći, podređene politici i političkim strankama. Osim toga, ne integrišu turističke subjekte na pravi način i nijesu uključene u sve faze upravljanja i razvoja turizma, počevši od od pokretanja projekata, usklađivanja, zajedničkih strateških politika, zajedničkih prodajnih politika – sve što imaju druge zemlje na Mediteranu i što smo nekad imali u velikoj Jugoslaviji”, zaključuje prof. Ratković.

                                                                                                                             Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

(ZLO)UPOTREBA STRANIH RIJEČI U JEZIKU:  Izgubljeno u prevodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravilna upotreba tuđica ne može ugroziti autentičnost i izvornost jednog jezika, slažu se naši sagovornici. Nekritičko i površinsko prevođenje, nerazvijanje čitalačke kulture i kreativnog stvaralaštva i slijepo praćenje globalnih trendova  mogu

 

Na iventu će večeras biti mnogo kul ljudi, a to je idealna prilika za dobar selfi i čiliranje. Stajlinzi moraju da budu na nivou kako bi apdejtovali lajne fotografijama sa selebritijima iz bekstejdža.

Rečenice koje vrve od stranih riječi postale su neizbježne u svakodnevnom govoru. Njih ne koriste više samo tinejdžeri. Pod uticajem globalizacije, medijske dominacije i razvoja tehnologije, neke tuđice su se toliko odomaćile da ne traže prevod, dok za neke postoji i domaća verzija.

Profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost Miomir Abović smatra da je upotreba stranih riječi nekada opravdana a nekada ne, zavisno od pozajmljenice (strane riječi koju koristimo): ,,Kada neki narod po prvi put dolazi u dodir sa nekim entitetom onda je naprosto prisiljen pozajmiti riječ kojom se nominuje taj entitet. Takav slučaj smo imali u dalekoj prošlosti predaka današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba sa riječima kao što su na primjer jarbol (iz dalmatskog jezika), kovčeg (iz staroturkijskog) ili šljem (iz gotskog). U savremenom jeziku takve, dakle potrebne, pozajmljenice su riječi kao što su internet ili stereo”.

Strane riječi najčešće služe da olakšaju komunikaciju. Često u engleskom jeziku jedna riječ označava samo jedan pojam, dok bi za taj isti pojam objašnjenje u crnogorskom jeziku bila i čitava rečenica. Takva je riječ influenser, jedna od trenutno omiljenih.

,,Riječi koje donose duh nekog novog vremena, a nijesu potekle iz naše kulture i načina života, poželjne su i ne ugrožavaju jezik, već ga obogaćuju. Riječi putuju, mijenjaju se, prilagođavaju i na kraju se odomaće, srastu sa jezikom. Neke jednostavno nestanu. Nekada su kod nas u modi bile riječi francuskog jezika, naročito u učenijim i građanskim slojevima društva”, objašnjava Milica Šćepanović, profesorica francuskog jezika. ,,Nemojte se ženirati će razumjeti stariji ljudi, a današnja mlada generacija neće znati šta kažete (gêner-smetati; osjećati se neprijatno). Mnoge francuske riječi smo usvojili jer nijesmo imali riječi za to šta one predstavljaju”. Šćepanović ukazuje da su francuski lingvisti, u očaju pred poplavom engleskih riječi u svakodnevnoj komunikaciji, svoj jezik nazvali franglish.

 

Pročitajte više u štampanom izanju Monitora od 17. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo