Povežite se sa nama

FELJTON

NN: FLORENS ARTMAN: KAKO JE POLITIKA SAVLADALA ŽIVOT (III): Milošević nije vjerovao da će biti izručen

Objavljeno prije

12 godina

na

Onda ste otišli da budete glasnogovornica Tužiteljstva ICTY-a i savjetnica tužiteljice Carle del Ponte…
Ja sam uvijek pratila ICTY-e. Bio mi je vrlo zanimljiv. To je bila potpuno nova stvar. Drugo, mi smo uvijek bili u tom sukobu: novinari koji su bili i prije rata i koji smo bili u raspadu i što smo isto govorili, ne zato što smo se dogovorili, nego zato što smo isto vidjeli. Mislim, ozbiljni novinari prave objektivne opise, a ne zbog toga što je to bilo neko naređenje da svi pišemo na isti način. Oprostite, ali idete na terene i znate više nego što znaju ljudi u gradovima ili pak na selima. Jednostavno, politika, ali i činjenica na terenu. Tako da je taj raskorak uvijek bio. Uvijek su nam pokušavali nametnuti raspravu da li je neko od nas za jednu ili pak drugu stranu; ko je prosrpski, ko je probošnjački, prohrvatski ili pak antihrvatski. To je nama izgledalo potpuno suludo. Kada ste svjedoci svega toga i kada živite ovdje godinama; da li živjeli u Holiday Inn-u ili po svim tim mjestima i gudurama četiri godine, ili pak živjeli u Mostaru ili Zagrebu, svi smo mi bili u istom košu. Kada prođe vrijeme svi vam onda kažu: „Pa, nije to baš tako bilo”, pa onda, „Svi imaju odgovornost”; „Nije tako jednostavno…” Ok. Super. Mi smo radili ono što smo mogli i rizikovali svoje živote. Pokušavali smo razumjeti dobro i oprezno smo radili, jer su naši urednici zahtijevali da dobro provjeravamo stvari. Govorili su nam: „Ne pišite Možda… imate oči, provjerite!”. Nekada čekate jedan dan da to uradite, ali smo znali da smo taj posao obavili što smo ozbiljnije mogli. Jedino ko je mogao utvrditi taj broj, problem rata i potvrditi istinitost našeg rada je bio ICTY-e. To je bilo, ne samo za region, ne samo za istinu, vrlo važna komponenta da se potvrdi naš rad. Ona osoba o kojoj sam govorila, što nije otišla sa svoje pozicije, a ja sam se tome nadala da će na neki način otići, natjerala me da napišem knjigu, da se kandidujem za ICTY-e. Nisam ja time napustila novinarstvo. Niti je novinarstvo sprečavalo moj rad. I prije Beograda su me izbacili, a ja sam im rekla: „Slušajte, ne mogu ja mijenjati vašu odluku ali samo jednu stvar vam ne dozvoljavam da mi kažete, a to je da nisam objektivna novinarka. Ne volite to što pišem, to je u redu, ali kažite mi jednu činjenicu gdje sam pogriješila”. Na kraju su priznali da ne vole moj ton. Ok. Međutim, ipak sam svoje na kraju dotjerala. Neke stvari nismo mogli ni opisati koliko su bile opsežne. Ali, svijet je bio obaviješten o tome šta se događalo. Sve se znalo. Znalo se šta se dešava u Sarajevu. Najbolje pokriven rat u srcu Europe i ništa se nije uradilo da se to zaustavi.

Jeste li se ikada prije sretali sa Slobodanom Miloševićem prije njegovog dolaska u ICTY-e?
Kad je došao u Den Haag ja ga nisam vidjela. Nikada mi ni u Beogradu nije odobrio intervju. Vidjela sam ga za vrijeme svoga boravka u Beogradu na dvije-tri konferencije što je održao i na susretima predsjednika republika.

Neki kažu da je morao razgovarati sa Carlom del Ponte?
S njom je morao razgovarati. Ona ga je tu i dovela. Moram da kažem da je apsolutno bila neprihvatljiva i nepodnošljiva njegova arogancija. Svakoj osobi i kome je on odlučivao o životu i smrti a koja ga je poslije pratila i gledala u sudnici kako se ponaše bilo je u najmanju ruku to neprihvatljivo i nedolično za jednog predsjednika. S druge strane, njemu je već bilo loše. On je bio zatvorenik. To je bio očajnički čin jednog čovjeka koji je bio gotov. On više nikada nije imao slobodu. To je vrlo bitno. Zanimljivo je koliko taj čovjek nije vjerovao da će biti izručen u ICTY-e. Bila je to arogancija čovjeka koji se ne kaje, nego živi u virtuelnom svijetu. Prije no što je izručen, nakon tri mjeseca boravka u zatvoru u Beogradu, prvo je tražio obećanje da neće biti izručen u ICTY-e. Plašio se. Vidio je da ima podršku Koštunice. Đinđić je čekao da Koštunica ode van Srbije kako bi ga izručio. Kad su mu saopštili da ide u Den Haag, nije mogao vjerovati. Nije htio da se suoči sa realnošću. To je problem svih političara. Političari ne žele da vide realnost. Žive u svom svijetu.

Govorio je da ga trujete u ICTY-e?
Njemu je bilo u redu da sudnicu koristi za svoj politički govor. Međutim, kada više to nije mogao, deset sati pred kraj suđenja pokušao je prvo da se ne liječi kako bi isprovocirao srčani udar. Imao je forsirano liječenje. To je morao. Počeo je da ide na terapije. Njegovi ljekari, čak i ljekar iz Beograda, nisu mogli da vjeruju da terapije ne funkcioniraju. Možda mogu terapije da ne djeluju u potpunosti, ali baš nikako, to je bilo nemoguće. Slučajno je provaljeno da uzima neke lijekove čije se reakcije ne mogu otkriti običnim nalazima. Bile su potrebne nove analize. Shvaćeno je da treba da uzima lijek koji je htio. Dobio je nalaze na tri dana prije nego što će umrijeti. Taj nalaz trebalo je da se iznese na suđenju. Trebao je lijek koji to neutrališe, jer je time stavio svoj život u opasnost. Mislim da nije kalkulisao datumom i ne vjerujem da je mogao u minut odlučiti kada će da umre. Uoči svoje smrti zvao je ruskog ambasadora i kazao mu da ga trujemo.

Greške u suđenju Slobodana Miloševića?
Problem u tom sudu je anglosaksonski pristup po kojem čovjek optužen za teški zločin može da brani samog sebe. Imate neke države koje prihvate da se branite sami, kao što je to Italija, ali ne zbog teškog kaznenog djela nego zbog kaznenog djela. Ako je kazneno djelo za koje se može dobiti kazna preko 20 godina onda se više ne možete braniti sami. Njegovi odvjetnici su njegovi savjetnici. Oni to jesu bili i u slučaju Miloševića. Međutim, oni nisu imali nikakvog odnosa sa Miloševićem. Njegovi odvjetnici, iako to oni nisu bili, učinili su sve najbolje za njega.

Kako danas gledate na ICTY-e? Je li ostvario svoju misiju?
Jeste! No, ona nije zadovoljavajuća. Oni su uradili mnogo toga. Ne bi bilo ni jednog zločinca iza rešetaka da nije bilo ICTY-a. Bez presuda se ne bi mogla braniti ova negiranja i provokacije u vezi Srebrenice. Ne bi se govorilo o presudama i ekshumacijama. Možete se braniti samo činjenicama. Da nije bilo ICTY-a ovdje ne biste mogli otvoriti usta. Pravo na pravdu je fundamentalno pravo. Tako da imati pravdu znači još više očekivati u vezi zaštite ljudskih prava. Zato pravo i postoji da zaštiti kolektivno i individualno. Pravo nije sebična stvar.

Šta mislite o presudama u ICTY-e? Jesu li male?
Logično je da su žrtve nezadovoljne, ali sud ne može po tome funkcionirati. Koja je to visina kazne dovoljna, ja to ne znam. Naravno, žrtve misle da je doživotna kazna jedino rješenje. Ono što je važno jeste da su izrečene presude. Važnije je da se govori o tome, a ne da se govori o tome da je taj i taj osuđen na toliko i toliko. Svi reaguju na to. Važno je da se kaže da taj koji je optužen i osuđen nikada više ne može biti heroj. Važno je potencirati zbog čega je optužen, a ne samo gledati na koliko je godina osuđen.

Ali Erdemoviću je izrečena kazna od svega pet godina…
Erdemović je poseban slučaj. On je pomogao da se mnogi drugi osude. Priznao je krivicu. Da li je to dovoljno ili ne? Zaista, ne znam. Jedan slučaj je ostao problematičan. To je suđenje Biljani Plavšić. Ne govorim samo o visini njezine kazne, nego i o tome što je ona priznala nešto što je i počinila. Sudsko vijeće je trebalo ponovo otvoriti njen predmet. Ponovo joj suditi. Kazna joj je manje više dogovorena. Na kraju je oslobođena, iako je imala malu kaznu. To je bilo skandalozno. Najskandaloznije je da je to njeno priznanje uticalo na visinu kazne. Nakon toga ona je počela da poriče. Svjedočila je na suđenju Miloševiću, pa je onda na kraju i javno porekla svoju krivnju u intervjuima i tokom izdržavanja zatvorske kazne i poslije boravka u zatvoru. Trebalo je to uzeti u obzir da je ona svoju krivnju negirala. Tako da ona nije dobila pravedno suđenje. To nije bilo na njenu štetu, nego u njenu korist. To je apsolutno skandalozno. Na kraju se ispostavilo da je njeno priznanje krivnje ustvari laž.

(Nastavlja se)
Razgovarao: Edvin Kanka Ćudić

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XV): Romansijerka i ilegalka

Objavljeno prije

9 sati

na

27 Decembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Milka BAJIĆ–PODEREGIN – Prva romansijerka u Crnoj Gori, profesorica književnosti, učesnica NOP-a.

Odrastala je u jednoj od imućnijih trgovačkih porodica iz Pljevalja. U Pljevljima je završila osnovnu školu i gimnaziju u kojoj je bila i jedna od prvih maturantkinja. Milka je odrastala uz majku Jelenu, sestre Nataliju, Sofiju, Georginu i Angelinu, koje su joj bile inspiracija i glavni motiv njenog jedinog romana kojeg za života nije uspjela završiti.

Nakon svršene mature, Milka odlazi na studije svjetske i nacionalne književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, đe diplomira 1928. godine. Nakon studija vraća se u Pljevlja i zapošljava kao profesorica književnosti u pljevaljskoj Gimnaziji u kojoj upoznaje svog budućeg supruga – kolegu Rusa Ignjatija Podergina.

Profesorski bračni par Poderegin službeno je raspoređen prvo u Prokuplje, a zatim u Kraljevo. U Kraljevu ih zatiče Drugi svjetski rat tokom kog Milkin suprug Ignjatije zajedno sa svojim đacima biva strijeljan. Ignatija sa đacima strijeljali su pripadnici Vermahta – zvanične vojske Trećeg Rajha tokom krvavog oktobra u Kraljevu u kojem je stradalo 2250 građana, nakon čega je grad potpuno zamro. Milka se nakon kraljevačkog masakra seli u Požarevac đe aktivno učestvuje u Narodnooslobodilačkom pokretu i odbija da radi pod okupacijom. Nakon rata sa ćerkama se seli u Beograd đe nastavlja rad kao profesorica književnosti, ali se u Beogradu ne zadržava dugo već se nakon nekoliko godina penzioniše i trajno nastanjuje u Londonu.

Svoj jedini roman „Svitanje“ koji opisuje Milkin zavičaj počela je da piše 1963. godine, a prvi put je objavljen tek nakon njene smrti. Roman je po njenim zapisima završila njena ćerka, preveden je na francuski i engleski jezik i do sada je doživio četiri izdanja.

Roman “Svitanje” je hronika o jednoj porodici, njenim članovima i vremenu tj. nevremenu u kome je bitisala, jednom gradu – Pljevljima i njegovim stanovnicima i njihovim sudbinama. U romanu se posebno opisuju vrijednosti porodice i uloge žena u njoj kao i časne borbe za opstanak.

Roman Milke Bajić Poderegin je prozna hronika Pljevalja i ujedno predstavlja i afirmaciju univerzalnih vrijednosti koje predstavljaju osnov na kojem počivaju humana i civilizovana društva i porodice. U romanu su realistično opisani i neki istorijski događaji, kao što su oslobođenje Pljevalja 1912. godine kao i ubistvo Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine.

Milka i Ignjatije su u braku dobili dvije ćerke, Jelenu – Ljolju i Nadeždu – Nađu. Nađa se kao filmska glumica ostvarila u velikom broju filmova sredinom pedesetih godina u Jugoslaviji i Holivudu i na zapadu je poznatija pod imenom Nadja Redgin, najpoznatija je po ulogama u filmovima James Bond ,,Iz Rusije sa Ljubavlju” (From Russia with Love) i ,,Goldfinger”.

Profesorka, romansijerka Milka Bajić Poderegin, prema sopstvenoj želji, sahranjena je u Pljevljima, kraj svoje majke Jelenke. Jedna ulica u Pljevljima danas nosi njeno ime.

Šuka Bećova ČIRGIĆ rođena Lekić – Bila partizanska ilegalka, istaknuta učesnica NOR-a.

Rođena je u Tuzima 1911. godine u porodici Murata i Maliće Lekić. Šuka se 1933. godine udala za mještanina Bećira Čirgića. Podigla je sedmoro đece, od kojih je petoro doživjelo rat, hapšenja i logore sa majkom i ocem. Šuka Čirgić, rođena Lekić, zajedno sa svojih šestoro braće (po jednome od njih, koji je poginuo u okršaju s Njemcima na Mateševu, nazvana je osnovna škola u Tuzima), mužem i đeverom bila je istaknuti učesnik NOR-a od početka do kraja rata. Nema starijega stanovnika Podgorice, Tuza i Malesije kojemu nije poznata ona kao ilegalka, koja nije šteđela ni staru majku i kćer od 7, 8 godina da prenosi partizansku poštu i municiju onđe đe ona sama nije mogla stizati. O ličnoj hrabrosti Šuke Čirgić, poput primjera u kojemu je goloruka razoružala njemačkoga vojnika, dosta je svjedočanstava onih koji još uvijek pamte II svjetski rat ili koji pamte priče o njemu.

Zbog učešća u Narodnooslobodilačkoj borbi bila je zajedno s mužem i petoro đece, od kojih je najmlađe imalo samo tri mjeseca, internirana 1944. godine u fašistički logor u Skadru koji je vodio poznati kolaboracionist Hasan Jusufi. Zahvaljujući Odboru Jugoslovena u Skadru i Prentaš Niki Camaju, Šuka je sa porodicom puštena iz logora iz kojega je predhodno odbila da bude oslobođena s đecom sve dok joj iz logora ne oslobode i muža kojega nije htjela ostaviti. Kakva je bila kao ilegalka, jasno je iz susreta sa zloglasnim Hasan Jusufijem. Obraćajući joj se kako bi ukazao na svoje dobročiniteljstvo, Šuka mu je odbrusila: „Što si mislio? Da ćemo ti pasti na koljena! Prevario si se. Za svo zlo što si učinio svome narodu, platićeš glavom“. Tako je i bilo, u borbama za oslobođenje Skadra ubijen je od strane partizanskih snaga Albanije. Njena rodbina, otac Murat, majka Malića i braća, bili su sve vrijeme neumorni ilegalci.

Šuka je za svoj doprinos i zasluge u ratu od predsjednika Tita odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom 19. januara 1962. godine.

Predoženo je da se jedna ulica u Podgorici nazove po imenu Šuke Čirgić. To bi bila još jedna poruka i potvrda da se i danas čuvaju uspomene na istaknutu ilegalku i učesnicu NOP-a Šuku Čirgić.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIV): Hajdučice

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Decembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Božana VUČINIĆ – Revolucionarka, borkinja za prava žena, jedna od prvih žena – komunista (Rogami, Piperi, 26. februara 1908 – 1937., umrla i sahranjena).

Božana je bila jedna od prvih borkinja za prava žena i organizovanja ženskog pokreta u Crnoj Gori. Svojom agilnošću i ličnim autoritetom, u ime Komunističke partije Jugoslavije, okupljala je veliki broj đevojaka, učenica, studentkinja, radnica i seljanki. U periodu 1935-1937. godine u podgoričkom srezu, a i u cijeloj Grnoj Gori, nastaju revolucionarne i demokratske snage i aktivnost žena pod rukovodstvom KPJ-a. Čak su formirane i legalne forme rada žena od marta 1936. godine u okviru ženskih sekcija u sindikatima, a posebno u duvanskoj i teksilnoj djelatnosti. Formiraju se i organizuju krojački i sanitetski kursevi kao legalna forma okupljanja žena koji se usput koriste za kulturni i politički rad sa ženama.

Od 1923. godine, na pragu mladosti, angažuje se u Trezvenjačkom društvu „Gavrilo Princip”, preko kojega je KP vršila uticaj na narod. Tu je bila blagajnica. Primljena je u KPJ 1926. godine u partijskoj ćeliji podgoričke gimnazije kao jedna od prvih žena komunista i osnivačica ženskog pokreta. Zbog istaknutog revolucionarnog rada postala je član Mjesnog komiteta KPJ-a Podgorica.

Svoje aktivnosti nastavila je na Cetinju, đe je bila zapošljena kao činovnica finansijske direkcije. Zbog partijske aktivnosti je hapšena, progonjena i mučena u zatvorima. Posljednje hapšenje bilo je 24. maja 1936. godine kada je sprovedena u zatvor u Dubrovnik, a odatle u Beograd đe je izdržala najteža mučenja i razboljela se od tuberkuloze. Sahranjena 30. marta 1937. godine u Rogamima.

Njena sahrana predstavljala je veliki masovni protestni zbor koji je organizovala Partija, na kojoj su prisustvovale mnoge partijske ličnosti i veliki broj građana. ,,Slobodna misao” u broju od 21. jula 1937. godine detaljno je pisala o ovom pogrebu: ,,Prilikom njenog pogreba sakupila se ogromna masa seljaštva i podgoričkog radništva. Položeno je oko 30 vijenaca crvenih kao krv.” Drugovi su odru prilazili u najsavršenijem redu i pravili krug oko odra i minutom ćutanja sa stisnutom pesnicom odavali su joj poslednju počast. Govorilo je više govornika, najznačajniji i najvatreniji govor održala je njena drugarica Jelena Ćetković i student Branko Božović. U istom tekstu se navodi kako se Jelena u govoru osvrnula na Božanin rad kao rijetko plemenite i kulturne radnice i jednog od najljepših primjera ženskih boraca za slobodu i pravdu. Izlila je u govoru sav gnijev zbog zločinstva koje je u Dubrovniku počinjeno nad pokojnicom i rekla je da je to skrhalo i prekratilo život. Poslije toga vatrenoga govora masa je zapjevala ,,Počivaj mirno…” (prepjev Jesenjinove pjesme ,,Doviđenja druže”).

Iako je život gubila i izgubila u tamnicama ondašnjeg režima, Božana je nalazila dovoljno snage i načina da radi i vrši snažan uticaj ličnim kontaktima i putem štampe. Njeni novinski članci najčešće su objavljivani pod pseudonimom, rado su čitani i usvajani kako kod omladinaca tako i kod žena.

Božana Mitrova Vučinić je ostavila trajni spomen i primjer za ponos, zbog nesebične i velike žrtve u borbi za slobodu i bolji položaj žena. U spomen na Božanu i njeno djelo jedan trg u Podgorici nosi njeno ime.

 

Stoja MARKOVIĆ – Komitkinja, prva revolucionarka, borkinja za prava žena.

Stoja je osnovnu školu učila u Drezgi. Za vrijeme austro-ugarske okupacije tokom Prvog svjetskog rata odmetnula se u planinu Kamenik i kao komitkinja borila protiv okupatora. Kada se revolucionar dr Vukašin Marković, učesnik Oktobarske revolucije, vratio 1921. godine u Crnu Goru, da s komitama diže ustanak i bori se za stvaranje Sovjetske Crne Gore, njegovoj grupi odmah se pridružila Stoja, sa bratom Jolom i sestrom Zarom. Za revolucionarne ideje Stoja je nadahnuće nalazila u životu i djelovanju Vukašinove supruge, francuske revolucionarke Žane Laburb, koja je hrabro poginula u Rusiji 1919. godine.

Stoja zbog hrabrosti i nepokornosti dobija nadimak Hajdučica. Počeli su borbu protiv režima, koja je bila dvostruko zabranjena i opasna. Komiti su proglašavani teroristima i donešen je Zakon o zabrani Komunističke partije. Komunisti su proglašavani odmetnicima po dekretu Obznana, od 3. XII 1920. godine i Zakonom o zaštiti države (2. VIII 1921.). Represalije i teror nad Crnogorcima bili su svakog dana sve veći.

U piperskom kraju grupa oko dr Vukašina Markovića imala je veliku pomoć i podršku stanovništva. Tokom 1922. godine velike snage žandarmerije krenule su da likvidiraju ovu grupu. Bili su opkoljeni u planini Živa i poslije sukoba, u kome je Stoja ranjena, uhvaćena je i sa bratom sprovedena u podgorički zatvor. Odatle je prebačena na Cetinje, đe je čekala suđenje. Nakon istrage koja je trajala dvije godine održano je suđenje. Hajdučica Stoja osuđena je na 15 godina zatvora. Uspjela je da pobjegne i stigne do Pipera, đe su je poslije 15 dana opet uhapsili. Sproveli su je u zatvor u Zenici, đe je Veliki sud u martu 1926. godine povisio kaznu na 20 godina robije. Stoja je izdržavala kaznu u Zagrebu, u ženskom kaznenom zavodu. Uz pomoć zagrebačke partijske organizacije, Stoji je organizovano bjekstvo iz zatvora. Zajedno sa sestrom Zarom i bratom Radulom prelaze granicu i odlaze preko Beča u Moskvu. Iz Beča Stoja je poslala dopisnicu Okružnom sudu na Cetinju, đe je prkosno i prijeteći napisala: „Nevini po tamnicama trunu, ali će doći dan kada će biti pravde za one koji su potlačeni i to skoro!“

Stoja je u Moskvi završila Komunistički univerzitet i postala član boljševičke partije. Posebno se zanimala za ženska prava. Učestvovala je u proslavi desetogodišnjice Oktobarske revolucije i utiske sa proslave je zapisala i poslala roditeljima, u stvari PK KPJ-a za Crnu Goru i Boku. Stojinu majku su strijeljali Italijani 1943. godine, a kuću im zapalili.

U Moskvi se udala za Miloša Blagojevića. Sa sestrom i đecom vratila se u Jugoslaviju poslije oslobođenja 1945. godine. Umrla je 1947. godine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XIII): Primjeri borbe i prkosa

Objavljeno prije

2 sedmice

na

13 Decembra, 2025

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Amelija Stefanova GVOZDENOVIĆ – Borkinja za pravo, čast i slobodu Crne Gore, „Crnogorska Jovanka Orleanka“.

Milena-Mileva Amelija S. Gvozdenović je, uz svoju sestru od tetke Olgu Ivanović, odnosno Olgivanu Lojd Rajt, jedna od najpoznatijih unuka vojvode Marka Miljanova. Markove šćeri Anđelija, Milica i Joka, kao i unuke, naslijedile su taj borbeni, slobodarski impuls. Markova šćer Joka, u braku sa Stefanom Gvozdenovićem, imala je sedmoro đece. Tokom ili pred kraj Prvog svjetskog rata Joka se sa četiri šćeri i sinom Velimirom (koji je kasnije poginuo u vojsci SAD-a) uputila za Ameriku. Pošli su kod Jokine sestrične Olge.

U Americi se Milena Amelija, za koju poneđe piše da je Mileva, uključila u borbu za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Veliku podršku i podstrek našla je u borcu za iste ideale, Nikoli Petanoviću Naiadu, pjesniku i filozofu, koji je u San Francisku 1927. godine pokrenuo časopis Crnogorsko ogledalo („Montenegrin Mirror“). Uz saradnju, bio je to i početak ljubavi (prikrivene) između Milene i Naiada.

Otmena i hrabra Crnogorka, ponosna na svoje porijeklo, obratila se Petanoviću pismom, koje je datirano 3. juna 1927. godine, pismo glasi: „Tek sam jutros pročitala prvo izdanje Crnogorskog ogledala i u trenutku sam se ispunila sa toliko lijepih osjećanja koja su me inspirisala da Vam odmah napišem pismo. Čitajući časopis shvatila sam da se naša herojska, Slavna Crna Gora ponovo uzdiže iz mrtve tišine… Kao Crnogorka i unuka Vojvode Marka uvijek sam bila ponosna kao i danas što sam na moje crnogorsko ime… Od sada moj dragi brat i ja ćemo Vas pomagati svim našim snagama. Šaljem najljepše pozdrave Vama i svoj mojoj braći Crnogorcima. Iskreno i sa poštovanjem, Vaša Amelija (Milena) Gvozdenović.“

Kako je i obećala, Milena Gvozdenović je stigla u San Francisco da nastavi rad i agitaciju za uspješno djelovanje „Odbora za suverenu i samostalnu Crnu Goru“ i časopisa. Naiad piše o njoj, pjesnički, nadahnuto, nazivajući je često „Crnogorskom Jovankom Orleankom“ i „moja američka princeza“.

Hrabrim istupom Milena Gvozdenović dospjela je u centar pažnje zbog filma „Vesela udovica“ (snimljen 1925. godine). Po istoimenoj opereti, film snimljen u Holivudu, u potpunosti je preradio osnovnu priču, ubacujući Crnu Goru i porodicu kralja Nikole u negativan kontekst. Prikazivanje filma dovelo je do protesta naše emigracije širom Amerike. Milena Gvozdenović, „Crnogorska Jovanka Orleanka“, u Holivudu prekida jednu predstavu, uz oštre proteste, tražeći da se zabrani prikazivanje filma.

Svojom srčanošću i odvažnošću Milena je ličila na svoju tetku Anđeliju (kasnije udatu za Filipa Petrovića Njegoša), koja se prateći oca, a imala je samo sedamnaest godina, borila cijeli dan u prvim redovima u najžešćim okršajima u boju s Turcima, na Fundini 2. avgusta 1876. godine. Za iskazano junaštvo vojska joj je poslije bitke poklonila pušku.

Kada je Nikola Petanović Naiad 1932. godine umro u svojoj četrdesetoj godini, uz sumnje da je otrovan od strane agenata Kraljevine Jugoslavije, Milena Gvozdenović se, na groblju „SrpskoCrnogorskog literarnog i dobrotvornog društva“ iz San Franciska, dirljivim govorom oprostila od njega. Kasnije se udala i živjela u Fresnu.

Đurđa Đuka MILATOVIĆ – Partizanska majka, strijeljana 27. decembra 1943. godine u Farmacima kod Podgorice.

Đurđa je odvažni lik patrizanske majke, koja je sav svoj život vezala za KPJ, poklanjajući partiji i svome narodu cijeli svoj porod. U borbi protiv fašizma i za ideale slobode, zajedno sa svojim mužem dala je i svoj život. Pošto joj je jedan sin bio član Partije prije rata, a jedan član SKOJ-a, ona je uz njih postala vjerni saputnik omladinskog pokreta SKOJ-a i Partije.

U kući učitelja Milosava i Đuke (roditelja Veljka Milatovića, nekadašnjeg predśednika Crne Gore), održan je veliki broj omladinskih, skojevskih  i studentskih sastanaka. U njihovom domu svi su nalazili utočište i sklonište. Njih dvoje svoju djecu vaspitavali su ,,na principima slobodarske etike, pravdoljubivosti, uzajamne solidarnosti i crnogorske tradicije”. Đuka je svima ostala u śećanju kao odvažan i vjeran prijatelj napredne omladine i hrabra majka. U njihovoj kući je održana konferencija žena, na kojoj je KPJ ženama isticala značaj i neophodnost borbe protiv okupatora i pozvala ih na saradnju i borbu. Ovom konferencijom rukovodila je Dara Čokorilo.

Od početka Trinaestojulskog ustanka Đurđina đeca, osim troje najmađih, pošla su u borbu. Neki u partizanske jedinice, a neki su ostali kao ilegalci u Nikšiću.

Đurđa je pokazala odvažnost u prikupljanju i skrivanju oružja i municije i drugih potrepština za NOP, čuvajući ilegalce u najtežim danima. Postala je prekaljenja ilegalka i nepomirljiva u odnosu prema okupatorima i izdajnicima. Početkom 1942. godine, poslije masovnog interniranja pripadnika NOP-a za Albaniju (među kojima su bili njen muž i šćer). Đuka je ostala sama u kući sa troje sitne đece na milost i nemilost neprijatelja. Ponižavanja i maltretiranja nije dozvoljavala, već je istim tonom vraćala, a znala se i fizički obračunati s neprijateljima.

U ljeto 28. jula 1942. godine poginuo joj je sin Milo u Bosni. Gubitak je hrabno podnijela i nastavila je ilegalne akcije, krijući partizane u svojoj kući.

Često je hapšena i puštena radi male đece. U junu 1943. godine bilo je njeno posljednje hapšenje, dok je u Broćancu tražila ranjenog Milja. Odvedena je u zatvor pod Bedem, đe je doćekala i kapitulaciju Italije i uspostavljanje potpune četničke vlasti. Tih dana joj je i muž bio uhapšen, odmah po dolasku iz logora, i odveden je u isti zatvor.

Krajem oktobra, poslije uništenja četničkog vojnog rukovodstva u manastiru Ostrog, Đuka i Milosav su iz Nikšića prevedeni u Jusovaču, u Podgoricu i predati Njemcima.

U grupi koja je određena za strijeljanje našao se i Milosav Milatović, dok je supruga Đuka ostala u grupi zatvorenika koje su bile pošteđene. ,,Đuka, hrabra nikšićka heroina, jurnula je iz ženskog stroja ka grupi osuđenika, uzela pod ruku svog supruga i viknula: Ovako smo stajali na vjenčanju, ovako ćemo i umrijeti”. Zagrljeni, pokošeni su rafalima na Farmacima, njihov primjer borbe, prkosa, ljubavi i odanosti, ostao je da živi.

(Nastaviće se)
Ilustrovale: Tijana Todorović i Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo