Povežite se sa nama

MONITORING

Život od dva prsta

Objavljeno prije

na

Pod dirigentskom palicom lidera DPS-a Mila Đukanovića, poslanički hor u Skupštini Crne Gore, nepogrešivo aminuje vođine zamisli. Šef kluba poslanika Milutin Simović te prekaljeni borci za partijsku stvar – Zoran Jelić, Zoran Vukčević, Miodrag Vuković, Obrad Stanišić i slični – samo su udarni ešalon stranke. Iza njih, u udobnom zaleđu, krije se mnoštvo anonimusa. Dokazali su se u svojim sredinama, na lokalu, pa dobili nagradu za lojalnost i ćutanje. Sada žive od dva prsta.

Jedan od njih je široj javnosti nepoznati Šefkija Murić iz sela Bać, kod Rožaja. Između ostalih, u partijskoj preraspodjeli terenskog posla, zadužen je za tu opštinu. Kada se vrhovima partije, operativnim sposobnostima na terenu, dokazao sa mjesta predsjednika Opštinskog odbora DPS-a (od 2003. godine), napredovao je do poslanika, pozicije koju ,,profesionalno obavlja”. Član je Odbora za politički sistem i državnu upravu, te onog za ljudska prava i slobode.

Uoči prethodnih, oktobarskih parlamentarnih izbora Murić je, kao pravi vojnik partije, davao sve od sebe da Rožajce ubijedi u Đukanovićevu bajku. Sa govornice je poručivao: ,,Mi smo partija koja baštini i promoviše bogatstvo različitosti.” Ili: ,,Rožaje je grad u koji se rado dolazi, a ne odlazi”. Pola godine kasnije, tokom predsjedničke kampanje Filipa Vujanovića reciklirao je stare teze, u istom duhu: ,,Nastavljamo dalje čineći naš grad ljepšim, boljim i srećnijim”. Na koncu: ,,Rožaje je grad koji se gradi”. Kao Skadar.

Gradi se i Budva, u ritmu haosa. Odatle je dizač ruku Srđa Popović, rođeni Cetinjanin. Sociolog po struci, dokazivao se partiji (još se dokazuje) sa mjesta direktora Sredne mješovite škole Danilo Kiš u Budvi. Socijalistička narodna partija krajem prošle godine došla je do spiskova iz kojih se vidi da direktori javnih ustanova u Budvi vode evidencije o političkom opredjeljenju zaposlenih. Navodi se i da je „sa pojedinima oko glasanja razgovarao aktivista i funkcioner DPS-a Srđa Popović”.

Popović je odbornik u Skupštini opštine i član Izvršnog i Opštinskog odbora DPS-a u tom gradu. Sa tih pozicija, osjetili su u vrhu njegov potencijal, avanzovao je do nacionalnog Parlamenta, u višu ligu. Član je nekoliko odbora: za evropske integracije, za ljudska prava i slobode, za prosvjetu, nauku, kulturu i sport. Za sve.

Lojalnost mora biti nagrađena. Ostalim mjesečnim primanjima dodao je još 1.207 eura koliko dobija kao poslanik. Jednom mjesečno kapne još 300 eura sa računa Skupštine opštine. Nije mu bilo teško da dođe ni do kredita, naravno – Prve banke osnovane 1901. godine. Podigao je, na petnaest godina, 50.000 eura. Vozi luksuzni Volksvagen Tiguan TDI, proizveden 2008. godine. Ni ženi mu ne ide loše. Ljubomirka Popović radi u Turističkoj organizaciji Budva odakle kućni budžet pomaže sa 770 eura, ali i sa 3.000 eura godišnje od JP Mediteran reklame. Dva prsta su čudo.

Kako u Budvi, tako u Beranama. Saša Pešić i zvanično je jedan od nekolicine poslanika DPS-a koji se najmanje javljaju za riječ. Jasno je to na osnovu podataka o učešću poslanika u raspravama na sjednicama tokom proljećnog zasjedanja parlamenta, koje je objavila Skupština Crne Gore. Svjestan je Pešić, stalno zaposlen u Eletroprivredi Crne Gore: glas mu se broji podjednako kao i udarnim pesnicama režima u parlamentu, no – lakše je biti neprimjetan i povučen, u hladovini organizovanog kriminala.

Godinama je gradio povjerenje gospodara. Kalio se u beranskom kraju, zaduživao stranku, prije nego je dobio poziv za Skupštinu, bio: šef Odjeljenja za eksploataciju i upravljanje Elektrodistribucije Berane, Direktor Elektrodistribucije Berane, Site manager u Projektu unapređenja daljinskog mjerenja u FC Distribucija – EPCG, Odbornik u Skupštini opštine Berane u tri mandata – od 2000. član Odbora za privredu i finansije u SO Berane, Predsjednik Savjeta JU „Polimski muzej” – Berane. Član Glavnog odbora DPS-a, član Izvršnog odbora Opštinskog odbora DPS Berane.

Anonimni junaci su čudo, ćute i završavaju posao. Na spisku najneaktivnijih poslanika je Cetinjanin Jovan Martinović. Direktor Turističke organizacije Prijestonice i, od novembra 2011. godine, predsjednik Opštinskog odbora Demokratske partije socijalista Cetinja, Martinović je napredovao u skupštinske klupe. Ne promiče Đukanoviću i drugovima kadar za primjer. Sada je Martinović u Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu, u Odboru za evropske integracije, u Odboru za rodnu ravnopravnost. U svemu.

Jedan je od poslanika, koji se najviše trude da oponašaju predsjednika Vlade. I on voli naučnu fantastiku. Nedavno je kazao: ,,Naša pobjeda značiće dalji nastavak opsežnih aktivnosti i projekata za razvoj Cetinja”.

Vrednovana je njegova požrtvovanost: od Skupštine mjesečno dobija 1.237 eura, od Izvršnog odbora Turističke organizacije Prijestonice 950, od skupštinskih odbora 220. Cirkulišu pare: na banci ima 30.000 eura. Podigao je, kod iste banke, kredit od 20.000 eura. Vozi Audi A6, 2011. godište. Supruga Bojana radi takođe u krugu DPS-a, u Ministarstvu rada. Ni ona nije imuna na udobnost – vozi Peugeot 207, proizveden prije dvije godine.

Ruku za Đukanovića bezrezervno diže i, čak i u lokalu nepoznata, Marta Šćepanović. Mlada Kolašinka (rođena 1981) tokom predsjedničke kampanje govorila je u stranačkom transu, izigravajući varošku vračaru: ,,Kada sam oktobra prošle godine, na ovom istom mjestu, stala pred vas, dragi moji sugrađani, rekla sam da vam se obraćam kao budući poslanik DPS-a, sa liste Evropska Crna Gora – Milo Đukanović. I bilo je tako. Sada vam kao poslanik DPS-a, ali kao vaša sugrađanka, kažem da se ispred mene nalazi sadašnji ali i budući predsjednik Crne Gore gospodin Filip Vujanović”.

Nije slučajno Šćepanovićka, pravnica, dovedena u Skupštinu. Radila je vrijedno za partiju: bila je sekretar za inspekcijske poslove u opštini Kolašin, ali i načelnica Komunalne policije. Sada je i glavni administrator Opštine. U DPS-u opštinskog odbora Kolašin član je OO i IO u dva mandata, predsjednik MO Kolašin, predsjednik odbora Kolašin 2, član GO od 2012. godine. Tiho do karijere.

Čim je crvenim tepihom zakoračila u Skupštinu, bacila se u odbranu šefova. Zna praksu, treba odužiti dug partiji. Imitirala je starije kolege: „Nasuprot čestitog i pravičnog predsjednika je takozvani pravi predsjednik. Kao da predsjednici mogu da budu pravi i krivi. Kao da predsjednik može da bude nezavisni kandidat koji se punim ambasadorskim plućima zalagao za zavisnu Crnu Goru. Kao da predsjednik može biti neko ko onaj grb, koji se nepravedno nalazi na njegovoj govornici doživljava kao naljepnicu koja se mijenja, od slučaja do slučaja. Od izbora do izbora. A ne kao tetovažu srca koja je vječita.” Da zaviri, na šefovoj koži može pronaći tetovaže: od petokrake, preko prekrižene šahovnice, do krsta sa četiri ocila i crnogorskog grba.

Crnogorski grb je na srcu istetovirala i Nikšićanka Branka Tanasijević. U Opštinskom i Izvršnom odboru nikšićkog DPS-a je od 2000. godine, da bi je tri godine kasnije lansirali u Glavni odbor partije. To se poklapa i sa trenutkom kada postaje poslanica. Od tada niže zaduženja: članica i predsjednica Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje, pa Odbor za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, pa Nacionalni savjet za evropske integracije. Pa sve.

Tanasijević prima poslaničku platu od 1.263 eura, suvlasnica je stana u Nikšiću od 88 kvadrata, kuće i zemljišta. Zadužila se u iznosu od 27.500 eura. Suprug Slobodan u EPCG mjesečno zarađuje 1.560 eura, suvlasnik je stana od 88 m2 u Nikšiću i još dva stana: u Podgorici površine 76 i Nikšiću – 66 m2. I on je podigao kredit, u vrijednosti od 25.000 eura. Vozi ševrolet, proizveden 2011. Po sentenci iz crtanog filma Snupi, malo korigovanoj: govori tiho, i budi blizak DPS-u.

Tih je i Željko Aprcović. Rođen u Goraždu, živi i radi u Kotoru, Jedan je od poslanika DPS-a sa zvanične liste najpasivnijih u parlamentu. Ćuti i sluša. Predsjednik je odborničkog kluba u Skupštini opštine Kotor. Stoji mu u biografiji: radio je u kotorskoj lokalnoj upravi, na poziciji sekretara za urbanizam i stambeno-komunalne poslove. Odbornik je u lokalnom parlamentu u tri i predsjednik Kluba odbornika u dva mandata.

Zbog terenskih zaloga pozvan je u Skupštinu. Sada ga više ima: Ustavni i Zakonodavni odbor, Komisija za praćenje i kontrolu postupka privatizacije. Predsjednik je i FK Bokelj.

Tu je Aprcovićev kolega, Bjelopoljac Radovan Obradović. Prije nego je dobio partijski orden zasluge za posvećenost partijskoj stvari, u obliku poslaničke funkcije, obavljao je niz zaduženja, od Osnovnog tužilaštva do pozicije potpredsjednika opštine Bijelo Polje. Za trenutak je Obradović iskočio iz anonimnosti, kada je održao istorijski govor u kome je, u kontekstu vladavine Mila Đukanovića, na predizbornoj tribini DPS-a, poručio da je ,,bolje hiljadu magaraca koje vodi lav, nego obratno…” Lavovska poltronerija.

Ima još sličnih: Slobodan Radović iz Herceg Novog, Zoran Srzentić iz Bara, Halil Duković iz Tuzi, Žana Filipović iz Podgorice…Ko zna o njima? Dovoljno je da zna samo jedan, onaj za koga dižu ruke: šef partije.

Marko MILAČIĆ

Komentari

Izdvojeno

SVI NAŠI VIDOVDANI I PORAZI: Vodi li put u EU preko Kosovskog boja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nesporna je Mandićeva vještina balansiranja u delikatnim temama. Na ovakve ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen s medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028

 

 

Predsjednik Skupštine i lider Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić priredio je 28. juna koktel, kako je još sredinom maja najavio, povodom 20 godina nezavisnosti Crne Gore. Za razliku od Vlade i Predsjednika, lideru nacionalne srpske stranke je zgodnije bilo izbjeći 21. maj a opet nekako obilježiti nezavisnost države čiji je predsjednik parlamenta. Prijem Crne Gore u članstvo Ujedinjenih nacija (UN) se poklopio sa važnim datumom u srpskoj istoriji – Vidovdanom. „Nije slučajno što se ovaj veliki jubilej obilježava upravo 28. juna” napisao je Mandić na društvenoj mreži X. Osim napomene da je nezavisnost „veliki jubilej” Mandić je naglasio „jasnu viziju” da zemlja bude „prva naredna članica Evropske Unije (EU)… kao zemlja slobodnih, srećnih i bogatih ljudi”. Slijedile su ode demokratiji, evropejstvu ali i poštovanju sebe i tradicije koja spaja najbolje iz prošlosti i sadašnjosti. Članstvo u UN-u i buduće članstvo u EU je moguće zahvaljujući vjekovnoj borbi naših predaka za slobodu. Pomenuo je Mojkovačku bitku, Vučji do, Martiniće, Grahovac, Fundinu „ali i na onaj sveti i sudbinski Vidovdan 1389. godine”.

Naime, „na Kosovu polju naši preci su dali svoj odgovor istoriji… pokazali da pripadaju tadašnjoj hrišćanskoj Evropi… Odgovor nije bio samo ratnički. On je bio duhovni, moralni i civilizacijski”.  Na svečanosti je postavljena reprodukcija (posebno naručena za jubilej) svjetski poznate slike Kosovski boj slikara Petra Lubarde koja će krasiti kabinet šefa parlamenta. „Današnja Crna Gora, koja strijemi EU, ne ide u nepoznato. Ona se vraća svojoj evropskoj porodici… onom civilizacijskom krugu čije je temelje branila i 1389. godine, i u svim kasnijim vjekovima svoje borbe” naglasio je Mandić.

Mnogi mogu osporavati istorijske fakte u Mandićevom govoru. Naši preci nisu bili na Kosovu, dijelom jer su bili u poluvazalnom odnosu prema Osmanlijama. No nesporna je Mandićeva politička vještina balansiranja u ovakvim delikatnim temama. Na te ocjene (i pohvale) možete naići i u neformalnim razgovorima s evropskim diplomatama u Podgorici. Suočen sa prljavom medijskom kampanjom zvaničnog Beograda protiv njega (i Mitropolita Joanikija) Mandić je pokazao svom biračkom tijelu da i dalje stoji na postulatima izvornog domaćeg srpstva. Istovremeno istrajava na kursu EU (što posebno iritira braću Vučić) i korektnom koaliranju s partnerima u vlasti. Ovaj Vidovdan Mandić dočekuje s dobrim izgledima Crne Gore u EU 2028 godine.

Vidovdan samo dvije godine ranije nije prošao lako. Skupština je donijela, s jednim glasom preko, Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac i logorima Dahauu i Mauthauzenu čiji formalni predlagač je bio Mandić. Svima, naravno i Hrvatima, je bilo jasno da je rezolucija stigla iz beogradske kuhinje kako bi se naškodilo evropskom putu Crne Gore. Vladar Srbije je ranije odbio istu rezoluciju donijeti kod kuće jer bi tim činom, kako kaže, „svesno narušio odnose sa Hrvatskom za narednih 100 godina”. I naravno njen evropski put.

Da Mandiću (ali i premijeru Milojku Spajiću) nije bilo svejedno vidi se po tome da je rezolucija prečišćavana nekoliko puta. Nije bilo licitiranja broja žrtava na kojem insistiraju velikosrpski mitomani. Radi relativizacije, Jasenovcu su dodati i Dahau i Mathauzen. Ipak, nalog Aleksandra Vučića se morao ispuniti, što je dovelo i do hrvatske blokade Poglavlja 31 (susjedski odnosi, vanjska politika i odbrana) i stavljanja Mandića na listu persona non grata. Na listi su završili i Milan Knežević i neoduševljeni Aleksa Bečić koji je nekoliko puta lobirao ukidanje – bez uspjeha. Ipak, od tada počinje i lagani otklon Mandića od Vučića koji se završio otvorenom kampanjom protiv Mandića u režimskim tabloidima i Vučićevim proglašenjem Kneževića za vođu srpskog naroda u Crnoj Gori.

Ni ovaj Vidovdan nije prošao bez iskušenja za Mandića. Sa kosovske granice vraćeni su NSD-ovi nacionalno ostrašćeni gradonačelnici Marko Kovačević (Nikšić) i Dario Vraneš (Pljevlja). Mediji su objavili dokument kosovskog MUP-a koji nosi datum 26. 6. 2026. kojim se Kovačeviću odbija ulaz na Kosovo jer je „prijetnja javnom redu i sigurnosti, nacionalnoj bezbjednosti ili međunarodnim odnosima” (engleska verzija). Na sami Vidovdan Vraneš je objavio da mu je „policija lažne države Kosovo…zabranila ulazak u južnu srpsku pokrajinu Kosovo i Metohiju”.  Kaže da mu je šef granične policije Bajram Kolić saopštio da mu je zabrana aktivirana dva dana ranije (kad i Kovačeviću) i da je spisak za zabranu „dostavljen iz Crne Gore”. Objavu je završio pozdravom „dogodine u Prizrenu”. NSD je izdala saopštenje (koga nema na središnjem portalu NSD-a) da su „prištinske vlasti, na čelu s odlazećim političarem Aljbinom Kurtijem, … još jednom su potvrdile svoju jasnu antisrpsku politiku”. U saopštenju se dodaje da „još veću sjenku na ovu zabranu baca činjenica da su njome Kovačeviću povrijeđena vjerska prava”. I ovo saopštenje se završava novom NSD retorikom da je „Crna Gora okrenuta zajedničkoj evropskoj budućnosti”.

Mandić je reagovao istoga dana kada su Kovačević i predsjednica beranske skupštine Vida Ivanović vraćeni. Rekao je da zabrana ulaska „na Kosovo i Metohiju neće narušiti odnose srpskih i albanskih političkih predstavnika u Crnoj Gori” i da odgovor ne trebaju biti recipročne mjere, već dijalog i očuvanje regionalne stabilnosti. „Vrata ove zemlje treba da budu otvorena” poručio je.

Ovogodišnji Vidovdan su pratile i povećane mjere bezbjednosti kosovske policije da se ne dozvole nacionalističke pomame. Poruke mržnje koje godinama šalju Kovačević i Vraneš prema Kosovu i svima koji se ne uklapaju u njihov ideološki koncept svakako su doprinijeli da im se zabrani ulaz.

I neki od onih koji su došli na Gazimestan nisu dobro prošli. Svi su na ulasku u ograđeni kompleks dobili papire na srpskom s molbom da se izbjegavaju nacionalističke provokacije. Na kraju je policija uhapsila 36 osoba nakon parastosa zbog nacionalističkih skandiranja. Među njima su bili i petorica naših državljanj – Stefan Tatar, Mirko Žižić, Damjan Otašević, Darko Ašanin i Danilo Ljutić. Oni su istakli u pismu crnogorskom ambasadoru Bernadu Čobaju da su bili fizički maltretirani od strane policije i da su na Gazimestan došli bez nacionalnih obilježja. Režimski mediji u Srbiji su objavili da je policija iz čista mira nasrnula, hapsila i tukla Srbe. Kod nas su odmah reagovali NSD i vučićevske stranke i poslanici (DNP-SNP-UCG). Reakcije je objavilo i Udruženje Vasojevića, Primorja i Boke koje je osudilo policijsku torturu. Kasnije se oglasilo i Ministarstvo vanjskih poslova i kabinet Predsjednika da prate situaciju i da se privedenima pruža konzularna podrška. Osnovni sud u Prištini je 1. jula presudio deportaciju stranih državljana uz zabranu ulaza na tri godine, dok su lokalci osuđeni prekršajno sa 700 eura. Da je policija prekoračila ovlašćenja izgledno je sudeći po reakcijama OEBS-a, EULEX-a i američke ambasade. Inspektorat policije je najavio istragu.

Jedan od prisutnih Srba je Monitoru rekao: „Kada su vladike i sveštena lica napustila dio oko spomenika, začule su se pjesme posvećene Vidovdanu… To bi prošlo ok da naši nisu počeli sa skandiranjem Kosovo je Srbija… Onda policija zatvara kapiju izbacuje vjernike a sve koji su vikali Kosovo je Srbija hapsi”, objasnio je sagovornik.

Mnogi Albanci dobro pamte Vidovdan 1989. na spomen 600 godine Kosovske bitke.  Te 1989. se pod organizacijom Slobodana Miloševića skupilo skoro milion ljudi. Poruke s Gazimestana su zloslutno najavile krvavi kraj Jugoslavije. Prije toga su mošti kneza Lazara nošene kroz BiH i Hrvatsku kojima su operativci srpske UDBE i SPC-a pomamljivali tamošnji narod i najavljivali novo Dušanovo carstvo. Već naredne 1990. je nasilno ukinuta autonomija pokrajine i uveden aparthejd koji je rezultirao oružanom pobunom i kasnije NATO intervencijom. Miloševićeva vlast je rat iskoristila kao opravdanje za „konačno rešenje albanskog pitanja”. Evropa je 1999. gledala najveće etničko čišćenje poslije 1945. sa preko 800.000 protjeranih Albanaca i skoro 9.000 ubijenih civila u odmazdama srbijanske policije, vojske i paravojnih kriminalnih organizacija. Na glavnom putu od Peći prema Prištini, kuda su namjeravali proći Kovačević i Vraneš, sva albanska sela su bila redom popaljena i porušena.

Do sada od strane tzv. crnogorskih sljedbenika srpstva nije stigla niti jedna poruka izvinjenja i saosjećanja prema Albancima. Izuzetak je pokojni mitropolit Amfilohije koji je priznao nakon rata da su nad Albancima izvršeni brojni zločini. Ni Mandić nije skupio hrabrosti za tako nešto, vjerovatno znajući reakcije Beograda ali i NSD birača. Umjesto toga, on pokušava da pomiri kosovsko-vidovdanski i EU put. „Svi smo na njem sreću izgubili; al su mišca, ime crnogorsko, uskrsnuli s kosovske grobnice” citirao je Njegoša Mandić na prijemu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO VLADA BRINE O DRŽAVNIM KOMPANIJAMA: Političarenje pojelo profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Procjene govore kako je privredni sistem pod upravom državnog menadžmenta, imenovanog dominantno po partijskim kvotama iz tzv. raspodjele funkcija po dubini, u poslovnoj 2025. godini proizveo kumulativni gubitak od 30 do 40 miliona eura

 

 

Prošle godine u ovo doba iz Vlade su se hvalili rekordnim profitom preduzeća u državnom vlasništvu. Njih 55 (prema evidenciji NVO sektora, zvaničan podatak nije dostupan) ostvarilo je zbirni profit veći od 103 miliona eura.

Ovogodišnja slika potpuno je drugačija. Zato se o njoj, službeno, ćuti. Ipak, procjene govore kako je privredni sistem pod upravom državnog menadžmenta, imenovanog dominantno po partijskim kvotama iz tzv. raspodjele funkcija po dubini, u poslovnoj 2025. godini proizveo kumulativni gubitak od 30 do 40 miliona eura.

Skoro 150 miliona minusa u poslovnim bilansima dominantno su posljedica rekordno loših finansijskih rezultata u sistemu Elektroprivrede i njenih ćerki firmi. Podaci pokazuju kako se profit EPCG prvo smanjio sa 52 miliona 2023. godine na napunih 11 miliona 2024. (pad od približno 80 odsto), da bi prošle godine stigli do rekordnog gubitka. Nezvanično – 92 miliona. Zvaničan i verifikovan podatak, vjerovali ili ne, ne postoji!? Iako su istekli zakonom propisani rokovi za (ne)usvajanje bilansa stanja i uspjeha za prošlu godinu. Zbog čega bi EPCG mogla pretrpjeti i dodatnu, reputacionu i finansijsku, štetu.

Prošlonedjeljna sjednica Skupštine akcionara EPCG, na kojoj je u zadnji čas trebalo usvojiti izvještaje za prošlu godinu, nije održana zbog nedostatka kvoruma. Pošto na sjednicu nijesu došli (vladini) predstavnici državnog kapitala. Bez javnog objašnjenja.

Zainteresovani, zato, mogu samo da nagađaju da li je kabinet premijera Milojka Spajića saglasan sa obrazloženjem menadžmenta EPCG da je za iskazani gubitak dominantno odgovoran manjak kiše i višemjesečna, a nezavršena, rekonstrukcija Termoelektrane Pljevlja. Ili je možda lošem poslovnom rezultatu kumovao i ljudski faktor oličen, prije svega, u odboru direktora EPCG koji predvodi Milutin Đukanović. I ambicija da umjesto poslovne vode socijalnu politiku na nivou države – zapošljavaju partijski kadar po cijenu neminovnih gubitaka (Solar, Željezara); mimo poslovne logike gomilaju privilegovani menadžment; državnim novcem kupuju status dobrotvora i mecena…

Neki od pobrojanih problema postali su toliko izraženi da je, sredinom juna, predsjednica Odbora direktora Solar gradnje Marina Jočić prinuđena da zaposlene, otvorenim pismom, pozove da dolaze na posao. „Ukoliko se do 1. oktobra ne postigne zadovoljavajuće poboljšanje, Društvo će razmotriti dodatne mjere reorganizacije poslovanja, uključujući i mogućnost smanjenja broja radnih mjesta, isključivo u zakonom propisanom postupku…“, stoji u Obavještenju.

Na drugoj strani priče o poslovnom (ne)uspjehu kompanija u državnom vlasništvu nalaze se Aerodromi Crne Gore.

Kompanija je 2025. povećala prihode na gotovo 45 miliona eura, dok je neto dobit dostigla skoro 13 miliona. Prihodi su rasli dvostruko brže od rashoda, a broj putnika nastavio je rekordni rast. Nova procjena imovine podigla je vrijednost Aerodroma na oko 265 miliona, više nego dvostruko u odnosu na procjene od prije nekoliko godina.

Država, dakle, posjeduje kompaniju čija profitabilnost jača, koja nema problem sa likvidnošću i raspolaže imovinom čija vrijednost kontinuirano raste. I insistira da se odrekne tog dobra, dajući ga u tridesetogodišnju koncesiju. Dok finansijski izvještaji pokazuju da kompanija može uspješno da posluje u državnom vlasništvu, Vlada insistira da upravljanje prepusti stranom koncesionaru, obrazlažući to potrebom budućih investicija. A na tom putu joj se ispriječila – Skupština Crne Gore.

To može biti detalj koji povezuje EPCG i Aerdorome, odnosno, odnos vladajuće većine prema kompanijama sa neupitnom poslovnom budućnošću: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić skoro tri mjeseca izbjegava da na dnevni red stavi vladin prijedlog koncesionog ugovora za aerodrome u Podgorici i Tivtu. Milutin Đukanović, njegov partijski kolega, jednako se nada  predstavnicima Vlade koji bi, na Skupštini akcionara EPCG, usvojili izvještaje njegovog tima.

Sve liči na političku trgovinu u koju su uključene rekonstrukcija Vlade i ponovna preraspodjela interesnih zona u EPCG između Mandićeve NSD i Spajićevog PES-a. Ekonomska logika i javni interes tu su, izgleda, u drugom planu.

I ne samo tu.

Ako EPCG i Aerodromi pokazuju kako država ne brine dovoljno o uspješnim kompanijama, podaci o prošlogodišnjem poslovanju Plantaža otkrivaju drugu vrstu problema. Kompaniju koja (samo) na papiru izgleda dobro, dok se sve teže nosi sa poslovima zbog kojih je osnovana. Dok vlasnika nije briga.

Prema završnom računu za 2025. godinu, Plantaže su ostvarile neto dobit od 3,98 miliona eura, gotovo četiri puta veću nego godinu ranije kada je iznosila nešto više od milion eura. Ali, isti dokument pokazuje da je prihod od prošlogodišnje prodaje zemljišta veći od profita i investicija zajedno. Da, istovremeno, padaju vrijednost prodatih vina i rakije iz asortimana Plantaža i vrijednost postojećih zaliha gotovih pića. Konačno, kompanija čija vrijednost – zemljište, vinogradi, objekti i biološka sredstva – prelazi 400 miliona eura posluje, praktično, bez gotovine na računima (oko 220.000) i donosi godišnji profit od nepunih jedan odsto svoje imovine. Sve to, izgleda, nije dovoljno da se preispita sposobnost aktuelnog menadžmenta. Ili su Spajić i njegovi ministri naumili da preduzeće koje je trebalo biti stub-oslonac crnogorske poljoprivrede, pretvore u kompaniju za prodaju građevinskog zemljišta.

U Luci Bar je drugačiji slučaj. Nakon dobiti od 1,17 miliona eura ostvarene 2024. godine, kompanija je 2025. iskazala neto gubitak od 6,44 miliona eura. Međutim, detaljniji uvid u izvještaje pokazuje da Luka, zapravo, nije poslovala loše. Naprotiv. Osnovna djelatnost donijela je uvećanu dobit od oko 1,4 miliona eura, pretovar robe povećan je na oko 1,7 miliona tona, a kompanija je uredno platila porez na dobit. Minus je nastao gotovo isključivo zbog nove procjene zemljišta u vlaništvu Luke, kojom je vrijednost kvadratnog metra smanjena sa 300 na 198,6 eura. I to je, automatski, odnijelo blizu sedam miliona. Drugim riječima, Luka nije izgubila šest miliona eura u poslovanju. Izgubila ih je na papiru.

Onda je iskazani gubitak poslužio kao obrazloženje za promjene u menadžmentu. Iako su se, tvrde upućeni, koplja lomila na pitanju treba li Luku povjeriti vladinim partnerima iz UAE, ili njeno poslovanje i razvoj zadržati pod domaćom kontrolom.

Zanimljiv je i primjer HTP Budvanska rivijera, još jedne kompanije koju je Vlada namjerila modelu javno-privatnog partnerstva. I gradnju stanova na Slovenskoj plaži.

Na prvi pogled i ovdje prihodi rastu. Tokom 2025. povećani su za više od 8 odsto i dostigli gotovo 30 miliona eura. Međutim, rashodi su rasli dvostruko brže, zbog čega je neto dobit sa gotovo četiri miliona eura svedena na svega 1,5 milion. Istovremeno, gotovina na računima kompanije za samo godinu dana pala je sa više od 10 miliona na svega 1,3 miliona, dok su dugoročne obaveze porasle sa 5,7 na 14,6 miliona eura, odnosno za više od 150 odsto.

Sve to može dovesti do ozbiljnog pogoršanja likvidnosti, nakon čega partnerstvo sa zainteresovanim investitorom (MK grupa) ne bi bilo pitanje izbora nego nužde. I gotova priča.

Pošta Crne Gore predstavlja, možda, najbolji primjer odnosa vlasti prema preduzećima u državnom vlasništvu. I potrebe da se „dobijena“ preduzeća iskoriste za partijske promocije i zapošljavanje zaslužnih. Finansijski izvještaji pokazuju da je tokom 2025. broj zaposlenih povećan za više od 14 odsto, dok su troškovi zarada porasli za više od četvrtine. Kako su prihodi ostali na nivou onih iz 2024, plate su počele da gutaju gotovo dvije trećine ukupnih poslovnih prihoda. Pa je neto dobit kompanije pala za više od 80 odsto.

Pošta tako postaje primjer kompanije koja nije prvenstveno servis građana ili tržišni subjekt, već prostor za zapošljavanje i ispunjavanje političkih obećanja.  Ceh, ionako, plaćaju građani. Milionima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STEČAJNA MAFIJA: ISPARAVANJE MILIONA U VEKTRA BOKI: Privredni sud, SDT i država ćute

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sudija Privrednog suda Nemanja Popović je sredinom ovog mjeseca donio rješenje kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom

 

 

U utorak je objavljeno rješenje sudije Privrednog suda Nemanje Popovića (koje nosi datum 15. 6. 2026) kojim se odbija zahtjev radnika Vektra Boke za uvođenjem stečaja u ovo nekada respektabilno hotelsko-turističko preduzeće u Herceg Novom. Vektra Boku je još 2007. preuzeo kontroverzni biznismen Dragan Brković, kum bivšeg šefa režima Mila Đukanovića. Od pompeznih najava investicija i modernizacije nije bilo ništa, dok je imovina Vektra Boke rastakana i opterećivana raznim kreditima koji su koristile ili izvlačile druge Brkovićeve firme. Krivični postupak koji je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo protiv Brkovića, njegovih sinova i Milića Popovića zbog zlopotreba, pranja novca i pribavljanja protivzakonite imovinske koristi tapka u mjestu.

Zahtjev za stečaj je podnijet 22. 12. 2025. godine sa prvopotpisanim Danilom Matijaševićem, izvršnim direktorom Ellena Group (posjeduje trećinu akcija Vektra Boke) kome se pridružilo još 14 radnika s ukupnim potraživanjem od 260.000 eura za neisplaćene zarade iz 2023. i 2024. Ova odluka je objavljena nakon što su poslanici Vasilije Čarapić (PES) i Bogdan Božović (SNP) prošle sedmice podnijeli zahtjev za hitno održavanje kontrolnog saslušanja u Skupštini radi zaštite državnog kapitala i imovine, neispunjavanje investicionih i drugih obaveza i zaštite prava radnika (oko 200, bivših i sadašnjih).

Sagledavajući cjelokupno stanje u Vektra Boki, 260.000 eura neisplaćenih zarada se može svrstati u manje probleme u kompaniji. Račun Vektra Boke je u konstantnoj blokadi još od 2019. godine s potraživanjima koja su narasla na preko 11 miliona eura. Skupština akcionara koja je bila zakazana za 9. 3. 2026. u cilju usaglašavanja akata društva u skladu sa novim Zakonom o privrednim društvima nije održana. Početkom februara ove godine predsjednik odbora direktora Mitar Bulatović je podnio neopozivu ostavku, a sredinom februara i član borda Slobodan Đokić. Time je bord de facto prestao postojati. Izvršnom direktoru Vektra Boke Milanu Popoviću je istekao mandat uključujući i naknadnih 60 dana na koje ima pravo po Statutu biti vršilac dužnosti, navodi se u predstavci od 24. 4. 2026. Ellena Group Privrednom sudu. Novog direktora nema ko ni izabrati, stoga se traži od Privrednog suda da postavi privremenog zastupnika u Vektra Boki. Iako je rok da sud u osam dana odluči o ovom zahtjevu, Privredni sud nije reagovao ni nakon dva mjeseca.

Štaviše, policija je u maju podnijela i prijavu protiv Milana Popovića zbog zloupotrebe položaja u privrednom poslovanju. Sumnjiči se da je „nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju javnog izvršitelja kojim je bilo zabranjeno raspolaganje imovinom izvršnog dužnika Vektra Boka AD, za List nepokretnosti 502 KO Topla (kompleks Hotela Igalo), prekoračio granice svojih ovlašćenja i postupio suprotno odredbama Zakona o izvršenju i obezbjeđenju”, naveli su iz policije.

Privredni sud se na ove katastrofalne okolnosti nije obazirao. U svom rješenju od 15. 6. da odbije uvođenje stečaja, Privredni sud se samo osvrnuo na to da bivši/aktuelni radnici i povjerioci (Danilo Matijašević i još trojica) s potraživanjem od  21.5 hiljada eura nisu stečajni povjerioci pa ne mogu predlagati otvaranje stečaja. Oni su, naime, postali razlučni povjerioci što im daje pravo da se namire iz te imovine prije drugih povjerilaca. Ostali radnici koji su se priključili kao drugi povjerioci za 240.000 ne mogu postati supredlagači već samo posebnim prijedlogom inicirati stečaj. Zakon o stečaju ne poznaje razliku između stečajnih i razlučnih povjerilaca. Član 13 kaže da je valjani razlog za stečaj kada „povjerilac koji u izvršnom postupku… nije mogao namiriti svoje potraživanje bilo kojim sredstvom izvršenja u roku od 45 dana od dana pokretanja izvršnog postupka”.

Sudiji Popoviću je za ovakvo rješenje trebalo skoro sedam mjeseci. Na to rješenje  postoji pravo žalbe Apelacionom sudu.

U ranijim slučajevima, za vrijeme Blaža Jovanića i Vesne Medenice, Privredni sud je bez problema uvodio stečaj za najmanje sitnice kada su postojali apetiti moćnih miloističkih lobija. Monitor je već pisao da je u slučaju Nivel Investa iz Budve, koji je posjedovao višemilionsku imovinu blizu obale, uveden stečaj zbog 111.000 eura po osnovu jemstva prema Prvoj banci. Sudija Dragan Vučević je tada odbio dozvoliti Stevanu Đukiću, izvršnom direktoru Nivel Investa, realizaciju dogovorene prodaje pet stanova za 2.5 miliona kako bi riješio jemstvo Prvoj banci i odblokirao račun firme. Kasnije su privredne sudije, stečajni upravnici i osobe bliske njima razgrabili dio stanova Nivel Investa po navodima Đukića u krivičnoj prijavi SDT-u.

U slučaju kompanije UEP Montenegro irskog biznismena Luisa Megvajera Jovanićev sud je uveo stečaj u isto vrijeme kad i Nivel Investu zbog potraživanja od samo 2.000 eura. Megvajer je ranije rekao Monitoru da je nekoliko puta pokušao platiti dug deponiranjem novca na račun Privrednog suda ali je odbijen pod izgovorom da uplata mora ići preko računa UEP-a koji je bio u blokadi. UEP Montenegro je imao 25 odsto akcija Hotela Fjord (procijenjen na 16 miliona eura) i 30 odsto bivše zgrade Jugooceanije Kotor (procijenjene na 11 miliona). Megvajer se javno požalio Đukanoviću da mu je Branimir Gvozdenović tražio asistenciju od dva miliona eura za rješavanje problema.

Blažo Jovanić i njegov kum Sreten Mrvaljević su takođe imali uloge u Vektra Boki u prethodnom stečaju i Planu reorganizacije (2017–2022) koja je propala. Dragan Vučević je bio stečajni sudija u Brkovićevoj Vektri Montenegro u bankrotu i krajem prošle godine je otišao u penziju.

Kao i u slučaju Nivel Investa, manjinski akcionari Vektra Boke optužuju Mrvaljevića za priznavanje fiktivnih faktura od 2.4 miliona u Vektra Montenegru u stečaju (večinski vlasnik Vektra Boke) kao i neosporavanje kredita od 3.25 miliona kod Crnogorske komercijalne banke (CKB) od kojih je u Vektra Boku leglo samo 168.000. Mrvaljević je uhapšen kad i Jovanić i protiv njega se vodi krivični postupak.

Brkovićeve investicije u Vektra Boki su i više nego upitne. Iako je po privatizacionom ugovoru potpisanom 10. 12. 2007. Brkovićeva Vektra Montenegro  trebala biti pod kontrolom Savjeta za privatizaciju i njenog Kontrolora u vezi ispunjenja investicionih obaveza u Vektra Boki, to se nije desilo. U odgovoru od 18. 6. 2026. Ellena Groupi, na zahtjev za uvid u investiciona ulaganja u Vektra Boku sa svim fakturama, računima, građevinskim knjigama i dnevnicima itd., Savjet za privatizaciju je odgovorio da „dokumentacija… nije u njegovom posjedu”. Da samo posjeduje Aneks ugovora s Vektra Montenegrom kojim se Brković obavezao uložiti 64, umjesto prvotnih 50 miliona.

Savjet za privatizaciju, u odgovoru u koji je Monitor imao uvid, takođe navodi da nema ni „četiri fakture od po 612.000 eura koje su priznate u Planu reorganizacije (Vektra Boke) od strane stečajnog upravnika Sretena Mrvaljevića”. Savjet je uputio na Privredni sud i Ministarstvo turizma kako bi eventualno tamo dobili traženu dokumentacuju. Matijašević se u razgovoru za Monitor požalio da mu Privredni sud ne dozvoljava pristup. Na isto su se ranije žalili i zastupnici i umješači Nivel Investa i Luis Megvajer. SDT i specijalna tužiteljka Ana Perović Vojinović se do sada nije oglašavala na veliki broj krivičnih prijava i pritužbi vezanih za poslovanje Vektra Boke.

Odbijanje Privrednog suda da uvede stečaj će najviše pogoditi radnike „jer Zakon o stečaju predviđa da su radnici prvi isplatni red” ističe bivši radnik Vojin Miljanić za RTHN. Drugi ocjenjuju da bi otvaranjem stečaja isplivale mutne radnje za vrijeme Plana reorganizacije i planirano isisavanje miliona eura Brkoviću i Jovanićevoj ekipi iz Privrednog suda kojoj se sudi za druge slične stvari.

Matijašević (Ellena Group) zamjera i državi da nije prijavila razlučno potraživanje pošto većinske akcije Vektra Montenegro (sada u stečaju bankrotstva) u Vektra Boki imaju teret u ulaganju koje nikad nije realizovano shodno privatizacionom ugovoru. U razgovoru za Monitor Zaštitnica imovinsko pravnih interesa (ZIPI) Crne Gore Bojana Ćirović odbacuje navode da je država neaktivna i da 64 miliona neulaganja nisu razlučno potraživanje već razlog za raskid ugovora.

Ipak, za sada nije došlo do raskida ugovora zbog složenosti situacije. Savjet za privatizaciju po ugovoru ima pravo na jednostrani raskid ugovora ukoliko dođe do pokretanja stečajnog postupka nad kupcem (što se već desilo) ili nedostavljanja neke od garancija za izvršenje posla ili nedostavljanja mjenice kao sredstvo obezbjeđenja obaveze kupca. U slučaju raskida država bi morala vratiti i 70 odsto kupoprodajne cijene kupcu u slučaju da je izvršio više od 50 odsto ukupnog investicionog programa – što se svako slaže da nije slučaj. Do sada država nije aktivirala Brkoviću nikakve garancije.

Ćirović se slaže da investicija „nije na pravi način kontrolisana” i da je sadašnja nomenklatura naslijedila složene probleme iz perioda ranije vlasti. Postojeći krivični postupci i more novih krivičnih prijava samo usložnjavaju već teško rješiv gambit.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo