Ima takvih ljubavi: voljene osobe jedna drugoj znaju svašta da urade, život međusobno zagorčavaju, ali kad dođe stani-pani, uvijek su tu jedna za drugu. Takav je slučaj, pokazuje vrijeme, odnos između svjetovnog i duhovnog poglavara Crne Gore, premijera Mila Đukanovića i mitropolita Amfilohija Radovića. Veliki se događaji očekuju. U Podgorici će 7. oktobra biti osveštan Saborni hram Vaskrsenja Hristovog.
,,U prisustvu više patrijarha na čelu sa vaseljenskim Vartolomejom i moskovskim Kirilom, predstavnicima pravoslavne crkve, kardinala iz Rimske crkve i visokim zvanicama iz evropskih država, osveštaćemo naš hram. Ne možemo dozvoliti da prosimo, već moramo i da dajemo Evropi ono što je najznačajnije – svjedočanstvo hrišćanskog identiteta i doprinos evropskoj i svjetskoj kulturi i civilizaciji”, objasnio je ljetos mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije.
Naglasio je da će država ,,što je i potpuno prirodno” doprinijeti da osvećenje sabornog hrama dobije prave dimenzije, koje pristoje Crnoj Gori.
U cilju operacionalizacije čitave stvari, kažu Monitorovi pouzdani izvori, Amfilohije i Đukanović su se nedavno sreli u zgradi vlade. Premijer je mitropolita dočekao na parkingu, srdačnosti, liše ljubljenja ruke, nije falilo. Kad se stvar na tom nivou dogovori, ostalo je tehnika: Filip Vujanović, sva je prilika, biće instaliran i na mjesto predsjednika organizacionog odbora, državna televizija uredno će izvještavati, najvjerovatnije i direktno prenositi svečanost.
Sa mitropolitove strane razlozi za obnovu ljubavi su jasni. Proslava treba da izgleda što bolje, da se što dalje čuje, a falilo je i nešto para.
Premijerovi razlozi slojevitiji su. Vlada mu je sve nepopularnija, krasne priče o razvitku u sve su većem raskoraku sa situacijom u novčanicima njegovih podanika. Izbora će biti – ako ne drugih, lokalnih na proljeće, izvjesno. U glavnom gradu njegova partija izgubila je na prethodnim lokalnim i na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima. Kandidat vladajuće stranke na predsjedničkim izborima Filip Vujanović dobio je preko pet hiljada glasova manje od opozicionog kandidata Miodraga Lekića. U takvoj situaciji, ne bi loše došlo, malo pravoslavlja i malo srpstva.
Uostalom, premijerove zasluge za nicanje Hrama, nesporne su.
,,Služi na čast Vladi da su negdje do 1997.godine, zahvaljujući ugovoru između Vlade i Direkcije za javne radove i ondašnjem i sadašnjem premijeru Milu Đukanoviću, grubi radovi Hrama urađeni”, fino je objasnio mitropolit Amfilohije. Njegovi saradnici precizirali su da je Vlada uložila ondašnjih blizu dva miliona maraka. Zemljište na kom je hram glavni grad je poklonio, komunalije, koliko se zna, nikad nijesu plaćene.
Hram se gradi evo dvadeset godina. Kamen temeljac osveštao je 9. avgusta 1993. patrijarh carigradski i vaseljenski Vartolomej. Bio je to državni događaj. Pobjeda, tada jedini dnevni list, objašnjavala je da će kapija hrama imati dva zvonika – jedan posvećen Stefanu Nemanji, drugi svetom Jovanu Vladimiru. Savršeno se uklapalo u tadašnju državnu politiku crnogorskog imena i srpskog prezimena ovdašnjeg naroda.
Predsjednik vlade Milo Đukanović našao se mitropolitu Amfilohiju i u vrijeme pokušaja obnavljanja Crnogorske pravoslavne crkve. Arhimandrit Antonije Abramović na Lučindan 31. oktobra 1993. na zboru je na Cetinju proglašen za duhovnog poglavara Crnogoraca pravoslavne vjeroispovijesti.
,,Naši preci su imali svoju Crkvu. Mi imamo našu crkvu koja je od Svetog Save na ovom prostoru. Zato, poštujući druge vjere, ne vidim razloga, opravdanja ni potrebe za novom crkvom”, poručivao je tada sveprisutni Svetozar Marović.
Vlada, na čelu sa Milom Đukanovićem, preko Ministarstva unutrašnjih poslova, bila je mnogo konkretnija. Saopštili su da je Služba državne bezbjednosti ,,u posjedu saznanja” i dokumenata o ,,nastranim aktivnostima” Antonija Abramovića, te da je isti izbjegao krivičnu odgovornost zbog ,,specifičnih odnosa sa raznim obavještajnim službama”. Smatrali su obavezom da o tome obavijeste javnost, ,,a posebno one koji budu željeli da gospodinu Abramoviću poljube ruku”. Dokumenti, naravno, nikad nijesu objavljeni.
Vrijeme da mitropolit uzvrati stiglo je u vrijeme raskola u DPS-u. Tiho je stao na Đukanovićevu, zapravo je bilo važno da ne stane na stranu Momira Bulatovića. U aprilu 1997. predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović obišao je u društvu mitropolita gradilište Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Obilasku je prethodio premijerov razgovor sa mitropolitom koji je, kako smo nezvanično saznali, trajao ,,oko sat vremena”, pisala je tada Naša borba. Bilo je to drugo pojavljivanje u javnosti premijera Đukanovića nakon dramatične sujednice Glavnog odbora DPS-a, na kojoj je premijerova struja ostala u manjini. Susret je protumačen kao javna podrška mitropolita Đukanoviću. To se ne zaboravlja.
Reagujući u časopisu Pravoslavlje na stavove Dobrice Ćosića koji je u knjizi U tuđem veku napisao da je ,,mitropolit Amfilohije ideološkim antagonizmom podstakao raskol crnogorski, pa je javnom podrškom Milu Đukanoviću podržao separatizam i secesiju Crne Gore”, episkop Atanasije Jevtić bilježi: ,,Ovde neću braniti Amfilohija, samo navodim podatak: u vreme pred izbore Milo Đukanović je lično – svakako lukavo – došao u Cetinjski manastir i Amfilohije ga primio, dok je Momir Bulatović tražio da mu mitropolit Amfilohije dođe u vilu na Gorici, na što mu je mitropolit odgovorio da, ako već neće da dođe u Cetinjski manastir, neka dođe u Manastir Dajbabe da se tamo susretnu, što Bulatović nije prihvatio”. Mora čovjek znati kad treba da se pokloni.
Na protestima zbog priznanja Kosova 2009. mitropolit Amfilohije je, kako je tvrdila Uprava policija izgovarajući rečenicu – Sve je u božjim, a sad u vašim rukama – izazvao nerede. Lider PZP-a Nebojša Medojević optužio je mitropolita da je svojim govorom nanio štetu opozicionom protestu.
,,Poštujući njegovu brigu za nacionalne interese i uz svo uvažavanje njegove crkvene funkcije, mislim da je nastup Amfilohija bio autogol opoziciji. Da bi Crna Gora zaista ušla u fazu demokratije i promjena neophodno je da sa javne scene odu dva glavna lika – protagonista Đukanović i mitropolit Amfilohije”, kazao je Medojević.
U vrijeme dok je bio dokon, kad nije bio premijer nego predsjednik DPS-a, Milo Đukanović se pomalo zanimao crnogorskim identitetom. Otvarajući VI kongres DPS-a rekao je da će DPS podsticati objedinjavanje pravoslavnih vjernika u jednu crkvu. Objasnio je da Mitropolija crnogorsko-primorska nije usaglašena sa državnim interesima Crne Gore, jer je dio Srpske pravoslavne crkve , čija je centrala u državi Srbiji koja ne gleda blagonaklono na crnogorsku nezavisnost.
,,Ako želimo pravoslavnu crkvu u harmoničnim odnosima s državom i crnogorskim državnim organima, logičan je cilj samostalnost crkve”, kazao je Đukanović.
Ipak, nije zaboravio da napomene da je Mitropolija crnogorsko-primorska u važnim političkim trenucima bila konstruktivna po političku stabilnost Crne Gore u interesu njenog pravilnog demokratskog usmjerenja koji su je doveli do stabilnosti i nezavisnosti. Posebno je pomenuo 1997. i 2006. godinu.
U vrijeme referenduma Mitropolija je reagovala na programske ciljeve DPS-a. Kazali su da je ,,potpuno deplasirano i politički štetno”, da jedna politička partija u svoj program upisuje otvorene stavove o kanonskom ustrojstvu Crkve. ,,Mitropolija Crnogorsko-primorska ima puno moralno pravo da upozori na tu anomaliju, jer je upravo ona, zajedno sa drugim pravoslavnim eparhijama na tlu Crne Gore, bez ikakvih komentara ispratila referendumski proces 2006. godine, poštujući slobodnu volju crnogorskih građana i njihovo mišljenje o državno-pravnom statusu Crne Gore.” Političari su, naglasila je mitropolija, dužni da poštuju i afirmišu slobodu vjerujućih ljudi i sveštenstva da odlučuju o kanonskom i organizacionom ustrojstvu crkve. Ukratko – caru carevo, bogu božje.
Đukanović je kasnije objasnio da je stvar oko objedinjavanja pravoslavaca bila samo smjernica za djelovanje članova njegove partije koji su vjernici, nikako miješanje u crkvene poslove. Nikad nije objašnjeno kako bi se objedninjavanje pravoslavlja imalo izvesti. Recimo: uz pomoć Crnogorske pravoslavne crkve, ili uspostavljanjem ,,nezavisne” mitropolije, sa Amfilohijem na čelu. Isto tako se precizno ne zna kakav su uticaj nježni odnosi između Đukanovića i Srpske napredne stranke na čelu sa Tomislavom Nikolićem doprinijeli otopljavanju odnosa između mitropolita i premijera.
Kao bonus u kompjuterskim igricama, ovdašnja javnost redovno dobija razna zamešateljstva u odnosima države i crkve. Jednom država traži da se crkva registruje po zakonu, pa mitropolit, dao ga Bog rječitog, uzvrati: red bi bilo da se nova država, koju mi priznajemo, registruje kod crkve Božje, kod Svetog Petra Cetinjskog i Svetog Vasilija Ostroškog. Kad joj padne na pamet, ili kad treba odvratiti pažnju od nečeg važnog, država probudi inspekcije koje kažu da treba maknuti crkvu sa Rumije ili potegne pitanje vlasništva nad kakvom parcelom. Mitropolit prokune kad koga treba. I gradi.
Kad ljubav i sve drugo prođe, ostaće ono što je gradio Amfilohije, na svakom kraju Crne Gore. Premijer je daleko iza mitropolita, nekako ga je više zapalo rasturanje, razaranje i rasprodavanje. Kako će ih istorija zabilježiti zavisiće, kao i uvijek, od toga ko je bude pisao. Kako trenutno stvari stoje ratni huškači nijesu bili ni jedan ni drugi.
Miloš BAKIĆ
IN ENGLISH4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
IN ENGLISH4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
SVIJET4 sedmice