Povežite se sa nama

MONITORING

Kumovi okovali pravosuđe

Objavljeno prije

na

Ponovo se nijesu obistinile najave Dragana Brkovića i njegovih saradnika iz Vektre Montenegro (u stečaju), njenih kćerki firmi (uglavnom u stečaju), Vlade i crnogorskog pravosuđa.

Dakle, pljevaljska kompanija Vektra Jakić nije, sredinom septembra, izašla iz stečaja u kome se nalazi od maja prošle godine, zbog neotplaćenog kredita koji potražuje mađarska OTP banka. Uzalud je Milić Popović, jedan od najbližih Brkovićevih saradnika, najavljivao kako će ukidanje stečaja dokazati da OTP banka nije mogla tražiti uvođenje stečaja, pošto nije bila povjerilac Jakića. ,,Dokazali smo da je na taj način samo zaustavljena investicija čija bi realizacija imala velike pozitivne efekte za cijelu Crnu Goru”, tvrdio je Popović. Bez priželjkivanih rezultata, makar za sada.

Umjesto toga Vektra Jakić je Privrednom sudu u Bijelom Polju podnijela tužbu protiv OTP banke tražeći obeštećenje od nekih 80 miliona. Mađari su, po mišljenju vlasnika Vektre i njihovih advokata, pljevaljsku kompaniju oštetili tako što su pred sudom zatražili stečaj!? Ne smeta im ni to što je sud prihvatio taj zahtjev.

,,Ovo je prvi slučaj u Crnoj Gori da dužnik tuži povjerioca zato što ovaj želi da naplati svoj novac podnošenjem zahtjeva za stečajni postupak”, potvrdio je Vijestima informaciju o tužbi Filip Jovović, advokat OTP banke. Jovović je i tada ponovio kako njegove klijente – OTP banku i njenu ovdašnju ekspozituru, Crnogorsku komercijalnu banku (CKB) – mnogo više zanima sudbina njihove žalbe Apelacionom sudu. A u njoj, podsjetimo se, zahtijevaju poništenje proljetošnje odluke Privrednog suda u Bijelom Polju, da zbog (najavljenog) desetominutnog kašnjenja advokata OTP banke odbaci njihovu tužbu protiv Vektre Jakić i, praktično, učini nenaplativim dokumentovana potraživanja od 77 miliona eura.

Priča o stečaju desetak kompanija iz Brkovićevog sistema Vektra – od Pljevalja i Jakića do Herceg Novog i tamošnjeg HTP Boka – a sve zbog nevraćenih dugova prema OTP banci većih od 100 miliona eura, traje praktično dvije godine. U najkraćem: Brković je, uz svesrdnu pomoć pravosudnih (a sumnja se i izvršnih) vlasti, sudski postupak koji prema važećim propisima može trajati jedva nešto duže od mjesec dana uspio razvući u beskonačnost. Sudije su odgađale ročišta zbog svojih i tuđih bolesti, advokati su, u minut do dvanaest, otkazivali punomoćja, ekspertize su se smjenjivale i nadodavale, a eksperti i sudski vještaci jedni drugima suprotstavljali mišljenja i računice.

Još je u maju prošle godine izgledalo kako su Mađari, konačno, izgubili strpljenje. ,,Uprava mađarske OTP banke razmišlja o pokretanju međunarodne arbitraže protiv države Crne Gore”, objavili su tada domaći i strani mediji. Potom je priča o arbitraži pala u zaborav. Vlade Igora Lukšića i Mila Đukanovića su sa OTP bankom rješavale prvenstveno pitanje KAP-ovih dugova prema ovoj banci. Istina, Vektra ni jednog trenutka nije bila sasvim u drugom planu.

Zato su glasnogovornici banke iz Budimpešte (uz naftnu kompaniju MOL, OTP je jedno od dva najveća mađarska preduzeća) ponovo pokrenuli priču o arbitraži. Oni su se, preko RTV Pljevlja, ponovo obratili ovdašnjoj javnosti ukazujući na ,,razne pokušaje Vektra grupe” da osujeti naplatu njihovih potraživanja. Sve to je, kažu, ,,plod jedne orkestrirane kampanje od strane ljudi, povezanih sa Vektra grupom, koji žele da na svaki način izbjegnu svoje obaveze”. Nabrajajući neke od navodnih nezakonitosti sa kojima su suočeni, autori saopštenja prstom upiru na crnogorsko pravosuđe i pravni sistem. ,,Pravni sistem za sada nije položio ispit, obzirom da ovakve zloupotrebe nisu spriječene, niti izgleda da postoji volja da se tome stane na put”. Slijedi krajnje ozbiljno upozorenje: ,,Ukoliko se ovakvo stanje nastavi i OTP i dalje bude nezakonito šikaniran i diskriminisan, takva situacija bi narušila ugled Crne Gore kao primamljive investicione destinacije, a sasvim sigurno može dovesti i do izdizanja ovog problema na međunarodni nivo i traženje pravičnog zadovoljenja kroz arbitražni postupak”.

Tako smo, nakon Željezare i Kombinata aluminijuma, suočeni sa još jednim arbitražnim postupkom koji bi za rezultat mogao imati finansijski atak na državni budžet. Pravni stručnjaci i ekonomski analitičari su, još početkom prošle godine, upozoravali da bi način na koji se vodi stečajni postupak u slučaju Brkovićevih kompanija kao konačan ishod mogao imati to da njegovi dugovi padnu na teret crnogorskih poreskih obveznika.

Ne bi, konačno, to ni bio prvi put da Dragan Brković i njegova Vektra prave profit na račun poreskih obveznika. Naprotiv, mnogi uspjesi te kompanije direktna su posljedica poslovanja sa državom.

Počnimo od KAP-a. Nedugo po uvođenju ekonomskih sankcija Savjeta bezbjednosti prema tadašnjoj SRJ, menadžment KAP-a i Vlada Crne Gore su odlučile da većinu uvozno–izvoznih poslova Kombinat ubuduće radi uz posredovanje Vektre, par godina stare kompanije sa nekoliko zapošljenih, registrovane za uvoz i prodaju francuskih automobila marke peugeot. Postoji priča kako je nekoliko tih automobila, navodno je u pitanju bio model 107, poklonjenih ljudima na pravom mjestu u vrhovima tadašnjih DPS vlasti, kumovalo poslu sa Kombinatom.

Potom je Vlada kupila Brkovićev građevinski prvijenac, ne mareći za činjenicu da je riječ o krajnje nekvalitetnoj divljoj gradnji (lavori i kante za skupljanje kišnice bili su godinama prepoznatljiv ,,ekološki” dekor Ministarstva turizma). Cijene kvadrata su, zato, bile svjetske – od njih se ne bi zastidjele ni nekretnine u centru Rima ili Londona. I taj ceh su Đukanović i Brković pretovarili na KAP.

Nedugo zatim Vektra je na listi kompanija kojima je KAP dugovao novac dobila privilegovan status ,,stranog povjerioca”. U prevodu, jedne od tri firme kojima je Kombinat vraćao dugove po svaku cijenu. Jednako, po svaku cijenu je sprečavana bilo kakva mogućnost da se provjeri opravdanost tih potraživanja.

Brković je, na talasu tog i takvog uspjeha, privatizovao i nekadašnje Rumijatrans i Moračatrans, integrisao ih i preimenovao u Horizont logistics. Nije mnogo prošlo, a nova kompanija je likvidirana. Radnici su ostali bez posla.

Za neko vrijeme Dragan Brković se okrenuo kupovini nekretnina. Đavo mu, ipak, nije dao mira.

Brković je imovinu Vektre Jakić kupio kroz stečaj 2006. godine za 1,6 miliona. Kupovinu je uslovio zahtjevom da mu Vlada, preko Direkcije za šume, omogući višedecenijsku koncesiju na ,,sve površine Šumske uprave Pljevlja”. Iako je konzorcijum tada već postojećih drvoprerađivača sa sjevera Crne Gore, PV kompanija, za istu koncesiju ponudio 20 miliona eura više od Brkovića, posao je, na 30 godina, dobio omiljeni biznismen svih crnogorskih Vlada. Danas Vektra Jakić duguje novac za koncesiju, ali to njenim vlasnicima ne smeta da traže njeno produženje – do 2041. Koliko bi tek tada Jakić dugovao možemo samo da pretpostavimo.

Uglavnom, Vektra Montenegro je krajem 2007. kupila i državne akcije HTP Boka za 22 miliona eura uz obavezu investicija od 64 miliona eura. U međuvremenu su i HTP Boka, i njen većinski vlasnik Vektra Montenegro završili u stečaju. Država, odnosno Vlada Mila Đukanovića, i pored toga ne razmišljaju o raskidu ugovora. Dijelom zato što je kupoprodajni ugovor napravljen tako da bi Vektra, čak i u slučaju da se ugovor raskida zbog njenog (ne)činjenja, od države dobila obeštećenje. A dobrim dijelom i zbog toga što je Dragan Brković, poput većine tajkuna sa DPS-ovog dvora, postao sljedbenik poslovnog metoda po kome ne morate raditi da bi profitirali. Dovoljno je da založite jeftino kupljenu, državnu imovinu.

Primjera radi, godinu pošto je za 1,6 miliona kupio Vektru Jakić Brković je tu kompaniju založio kao obezbjeđenje kredita od 73,6 miliona eura koji je OTP banka dala njegovoj krovnoj kompaniji, Vektri Montenegro. A danas taj kredit od Jakića potražuju i OTP i Vektra. Po sličnom principu, Dragan Brković je kod domaćih i stranih banaka založio dobar dio nekretnina pazarenih i na crnogorskom primorju. Ne vodeći nimalo računa o ljudima koji su živjeli zarađujući u kompanijama koje su mu dopale.

U Pljevljima kruži vic: radnici Jakića platu primaju redovno – svakog novembra. Stvarnost nije tako vesela. U momentu kada je Privredni sud proglasio (novi) stečaj u Vektri Jakiću, radnicima ove kompanije Brković je dugovao 12 plata. Godinu ranije – samo devet. Isto koliko i 2009. Sindikalne aktiviste koji su organizovali štrajk, istjerao je sa posla. Slično i u Novom. Tamo su ljetos štrajkovali zbog sedam neizmirenih plata, šest naknada za prevoz, dva regresa, neisplaćenih poreza i doprinosa za tri godine. Ti

podaci Brkoviću ne smetaju da se samohvališe i predstavlja kao radnička majka.

A u danu kada se nijesu ostvarile najave Dragana Brkovića i Milića Popovića da će Vektra Jakić izaći iz stečaja, posrnulu firmu u Pljevljima obišao je ministar poljoprivrede Petar Ivanović. Novinari od njega nijesu mogli saznati da li je Vlada Brkoviću ispod žita dala 500 hiljada eura sa kojima on ovih dana otkupljuje radnička potraživanja, kako bi stekao prevlast među povjeriocima Jakića.

Umjesto toga Brković i Ivanović su se slikali u praznim (nezavršenim) halama i najavili nastavak saradnje Đukanovićeve Vlade i Đukanovićevog kuma. Detalje nijesu otkrivali. Ali svako ko zna njihove poslovne biografije, u jedno je siguran – kakav god da bude, taj će nas posao skupo koštati.

Najave stižu. Zato se ne treba začuditi ako sjutra čujemo kako će Vlada, novcem poreskih obveznika vraćati kredite koje je Vektra uzimala zalažući privatizovanu imovinu u Pljevljima i Herceg Novom.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo