Marko nema nikakvih dilema kad priča priču o čovjeku koji je ubio kuma jer mu se omaklo da kaže da će ga ubiti, i kome otac ubijenog oprašta kad čuje tako uvjerljivo opravdanje, tj. da je dao riječ. Markov sud je jasan: heroj je otac koji ovako podiže veličinu „riječi” od nekog do tada nedostignutog trona. U društvima u kojima mistika riječi nije ovako apsolutna, priča bi se shvatila kao da je o ludacima.
Mi vjerujemo u inerciju materije i njenu objektivnu istinu. Zato se svaki uzlet našeg duha nužno pretvara u svoju suprotnost, u potvrđivanje zakona samouništenja koji upravlja procesom truljenja materije. Svijest Crnogoraca je bila u vlasti ideje o moći duha da preobažava materiju i zločin što iz nje kulja u svijet. Zato Njegoš nije vjerovao u „stalnost” svijeta i zato je lako pjevao o zločinima.
U Markovom primjeru onaj koji je ubio nije zločinac, jer je vjeran riječi, a nije ni heroj jer mu se „Omaklo” da da riječ, pomalo je budala – heroju se ne omiče. Mrtvac, negdje u pozadini priče, potpuno gubi značaj i smisao. U pitanju je „iskra”. Otac je našao način da se izvije, izdigne, i to je najveća radost koju mu je sin priuštio svojom slučajnom smrću. Vidi se da je sin na neki način „žrtvovan” misterioznoj veličini riječi. Otac jeste sebičan u svojoj „velikodušnosti”, ali možda spašava i sina, jer izvlači njegovu smrt iz zagrljaja slučajnosti.
Ova neprikosnovenost riječi nad ljudskim životom u „Gorskom vijencu” je genijalno prikrivena u jednoj od scena u kojima je Njegoš najviše rizikovao u umjetničkom smislu. A rijetko će se naći u umjestnoti tako obična i prirodna pričica koja toliko radikalno podrazumijeva komplikovanu filozofiju o superiornosti duha nad materijom (…)
Njegoš je žrtva gordosti. Zakonito i neminovno, Crna Gora je takođe žrtva gordosti. Trudno i krvavo pozorište porođeno blagorodnom gordošču. O rađanju tog osjećanja, o nejgovoj veličini i strahoti, pjeva „Gorski vijenac”. Crna Gora je takođe iskra, ona se izvija iz ništavila kao herojski gest i pjesnička inspiracija. U njoj se zgušnjava Njegošev stih, on ukreše i vatra uhvati svaki put kad se očešu jedno od drugo, kao vrhovi elektirčnih naboja.
Njegoševa gordost i Njegoševa samoća nijesu gordost i samoća genija. To je samoća herojskog tipa čovjeka, ponovo rodjenog u jednom uglu balkanskih planina, poslije pauze od dvije hiljade godina. To je samoća i gordost Crne Gore kao cjeline, koju Njegoš nosi i oličava, povremeno kao prokletstvo, povremeno kao neku anegdotu koju je na njega svalila sudbina, sve do gorkog pomirenja na kraju života, do onog zbacivanja maske na fotografiji gordosti, gdje prihvata u sopstvenom životu i umiranju stih: neka bude što biti ne može(… )
Ne interesuje nas, u potrazi za Njegoševim poetskim izvorima, samo istorija Crne Gore, već njeno značenje skriveni smisao dogadjaja koji su za nas postali besmisleni, smisao koji može da osvijetli Njegoševu
ličnost i stihove. Govoriti na ovaj način o Crnoj Gori ne znači govoriti o narodu I državi, nego o dijelu. Svojevrsnom političkom remek djelu koje ima jasno izdvojen Početak, Vrhunac i Kraj. Takvih vještačkih zajednica u istoriji nema, mada neki gradovi-republike takođe liče na umjetničke kreacije. Razlika je u stepenu originalnosti: gradovi-republike su nastajali u povoljnom kontekstu, u okviru iste civilizacije, što objašnjava njihov opstanak i pomaže da shvatimo njihovu ograničenu originalnost, dok je Crna Gora neka sasvim neobična zamisao, kao da je u igri smislio dijete koje i ne zna da u političkim stvarima mora da se vodi računa o faktoru prostor-vrijeme. Možda je to važno za razumijevanje lakoće sa kojom se Njegoše oslobodio terora materije.
Crna Gora je iskočila iz istorije. Takvo iskakanje je izvodivo samo sa malim brojem, ljudi, u neobičnom društvenim okolnostima i nepristupačnim geografskim uslovima. Danas je Crna Gora turistički raj, najljepši komad zemlje u Evropi, Ali, još u Njegoševo vrijeme njena „Nepristupačnost” je bola oči. Izbrisana iz evropske geografije, ali i iz svijesti ljudske. To je kod Njegoša pojačavalo osjećaj da se tvorac igra sa ljudima a svijest sa svijetom, da sve ovo nije baš ovako.
Malo ljudstvo, što si zaslijepio?
Ne poznaješ čistog raja slasti,
A boriše se s bogom i ljudima,
Bez nadanja živiš i umireš
Crna Gora se može donekle shvatiti ako se posmatra kao laboratorija. Ili kao ekscentrično umjetničko djelo u kome važe posebni zakoni, nastanjuju ga drukčija bića. Unutar te ekscentrične zamisli nastaje Njegoševo djelo.
Pejzaš je laboratorijski sterilizovan: kamena pustinja, više mjesec nego zemlja. Tu ljudi ne žive, a ako pokušavaju da opstanu, isključena je bilo kakva kreacija, uljepšavanje, dodavanje slojeva prvom, sirovom sloju života, ništa osim životinjske virtuzoznosti u prilagodjavanju nemogućim uslovima, kao kod Eskima, ili u drugim zaustavljenim civilizacijama.
Istorijski uslovi su laboratorijski: stvara se na cijelom Balkanu ogromna imperija, osvjači donose nove oblike života, raspdaju se postojeće strukture svih zajednica. Ono što se novom poretku izmiče, nestaje bez traga, iseljava se, odumire.
Evropska civilizacija takodje pojačava laboratorijske uslove: radja se kapitalizam, trgovina povezuje i uniformiše Evropu, počinje industrijska epoha masovnog društva i atomizirane individue(prije nego se pretvori u privid koji čak i najveći pesimisti nijesu u stanju da razuluče od realnosti), sa svim političkim poslejdicama vjerskih simplifikacija I ideoloških zanosa, razaranje kulture koju će umjetnici početi sistematski da napuštaju i osudjuju (ili pak ona njih odbacuje, a mi smo opet žrtve privida): bilo da je riječ o boemima, o dobrovoljnim ili prisilnim izgnancima, ukletim pjesnicima ili distidentima…Taj veremenski ciklus još traje a ne možemo reći ima li u njemu više dostignuća koja vode planetu ka iskupljenju ili je pak po srijedi neuporedivo stradanje. Njegošev pogled u toj procjeni mnogo znači.
Od početka 17. pa do kraja 19.vijeka, sve u svemu nepunih trista godina, u nevjerovatnom geografsko-istorijsko-civilizacijskom kontekstu, u jednom uglu Evrope, takoreći na glavi od čiode, poslije pauze od dvije hiljade godina, radja se herojsko društvo. Sve se dešava kao da je neko rekao: hajde da vidimo šta će se desiti ako grupu ludaka osudimo na ovako nemoguće uslove života. Da li će opstati, i, ako opstanu, kakvo će čudo iz toga izaći?
Izolovani socijalno i izolovani u prostoru. Ali, najvažnije od svega: Crnogorci su izolovani u vremenu, tj. zavisno od toga kako percipiramo vrijeme, Crnogorci su bačeni u obratan smjer, ili obratan tok vremena.
Njegošev odnos prema vremenu je izvor njegovog stvaralaštva, to je njegov odnos prema Bogu. Lakoća sa kojom se Njegoš upušta u izlete van ovog vremena i snaga kojom izržava da živi u tim paralelnim svjetovima, objašnjavaju se ovim „otpadništvom” Crne Gore.
Laboratorija čuda. Izazov ljudima, ali stvaralačkoj aroganciji duha. Kao njen Gospodar, Crna Gora je bila stvorena da postane ljubimica Avrore. Njegoševa poezija se bavi prirodom čuda. Eksperiment će trajati trista godina i čudo će se zaista desiti.
Nastaće karikatura herojskog društva, upravo zbog tog nemogućeg putovanja kroz vrijeme, ali ljudi će od svoje karikature ponuditi materijal za Njegoševe stihove. Koji god se Bog našalio kad je gurnuo Crnogorce u ovu avanturu – a znamo da se njegov izaslanik zvao Iguman Stefan – iznenadio se postignutim rezultatom.
Na groblju će iznići cvijeće
Za daleko neko pokoljenje!
Njegoš možda u to nije vjerovao. Ali on nekad govori o onome u šta vjeruje herojsko društvo. Vjeruje u pravdu u dugačkom vremenskom toku. Kao Eshil. To jeste Njegoš, na jednom nivou. Ali, na dubljem nivou, Njegoš ne vjeruje ni ušta: možda je i taj pesimizam sadržan u očajničkoj religiji heroizma.
(Nastavlja se)
IN ENGLISH1 sedmica
IN ENGLISH1 sedmica
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
IN ENGLISH1 sedmica
Izdvojeno3 sedmice