Povežite se sa nama

FELJTON

KORUPCIJA KROZ VJEKOVE (I): Mito za asirsku princezu

Objavljeno prije

na

Korupcija egzistira još od antičkog perioda. Vremenom sve je dublje prodirala u tzv. koridore državnog aparata, tako da u savremenim uslovima predstavlja jednu od najozbiljnijih prepreka ostvarenju vladavine prava. Razlozi za to su mnogobrojni: ekonomski, politički, društveni, psihološki, kulturni…

Korupcije predstavlja ostvarenje privatnih interesa, a na štetu javnih i opšteg dobra. Evropski savjet je 1994. godine dao tzv. radnu definiciju korupcije: ,,Ponašanje osoba koje na službenim ili privatnom položaju zloupotrebljavaju svoje dužnosti tako da ostvare nelegalne zarade ili dobitke bilo koje vrste”.

Etimološki, izraz korupcija (lat. coruptio – pokvarenost) u opštem smislu označava zanemarivanje i zloupotrebu službene dužnosti zarad lične koristi, potkupljivanje, podmićivanje službenih osoba. U širem pravnom značenju označava sve oblike zloupotrebe službenih ovlašćenja i položaja iz koristoljublja (podmićivanje, zloupotrebe položaja i ovlašćenja, davanje i korišćenje privilegija, protivusluge, primanje provizija i poklona), a u užem – delikt davanja i primanja mita.

Korupcija je još u doba antike smatrana zlom koje negativno utiče na javnu upravu i na funkcionisanje političkog djelovanja.

U javnom mnjenju i u političkom govoru danas se pod pojmom korupcije podrazumijevaju sasvim različite društvene pojave: organizovani kriminal, loša vlast i njene posljedice, ljudska prevrtljivost i bahatost vlasti. Korupcija se prevashodno veže za društveno i moralno neprihvatljiv odnos ostvarivanja interesa. Ona ne označava samo primanje i davanje skupocjenih poklona, novčanica u kovertama ili druge koristi, već i nepoštenje i pokvarenost osobe koja je koristi, njenu sklonost nepotizmu, ucjenjivanju, pronevjerama i slično.

Korupcija se najčešće javlja prilikom špijunskih operacija, okupacije zemlje, nezakonitih međunarodnih transakcija, krijumčarenja, (ljudi, robe, oružja i opijata), privatizovanja firmi, javnih nabavki, neovlašćenih prodaja, naduvavanja računa, namještanja izbora, izbjegavanja plaćanja poreza, donošenja raznih propisa, izdavanja dozvola, naplaćivanja taksi, izdavanja lažnih carinskih deklaracija, zloupotrebe i izigravanja sudskih ovlašćenja, odugovlačenja (zastarijevanje) sudskih rješenja, potkupljivanja svjedoka i sudskih vještaka, zloupotrebe funkcije, političkih i sudskih zaštita raznih oblika kriminala, školovanja djece u inostranstvu, upisa na fakultete, polaganja ispita, kupovine diploma, naručenog i plaćenog pisanja (u novinarstvu), liječenja, falsifikovanja dokumenata, ugovaranja ishoda sportskih takmičenja, prodaja robe, posjedovanja tajnih informacija, upućivanja pacijenata da medicinsku uslugu obave u privatnoj ordinaciji u kojoj taj ljekar prekovremeno radi…

Korupcija je prisutna u svim granama privrednog sistema i predstavlja jedan od najznačajnijih uzroka velikog ekonomskog raslojavanja u društvu. Ona razjeda ekonomsku osnovu društva i uzrokuje poremećaje u ekonomskom sistemu, što u Evropi naročito dolazi do izražaja u bivšim socijalističkim zemljama. Posebno je karakteristična za društva u procesu političke i ekonomske tranzicije.

Istorija korupcije vezana je za nastanak države i prava. U nekim državama korupcija je bila toliko raširena da su države ispoljavale otvorenu nemoć u sprečavanju tog zla. U takvim okolnostima kod građana i u javnosti stvaralo se uvjerenje da bez korupcije društvo ne može da funkcioniše i da je to sasvim normalna i prihvatljiva društvena praksa.

Korupcija se kao ozbiljan problem pominje još u Bibliji: ,,Nemoj uzimati mito koji oslepljuje mudre i preokreće riječi pravednika”.

U decembru 1997. godine holandski tim arheologa u Raki, u Siriji, pronašao je oko 150 pločica sa tekstom na klinastom pismu, koji upućuje na to da je lokalitet bio administrativni centar asirske civilizacije počev od XIII veka p.n.e. Pronađena je posebna arhiva, koja možda odgovara savremenom „ministarstvu unutrašnjih poslova”, sa podacima o tome kako su zaposleni primali mito, uključujući imena visokih službenika i ime asirske princeze.

Takođe, korupcija je bila prisutna i kod Ilira, starih Grka i Makedonaca, a u Kartagini državne funkcije su dobijali oni koji daju mito.

I Rimljani su se suočavali sa korupcijom, pa su imali pravila, odnosno zakone u cilju njenog sprečavanja i suzbijanja. Zbog toga ne iznenađuje činjenica da je, kao društveno negativna pojava, korupcija bila definisana već u Rimskom pravu (Lex Julija Reputandae). Krivično djelo korupcije bilo je definisano kao davanje, primanje ili traženje koristi, sa namjerom da se utiče na službenika u vezi sa njegovim poslom.

Širenjem rimske države, zloupotrebe državnih službenika postaju sve češća pojava. Tako zloupotreba prijema poklona i iznuda postaju krivična djela, koja su najčešće pravili rimski činovnici.

Protiv ovih pojava intervenisalo se prvo podnošenjem privatnih tužbi, kroz postupak nazvan guaestiones (sudska istraga). Postupak je vođen za krupne prestupe u političkim sporovima – primanje mita na račun provincije ili zbog pokušaja da se onemogući kandidovanje na izborima za magistraturu – izborni prestupi. Usljed brojnih zloupotreba i veoma raširene korupcije, rimski Senat je počeo da preduzima mjere za njihovo suzbijanje. Kasnije je donesen zakon kojim je za počinioca korupcije predviđena naknada štete u dvostrukom iznosu i gubitak političkih prava (Lex Servilia). Međutim, te mjere nisu bile efikasne upravo zbog činjenice da su zloupotrebe vršili pretežno članovi Senata i visoki državni činovnici.

Hunski kralj Rugila, stric čuvenog Atile zvanog Bič božiji, oko 407. godine poslao je Atilu kao taoca u Ravenu, na dvor cara Zapadnog rimskog carstva Honorija. Već kao dijete – talac, Atila je zapazio da samo mali procenat poreza stiže do trezora carstva zbog velike pohlepe evnuha i ministara koji su nadgledali ubiranje poreza. Korumpirani službenici koristili su novac koji je pripadao carstvu da kupe uticajne položaje na Honorijevom dvoru. Oni nisu plaćali porez na svoja nepošteno stečena lična bogatstva, dok su ostali Rimljani bili opterećeni previsokim porezima. Prezrevši to što je video u carskoj palati, Atila se zakleo da nikada neće dopustiti da se među Hunima razvije korupcija. Držeći se svoje zakletve, kada je postao kralj, Atila je bio odgovoran i pošten, nikada nije svoju ličnu dobrobit stavljao ispred dobrobiti Huna. Bio je, prema istorijskim izvorima, kralj koji nije uživao u luksuzu.

Tokom španske inkvizicije posljednja kazna mogla je da bude i novčana. Takve kazne ubrzo su se pretvorile u skandale, jer su inkvizitori često tražili ogromne sume novca. S obzirom na to da se inkvizicija finansirala novcem i dobrima koje su uzimali od žrtava, potplaćivanje i korupcija bili su široko rasprostranjene. Tako je inkvizitor Kordobe 1499. godine osuđen zbog prevare i iznuđivanja novca, a i nasljednik mu je vrlo brzo krenuo njegovim stopama. Uprkos svojoj zakletvi na siromaštvo, Vrhovni inkvizitor dominikanski fratljr Tomas de Torkvemada prikupio je ogromno bogatstvo za sebe.

Za vrijeme renesanse Nikolo Makijaveli, čuveni firentinski sekretar, ističe da republike doživljavaju svoje izopačenje čak i više nego drugi režimi. Uzrok tom izopačenju je u sebičnosti i gramzivosti ljudi koji su, iako su živjeli u organizovanom, civilizovanom društvu, uvijek željeli za sebe da prigrabe više nego što im pripada. Po Makijaveliju, do korupcije dovodi moralna degradacija, loše vaspitanje i loša vjera.

Bekon podmitio sudiju

U XVIII vijeku, u Engleskoj je termin „korupcija”, pored kvarenja vlasti, identifikovan i sa podmićivanjem. Zanimljivo je da je svoj „lični” doprinos korupciji u ovoj zemlji dao veliki filozof i pravnik Frensis Bekon. Po dostizanju najvišeg pravničkog položaja u Engleskoj – lorda kancelara, uhvaćen je da je 28 puta primio mito. Branio se ovako: „Obično primam mito od obje strane, tako da prljav novac ne može da utiče na moje odluke”. Parlament nije prihvatio ovaj „argument”, već ga je smijenio i poslao u zatvor – gdje je proveo svega nekoliko dana, jer je uspio da podmiti – sudiju.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (II): Dvije dukljanske vladarke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Kosara Teodora VOJISLAVLJEVIĆ
bugarsko/makedonsko carstvo krajem X vijeka – 1016, Manastir Sv. Marije/Ostros, Duklja/Crna Gora Dukljanska knjaginja, princeza bugarsko/makedonska.

Najmlađa šćer slovenskog cara Samuila (kojega svojataju i Bugari i Makedonci), supruga kneza Vladimira Dukljanskog.

Krajem X vijeka prostorima Balkana vladale su dvije države – Bugarsko carstvo i Vizantija, koje su među sobom bile u miru, sa sporadičnim ratovanjima. Na prostoru između Jadranskoga mora i Skadarskoga jezera nalazi se kneževina Duklja koja je bila vizantijska tema.

Dukljanski knez Vladimir vladao je Dukljom od 970. do 1016. godine. Dvorac mu je bio na prostoru Skadarskoga jezera u mjestu Ostros i Koštanjice (današnji toponim „Kraljić”).

Prema Ljetopisu Popa Dukljanina: „…Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru”. Sahranjen je u Crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina. To je bila porodična zadužbina – crkva posvećena Uspenju Bogorodice.

Osnivač Manastira bio je knez Vladimir, prvi dukljanski svetitelj, Sveti Vladimir Dukljanski, koji je prema zapisivanju vizantijskoga istoričara bio „miroljubiv i pravedan, pun vrlina”. Njegov se kult, osim u Duklji, poštovao u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj.

Prema legendi (Ljetopis Popa Dukljanina) u ratu sa carem Samuilom, 997. godine, Vladimir je zarobljen i odveden u tamnicu u Prespi.

Najmlađa šćer cara Samuila, Kosara, zaljubljuje se u kneza Vladimira i kaza ocu da će skočiti u jezero ukoliko se ne uda za Vladimira.

„U tamnici ga je upoznala Samuilova kćer Kosara, viđela da je lijep i saznala da je vladarskoga roda, pa je uspjela ubijediti oca da joj ga dâ za muža i da mu vrati državu”.

Vjenčali su se i živjeli u dvorcu nedaleko od Manastira Prečista Krajinska na Skadarskome jezeru.

Cara Samuila nasljeđuje Vladislav, koji na prevaru dozove kneza Vladimira u Prespu, i ubije ga na vratima crkve. U tom momentu knez Vladimir imao je drveni krst u rukama s kojim je i sahranjen u Prespi.

Kosara, Vladimirova supruga, prenosi njegovo tijelo u Manastir Prečista Krajinska. Donosi odluku da se više nikada ne uda, zamonaši se i umre u Manastiru. Sahranjena je, prema sopstvenoj želji, u dno nogu kneza Vladimira.

Time je pokazala odanost i veliku ljubav prema Vladimiru čovjeku i prema Knezu dukljanskom i Duklji kao kneževini.

Crnoj Gori je ostavila najljepšu ljubavnu priču koja živi u legendama do danas.

 

Jakvinta od Barija VOJISLAVLJEVIĆ dukljanska/zetska/crnogorska kraljica, napuljska princeza.

Jakvinta Vojislavljević (Jakvinta od Barija) rođena je oko 1060. godine u Bariju, tadašnja Kraljevina Napulj. Bila je supruga Bodina Vojislavljevića, čija je vladavina dovela Zetu do najsnažnijeg razvoja.

O njenom uticaju i vladavini doznajemo iz djela „Kraljevstvo Slovena” – djela koje ima dvije linije: hroničarsku (rodoslovnu) i pripovjedačku. Za nas je ovđe od važnosti cjelina: „Bodin i njegova žena i braća”.

Jakvinta od Barija ili Jakvinta Dukljanska bila je kraljica Duklje od 1081. do 1130. godine. Jakvinta nije samo vladala i uticala na Bodinove odluke. Njene savjete tražili su svi Vojislavljevići, izuzev Branislava. Zato je on postao meta i kamen spoticanja.

Kao književni lik, Jakvinta je predstavljena kao originalna i složena ličnost. Njen lik se očituje kroz niz zamršenih postupaka u kojima se ona pokazuje prije svega kao majka, a potom vladarka. Stoga se i plaši Branislava i njegovih sinova. Plaši se potčinjenosti i poraza. Njena ličnost je dramatična.

Književnu ličnost prate istorijski izvori koji potvrđuju da je vladavina Jakvinte okarakterisana kao veoma loša. I dok je bila supruga kralja Bodina, nametala je svoje interese.

Jakvinta je nastavila da vlada nakon Bodinove smrti. Kada je Mihalj Vojislavljević stupio na prijesto, brzo je bio i zbačen zbog Jakvintine zlobe. Umjesto Mihalja postavljen je Dobroslav koji je, radeći za korist Jakvinte, radio protiv naroda i ubrzo se našao u okovima.

Potom je Bodinov bratanac, Vladimir, došao na vlast. Đorđe se sa svojom majkom kraljicom Jakvintom suprotstavio kralju Vladimiru i raškom uticaju u Duklji. Vladimira je kraljica otrovala i tako došla do cilja – da njen sin Đorđe postane kralj Duklje.

Đorđe je 1118. godine postao kralj, ali se njegova vladavina završila te iste godine, s vlasti ga je svrgnula vizantijska ekspedicija.

Jakvinta i njeni sinovi bili su protiv ujedinjena s Raškom i u toj borbi nijesu prezali ni od čega. Jakvinta je uhvaćena u Kotoru i poslata u Carigrad đe je ostala do smrti.

(Nstaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (I): Primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su autorke su Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Monografija „Žene u Crnoj Gori“ urađena je sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Ovim istorijskim pregledom prikazujemo činjenice o ličnostima koje portretišemo.

Poseban akcenat ove publikacije stavljen je na originalne portrete – ilustracije žena, a neke naše žene su prvi put dobile vidljiv lik, na osnovu dostupnih zapisa o njima. Kao autori i priređivači, trudili smo se da monografiju učinimo razumljivom i dostupnom svima, bez obzira na uzrast ili pol.

Knjiga „Žene u Crnoj Gori“ prije svega je identitetska priča, a nakon toga i emancipatorska u smislu borbe za prava žena u društvu.

Ovaj odabir portretiranih žena predstavlja naš autorski doprinos u sagledavanju milenijumskog trajanja Crne Gore kroz žensko postojanje i njen nepobitan uticaj na razne istorijske tokove. Ovo su primjeri žena koje su gradile svoju državu, životom i radom.

Odabrali smo i one žene koje su iz drugih sredina gradile crnogorsko društvo, a tu su i naše Crnogorke koje su svojim talentom i djelovanjem gradile i emacipovale sredine u kojima su živjele.

Zastupljene su i žene koje su bile prve u nečemu, ne samo kod nas nego i u svijetu, i mi ih ovom knjigom stavljamo u naš istorijski i kulturni kontekst.

Naš je cilj i želja da motivišemo i ohrabrimo savremenu ženu da slobodno i hrabro nastavi borbu za lični i društveni progres i da pri tome imaju svijest da je ta borba istorijski kontinuitet.

Knjigu posvećujemo svim ženama na putu modernog i emancipatorskog djelovanja u svim sredinama.

TEUTA 231-228. p.n.e.

Ilirska kraljica Teuta, vladala je od 231. godine p. n. e. do 228. godine p. n. e. Njena vladavina zapravo je bila u znaku regent-vladavine umjesto maloljetnog posinka Pinesa, a nakon smrti njenog muža Agrona, koji je vladao od 250. godine p. n. e. do 231. godine p. n. e, za čije je vladavine Ilirija bila na vrhuncu moći.

Kraljevstvo Ilira prostiralo se od rijeke Neretve na śeveru do rijeke Aous (Vjosa, Albanija) na jugu. Teuta je vladala iz Skadra, ilirske prijestonice. uz pomoć savjetnika kralja Agrona.

Za vrijeme vladavine Teuta je pokušala da proširi kraljevstvo osvajanjem preostalih grčkih kolonija i djelova Epira. Početak njene vladavine obilježili su napadi i pljačkanje savezničkih brodova. Mornarica i vojska napale su Elidu i Meseniju na Peloponezu 230. godine p. n. e, iskrcali se u Epir i osvojili Foiniku. Epirani su prihvatili savez sa Kraljevstvom Ilira, dok je Rim poslao braću Korunkami da pregovaraju s Teutom.

Regentkinja Teuta naređuje svojoj gardi ubistvo rimskog izaslanika, o čemu je pisao Polibije koji je i zabilježio Teutin odgovor izaslanicima: ,,Kraljevima ne dopušta zakon da sprečavaju Ilire da se na privatan način obogate plodovima mora”.

Godine 229. p. n. e, kraljica Teuta naredila je napad na Krf. Iliri su osvojili ostrvo, a zapovjednik garnizona postao je Demetrije Hvarski.

Iste godine otpočeo je Rimsko-ilirski rat. Rimljani su prvo napali osvojeni Krf. Nije poznato da li je Demetrije Hvaranin (Demetriusa) izdao Teutu ili se jednostavno predao, ishod toga napada bio je poražavajući za Teutu. Rimljani su osvojili Krf, a Demetrije Hvaranin je zapovijedao Ilirima, oženio je Triteutu (prvu ženu kralja Agrona), oduzeo vlast Pineusu. Rimska vojska osvajala je dio po dio Ilirskog kraljevstva i došla do Skadra. U međuvremenu, Teuta se sklonila u Rhizon (Risan).

Na proljeće 227. godine p. n. e. prihvatila je poraz, odstupila s prijestola i pristala na uslove mira. Ilirsko kraljevstvo je opstalo, ali je teritorijalno bilo ograničeno na dio oko Skadra.

Vjeruje se da je utvrđenje koje se nalazi na ostrvu Svetcu, hrvatskom dijelu Jadranskog mora, pripadalo ilirskoj kraljici Teuti, stoga se i zove Krajicin, odnosno Teutina kula ili Teutin grad.

Prema legendi, kraljica Teuta je nakon brojnih pohoda svoje gusarske flote u Jonskom, Egejskom i Jadranskom moru, sakupila veliko bogatstvo. Bila je veoma mudra, pa se skrasila u tvrđavi iznad Risna u Bokokotorskome zalivu. Kad su rimske imperije zapośele Risan i otvorile kapije grada i njene tvrđave, Teute više nije bilo. Prema jednom kazivanju, Teuta se bacila sa stijene brda Orjen iznad Risna, dok je prema drugim kazivanjima, nastavila da živi u brdima iznad grada.

(Nastaviće se)
Ilustracija: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

GOVOR SRETENA PEROVIĆA PRILIKOM DODJELE AKADEMSKOG ZVANJA DOCTOR HONORIS CAUSA (II): Nemam povjerenja u budućnost društva koje nudi samo božanstvo kapitala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni univerzitet evropskih studija političkih i ekonomskih nauka „Konstantin Stere“ iz Kišinjeva, Republika Moldavija, visoko ocjenjujući pjesničko i kulturološko djelo akademika Sretena Perovića, predsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), dodjelio mu je 2014. godine najviše akademsko zvanje  Doctor Honoris Causa. Monitor prenosi riječi zahvalnosti koje je tom prilikom uputio Perović

 

Veliki crnogorski pjesnik Petar II Petrović Njegoš (1813-1851), poglavar autokefalne Crnogorske crkve i Crnogorske Države, jedan od najvećih evropskih pjesnika XIX vijeka, mnogo je polagao u duhovno zdravlje svojega malobrojnog crnogorskog naroda. On nije završio visoku školu, ali je bio univerzalno obrazovani duhovnik i poliglota, mislilac i modernizator svoje malene, sa svake strane ugrožavane Države. A prije svega bio je genijalni pjesnik.

Po svojoj suštini, po svojoj prirodi lirska poezija je bliska snovima. Ma koliko da formalno traje treptaj zagonetna mistika sjenije,  (sa više ili manje stihova), lirska pjesma odražava samo jedan kreativni, jedno magnoveno duševno ili misaono stanje, ponekad i ambivalentnog smisla. Ne samo zato, njene metafore i druge stilske figure djeluju prisnije ako su prožete semantičkom ili kontekstualnom sumaglicom, kao da su upravo potekle iz pretkomora sna. Lirska poezija nije obavezno zagonetka, ali i kad je čine jasne riječi i njihov uobičajeni, prirodni međuodnos – pjesma i tada jeste. Stara je istina da bez mistike, makar i u sasvim blagom stanju, nema trajnije poezije. Nekad, u mojoj mladosti, u doba jugoslovenskog, mekšeg socijalističkog realizma – i sama riječ mistika bila je žigosana. Ali, ako za nju nije bilo blagonaklonosti u „teoriji“, ona je imala svoj udio u pjesničkoj praksi – čak i kod onih koji su pjevali samo o srećnom društvu i još srećnijoj budućnosti. Misterioznost riječi  sama po sebi je neke vrste poezije. Pjesnik, dakle, nije misterija, poezija uglavnom jeste. Kako nastaje pjesma, zašto nastaje pjesma, kad je najbolji trenutak da se zapiše pjesma, ili pojedini stih neke u tren izgubljene, nestale  neke pjesme – to nijesu odgonetnuli ni autori koji su doživjeli duboke godine i još vide svijet u slikama, u metaforama, u sunčevom spektru emocija.

Vraćam se na početak ovog zapisa. Korijenje i stablo moje duhovnosti hrani i brani NADA. Više takvih ili sličnih, apstraktnih a frekventnih riječi – Vjera, Ljubav, Istina, Pravda i slično – pokazuju da su svi pravi pjesnici, pjesnički zavjerenici – neke vrste vlasti, i sama vlast, kakav je bio naš Njegoš, kakav je bio Gete, kakav je moj Sengor, a naš danas.

Nijesu, naravno, svi pjesnici blage naravi, humanisti, altruisti, pacifisti; neki su bili ili jesu i antihumanisti – militaristi, pučisti, nacisti, šovinisti, fašisti, pa i teroristi – ne samo riječima no i djelima, ali ja i njih vidim kao metafore zla koje su prolazne kao i naši životi.

Ne vjerujem u trajnu nadmoć materijalnog bogatstva, kao što ne vjerujem ni u zagrobni život, ali u mom narodu, u Crnoj Gori, kroz mučne vjekove oslobodilačke borbe crnogorskog naroda – POEZIJA, ona usmena, ona borbena, ona mobilizacija, ona epska, često opora ali i viteška, poezija-tovanja, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda, poezija-sloboda… južnoslovenski narod – sve do modernih vremena. A da li će moji sunarodnici nastaviti tu vitešku tradiciju, zasnovanu na obilju ideala, a na premalo ili nimalo kapitala ? E, to već nije samo stvar poezije, a jeste stvar moralne kondicije.

Zbog svega toga, i bez toga, nemam povjerenja u pjesnike bez NADE i morala, ni u budućnost društva koje nudim samo božanstvo kapitala.

Visokopoštovani gospodine rektore, cijenjeni profesori, duhovnici i ekselencije, uzorni studenti, uvažene kolege i dragi prijatelji – svima vama još jedno trajno HVALA!  Svima vama još jedno trajno HVALA!

(Kraj)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo