Povežite se sa nama

FOKUS

SVATOVI I JATACI: Gdje i kako se skrivao Safet Kalić

Objavljeno prije

12 godina

na

fokus-Kalic-03

Poslije nešto više od tri godine skrivanja, najtraženiji crnogorski bjegunac Safet Kalić konačno je iza rešetaka. Šta ga je dovelo u Austriju gdje je uhapšen po međunarodnoj potjernici, i kakve su mu konačne namjere, još nije potpuno jasno. Da li je odbjegli narkobos tako lako dozvolio da upadne u zamku? Ili je, možda, svjesno stigao u zemlju ispod Alpa, da bi se predao i okončao bježanje?

Monitorov dobro obaviješteni izvor tvrdi da je Kalić u Austriju doputovao iz Turske koja mu je bila najčešća baza za skrivanje tokom bijega.

,,Moguće da je njegova namjera da spasi suprugu od robije sada kada se očekuje izricanje presude. Brat se, kao što je poznato, branio neuračunljivošću. Da supruga ne bi otišla u zatvor, najlakši način je da Safet svu krivicu preuzme na sebe. Ovaj scenario nije nemoguć jer je poznato da je porodica njegova slaba tačka”, kaže ovaj izvor.

Mediji su prenijeli ono što je Monitor odavno napisao da Safet Kalić (45) ima više lažnih identiteta. Iz vrha Uprave policije je procurilo da je lažnih identiteta bilo šest. Da je tokom skrivanja koristio dva lažna kosovska pasoša, ali i falsifikovani dokument izdat u Hrvatskoj. Prema Monitorovim saznanjima imao je čak i litvanski pasoš.

Kada je uhapšen u Beču, kod sebe je imao kosovski pasoš na ime Rifata Murika (44) iz Lipljana. Portparol Kriminalističko-obavještajne službe Austrije Mario Hejl, Vijestima je rekao da su Kalića u ponedjeljak uhapsili agenti u popodnevnim časovima, na ulici u petom okrugu Beča. Portparol austrijske policijske službe nije želio da odgovori sa kim je Kalić bio za vrijeme hapšenja. On je naglasio da Kalić tokom hapšenja nije pružao nikakav otpor i da se sada nalazi u zatvoru Josefstadt, u užem centru Beča.

Ministar unutrašnjih poslova Raško Konjević izjavio je da će od Kalića zavisiti hoće li biti odmah izručen ili će se na to čekati nakon završetka ekstradicionog postupka. On je pojasnio da će o određivanju ekstradicionog pritvora najprije biti obaviješteno Ministarstvo pravde, koje će austrijskim kolegama poslati zamolnicu za izručenje. Poslije toga, rekao je, čeka se odluka Ministarstva pravde Austrije, pa će tek onda Interpol ući u proceduru ekstradicije.

Indikativno je, kako pišu i Vijesti, da je Kalić uhapšen baš pred izricanje presude za pranje novca, zbog čega je bio u bjekstvu. On u Beču može sačekati da vidi hoće li biti osuđen u bjelopoljskom Višem sudu, a potom nakon izručenja eventualno zatražiti novo suđenje jer mu se do sada sudilo u odsustvu.

Prema Monitorovom dobro obaviještenom izvoru, Safet Kalić je 2011. godine, kada su mu uhapšeni brat i supruga, izbjegao hapšenje tako što je malo prije toga otputovao iz Crne Gore, takođe uz pasoš jednog kosovskog državljanina. Taj dokument ima identifikacioni broj 2009682107 i izdat je na Kosovu. Da li je Kalić zloupotrijebio ovaj pasoš ili mu ga je vlasnik ustupio, ostaje da se vidi, i zbog toga se identitet vlasnika, koji je Monitoru poznat, za sada ne objavljuje.

,,S Kosova je avionom otišao za Tursku i smjestio se u svojoj kući na Bosforu. Znalo se i u koji kafić ide na jutarnju kafu. Vlasnica toga lokalna je njegova prezimenjakinja koja je odavno otišla u Tursku”, kaže Monitorov izvor.

Kada je to procurilo, odlučio je da pod lažnim identitetom ode za Njemačku. U Frankfurtu se skrivao uz pomoć jednog kosovskog Albanca, koji je prijatelj njegovog brata Mersudina. Taj mladić ima njemačka identifikaciona dokumenta, a Monitor je u posjedu faksimila njegovog pasoša. Poslije izvjesnog vremena njemačke obavještajne službe su mu ušle u trag, i tada je, o čemu je Monitor takođe pisao, bio najbliže hapšenju.

,,Poslije toga, put ga je ponovo doveo u Tursku i od tada, uz pomoć kriminalnih grupa sa kojima je sarađivao u švercu droge na avganistanskoj transverzali, utočište je nalazio u jednoj turskoj pokrajini u unutrašnjosti, u blizini granice Iraka i Sirije”, tvrdi Monitorov izvor.

Potjernica za Kalićem raspisana je 4. avgusta 2011. godine nakon što je specijalna tužiteljka Đurđina Ivanović krajem jula te godine uhapsila njegovog brata Mersudina Kalića i suprugu Aminu, zbog sumnje da su od 2005. do 2011. u Crnoj Gori oprali milione, koje su zaradili prodajom droge.

Specijalno tužilaštvo Kaliće tereti da su u periodu od 2006. do 2011. godine kroz finansijske transakcije u Crnoj Gori legalizovali veliku količinu novca sumnjivog porijekla. Navodno su samo preko Crnogorske komercijalne banke u Rožajama oprali više od sedam miliona gotovine. Tim novcem Kalići su plaćali rate za kredite koje su od te banke podigli preko svojih preduzeća, ali i plaćali dobavljače i novac prebacivali na privatne račune. To je vjerovatno samo djelić novca koji je legalizovan. Veći dio je ubačen u sistem preko privatizacije, kupovine nekretnina, trgovinom naftom i drugim robama.

Safet Kalić je pored stotina hiljada kvadrata u nekretninama, sa rodbinom poslovao preko razgranate mreže preduzeća. U registru Privrednog suda na njegovo se ime vode tri preduzeća – Daut&Daut, Eye Security i Tajson, na čijem je čelu njegova supruga Amina. Safet je povezan i sa rožajskim preduzećem M Petrol, koje su osnovali njegova sestra Mersada i zet Ernest Šabotić.

Kalić je u Rožajama razvijao biznis, iako su ga srpska i bosanska policija ranije označile kao jednog od glavnih narkobosova u regionu. Tako ga je označio srpski MUP još 2003. godine, tokom akcije Sablja, kada su se tamošnje vlasti nakon ubistva Zorana Đinđića obračunavale sa organizovanim kriminalom.

Safeta Kalića i u BiH povezuju sa trgovinom narkotika. U projektu koji su udruženo radili novinari istraživači iz regiona, Kalić se, i to je već objavljeno, uz Nasera Keljmendija, označava i kao jedan od partnera Darka Šarića. Da je u kumovskim vezama sa bratom Darka Šarića, Duškom, Safet je potvrdio pred sudom, tokom suđenja grupi čiji su pripadnici, prema optužnici, baš u njegovom stanu pripremali ubistvo Baranina Veselina Bujića.

U Crnoj Gori Kalić se pominjao kao bezbjednosno interesantna osoba, tako ga je vidjela i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB). Ona ga je prije nekoliko godina u jednom od svojih izvještaja, koji je procurio u javnost, tretirala kao pripadnika takozvanog rožajskog klana. Crnogorska policija i tužilaštvo ipak su čekali cijelu deceniju da bi krenuli u akciju.

Zgodno se prisjetiti: Monitor je u julu 2009. godine pisao o ,,video snimku svadbe Safeta Kalića” koji se, devet godina nakon vjenčanja (obavljenog 2000) pojavio na internetu. Na snimku se vidi kako kontroverzni Rožajac sa zvanicama, ispred svoje benzinske pumpe, ispaljuje na stotine hitaca iz automatskog oružja. ,,Pojedini kadrovi šenlučenja napravljeni su i iz kola sa rotacionim svijetlom”, bilježi Monitor uz konstataciju da svadbi prisustvuju poznata lica sa estrade (Severina Vučković), beogradskog podzemlja (Ljubiša Buha Čume, Darko Šarić) i dva funkcionera crnogorske javne i tajne policije (Zoran Lazović i Ljubiša Mijatović).

Naš nedjeljnik je takođe pisao da su po naređenju tadašnjeg visokog starješine javne policije Vuka Boškovića ,,patrole pokušale da obuzdaju pomahnitale svatove, ali im je to uspjelo tek iz drugog puta, pošto su ih Kalićevi prijatelji i gosti isprva ignorisali”. To dokumentovano krivično djelo, uprkos prisustvu policije, nikada nije procesuirano, niti je iko od izgrednika odgovarao za nedozvoljeno držanje automatskog oružja i izazivanje opšte opasnosti.

Novi kuriozitet. Nekadašnja Vrhovna državna tužiteljica Ranka Čarapić pokušala ja da državno nečinjenje opravda banalnom neistinom koja je, praktično, otkrivena istog dana kada je i izrečena. Čarapićka je, prije pet godina, izjavila da je pregledom dostavljenog video materijala konstatovala „silno pucanje, ali da je obeshrabrilo što se radi o snimku iz 1994. godine”. Pa je djelo, navodno, zastarjelo. Safet Kalić se, inače, vjenčao 2000.

Protok vremena nije omeo čelnike državnog tužilaštva da ,,na zub” uzmu one za koje su sumnjali da su objelodanili priču o Kaliću i njegovim svatovima. Tako je Uprava policije Crne Gore, po nalogu tužilaštva, u julu 2011. pozvala predstavnike MANS-a da pruže informacije „na okolnosti video zapisa Svadba Safeta Kalića na kojem se pojavljuju lica za koja policije više zemalja tvrde da su šefovi organizovanih kriminalnih grupa u Crnoj Gori, Srbiji, Kosovu i Bosni i Hercegovini, zajedno sa visokim funkcionerima crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost”. Potom su čelnici ove NVO otišli na informativni razgovor.

Za to vrijeme je Kalić, kao persona od ugleda, od Monitora potraživao 30.000 eura na ime ,,nematerijalne štete” zbog tekstova koji su – pozivajući se na policijska dokumenta iz zemlje i okruženja – Safeta Kalića smještala u centar balkanske trgovine heroinom. I tek je početkom oktobra, nekoliko dana pred Kalićevo hapšenje nakon trogodišnjeg bjeksta, u Podgorici izrečena pravosnažna presuda kojom je Monitor oslobođen optužbi da je oklevetao Safeta Kalića. Sumnjamo, ipak, da ćemo od tužioca (koji je u međuvremenu postao optuženi) uspjeti da naplatimo 1.900 eura na ime priznatih sudskih troškova.

Uglavnom, kako je u procesu koji je vodio protiv Monitora tvrdio, Kalić je početni kapital od 160 hiljada maraka, navodno, zaradio baveći se statistikom u Njemačkoj. Novac je, kaže, potom uložio u hotelijerstvo na opustošenom sjeveru Crne Gore i postao milioner. Samo crnogorskim zvaničnicima to nije bilo čudno. Iako bi, maker neki od njih, iz vlastitog iskustva trebalo da znaju kako je teško oploditi novac uložen u turističke objekte na sjeveru zemlje.

A Kalić je preuzeo u posjed cijeli jedan grad i okolinu.

Porodičnu imperiju u Rožajama počeo je da pravi najprije izgradnjom velelepne benzinske pumpe M petrol, sa svim pratećim sadržajima, i kancelarijom-kabinetom, dostojnom predsjedničkih rezidencija. Nekoliko godina je ostalo na tome, a onda su značajnija ulaganja krenula kupovinom HTP Turjak, upravo posredstvom firme M petrol. Ova firma, koja je do tog trenutka imala 36 radnika, počela je naglo da se širi, a Kalići da obilatije ulažu novac u svoj grad.

Nikao je velelepan hotel. Obnovljeni su još neki ugostiteljski objekti ovog preduzeća. Radovi nijesu baš išli po planu kada se radilo o rekonstrukciji drugog hotela na Turjaku, ali je zato na prostoru bivšeg hotelskog parkinga u gradu nikla porodična stambena zgrada Kalića, koja po glamuroznosti mora upasti u oči.

Porijeklo novca kojim se sve to radilo, niko godinama nije pominjao. Safet je obilato pomagao političke kampanje Demokratske partije socijalista i tada je ta partija glatko dobijala izbore u tom gradu. Kalićev novac DPS-u očigledno nije bio mrzan. Hotel Rožaje je otvorio tadašnji ministar turizma Predrag Nenezić.

U gradu, koji je ubrzano propadao usljed pljačkaških privatizacija privrednih preduzeća, odjednom su ostale da rade samo Kalićeve firme. Tu se uhljebilo pedeset porodica. Kalić je postao glavni poslodavac u gradu na Ibru. I glavni dobrotvor. Davao je, što se kaže, i za džamiju i za crkvu. Tako su Kalići ušli u socijalnu sferu, u stilu velikih mafijaša.

Malo je ljudi koji će u Rožajama javno progovoriti o tome kako je milione zgrnuo dobroćudni i u svom gradu veoma mirni i tihi Safet Kalić. Slično je bilo i sa pljevaljskom braćom Šarić. Ti fini momci, su savršen sistemski proizvod. Ogledalo vlasti i slomljenog društva.

Kolekcionar

Safet Kalić je bio kolekcionar oružja. U Crnoj Gori je posjedovao četiri skupocjena pištolja i lovački karabin. Njegov omiljeni pištolj je bio jeriho, devet milimetara, izraelske proizvodnje. ,,Kalić je bio i u posjedu kolta smit venson, zatim pištolja bereta 9 mm, kao i rugera 357 – magnum. Imao je i lovački karabin Crvena zastava, tipa vinčester”, tvrdi naš izvor, navodeći precizne serijske brojeve svih pištolja i karabina. Osim za kolt, Kalić je imao dozvolu od crnogorske policije za svo drugo pomenuto oružje.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

MLADIĆ I MI: Tek kad ustanemo vidjećemo koliko smo padali

Objavljeno prije

4 dana

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa.  Iz te političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih, eto većine i u sadašnjem parlamentu

 

 

Vijest da je Ratko Mladić umro u pritvorskoj jedinici u Hagu, gdje je izdržavao kaznu doživotnog zatvora, dala je povod za novi krug podsjećanja na vrijeme krvavog raspada SFR Jugoslavije i nove/stare interpretacije događaja iz tog doba.

Istorijske činjenice su neosporne: Nekadašnji general JNA, komandant vojske  tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine  dugogodišnji bjegunac od sučeljavanja s pravdom, Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine širom BiH.  Presudu je izrekao Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, pravni nasljednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Utvrđeno je da je Mladić bio ključni pokretač i komandant operacije u Srebrenici u kojoj je sistematski pogubljeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Dokazi su pokazali da je Mladić lično koordinirao snage VRS-a, prisustvovao odvajanju muškaraca od žena i djece u Potočarima te direktno izdao naredbe za masovne egzekucije na više lokacija. Tijela ubijenih potom su, u više navrata, iskopavana i prenošena u nove tajne masovne grobnice, kako bi se priječilo njihovo otkrivanje i prikupljanje dokaza o razmjerama zločina. Presudom je taj zločin definisan kao genocid, s ciljem uništenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Pod direktnom komandom Ratka Mladića provođena je trogodišnja kampanja opsade i terora nad stanovništvom Sarajeva. Grad je bio u potpunoj blokadi 1.425 dana, a njegovi stanovnici izloženi svakodnevnim neselektivnim snajperskim i artiljerijskim napadima. Tokom opsade Sarajeva ubijeno je više od 11.000 civila, među njima i 1.601 dijete. Mladić je proglašen krivim za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je Sud utvrdio da je primarni cilj ovih napada bio utjerivanje straha.

Jedina tačka optužnice po kojoj je oslobođen, teretila je Mladića za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u šest BiH opština tokom 1992. godine: Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici. Sudsko vijeće je potvrdilo da su na tim područjima počinjeni masovni progon, istrijebljenja, ubistva i mučenja u logorima pod kontrolom vojske RS (Omarska, Keraterma, Trnopolja…), ali su sudije većinom glasova zaključile da prikupljeni dokazi nisu dovoljni da bi se dokazalo krivično djelo genocida.

Suđenje Mladiću dalo je obilje materijala za praćenje transformacije oficira JNA u zlikovca nepojmljivih razmjera.

Početkom ratnog raspada SFRJ sredinom 1991. godine, potpukovnik Mladić je iz Prištine prekomandovan za komandanta 9. (kninskog) korpusa JNA. Tamo je komandovao jedinicama regularne vojske i srpskih paramilicija tokom borbi na prostoru Krajine i dijelu Dalmacije koju je bezuspiješno pokušavao zauzeti.

U jednom od dokumenata prezentovanih tokom suđenja, Mladić pregovaračima hrvatske strane najavljuje „uništenje Zadra, a zatim uništenje ostalih gradova“ na tom dijelu hrvatskog primorja, ukoliko se ne ispune njegovi uslovi. U presretnutom (snimljenom) razgovoru sa pregovaračima iz Šibenika, u septembru 1991., Mladić prijeti: „Sve što je starije od 10 i mlađe od 75 godina nastradaće u Šibeniku i nećemo ostaviti nijednu kuću da stoji.“

Ispuniće gotovo identične prijetnje, četiri godine kasnije, u Srebrenici. U međuvremenu, u martu 1992., Mladić je iz Knina prekomandovan u Sarajevo gdje je, po naređenju tadašnjeg načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića, postavljen za komandanta 2. vojne oblasti JNA. Dva mjeseca kasnije, na prijedlog Radovana Karadžića, skupština RS postavlja ga za komandanta Glavnog štaba vojske RS.

„Mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin (Momčilo) Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid”, čudio se tada Mladić pred ciljevima projekta etničkog čišćenja srpskog dijela BiH.

Ali je prihvatio postavljenje. I cilj. Na tom položaju ostao je do 1996. godine, nakon čega se dao u bijeg i skrivao od  optužnice Tužilaštva u Hagu. Aktivni oficir Vojske SRJ ostaje do februara 2001. godine, kada je penzionisan ukazom tadašnjeg predsjednika te države Vojislava Koštunice. Uhapšen je tek deset godina kasnije, u kući rođaka u selu Lazarevo blizu Zrenjanina. Selo je, potom, preimenovano u Mandićevo.

Sarajlije su ga upamtile po pokušaju  da ih „raspameti“ neprekidnim  granatiranjem . Tokom suđenja isplivala je još mračnija Mladićeva strana. „Kad god prolazim pored Sarajeva, usput nekoga ubijem…“, hvali se u saputnikovu kameru (kanadski Srbin Milan Lešić), u avgustu 1993. „Idem, razbijam Turke, ko ih jebe!“

Početkom naredne godine, na sjednici Skupštine RS, objašnjava da „neprijatelj sa kojim se suočavamo svakim danom postaje jači… Moja briga je da oni nestanu potpuno“. Genocidu se više nije čudio.

A onda, tri mjeseca pred početak pregovora u Dejtonu kojima je okončan rat u BiH, vojska RS zauzima „sigurnu zonu UN-a“. Mladić kaže: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika, poklanjamo srpskom narodu Srebrenicu. I napokon je došlo vrijeme da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.“

Počinje višednevni pokolj koji će imati mjesto u svakoj enciklopediji zločina i beščašča.

Srbija i ovih dana,  masovno slavi Ratka Mladića kao svog heroja. Ni mi nemamo vremena da čekamo istoriju  da se odredi prema načinu na koji  djelovi  crnogorskog  društva pamte i predstavljaju njegov lik i djelo.

“Upravo sam Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića”, objavio je na mreži X predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, neposredno po prispjeću vijesti o smrti osuđenog ratnog zločinca.

Milan Knežević, poslanik i predsjednik DNP koja je, zvanično, i dalje u koaliciji sa Mandićevom NSD, potrudio se više. On je na istoj društvenoj mreži,  uz Mladićevu fotografiju, objavio prigodan stihoklep: „Slava je vječna, a patnja je kratka, svaka srpska kuća ima jednog Ratka“.  Hvalospjev zlikovcu ili teška uvreda izrečena na račun Srba isključivo po osnovu njihove nacionalne pripadnosti?

Metodije Ostojić, jedan od dvojice mitropolita SPC koji trenutno službuju u Crnoj Gori smrt Ratka Mladića iskoristio je za žestok napad na neprijatelje svog svetonazora. Narod je, veli Metodije, u Mladiću prepoznao „ne samo velikog Srbina i čovjeka vrijednog poštovanja, nego i sve one divne i svete odlike svetih srpskih ratnika i vitezova…“. A zlo je na onoj drugoj strani. „Vidjeli smo da ga je ovaj bijeli svijet sudio i osudio. Ne njega da osudi, nego cjelokupni srpski rod… Da nas slome i pogaze. Pa da kao i oni služimo tami, mraku, ništavilu, smrti i prolaznosti.“

Zato će  general Ratko, uvjeravao je Metodije Ostojić vjernike na liturgiji u Pivskom manastiru, naći svoje mjesto među svetim srpskim vitezovima.

Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš priskočio je da pritvrdi.  „Vječne slave besmrtnom srpskom generalu“, stoji u njegovoj čitulji. „Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale“.

Bilo je još toga. Bilo je i više onih koji su Ratka Mladića, nakon vijesti o njegovoj smrti, pokušali staviti u adekvatan istorijsko-civilizacijski kontekst.

Prema Krivičnom zakoniku Crne Gore, onaj ko javno odobrava, negira ili umanjuje težinu ratnih zločina/genocida može biti kažnjen višegodišnjom zatvorskom kaznom. Zakon nije potpuno precizan da li veličenje presuđenih zločinaca predstavlja oblik negacije njihovih zlodjela.

Iz Tužilaštva je saopšteno da oni „prat i ocjenjuju“ da li u radnjama ,,bilo kojih lica” postoje obilježja krivičnog djela. ,,Ukoliko (Tužilaštvo) ocijeni da je potrebno formirati predmet povodom bilo kojeg slučaja, javnost će biti blagovremeno obaviještena”, stoji u odgovoru na novinarski upit. Do obećanog blagovremenog obavještenja ostaće tajna šta Tužilaštvo tačno prati u, recimo, poeziji M.K. ili čitulji D.V. Ako ne pokušavaju da izvagaju intenzitet uznemirenja javnosti do koga, po slovu zakona, mora doći kako bi pomenuto krivično djelo bilo procesuirano.

Ovdašnju javnost, poznato je (ni)je lako uznemiriti podsjećanjem na zločine poslednjeg rata. Zavisno od toga jesu li počinioci, odnosno žrtve, naši ili njihovi. To je jedan od kontinuiteta podjela u Crnoj Gori.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se nestalim spomenikom zlikovca iz Drugog svjetskog rata Pavla Đurišića. Još ga nijesu našli. Dijelili smo se prije i poslije 30. avgusta 2020, skoro kao prije i nakon 21. maja 2006. Ili tokom NATO bombardovanja 1999. godine. Bez kvi, srećom.

Mnogi će reći kako je temelj tih podjela udaren baš tokom raspada Jugoslavije i ratova u Hrvatskoj i BiH. Od Dubrovnika i Vukovara do Sarajeva i Srebrenice dio Crne Gore tražio je i borio se za mir. A drugi, tada brojčano ubjedljiva većina, pomagao pokušaj realizacije velikosrpskog projekta. Onoliko i onako kako je ko mogao: neko s puškom u ruci, neko novcem iz tranzitnih poslova, a poneko ratnohuškačkim  govorima iz parlamenta.

Nekadašnji DPS i Narodna stranka nadmetali su se tih ratnih godina u izlivima patriotskog zanosa i bijesa.  Sve najavljujući neminovnu pobjedu nad austrugarskim konjušarima, turcima, ustašama i balijama… Ubrajajući među te  neprijatelje  neistomišljenike sa crnogorskim nacionalnim ili državotvornim predznakom.  Iz  velikodržavne političke matice iznjedreni su današnji DPS i SNP (Demokrate, DNP) dok je NSD jedna od preživjelih frakcija Narodne stranke. Saberemo li ih sve skupa, eto većine i u sadašnjem parlamentu.

Neki su, u međuvremenu promijenili stranu, drugi nijesu. Konačno, ima i navodno neopredijeljenih, a spremnih da u svakoj podjeli moći budu na pobjedničkoj strani.

Među poklonicima zaostavštine Ratka Mladića, najveću pažnju zavrjeđuje gest Andrije Mandića. Isticanjem svog saučešća predsjednik parlamenta pokušao je ubijediti sljedbenike da ga vlast nije promjenila. Ni omekšala. Ni nedjelju dana nakon gesta koji je naišao na brojne osude domaće javnosti, opozicije ali i evropskih političara, Mandiću je u pomoć pokušao priskočiti partijski kolega Budimir Aleksić. „Izjaviti saučešće onima koji su izgubili bližnjeg nije pitanje političkog opredjeljenja niti bilo kakve kalkulacije, već duboko ukorijenjen čin čovječnosti i tradicije ljudi u Crnoj Gori“, rekao je potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama, u očiglednom pokušaju sanacije nastale štete. Čisti humanizam.

Mandića je najmanje strah DPS-ove inicijative za njegov opoziv. Čak i da ga smijene, on bi tu smjenu veoma lako investirao  u  prezbornoj kampanji na vanrednim izborima.

Zato će slučaj Mandić (Mladić) u realnom svijetu  poslužiti za pozicioniranje u susret izborima zakazanim za naredno ljeto. Crna Gora će nastaviti da živi sa svojim i tuđim demonima. Tek uz mnogo dodatnog truda, njihova snaga će slabiti.  Do dana kada ovdašnja djeca ne budu tražila odgovor od roditelja – zašto je većinska, službena  Crna Gora,  dok je ubijana Srebrenica bila saveznica Ratka Mladića? I šta su oni tada radili?

Tek kad ustanemo,  vidjećemo koliko smo padali.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USTAVNE PROMJENE ZA EU ŠTRIK: Popravljaćemo kad uđemo u Evropu

Objavljeno prije

2 sedmice

na

29 Augusta, 2026

Objavio:

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili povjerenom važnom poslu. Stekao se utisak da su ustavne amandmane usvojili radi forme, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi

 

 

Državni parlament je 24. avgusta usvojio ustavne amandmane XVII do XXI. Glasalo je 68 poslanika, bez glasova protiv. Usvojen je i Ustavni zakon za sprovođenje amandmana. Otud zaključak kako je Crna Gora, izmjenama Ustava, uradila ono što se od nje godinama tražilo iz Brisela i Strazbura: usvojena je nova formula za izbor članova Sudskog i Tužilačkog savjeta uz manje neposrednog uticaja izvršne i zakonodavne vlasti na sudsku samoupravu.

Na prvi pogled, bila je to jedna, jedinstvena, ustavna reforma.

Sudski i Tužilački savjet našli su se u istom ustavnom paketu, pred istim parlamentom i pod istim evropskim zahtjevom. Amandman XVII, na primjer, propisuje isti parlamentarni prag za izbor četiri člana jednog i četiri člana drugog savjeta iz reda uglednih pravnika: dvotrećinska, odnosno, u drugom krugu glasanja tropetinska većina svih poslanika. Tu se sličnost uglavnom završava. A prije detalja, vrijedi podsjetiti zašto je, uopšte, došlo do izmjena Ustava Crne Gore.

U obrazloženju Vladinog predloga ustavnih amandmana iz februara ove godine piše da je EU, još u junu 2024, zatražila od Crne Gore izmjenu Ustava u vezi sa sastavom i postupkom imenovanja Sudskog i Tužilačkog savjeta. Kod Sudskog savjeta evropski zahtjev bio je naročito konkretan. U Vladinom obrazloženju citira se preporuka GRECO-a (antikorupcijsko tijelo koje je 1999. osnovao Savjet Evrope) da se ukine članstvo ministra pravde po službenoj dužnosti i obezbijedi da najmanje polovina Sudskog savjeta bude sastavljena od sudija koje biraju njihove kolege.

Vlada citira i preporuku da predsjedavajuću funkciju u Sudskom savjetu obavlja jedan od tih sudija. Ali, njen prijedlog usvojen u parlamentu nije u potpunosti saglasan sa navedenim. Kod rješenja za predsjedavajućeg Sudskog savjeta otišlo se  u drugom smjeru. Prema novim ustavnim rješenjima predsjednika tog tijela biraju članovi Savjeta među onim kolegama koji nijesu nosioci sudijske funkcije. Dvotrećinskom većinom.

U Tužilačkom savjetu zadržan je postojeći model prema kome je Vrhovni državni tužilac, po slovu Ustava, automatski član i predsjedavajući tog Savjeta. Dakle, predsjedavanje VDT Tužilačkim savjetom nije stvar odluke njegovih članova, kao u slučaju Sudskog, nego Ustavna norma.

Očigledno, autori amandmana nijesu napravili jedan model funkcionisanja dva pravosudna savjeta, nego su se odlučili za dva bitno različita rješenja. Samo po sebi to ne mora biti greška. Sudija i tužilac nijesu na identičnim finkcijama, sud i tužilaštvo nemaju isti položaj u sistemu vlasti, a nezavisnost suda nije isto što i samostalnost državnog tužilaštva…

Problem je što smo ostali uskraćeni za obrazloženje takvog pristupa. Istovremeno, Vlada kao predlagač ustavnih amandmana i parlament koji ih je usvojio potpuno su ignorisali prijedloge i primjedbe pristigle tokom (formalne) javne rasprave.

Bez odgovora ostalo je pitanje zbog čega su razlike baš ove i ovakve: Sudski savjet bira svog predsjednika izvan sudijske profesije dok Tužilačkim savjetom, kao i do sada, predsjedava VDT; Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, ali Ministarstvo delegira svog predstavnika u Tužilačkom savjetu; Predstavnik advokata/Advokatske komore je u jednom savjetu (sudskom) izostavljen iz sastava, dok je u drugom imperativno predviđen. Nevladin sektor dobija mjesto u Tužilačkom savjetu, ali ne i u Sudskom… Savjeti imaju i različit broj članova, dok njihov sastav proglašavaju nosioci različitih državnih funkcija – predsjednik države, odnosno, predsjednik parlamenta.

Samo su kriterijumi za izbor „uglednih pravnika“ koji ulaze u sastav dva savjeta – po različitim procedurama – jednako neprecizni i podložni volji parlamentarne većine koja treba da izabere/potvrdi njihovo članstvo. Ustavni odbor se oglušio i o zahtjeve da se definicija uglednog pravnika precizira i/ili normira, dok prethodno iskustvo uči da to nije previd nego smišljena odluka. Ona poslanicima daje mogućnost da u međusobnim pregovorima i dogovorima „trguju“ onima koji su, po njihovim partijskim ili ličnim kriterijumima, (ne)podobni za članstvo u savjetima. Često ne mareći za njihov profesionalni i lični ugled.

Prema novim ustavnim amandmanima, Sudski savjet dobija jasnu profesionalnu većinu. Amandman XVIII propisuje da Sudski savjet ima predsjednika i devet članova (ukupno 10 članova, što omogućava glasanje 5:5). Članovi Sudskog savjeta su predsjednik Vrhovnog suda po službenoj dužnosti, pet sudija koje bira i razrješava Konferencija sudija „vodeći računa o ravnomjernoj zastupljenosti sudova i sudija“ (predsjednici sudova, osim Vrhovnog, ne mogu biti članovi Savjeta); četiri ugledna pravnika koje bira i razrješava Skupština na prijedlog nadležnog radnog tijela, „po raspisanom javnom pozivu“. Sastav Sudskog savjeta proglašava predsjednik države.

Matematika je jasna: od deset ljudi koji će da sjede u Savjetu, šest dolazi iz sudijske profesije. Predsjednik Vrhovnog suda i pet sudija koje biraju njihove kolege. Tako profesionalni (sudijski) blok ima većinu. Međutim, predsjednik Savjeta bira se iz reda članova koje je imenovao državni parlament. On ima odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda pri donošenju bilo koje odluke.

Djeluje da je ovim rješenjem uspostavljena ravnoteža između (EU) zahtjeva da sudije biraju makar polovinu članova Sudskog savjeta, ali da se taj Savjet ne pretvori u zatvoreno cehovsko tijelo. Praksa će pokazati da li je pronađena prava mjera te ravnoteže.

Amandman XIX propisuje da ministar pravde više nije član Sudskog savjeta. To je izmjena koju su GRECO i Venecijanska komisija godinama tražili.Venecijanska komisija je još 2022. upozorila da članstvo ministra pravde ne mora automatski ugroziti nezavisnost Sudskog savjeta, ali je naglasila da izvršna vlast ne smije preko njega, kao člana po službenoj dužnosti, dobiti mogućnost da dominira Savjetom. Kao dodatna primjedba navedeno je da ministar ne bi trebalo da učestvuje u odlučivanju o disciplinskim mjerama protiv sudija.

Kod Tužilačkog savjeta imamo bitno drugačiji pristup. Amandman XX zadržava Tužilački savjet kao tijelo sa predsjednikom i deset članova. Uz broj članova, i njegov sastav je bitno drugačiji od Sudskog savjeta.

U Tužilačkom savjetu su VDT, kao predsjednik Savjeta; pet državnih tužilaca koje bira i razrješava Konferencija državnih tužilaca; dva ugledna pravnika koji nijesu advokati, koje bira Skupština; jedan ugledni pravnik kao predstavnik nevladinih organizacija, kojeg bira Skupština; jedan ugledni pravnik iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore Crne Gore i jedan član kojeg imenuje ministar pravde iz reda zaposlenih u Ministarstvu pravde. Sastav Tužilačkog savjeta proglašava predsjednik Skupštine.

Ponovo matematika. Pet profesionalnih tužilaca. Pet članova koji nijesu tužioci. I VDT, kao predsjednik Savjeta. Ovdje nema neriješenog ishoda. Odlučujući glas, u slučaju ravnoteže članova koje su birali zakonodavna i izvršna vlast i onih koji u Savjet dolaze po osnovu podrške kolega iz tužilaštva mogao bi imati Vrhovni državni tužilac. To nameće makar dvije dileme.

Prva, zašto u Tužilačkom savjetu nije razdvojeno rukovođenje od upravljanja institicijom/sistemom, kao što je to urađeno u slučaju Sudskog savjeta. I druga: koju stranu i interese u Tužilačkom savjetu zastupa VDT? Onih kojima hijerarhijski komanduje sljedstveno ustrojstvu tužilačke organizacije, ili onih koji su ga izabrali (parlament) i imaju posljednju riječ u slučaju njegovog razrješenja.

Iz opozicije tvrde da bi se sa tom dilemom mogli suočiti već tokom kampanje za naredne parlamentarne izbore. Pošto se, navodno, razrađuju i predizborni scenariji u kojima bi državno tužilaštvo i SDT mogli imati neuobičajeno značajnu ulogu.

Dalje, za razliku od uglednih pravnika koje parlament bira u Sudski savjet, pet članova Tužilačkog savjeta bira se po osnovu puno preciznije profesionalne/političke legitimacije. Makar što se predlagača tiče.

Ministar pravde nije član Tužilačkog savjeta ali izvršna vlast ima svog predstavnika u tom tijelu. I ovo je vrlo jasna razlika u odnosu na Sudski savjet. U Tužilačkom savjetu, novi Ustav izričito rezerviše jedno mjesto za uglednog pravnika iz reda advokata, kojeg bira Skupština na predlog Advokatske komore. U Sudskom savjetu takvog mjesta nema.

Stvar postaje zanimljivija ako se ima u vidu da advokatura predstavlja profesiju koja neposredno učestvuje u krivičnim postupcima, ali istovremeno nije dio državnog tužilaštva nego su njihovi interesi, na neki način, sukobljeni.

Da li se postupalo po rezonu da tužilaštvu, preko Savjeta, treba ponuditi i drugačiju profesionalnu perspektivu, ili je u pitanju mogućnost neke vrste „profesionalnog nadzora“ od druge strane? Zašto sličan model nije primijenjen i na Sudski savjet? Odgovore nijesmo čuli tokom predlaganja i usvajanja ustavnih amandmana.

Kroz prijedloge dostavljene tokom javne rasprave, dobili smo niz inicijativa o modelima izbora članova dva savjeta koje su predstavnici zakonodavne vlasti ignorisali. Na primjer, da se u Tužilačkom savjetu nađe i predstavnik sudijske organizacije, po istom modelu po kome je ta mogućnost data Advokatskoj komori. Ubjedljivo zvuči argument da bi to moglo doprinijeti boljoj međusobnoj saradnji na zajedničkom poslu koji obavljaju u javnom interesu.

Eventualni kontraargumenti sačekaće neku drugu priliku. Kao i rasprava na temu da li je usvojenim ustavnim amandmanima zakonodavna vlast izdigla Tužilaštvo (ili makar VDT-a) u neformalnu ali moćnu četvrtu granu vlasti.

Četvrta grana vlasti nije pravna kategorija, ali se tim izrazom pokušava opisati organ koji može pokrenuti državni aparat protiv pojedinca, snažno uticati na političke procese i istovremeno ostati zaštićen od neposredne političke kontrole, kaže Boris Marić. On smatra da ravnotežu treba tražiti u sistemu u kome tužilac „ne prima političke naredbe, ali daje profesionalne odgovore i snosi posljedice za nepostupanje, selektivnost i teške propuste”. O mjestu VDT u Tužilačkom savjetu naš sagovornik kaže: „Ako VDT strahuje od Savjeta dok radi svoj posao, nema samostalnosti. Ako Savjet ne može ništa kada VDT svoj posao ne radi, nema odgovornosti”.

Zvaničnici izvršne i zakonodavne vlasti nijesu ubijedili javnost da su s dovoljno pažnje pristupili važnom poslu koji im je bio povjeren. Stekao se utisak da su usvajanje ustavnih amandmana odradili forme radi, vođeni idejom kako nije u pitanju greška koju naknadno ne mogu popraviti. Ako i kada im se to opet naredi.

A nove ustavne promjene već su najavljene za septembar. Vidjeli su da je lako.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POŽARI KAO GLOBALNA PRIJETNJA: Crna Gora i dalje nespremna

Objavljeno prije

3 sedmice

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane

 

 

Požari koji su buknuli u avgustu opet su otvorili pitanje o sposobnosti države da se nosi sa ovim stalnim rizikom i prijetnjom sa kojom se suočavamo svakog ljeta.

Zbog velikog požara koji je buktio između Baošića i Bijele, preventivno je evakuisano nekoliko desetina mještana i turista. Ova dva naselja su ostala bez struje i vode, a vatrena stihija je ugrožavala i kuće koje su odbranjene zahvaljujući požrtvovanosti vatrogasaca. U višednevnom gašenju požara učestvovale su kompletne vazduhoplovne snage Crne Gore (avioni MUP-a i helikopteri Vojske), lokalne službe zaštite, brojna dobrovoljna vatrogasna društva iz Boke, ekipe iz Podgorice, Nikšića i Bara, kao i vatrogasci koji su došli u pomoć iz Trebinja.

Stihiju su političari i funkcioneri Demokrata iskoristili i da se promotivno slikaju, a ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović je poljupcem u ruku mitropolita Joanikija koji je došao da pruži „duhovnu pomoć“, izazvao raspravu o sekularnosti države.

Zvanični stav vlasti je da je Crna Gora ušla u požarnu sezonu spremnija nego ikada ranije. Zaista, za razliku od proteklih godina, MUP je uspio da osposobi sva tri protipožarna aviona tipa Air Tractor. Vlada je za ovu požarnu sezonu uspjela da obezbijedi zakup aviona Antonov, čime su ukupni kapaciteti za gašenje iz vazduha podignuti na 17 tona vode u jednom naletu, što je četiri puta više nego prošle godine.

Ipak, uprkos boljoj pripremi, podaci Evropskog sistema za informisanje o šumskim požarima (EFFIS) pokazuju da je do avgusta u Crnoj Gori vatrom već progutano blizu 10.000 hektara zemljišta. A glavni požarni udar krenuo je ovog mjeseca.

Podsjetimo da je premijer Crne Gore Milojko Spajić u avgustu 2024. godine najavio da će vlada pronaći sredstva za kupovinu makar jednog kanadera, procijenjenog na oko 50 miliona eura, kako bi se riješio višedecenijski problem sa požarima. Ta sredstva još uvijek nijesu nađena, pa se Vlada ove godine opredijelila za privremenu mjeru – zakup vazduhoplova tokom tri mjeseca. Zakup aviona Antonov traje do kraja avgusta.

O strateškom promišljanju govori i podatak da je Vlada informaciju o potrebi nabavke dva višenamjenska aviona i dva višenamjenska helikoptera usvojila tek u junu, kada je ljetnja sezona već počela.
U tom dokumentu se potreba za novim vazduhoplovima obrazlaže, između ostalog, sve izraženijim posljedicama klimatskih promjena, učestalijim i intenzivnijim požarnim sezonama i potrebom da Crna Gora poveća sposobnost reagovanja u vanrednim situacijama.

Da je povećanje sposobnosti neophodno govore nam i iskustva iz regiona. Tako su Hrvatska i Srbija, koje su tokom prošle godine pomagale Crnoj Gori u gašenju požara, ove godine pogođene požarima velikih razmjera.

Najteža situacija zadesila je Dalmaciju, posebno turističko mjesto Omiš, gdje je u velikom požaru jedna osoba izgubila život, a 14 ljudi je hospitalizovano (od kojih 10 na intenzivnoj njezi). Izgorjelo je preko 70 kuća, preko 100 vozila i 50 plovila, a oko 2.000 ljudi je preventivno evakuisano. Apokaliptične slike iz Omiša prikazivale su ljude koji su spas od vatre tražili u moru, odakle su ih kasnije izvlačili mještani barkama.

„Temeljni uzroci pojačane ranjivosti Hrvatske na požare nalaze se u političkoj indolentnosti spram javnog interesa i tretmanu prostora dominantno kao komercijalnog resursa“, analiziraju odgovor na požare hrvatski mediji.

U Srbiji je samo u jednom avgustovskom danu zabilježeno 178 požara. U tri opštine je proglašena vanredna situacija, a borba sa vatrenom stihijom se danima vodi u Delibarskoj pješćari.

Slično je i u ostatku Evrope, u kojoj se pejzaž, nakon nekoliko uzastopnih toplotnih talasa, pretvorio u ¥lako zapaljivo gorivo“, konstatuju stručnjaci. Najteže pogođena zemlja u EU je Španija, gdje je u gašenju požara život izgubio jedan vojnik. Dvoje ljudi je poginulo u požarima na grčkim ostrvima, na Halkidikiju stotine turista je evakuisaniso čamcima direktno sa plaža. Francuska bilježi najgoru godinu od 2012. godine. Megapožari su uništili stotine kuća i natjerali preko 200.000 stanovnika i turista na evakuaciju. Belgija se danima bori sa najvećim šumskim požarom u posljednjih sto godina u jednom od svojih prirodnih rezervata.

Najveće žarište na planeti je Afrika u kojoj je ove godine zabilježeno preko 50 odsto svih spaljenih površina na Zemlji. Kanada i SAD se suočavaju sa dugotrajnom sušom i „vatrenim olujama“, a službe za zaštitu sa nedostatkom ljudstva i vatrogasaca na terenu za gašenje megapožara.

A da će svake godine biti još gore upozorio je nedavno austrijski meteorolog i stručnjak za klimatske promjene Andreas Jager. Njegovu analizu, koja je šokirala austrijsku i evropsku javnost, brzo su prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji. Njegova procjena da preživljavamo vjerovatno najhladnije ljeto u naredna tri vijeka zvuči nevjerovatno na prvi pogled, ali prema riječima ovog stručnjaka, to je surova fizička realnost koja nas tek čeka u decenijama pred nama. Pozivajući se na  naučna fakta, Jager je poručio zabrinutoj javnosti: „Klimatske promjene nisu nikakva izmišljotina, niti politička platforma, već čista, tvrdokorna fizika!“

Jagerovoj procjeni naruku ide statistika: podaci Evropskog informacionog sistema za šumske požare (EFFIS) pokazuju da je od početka ove godine do 13. avgusta u Evropskoj uniji izgorjelo 568.415 hektara, što je površina veća od Luksemburga.

Vjerovali ili ne u efekat staklene bašte i zagrijavanje planete, svake godine svjedočimo toplotnim talasima koji su ljeti sve duži, snijega je na planinama zimi sve manje, sniježni period tokom godine skraćen je za čak 22 dana u Evropi, vodostaji su niži a požari redovni.

Pariski sporazum imao je za cilj da emisiju CO2 smanji tako da srednja globalna temperatura do kraja 21. vijeka ne poraste za više od 1,5 stepeni u odnosu na predindustrijski period. Aktuelni podaci govore da je srednja globalna temperatura površine Zemlje već porasla između 1,2 i 1,3 stepena, dok su se kopnene vode zagrijale znatno više. U Evropi se ove godine bilježe rekordno niski vodostaji velikih rijeka i jezera.

Prema podacima Svjetske meteorološke organizacije (WMO), ekstremno topli periodi koji su se prije industrijske revolucije događali jednom u 50 godina, danas su pet puta češći. Podaci Američke agencije za zaštitu životne sredine (EPA) pokazuju da su gradovi tokom 60-ih godina 20. vijeka bilježili prosječno dva toplotna talasa godišnje, dok taj prosjek danas iznosi više od šest talasa godišnje. Sezona visokih temperatura produžena je više od 40 dana u odnosu na ranije decenije. U Južnoj Evropi tako temperature sve češće prelaze 40 stepeni. Dosadašnji evropski rekord zabilježen je na Siciliji 2021. godine sa temperaturom 48,8 stepeni. U djelovima Sjeverne Amerike, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ljetnje temperature prelaze 50 podiok.

Istraživanja govore da toplotni talasi u Evropi godišnje uzorkuju preko 50.000 smrtnih slučajeva. Samo tokom 2022. godine materijalna šteta povezana sa toplotnim talasima i sušom u Evropi procijenjena je na preko 40 milijardi eura. Ekstremni vremenski i klimatski događaji prouzrokovali su u EU ekonomske gubitke procijenjene na 822 milijarde eura između 1980. i 2024. godine, prema podacima Evropske agencije za životnu sredinu, pri čemu je četvrtina te štete nastala samo u posljednje četiri godine.

U Briselu se zbog toga razmišlja u pravcu redovnih rashoda zbog katastrofa, u odnosu na dosadašnji stav da su prirodne nepogode skupi jednokratni udari na budžet. Portparol Evropske komisije rekao je da izvršna vlast EU razmatra načine za rješavanje problema nedovoljne osiguravajuće zaštite od klimatskih rizika, u okviru paketa mjera koji bi trebalo da bude usvojen do kraja ove godine.

Prevencijom, nadgledanjem i brigom koja traje tokom cijele godine kao najuspješniji sistemi u borbi protiv požara smatraju se oni uspostavljeni u Finskoj i Australiji. Stručnjaci upozoravaju da ako želimo da izgradimo održiv sistem upravljanja rizikom od požara u Crnoj Goru, nije dovoljno da govorimo samo o nabavci vazduhoplova i vatrogasnih vozila, jer se oni aktiviraju kada vatra već nastane.

„Izgradnja održivog sistema zasniva se na prevenciji, tj. sprečavanju nastanka novih rizika od požara, a na šta odgovor treba da daju svi subjekti sistema zaštite i spasavanja, koji su prepoznati u zakonu, kako bi se smanjila izloženost stanovništva i infrastrukture. Zato se u Crnoj Gori prava politika upravljanja rizikom od požara mora voditi tokom svih dvanaest mjeseci, a ne samo tokom tzv. požarne sezone. Izazivanja požara treba sankcionisati strože i efikasnije”, izjavila je za Dan dr Ivana Vojinović, direktorica Centra za klimatske promjene. Ona potencira potrebu jačanja savremenih sistema ranog otkrivanja rizika i ranog upozoravanja (npr. termo i optičke kamere koje rade na principu vještačke inteligencije, satelitsko praćenje i dronovi), obučene i dobro opremljene službe, mnogo preciznije lokalne prognoze vremena, naročito kretanja vjetra u rizičnim danima.

Tokom požara u Baošićima, Pokret za Herceg Novi „Idemooo!“ tražio je sazivanje vanredne sjednice Skupštine opštine. Istakli su da je neophodno razmotriti šta je tokom požara funkcionisalo dobro, gdje su se pokazali problemi, kakvo je stanje opreme i ljudstva, protivpožarnih puteva, hidrantske mreže i dostupnosti vode, kako je funkcionisala koordinacija službi i šta je potrebno hitno uraditi da grad narednu sličnu opasnost dočeka spremniji. Ovo je dobra polazna osnova i za druge opštine.

A šta svaki pojedinac može uraditi. Prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), procjenjuje se da je između 80 i 95 odsto svih šumskih požara na planeti direktno ili indirektno izazvano ljudskim aktivnostima. Tokom ljeta dovoljna je mala nepažnja kao što je bacanje opuška kroz prozor automobila, paljenje na otvorenom, roštilj, da se na plus 40 vatra očas razbukti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo