Povežite se sa nama

MONITORING

AFERA ŠUPLJA STIJENA: Biznis na domaći način

Objavljeno prije

11 godina

na

franc-riemer

Ko bi te 2010. godine, kada je premijer Milo Đukanović zadovoljno prerezao crvenu vrpcu i otvorio rudnik Šuplja stijena u Pljevljima, koji je više decenija bio van funkcije, mogao i pomisliti da će se još jedna krasna privatizaciona crnogorska saga pretvoriti u aferu i priču o prevarama i korupciji? Možda svako ko prati ovdašnju zbilju, pomisliće pronicljivi čitalac. I biće u pravu.

Pokraj Đukanovića je tog kišnog proljećnog dana 2010. godine u Pjevljima stajao Veselin Pejović, dežurni partner Vlade, danas vlasnik KAP-a, u to vrijeme, prema evidenciji podgoričkog Privrednog suda – većinski vlasnik kompanije Gradir Montenegro koja je investirala u rudnik. Pejović se, tvrdi danas njegov bivši slovenački partner u toj kompaniji, u stvari lažno predstavljao kao većinski vlasnik rudnika.

Slovenački biznismen Franc Riemer, prema medijima jedan od najbogatijih Slovenaca i bivši stopostotni vlasnik Gradira, tereti Pejovića da mu je prevarom preoteo kompaniju oštetivši ga za najmanje osam miliona eura, ne računajući zaradu koju je Pejović ostvario nakon što je rudnik nedavno za 60 miliona eura prodao Poljacima. Riemer je 10. oktobra ove godine protiv Pejovića, podgoričkog advokata Zorana Vukčevića i izvršnog direktora NLB Montenegro banke u Podgorici Črtomira Mesariča podnio krivičnu prijavu Višem državnom tužilaštvu u Podgorici. Prema pisanju medija tužilastvo je pokrenulo istragu.

Kako se navodi u prijavi, Riemer Pejovića i Vukčevića tereti da su pokušali silom i prijetnjom da ga prinude da izađe iz svog vlasničkog udjela u Gradiru, te da su, pošto u tome nijesu uspjeli, lažnom i nezakonitom dokumentacijom promijenili odnos vlasništva u toj kompaniji u korist Pejovića. Riemer tvrdi da ga Pejović i ostali nijesu obavijestili da on nije od 2008, prema podgoričkom sudu, ravnopravni vlasnik rudnika i da su ga svjesno držali u uvjerenju da jeste, kako bi ga, između ostalog, naveli da uloži dodatni novac u kompaniju na ime dokapitalizacije. On tereti i izvršnog direktora NLB banke Mesariča da je Pejoviću i Vukčeviću pomogao u tim malverzacijama. Pejović je demantovao Riemerove optužbe u cjelini, ne negirajući pojedinačne navode.

Priča počinje 2006. godine kada je slovenački milioner koji je prve milione zaradio u poslovima sa rudnicima još prije raspada Jugoslavije, odlučio da investira u Crnu Goru. Na preporuku svog poslovnog partnera Roberta Urlepa stupio je u kontakt sa Pejovićem jer je dobio informaciju „da Pejović ima namjeru da proda neke trgovine u Crnoj Gori”.

Pejović se, objašnjava Riemeru prijavi, predstavio kao čovjek sa „jakim vezama u Vladi i predložio da pomogne oko kupovine rudnika Šuplja stijena”.

Obećanje je i ispunio. „Pomogao je Riemeru da bez ikakve konkurencije i pod veoma povoljnim uslovima kupi imovinu rudnika”, navodi se u prijavi dostavljenoj tužilaštvu. Pejović je u to vrijeme vlasnik nikšićke kompanije Uniprom bez zvaničnih veza sa vladom ili rudarstvom. Rudnik je prodat Riemeru za 400 hiljada eura. Da je to i više nego povoljno govori i podatak da je kasnije prodat za 60 miliona eura.

Riemer je rudnik preuzeo preko kompanije Gradir Montenegro koju je osnovao u Crnoj Gori upravo u te svrhe. Kao stopostotni prvi vlasnik kompanije se, prema evidenciji privrednog suda, vodi samo Riemer. On je, kako se navodi u prijavi, investirao cjelokupni iznos za kupovinu rudnika – 400 hiljada. Kompanija je, prema njegovim tvrdnjama, „formirana na osnovu investicije od 400 hiljada eura kojim je kupljen rudnik”.

Kako je Pejović postao većinski vlasnik te firme?

Prema tvrdnjama Riemera, na sastanku u NLB banci koja je kreditirala kasnije investicije u rudnik, Mesarič, izvršni direktor banke „preporučio je Riemeru da Pejovića uzme za partnera i da će mu on preko svojih jakih veza u Vladi obezbijediti određene povoljnosti u poslovanju”. Pejoviću je zbog toga poklonio polovina kompanije, tvrdi slovenački biznismen. Tokom upisa vlasništva Pejović je uložio 10 eura u kompaniju, tvrdi on. Prema evideniciji Privrednog suda u to vrijeme se iz registra briše da je stopostotni vlasnik Riemerova slovenačka kompanija Gradir i upisuje Pejović.

To nije prva tvrdnja da su domaći biznismeni dobili vlasništvo u kompanijama koje su investirale u Crnu Goru pozivajući se na jake veze sa Vladom i premijerom. Vlasnik Avale Rus Igor Lazarenko tvrdio je pred sudom u Londonu da je Zoran Ćoćo Bećirović na isti način dobio vlasništvo u kompaniji Beppler koja gazduje tim i drugim crnogorskim hotelima a koja se povezuje sa kapitalom premijera Đukanovića.

Riemer je zauzvrat dobio još jedan ustupak. Preduslov za kupovinu, kako su izvještavali i slovenački mediji, bile su koncesije Gradiru na 20 godina pod povoljnim uslovima. Nakon isteka, Gradir bi prema tom dogovoru imao prednost u sticanju novih koncesija. Predviđalo se da su rezerve olova i cinka u rudniku oko 90 miliona tona. Prema nedavnom izvještaju Državne revizorske institucije (DRI) Gradiru je Vlada bez adekvatnih garancija dala koncesije, a u izvještaju te revizorske institucije se navodi i da nedostaje adekvatna dokumentacija koja bi trebalo da prati taj posao.

U rudnik je potom uloženo 6. 850.000 miliona eura kredita uzetog preko NLB banke. Garancija za kredit bila je imovina Franca Riemera, dvije vile u Konjicama i Portorožu, što se vidi i iz evidencije banke.

Kreditom je, navodi se u prijavi, finansirana oprema za pokretanje rudnika, dok je „do sklapanja kreditnog ugovora sve troškove ispitivanja direktno finansirala kompanija Gradir Slovanija”. Radi se o Riemerovoj tamošnjoj kompaniji koja je osnivač Gradira u Crnoj Gori. Ta ulaganja Riemer procjenjuje na oko dva miliona eura.

Problem je nastao, navodi se u prijavi, kada je Riemer„otvoreno i iskreno obavijestio svog partnera Pejovića da je dobio ponudu od porodice Rotšild da im proda rudnik i da je realno očekivati cijenu od oko 230 miliona eura”

„Pejović i Vukčević su po svemu sudeći, tada došli na ideju da Riemera prevarama, iznudama, prijetnjama, falsifikovanjem i korupcijom u Privrednom sudu, eliminišu iz posla i otmu mu vlasništvo”, stoji u krivičnoj prijavi koju su sastavili Riemerovi advokati. Riemer tvrdi da se nakon toga on sa njima sastao u hotelu Interkontinental u Beogradu gdje mu Pejović iznosi „šokantnu ponudu” – da mu za njegov udio u kompaniji, koji mu je Riemerpoklonio, isplati 10 miliona eura. Slovenački biznismen tvrdi da su mu Pejović i Vukčević prijetili fizičkom likvidacijom. To se navodno desilo u junu 2008. godine, kada je, kako piše u prijavi, Riemer već uložio oko 10 miliona eura u rudnik.

„Šokiran prijetnjama i pokušajem iznude od strane partnera koji nije uložio ni centa, Riemer potom obavještava Pejovića da je on spreman da proda svojih 50 posto udjela Pejoviću uz povraćaj minimuma uloženih sredstava i preuzimanja dugova po osnovu kredita u NLB banci za koji je Riemer založio imovinu”.

Pejović prihvata ponudu i potpisuje ugovor kojim se obavezuje da Reimeru isplati dva miliona eura i da preuzima obaveze vezane za kredit. No, umjesto ispunjenja tih obaveza Pejović, navodi se, organizuje nelegalnu skupštinu akcionara bez znanja Reimera, na kojoj donosi odluku o povećanju osnivačkog kapitala za 100 eura. Tako on preuzima kontrolni paket i postaje vlasnik 51 odsto kompanije, što je, kako se navodi u prijavi, nezakonito upisano u registar, zahvaljujući korupciji u Privrednom sudu u Podgorici.

Riemer je za tu promjenu vlasništva, tvrdi, saznao mnogo kasnije, dok je u međuvremenu vjerujući da je i dalje ravnopravni partner u kompaniji, uložio 90 hiljada eura dokapitalizacije.

Zabrinut da će ne samo ostati bez udjela od prodaje kompanije nego i pretrpjeti štetu Riemer organizuje sastanak sa Pejovićem i predstavnicima NLB banke, na kom se potpisuje sporazum da će od novca od prodaje Gradira Poljacima biti izmirena dugovanja banci za koja je Riemer garantovao svojom imovinom. Pejović 6. marta 2009. godine potpisuje dokument. Ali ga opet ne poštuje. Nakon prodaje on isplaćuje obaveze Uniproma prema banci, ali ne i dug na osnovu kredita od preko šest miliona eura za koji je Riemergarantovao vilama. Riemerza to optužuje i Mesariča koji je prema sporazumu bio obavezan da od prodaje izmiri i taj dug.

Mesaričeva supruga Tatjana je u međuvremenu osnovala kompaniju Alfa Histria u Sloveniji skupa sa Pejovićem i Robertom Urlepom koji je Riemera povezao sa vlasnikom Uniproma. Dokumentacija pokazuje neobičan priliv novca kompaniji, bez kontinuiteta, u tranšama.

Pejović je u međuvremenu pokrenuo i spor pred Privrednim sudom protiv Reimera tvrdeći da je otuđio oko četiri miliona eura koje su trebale biti investirane u rudnik. Epilog tog spora se pred sudom očekuje ubrzo. Riemer tvrdi da se radi o novcu koju je uložen u kompaniju, u opremu.

Pejović nije prvi put optužen za prevaru. Pred crnogorskim sudovima takvih je optužbi do sada oslobađan. Po svemu što se zna, govorio je istinu kad je slovenačkom partneru rekao da ima dobre kontakte u Vladi.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

ENERGETSKA REALNOST CRNE GORE: Spremni za strujni udar

Objavljeno prije

7 dana

na

6 Decembra, 2025

Objavio:

Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li traženo odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem tek rekonstruisane TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost

 

 

Smjenjuju se dobre i loše vijesti iz Elektroprivede (EPCG). One  u javnosti najiščekivanije – od kada ćemo plaćati skuplju struju i koliko će biti to poskupljenje – još nema.

Ova će godina ostati upamćena kao jedna od izazovnijih. Gašenje Termoelektrane u Pljevljima zbog godinama planirane i pripremane ekološke rekonstrukcije (van pogona od početka aprila), loša hidrologija, visoke cijene uvoza… uslovile su gubitke koji su jesenas procijenjeni na 90 miliona eura.

„Kada najveći proizvođač struje ne radi mjesecima, kada je hidrološka situacija najgora u istoriji i kada potrošnja raste, onda je logično da se veći dio energije mora nabaviti na tržištu, gdje su cijene bile više nego prethodnih godina”, obrazlagao je ministar energetike Admir Šahmanović probleme sa kojima  se suočila država i njeno najvrjednije privredno društvo.

Manjak proizvedene struje značajno je uticao i na bilans robne razmjene sa inostranstvom, pošto je izvoz električne energije prethodih godina činio i više od trećine ukupnog izvoza Crne Gore. Zato je mnoge obradovalo saopštenje EPCG objavljeno 15. oktobra u kome se navodi da projekat ekološke rekonstrukcije TE napreduje po planiranoj dinamici i da će postojenje biti uključeno 15. novembra, kako je i predviđeno osnovnim ugovorom sa izvođačima.

Povod za obraćanje iz EPCG bile su, navedeno je u saopštenju,  „netačne i tendenciozne informacije“ u pojedinim medijima o probijanju rokova.  „Podsjećamo da je projekat započet 2020. godine, na osnovu ugovora čija je struktura i tehnička dokumentacija sadržala niz manjkavosti. Upravo zato EPCG je preduzela mjere da projekat stavi pod punu kontrolu, unaprijedi tehnička rješenja i obezbijedi da svi radovi budu izvedeni u skladu sa najvišim evropskim standardima zaštite životne sredine.“

Praktično u fusnoti, navedeno je da će Termoelektrana biti puštena u probni rad koji će trajati nekoliko mjeseci. To, isticali su autori saopštenja, „ne znači prolongiranje roka, već tehnički i zakonski predviđenu fazu procesa puštanja u rad“.   Neizvjesno je kada će, tokom planiranog probnog rada koji bi mogao trajati do proljeća, struja iz Termoelektrane Pljevlja postati dostupna potrošačima.

Uprkos najavama, probni rad TE ipak je kasnio. Termoelektrana je uključena u pogon 30. novembra. Ponovo je ugašena nekoliko sati kasnije, zbog problema na novoj opremi u sistemu za transport šljake. „Od kineske kompanije DEC, kao glavnog izvođača, zatražena je hitna provjera i sanacija kako bi se obezbijedila potpuna funkcionalnost sistema“, saopšteno je iz EPCG, „očekujemo da izvođač u najkraćem roku obezbijedi potpunu funkcionalnost i stabilnost sistema“.

Ovaj prekid dodatno je otvorio pitanje koliko je rekonstrukcija TE  uspješna i da li investicija od oko 80 miliona eura može opravdati očekivanja. Iako je planirano da modernizacija donese određene benefite u pogledu smanjenja emisije praškastih čestica i poboljšanja pouzdanosti opreme, ključna stavka je ostala netaknuta: emisije ugljen-dioksida (CO2). Taj problem je zaobiđen u vrijeme ugovaranja ekološke rekonstrukcije, pa su EPCG i Crna Gora nakon velikih ulaganja u problemu zbog evropskih regulativa koje sve snažnije i skuplje sankcionišu  neželjene emisije iz fosilnih goriva.

U tom pravcu se može tumačiti izjava ministra Šahmanovića koji je, sredinom novembra odgovarajući na poslanička pitanja, kazao kako nakon  rekonstrukcije dobijamo „novu“ Termoelektranu koju ćemo, ipak, u jednom trenutku morati da isključimo iz sistema.

„Znalo se ili se moralo znati da se projektom rekonstrukcije ne može obezbjediti dugoročni opstanak Termoelektrane”, kazao je za CIN-CG Dejan Mijović, ekonomski analitičar i bivši član Odbora direktora EPCG. „Iz nevladinog sektora smo blagovremeno upozorili 2021. godine novo rukovodstvo EPCG na čelu sa izvršnim direktorom Nikolom Rovčaninom i predsjednikom Odbora direktora Milutinom Đukanovićem na štetnost produžavanja sumnjivog ugovora sa sinom bivšeg premijera Mila Đukanovića i njegovim kineskim partnerom radi navodne ekološke rekonstrukcije Termoelektrane u koju su u međuvremenu uloženi, bolje rečeno bačeni, milioni eura”.

Budućnost Termoelektrane jedno je od teških pitanja sa kojim treba da se suoči i novoizabrani izvršni direktor EPCG Zdravko Dragaš, koji je na tom mjestu zamijenio u oktobru smijenjenog Ivana Bulatovića. „Bulatović je smijenjen jer nije dovoljno zapošljavao kadrove PES-a. Upravo u ime te partije je na poziciju izvršnog direktora EPCG došao Dragaš“, piše Dan.  podsjećajući kako su oni najavili da će baš Dragaš biti novi direktor EPCG još u okobru, prije raspisivanja konkursa po kome je imenovan na novu funkciju.

Zvanična verzija nešto je drugačija. „U obrazloženju odluke Odbor direktora je istakao da Dragaš, svojim stručnim znanjem, dugogodišnjim iskustvom u realnom sektoru i menadžerskim kompetencijama, u potpunosti ispunjava visoke standarde potrebne za vođenje jedne od najvažnijih državnih kompanija”, piše u saopštenju objavljenom nakon odluke Odbora direktora EPCG kojim rukovodi Milutin Đukanović.

Dragaš će imati šta da radi. Izgledno je da će od početka naredne godine Crna Gora će biti obavezana da plaća punu cijenu emisija CO2 pri izvozu struje u zemlje EU. Riječ je o primjeni CBAM mehanizma, odnosno sistema dodatnog oporezivanja proizvoda i električne energije koji se uvoze iz zemalja van EU koje nemaju dovoljno stroge propise o emisijama CO2. Njegova suština je da se izjednači cijena emisija između industrija u EU (koje plaćaju dodatni novac za emisiju CO2, tzv. ETS taksu) i industrija izvan EU koje ne plaćaju ništa ili plaćaju manje. Zbog tog sistema (ETS  taksi) tokom posljednje decenije u zemljama EU zatvoreno je preko 100 termoelektrana.

Iako smo još od 2005, znali da nas ta obaveza  čeka od 1. januara naredne godine, sada su svi zatečeni. Nadaju da će Crna Gora dobiti neki vid „pomilovanja“. Skupa sa zemljama koje su se našle u slučnoj poziciji. To su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kosovo, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija i Ukrajina.

Ne bude li dobrih vijesti, prema procjenama Ministarstva energetike, izvoz struje iz TE Pljevlja mogao bi biti dodatno opterećen sa oko 62 eura po megavat-satu. To je namet koji bi u zavisnosti od obima izvoza mogao dostići čak 190 miliona eura godišnje. Za EPCG bi značilo udar uporediv sa višegodišnjom dobiti u najboljim periodima poslovanja.

Šahmanović kaže je da je Evropska komisija najavila striktno poštovanje davno postavljenih pravila, ali da se borba nastavlja. „Pregovaramo i na evropskom i na regionalnom nivou, a paralelno ubrzavamo sve energetske projekte koje može da nosi domaća privreda…”.

Od tih projekata slaba vajda, suviše kasne. Mogla bi pomoći u više navrata iskazana popustljivost EK i strah EU od zaoštravanja energetske krize usljed konflikta sa Rusijom.

Zaživi li CBAM, EPCG će trebati još novca za plaćanje nametnute takse. Dobijemo li odlaganje, novac će nam trebati za postizanje svega onoga što je već trebalo uraditi. Zaključno sa mogućim gašenjem TE u Pljevljima. U oba slučaja, djeluje kako je poskupljenje električne energije neminovnost.

U Fiskalnom savjetu Srbije izračunali su da bi, zbog uvođenja CBAM-a, cijena struje u toj zemlji mogla da poraste do 50 odsto. Crna Gora nema fiskalni savjet, pa nam nijesu predočene slične računice. Samo obećanja.

„Od 1. januara 2023. godine EPCG ima pravo da donosi odluke o promjenama cijene električne energije u skladu sa kretanjima na tržištu i rezultatima poslovanja, ali prilikom donošenja odluka EPCG uvijek uzima u obzir i druge mnogobrojne faktore, kako bi u finalnom procijenili da li je odluka dobra za nas i naše kupce. U ovom trenutku, ne postoje najave koje bi upućivale na promjenu tog tipa. Ukoliko ih bude, razumije se da ćemo blagovremeno informisati javnost i naše kupce”, poručili su iz EPCG.

Zima dolazi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA, VLAST I KREDITI: U hrčkovoj vrtešci

Objavljeno prije

2 sedmice

na

28 Novembra, 2025

Objavio:

Računica kazuje da su “nove” vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu uvećanja duga. Do kraja naredne godine on će biti za trećinu veći u odnosu na kraj 2020.

 

 

Ko o čemu, Vlada Crne Gore o vraćanju “starih dugova”. A dug u kontinuitetu  – raste. Izuzetak je napravljen u periodu 2021-2022., kada je državni dug smanjen za približno 300 miliona eura. Potom smo se vratili praksi da, iz godine u godinu, uzajmljujemo više nego što vraćamo povjeriocima. Sljedstveno, država troši više nego što prihoduje. I tako će ostati, makar do kraja mandata Vlade Milojka Spajića. Pod uslovom da se ne dogodi nešto, na globalnom ili unutrašnjem planu, što bi kreditore odvratilo od nauma da nam pozajmljuju novac.

Kraj 2020. godine i formiranje prve Vlade Crne Gore bez premijera i ministara iz redova DPS-a, dočekali smo sa nešto više od 4,4 milijarde eura državnog duga (4.409 miliona eura). U taj dug je uračunato i 750 miliona koje je Vlada Zdravka Krivokapića uzajmila u prvim danima svog mandata, kroz emisiju državnih obveznica koju su, u značajnoj mjeri, pripremili njihovi prethodnici iz Vlade Duška Markovića (ministar finansija Darko Radunović).

Aktuelna Vlada je poslednji dan 2023. godine, krajem koje je započela svoj mandat, dočekala sa državnim dugom od 4,12 milijardi. Ovog septembra, prema preliminarnim podacima Ministarstva finansija, dug je iznosio 4,705 milijardi. Do kraja godine najavljen je dalji rast duga. Dug će, prema projekcijama iz predloženog zakona o budžetu za 2026. godinu, do kraja naredne godine narasti na 5,88 milijardi.

Resorno Ministarstvo najavljuje da bi se u izbornoj 2027. državni dug mogao smanjiti (5,72 milijardi), dok bi se njegov dalji rast nastavio već naredne godine. Objavljene projekcije navode 5,928 milijardi eura kao ciljani iznos duga na dan 31. decembar 2028. Kako je nepisano pravilo u Crnoj Gori da svaka naredna Vlada uveća stavku državnih rashoda, priložene projekcije mogle bi se pokazati kao konzervativne. Odnosno, dug bi mogao biti (možda i poprilično) veći.

“Nova zaduženja realizuju se isključivo radi urednog refinansiranja postojećih dugova i finansiranja kapitalnih projekata od strateškog značaja – onih koji treba da unaprijede infrastrukturu, privuku investicije i podignu BDP”, poručio je u osvrtu na ove projekcije ministar finansija Novica Vuković, insistirajući da projektovana kretanja duga “ostaju u okvirima održivosti”. Dok, tvrdi, Vlada ostaje usmjerena ka usklađivanju s najboljim međunarodnim praksama i evropskim standardima.

Ta odlučnost po pitanju upravljanja državnim dugom nije prepoznata van kruga Vladinih upošljenika i sljedbenika. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, nakon izrečenih usmenih opomena, u nedavnom izvještaju za Crnu Goru i na papir stavlja nedvosmisleno upozorenje da Spajićeva Vlada nije dosljedna u poštovanju čak ni crnogorskog Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti. Da dodatno na pominjemo međunardna pravila, standarde i očekivanja koja je neophodno ispuniti ukoliko izvršna i zakonodavna vlast, iskreno, vjeruju u mogućnost pridruživanja EU do kraja 2028. godine. I rade u tom pravcu.

“To priznanje od strane MMF-a otkriva fundamentalnu istinu o načinu na koji Vlada upravlja državnim finansijama – zakoni postoje na papiru, ali se u praksi sistematski krše, jer Vlada neometano vodi politiku fiskalne ekspanzije u najgorem mogućem trenutku”, komentarisao je Miloš Vuković (Fidelity consulting). Vlast, uglavnom, ignoriše takve primjedbe, izbjegavajući direktne i konkretne odgovore.

Biće uskoro trideset godina kako su tokom predizborne kampanje Narodne sloge, politički prvaci Liberalnog saveza i Narodne stranke sa crnogorskih trgova začikavali tadašnje DPS vlasti: “Đe su pare/Vratite pare”. Do dan danas, slična priča.

Da parafraziramo ondašnje poruke, prilagođene aktuelnom finansijskom trenutku Crne Gore. Đe su potrošeni novi krediti? Zašto će državni dug na kraju naredne godine biti za skoro trećinu veći nego na kraju 2020.? Koja je to infrastruktura unaprijeđena, a koji su (stvarni) investitori privučeni, pa da uloženo bude vrijedno rasta državnog duga za skoro 1,5 milijardi eura? Ili, možda, ovako: ako Vlada, kao što tvrdi, pozajmljeni novac troši samo za vraćanje dospjelih kredita i kapitalne investicije, zašto će, prema njenim projekcijama, do kraja aktuelnog mandata izvršne vlasti javni dug porasti za 25 a BDP za 15 posto?

Umjesto debate i odgovora, Vlada pokušava preokrenuti priču u svoju korist. Tako se zvaničnim nastupima insistira da su krediti koji se vraćaju “stari”, odnosno DPS-ovi. Bez tog alibija vlast ostaje već dogodine, pošto tada počinje vraćanje kredita uzetih nakon “oslobođenja”. Dok  2027. na naplatu stiže emisija obveznica iz decembra 2020, vrijedna 750 miliona eura.

“Od decembra 2020. godine do danas, ukupno je vraćeno preko 2,7 milijardi eura starih dugova, dok je 1,5 milijardi vraćeno u mandatu ove Vlade”, saopštio je ministar Vuković. Imamo li u vidu da je BDP 2020. bio 6,7 milijardi a da se ove godine očekuje nepunih osam, to je zastrašujući podatak. Problem je što ta računica nije baš najpreciznija. Posebno u interpretaciji gdje se zaduženje iz 2020. (ukupno, 1,35 milijardi – 600 stare, 750 nove vlasti)verbalno prebacuje na račun bivših vlasti, dok se prisvaja vraćanje dugova iz te godine). Zapravo je Markovićeva Vlada isplatila ogromnu većinu od ukupno 666 miliona vraćenih dugova, 120 više nego što je planirano tadašnjim budžetom.

Ponovo smo pregledali usvojene državne budžete za period 2020.-2025. godina. Prema njima, država je imala obavezu da za tih šest godina, računajući do kraja ove, vrati ukupno 2,946  milijarde eura. Podaci iz završnih računa za prethodnih pet godina i preliminarni podaci Ministarstva finansija o vraćenom dugu za devet mjeseci ove, kažu da je u tom periodu Crna Gora povjeriocima isplatila ukupno 2,749 milijardi. I da u ovom kvartalu mora platiti još približno 200 miliona.

Istovremeno, uzeto je 3,834 milijarde eura novih kredita. Kao ministar finansija i kao premijer, Milojko Spajić je državu, po pravilu, zaduživao za iznose veće od onih planiranih budžetom. Sve zagledan u svijetlu budućnost koja počinje… dogodine. Stižu najave da bi se do kraja godine njegova Vlada mogla zadužiti za dodatnih 500 miliona.

Ispada da su nove vlasti, od decembra 2020. do decembra ove godine uspjele samo da skoro u potpunosti podmlade zatečeni državni dug. Dobrim dijelom po kamatama većim od nekadašnjih. Sada ulazimo u fazu daljeg uvećanja duga. Bez previše realizovanih investicija koje će doprinijeti njegovom vraćanju.  Poput hrčka namamaljenog na trčanje u točku, kredite  dospjele kamate plaćamo novim kreditima. I većim kamatama. Vlada štrbne dio novih zaduženja i preusmjeri ih u potrošnju, na sva zvona veličajući svoja ekonomska dostignuća. Za one što će taj novac morati da vrate, nije ih briga.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NA POMOLU SPORAZUM IZMEĐU VLADE I ZAKUPCA SVETOG STEFANA: Pet godina koje su pojeli skakavci

Objavljeno prije

2 sedmice

na

28 Novembra, 2025

Objavio:

Najavljeni sporazum ne donosi ništa novo, nikakav zaokret koji bi opravdao petogodišnju blokadu rada ekskluzivnog rizorta, štetu koja je napravljena turističkom imidžu Crne Gore, materijalnu štetu državi i zakupcu. Ne obećava ni drugačiji odnos prema društvenoj zajednici i građanima Pržna, Miločera i Svetog Stefana, zbog čega je sukob i nastao

 

 

Poslije petogodišnje blokade elitnog turističkog rizorta Sveti Stefan i Miločer, tokom koje su prestižni hoteli bili zatvoreni i prepušteni zubu vremena, trajao arbitražni postupak pred sudom u Londonu sa tužbom i protivtužbom dvije strane u sporu, kompanija Adriatic Properties, Aidway Investments i Aman Rizorts sa jedne i Vlade Crne Gore sa druge, na pomolu je dogovor oko otvaranja hotela i vansudskom poravnanju.

Uoči donošenja presude arbitražnog suda,  očekivane do kraja ove godine, arbitražne stranke započele su pregovore oko usaglašavanja spornih stavova i povlačenja tužbenih zahtjeva pred međunarodnim tribunalom „teških“ oko 100 miliona eura. Strah od eventualnog gubitka spora i znatne materijalne odštete iznudio je te  pregovore o prevazilaženju problema.

Glavni razlog zbog kojeg najpoznatiji hoteli na Crnogorskom primorju nisu radili  pet turističkih sezona bio je pobuna mještana Pržna i Svetog Stefana koji su uklonili nelegalno postavljene ograde i kapije na prilazima maloj Kraljičinoj plaži, jednoj od tri ekskluzivna kupališta kojima od 2007. godine zakupac gazduje.

Kompanija Adriatik properties ustala je sa tužbom sa obrazloženjem da ubuduće ne mogu garantovati privatnost i mir svojim gostima na koji su se obavezali. Insistiraju da javna staza koja se nalazi između Kraljičine plaže i novosagrađenog SPA centra i vodi  kroz Miločer, ostane u režimu zabrane prolaza za mještane i turiste, osim za njihove goste.

Taj naizgled mali povod, izvor netrpeljivosti između zakupca i mještana je eskalirao do te mjere, da su stanovnici okolnih naselja zatražili rješenje i drugih višegodišnjih problema koji su opterećivali ova poznata turistička mjesta:  pristup plažama, javnim stazama i posebno ostrvu i hotelu Sveti Stefan, koji je njima,  i svim ostalim posjetiocima i turistima, zabranjen poslednjih 18 godina.

Prema podacima koje su ekskluzivno objavile Vijesti, dogovor je vrlo blizu i predviđa otvaranje hotela Sveti Stefan i Miločer najkasnije 1. maja i uključivanje u nastupajuću turističku sezonu.

Nakon niza radnih sastanaka između predstavnika Vlade, preduzeća HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, JP Morsko dobro i Opštine Budva sa jedne strane i razgovora koje je vodio premijer Milojko Spajića sa predstavnicima Adriatic propertiesa i Amana, može se očekivati da će konačan sporazum biti ozvaničen do kraja ove godine.

Međutim, prema ovim informacijama najavljeni sporazum ne donosi nikakav zaokret koji bi opravdao petogodišnju blokadu rada ekskluzivnog rizorta, štetu  napravljenu turističkom imidžu Crne Gore, materijalnu štetu državi i zakupcu. Ne obećava ni drugačiji odnos prema društvenoj zajednici i građanima Pržna,  Miločera i Svetog Stefana, zbog čega je sukob i nastao.

Režim korišćenja plaža ostaje  kao što je bio i ranije. Glavne plaže, svetostefanska i velika plaža u Miločeru i dalje su u režimu zabrane korišćenja za mještane. U pitanju su ekskluzivne plaže za goste turističkog rizorta, sa djelovima za javnost, uz plaćanje, za one turiste koji mogu da izdvoje 150 ili 200 eura za komplet od dvije ležaljke sa suncobranom.

Povlastice za mještane podrazumijevaju da će na rubovima ovih plaža za njih biti predviđeno desetak plažnih kompleta – besplatno. Da ne bi oni ili njihovi gosti donosili svoje šarene suncobrane i kvarili estetiku plaže uređene po standardima Amana.

Problem Kraljičine plaže, glavnog kamena spoticanja između mještana i zakupca, napola je i nejasno riješen. Plaža zadržava status ekskluzivnog kupališta za goste hotela, ali sporna javna staza uz plažu dobija poseban, kontrolisan režim korišćenja radi zaštite privatnosti gostiju Amana. To će u praksi značiti da će se postaviti vizuelne barijere u vidu zelenog pojasa prema plaži i uvesti diskretne nadzorne mjere. Zakupac želi da zadrži pravo da za posebne situacije, poput svadbi ili drugih privatnih događaja, uvede privremenu zabranu prolaza ovom javnom stazom.

Ukoliko se ovakvo rješenje usvoji, nije jasno gdje i na koji način će se zasaditi  drvored na pješačkoj stazi uz kameni zid koji uokviruje Kraljičinu plažu, kako bi se bogati turisti zaklonili od pogleda prolaznika.

U godinama najveće slave hotela Sveti Stefan i Miločer,  kada su na ovim plažama odmarale krunisane glave i poznati svjetski „selebriti“, ili tokom boravka Josipa Broza Tita sa suprugom Jovankom, nije iskazana potreba za tolikim ogradama i zabranama.

Mještani ništa nisu dobili. Samo obećanje da će im zakupac dozvoliti da se ponekad, uz nadzor, prošetaju stazom pored plaže, koja je u svim planskim dokumentima označena kao javna pješačka staza. U javnoj upotrebi.

Veliki broj prigovora društvene zajednice odnosio se na to što je ostrvo Sveti Stefan zatvoreno za posjetioce dugih 18 godina. Nije dozvoljen pristup turistima za obilazak ovog kulturno-istorijskog spomenika koji je u potpunosti amputiran iz turističke i društvene zbilje Crne Gore.

Prema nacrtu sporazuma Sveti Stefan i dalje ostaje u istom režimu, isključivo za goste Aman rizortsa. Ostavlja se mogućnost organizovanih posjeta u zakazanim terminima.

To su kontrolisane posjete kao i staze koje su, kako tvrde mještani, uvijek označene posebnim trakama koje pokazuju kuda se posjetioci mogu kretati kroz ekskluzivni turistički gradić.

Prilazni most ka Svecu oko kojeg su ne rijetko podizane tenzije zbog zabrane prolaska i postavljanja karaula sa stražom, posebna je priča. U preliminarnim rješenjima navodi se da će most biti javan, ali menadžment zadržava pravo da privremeno ograniči ulaz kada je neophodno zaštititi privatnost gostiju. I ovdje je pristup moguć, ali regulisan.

Ono što je najznačajnije u ovom sporazumu odnosi se na započetu gradnju stanova za tržište u parku Miločera i legalizaciju divlje izgrađenih objekata u maslinjaku Svetog Stefana.

Vlada daje saglasnost da investitor, Adriatic propreties, odnosno izvorni zakupac ljetovališta Sveti Stefan i Miločer, kompanija Aidway Investments limited, registrovana na Britanskim djevičanskim ostrvima, sa skrivenim vlasnicima, može nastaviti izgradnju hotela i stanova za tržište. Riječ je o kompleksu koji sadrži 66 hotelskih soba sa svim pratećim sadržajima i 66 stanova za tržište. Od kojih svaki raspolaže sa 120 kvadrata.

Zanimljiva je uloga koje je sporazumom predviđena za poznatog tenisera Novaka Đokovića.

Od bombastičnih naslova kako će Đoković preuzeti zakup elitnog ljetovališta, informacija kako će kao globalni ambasador kompanije Aman pomoći kako bi se skinuo katanac sa kapije hotela Sveti Stefan,  prema poslednjim najavama Đokoviću se nudi simbolična uloga čelnika novog savjetodavnog tijela Bankada, koje bi pratilo odnos društvene zajednice i zakupca, sprovođenje obaveza inkluzije lokalnog stanovništva i turističke promocije Svetog Stefana.

Znači sve ono što predstavnici Vlade u pregovorima sa zakupcem ne uspijevaju da obezbijede u korist mještana, prioritet u zapošljavanju u rizortu, stipendije, plaćena stručna usavršavanja, korišćenje lokalnih proizvoda u hotelima, organizovanje turističkih tura tokom cijele godine…., treba za njih da izdejstvuje Savjet Bankade, odnosno Đoković. I da jednom godišnje podnese izvještaj Vladi.

Članovi Bankade bili bi predstavnici Vlade, zakupca, kompanija koje upravljaju kompleksom, Morskog dobra, Opštine Budva i Mjesne zajednice Sveti Stefan. U praksi, to bi značilo institucionalizovanje kontrole nad realizacijom dogovora – nešto što godinama nije postojalo, a što je upravo nedostajalo ranijim odnosima države i zakupca.

Da li će Novak Đoković prihvatiti angažman nadzornika na Svetom Stefanu ili je to samo marketinški trik, koji treba da umiri lokalno stanovništvo uskoro će se znati.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo