MONITORING
KONAČNO: POČELA HAPŠENJA OTMIČARA I UBICA IZ STANICE ŠTRPCI: Sjećanje koje ne zastarijeva

Objavljeno prije
10 godinana
Objavio:
Monitor online
Petnaest osoba uhapšeno je prošlog petka u ,,zajedničkoj i istovremenoj” akciji policija Srbije i Bosne i Hercegovine (pet u Srbiji, deset u BiH, uglavnom na prostoru Višegrada). Među uhapšenima su, izvještavaju regionalni mediji, pripadnici paravojne formacije Osvetnici kojom je komandovao Milan Lukić (zbog zločina počinjenih u BiH, u Hagu osuđen na doživotnu robiju), ali i visoki oficiri Vojske RS i tadašnje Vojske SRJ: komandant interventne višegradske brigade (tadašnji) kapetan Boban Inđić i komandant Višegradske brigade potpukovnik Luka Dragićević.
Tako su se u istom zločinu našli školovani oficiri nekadašnje JNA i dokazani zlikovci iz parapolicijskih i paravojnih formacija zaduženih za najprljavije zločinačke poslove – one koji su njihovim nalogodavcima bili ispod časti. Na popisu uhapšenih u Višegradu nalazimo, primjera radi, ime Olivera Krsmanovića. Njemu će se, sva je prilika, za ratne zločine (valja naglasiti – različite) suditi po treći put. Krsmanović je u Srbiji (skupa sa pomenutim Lukićem) osuđen ,,u odsustvu” na 20 godina robije zbog zločina u Sjeverinu. Pred Sudom BiH sudi mu se za ratne zločine počinjenje u Višegradu – silovanja i spaljivanja civila. Na redu su Štrpci.
Tužilaštvo BiH i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije uhapšenima stavlja na teret da su učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika iz voza 671, koji je saobraćao na relaciji Beograd – Bar, 27. februara 1993. godine. Otmica putnika je izvedena u stanici Štrpci, na dijelu pruge Beograd – Bar koji prolazi preko teritorije BiH.
Prema zvaničnim podacima ponovljenim i nakon prošlonedjeljnih hapšenja, tada su uniformisani banditi iz voza odveli 20 putnika. Ubijeni su: Halil Zupčević, Senad Đečević, Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Rifat Husović, Ismet Babačić, Šećo Softić, Adem Alomerović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Džafer Topuzović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić, Jusuf Rastoder i Tomo Buzov. Među ljudima izvedenim iz voza bio je i jedan crnac čija je sudbina do danas ostala nepoznata.
Prošlonedjeljna je priča u medijima, manje-više sinhronizovano, završena već tu negdje, malo prije ili malo poslije navođenja osnovnih podataka o zločinu u Štrpcima.
Ono što priču o ubistvu putnika iz voza 671 izdvaja iz krvave rijeke zločina počinjenih na prostoru nekadašnje SFRJ jeste, kao prvo, sistematičnost sa kojom je on pripreman (pokazaće se – u samom vrhu političkih, policijsko-bezbjednosnih i vojnih struktura tadašnje SRJ) i upornost da se postojeći dokazi zavjere prikriju. Sve to je pratila naknadna nezainteresovanost nadležnih da ih prikupe i objelodane. Jednako – žrtve ovog zvjerstva nijesu, ni na koji način, bile povezane sa ratovima u okruženju. Zato su i bili potpuno nepripremljeni za zlo koje ih je snašlo.
U prvom broju nakon zločina u Štrpcima, Monitor prenosi svjedočenje jednog od putnika voza koji je, mimo svih postojećih pravila i reda vožnje, zaustavljen i pretresen: ,,Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo se voz zadržao tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska… Ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.”
Kasnije smo saznali da su, nakon polaska voza iz Beograda, kondukteri i policajci-pratioci voza uz putne karte tražili i lične isprave. Taj, krajnje neuobičajen zahtjev, pravdan je navodnom pojavom falsifikovanih voznih karata. Osoblje voza je pravilo spisak sa imenima putnika Muslimana/Bošnjaka koji je, nakon što je voz stao u stanici Štrpci, predat otmičarima. I po tom spisku su nesrećni putnici odvedeni iz voza. Moguće sa jednim izuzetkom.
Novinar Boris Dežulović nedavno nam je darovao priču o Tomi Buzovu ,,statističkom Hrvatu” i penzionisanom kapetanu JNA. Buzov je, piše Dežulović pozivajući se na svjedočenja putnika, iz voza odveden nakon što se glasno pobunio protiv zločina i zločinaca. “Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?”… Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka…”
Bio je to, moguće je, jedini neplanirani događaj tokom otmice. Naknadno smo saznali da su zločinci strpljivo čekali svoje, već uredno popisane, žrtve. Da su izvršavali neređenje pokazuje i to što su propustili lokalni voz Prijepolje–Beograd koji je naišao dok su oni bili u stanici Štrpci prije dolaska voza iz Beograda.
,,Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu”, zabilježio je ljetos Đorović Golubov Lakić, potpukovnik pravne službe JNA u penziji, u detaljnoj analizi kojom dokazuje da je otmica Štrpci zapravo državni zločin, organizovan od njenog tadašnjeg vrha. ,,Policajci-pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš”, otkriva Lakić, ,,tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine”.
Potpukovnik Lakić ukazuje i na službena dokumenta otkrivena sa decenijom zakašnjenja, tek tokom suđenja Nebojši Ranisavljeviću, jednom od učesnika otmice i ubistva. I jedinom koji je zbog nje suđen i pravosnažno osuđen, prema kojoj su bezbjednosne službe tadašnje SRJ – od vojne do željezničke makar mjesec dana ranije bile obaviještene o pripremi zločina. Ali i o tome da su crnogorski državni zvaničnici, predvođeni Filipom Vujanovićem, godinama tajili svoja saznanja o otmici.
,,A ja sam prijavio, ja sam mnogo i pre nego što sam otišao u Crnu Goru prijavio, ali niko nije reagovao na to. … Prijavio sam MUP-u Crne Gore, ali niko nije reagovao. Kao što se na poslednjem suđenju u Bijelom Polju nikada nije pojavila snimljena traka. Čak se sud i začudio da sam bio kod državnog javnog tužioca, da sam razgovarao sa Filipom Vujanovićem…”, ovo je dio iskaza svjedoka D.P. koji je pred bjelopoljskim sudom svjedočio kao očevidac pogubljenja otetih putnika. Reakcije su izostale.
,,Suđeno je samo jednom od izvršilaca zločina, što je vrhu crnogorskog pravosuđa bila mjera da konstatuje kako je tim sudskim procesom pravda zaodovoljena. Mada je na imena izvršilaca zločina, na ovaj ili onaj način, ukazivano još tokom suđenja, ipak je crnogorskim, srbijanskim i bosansko-hercegovačkim organima gonjenja i otkrivanja izvršilaca zločina, trebalo bezmalo dvije decenije da se odluče na istinsko suočavanje sa zločinom”, kaže za Monitor advokat Murić, ukazujući na to da Crna Gora ostaje jedina zemlja sa prostora bivše SFRJ koja i dalje štiti vlastite počinioce ratnih zločina i zločina nad civilnim stanovništvom počinjenih tokom 90-ih.
Izvršna vlast i pravosuđe sinhronizovano rade na zataškavanju zločina i skrivanju zločinaca koji su progonili žitelje Bukovice, mučili hrvatske zarobljenike u Morinju, hapsili i deportovali bosanske izbjeglice po jugu i sjeveru Crne Gore znajući da ih šalju u smrt, pucali na izbjegličke kolone u Kaluđerskom Lazu… Ravnotežu bi valjda trebalo da donese spomenik žrtvama ratova 1991-1999. Na prostoru SFRJ.
Takav odnos crnogorskih vlasti nam, zapravo, govori nešto drugo. Njima nije problem da javno pokažu saosjećanje i razumijevanje prema svim žrtvama balkanskih zločina. Poznatim i
nepoznatim. Problem im je da kazne zločince. Posebno one što su im jako dobro poznati. Zato je, dok su Sarajevo i Beograd veličali zajedničku akciju i hapšenje osumnjičenih za zločin u Štrpcima, iz Podgorice stigla vijest – odbačena je još jedna krivična prijava na temu ratnih zločina u Crnoj Gori. Žrtve su prinuđene da čekaju dok su na vlasti… Ovi.
KOČA PAVLOVIĆ, POSLANIK DF
Režim prikriva zločine i zločince
Ne znam ko je inicirao da u Srbiji i Republici Srpskoj, poslije dvije decenije nečinjenja i opstrukcija, sada krenu hapšenja aktera zločina u stanici Štrpci. Već sam se bio pomirio da će taj strašni zločin ostati nerasvijetljen. Uostalom, svaku akciju protiv ratnih zločinaca, koja dolazi iz Beograda ili iz Banja Luke, doživljavam kao neočekivanu Božiju milost. Naravno da se nadam da ova hapšenja neće biti samo politički marketing. Nadam se da će ona dovesti do pune istine o zločinu iz Štrbaca, i da će sve to završiti pravosnažnim osudama. A što se ovog režima tiče, mislim da je svakome jasno da on neće dozvoliti bilo kakve dalje pomake u slučajevima deportacije izbjeglica, Bukovice, Morinja, Kaluđerskog Laza. Pa i sami slučaj Štrpci, ovaj režim je bio davno arhivirao. Iako od početka postoje kredibilna svjedočanstva o tome da su vojne i djelovi civilnih bezbjednosnih struktura iz Titograda sarađivale u izvršenju tog zločina. Nadati se da će novi razvoj događaja u Srbiji i RS, i nova svjedočenja koja će se pojaviti na sudu, primorati i ovo nesrećno crnogorsko tužilaštvo da ponovo otvori istragu o zločinu u Štrpcima. A svjedočenja Slobodana Pejovića i Ibrahima Čikića će morati da sačekaju smjenu ovog režima, kako bi zločin deportacije Bošnjaka i zločini koji su svojevremeno počinjeni prema čelništvu SDA bili na pravi način procesuirani.
VELIJA MURIĆ, ADVOKAT
Pravda u začaranom krugu
Ako bi se pokušala izvući paralela iz slučaja zločina otmice putnika sa stanice Štrpci i onih drugih iz devedesetih prošloga vijeka, vršenih na prostoru Crne Gore, a kako bi se pravilno shvatila sva ta, rekao bih ciklična događanja, neophodno je poći i nešto dalje, ili čak i sa početka prošloga vijeka. Pred kraj trajanja Kraljevine Crne Gore, reklo bi se u neko mirno vrijeme, na prostoru Plava i Gusinja, dogodio se atipičan genocid, izvršen u kratkom vremenu, nad albanskim i bošnjačkim narodom. Kako se zna i pamti, u tom genocidu nijesu vršena samo masovna ubijanja i protjerivanja već je u ljudima islamske vjere ubijana i njihova duša. Desilo se prisilno i masovno pokrštavanje čitavih porodica, sela i naselja. Takođe u idiličnim godinama trajanja Kraljevine Jugoslavije, samo zbog neprovjerene sumnje o uzroku pogibije prvaka Boška Boškovića, desila su se nekontrolisana ubijanja, silovanja i masakr na stotine mirnih Bošnjaka Šahovića kod Bijelog Polja. Nedugo zatim, tačnije 1. aprila 1945. godine, nakon prisilne mobilizacije velikog broja albanske omladine, koja je pješice iz Prizrena preko Skadra, dovedena u Bar, gdje su bez jasnog povoda, izvršena masovna ubijanja a broj ubijenih, prema tadašnjim vojnim izvještajima, premašuje brojku od trista mrtvih. Zajednički imenitelj za ova tri zločina jeste da su svi izvršeni pod direktnim ili indirektnim patronatom vlasti, uz njenu organizaciju ili pristanak, kao i što za nijedan nikada niko nije pozvan na odgovornost. Kada je riječ o zločinima novijeg doba sa prostora Crne Gore – a u njih ubrajam i onaj pod policijskom šifrom Lim – hapšenje i zlostavljanje bošnjačkih prvaka, čelnika SDA – ipak se ne mogu oteti utisku da pravosudni sistem u izvjesnoj mjeri čini, reklo bi se sramežljive, korake nabolje. Ali još bez jasnog epiloga. Stiče se utisak da se pravda i istina o ratnim zločinima vrte u začaranom krugu u kome tužilaštvo i sudovi, kao ono zle jetrve, prebacuju odgovornost jedni na druge. Suština je u tome da i poslije toliko godina, iako je nesumnjivo bilo i zločina i žrtava, još nemamo jasna sudska rješenja o tome ko je te zločine počinio i ko treba biti odgovoran ne samo za zločine već i za tako relatizovanu pravdu.
DEMIR LIČINA, SIN ILJAZA LIČINE OTETOG U ŠTRPCIMA
Drvena stolica i državno staranje
– Imao sam tri godine kada se desio zločin u Štrpcima. Tada, kao dijete, nijesam znao šta je to zločin, niti sam shvatao da više nemam oca. Pričali su mi da je otišao da radi u Irak i da će doći. Očevog lika se ne sjećam, znam ga sa fotografija. Ne pamtim ni osjećaj kako je bilo kada me on držao u naručju. Ne sjećam se, a volio bih da mogu. Ja se iz tog vremena, kada smo živjeli u zajednici, bolje od bilo čega drugog sjećam stare kafanske stolice, braon boje, koja se nalazila odmah na ulazu u dnevnu sobu. Tik pored šporeta. Pamtim je zato što je moj otac, kada god bi išao negdje ili dolazio odnekud, sjedio na njoj i ja bih mu se okačio oko vrata, popevši se otraga preko te stolice. Zanimljivo mi je to bilo kao djetetu. U početku sam se nadao da će otac naići odnekud, da će sjesti u svoju stolicu. To se, međutim, nije dešavalo. Nestala je, u međuvremenu, i ta stolica. Nema je više. Pošao sam u školu. Prvog dana me je brat odveo a ja sam, ubrzo, u školskom dvorištu primijetio da su djeca, čak i u svađi, pazila kako će se meni obraćati. Na kraju bi otišli razgovarajući među sobom: “Pustite ga, nema oca”. Shvatio sam da ga nema. U prvom polugodištu prvog razreda prešao sam sa dobrim. Ne znam zašto, valjda je to bio moj otpor svemu. Bio sam u tom periodu nemirno dijete, do trenutka kada je moj najstariji brat razgovarao sa mnom i rekao: ,,Uči jer na taj način nećeš obrukati porodicu i nećeš ukaljati ime svoga oca”. I dan danas pamtim te riječi. Možda ih još više pamtim iz razloga što je moj brat Admir u trenutku kad sam ja imao sedam godina oduzeo sebi život. Nakon svega toga sam se držao bratovih riječi i zbog oca i zbog njega. Završio sam osnovnu sa odličnim uspjehom u svim razredima, završio srednju sa istim uspjehom. Bio sam prvi na rang listi kandidata prilikom upisa na Pravni fakultet. Ipak, država nam je tada ukinula materijalno obezbjeđenje. Rekli su da sam postao punoljetan. Na argument da sam i dalje redovan đak, odnosno student, socijalni radnik iz Bijelog Polja je obrazložio: ,,šta će tebi fakultet”. Jedini prihod koji smo imali u tom periodu je porodična penzija od 94 eura. Rješenje o penziji obrazloženo je konstatacijom da je otac preminuo usljed povreda na radu. Nije to povreda na radu, moj otac je ubijen. Od države Crne Gore sam dobio par puta i jednokratnu pomoć. Po 150 eura. Završio sam fakultet 2013. godine sa prosječnom ocjenom 9,07. Pred svaki ispit sam pomenuo Admirovo i Iljazovo ime. Nakon završetka fakulteta počeo sam da volontiram u Višem sudu u Bijelom Polju, uz obećanje da će odmah biti raspisan oglas i da ću biti primljen. To obećanje sam dobio od predsjednika države, uz obrazloženje kako treba da znam da se država stara o nama. Volontirao sam punih 11 mjeseci. To će vam reći sve o staranju države o nama. Iskreno, ne očekujem od ove države ništa sem da se izgradi spomen obilježje u Bijelom Polju. Da budući naraštaji znaju šta su radili njihovi prethodnici, da to služi kao opomena da se nikad slično ne pomisli a kamoli ponovi. Da članovi porodica otetih u Štrpcima mogu tu da se pomole, jer nema mezara. Posmrtni ostaci moga oca su pronađeni, ja imam đe da se pomolim. Ali mi je svaki put pred očima slika Fehimovog Edina (Edin Bakija, sin otetog i pogubljenog Fehima Bakija – prim. Monitora) koji, kada je bio na dženazi moga oca, kao da me je pitao pogledom – da li će i on to dočekati. Imao bih još toliko toga da kažem, ali što god da kažem ne umijem opisati sve. Mnogo bolje ćutim.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

Objavljeno prije
1 danna
17 Maja, 2025
Prema procjenama Udruženja podstanara, u Crnoj Gori preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina živi u Podgorici, u kojoj se cijena zakupa jednosobnog stana kreće od 400 do 1000 eura. Podstanarska mjesečna primanja u prosjeku su manja. A obećanje vlasti o Veljem brdu kao novom gradu po mjeri čovjeka, sve nerealnije
Da je ove sedmice još jedna porodica završila na ulici, obavijestili su javnost iz Udruženja podstanara Crne Gore. Maloljetna djeca, roditelji invalidi, radno polovično sposobni.
,,Nijesu uspjeli da redovno izmire obaveze. I to je bio dovoljan razlog da budu izbačeni, bez alternative, bez podrške, bez pitanja. Nema mjesta za slabog u zemlji koja okreće glavu od ljudi”, ističe se u saopštenju Udruženja podstanara.
Da u Crnoj Gori, koja je samo u Ustavu država socijalne pravde, ovo nije rijedak slučaj govori za Monitor Dragan Živković, iz Udruženja podstanara: ,,Nažalost, ovakve situacije nijesu rijetkost – i to govorimo već godinama. Upozoravali smo, pisali, apelovali, ali naš glas se uglavnom gasio kao eho u pustinji. Dok se institucije prave nijeme, mi svakodnevno primamo pozive ljudi koji su pred izbacivanjem iz stana, porodica koje završe na ulici, djece koja se sele iz stana u stan bez stabilnosti i sigurnosti, osoba sa invaliditetom koje ostaju bez minimuma dostojanstva”.
Prema podacima MONSTAT-a iz 2011. godine, oko 18.425 porodica (približno 60.000 ljudi) živjelo je u podstanarskim uslovima. Podaci sa posljednjeg popisa iz 2023. o broju podstanara još su nedostupni. Prema procjenamam Udruženja podstanara u Crnoj Gori danas preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina od njih živi u Podgorici.
U Podgorici su posljednjih godina cijene stanova u vrtoglavom rastu. Prema podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadrata u novogradnji u Podgorici iznosila je 1.824 eura u trećem kvartalu 2024. godine – što predstavlja nevjerovatno povećanje od čak 65,8 odsto u odnosu na isti period 2019. godine. U skladu sa tim u Podgorici je teško naći jednosobni stan ispod 400 eura, a cijene se kreću i preko hiljadu.
Prema podacima Udruženja podstanara ovu grupu uglavnom čine socijalno ranjive kategorije: samohrani roditelji, penzioneri s minimalnim penzijama, osobe sa invaliditetom, raseljena i interno raseljena lica, radno nesigurne grupe i građani koji rade na crno ili za minimalac, mladi koji žele da se osamostale, ali nemaju šansu za to. Većina njih ne može računati na zvanične ,,prosječne plate” već primanja podstanarskih porodica se kreću od 300 do 500 eura.
Cijene kvadrata se svakodnevno mijenjaju, a trendovi se oblikuju pod uticajem stranih kupaca, neregulisane gradnje i nepostojanja državne kontrole ili strategije stanovanja. Podstanari nemaju pristup analizama, ne postoji javna baza podataka o zakupu, niti ikakav mehanizam koji bi im omogućio da prate tržište i planiraju budućnost. ,,Sve to dovodi do stanja potpune nesigurnosti – podstanari ne znaju hoće li sljedećeg mjeseca moći da ostanu u istom stanu, da li će im kirija porasti, ili će završiti na ulici”, navodi Živković.
On dodaje da država trenutno ne preduzima gotovo ništa suštinsko kada je u pitanju zaštita podstanara u Crnoj Gori. Iako postoje određeni oblici socijalne pomoći, poput materijalnog obezbjeđenja i jednokratnih davanja, kaže Živković, oni su privremeni, selektivni i ne rješavaju korijenski problem – a to je nedostatak sistemske politike stanovanja.
,,Umjesto da prepozna ovaj problem kao strateški izazov – jer se tiče života više od 30.000 domaćinstava u Crnoj Gori – država ga tretira kao marginalnu socijalnu kategoriju, često prepuštajući sve tržištu koje je neregulisano, divlje i potpuno neosjetljivo na socijalne posledice”, navodi Živković i dodaje da se sve to dešava ,,dok se masovno grade nove zgrade koje ni po cijeni ni po namjeni nijesu namijenjene domaćem stanovništvu, već prvenstveno tržištu luksuznih stanova i interesima stranih investitora. Na taj način država aktivno učestvuje u izgradnji Crne Gore kao mjesta za bogate, dok njeni građani sve češće ostaju bez doma”.
Da vlast, bar ponekad, misli i na ovu kategoriju stanovništva, pokazala je, sedmicu prije podgoričkih izbora, u septembru prošle godine. Tada su premijer Milojko Spajić i ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, predstavili program Vlade za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Naslovljen je – Velje brdo – novi grad po mjeri čovjeka. Obećali su mnogo toga, a prvenstveno da će se riješiti problem podstanara kojih je najviše u Podgorici, kao i da će mladi koji treba da grade porodice konačno moći da dođu do stana.
Velike planove poremetilo je neusvajanje Prostorno urbanističkog plana za Podgoricu, pa premijerovo obećanje o prvim useljenjima sredinom 2026. postaje sve nerealnije. Kao i tri i po milijarde koje treba da budu uložene u ovaj projekat.
U isto vrijeme iz Unije slobodnih sindikata promovisali su kampanju Za miran san, socijalni iliti državni stan. Vladi su predočili model socijalnog stanovanja grada Beča, koji kao primjer dobre prakse. Po tom modelu zakup socijalnog stana bi se kretao ispod 100 eura. Iz Unije su objasnili da bi za 25 odsto novca koji je planiran za Velje brdo moglo da se izgradi 20.000 stambenih jedinica širom Crne Gore.
Međutim, u Vladi imaju drugačije računice pa je premijer objasnio da će kvadrat stana iznositi 1.000 eura, sa minimalnom kamatom za crnogorske uslove od 1,2 odsto godišnje. Za trosobne stanove od 100 kvadrata, mjesečnu rata će iznositi 390 eura, na 30 godina otplate. Za stan od 60 kvadrata mjesečna rata biće 290 eura.
Iz Udruženja podstanara tvrde da je za većinu podstanara kupovina stana putem kredita i dalje potpuno nedostižna opcija. Objašnjavaju da to nije samo rezultat visokih cijena nekretnina, već i kombinacija više nepovoljnih faktora: strogi bankarski uslovi, visoko učešće, kratki rokovi otplate, promjenjive kamate – sve to čini stambeno zaduživanje privilegijom onih sa sigurnim i iznadprosječnim primanjima.
Banke traže redovna, stabilna i visoka primanja, a upravo to većina podstanara nema. Čak i oni koji rade, često su prijavljeni na minimalac ili rade u sivoj ekonomiji, što ih automatski diskvalifikuje za stambene kredite. Učešće od 10–20 odsto na stan koji košta 80.000 eura znači potrebu za 8.000–16.000 eura gotovine – što je za većinu podstanarskih porodica potpuno nezamislivo. U toj računici i projekat vijeka Velje brdo bio bi nedosanjani san za mnoge podstanarske porodice.
Dosadašnja rješenja kao državni programi, poput “1000+” stanova takođe nijesu rješenje za podstanare. Iz Udruženja kažu da su iako deklarativno namijenjeni ,,mladima i socijalno ugroženima”, u praksi uslovi toliko rigidni da ih upravo najugroženiji ne mogu ispuniti. Ispada da, kako tvrde iz Udruženja, državni programi funkcionišu kao pomoć onima kojima ona ne treba, a one kojima je potrebna ostavlja bez šanse.
Živković objašnjava da pored visokih kirija i potpunog nedostatka pravne zaštite, podstanari u Crnoj Gori svakodnevno žive u stanju stambene nesigurnosti koje duboko zadire u njihovo osnovno ljudsko dostojanstvo.
,,To je svakodnevno odricanje od života kakav zaslužujemo. Ljudi se odriču osnovnih potreba da bi platili kiriju: ne idu kod ljekara jer nemaju za participaciju, djeci uskraćuju vannastavne aktivnosti, hrane se lošije, ne mogu planirati budućnost niti imati osjećaj sigurnosti. Život u podstanarstvu postaje vječno stanje privremenosti. Ljudi žive u koferima, bez mogućnosti da opreme dom, da kupe zavjese ili knjige, jer ne znaju da li će za mjesec dana morati da se sele. Emocionalni stres, stalna nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti ostavljaju ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje”, nabraja Živković.
Dodaje da je ovo nije pitanje tržišta već prava na dostojanstven život: ,,Zato tražimo da se stambeno pitanje više ne tretira samo kao ekonomska tema, već kao temeljno ljudsko pravo. Jer dom nije luksuz – to je osnov čovjekove sigurnosti, slobode, zdravlja i dostojanstva. A trenutno, desetinama hiljada ljudi u Crnoj Gori, to pravo se sistematski uskraćuje”.
Institucije na sve vapaje podstanara ćute i već godinama imamo sistematsko zanemarivanje ovih po mnogo čemu obespravljeneih građana. Zato je Udruženje podstanara za 25. maj najavilo početak protesta ispred Skupštine Crne Gore.
Neki od zahtjeva su da država usvoji zakone koji štite podstanare i garantuju maksimalnu cijenu najma koja je u skladu s prosječnim prihodima građana Crne Gore. Država mora započeti projektovanje i izgradnju stambenih objekata koji će biti dostupni podstanarima po pristupačnim cijenama. Uvođenje zakona koji štiti podstanare od nezakonitih otkaza ugovora o najmu i prisilnog iseljavanja bez pravovremenog obavještenja. Uvođenje registra stanova za iznajmljivanje, kako bi podstanari imali pristup jasnim i transparentnim informacijama o uslovima najma…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari

Četiri vlade i šest godina prošle su od kad Aerodromi Crne Gore čekaju neophodan proces modernizacije. Izgleda da su u Vladi “prelomili”: Aerodromi će otići u višedecenijski zakup jer je državnoj kasi neophodan novac od predviđene koncesione naknade
Manje od mjesec dana dijeli nas od odluke koja bi mogla dominantno uticati na budućnost avio saobraćaja i, posredno, na kvalitet i dostupnost najprestižnijeg/najskupljeg segmenta turističke ponude u Crnoj Gori.
Vlada će nakon 9. juna saopštiti da li aerodrome u Podgorici i Tivtu predaje u tridesetogodišnji zakup jednom od dvoje potencijalnih koncesionara koji su predali formalne ponude. Ili će država preuzeti brigu o razvoju jednog od najznačajnijih djelova ovdašnje saobraćajne infrastrukture.
Postoji, doduše, i treća mogućnost – da se proces finalizacije tendera dodatno prolongira zbog mogućih protesta i sudskih postupaka koji se najavljuju sa raznih strana. Nezadovoljstvu lokalnih zajednica (u čemu prednjači Tivat) i sindikata pridružili su se prošle nedjelje i predstavnici francusko-turskog konzorcijuma Aeroports de Paris TAV .
Iako su od početka tenderskog procesa nezvanično slovili za favorite po pitanju izbora budućeg koncesionara , ADP-TAV su na samom kraju višegodišnjeg procesa odustali od podnošenja ponude. Za razliku od konkurenata – Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje i Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga.
Odluku su, u pisanoj formi, obrazložili nezadovoljstvom poslednjim odlukama Vlade (Tenderske komisije na čijem je čelu potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj). Između redova su najavili mogućnost pokretanja sudskog postupka. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”, saopštili su.
Obraćanje ADP-TAV-a navelo je regionalne analitičare aviosaobraćaja da iskažu ozbiljne sumnje u mogućnost da se tender okonča. “ Nedostatak jasne komunikacije i transparentnosti u ovoj fazi procesa stvara dodatni rizik da će koncesija završiti u pravnom vakuumu, s mogućnošću žalbi i sporova koji bi mogli produžiti realizaciju projekta na neodređeno vreme”, piše Predrag Vučetić na portalu Aero.rs. “Crnogorski aerodromi bi mogli ostati bez potrebnih investicija i modernizacije i dodatno smanjiti konkurentnost u okruženju, dok bi država propustila priliku da dobije ozbiljnog i pouzdanog partnera”.
To bi, između ostalog, značilo da će krovovi aerodroma u Podgorici Tivtu nastaviti da prokišnjavaju, a građani Crne Gore u svijet letjeti – iz Tirane. Dok će ovdašnja divlja ljepota ostati nedostupna turistima koji ne žele da se odreknu komfora i vremena da bi stigli na željenu destinaciju.
Ponuđeno obrazloženje iz Pariza sugeriše i da je Vlada prije nego se srela sa konačnim ponudama koncesionara, prelomila po pitanju buduće odluke. Aerodromi će otići u višedecenijski zakup jer je državi što prije potreban novac od predviđene koncesione naknade. Na isto ukazuju najavljene, pa pod pritiskom čelnika opština Zeta I Tivat, povučene izmjene propisa o načinu podjele koncesione naknade između lokalnih i državnih vlasti.
Zato je valjda, po tvrdnjama ADP-TAV, u završnoj fazi tenderskog postupka došlo do nenajavljenih izmjena ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom.
“Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, navode.
Dodatni problem donijelo je saznanje da je „prvobitno predviđeni drugi krug komentara i primjedbi na Ugovor o koncesiji, jednostrano i bez adekvatnog obrazloženja izostavljen iz procesa“. Tako su, požalili su se ovdašnjoj javnosti iz francusko-turskog konzorcijuma, investitorima nametnute značajne izmjene u posljednjem trenutku bez mogućnosti komentara i pregovora: „Što je u direktnoj suprotnosti sa tenderskom dokumentacijom… Zadržavanje ove naknade bez izvršenja ugovornih obaveza moglo bi biti u suprotnosti sa principima restitucije, zabrane neosnovanog obogaćenja i zakonite primjene ugovornih kazni“.
Iz Vlade se nijesu izjasnili na te primjedbe. Ipak, u medijima su se pojavile tvrdnje da se An Mari Maske, francuska ambasadorka u Crnoj Gori srela sa Milojkom Spajićem kako bi mu u četiri oka predočila nezadovoljstvo Pariza i podsjetila , navodno, na neka obećanja crnogorskog premijera po pitanju budućeg upravljanja aerodromima. Što bi moglo da znači da pitanje koncesija uz lokalnu dobija i međunarodnu dimenziju.
Kako je sve počelo? U avgustu 2018. je Vlada Duška Markovića, iznenada obznanila početak javne rasprave o valorizaciji aerodorma. Javna rasprava je okončana 10. septembra, a tadašnja Vlada je, uprkos brojnim primjedbama da možemo sami upravljati jednim od rijetkih profitabilnih državnih preduzeća, odlučila da započne proceduru izbora koncesionara.
Premijer Marković je tadašnje stanje na tivatskom aerodromu nazvao zastiđem objašnjavajući kako ,,avioni treba da slijeću na svakih deset minuta, a ne na svakih pet-šest sati…“. Potvrdilo se da netačna premisa (tivatski aerodrom imao je i više od 40 slijetanja dnevno) vodi do pogrešnog zaključka.
Vlada je tvrdila da je koncesionar neophodan da bi obezbijedio novac za modernizaciju aerodroma. Uprava Aerodroma ponudila je drugačiju priču. Na računima kompanije leži skoro 30 miliona eura, objavili su. Uz 32 miliona koja im je obećala Vlada, na ime isplate dijela dugova Montenegroerlajnsa, Aerodromi imaju dovoljno novca da finansiraju „najveći dio“ potrebnih ulaganja u modernizaciju aerodroma, saopštili su. Ostatak su planirali obezbijediti kreditom od Evropske banke za razvoj (EBRD).
Prema procjenama EBRD-a u crnogorske aerodrome trebalo je uložiti oko 75 miliona da bi se, do 2030. godine, iz te investicije generisao profit od skoro 350 miliona. Jedina obaveza Vlade bila je da ne proda aeorodrome dok traje kreditni aranžman. „Do realizacije ovog projekta nije došlo jer nijesmo imali saglasnost Vlade“, saopštio je tadašnji izvršni direktor Danilo Orlandić.
Vlada je imala drugačije planove. Obznanili su kako od koncesionara očekuju jednokratnu uplatu od makar 100 miliona i godišnje koncesione naknade od najmanje 10 odsto godišnjeg prihoda. Pokazalo se da su potcijenili vrijednost imovine za koju su tražili zakupca. Interesovanje tokom tenderskih pretkvalifikacija podstakle su ministra Nurkovića da podigne ljestvicu očekivanja i najavi da će potencijalni koncesionari na ime jednokratne naknada ponuditi između 150 i 200 miliona i za račun države izdvojiti 15 ili 20 odsto godišnjih prihoda.
To su, ipak, ostala samo obećanja. Na tender raspisan 2019. stigle su ponude četiri kvalifikovana ponuđača. Iz Vlade su najavili da će “početkom februara“ 2020. biti objavljen Prijedlog koncesionog ugovora , a jednokratni prihod od koncesije ukalkulisan je u budžet za 2020. godinu. Onda je došla korona, pa izbori i promjena vlasti. Tender je ostao otvoren, jadan od kvalifikovanih ponuđača je, u međuvremenu, promijenio vlasnika i odustao od planiranog posla.
Spajićeva Vlada u decembru prošle godine odlučuje da posao privede kraju. Na ovaj ili onaj način, najavili su. Mada je svima bilo jasno da preferiraju varijantu koja obećava makar jednokratan priliv značajnih novčanih sredstava u budžet. Pošto tamo stvari ne stoje onako kako su se nadali.
Ponovo je izostala bilo kakva analiza na temu prednosti i mana davanja u koncesiju državnih aerodroma. Više, zapravo, ne znamo ni šta vlada traži od potencijalnih koncesionara, ni šta su oni ponudili, i pod kojim uslovima. Netransparentnost ostaje prepoznatljivo obilježje procesa koji traje duže od šest godina.
Po broju putnika i letova Aerodromi su tek prošle godine prestigli rekordnu 2019. Tada je započela priča o koncesijama. Cijena izgubljenog vremena ogromna je.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
TRAGEDIJE NA CETINJU: Huk tišine i političke zloupotrebe

Objavljeno prije
1 sedmicana
9 Maja, 2025
Umjesto zvaničnih odgovora i utvrđivanja odgovornosti u vezi sa dva masovna zločina na Cetinju, vlast zastrašuje one koji traže odgovore
Građani Cetinja, koji već mjesecima protestuju na Kruševom ždrijelu, i ove srijede su se okupili u znak nezadovoljstva zbog neadekvatne reakcije nadležnih iz bezbjednosnog sektora povodom dvije tragedije koje su zadesile Prijestonicu u prethodne dvije i po godine.
U srijedu se navršilo 1.000 dana od zločina u Medovini kada je Vuk Borilović ubio 10 ljudi, među kojima i dvoje djece – Marka i Mašana. Navršilo se i pet mjeseci i šest dana od zločina u kojem je Aco Martinović ubio 13 svojih sugrađana, među kojima i dva djeteta – Jovana i Vukana.
Nakon ova dva strašna zločina nema odgovora institucija na brojna pitanja koja muče porodice žrtava, Cetinjane i crnogorsku javnost.
Neke od pitanja uputili su ove sedmice građani Cetinja, koji svakodnevno protestuju na Kruševom ždrijelu, u otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću.
Zašto je policija kasnila na mjesto događaja nakon poziva građana 12. avgusta 2022. godine u Medovini na Cetinju? Otkud ubici legalno oružje, uprkos krivičnoj prijavi i prvostepenoj presudi? Zašto policija nije adekvatno reagovala u skladu sa situacijom? Zašto je policija došla nenaoružana, odnosno s oružjem bez municije? Zašto policija ispred Cetinjskog manastira nije pružila prvu pomoć ranjenima? Zašto nije uzela učešće u sprječavanju zločina koji se odvijao svega stotinjak metara dalje, gdje su ljudi nemilice ubijani? Gdje su nestali uređaji za snimanje iz Cetinjskog manastira, čijim nestankom su možda uništeni krunski dokazi? Kako i zašto je rukovodilac operacije Goran Jokić protiv kojeg se vodi krivični postupak dobio unapređenje u vašoj administraciji? Zašto policijska forenzika nije izvršila uviđaj temeljno i do kraja i prikupila sve dokaze iz kuće samog Borilovića, već su to naknadno radili članovi porodice Martinović? Kako su neki od stradalih građana prošli policijsku blokadu u toku samog događaja, a potom bili ubijeni?
,,Odgovore koje tražimo ne tražimo samo radi rasvjetljavanja đogađajai privođenja odgovornih pravdi, već i radi sprječavanja budućih sličnih tragedija u cijeloj Crnoj Gori pa i na Cetinju. Ministre Šaranoviću, kada ste se prihvatili funkcije ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, obećali ste detaljnu istragu zločina u Medovini, a danas je zaključujete bez ijedne osobe privedene pravdi”, navodi se u pismu građana.
Nema napretka u istrazi, niti valjane komunikacije sa porodicama žrtava i građanima, ni nakon zločina koji se desio 1. januara ove godine.
,,Nakon jučerašnjeg teatralnog nastupa dotičnog (ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović) ostali smo svi duboko potrešeni. Nema granica u gaženju porodica koje su izgubile najmilije 12. avgusta 2022. i 1. januara 2025“, poručila je sestra ubijenog na Medovini, Maja Ljiljanić-Popović u izjavi za TV E. Dan ranije, u utorak, tokom Skupštinskog zasjedanja došlo je do sukoba poslanika DPS-a Oskara Hutera i ministra Šaranovića, a skupštinsko obezbjeđenje je spriječilo fizički kontakt njih dvojice. Verbalni sukob koji je završio sa ,,sram te bilo” sa obje strane, iniciran je tumačenjima policijskog djelovanja tokom i nakon dva zločina na Cetinju.
Umjesto zvaničnih odgovora, pet mjeseci nakon posljednje tragedije, političari i ovaj zločin koriste za svoje ciljeve. Tako su blokade za 1. maj pojedinci iz vlasti oštro kritikovali.
,,Današnje produženje saobraćajne blokade na Cetinju do 21h tokom praznika pokazuje da nije riječ o brizi za efikasnost bezbjednosnog sektora, već o namjernoj opstrukciji turističke sezone. Paradoksalno, među učesnicima su rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica”, napisao je u prazničnoj poruci izvršni direktor Pokreta Evropa sad Vlade Bojović. Ovu objavu podijelio je i premijer Milojko Spajić.
Partijski kolega i predsjednik skupštinskog Odbora za bejzbjednost i odbranu Miodrag Laković, pozvao je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije da, u skladu sa svojim nadležnostima, omoguće prohodnost putne infrastrukture na cijeloj teritoriji države, naročito u toku trajanja turističke sezone.Laković je kazao da ne dovodeći u pitanje demokratsko pravo na protest, smatra da nije prihvatljivo da se javni skupovi, bez prethodne dozvole, održavaju na magistralnim putevima.
Uz prijetnje političara, okupljene građane policija je upozorila da će biti snimljeni i da mogu biti sankcionisani. Dodatno, mediji bliski vlasti problematizuju i sa političkim stankama povezuju proteste, a propaganda ide i dotle da tvrdi da protestanti onima koji su se uputili u bolnicu, pa čak i djeci, zabranjuje prolaz. Ta informacija nije tačna, ali to valjda nije zgodna istina za partijske medije.
Uslijedio je odgovor da će se protesti radikalizovati i da će trajati po tri sata. Prema izjavama onih koji se već mjesecima okupljaju i protestuju dodatno ih iritira uporno ignorisanje nadležnih njihovih zahtjeva, kao i nemanje pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama.
,,Umjesto zastrašivanja protestanata, pozivamo nadležne da im se obrate i odgovore na njihova legitimna pitanja – da li su porodice stradalih u masakru na Medovini dobile podršku države, odnosno lokalne samouprave kao i žrtve poslednjeg masakra? Kada će biti usvojen Zakon o oružju (Markov i Mašanov zakon)? Da li je, kada i kako povećana bezbjednost na Cetinju?“, poručili su iz Akcije za ljudska prava i Centra za ženska prava. Dodali su da je ,,grubo i krajnje neempatično smatrati turističku sezonu važnijom od potreba duboko povrijeđene zajednice, kojoj vlast duguje odgovore”.
Zahtjevi građana koji protestuju na Kruševom ždrijelu su jasni još od januara – traže da neko konačno odgovara, da se istraže svi propusti, da se oružje, legalno i nelegalno, stavi pod kontrolu, da se donese „Markov i Mašanov zakon“.
Premijer Spajić je dan nakon masakra ne Cetinju najvio da će se prilježnije posvetiti ovom zakonu. Inicijativa je, pokrenuta 2023. godinu nakon prvog masovnog ubistava na Cetinju, nazvana je po dječacima, braći, koja su tada ubijena.Ona predviđa rigoroznije kazne za nasilnike, detaljne psihološke procjene i automatsko oduzimanje oružja od lica sklonih nasilju.
Inicijativu, koju je podržalo preko 4.000 građana, je pokrenula Maja Ljiljanić-Popović, sestra jedne od žrtava Borilovićevog masakra 2022.Na to se odlučila nakon što je saznala da su nadležni ignorisali zakonsku obavezu oduzimanja oružja Boriloviću zbog nasilništva.
Inicijativa je i nakon dvije godine još na čekanju. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su svi predlozi iz inicijative Markov i Mašanovi zakon uvršteni u Nacrt zakona o oružju i municiji.
Građani Cetinja ističu da blokade nijesu vid pritiska ili opstrukcije već način da se njihov glas konačno čuje. Ističu da ne traže ništa više osim pravde i odgovornosti za nedužne koje su izgubili. Više puta su ponovili da je nedopustiv huk tišine iz institucija. Da ta tišina vrijeđa žrtve.
Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu razmatraće 16. maja informacije o aktivnostima koje je policija preduzela povodom dvije tragedije na Cetinju.
Hoće li javnost tada dobiti odgovore koje traži, ili će to biti još jedna simulacija odgovornog ponašanja nadležnih, vidjećemo uskoro.
Kamo śutra ugašena pod pritiskom vlasti
Početkom aprila studentska grupa „Kamo śutra?“ objavila je da prestaje s radom zbog spoljnih pritisaka. ,,Reklo bi se da je vlast uspjela da ih ‘razbije’ zajedničkim snagama svih onih koji su ih od početka i bez dokaza optuživali da su ispostava političkih partija, mafije uglavnom, da su sve samo ne svoji”, ocijenile su, u zajedničkom saopštenju, direktorice Centra za ženska prava Maja Raičević i Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.
Ova studenska grupa je nastala nakon otkrivanja seksualnog skandala u školama, po ugledu na studentski pokret u Srbiji. Nakon tragedije na Cetinju pridružila se zahtjevima za ostavke nadležnog ministra unutrašnjih poslova Šaranovića i potpredsjednika Vlade za bezbjednost Alekse Bečića.
Kamo śutra je podržalo preko 100 profesora i saradnika u nastavi, preko 200 umjetnika i radnika u kulturi, preko 160 građanskih aktivista, više od 190 sportista i drugih radnika u sportu, preko 190 ljekara i medicinskih radnika, preko 330 inženjera. Podršku su im pružili Fakultet dramskih umjetnosti, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Fakultet likovnih umjetnosti, Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore… Ispostavilo se uzalud.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


HAPŠENJE DUŠKA GOLUBOVIĆA: Tajne tajnog agenta

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
DRŽAVA I BEMAKS: Poslovi se nastavljaju
-
INTERVJU3 sedmice
VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
-
INTERVJU4 sedmice
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena
-
Izdvojeno3 sedmice
HORHE MARIO BERGOLJO – PAPA FRANJO (1936 – 2013 – 2025.): Golemo nasljedstvo čovjeka iz naroda
-
INTERVJU2 sedmice
TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA (HRA): Na početku
-
Izdvojeno2 sedmice
SPAJIĆEVA SEDMODNEVNA POSJETA SAD: Bez sastanaka sa zvaničnicima i dijasporom
-
INTERVJU4 sedmice
BORIS MARIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Društvo zaboravljenih reformi
-
DRUŠTVO3 sedmice
AFERA MANDIĆI: Zataškavanje