Nedavnom izložbom fotografija, posvećenoj junacima Kolašinske brigade u Mojkovačkoj bitki, čiji je autor direktor Centra za kulturu Branislav Jeknić zajedno s istoričarkom umjetnosti Draginjom Kujović, još jednom je pokazao da je najažurniji lokalni hroničar. Jeknić istoriju Kolašina čuva u impozantnoj zbirci od preko 4.000 starih fotografija koja svjedoči o ljudima, razvoju i na kraju laganom umiranju nekada zantske i trgovačke varoši. Najstarija fotografija Kolašina napravljena je 1891. godine. Zajedno s ostalima iz Jeknićeve vrijedne zbirke, na mnogo zanimljivih načina govori o varoši, koja je u prve tri decenije minulog vijeka imala bogat kulturni, društveni i privredni život.
,,Fotografija panorame Kolašina iz 1891. godine, na primjer, veoma je bitna iz više razloga. Na njoj se vidi strogi centar Kolašina i nove kuće koje su pravljene 1886. godine. Te godine trgovci i zanatlije (Marići, Boškovići, Čurovići, Lisičići, Đurbabići, Stanići i ostali imućniji Kolašinci) obraćaju se Senatu na Cetinju i traže dozvolu da poruše većinu starih kuća kako bi napravili nove od čvrste građe. U tom periodu imamo jedan uređen i urbanizovan grad sa dva trga povezana paralelno ulicama, što je očuvano i do danas”, ističe Jeknić.
Kad se govori o Kolašinu, često se zaboravlja da je ta varoš još krajem 19. vijeka imala urbanistička obilježja, kao malo koja u Crnoj Gori. U dopisu Okružnog suda iz oktobra 1896. godine navodi se da je varoš imala osam ferala (fenjera) i poslužitelja koji ih je opsluživao i ujeno bio zadužen za čistoću. Ta godina stoga se smatra i početkom komunalnog uređenja grada.
U dokumentima i fotografijama iz Jeknićeve zbirke može se vidjeti i da je prije 127 godina za paljenje fenjera u Kolašinu bio zadužen Ivo Lović. Njegov posao je bio da „pali fenjere da osvijetle ono nekoliko kolašinskih ulica i sokaka, da se u mraku ko ne izgubi i spotakne”.
Ferali su bili postavljeni na drvenim stubovima. Imali su, kako objašnjava Jeknić, posudicu, u koju se sipalo ulje. Količina ulja određivana je shodno vremenu tokom kojeg je varoš trabalo da bude osvijetljena. Grad je duže bio osvijetljen tokom svečanosti, narodnih okupljanja i vjerskih praznika.
Nagli razvoj Kolašina počeo je poslije Prvog svjetskog rata kada u gradu cvjetaju zanatstvo i trgovina. Trgovci iz porodice Marić izvozili su drvnu građu i stoku u Francusku.
Daleke 1929. godine Kolašin je imao i urbanistički plan, koji je dobio odmah nakon Cetinja. Veliki broj ugostiteljskih objekata, dva hotela u koji su dolazili gosti iz Albanije i Grčke, gradski orkestar, pozorište, bioskop, organizovana zdravstvena zaštita, čak školska poliklinika… U gradskom urbanom smislu Kolašin je bio više grad nego sada. Taj period karakteriše izuzetno bogat kulturni život, znatno sadržajniji nego danas.
Jeknić u zbirci ima i nekoliko fotografija iz perioda Kraljevine i Knjaževine Crne Gore, a najupečatljivije su one čiji je autor Rudolf Mosinger. Taj fotograf, kaže Jeknić, snimio je i proglašenje Nikole I za kralja i Crne Gore za kraljevinu. Po nalogu kralja Nikole, tada je slikao i Mateševo, crkvu u Kolašinu i na Crkvinama, trgove, panoramu Kolašina, most na rijeci Tari, kao i Manastir Moraču.
Objektivom je, kaže sagovornik Monitora, zabilježena i Električna centrala iz 1927. godine, koja je proizvodila struju od drvnog otpada s mnogobrojnih pilana. Vrlo upečatljive su fotografije koje svjedoče o Kolašinu i neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Stare fotografije iz Jeknićeve zbirke pokazuju da je Kolašin između dva svjetska rata imao pozorišni život i da se znatan broj Kolašinaca tada amaterski bavio glumom. Fotoaparatom je zabilježena osamdeset godina duga istorija KUD-a Mijat Mašković, čiji članovi i danas predstavljaju svoj grad. Jeknićeva zbirka svjedoči da je tridesetih godina minulog vijeka, u kući, odnosno gostionici Pera Gajova Šćepanovića postojao prvi kolašinski bioskop. Gostionica se zvala Mojkovac, a to ime dobila je u znak sjećanja na junake Mojkovačke bitke iz Kolašinske brigade. Bioskopske publike tada, kaže Jeknić, nije falilo.
Tokom deset godina istraživanja kolašinske istorije, Jeknić je sa saradnicima skupio dovoljno podataka za knjigu Varoš Kolašin kroz sliku i dokumenta. U saradnji Centra za kulturu s Arhivom Crne Gore već je realizovan projekat Kolašin u doba Knjaževine i Kraljevine Crne Gore.
Bez fotografa, naravno, ne bi bilo ni fotografija, pa Jeknić, mnogo zna i o svojim kolegama iz prošlosti. Prema njegovim riječima, jedan od najstarijih kolašinskih fotografa je Uroš Vlahović iz sela Radigojno. Prema kazivanjima njegovih srodnika, fotografski zanat je naučio u svom selu tokom austro-ugarske okupacije gdje je postojala fotografska radionica za potrebe austro-ugarske komande.
Fotografijom se takođe bavio Miraš Đukić, varoški trgovac. Pečat njegovog ateljea utisnut je na jednoj fotografiji iz 1937. godine. Blažo Božović iz Podgorice je od 1920. imao fotografsku radnju u Kolašinu u kući Miraša Đukića na centralnom gradskom trgu. Pretpostavlja se da je Miraš Đukić bio njegov đak. Jeknić kaže da je, ipak, najpoznatiji kolašinski fotograf i umjetnik fotografije i istovremeno hroničar grada Ljubo Medenica (1910-1996) koji je zanat naučio od Uroša Vlahovića.
,,Pored toga što su odličan izvor istorijskih podataka, skupljanje starih fotografija mi je i zadovoljstvo, ali i način za upoređivanje prošlosti i sadašnjosti. Uvjeren sam da u toj zbirci ima mnogo korisnih ‘savjeta’ za budućnost. Najbitnije mi je da pokazuju dugu tradiciju gradskog života u ovoj nepravedno zapostavljanoj varoši. Svaki Kolašinac trebalo bi da bude ponosan onim što su na ovim prostorima gradili preci, ali, nadam se, i dovoljan svjesan da to obavezuje”, kaže vlasnik najbrojnije zbirke starih fotografija Kolašina.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ