Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ BEOGRADA I KOLUMNISTA DNEVNOG LISTA DANAS: Pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu

Objavljeno prije

na

Zlatko Paković diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Razvio je osobenu poetiku žestokog političkog pozorišta naglašenog ludičkog izraza. Pozorište je za njega neraskidiva cjelina estetskog i društvenog čina. O njegovoj predstavi Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad Hans-Tis Leman, najznačajniji živi teoretičar drame, objavio je esej kao o posve novom načinu interpretacije Brehtovog nasljeđa.

Najpoznatije su mu predstave: Profesionalac, Limasol, Kipar; Majn kampf, Sofija, Bugarska; Ubiti Zorana Đinđića, Novi Sad; Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad, Beograd; Enciklopedija živih, Beograd/Priština; Filosofija palanke – božićni oratorijum Radomiru Konstantinoviću, Beograd; Otelo – nezakonita liturgija, Zadar; Kapitalizam – geometrijskim redom izložen, Subotica.

Objavio je romane Soba za jedan krevet i Zajednički pepeo (njemačko izdanje Die gemeinsame Asche, Berlin), zbirku pjesama Dnevnik pevanja, knjige eseja Anatomija nacionalističkog morala i O autoritarnoj savesti.

Dobitnik je Nagrade Desimir Tošić za publicistiku, norveške Internacionalne Ibzenove stipendije za pozorišnu režiju i Stipendije bečkog Museumsquartiera za književnost.

Stalni je kolumnista i pozorišni kritičar dnevnog lista Danas.

MONITOR: Vaša kolumna u Danasu ima nadnaslov „Intelektualac u tranziciji”. Pa da počnemo od toga – kakav je profil savremenog intelektualca u Srbiji, kakav na ovim prostorima i kakva treba da bude danas njegova uloga?
PAKOVIĆ: Ima intelektualaca i intelektualaca: čovečnih i nečovečnih, onih koji prijanjaju uz vlast i idu niz dlaku, i onih koji se protive određenom tipu vlasti i onih koji se gnušaju svake vlasti; ima pametnih i ima glupih intelektualaca, ali, ubedljivo najređa vrsta među njima, ugrožena, gotovo iščezla, jeste ona koja ima smelosti da se javno usprotivi – da se usprotivi moćnima i da govori istinu, uprkos odmazdi koja je nužno očekuje zbog toga. To je najteže, jer podrazumeva samoodricanje, ne tek nonkonformistički stav, nego praktičnu hrabrost da se živi ne samo na ivici egzistencije nego i na ,,rubu pameti”, rečju – slava je tu moguća, eventualno, post mortem, nikako za života. Ta volja za vrlinu, u očima politike i kulture današnjeg sveta, izgleda kao život na koji se spada. Svaki pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu. Šta to znači? Mala je verovatnoća, gotovo nikakva, da se ideali ostvare u životu, ali je život bez borbe za ideale – ništavan život. Prema tome, uloga intelektualca, kako vi kažete, ili zadatak intelektualca, kako ja volim da kažem, jeste da upotrebi znanje protiv moći, koja nužno korumpira i zaglupljuje. A kad pitate koja karakterna crta najviše određuje profil današnjeg intelektualca, mislim da je to pomanjkanje volje i osećanja da se udruži u zajedničku akciju za opšte dobro. Kako bismo to mogli nazvati? Neudruživost današnjeg intelektualca. Kome to pogoduje? Upravo moćnicima, njihovim institucijama, društvima i preduzećima.

MONITOR: Intelektualac po definiciiji treba da ima kritičan stav prema vlastima. Čini se, ipak, da većina intelektualaca uglavnom ćuteći prati ono što se oko nih događa. Zašto?
PAKOVIĆ: Kritički misleći ljudi, slobodoumni, nepotkupljivi, hajde da to kažem patetično – zaljubljeni u sam život, dakle, erotični, po pravilu su marginalizovani. Oni, dakle, nisu deo javnosti, a kako oni nisu deo javnosti, jasno je da je ta javnost mekušna, obamrla, manipulisana i manipulativna, pretvorena u nešto drugo od sebe – u javno mnjenje. E sad, kad se tu zagledamo, koje intelektualce primećujemo? Uglavnom one koji su dobro pozicionirani. Ili su to profesori univerziteta, ili direktori institucija i medijskih kuća. Njihov govor je limitiran, njihovo mišljenje je ograničeno. Čime? Udobnošću društvene pozicije koja im može biti oduzeta ukoliko prekorače zadate granice kritike čiji nivo pristojnosti određuje poslodavac i finansijer. Zato naše institucije više ne misle!

MONITOR: Vaš stav je i da se pobuna guši još u osnovnoj školi i da se danas duhovitost ubija televizijskim, filmskim, pozorišnim i književnim humoresknim šundom. Kako?
PAKOVIĆ: Pobuna i duhovitost dve su konstante i u povesti srpske kulture. Poplava vulgarnog humora vulgarizuje javni život. Medijska promocija osoba koje su celebrities a da u životu nisu donele nijednu humanu odluku, promocija je izopačenog sistema vrednosti. Ali kudikamo je pogubnije od svega toga proizvođenje nedićevskih kvislinga i četničkih saradnika fašističkog i nacističkog okupatora u primer vrline, patriotizma i nacionalnog herojstva, dok se zataškavaju činjenice o slobodarstvu i požrtvovanosti partizanskog pokreta. Društvo koje se ponosi onim čega bi trebalo da se stidi, a stidi se onoga čime ima da se ponosi pred svetom, neminovno propada.

MONITOR: Kako svemoćnom premijeru Srbije Aleksandru Vučiću uspijeva da radi što god hoće kad to hoće?
PAKOVIĆ: Ratovima, ratnim zločinima i žrtvama, privatizacionim pljačkama, ideologijom nacionalšovinizma i sada ideologijom neoliberalizma, srpsko društvo je izmoždeno, osiromašeno i obeznađeno. Ogromna većina stanovništva nada se da očuva puki svoj egzistencijalni minimum, svesna da bi mogla živeti čak i gore od ovog lošeg. Intelektualci uglavnom ćute ili pitomo govore, najbolji su pak marginalizovani ili umrli, a oni koji još uvek kritički govore ne umeju da se udruže. Politička klasa je srasla sa finansijskom moći. Tako dolazimo do Vučića i njegovih vučića.

MONITOR: Je li za Vas iznenađenje što se Vučić kandidivao za predsjednika, jer će, bar formalno, morati dio vlasti da preda nekome drugom?
PAKOVIĆ: Ukoliko postane predsednik, velim, Vučić će postaviti nekog vučića za premijera, nekog ko, dakle, voli da bude više vučić i od samog Tomislava Nikolića, čija je beskrupuloznost u sticanju privatnih poseda jedina pretnja njegovoj odanosti Vučiću. Postane li predsednik, Vučić će de facto biti i premijer, kao što je, budući premijer, bio i koordinator svih službi bezbednosti, a to je kršenje zakona na najvišem nivou. Apetit za moć i vlast je nezajažljiv, i on se nikad ne zaustavlja sam od sebe.

MONITOR: Ko bi, po Vašem mišljenju, od predsjedničkih kandidata bio najbolji predsjednik Srbije?
PAKOVIĆ: Od ponuđenog – Saša Janković, bivši ombudsman.

MONITOR: Kakve su mu šanse da pobijedi?
PAKOVIĆ: Nevelike. Najuticajniji mediji – u Vučićevom su džepu. Vučićev marketinški tim sad je počeo da bombarduje i društvene mreže skupo plaćenim spotovima u kojima premijer glumi samog sebe kao predsedničkog kandidata. Biračka volja zaposlenih u državnoj administraciji i institucijama društva strogo je kontrolisana, obaveza članova vladajuće stranke da obezbede određeni broj sigurnih nestranačkih glasova za Vučića, nepisani je zakon. Dakle, predsednička kampanja je grubo neravnopravna. Osim toga, kako sam već to objasnio, vlast je privatizovala državu, premijer je kršio Ustav, rukovodeća tela su ignorisala zakone… prema tome, ovi izbori su legitimizacija ilegalnih radnji same vlasti.

Srbija je privatna država

MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu političku situaciju u Srbiji?
PAKOVIĆ: Mi, zapravo, nemamo političku situaciju. Naša situacija je suštinski nepolitička. Država je uzurpirana. Polis je u rukama Vučićeve partijsko-finansijske klike. Srbija je danas, dakle, privatna država. Šta je to domovina – moja domovina, naša domovina – ako ima svoje vlasnike? Najpreči zadatak ovde i sada jeste deprivatizacija države, ako hoćete, nacionalizacija države – borba za republiku kao javnu, opštu, zajedničku stvar. Jer ova republika, to je samo nominalno, ali ne i realno; ona nije res publica nego res privata, štaviše cosa nostra. I to nije slučaj samo sa Srbijom, nego i sa većinom balkanskih zemalja.

Mi živimo u permanentnom ratu

MONITOR: Opet su odnosi Srbije sa Hrvatskom, BiH i Kosovom zategnuti, u Makedoniji je politička situacija zabrinjavajuća… Mnogi strahuju od novih ratnih sukoba. Može li do toga doći?
PAKOVIĆ: Globalno važeća ideologija neoliberalizma – koja propagira da je kapitalizam jedini sistem po meri prirode čoveka, da je, štaviše, to jedini moralni društveno-politički sistem u istoriji čovečanstva, da je, dakle, najmoralnije i najdostojnije čoveka to da manjina basnoslovno stiče na račun osiromašenja ogromne većine, koja sve više zapada u hipotekarno ropstvo, a sa snom (indukovanim obrazovnim sistemom, kulturnom industrijom i industrijom zabave i potrošnje) da i sama može da uspe da se jednog dana pričesti hostijom vlasničkog kolača – dovodi do duboke ozlojeđenosti koja traži racionalizaciju i povod za pražnjenje. U tom trenutku na društvenu scenu, kao antidepresiv, stupa najjeftinije, lako dostupno i brzo delujuće halucinogeno sredstvo: nacionalizam. Dakle, ratni sukobi ne samo da su mogući nego su i aktuelni: mi, u stvari, živimo u permanentnom ratu, koji se trenutno vodi drukčijim sredstvima od oružanog sukoba – u ratu protiv samih sebe i protiv svojih bližnjih. Ideologija elite moći koja vas uverava da je vaš najljući neprijatelj upravo onaj ko deli istu nesigurnu sudbinu i iste želje kao i vi, oseti li da je to poslednje ili najefikasnije sredstvo da očuva svoju dominantnu poziciju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Najteži dio posla tek predstoji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Volio bih da mladi ljudi nagradu koju je dobila Vanja dožive kao poruku da ne odustaju od svojih uvjerenja čak ni onda kada se stvari čine teškim i gotovo nemogućim. Društva se ne mijenjaju preko noći, ali ni sama od sebe. Mijenjaju ih ljudi koji su spremni da istraju, rade profesionalno i ne pristaju na kompromise kada su u pitanju osnovne vrijednosti poput poštenja, odgovornosti i javnog interesa

 

 

MONITOR: Izvršnoj direktorici MANS-a Vanji Ćalović ove je sedmice u Milanu uručena nagrada „Giorgio Ambrosoli“, priznanje koje se dodjeljuje pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Italije za integritet, odgovornost i profesionalnost u zaštiti vladavine prava. Ona je poručila da nagradu ne doživljava samo kao lično priznanje, već kao priznanje radu MANS-a. Kako je vi doživljavate?

MILOVC:  Vanja je potpuno u pravu kada kaže da se ova nagrada ne može posmatrati samo kao lično priznanje. Nagrada nosi ime čovjeka koji je postao simbol profesionalnog integriteta i hrabrosti u suprotstavljanju organizovanom kriminalu i korupciji. Upravo zato njena vrijednost prevazilazi pojedinca i postaje priznanje vrijednostima koje zastupa.

Za mene, ova nagrada ima i posebno značenje. Velika je privilegija što sam najveći dio svoje profesionalne karijere proveo u MANS-u, organizaciji koja je pokazala da se i u maloj zemlji, sa ograničenim resursima, može voditi dosljedna borba protiv korupcije. Imao sam priliku da radim sa ljudima koji su godinama bili spremni da se suprotstavljaju zloupotrebama moći, često uz značajne profesionalne i lične rizike. Malo ko ima priliku da radi posao za koji iskreno vjeruje da ima društveni značaj i da pri tome vidi konkretne rezultate svog rada.

Zato ovu nagradu doživljavam prije svega kao priznanje radu MANS-a i svih ljudi koji su tokom prethodnih decenija bili dio naše borbe za transparentnije institucije, odgovorniju vlast i vladavinu prava. Mnogi od njih nikada nijesu bili u centru pažnje javnosti, ali su svojim radom doprinijeli da brojni slučajevi korupcije, zloupotrebe javnih resursa i organizovanog kriminala budu otkriveni, dokumentovani i predstavljeni javnosti uprkos brojnim preprekama.

Posebnu težinu ovom priznanju daje činjenica da dolazi u trenutku kada se Crna Gora nalazi pred možda najvažnijom fazom svog evropskog puta. Ono predstavlja potvrdu da se dosljednost, profesionalnost i odbrana javnog interesa prepoznaju i van granica naše zemlje.

Veoma je važno da ova nagrada pošalje i širu poruku, naročito mladim ljudima.  Mnogi odrastaju sa osjećajem da su institucije prespore, da promjene dolaze teško i da pojedinac ne može značajno uticati na društvo oko sebe. U takvom ambijentu lako je postati ravnodušan ili zaključiti da se ništa ne može promijeniti.

Primjer Giorgia Ambrosolija, kao i ljudi koji danas dobijaju priznanje koje nosi njegovo ime, pokazuje da integritet, profesionalnost i upornost imaju vrijednost čak i onda kada se rezultati ne vide odmah. Najvažnije promjene gotovo nikada ne dolaze brzo i rijetko su rezultat rada jednog čovjeka ili jedne generacije.

Volio bih da mladi ljudi ovu nagradu dožive kao poruku da ne odustaju od svojih uvjerenja čak ni kada se stvari čine teškim ili gotovo nemogućim. Društva se ne mijenjaju preko noći, ali ni sama od sebe. Mijenjaju ih ljudi koji su spremni da istraju, rade profesionalno i ne pristaju na kompromise kada su u pitanju osnovne vrijednosti poput poštenja, odgovornosti i javnog interesa.

MONITOR: Slika Crne Gore bila bi definitivno drugačija da nema dugogodišnjeg predanog rada vaše organizacije na razotkrivanju brojnih zloupotreba moći, korupcije i organizovanog kriminala. No, koliko ste zadovoljni današnjom slikom Crne Gore?

MILOVAC: Ne mogu reći da sam zadovoljan, iako postoje određeni razlozi za optimizam. Međutim, kada govorimo o suštinskim promjenama, napredak je sporiji nego što bi trebalo da bude. Ključni problem ostaje činjenica da politička korupcija u Crnoj Gori nije skup pojedinačnih incidenata, već sistemski problem koji je decenijama ugrađivan u način funkcionisanja države. Takav sistem nije nastajao preko noći, pa se nije mogao ni promijeniti samo smjenom vlasti.

Vrijeme nakon 2020. godine nijesmo iskoristili na način na koji smo mogli i morali. Tada je postojala jedinstvena prilika da se ponudi sistemski odgovor na problem sistemske korupcije, da se reformišu institucije koje su bile zarobljene političkim uticajem, uspostave snažniji mehanizmi kontrole vlasti i stvore uslovi za istinsku odgovornost nosilaca javnih funkcija.

Umjesto toga, najveći dio političke energije potrošen je na ispunjavanje uskopartijskih interesa, preraspodjelu političke moći i obezbjeđivanje što bolje početne pozicije za naredne izborne cikluse. Umjesto dubokih reformi često smo svjedočili zamjeni jednih partijskih interesa drugim, dok su ključni problemi ostajali neriješeni.

To se posebno vidi u oblastima koje su od presudnog značaja za borbu protiv korupcije. Nijesmo dobili dovoljno snažne mehanizme za kontrolu političke korupcije, nijesmo riješili problem partijskog uticaja na zapošljavanje i upravljanje državnim resursima, a rezultati u oblasti finansijskih istraga i oduzimanja nezakonito stečene imovine i dalje su ograničeni.

Posebno zabrinjava činjenica da zapošljavanje u državnim kompanijama ostaje praktično van domašaja ozbiljnije kontrole. Taj segment predstavlja jedan od najvažnijih mehanizama političkog uticaja na birače i jedan od ključnih razloga zbog kojih problem zloupotrebe javnih resursa nije suštinski riješen.

Najteži dio posla tek predstoji.

MONITOR: Kako vidite nalaze nedavno objavljenog Non paper-a?

MILOVAC: Nalazi pokazuju da između političkog optimizma koji prati evropske integracije i stvarnog stanja u oblasti vladavine prava i dalje postoji značajan jaz.

To ne znači da napretka nema. EK prepoznaje određene pozitivne pomake i činjenicu da je Crna Gora ostvarila napredak u pregovaračkom procesu. Međutim, jednako jasno poručuje da ključni problemi još nijesu riješeni.

Više nije dovoljno usvojiti zakon, formirati radnu grupu ili otvoriti istragu. Evropska unija traži pravosnažne presude, oduzetu nezakonito stečenu imovinu, transparentne institucije i mjerljive rezultate u borbi protiv korupcije na visokom nivou.

MONITOR: Tužilaštvo se oglasilo, zadovoljno svojim rezultatima u kontekstu tog dokumenta. Jeste li vi?

MILOVC: Postoje pomaci i bilo bi nepošteno tvrditi da ih nema. Posljednjih godina otvoren je veći broj istraga, pokrenuti su postupci protiv pojedinaca koji su ranije bili praktično nedodirljivi i to predstavlja određeni napredak.

Međutim, mjerilo uspjeha su pravosnažne presude, odgovornost za korupciju na visokom nivou i trajno oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Imamo veliki broj predmeta koji godinama traju bez konačnog epiloga. Slučajeve koji su predstavljani kao istorijski iskoraci, a koji i dalje čekaju konačne sudske odluke.

Slučaj Telekom je možda najjasniji primjer koliko su institucionalni propusti iz prošlosti i danas prepreka ostvarivanju pravde. Nakon više od dvije decenije građani i dalje čekaju puni epilog afere koja je svojevremeno bila jedan od najvažnijih korupcionaških slučajeva u zemlji.

Zato bi bilo korisnije da institucije manje energije troše na samohvalu, a više na ostvarivanje mjerljivih rezultata.

MONITOR: Jeste li optimistični kada je u pitanju istinska demokratizacija Crne Gore i uspostavljanje vladavine prava?

MILOVAC: Optimista sam kada je u pitanju članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji, ali  mnogo oprezniji kada govorimo o istinskoj demokratizaciji države i uspostavljanju održive vladavine prava.

Zabrinjava to što načajan dio političkih elita članstvo u EU i dalje posmatra kao konačni cilj reformskog procesa, a ne kao početak nove faze razvoja države.

Proces evropskih integracija nerijetko se koristi kao instrument političkog marketinga i populizma. Građanima se šalje poruka da će sam čin pristupanja EU riješiti najveći dio problema sa kojima se suočavamo. Iskustva brojnih država članica pokazuju da stvari nijesu tako jednostavne. Članstvo može stvoriti bolji okvir za razvoj, ali ne može zamijeniti kvalitet institucija, političku odgovornost i dosljednu primjenu zakona.

Premalo smo energije uložili u izgradnju institucija koje će moći da nose reforme i nakon formalnog završetka pregovora. Već bi trebalo razgovarati o mehanizmima koji će osigurati da ključne reforme ostanu održive i nakon pristupanja. To se posebno odnosi na pravosuđe, borbu protiv korupcije, kontrolu političke moći i zaštitu integriteta javnih institucija.

Konačni cilj ne treba da bude zatvaranje pregovaračkih poglavlja niti datum ulaska u EU. Cilj treba da bude izgradnja države u kojoj građani vjeruju institucijama zato što vide da zakon jednako važi za sve, da se javni resursi koriste u javnom interesu i da politička moć nije iznad pravila. Tek tada ćemo moći da kažemo da je proces evropskih integracija zaista uspio.

 

Otpor prema snažnijim mehanizmima za oduzimanje imovine postoji kod gotovo svih vlasti nakon DPS-a

MONITOR:  Ministarstvo pravde najavilo je da priprema izradu posebnih zakona kojima bi uredilo oblast (zlo)upotrebe vještačke inteligencije (AI), a u tome će imati podršku italijanskog resora pravde. Dugo se vodila polemika o italijanskom modelu oduzimanja nezakonito stečene imovine, za koji se MANS zalagao. Jesmo li i normativno mogli bolje?

MILOVAC: Sigurno da jesmo. Crna Gora i dalje pokazuje ozbiljnu nesposobnost da dizajnira zakonodavni i institucionalni okvir koji bi državi dao stvarnu prednost u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije.

MANS je godinama ukazivao da ta borba ne može biti uspješna ukoliko se država oslanja isključivo na dugotrajne i često neizvjesne krivične postupke. Iskustvo zemalja koje su ostvarile najbolje rezultate pokazuje da je jedan od najefikasnijih načina borbe protiv mafije oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Organizovani kriminal opstaje zahvaljujući ogromnim finansijskim resursima. Taj novac kriminalnim grupama omogućava ne samo luksuzan život, već i angažovanje najboljih pravnih timova, prikrivanje tragova novca, uticaj na svjedoke i, u najgorem slučaju, nastavak korumpiranja pojedinaca unutar institucija koje bi trebalo da ih procesuiraju. Zbog toga je oduzimanje imovine mnogo više od finansijske mjere – ono predstavlja način da se kriminalnim strukturama oduzme moć.

To je bila logika italijanskog modela kojem se MANS godinama divi i koji smo zagovarali. Nažalost, Crna Gora ni nakon promjene vlasti nije pokazala spremnost da prihvati takvu logiku. Posebno je teško razumjeti činjenicu da je otpor prema snažnijim mehanizmima za oduzimanje imovine ostao kod gotovo svih vlasti nakon DPS-a.

Danas je normativni okvir unaprijeđen u odnosu na raniji period, ali i dalje nije postavljen na način koji bi državi omogućio stvarnu stratešku prednost nad organizovanim kriminalom. Bez toga je teško očekivati trajne rezultate.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐORĐE VUKČEVIĆ, INŽENJER ROBOTIKE: AI prelazi iz digitalnog u fizički svijet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Države i međunarodne institucije moraju na vrijeme razviti pravila, standarde i mehanizme sprovođenja koji će osigurati da AI ostane alat u službi čovjeka, a ne sistem koji djeluje van ljudske kontrole. Ovo nije samo tehnološko pitanje već pitanje budućeg uređenja društva

 

 

 

Đorđe Vukčević se školovao na Mašinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, smjer Mehatronika, gdje je  stekao osnovu iz mašinstva, elektrotehnike, automatike i robotike. Tokom studija je 2015. godine dobio nagradu „19. decembar“ za najboljeg studenta Mašinskog fakulteta. Nakon završenih osnovnih studija podržan je nacionalnom stipendijom za izvrsnost Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore, zahvaljujući kojoj je nastavio školovanje u Njemačkoj. Sa njemačkim univerzitetskim timom 2018. godine postao sam vicešampion Njemačke i svijeta u robotici na RoboCup takmičenju.

MONITOR: Radite u Njemačkoj u jednoj od vodećih kompanija iz robotike i vještačke inteligencije Neura Robotics.  Kompanija razvija Physical AI (fizičku vještačku inteligenciju). Na čemu vi radite, a koje programe razvija kompanija?

VUKČEVIĆ: U kompaniji radim kao inženjer i team leader u oblasti teleoperacije robotskih sistema. Vodim tim koji razvija jednu od ključnih tehnologija iza platforme NeuraGym. Pojednostavljeno, NeuraGym se može opisati kao koncept trening centara za robote, gdje se robotski sistemi uče, testiraju i pripremaju za rad u stvarnom svijetu.
Kompanija razvija robotske platforme i softverski ekosistem za Physical AI, odnosno za povezivanje vještačke inteligencije sa fizičkim robotskim sistemima. Cilj nije samo da roboti izvršavaju unaprijed programirane pokrete, već da vremenom postanu sistemi koji razumiju okruženje, uče iz podataka, sarađuju sa ljudima i drugim robotima, i dijele stečeno znanje kroz širi robotski ekosistem.

Dodatno, Neura Robotics je nedavno ostvarila rekordnu Series C rundu finansiranja do 1,4 milijarde dolara. Riječ je o najvećoj investicionoj rundi ikada za jednu full-stack robotics kompaniju, što predstavlja svjetski rekord za ovaj tip kompanije. Među investitorima su, između ostalih, Amazon, NVIDIA, Qualcomm, Bosch,Tether i Evropska investiciona banka.

To je veliki trenutak ne samo za Neura Robotics, već i za evropski deep-tech, jer pokazuje da Evropa može graditi globalno relevantne kompanije u robotici, vještačkoj inteligenciji i Physical AI-ju. Za mene lično je posebno važno što sam dio tog tima i što moj rad doprinosi jednoj od ključnih tehnoloških oblasti u kompaniji. Naravno, ovakvi rezultati su ishod rada velikog broja ljudi i timova, ali mi je važno što moj tim radi na tehnologiji koja je direktno povezana sa budućnošću robotskog učenja, teleoperacije i Physical AI-ja.

MONITOR: Svijet se tehnološki ubrzano mijenja. Kakva su predviđanja što se tiče AI i robotike?

VUKČEVIĆ: Nalazimo se u trenutku kada vještačka inteligencija prelazi iz digitalnog u fizički svijet. Do sada je najveći dio javne pažnje bio usmjeren na generativnu AI, chat sisteme, obradu teksta, slika, programiranje i digitalne alate. Sljedeći veliki korak je povezivanje te inteligencije sa robotima, mašinama i fizičkim procesima.

Najveći napredak očekujem u robotima koji izlaze iz kontrolisanih industrijskih okruženja i ulaze usvakodnevni život: u domaćinstva, logistiku, zdravstvo, brigu o starijima, poljoprivredu, građevinu,
uslužne djelatnosti i prostore gdje roboti moraju da se prilagođavaju ljudima i nepredvidivim situacijama. Industrijska robotika već decenijama postoji i veoma je razvijena, ali pravi izazov je napraviti robote koji mogu pouzdano raditi u otvorenom, promjenljivom i ljudskom okruženju.

MONITOR: Koliko će te promjene uticati na tržište rada?

VUKČEVIĆ: AI i robotika će sigurno promijeniti tržište rada, ali ne mislim da će se to desiti preko noći. Ta tranzicija će trajati godinama, možda i decenijama, jer se prvi put u istoriji ozbiljno približavamo trenutku u kojem ljudska radna snaga više neće biti neophodna za veliki broj zadataka koji su dosada bili osnova ekonomskog razvoja i svakodnevnog života. To je ogromna društvena promjena, ne samo tehnološka.

U mnogim oblastima roboti će prvo preuzimati opasne, monotone, fizički teške ili vrlo precizne zadatke. Istovremeno će se otvoriti potreba za novim zanimanjima, novim oblicima edukacije i novim vrstama saradnje između ljudi i mašina. Zbog toga je važno da se društva na vrijeme pripreme, kroz obrazovanje, regulaciju i javnu debatu, a ne da se o ovim promjenama razmišlja tek kada one već postanu svakodnevica.

MONITOR: Jedan od pionira AI Stjuart Rasel je nedavno upozorio da bi AI mogla ugroziti ljudski rod. Kakav je Vaš stav?

VUKČEVIĆ: Mislim da upozorenja Stjuarta Rasela treba shvatiti veoma ozbiljno. Riječ je o jednom od pionira vještačke inteligencije, čovjeku koji je decenijama učestvovao u razvoju ove oblasti i čiji su udžbenici
i radovi oblikovali generacije AI stručnjaka. Zato njegova upozorenja ne treba posmatrati kao senzacionalizam, već kao poziv da se tehnologija razvija odgovorno.

Ne bih otišao u krajnost da kažem da je vještačka inteligencija sama po sebi prijetnja čovječanstvu, ali ne bih ni potcijenio rizike. AI sistemi postaju sve moćniji, sve autonomniji i sve prisutniji u digitalnom i fizičkom svijetu. Kada se takvi sistemi povežu sa robotima, autonomnim vozilima, industrijskim postrojenjima, informacionim sistemima ili potencijalno vojnim tehnologijama, pitanje bezbjednosti više nije samo akademsko pitanje, nego direktno društveno i političko pitanje. Zato mislim da je ključ u odgovornom razvoju, jasnim sigurnosnim standardima, transparentnosti i ljudskoj kontroli. U robotici se bezbjednost ne može tretirati kao dodatak na kraju razvoja. Ona mora biti ugrađena od samog početka, kroz dizajn sistema, testiranje, validaciju i jasnu odgovornost ljudi i institucija koje te sisteme razvijaju i koriste.

Posebno je važno da politički lideri, regulatori i institucije u svim zemljama što prije ozbiljno shvate ovu temu. Tehnologija se razvija veoma brzo, a zakoni, etički standardi i mehanizmi kontrole često
kasne za realnošću. Ako želimo da spriječimo pogrešnu ili opasnu upotrebu AI-ja, potrebno je djelovati proaktivno, a ne čekati da se problemi prvo dogode.To znači da države i međunarodne institucije moraju na vrijeme razviti pravila, standarde i mehanizme sprovođenja koji će osigurati da AI ostane alat u službi čovjeka, a ne sistem koji djeluje van ljudske kontrole. Ovo nije samo tehnološko pitanje, već pitanje budućeg uređenja društva.

Ja sam tehnološki optimista, ali ne naivan optimista. Vjerujem da AI i robotika mogu donijeti ogroman napredak u medicini, obrazovanju, industriji, energetici i svakodnevnom životu. Ali upravo zato što je potencijal toliko veliki, odgovornost mora biti jednako velika. Razvoj ne treba zaustaviti iz straha, ali ga treba usmjeriti mudro, odgovorno i na vrijeme.

MONITOR: Da li imate namjeru da se vratite ili sarađujete sa stručnjacima iz Crne Gore?

VUKČEVIĆ: Da, planiram da se uskoro vratim u Crnu Goru. Nakon više godina obrazovanja, istraživanja i rada u inostranstvu, želim da stečeno znanje, iskustvo i međunarodne kontakte stavim u službu razvoja
domaćeg tehnološkog i inovacionog ekosistema. Smatram da Crna Gora ima mnogo talentovanih mladih ljudi, ali da nam treba više konkretnih mostova prema međunarodnim projektima, kompanijama, laboratorijama i savremenim tehnološkim trendovima.

Kod nas sigurno postoje stručni ljudi. Problem je često u tome što nemamo dovoljno razvijenu infrastrukturu, dovoljno velik broj visokotehnoloških kompanija i dugoročnih programa
koji bi mladim ljudima omogućili da ostanu i razvijaju se u oblastima kao što su robotika, AI, automatizacija ili napredni softver. Talent postoji, ali talentu treba sistem.

Dobar primjer pozitivnog koraka je Naučno-tehnološki park Crne Gore. Takve institucije su važne jer stvaraju prostor gdje se mogu povezati startapovi, istraživači, univerziteti, kompanije, investitori
i ljudi iz dijaspore. Naučno-tehnološki park već nudi podršku startapima i rastućim kompanijama kroz programe, infrastrukturu, javne pozive i povezivanje inovacionih aktera, što je upravo pravac u kojem Crna Gora treba da ide.

Naravno, to je tek početak. Da bismo se ozbiljno bavili savremenim tehnologijama, potrebno je dalje jačati laboratorije, praktičnu nastavu, univerzitetsko-industrijsku saradnju, evropske projekte i mentorstvo za mlade inženjere. Crna Gora ne mora pokušavati da kopira velike zemlje. Mi ne možemo imati isti obim industrije kao Njemačka, SAD ili Kina, ali možemo graditi pametne niše i povezivati se sa međunarodnim ekosistemima.

MONITOR: Koliko dijaspora može pomoći?

VUKČEVIĆ: Posebno vjerujem u ulogu dijaspore. Mnogo ljudi iz Crne Gore radi u ozbiljnim kompanijama, univerzitetima i istraživačkim centrima širom svijeta. Ako se ti ljudi bolje povežu sa domaćim institucijama, studentima i preduzetnicima, to može biti veliki resurs. Ne mora se svako odmah fizički vratiti, ali se znanje, kontakti i iskustvo mogu vraćati kroz mentorstvo, zajedničke projekte, gostujuća predavanja, startape i saradnju sa univerzitetima.

Moj cilj je da u narednom periodu doprinesem upravo tome: razvoju projekata i saradnji koje povezuju međunarodno iskustvo sa potencijalom koji postoji u Crnoj Gori. Vjerujem da oblasti kao
što su robotika, vještačka inteligencija, automatizacija i napredni softver mogu biti dio budućnosti Crne Gore, ali samo ako ih tretiramo ozbiljno, dugoročno i sistemski.

Važno je da u Crnoj Gori promijenimo način na koji gledamo na tehnologiju. Ne treba da budemo samo korisnici tuđih aplikacija i gotovih rješenja, već da gradimo ljude koji razumiju kako se tehnologija stvara. To znači više praktičnog rada, više laboratorija, više studentskih projekata, više takmičenja, više saradnje sa industrijom i više podrške za mlade koji žele da prave nešto novo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, POLITIKOLOG, PROFESOR U PENZIJI FPN, BEOGRAD: Globalna arena pomakla se ka Pacifiku, Balkan nije prioritet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Liberalna Evropa ne bi trebalo da gaji iluzije – vladajući u Vašingtonu su je proglasile neprijateljem. Posljedično, slažem se sa onima koji drže da se Evropa suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona i skoka u geopolitičku nezavisnost. Ako Evropa želi da spriječi sopstvenu vazalizaciju, njene nacionalne države moraju preduzeti akciju. Najrealnija opcija je „savez voljnih“, predvođen Njemačkom i Francuskom

 

 

MONITOR: Kako  gledate na izjavu Aleksandra Vučića da će prije nego što napusti predsjedničku funkciju, uvesti privatne strane univerzitete u Srbiji – „radi konkurentnosti“ i poboljšanja kvaliteta domaćih državnih? On je to pokušavao i prije studentskih protesta, a da li bi, u okolnostima postojanja organizovanog studentskog pokreta, to bila „crvena marama“ koja bi radikalizovala univerzitetsku i političku situaciju u zemlji?

STOJILJKOVIĆ: Teško da bilo šta još može, nakon nasilja, pritisaka i osvete neizborom nastavnicima koji su aktivno podržali proteste i blokade, dodatno podići tenzije na relaciji Univerzitet – nenadležni a sveprisutni Predsednik i njegova pretorijanska garda. Ćacilend obrazac je bahata, karikaturalna i primitivna verzija Andrićeve Proklete avlije. Tradicija je već autoritarnih vlasti osveta svim oazama otpora i ona je sa pričom o konkurenciji neakreditovanih stranih visokolškolskih ustanova „lenjom” državnom Univerzitetu već najavljena. Imam dva direktna pitanja: Gde su tačke fabrikovanja fakultetskih diploma koje poseduje značajni broj državnih fuznkcionera? Kako će to Predsednik poboljšati kvalitet Univerziteta u Beogradu ako je on, uz sve opstrukcije koje mu pravi, još u krugu dva odsto nabolje rangiranih u svetu?

MONITOR: Vučić stalno najavljuje skore izbore, a javnost se „peca“, iznoseći razne scenarije, pa i onaj ko bi mogao biti Vučićev predsjednički kandidat. Šešelj najavljuje  predsjedničku kandidaturu i to mu ne bi bilo prvi put. Kakva bi mogla biti njegova uloga na aktuelnoj političkoj sceni i u Vučićevim planovima?

STOJILJKOVIĆ: Vučić nema – i svesno je bar deceniju radio da nema, iole ubedljivog kandidata koji bi ga nasledio na poziciji Predsednika. No, čini se da još može proizvesti  tuce renesansno-folklornih kandidata (Nestorović, Karić…), koji mogu devalvirati izbore i dovesti do drugog kruga. Eventualna kandidatura Šešelja samo bi pokazala koliko je ta ortodoksna verzija radikala definitivno potrošena u Srbiji.

MONITOR: Na Tivatskom samitu, Predsednik Srbije je odbio čak i državni protokol, a poveo je veliku grupu ultralojalista, sumnjivih biografija i ciljeva, koji su vraćeni natrag. Ovih dana se optužbe nastavljaju Vučićevom tezom da Crna Gora vodi hibridni rat protiv Srbije. Računa li Vučić da unutar Crne Gore ima pristalice koje bi mogle praviti probleme i da li bi u tome neku ulogu mogao da ima organizovani kriminal?

STOJILJKOVIĆ: Čitava orkestracija njegovog nastupa na samitu u Tivtu je brukajuća za pristojnu Srbiju i izraz je provale besa i agresije izavane porazom strategije dociranja i uslovljavanja zemljama u regionu. Ona nije proizvela razumevanje čak ni tvrdih nacionalista u Srbiji. Toliko je blamirajuća da će je teško podržati direktno i njegova klijentela u Crnoj Gori. Čak i uz pozivanje na „antisrpsku histeriju“. Kad je o organizovanom kriminalu koji se bogati uz pomoć i sadejstvo vlasti, on nije nikada, videlo se to već, i bez rezervne pozicije i perspektivnih političkih adresa kojima nudi asistenciju. Tiho odstupanje je već počelo.

MONITOR: Kako gledate na  položaj Srbije poslije Tivatskog samita i novog Francusko-njemačkog non pejpera?

STOJILJKOVIĆ: Držim da je ostanak Srbije u evropskom krugu dobar, čak nužan i za Srbiju i za region – svaki drugi ishod bio bi krajnje rizičan. Istovremeno, očita je rešenost EU zvaničnika da pokažu, kroz narativ o različim brzinama pridruživanja i posmatranja, „inventivnost“ u pogledu svoga geostrateškog zaokruživanja. Bojim se da taj put, koji liči na kompoziciju u kojoj lokomotivi, spavaćim kolima, putničkoj klasi slede i teretna kola, put koji odgovara brzini promene vrednosnog obrasca „prosečnog” birača u Srbiji.

MONITOR: EU je sve dalje, Putin kao da više ne vjeruje srpskom režimu, a od ličnog i političkog zbližavanja Vučića sa rampom, ostaju afere i udvoričke čestitke. Ali tu je Si Đinpingov orden i investicije od blizu milijardu eura. Pored Kine, Vučić sve češće ugošćava i odlazi u posjete nedemokratskim liderima zemalja Srednje Azije, koje su i članice Šangajske organizacije za saradnju. Da li je ovo izraz spoljnopolitičkog bezizlaza ili lift za nastavak koruptivno sumnjivih ulaganja?

STOJILJKOVIĆ: Iskreno, ako vas u situaciji postojanja realne političke alternative i ogrančena demokratizacija može koštati vlasti, ciničniji od mene rekli bi i odgovornosti za stvorene kriminalizovane, koruptivno- klijentelističke mreže, šta vam drugo preostaje no da sarađujete sa onima slične brige za demokratske standarde? To je onda osnov da spinujete priče o svojoj suverenosti i nikad viđenom razvoju i zaglumljujete regionalnu veličinu. Naravno, niko vam više ne veruje, ali veliki nemaju interes da prestanu da vas tutorišu, ili bar trpe, sve dok ne pronađu novog miljenika i investiraju u njega. Zato, iz različitih kuhinja, i dolaze i priče o nacionalnoj tvrdoći i nepouzdanosti studentske liste.

MONITOR: Janis Varufakis je u tekstu za Project Syndicate, napisao da nova politika EU koja naglašava pitanje bezbjednosti pa i sopstvenih odbrambenih snaga, faktički nemoguća. Ona bi zahtjevala, po mišljenju Varufakisa, izlazak iz NATO. Kako cijenite neku vrstu nove politike nezavisnog privrednog i vojnog jačanja EU i Evrope, uz nadu u povratak na vrh globalnog političkog uticaja?

STOJILJKOVIĆ: Varufakis, po mom sudu, cilja na činjenicu da je NATO u svom negdašnjem obliku faktički mrtav, ali da će opstati kao nekakav organizacijski mastodont. Liberalna Evropa ne bi trebalo da gaji nikakve iluzije – vladajuće sile u Vašingtonu su je proglasile neprijateljem. Neko ko je optužen za „iskorenjivanje“ sopstvene civilizacije nije saveznik nego nepouzdani partner koji se mora, i podržavanjem desnih političkih rivala,  obuzdati. Posledično, slažem se sa onima koji drže da se Evropa suočava sa izborom između potpune potčinjenosti diktatima Vašingtona i skoka u  geopolitičku nezavisnost. Pri tome, EU nije jak geopolitički igrač – previše se lako blokira, a njeni zvaničnici su nesposobni da strateški politički razmišljaju. Ako Evropa želi da spreči sopstvenu vazalizaciju i dugo najavljivanu geopolitičku degradaciju, njene nacionalne države moraju same preduzeti akciju. Najrealnija opcija je „savez voljnih“, predvođen Nemačkom i Francuskom.

MONITOR: Govori se o tome da je novi svjetski poredak u stvari multipolarna dominacija nekoliko svjetskih sila, bez ambicije da jedna od njih, vremenom, postane jedini globalni hegemon. Da li je Kina ta koja će, vremenom, pokazati da je taj koncept multipolarnosti nemoguć?

STOJILJKOVIĆ: Kina nema taj interes, odnosno nije spremna da plati visoku cenu njegovog otvorenog manifestovanja. Aktuelno, dovoljna joj je zadovoljština da se svet, kako to u svojoj Velikoj transformaciji tvrdi Branko Milanović, vratio u odnose uticaja i moći od pre dva veka, pre industrijske revolucije. Vreme je za otrežnjenja, krajnje je vreme i za nezavisnu evropsku mirovnu inicijativu, zasnovanu na realnoj proceni sopstvenih interesa i snaga. De facto povlačenje Amerikanaca iz NATO-a verovatno će promeniti i računicu u Moskvi. To važi i za Kinu. Ništa ne bi trebalo da obavezuje na vođenje čisto američke bitke protiv Pekinga.

MONITOR: Sukob SAD–Iran je pred formalnim rješenjem. Netanjahu nije učestvovao u zaključivanju mira i kaže da će izraelska vojska ostati u Libanu, Gazi i Siriji – koliko je potrebno. Da li su, u sadašnjem rasporedu globalne moći i interesa, mogući trajniji periodi mira na Bliskom istoku nego što je to bio slučaj poslije ranijih mirovnih sporazuma?

STOJILJKOVIĆ: Barem do kraja ove decenije, odnosno novog kruga predsedničkih izbora u SAD, bićemo svedoci planetarne nestabilnosti i sleganja tla u potrazi za novom, multipolarnom arhitekturom moći. To je  dobrano zavisno od toga koliko će biti trajno Trampovo hiperprotekcionističko, neskriveno kalkulantsko i tgovačko nasleđe.

U tom okviru Trampova baza – MAGA glasači, dovodi u pitanje rizičan sukob s Iranom jer je Tramp zavodljivo u kampanji obećao da neće počinjati nove ratove. Ili bar ne one koji nisu operetski i za cilj imaju bildovanje imidža nepobedivog u sopstvenom dvorištu. Kongresni izbori u novembru, proslava 250 godina Amerike u julu, ali i Svetsko fudbalsko prvenstvo u toku – sve su to faktori koji su ga pritisli prema brzom i, čini se, privremenom izlazu.

Dugoročno, međutim, Amerika gubi meku moć gubeći poverenje saveznika, i to će se na kraju videti i u tvrdoj moći – u ekonomskoj i vojnoj sferi. Države su počele tražiti pouzdanije partnere. A ko nudi tu stabilnost? Zasad, puno više Kina nego Amerika. Privremeni izlaz može biti i izrastanje relativno autonomnih (sub)regionalnih igrača, u koje spada i EU.

Pošto se globalna arena pomakla ka Pacifiku, Balkan nije prioritet. I to nam je, dok traje, naoko paradoksalno, jako dobra vest. Ako dođe do mira u Ukrajini i oslabe ratne trube i stanovište da do sukoba sa Rusijom mora doći u nekokoliko narednih godina, odnosno ojača realizam u procenama sopstvene pozicije i interesa, nismo bez šansi da nam (politički) životi postanu normalni i ugodno dosadni i predvidivi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo