Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVIŠA ČUROVIĆ, GLUMAC: Pobijedio sam i opet ću

Objavljeno prije

na

MONITOR: Nakon 13 godina ponovo ste angažovani u vašem matičnom pozorištu CNP-u – Šekspirova Bura. Kakvi su utisci?
ČUROVIĆ: Sjajni. Reditelj Projkovski je zlato teatra pa smo i mi sa njim dosegli skoro zvjezdane visine glume. Vratio sam se u svoje pozorište koje sam otvarao 1997. godine sa još dvadeset kolega na poziv Baneta Popovića, za čiji talenat sam već utrošio lijepih riječi i znao sam da taj talenat razumije pozorište i mene u njemu, pa sam se zato sa zadovoljstvom odazvao pozivu. Neke drage kolege sam opet vidio na sceni i radio sa njima – Mirka Vlahovića, Nikolu Perišića, Baneta i ostale. Neke sam tek upoznao i vjerujem da su me talentom kupili – Momo Otašević, Burić i Marko Todorović. Pun sam lijepih utisaka.

MONITOR: Crnogorsko narodno pozorište je nakon zastoja krenulo sa zapaženom produkcijom. Kako ocjenjujete rad CNP-a?
ČUROVIĆ: Rekoh da institucije treba da vode ljudi koji to znaju da rade i koji to žele. Pogodili su sa dovođenjem Popovića na mjesto umjetničkog direktora CNP-a i rezultati su odmah vidljivi. Zamislite da su pogodili sa svim ostalim, ne bi imali proteste, takozvane ,,državne” udare, majke na ulici, sinove na birou, opoziciju van parlamenta, a vlast van pameti. Ali ovaj svijetli primjer je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo da oni koji su potrošeni ne mogu nikada voditi ništa kako treba. Na žalost, agonija se nastavlja i ja joj kraja ne vidim. Zato uživam u radu u pozorištu, a van njega gledam samo svoje dvorište u Gornjoj Gorici i više nikom ništa ne dokazujem.

MONITOR: Bivši direktor CNP-a Janko Ljumović, unaprijeđen je u ministra kulture. Kako to komentarišete?
ČUROVIĆ: Što gore radite to vas više nagrade, tako vidim unapređenje gore pomenutog čovjeka. Tako je u svakom nepotizmu, u nivelatorskoj kulturi koja ima za cilj uništavanje misaonog čovjeka i svođenja na koka-kolu i hamburger. Ali takvi se šepure, žive u stanovima koje dobiju, ne u onima koje zarade, putuju na naš račun, a provincijalizam koji oko sebe šire ne vide. Na kraju i sami povjeruju u bajku da smo svi glupi i da ništa ne vidimo, jer makar u kulturi nema onih koji ,,smiju usta rasklopiti”. Pošto evo ja smijem, biću njihovo stalno podsjećanje na laž u kojoj žive.

MONITOR: Gradonačelnik Stijepović nedavno izjavi da Podgorici ne treba pozorišta kao Lenjingradu.
ČUROVIĆ: Lenjingrad je imao četrdeset pozorišta, ali mi od komunizma nismo odmakli, pa je isto je li Lenjingrad ili Peterburg, jer mi imamo istu vlast još od kada je Staljin bio živ. Vjerujem da smo rekorderi po tome.

MONITOR: Jedan ste od rijetkih kulturnih djelatnika koji je javno govorio o zakulisnim radnjama u nacionalnom pozorištu. Kako ocjenjujete sadašnje stanje u kulturi, ima li kakvih pomaka?
ČUROVIĆ: Jasam pobijedio i opet ću. Oni koji su vodili kulturu više se, makar o CNP-u ne pitaju. Dovoljno su ga devastirali da smo se jedva oporavili, i oporavljamo se još. Sada su prešli na uništavanje Univerziteta i kako vidim to uspješno rade. Uvijek dobiju mandate da nagrde sve što je valjalo, a kreću iz najboljih namjera, kao u onoj priči o paklu. Ali za njih je sve po Sartru: ,,Pakao, to su drugi”. Sada su prešli na obesmišljavanje slobode koja se i tvori na Univerzitetu. Kada nam serviraju par generacija uplašenih od sebe samih onda ćemo konstatovati da su pobijedili. Protiv toga se treba boriti svim sredstvima jer sloboda mora da se brani kao i pravo na mišljenje, beskompromisno i do kraja. U kulturi je stanje kao i u državi. Udar samo što nije počeo, ali se traži onaj ko će sve osmisliti. Pošto ga nema, nema ni kulture. Eto, takvo je stanje.

MONITOR: Početkom jeseni napustili ste Glavni i Izvršni odbor Demosa, zbog neslaganja sa listom za poslanike. Međutim, ostali ste odbornik u Skupštini Podgorice. Kakvi su utisci nakon svega, što se političkog angažmana tiče?
ČUROVIĆ: Izvršni i glavni odbor Demosa sam napustio jer ne podnosim nepoštovanje, diktaturu i potcjenjivanje. I dalje vjerujem u tu ideju, osnivač sam Demosa, ali nemam energije za dalje upuštanje u politiku. Vjerovatno je tačno da ljudi koji razmišljaju emocijama ne treba da se bave politikom. Trebalo je puno razočaranja i četrdeset godina da napunim da bih to shvatio. Ostao sam odbornik, jer mi to niko nije poklonio, pa nemam šta kome da vraćam. Glasaću kako bude glasala opozicija i toliko od mene. Dalje bavljenje politikom je za mene završena priča. Da pomognem nekom da promijenimo vlast da, ali da kidam sebi živce više ne.

MONITOR: U prošlom intervjuu Monitoru izjavili ste da je Podgorica postala duhovna provincija. Je li se tu što mijenjalo, kako Vam iz odborničkih klupa izgleda briga o glavnom gradu?
ČUROVIĆ: Ko je i kako vodi, Podgorica se dobro drži. I dalje čuva oreol duhovne provincije. Ništa se nije mijenjalo sem ljudi koji rukovode, a sistem ostaje isti. Rekao sam davno, i stojim iza toga, da dok se sistem ne promijeni ne može ni kultura da se mijenja. Što se tiče mog pogleda iz odborničkih klupa, on je sumoran. Žao mi je što nemamo televizijske prenose pa da vidite kako izgleda rukovođenje Glavnim gradom. Skup onih koji traže privilegije, žive od njih, a mi to vidimo i ne možemo da spriječimo. Želja da se radi postoji, to sam rekao i gradonačelniku, ali osim želje treba imati znanja.

Sve izgleda kao jedna potemkinovština sa pokojim svijetlim primjerom. Bitnih koncerata nema, tri godine Gradsko pozorište nije mrdnulo od temelja, narod se zavađa ,,vrtanjem” spomenika razdora i tako u krug.

Od filma do boksa

ČUROVIĆ: Prošle godine sam snimio tri dugometražna igrana filma, dva kratkometražna, dvije serije i napravio dvije uloge u pozorištu posle dugo vremena. Za jednog buntovnog čovjeka, prilično. Ove godine imam dogovor za dvije serije i film, pa dok ne potpišem ugovore da ne malerišem. Ono što radim svaki dan i našta sam posebno ponosan je rad na Arenisport I komentarisanje boksa. Osim borbi koje radim uživo, ponosan sam na 91 epizodu bokserskih klasika. To je 450 najboljih mečeva u istoriji, urađeno na jedinstven način. Radim na najboljoj televiziji u regionu, imam najbolje kolege i najbolje urednike, i vlasnike. To je sloboda rada o kojoj sam sanjao. Nažalost od nje ne mogu da živim pa moram i da glumim.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo