Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ BEOGRADA I KOLUMNISTA DNEVNOG LISTA DANAS: Pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu

Objavljeno prije

na

Zlatko Paković diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Razvio je osobenu poetiku žestokog političkog pozorišta naglašenog ludičkog izraza. Pozorište je za njega neraskidiva cjelina estetskog i društvenog čina. O njegovoj predstavi Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad Hans-Tis Leman, najznačajniji živi teoretičar drame, objavio je esej kao o posve novom načinu interpretacije Brehtovog nasljeđa.

Najpoznatije su mu predstave: Profesionalac, Limasol, Kipar; Majn kampf, Sofija, Bugarska; Ubiti Zorana Đinđića, Novi Sad; Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad, Beograd; Enciklopedija živih, Beograd/Priština; Filosofija palanke – božićni oratorijum Radomiru Konstantinoviću, Beograd; Otelo – nezakonita liturgija, Zadar; Kapitalizam – geometrijskim redom izložen, Subotica.

Objavio je romane Soba za jedan krevet i Zajednički pepeo (njemačko izdanje Die gemeinsame Asche, Berlin), zbirku pjesama Dnevnik pevanja, knjige eseja Anatomija nacionalističkog morala i O autoritarnoj savesti.

Dobitnik je Nagrade Desimir Tošić za publicistiku, norveške Internacionalne Ibzenove stipendije za pozorišnu režiju i Stipendije bečkog Museumsquartiera za književnost.

Stalni je kolumnista i pozorišni kritičar dnevnog lista Danas.

MONITOR: Vaša kolumna u Danasu ima nadnaslov „Intelektualac u tranziciji”. Pa da počnemo od toga – kakav je profil savremenog intelektualca u Srbiji, kakav na ovim prostorima i kakva treba da bude danas njegova uloga?
PAKOVIĆ: Ima intelektualaca i intelektualaca: čovečnih i nečovečnih, onih koji prijanjaju uz vlast i idu niz dlaku, i onih koji se protive određenom tipu vlasti i onih koji se gnušaju svake vlasti; ima pametnih i ima glupih intelektualaca, ali, ubedljivo najređa vrsta među njima, ugrožena, gotovo iščezla, jeste ona koja ima smelosti da se javno usprotivi – da se usprotivi moćnima i da govori istinu, uprkos odmazdi koja je nužno očekuje zbog toga. To je najteže, jer podrazumeva samoodricanje, ne tek nonkonformistički stav, nego praktičnu hrabrost da se živi ne samo na ivici egzistencije nego i na ,,rubu pameti”, rečju – slava je tu moguća, eventualno, post mortem, nikako za života. Ta volja za vrlinu, u očima politike i kulture današnjeg sveta, izgleda kao život na koji se spada. Svaki pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu. Šta to znači? Mala je verovatnoća, gotovo nikakva, da se ideali ostvare u životu, ali je život bez borbe za ideale – ništavan život. Prema tome, uloga intelektualca, kako vi kažete, ili zadatak intelektualca, kako ja volim da kažem, jeste da upotrebi znanje protiv moći, koja nužno korumpira i zaglupljuje. A kad pitate koja karakterna crta najviše određuje profil današnjeg intelektualca, mislim da je to pomanjkanje volje i osećanja da se udruži u zajedničku akciju za opšte dobro. Kako bismo to mogli nazvati? Neudruživost današnjeg intelektualca. Kome to pogoduje? Upravo moćnicima, njihovim institucijama, društvima i preduzećima.

MONITOR: Intelektualac po definiciiji treba da ima kritičan stav prema vlastima. Čini se, ipak, da većina intelektualaca uglavnom ćuteći prati ono što se oko nih događa. Zašto?
PAKOVIĆ: Kritički misleći ljudi, slobodoumni, nepotkupljivi, hajde da to kažem patetično – zaljubljeni u sam život, dakle, erotični, po pravilu su marginalizovani. Oni, dakle, nisu deo javnosti, a kako oni nisu deo javnosti, jasno je da je ta javnost mekušna, obamrla, manipulisana i manipulativna, pretvorena u nešto drugo od sebe – u javno mnjenje. E sad, kad se tu zagledamo, koje intelektualce primećujemo? Uglavnom one koji su dobro pozicionirani. Ili su to profesori univerziteta, ili direktori institucija i medijskih kuća. Njihov govor je limitiran, njihovo mišljenje je ograničeno. Čime? Udobnošću društvene pozicije koja im može biti oduzeta ukoliko prekorače zadate granice kritike čiji nivo pristojnosti određuje poslodavac i finansijer. Zato naše institucije više ne misle!

MONITOR: Vaš stav je i da se pobuna guši još u osnovnoj školi i da se danas duhovitost ubija televizijskim, filmskim, pozorišnim i književnim humoresknim šundom. Kako?
PAKOVIĆ: Pobuna i duhovitost dve su konstante i u povesti srpske kulture. Poplava vulgarnog humora vulgarizuje javni život. Medijska promocija osoba koje su celebrities a da u životu nisu donele nijednu humanu odluku, promocija je izopačenog sistema vrednosti. Ali kudikamo je pogubnije od svega toga proizvođenje nedićevskih kvislinga i četničkih saradnika fašističkog i nacističkog okupatora u primer vrline, patriotizma i nacionalnog herojstva, dok se zataškavaju činjenice o slobodarstvu i požrtvovanosti partizanskog pokreta. Društvo koje se ponosi onim čega bi trebalo da se stidi, a stidi se onoga čime ima da se ponosi pred svetom, neminovno propada.

MONITOR: Kako svemoćnom premijeru Srbije Aleksandru Vučiću uspijeva da radi što god hoće kad to hoće?
PAKOVIĆ: Ratovima, ratnim zločinima i žrtvama, privatizacionim pljačkama, ideologijom nacionalšovinizma i sada ideologijom neoliberalizma, srpsko društvo je izmoždeno, osiromašeno i obeznađeno. Ogromna većina stanovništva nada se da očuva puki svoj egzistencijalni minimum, svesna da bi mogla živeti čak i gore od ovog lošeg. Intelektualci uglavnom ćute ili pitomo govore, najbolji su pak marginalizovani ili umrli, a oni koji još uvek kritički govore ne umeju da se udruže. Politička klasa je srasla sa finansijskom moći. Tako dolazimo do Vučića i njegovih vučića.

MONITOR: Je li za Vas iznenađenje što se Vučić kandidivao za predsjednika, jer će, bar formalno, morati dio vlasti da preda nekome drugom?
PAKOVIĆ: Ukoliko postane predsednik, velim, Vučić će postaviti nekog vučića za premijera, nekog ko, dakle, voli da bude više vučić i od samog Tomislava Nikolića, čija je beskrupuloznost u sticanju privatnih poseda jedina pretnja njegovoj odanosti Vučiću. Postane li predsednik, Vučić će de facto biti i premijer, kao što je, budući premijer, bio i koordinator svih službi bezbednosti, a to je kršenje zakona na najvišem nivou. Apetit za moć i vlast je nezajažljiv, i on se nikad ne zaustavlja sam od sebe.

MONITOR: Ko bi, po Vašem mišljenju, od predsjedničkih kandidata bio najbolji predsjednik Srbije?
PAKOVIĆ: Od ponuđenog – Saša Janković, bivši ombudsman.

MONITOR: Kakve su mu šanse da pobijedi?
PAKOVIĆ: Nevelike. Najuticajniji mediji – u Vučićevom su džepu. Vučićev marketinški tim sad je počeo da bombarduje i društvene mreže skupo plaćenim spotovima u kojima premijer glumi samog sebe kao predsedničkog kandidata. Biračka volja zaposlenih u državnoj administraciji i institucijama društva strogo je kontrolisana, obaveza članova vladajuće stranke da obezbede određeni broj sigurnih nestranačkih glasova za Vučića, nepisani je zakon. Dakle, predsednička kampanja je grubo neravnopravna. Osim toga, kako sam već to objasnio, vlast je privatizovala državu, premijer je kršio Ustav, rukovodeća tela su ignorisala zakone… prema tome, ovi izbori su legitimizacija ilegalnih radnji same vlasti.

Srbija je privatna država

MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu političku situaciju u Srbiji?
PAKOVIĆ: Mi, zapravo, nemamo političku situaciju. Naša situacija je suštinski nepolitička. Država je uzurpirana. Polis je u rukama Vučićeve partijsko-finansijske klike. Srbija je danas, dakle, privatna država. Šta je to domovina – moja domovina, naša domovina – ako ima svoje vlasnike? Najpreči zadatak ovde i sada jeste deprivatizacija države, ako hoćete, nacionalizacija države – borba za republiku kao javnu, opštu, zajedničku stvar. Jer ova republika, to je samo nominalno, ali ne i realno; ona nije res publica nego res privata, štaviše cosa nostra. I to nije slučaj samo sa Srbijom, nego i sa većinom balkanskih zemalja.

Mi živimo u permanentnom ratu

MONITOR: Opet su odnosi Srbije sa Hrvatskom, BiH i Kosovom zategnuti, u Makedoniji je politička situacija zabrinjavajuća… Mnogi strahuju od novih ratnih sukoba. Može li do toga doći?
PAKOVIĆ: Globalno važeća ideologija neoliberalizma – koja propagira da je kapitalizam jedini sistem po meri prirode čoveka, da je, štaviše, to jedini moralni društveno-politički sistem u istoriji čovečanstva, da je, dakle, najmoralnije i najdostojnije čoveka to da manjina basnoslovno stiče na račun osiromašenja ogromne većine, koja sve više zapada u hipotekarno ropstvo, a sa snom (indukovanim obrazovnim sistemom, kulturnom industrijom i industrijom zabave i potrošnje) da i sama može da uspe da se jednog dana pričesti hostijom vlasničkog kolača – dovodi do duboke ozlojeđenosti koja traži racionalizaciju i povod za pražnjenje. U tom trenutku na društvenu scenu, kao antidepresiv, stupa najjeftinije, lako dostupno i brzo delujuće halucinogeno sredstvo: nacionalizam. Dakle, ratni sukobi ne samo da su mogući nego su i aktuelni: mi, u stvari, živimo u permanentnom ratu, koji se trenutno vodi drukčijim sredstvima od oružanog sukoba – u ratu protiv samih sebe i protiv svojih bližnjih. Ideologija elite moći koja vas uverava da je vaš najljući neprijatelj upravo onaj ko deli istu nesigurnu sudbinu i iste želje kao i vi, oseti li da je to poslednje ili najefikasnije sredstvo da očuva svoju dominantnu poziciju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo