Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ BEOGRADA I KOLUMNISTA DNEVNOG LISTA DANAS: Pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu

Objavljeno prije

na

Zlatko Paković diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Razvio je osobenu poetiku žestokog političkog pozorišta naglašenog ludičkog izraza. Pozorište je za njega neraskidiva cjelina estetskog i društvenog čina. O njegovoj predstavi Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad Hans-Tis Leman, najznačajniji živi teoretičar drame, objavio je esej kao o posve novom načinu interpretacije Brehtovog nasljeđa.

Najpoznatije su mu predstave: Profesionalac, Limasol, Kipar; Majn kampf, Sofija, Bugarska; Ubiti Zorana Đinđića, Novi Sad; Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad, Beograd; Enciklopedija živih, Beograd/Priština; Filosofija palanke – božićni oratorijum Radomiru Konstantinoviću, Beograd; Otelo – nezakonita liturgija, Zadar; Kapitalizam – geometrijskim redom izložen, Subotica.

Objavio je romane Soba za jedan krevet i Zajednički pepeo (njemačko izdanje Die gemeinsame Asche, Berlin), zbirku pjesama Dnevnik pevanja, knjige eseja Anatomija nacionalističkog morala i O autoritarnoj savesti.

Dobitnik je Nagrade Desimir Tošić za publicistiku, norveške Internacionalne Ibzenove stipendije za pozorišnu režiju i Stipendije bečkog Museumsquartiera za književnost.

Stalni je kolumnista i pozorišni kritičar dnevnog lista Danas.

MONITOR: Vaša kolumna u Danasu ima nadnaslov „Intelektualac u tranziciji”. Pa da počnemo od toga – kakav je profil savremenog intelektualca u Srbiji, kakav na ovim prostorima i kakva treba da bude danas njegova uloga?
PAKOVIĆ: Ima intelektualaca i intelektualaca: čovečnih i nečovečnih, onih koji prijanjaju uz vlast i idu niz dlaku, i onih koji se protive određenom tipu vlasti i onih koji se gnušaju svake vlasti; ima pametnih i ima glupih intelektualaca, ali, ubedljivo najređa vrsta među njima, ugrožena, gotovo iščezla, jeste ona koja ima smelosti da se javno usprotivi – da se usprotivi moćnima i da govori istinu, uprkos odmazdi koja je nužno očekuje zbog toga. To je najteže, jer podrazumeva samoodricanje, ne tek nonkonformistički stav, nego praktičnu hrabrost da se živi ne samo na ivici egzistencije nego i na ,,rubu pameti”, rečju – slava je tu moguća, eventualno, post mortem, nikako za života. Ta volja za vrlinu, u očima politike i kulture današnjeg sveta, izgleda kao život na koji se spada. Svaki pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu. Šta to znači? Mala je verovatnoća, gotovo nikakva, da se ideali ostvare u životu, ali je život bez borbe za ideale – ništavan život. Prema tome, uloga intelektualca, kako vi kažete, ili zadatak intelektualca, kako ja volim da kažem, jeste da upotrebi znanje protiv moći, koja nužno korumpira i zaglupljuje. A kad pitate koja karakterna crta najviše određuje profil današnjeg intelektualca, mislim da je to pomanjkanje volje i osećanja da se udruži u zajedničku akciju za opšte dobro. Kako bismo to mogli nazvati? Neudruživost današnjeg intelektualca. Kome to pogoduje? Upravo moćnicima, njihovim institucijama, društvima i preduzećima.

MONITOR: Intelektualac po definiciiji treba da ima kritičan stav prema vlastima. Čini se, ipak, da većina intelektualaca uglavnom ćuteći prati ono što se oko nih događa. Zašto?
PAKOVIĆ: Kritički misleći ljudi, slobodoumni, nepotkupljivi, hajde da to kažem patetično – zaljubljeni u sam život, dakle, erotični, po pravilu su marginalizovani. Oni, dakle, nisu deo javnosti, a kako oni nisu deo javnosti, jasno je da je ta javnost mekušna, obamrla, manipulisana i manipulativna, pretvorena u nešto drugo od sebe – u javno mnjenje. E sad, kad se tu zagledamo, koje intelektualce primećujemo? Uglavnom one koji su dobro pozicionirani. Ili su to profesori univerziteta, ili direktori institucija i medijskih kuća. Njihov govor je limitiran, njihovo mišljenje je ograničeno. Čime? Udobnošću društvene pozicije koja im može biti oduzeta ukoliko prekorače zadate granice kritike čiji nivo pristojnosti određuje poslodavac i finansijer. Zato naše institucije više ne misle!

MONITOR: Vaš stav je i da se pobuna guši još u osnovnoj školi i da se danas duhovitost ubija televizijskim, filmskim, pozorišnim i književnim humoresknim šundom. Kako?
PAKOVIĆ: Pobuna i duhovitost dve su konstante i u povesti srpske kulture. Poplava vulgarnog humora vulgarizuje javni život. Medijska promocija osoba koje su celebrities a da u životu nisu donele nijednu humanu odluku, promocija je izopačenog sistema vrednosti. Ali kudikamo je pogubnije od svega toga proizvođenje nedićevskih kvislinga i četničkih saradnika fašističkog i nacističkog okupatora u primer vrline, patriotizma i nacionalnog herojstva, dok se zataškavaju činjenice o slobodarstvu i požrtvovanosti partizanskog pokreta. Društvo koje se ponosi onim čega bi trebalo da se stidi, a stidi se onoga čime ima da se ponosi pred svetom, neminovno propada.

MONITOR: Kako svemoćnom premijeru Srbije Aleksandru Vučiću uspijeva da radi što god hoće kad to hoće?
PAKOVIĆ: Ratovima, ratnim zločinima i žrtvama, privatizacionim pljačkama, ideologijom nacionalšovinizma i sada ideologijom neoliberalizma, srpsko društvo je izmoždeno, osiromašeno i obeznađeno. Ogromna većina stanovništva nada se da očuva puki svoj egzistencijalni minimum, svesna da bi mogla živeti čak i gore od ovog lošeg. Intelektualci uglavnom ćute ili pitomo govore, najbolji su pak marginalizovani ili umrli, a oni koji još uvek kritički govore ne umeju da se udruže. Politička klasa je srasla sa finansijskom moći. Tako dolazimo do Vučića i njegovih vučića.

MONITOR: Je li za Vas iznenađenje što se Vučić kandidivao za predsjednika, jer će, bar formalno, morati dio vlasti da preda nekome drugom?
PAKOVIĆ: Ukoliko postane predsednik, velim, Vučić će postaviti nekog vučića za premijera, nekog ko, dakle, voli da bude više vučić i od samog Tomislava Nikolića, čija je beskrupuloznost u sticanju privatnih poseda jedina pretnja njegovoj odanosti Vučiću. Postane li predsednik, Vučić će de facto biti i premijer, kao što je, budući premijer, bio i koordinator svih službi bezbednosti, a to je kršenje zakona na najvišem nivou. Apetit za moć i vlast je nezajažljiv, i on se nikad ne zaustavlja sam od sebe.

MONITOR: Ko bi, po Vašem mišljenju, od predsjedničkih kandidata bio najbolji predsjednik Srbije?
PAKOVIĆ: Od ponuđenog – Saša Janković, bivši ombudsman.

MONITOR: Kakve su mu šanse da pobijedi?
PAKOVIĆ: Nevelike. Najuticajniji mediji – u Vučićevom su džepu. Vučićev marketinški tim sad je počeo da bombarduje i društvene mreže skupo plaćenim spotovima u kojima premijer glumi samog sebe kao predsedničkog kandidata. Biračka volja zaposlenih u državnoj administraciji i institucijama društva strogo je kontrolisana, obaveza članova vladajuće stranke da obezbede određeni broj sigurnih nestranačkih glasova za Vučića, nepisani je zakon. Dakle, predsednička kampanja je grubo neravnopravna. Osim toga, kako sam već to objasnio, vlast je privatizovala državu, premijer je kršio Ustav, rukovodeća tela su ignorisala zakone… prema tome, ovi izbori su legitimizacija ilegalnih radnji same vlasti.

Srbija je privatna država

MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu političku situaciju u Srbiji?
PAKOVIĆ: Mi, zapravo, nemamo političku situaciju. Naša situacija je suštinski nepolitička. Država je uzurpirana. Polis je u rukama Vučićeve partijsko-finansijske klike. Srbija je danas, dakle, privatna država. Šta je to domovina – moja domovina, naša domovina – ako ima svoje vlasnike? Najpreči zadatak ovde i sada jeste deprivatizacija države, ako hoćete, nacionalizacija države – borba za republiku kao javnu, opštu, zajedničku stvar. Jer ova republika, to je samo nominalno, ali ne i realno; ona nije res publica nego res privata, štaviše cosa nostra. I to nije slučaj samo sa Srbijom, nego i sa većinom balkanskih zemalja.

Mi živimo u permanentnom ratu

MONITOR: Opet su odnosi Srbije sa Hrvatskom, BiH i Kosovom zategnuti, u Makedoniji je politička situacija zabrinjavajuća… Mnogi strahuju od novih ratnih sukoba. Može li do toga doći?
PAKOVIĆ: Globalno važeća ideologija neoliberalizma – koja propagira da je kapitalizam jedini sistem po meri prirode čoveka, da je, štaviše, to jedini moralni društveno-politički sistem u istoriji čovečanstva, da je, dakle, najmoralnije i najdostojnije čoveka to da manjina basnoslovno stiče na račun osiromašenja ogromne većine, koja sve više zapada u hipotekarno ropstvo, a sa snom (indukovanim obrazovnim sistemom, kulturnom industrijom i industrijom zabave i potrošnje) da i sama može da uspe da se jednog dana pričesti hostijom vlasničkog kolača – dovodi do duboke ozlojeđenosti koja traži racionalizaciju i povod za pražnjenje. U tom trenutku na društvenu scenu, kao antidepresiv, stupa najjeftinije, lako dostupno i brzo delujuće halucinogeno sredstvo: nacionalizam. Dakle, ratni sukobi ne samo da su mogući nego su i aktuelni: mi, u stvari, živimo u permanentnom ratu, koji se trenutno vodi drukčijim sredstvima od oružanog sukoba – u ratu protiv samih sebe i protiv svojih bližnjih. Ideologija elite moći koja vas uverava da je vaš najljući neprijatelj upravo onaj ko deli istu nesigurnu sudbinu i iste želje kao i vi, oseti li da je to poslednje ili najefikasnije sredstvo da očuva svoju dominantnu poziciju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo