Povežite se sa nama

INTERVJU

ZLATKO PAKOVIĆ, POZORIŠNI REDITELJ IZ BEOGRADA I KOLUMNISTA DNEVNOG LISTA DANAS: Pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu

Objavljeno prije

6 godina

na

Ganz-novi-2015

Zlatko Paković diplomirao je na Katedri za pozorišnu i radio režiju Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Razvio je osobenu poetiku žestokog političkog pozorišta naglašenog ludičkog izraza. Pozorište je za njega neraskidiva cjelina estetskog i društvenog čina. O njegovoj predstavi Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad Hans-Tis Leman, najznačajniji živi teoretičar drame, objavio je esej kao o posve novom načinu interpretacije Brehtovog nasljeđa.

Najpoznatije su mu predstave: Profesionalac, Limasol, Kipar; Majn kampf, Sofija, Bugarska; Ubiti Zorana Đinđića, Novi Sad; Ibzenov Neprijatelj naroda kao Brehtov poučni komad, Beograd; Enciklopedija živih, Beograd/Priština; Filosofija palanke – božićni oratorijum Radomiru Konstantinoviću, Beograd; Otelo – nezakonita liturgija, Zadar; Kapitalizam – geometrijskim redom izložen, Subotica.

Objavio je romane Soba za jedan krevet i Zajednički pepeo (njemačko izdanje Die gemeinsame Asche, Berlin), zbirku pjesama Dnevnik pevanja, knjige eseja Anatomija nacionalističkog morala i O autoritarnoj savesti.

Dobitnik je Nagrade Desimir Tošić za publicistiku, norveške Internacionalne Ibzenove stipendije za pozorišnu režiju i Stipendije bečkog Museumsquartiera za književnost.

Stalni je kolumnista i pozorišni kritičar dnevnog lista Danas.

MONITOR: Vaša kolumna u Danasu ima nadnaslov „Intelektualac u tranziciji”. Pa da počnemo od toga – kakav je profil savremenog intelektualca u Srbiji, kakav na ovim prostorima i kakva treba da bude danas njegova uloga?
PAKOVIĆ: Ima intelektualaca i intelektualaca: čovečnih i nečovečnih, onih koji prijanjaju uz vlast i idu niz dlaku, i onih koji se protive određenom tipu vlasti i onih koji se gnušaju svake vlasti; ima pametnih i ima glupih intelektualaca, ali, ubedljivo najređa vrsta među njima, ugrožena, gotovo iščezla, jeste ona koja ima smelosti da se javno usprotivi – da se usprotivi moćnima i da govori istinu, uprkos odmazdi koja je nužno očekuje zbog toga. To je najteže, jer podrazumeva samoodricanje, ne tek nonkonformistički stav, nego praktičnu hrabrost da se živi ne samo na ivici egzistencije nego i na ,,rubu pameti”, rečju – slava je tu moguća, eventualno, post mortem, nikako za života. Ta volja za vrlinu, u očima politike i kulture današnjeg sveta, izgleda kao život na koji se spada. Svaki pravi intelektualac vodi donkihotovsku borbu. Šta to znači? Mala je verovatnoća, gotovo nikakva, da se ideali ostvare u životu, ali je život bez borbe za ideale – ništavan život. Prema tome, uloga intelektualca, kako vi kažete, ili zadatak intelektualca, kako ja volim da kažem, jeste da upotrebi znanje protiv moći, koja nužno korumpira i zaglupljuje. A kad pitate koja karakterna crta najviše određuje profil današnjeg intelektualca, mislim da je to pomanjkanje volje i osećanja da se udruži u zajedničku akciju za opšte dobro. Kako bismo to mogli nazvati? Neudruživost današnjeg intelektualca. Kome to pogoduje? Upravo moćnicima, njihovim institucijama, društvima i preduzećima.

MONITOR: Intelektualac po definiciiji treba da ima kritičan stav prema vlastima. Čini se, ipak, da većina intelektualaca uglavnom ćuteći prati ono što se oko nih događa. Zašto?
PAKOVIĆ: Kritički misleći ljudi, slobodoumni, nepotkupljivi, hajde da to kažem patetično – zaljubljeni u sam život, dakle, erotični, po pravilu su marginalizovani. Oni, dakle, nisu deo javnosti, a kako oni nisu deo javnosti, jasno je da je ta javnost mekušna, obamrla, manipulisana i manipulativna, pretvorena u nešto drugo od sebe – u javno mnjenje. E sad, kad se tu zagledamo, koje intelektualce primećujemo? Uglavnom one koji su dobro pozicionirani. Ili su to profesori univerziteta, ili direktori institucija i medijskih kuća. Njihov govor je limitiran, njihovo mišljenje je ograničeno. Čime? Udobnošću društvene pozicije koja im može biti oduzeta ukoliko prekorače zadate granice kritike čiji nivo pristojnosti određuje poslodavac i finansijer. Zato naše institucije više ne misle!

MONITOR: Vaš stav je i da se pobuna guši još u osnovnoj školi i da se danas duhovitost ubija televizijskim, filmskim, pozorišnim i književnim humoresknim šundom. Kako?
PAKOVIĆ: Pobuna i duhovitost dve su konstante i u povesti srpske kulture. Poplava vulgarnog humora vulgarizuje javni život. Medijska promocija osoba koje su celebrities a da u životu nisu donele nijednu humanu odluku, promocija je izopačenog sistema vrednosti. Ali kudikamo je pogubnije od svega toga proizvođenje nedićevskih kvislinga i četničkih saradnika fašističkog i nacističkog okupatora u primer vrline, patriotizma i nacionalnog herojstva, dok se zataškavaju činjenice o slobodarstvu i požrtvovanosti partizanskog pokreta. Društvo koje se ponosi onim čega bi trebalo da se stidi, a stidi se onoga čime ima da se ponosi pred svetom, neminovno propada.

MONITOR: Kako svemoćnom premijeru Srbije Aleksandru Vučiću uspijeva da radi što god hoće kad to hoće?
PAKOVIĆ: Ratovima, ratnim zločinima i žrtvama, privatizacionim pljačkama, ideologijom nacionalšovinizma i sada ideologijom neoliberalizma, srpsko društvo je izmoždeno, osiromašeno i obeznađeno. Ogromna većina stanovništva nada se da očuva puki svoj egzistencijalni minimum, svesna da bi mogla živeti čak i gore od ovog lošeg. Intelektualci uglavnom ćute ili pitomo govore, najbolji su pak marginalizovani ili umrli, a oni koji još uvek kritički govore ne umeju da se udruže. Politička klasa je srasla sa finansijskom moći. Tako dolazimo do Vučića i njegovih vučića.

MONITOR: Je li za Vas iznenađenje što se Vučić kandidivao za predsjednika, jer će, bar formalno, morati dio vlasti da preda nekome drugom?
PAKOVIĆ: Ukoliko postane predsednik, velim, Vučić će postaviti nekog vučića za premijera, nekog ko, dakle, voli da bude više vučić i od samog Tomislava Nikolića, čija je beskrupuloznost u sticanju privatnih poseda jedina pretnja njegovoj odanosti Vučiću. Postane li predsednik, Vučić će de facto biti i premijer, kao što je, budući premijer, bio i koordinator svih službi bezbednosti, a to je kršenje zakona na najvišem nivou. Apetit za moć i vlast je nezajažljiv, i on se nikad ne zaustavlja sam od sebe.

MONITOR: Ko bi, po Vašem mišljenju, od predsjedničkih kandidata bio najbolji predsjednik Srbije?
PAKOVIĆ: Od ponuđenog – Saša Janković, bivši ombudsman.

MONITOR: Kakve su mu šanse da pobijedi?
PAKOVIĆ: Nevelike. Najuticajniji mediji – u Vučićevom su džepu. Vučićev marketinški tim sad je počeo da bombarduje i društvene mreže skupo plaćenim spotovima u kojima premijer glumi samog sebe kao predsedničkog kandidata. Biračka volja zaposlenih u državnoj administraciji i institucijama društva strogo je kontrolisana, obaveza članova vladajuće stranke da obezbede određeni broj sigurnih nestranačkih glasova za Vučića, nepisani je zakon. Dakle, predsednička kampanja je grubo neravnopravna. Osim toga, kako sam već to objasnio, vlast je privatizovala državu, premijer je kršio Ustav, rukovodeća tela su ignorisala zakone… prema tome, ovi izbori su legitimizacija ilegalnih radnji same vlasti.

Srbija je privatna država

MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu političku situaciju u Srbiji?
PAKOVIĆ: Mi, zapravo, nemamo političku situaciju. Naša situacija je suštinski nepolitička. Država je uzurpirana. Polis je u rukama Vučićeve partijsko-finansijske klike. Srbija je danas, dakle, privatna država. Šta je to domovina – moja domovina, naša domovina – ako ima svoje vlasnike? Najpreči zadatak ovde i sada jeste deprivatizacija države, ako hoćete, nacionalizacija države – borba za republiku kao javnu, opštu, zajedničku stvar. Jer ova republika, to je samo nominalno, ali ne i realno; ona nije res publica nego res privata, štaviše cosa nostra. I to nije slučaj samo sa Srbijom, nego i sa većinom balkanskih zemalja.

Mi živimo u permanentnom ratu

MONITOR: Opet su odnosi Srbije sa Hrvatskom, BiH i Kosovom zategnuti, u Makedoniji je politička situacija zabrinjavajuća… Mnogi strahuju od novih ratnih sukoba. Može li do toga doći?
PAKOVIĆ: Globalno važeća ideologija neoliberalizma – koja propagira da je kapitalizam jedini sistem po meri prirode čoveka, da je, štaviše, to jedini moralni društveno-politički sistem u istoriji čovečanstva, da je, dakle, najmoralnije i najdostojnije čoveka to da manjina basnoslovno stiče na račun osiromašenja ogromne većine, koja sve više zapada u hipotekarno ropstvo, a sa snom (indukovanim obrazovnim sistemom, kulturnom industrijom i industrijom zabave i potrošnje) da i sama može da uspe da se jednog dana pričesti hostijom vlasničkog kolača – dovodi do duboke ozlojeđenosti koja traži racionalizaciju i povod za pražnjenje. U tom trenutku na društvenu scenu, kao antidepresiv, stupa najjeftinije, lako dostupno i brzo delujuće halucinogeno sredstvo: nacionalizam. Dakle, ratni sukobi ne samo da su mogući nego su i aktuelni: mi, u stvari, živimo u permanentnom ratu, koji se trenutno vodi drukčijim sredstvima od oružanog sukoba – u ratu protiv samih sebe i protiv svojih bližnjih. Ideologija elite moći koja vas uverava da je vaš najljući neprijatelj upravo onaj ko deli istu nesigurnu sudbinu i iste želje kao i vi, oseti li da je to poslednje ili najefikasnije sredstvo da očuva svoju dominantnu poziciju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Maja, 2023

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo