Povežite se sa nama

DRUŠTVO

PRIVATIZACIJA ILI PRIHVATIZACIJA: SLUČAJ JUŽNI JADRAN: Prečicom do likvidacije

Objavljeno prije

na

Hercegnovska priča o planskom upropašćavanju nekad bogatog i perspektivnog preduzeća i enormnom bogaćenju njegovog većinskog vlasnika slika je i prilika crnogorskog modela burazerske privatizacije. Sve sa štetom koja je učinjena državi, manjinskim akcionarima i radnicima, sada već upokojene firme. I planskim nečinjenjem nadležnih

 

Pravila zanata nalažu da pisac, na početku svake drame, publici predstavi likove. Pošto tekst koji slijedi nije klasična drama – koliko god da jeste tragedija sa primjesama farse – onda će i pomenuti običaj biti poštovan samo kada su u pitanju glavni junaci. O ostalim likovima – ako i kada se za time ukaže potreba. Znate ih, uostalom, iz nekih drugih ali jednako tužnih priča.

ONA je udavača sa bogatim mirazom. Turističko ugostiteljsko preduzeće  (TUP) Južni Jadran  AD Meljine nekada je slovilo za profitabilnu firmu sa približno 200 zaposlenih. Što u vlasništvu, što sa pravom korišćenja, kompanija je raspolagala sa više od 100 hiljada kavadrata zemljišta (70.000 na samoj morskoj obali) i nizom turističko-ugostiteljskih objekata: hotela, motela, odmarališta, restorana, kafića.

Nije zgorega pomenuti neke od njih: hotel  Delfin u Bijeloj sa 17.000. m2 placa na obali mora; objekat Lazaret sa  u Meljinama korišćen kao odmaralište sa više poslovnih prostora koji su davani u zakup, sopstvenim pristaništem i 15.600 m2 zemlje na obali; Motel Vinogradi u Sutorini sa 16.000.m2 placa; dječje odmaralište (korišćeno za smještaj izbjeglih i raseljenih) u Baošićima sa 14.000. m2 obale; Pivnica u centru Herceg Novog; Restoran Lada u istom gradu,  na Trgu Nikole Đurkovića – danas prostorije Prve banke; 10.000. m2 zemljišta na obali u Đenovićima; 5.000. m2 zemlje u Kumboru…  Sve u svemu, država je vrijednost svog preduzeća krajem prošlog vijeka procijenila na 20 miliona maraka (po tadašnjim cijenama).

ON je privatizacioni đuvegija sa dobrim vezama u lošem društvu,  ovjenčan slavom privatizacionog tajkuna kome može biti. Čedomir Popović i njegove Carine čest su sinonim za kontroverzne poslove sa državom. Kao onda kada su, za tri centa po kvadratu, postali vlasnici 11 miliona kvadrata koji su pripadali AD Bajo Pivljanin iz Plužina. Ili u trgovini sa Glavnim gradom  i njegovim decenijskim gospodarom Miomirom Mugošom. Popović  je, znate već, vrijednost placa od 15.000 kvadrata na Starom Aerodromu licitacijom digao u nebo – na 13 miliona euura. Da bi se onda, nakon dogovora sa Mugošom, prizemljio i opštini uplatio 10,5 miliona manje. Danas ga prepoznajemo po moći da na Trgu nezavisniosti, u strogom centru Podgorice, zida i razgrađuje po svom nahođenju – nipodaštavajući i struku i komšiluk u soliteru čiji je dobar dio naumio pretvorriti u hotel i(li) kafanu.

Uglavnom, NJU i NJEGA je, u januaru 2001. godine, spojila Vlada Filipa Vujanovića. Prethodno je Vlada riješila da na javnoj licitaciji proda 31 odsto akcija Južnog Jadrana. Da bi posao bio realizovan 1/1, Vlada donosi uredbu prema kojoj se ubrzo nakon prve aukcije, ukoliko se kupac ne pojavi, može organizovati naredna na način da cijena iz licitacije u licitaciju može biti sve niža. Sve do pet posto (i brojem: 5) nominalne vrijednosti imovine ponuđene na prodaju. E baš po tom modelu su Carine kupile nepunu trećinu akcionarskog društva iz Meljina. Za 247.632 njemačkih maraka.

Ako već želite da čujete – tako je vrijednost akcije sa 40 pala na dvije marke. Ali, kako ono bi – „mi ne prodajemo preduzeća, mi kupujemo dobre investitore“.

Tri godine kasnije, obznanjeni su prvi rezultati ovog istorijskog posla. Skupština akcionara Južnog Jadrana u aprilu 2004. usvaja odluku kojom se kapital firme (osam miliona eura) umanjuje za iznos trogodišnjeg gubitka iz poslovanja. A to je okruglo milion eura. Čedomira Popovića taj neuspjeh nije pokolebao. Naprotiv. On koristi priliku da od radnika svoje firme i građana otkupi akcije Južnog Jadrana. Tako da je u tom trenutku već vlasnik 67 odsto akcijskog kapitala kompanije. Što u Crnoj Gori znači –  ne gazda nego Bog.

Ne bi valjalo ne pomenuti dvije periferne priče ove farse: Vladina Uredba o prodaji akcija i imovine preduzeća putem javne aukcije koja je predstavljala pravni osnov za aranžman Čedomira Popovića i privatizacionog tima Filipa Vujanovića ukinuta je nedugo poslije gore pomenute licitacije. Zato neki tvrde da je djelimična privatizacija Južnog Jadrana AD jedini posao obavljen po ovom modelu. Aferim. Aktivisti NVO Južni Jadran, zapravo nekadašnji radnici i akcionari kompanije koji su pokušavali zaštiti svoje interese i sačuvati posao, izračunali su da su Popović i njegove Carine do većinskog paketa akcija preduzeća (50 odsto plus jedna akcija) došli za približno 500 hiljada.

Iz novske NVO kažu kako je Popović do 2008. godine kontrolisao 95 odsto akcija Južnog Jadrana. I uporno priču pokušavaju vratiti na početak, u januar 2001. Oni tvrde da prilikom prodaje državnih akcija Carinama nije poštovan Zakon o hartijama od vrijednosti, koji je već bio na snazi. Zato tvrde da je kupoprodaja izvršena ,,pod okriljem mraka i na privatnom tržištu hartija od vrijednosti”. Njihove primjedbe, međutim,  nema ko da čuje.

Zapravo, sredinom 2001. godine državni tužilac Božidar Vukčević piše Vladi i njenom Savjetu za privatizaciju, obavještavajući ih da je, na zahtjev Saveza samostalnih sindikata CG i radnika Južnog Jadrana koji su mu ukazali na „određene propuste koji su učinjeni u postupku javne aukcije“. Pribavio dokumentaciju i utvrdio propuste koji „po mom mišljenju dovode u pitanje zakonitost sprovedenog postupka, tj. da li su bili uopšte ispunjeni uslovi za održavanje aukcije“.

Akteri posla su ostali slijepi i gluvi na ove primjedbe. A Popović je, nakon godina obezvrjeđivanja preduzeća iz Meljina prešao na fazu II svog poslovnog poduhvata.

Krajem 2006. godine Južni Jadran AD  šalje prvi zahtjev kojim od Uprave za nekretnine traži da se na to društvo, umjesto prava korišćenja, upiše pravo svojine na nepokretnosima u Baošićima. Odbijeni su, pošto Uprava za nekretnine Herceg Novog nalazi da podnosilac zahtijeva  „nije dostavio niti jedan pravno valjan dokaz na osnovu kojeg može da se utvrdi da je pravnim poslom stekao pravo svojine na nepokretnosti“.

Popović i njegovi saradnici ne odustaju. I, konačno, Uprava za nekretnine Herceg Novog u  martu 2010. godine mijenja svojinski režim i firmu Carine upisuje kao vlasnika, a ne korisnika, nad blizu 100.000 kvadrata nepokretnosti u Bokokotorskom zalivu.

 Prethodno je dioničarsko društvo u vlasništvu Čedomira Popovića (Carine doo) kupilo svu imovinu akcionarskog društva (Južni Jadran AD) u kome je blizu 95 odsto akcija imao Čedomir Popović. Možda pretpostavljate, Popović je angažovao i procjenitelje koji su utvrdili da imovina kojom su trgovali vrijedi 11 miliona eura. Prema vještacima koje je angažovala Poreska uprava (PU), ista imovina bila je vrednija za 20 miliona eura – i to na vrhuncu  globalne ekonomske krize koja je tresla čijeli svijet.

Prema toj računici Popović je državi ostao dužan oko milion eura na ime poreza na nekretnine. Područna jedinica PU iz Herceg Novog godinama je pokušavala da naplati taj dug, Ministarstvo finansija je sa istim entuzijazmom poništavalo njihova rješenja, sve dok ni ta priča nije stavljena ad acta. A novac ostao Popoviću.

Vratimo se, ipak, načinu na koji su Carine postale vlasnik kupljene imovine (koju im nije  prodao  njen vlasnik). Nakon udluke Uprave za nekretnine HN Vrhovno državno tužilaštvo ulaže žalbu Ministarstvu finansija ukazujući da ne postoji pravni osnov po kome bi Carine doo mogle biti uknjižene kao vlasnik vrijednog zemljišta na morskoj obali. Ono bi, drže u tužilaštvu, moralo ostati u vlasništvu države. Tim prije što Carine, i pored brojnih zahtjeva i urgencija, nijesu uspjele dobiti potvrdu Savjeta za privatizaciju da su po tržišnoj cijeni platili sporno zemljište, odnosno akcije njegovog nekadašnjeg zakonitog korisnika.

,,Kud će boljeg dokaza da Carine prilikom kupovine imovine ovog preduzeća nijesu platile tržišnu cijenu, od podatka da su samo kompleks Lazaret, koji čini manje od jedne petine ukupne imovine Južnog Jadrana, prodale za 12 miliona eura“, navode iz NVO Južni Jadran.

I te su primjedbe ostale bez valjanog odjeka. Ruski biznismen Genadij Borisov uspio je da se uknjiži kao vlasnik kompleksa koji je, navodno, kupio kao savjestan kupac, iako prodavac nije mogao dokazati da je zakoniti vlasnik prodatog.

,,Ovaj primjer jasno svjedoči zašto vlastima ne odgovara da se donese zakon da kazneno djelo nastalo kroz privatizaciju društvene imovine ne zastarijeva. Uprava za nekretnine je nakon godina natezanja ruske investitore na objektu Lazaret uknjižila kao vlasnike. Dakle, mišljenje Savjeta za privatizaciju se, kada to povlašćenim odgovara, tumači kao fakultativno”, insistirala je Nada Popović Đurašković. Objašnjavajući: ,,Jasno je i polupismenom da sa tim novcem i kasnijim dokupom akcija od radnika, Popović nije platio tržišnu cijenu zemljišta i objekata. Na naše prijave tužilaštvo se nije mnogo osvrtalo iako su i javno izjavljivali da je predmet u uzviđaju. Izviđaj evo traje dvije decenije. Zato ima mnogo razloga da osnovano sumnjamo da u ovom poslu Popović nije sam”.

A Čedomir Popović je, ničim ometen, nakon uvođenja stečaja u Južni Jadran preduzeće doveo do konačne likvidacije 4. juna prošle godine. Osamnaest godina nakon još jedne uspješne crnogorske privatizacije.

Likvidacioni upravnik Južnog Jadrana bio je Vlajko Milićević, penzionisani službenik Uprave policije. Prije penzije Milićević je, kao rukovodilac Odjeljenja za privredni kriminalitet u više navrata kontrolisao zakonitost rada Južnog Jadrana AD i Carina doo. Neki je slučaj udesio da, po odlasku u penziju, novi radni angažman pronađe u Popovićevim preduzećima. Da ugasi svjetlo.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogo bure podiglo se nakon saznanja da je Ranko Krivokapić, još od kraja prošle godine, ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore. Dobar dio onoga što smo tim povodom čuli i vidjeli više šteti aktuelnoj većini nego nekadašnjem predsjedniku parlamenta   

 

 

Kako ono rekoše: meritornost a ne partijska pripadnost/poslušnost, kao kriterijum za angažovanje na poslovima od javnog interesa. Ali, oćeš vraže. 

Izgleda da je najveći dio vladajuće većine iz novina i sa portala saznao da je ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović angažovao počasnog predsjednika SDP Ranka Krivokapića u svojstvu ministra-savjetnika. Taj ugovor je potpisan sredinom decembra prošle godine, pa i sama činjenica da su predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti za njega saznali nakon pet mjeseci podosta govori o odnosima unutar vladajuće koalicije. Ali, i o još ponečemu.

Premijer Milojko Spajić isprva je, uz to što je zatečen, bio izgleda i prilično ljut. Pa su iz njegovog kabineta, nezvanično, najavili da će ministar Ibrahimović biti pozvan na konsultacije. Odnosno, na raport.   

Da problem precizira potrudio se član Predsjedništva Pokreta Evropa sad (PES) Tihomir Dragaš. Krivokapićevo imenovanje je “neprihvatljivo” ocijenio je i pozvao premijera, i partijskog lidera, da Ibrahimovića razriješi, a Bošnjačku stranku isključi iz vladajuće koalicije. “Ukoliko je za Ibrahimovića poželjan i koristan savjetnik koji je počasni predsjednik vanparlementarne opozicione partije, a čiji funkcioneri svakodnevno, neargumentovano, a vrlo često čak i primitivno osporavaju karakter aktuelne Vlade, onda je vjerovatno BS odlučila da pravi savez sa tom i drugim partijama iz opozicije”.

Ministar vanjskih poslova je, u međuvremenu, zainteresovane uputio na Zakon o vanjskim poslovima, član 72, u kome stoji da ministar može bez javnog oglašavanja donijeti rješenje o zasnivanju radnog odnosa “lica sa odgovarajućim iskustvom u naučno-istraživačkom radu, značajnim diplomatskim iskustvom, profesionalnim zvanjima i vještinom ili iskustvom u radu u međunarodnim i drugim organizacijama”.Uz opasku da je riječ o službeničkom mjestu koje se od sličnih u državnoj administraciji razlikuje samo po zvučnom nazivu.

Iskustva Ranku Krivokapiću, svakako, ne manjka. Za poslanika je biran deset puta. Bio je predsjednik crnogorskog parlamenta u četiri saziva (14 godina). Deset godina je bio šef crnogorske delegacije u Parlamentarnoj Skupštini OEBS-a, a 2014. godine je izabran za njenog predsjednika. 

Funkcionerima PES-a i njihovim koalicionim partnerima  dodatno ne smeta priličan broj kadrova koji su u sistem ušli sa članskom kartom neke od partija prethodne (DPS) većine.

Pojasnio je , na svoj način, Nebojša Medojević: “Braći Srbima na vlasti je prihvatljiviji fra Ranko Krivokapić nego ja. Korupcija je jača od srpstva, jezika, državljanstva, vjere, nacije, tradicije….Zato je Ranjo ustaša prihvatljiv, a Medo nije…”, ispljunuo je preko X-a bivši lider DF. Njegovi nekadašnji saborci Andrija Mandić i Milan Knežević, u skladu sa proklamovanim evropejstvom, bili su mnogo uzdržaniji.  

Spajić je, početkom nedjelje, riješio da spusti loptu. “Nisam još uspio da razgovaram sa gospodinom Ervinom Irahimovićem, ni sa jednim drugim ministrom, po pitanju kriterijuma koje svako ministarstvo treba da ima kada zapošljava kadrove koji su mu potrebni. Koliko znam, to zaposlenje je bilo po zakonu”, kazao je.  Što se tiče ovog “koliko znam” mogao je da se konsultuje sa nekim od članova svog Kabineta. Imao je sa kim. Uz šefa Kabineta i njegovu zamjenicu, tim najbližih saradnika predsjednika Vlade broji još osam savjetnika.

“Nije jasno zašto se to desilo ali, svaki ministar treba da odgovara za rad svojih ministarstva”, zaključio je Spajić uz konstataciju kako on “apsolutno” ne bi imenovao Krivokapića za svog savjetnika. Može biti i da bivši predsjednik parlamenta to ne bi prihvatio. 

Premijer do sada nije imao sličnih primjedbi na imenovanje savjetnika članova njegove vlade. Ni ostatak vlasti nije problematizovao savjetnike u izvršnoj i parlamentarnoj vlasti, iako ima zanimljivih  kadrovskih rješenja. 

U kabinetu predsjednika Skupštine Andrije Mandića ima interesantnih kadrova, od  doskorašnje direktorice podgoričke Gimnazije Biljane Vučurović, koja je nakon razrješenja udomljena u parlamentu, do Želidraga Nikčevića, književnog kritičara, portparola Narodne stranke Novaka Kilibarde, poslanika Srpske narodne stranke Božidara Bojovića i Mandića, predsjednika žirija koji je 1993. godine književnu nagradu Risto Ratković dodijelio  Radovanu Karadžiću za djelo simboličnog naslova  Siđimo u gradove da bijemo gadove. 

Opet, ne posmatraju svi stvari iz iste perspektive. Tako anonimnim autorima sa šovinističkog portala in4s u Mandićevom kabinetu nije zasmetao čovjek koji je nagradio ratnog zločinca a suprugu angažovao za savjetnicu (o državnom trošku) već, kako su istakli u naslovu,  novinarka Šukovićeve Antene M: “Gordana Đuračić se profilisala u javnosti kao jedna od novinara koja je oblikovala medijski prostor za vreme vladavine Demokratske partije socijalista”. 

Za čudo, Tihomir Dragaš nije nakon te medijske objave zatražio od predsjednika PES-a da raskine koaliciju sa NSD i razriješi Mandića titule predsjednika Skupštine. Ili Spajić, po pitanju imenovanja Đuračić, nije bio apsolutno nesaglasan, kao u slučaju Ranka Krivokapića.

Nijesu svi savjetnici za naslovne strane. Većina njih su , zapravo,javnosti prilično nepoznate osobe mlađe životne dobi i bez impresivnih profesionalnih referenci. Pa bi se, makar za pojedine, moglo zaključiti da su ih aktuelni poslodavci prepoznali najprije po unutarpartijskim zaslugama ili kao djecu prijatelja i(li) viđenijih funkcionera stranke. 

Ove sedmice je iz Budve stigla i  vijest da je predsjednik te opštine Nikola Jovanović za svog savjetnika za investicije imenovaoMladena Bojanića. Eto nove drame na pomolu.

Zaludu činjenica da u kasi opštine Budva često ima više novca nego što među lokalnim funkcionerima ima znanja da ga pametno upotrijebe, o čemu svjedoče  afere poput one oko izgradnje postrojenja za desalinizaciju morske vode. Neće pomoći ni to što je Bojanić bio predsjednički kandidat ispred značajnog dijela partija sadašnje većine, ali ni to što su ga iste birale, u vladi Zdravka Krivokapića, za ministra kapitalnih investicije. Iz čega bi se moglo zaključiti da je kao nacrtan za posao koji mu je upravo povjeren.

Ovdje se potvrde o meritornosti traže na nekom drugom mjestu. U partijskim arhivama, na primjer. A tamo su se već prisjetili da je Mladen Bojanić u parlament ušao kao poslanik suverenistički nastrojene Pozitivne Crne Gore, dok je Jovanović, praveći neformalnu koaliciju sa DPS, kumovao tome da se stranke vladajuće većine sa državnog nivoa u Budvi presele u opoziciju. 

Može se tu uvezati i Jakov Milatović, i eto novih povoda za tugovanke na temu šta nam rade oni od prije avgusta 2020. Ili za novu listu zahtjeva za raspoređivanje po dubini. Ako mogu bivši ministar, poslanik ili predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a biti savjetnici u Vladi, vala može i onaj mali od pašenoga naći neko mjesto, barem u opštini. Makar je naš, pa će naučiti.

Ima u ovoj priči još nešto. Ranko Krivokapić i tadašnji SDP su u opoziciju otišli dobrovoljno, spočitavajući DPS-u manje-više sve ono što im je spočitavala i tadašnja opozicija. A što se, gotovo u potpunosti, može prigovoriti i današnjim vlastima. Previše liče jedni na druge da bi ih neko na to dodatno podsjećao. 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UKINUT PRITVOR PETRU IVANOVIĆU: Junak prve arapske priče se brani sa slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ivanoviću je pritvor prethodno određen zbog uticaja na svjedoke. Kako su svi svjedoci saslušani,  sudija za istragu prihvatio je predlog SDT da se Ivanoviću ukine pritvor 

 

 

Dok se u Crnoj Gori uveliko priča o arapskim investicijama,  ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja u nekadašnjoj DPS vladi Petar Ivanović, junak jedne stare crnogorsko arapske price, prošle sedmice pušten je da se brani sa slobode.  

Protiv Ivanovića je u oktobru prošle godine potvrđena optužnica za zloupotrebe pri raspodjeli sredstava iz arapskog Abu Dabi Fonda. Takođe, tužilaštvo ga tereti za zloupotrebe sredstava iz Agrobudžeta, i u tom je predmetu  pušten da se brani sa slobode. 

Ivanoviću je pritvor ukinut na predlog Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i on je napustio Istražni zatvor u Spužu. Pritvor mu je prethodno određen zbog uticaja na svjedoke. Kako su svi svjedoci saslušani, prestali su razlozi za pritvor zbog čega je sudija za istragu prihvatio predlog SDT.

Ivanović, bivši ministri poljoprivrede Milutin Simović i Budimir Mugoša, bivši državni sekretar Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja Nemanja Katnić i nekadašnja načelnica Službe za finansije, računovodstvo i javne nabavke Ministarstva Vukica Perović uhapšeni su u decembru prošle godine, po nalogu SDT. 

Osumnjičeni su za zloupotrebu službenog položaja, odnosno da su od aprila 2014. do jula 2019. godine, suprotno Uredbi o sprovođenja mjera agrarne politike, dijelili novac i nanijeli štetu Crnoj Gori od preko 300.000 eura… Oni se terete za sumnjive isplate samo jednoj nevladinoj organizaciji – Nacionalnom udruženju vinogradara i vinara, a svote novca date tom civilnom društvu u petogodišnjem periodu varirale su od 450 eura do 70.000 eura. Iz SDT tvrde da je najviše nezakonitih isplata omogućio Ivanović i tokom 2014, 2015. i 2016. godine.

Druge godine Ivanovićevog mandata na čelu Ministarstva poljoprivrede, on je dao nalog da se iz Agrobudžeta, u aprilu 2014. godine, najprije isplati 10.000 eura: “Iako je znao da ova organizacija prethodno nije podnijela zahtjev za isplatu novčanih sredstava, niti je ispostavila plan i program realizacije aktivnosti, kao ni izvještaj o njihovoj realizaciji”, navode iz tužilaštva u Naredbi za sprovođenje istrage.

Pola godine kasnije, na isti račun uplatio je identičnu cifru, odgovarajući na zahtjev Nacionalnog udruženja vinogradara i vinara, da im se pomogne u nabavci 40 barik buradi za potrebe crnogorskih vinara. To je bio dvostruko veći iznos od propisima dozvoljenog… Skoro godinu kasnije – avgusta 2015. godine, donio je rješenje da se istoj NVO isplati 15.000 eura, ponovo za nabavku buradi, promociju crnogorskih vina u Francuskoj i pomoć za učešće u radu skupštine CEVI u Briselu…

SDT u dokumentu objašnjava da je Ivanović rješenje o isplati donio tri dana prije nego je zahtjev zvanično zaveden: “Iako je znao da uz zahtjev o kojem je odlučivao nije dostavljena bilo kakva dokumentacija”. Iste godine u novembru, odlučujući o zahtjevu Nacionalnog udruženja vinogradara i vinara, bez djelovodnog pečata i broja kao dokaza da je zahtjev zaveden kod tog ministarstva, donio je reješenje o isplati 45.000 eura, a za prezentaciju crnogorskih vina u sjedištu OIV-a u Parizu, u organizaciji Ambasade Crne Gore u Francuskoj. Taj iznos, navode iz Specijalnog tužilaštva, bio je devetostruko veći od mjerom predviđenog maksimuma. U istom dokumentu stoji i da je Ivanović toj NVO, od aprila do oktobra 2016. godine, isplatio 70.000 eura.

Petar Ivanović i Vukica Perović, više su puta tokom 2014. i 2015. godine, protivpravno iskoristili službeni položaj i tako nanijeli štetu državnom budžetu. Navodi se je Ivanović 24. decembra 2014. godine, suprotno propisima, naložio Vukici Perović da Nacionalnom udruženju vinogradara i vinara isplati 10.000 eura.

“Te je u lijevom gornjem uglu zahtjeva svojeručno zabilježio – ‘Vukica uplatiti 10.000’, po kojom nalogu je postupila… iako je znala da ne postoji rješenje ovlašćenog lica o ispunjenosti uslova za ostvarivanje prava na podsticaj u poljoprivredi”, navodi se. 

Dodaje se da je Ivanović i dva dana kasnije, toj saradnici usmeno naredio da istoj nevladinoj organizaciji isplati 15.000 eura, iako nisu podnijeli zahtjev niti dostavili bilo kakvu dokumentaciju, ali i uprkos činjenici da je taj iznos trostruko veći od mjerom predviđenog maksimuma. Ona je to učinila iako je znala da nije po propisima, pa je, navode iz SDT-a, s tim u vezi svojeručno ispisala dva lista A4 formata, gdje je između ostalog na jednom konstatovala “treba rješenje”, a drugom “treba zahtjev”…

Ivanoviću  je u decembru određen pritvor, dok je Simoviću određena mjera – zabrana sastajanja sa svjedocima, a oduzet mu je i pasoš. Ista sudska odluka donijeta je i za bivšeg državnog sekretara u tom resoru Nemanju Katnića. Ovakve sudske mjere, zabrana sastajanja sa svjedocima, rijetko su do sada izricane. Pritvor, ali ni druge mjere nijesu tražene od SDT-a, pa nijesu ni određivane za osumnjičenu bivšu načelnicu Službe za finansije Vukicu Perović, ali ni nekadašnjeg ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja Budimira Mugošu.

Sudski postupak u predmetu koji se tiče Abu Dabi fonda osim Ivanovića očekuje i  bivšeg ministra poljoprivrede Budimira Mugošu. Ivanovića i Mugošu SDT optužuje za zloupotrebu položaja u ovom slučaju. Optužnicom se tereti i Zoran Vukčević, nekadašnji čelnik Investiciono-razvojnog fonda (IRF), za nesavjestan rad u službi. Abu Dabi fond za razvoj (ADF) je državna agencija Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja je za podsticanje poljoprivrede na sjeveru Crne Gore 2015. obezbijedila kredit od 50 miliona dolara. Optužnicom SDT-a oni se terete za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja od 2015. do 2017, tokom dodjele novca iz kredita Abu Dabi fonda.

 

Milionska imovina 

Vrijednost nekretnina u podgoričkim Doljanima, koje su  najvećim dijelom u vlasništvu majke Petra Ivanovića, a dijelom u njegovoj svojini procijenjena je 2019. godine na nešto preko dva miliona eura, saopšteno je iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP). 

Kažu da se prema  izvještaju vještaka iz 2019. godine na imanju u Doljanima nalazilo 20.000 čokota vinove loze, 401 sadnica maslina, 350 sadnica lavande i 2.500 sadnica smilja. 

IRF je, dodaju iz ASP-a, oktobra 2019. godine odobrio kredit firmi “I – Wine”, u vlasništvu majke Petra Ivanovića, koja je rođena 1941. godine. U dokumentaciji u posjedu ASP-a navodi se da je preduzeće osnovano “da bi upravljalo kompletnim poljoprivrednim gazdinstvom”.

 Kredit u iznosu od 1,1 miliona eura odobren je na rok otplate od sedam godina, uz grejs period od godinu i po, a uz efektivnu kamatnu stopu od 3,14 odsto.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO:  JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA  ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za 16 porodica civilnih žrtava biće opredijeljeno po 100.000 eura obeštećenja – po 50.000 u ovoj i u 2026. godini

 

 

Vlada je protekle sedmice usvojila Informaciju o dodjeli jednokratne novčane pomoći porodicama žrtava deportacije izbjeglica, tragičnih događaja u Štrpcima i bombardovanja u Murinu i Tuzima.

Za 16 porodica civilnih žrtava biće opredijeljeno po 100.000 eura obeštećenja – po 50.000 u ovoj i u 2026. godini.

,,Tragični događaji tokom deportacije izbjeglica 1992. godine, u Štrpcima 1993. godine, bombardovanja u Murinu i Tuzima 1999. godine predstavljaju propust tadašnjih državnih struktura da zaštite osnovna ljudska prava građana i lica koja su se nalazila pod njihovom nadležnošću. Takvo postupanje predstavljalo je povredu domaćih zakona i međunarodnih obaveza koje je Crna Gora imala i ima u oblasti ljudskih prava”, piše u Vladinom materijalu. Navodi se i da  porodice žrtava do sada nisu bile prepoznate ni u jednom sistemu podrške.

,,Gubitak najbližih je nenadoknadiv, ali je poštovanje osnovnih ljudskih prava, jednak tretman i vraćanje povjerenja u institucije naša obaveza. Suočavajući se sa prošlošću, gradimo bolju budućnost”, napisao je premijer Milojko Spajić na Iksu.

Za zločin deportacija do danas niko nije osuđen. Crnogorska policija je u maju 1992. godine nezakonito uhapsila najmanje 66, a prema nezvaničnim podacima i više od stotinu civila koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, i  predala ih  vojsci Republike srpske Radovana Karadžića. Smrtno su stradale najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima. Još nijesu pronađena tijela svih stradalih.

Zločin u Štrpcima desio se krajem februara 1993, kad su pripadnici Vojske Republike Srpske na toj željezničkoj stanici, iz voza izveli 20 putnika, koje su opljačkali i ubili samo zato što nijesu bili srpskog porijekla, a njihova tijela bacili u Drinu. Za zločin je do sada je pravosnažno osuđeno deset osoba – jedna u Crnoj Gori i devet u BiH. U krivičnom postupku koji je vođen protiv Nebojše Ranisavljevića u Crnoj Gori, utvrđeno je da je otmica bila planirana i sprovedena uz znanje tadašnjih visokih funkcionera civilnih, policijskih i vojnih organa Srbije i SR Jugoslavije.

Prilikom NATO bombardovanja mosta u naselju Murino (opština Plav) krajem aprila 1999, stradalo je šest civila, od kojih troje djece, dok je tokom bombardovanja u Tuzima stradala jedna osoba.

,,Oteti i ubijeni putnici iz voza Beograd-Bar u stanici Štrpci 28. februara 1993. godine, iz Crne Gore, su Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Senad Đečević, Jusuf Rastoder i Ismet Babačić. Prilikom bombardovanja mosta u gradiću Murino, 30. aprila 1999. godine, stradalo je šest civila, od kojih troje djece. Poginuli su Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojlo Komatina, dok je Paška Junčaj stradala u Tuzima, takođe tokom bombardovanja. Osmo Bajrović, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, čija porodica je nastavila da živi u Crnoj Gori, deportovan 1992. godine i još uvijek nijesu pronađeni njegovi posmrtni ostaci”, piše u materijalu Vlade.

Raniji predlog, protiv koga su udruženja žrtava i NVO protestovali krajem 2023, povukli su predlagači poslanici Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP). Prijedlog je isključivao porodice svih civilnih žrtava rata koje su stradale van teritorije Crne Gore i u vrijeme kada zvanično nije bilo proglašeno ratno stanje. Ovim prijedlogom su iz zakona bile isključene žrtve ratnih stradanja u prvoj polovini ’90-ih, a civlinim žrtvama rata bi bili proglašeni samo  stradali u Crnoj Gori tokom NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Akcija za ljudska prava (HRA), Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava (CKP) i Udruženje ,,Štrpci – Protiv zaborava” pozdravili su   odluku Vlade Crne Gore da jednokratnim naknadama obezbijedi reparacije za porodice civilnih žrtava ratova ’90-ih, koje su ignorisane posljednje tri decenije. Ocijenili su da je ova odluka  od istorijskog značaja, i da ima veliki značaj za suočavanje sa prošlošću i prihvatanje najboljih standarda obezbjeđivanja reparacija za žrtve teških kršenja ljudskih prava kao što su ratni zločini.

Iz HRA su kazali da je važan i pravedan potez to što je Crna Gora priznala status civilne žrtve svim civilima stradalim u ratovima devedesetih, koji su imali jugoslovensko državljanstvo, i bez obzira gdje su stradali: ,,Naravno, pravo na socijalnu zaštitu, na mjesečne novčane naknade, obezbijeđeno je samo za crnogorske državljane, jer su i druge države na isti ili sličan način zbrinule njihove državljane”.

Iz ovih udruženja istakli su da nije jasno zašto je Vlada izostavila porodice civilnih žrtava rata koje su stradale na Kosovu i u Bukovici. Podsjetili su da su izostavljene i žrtve zločina u Kaluđerskom lazu. ,,Članovi njihovih porodica nemaju crnogorsko državljanstvo, pa ni pravo na socijalni status u Crnoj Gori. Taj zločin zbog propusta u istrazi nije prepoznat kao ratni zločin, zbog čega su i svi tužbeni zahtjevi porodica za obeštećenje svojevremeno odbijeni kao zastarjeli, ali Crna Gora ima dug časti i prema tim žrtvama”, naglasili su u saopštenju.

Zločin u Kaluđerskom lazu se dogodio za vrijeme NATO bombardovanja.  Pripadnici Vojske Jugoslavije ubili su 22 i ranili sedam civila albanske nacionalnosti, koji su sa ratom zahvaćenog Kosova prebjegli u Crnu Goru. Do danas niko za ta ubistva nije kažnjen, nije ni utvrđeno da je izvršen ratni zločin, a žrtve i porodice žrtava nisu obeštećene.

Predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava Velija Murić, koji je pravni zastupnik porodica ubijenih u Kaluđerskom lazu i oštećenih porodica iz Murina, kazao je, za Vijesti, da postoji još nekoliko slučajeva koje bi trebalo obuhvatiti Vladinom odlukom. To se, kako je rekao, odnosi i na porodice, žrtve zločina u pljevaljskoj Bukovici, koji su državljani Crne Gore.

Od 1992. do 1995. u Bukovici je ubijeno šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo zbog torture, 11 ih je oteto, 70 mučeno, a oko 270 protjerano… Do danas za te zločine u Crnoj Gori niko nije osuđen, a nijesu otkriveni počinioci ni nalogodavci.

Tea Gorjanc-Prelević izjavila je da su u HRA bili iznenađeni potezom Vlade da odlukom prepozna 16 porodica, a ne još nekoliko drugih. To je, prema njenim riječima, sveukupno mali broj ljudi koji državu neće osiromašiti, već naprotiv – ,,učiniti je pravednijom i moralno jačom”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo