Čovjek je krijesnica koja svijetli u noći. Njegovo svjetlo je to odlučno i jasno “Neću!“ mraku, koliko god mrak bio vječan a blijesak svjetla kratkotrajan
Jednom davno, prije nego što sam pošao u školu, prvi put sam sagledao ljudski život u cijelini! Slažem se, zvuči pretenciozno, ali je riječ “sagledao“, prikladna i tačna. Da sam rekao “shvatio“, to bi bilo i pretenciozno i netačno! Dijete od pet godina teško da može shvatiti neke opšte pojmove – a tek život!? U redu, govorim o sebi kakav sam tada bio. Lajbnic, koji je već u četvrtoj godini naučio grčki od svog oca; Dekart, koji je u sedmoj godini pisao na latinskom; Mocart, koji je sa pet godina svirao pijano kao virtuoz – oni bi možda i shvatili – ali ja nisam. Ja sam – sagledao!
Bilo je to u gluho doba, duboko poslije ponoći. Ja sam, zagledan u mrkli mrak, prislonio čelo na prljavo staklo prozora putničkog vagona koji je već dugo stajao na otvorenoj pruzi. Voz se zaustavio na pustom mjestu, u nekoj kotlini. Iznad krivudavog ruba crnih brda, nebom su treperile zvijezde. Bijaše potpuno vedra noć; kao začaran, gledao sam bijeli Mliječni Put koji je svijetlio kupolom neba i bezbroj zvijezda rasutih u rojevima sve do crte koja je razdvajala nebo od mraka svijeta u kom sam se zatekao.
Iznebuha, u tom mraku pojavila se jedna svijetla tačka. Kretala se sasvim sporo, u ravnoj liniji, s desna na lijevo, kroz crninu tog svijeta. Zato što je bila udaljena, i zato što je bila slaba, svjetlost nije osvjetljavala ništa. Pratio sam kretanje te žiške svjetla sve dok, poslije na znam koliko vremena, nije odjednom iščezla u potpunom mraku iz kog je onako neočekivano i izronila. Ponovo su mi pred očima ostali samo neprozirni mrak svijeta i nebo prepuno zijezda. Znao sam da je ono svjetlo sigurno bilo fenjer koji je nosio neki čovjek u ovaj pozni čas. “Izroni iz mraka i potone u tom istom mraku! To svjetlo je naš život!“ – sagledao sam ovaj uvid u tom prizoru i ostao duboko potresen još dugo, dok je voz već jurio kroz stanice sa žutim sijalicama, a u daljini promicala svjetla nekih naselja.
Kasnije, kada sam pošao u školu, zapela mi je za oko crtica između godine rođenja i godine smrti nekog našeg pisca o kome smo tada učili. “Naš život je ta crtica između ova dva datuma!“ – pomislio sam i sjetio se prizora sa svjetlom one noći. I ono je razdvajalo oba ova datuma.
Sada mi se čini da je to svjetlu između dvije tmine, naša sposobnosti da kažemo “Neću!“ To naše “Neću!“ jeste i ono svjetlo i ona crtica. Samo kada ga jasno izgovorimo, izroni iz mraka i zasvijetli ono svjetlo; samo tada se upisuje i ne prekida se ona crta koja razdvaja datum rođenja i datum smrti svakog čovjeka!
Razum se potvrđuje u negaciji, kaže Hegel. Ali kroz negaciju se ne potvrđuje samo razum, nego subjektivitet, ličnost, ukratko: ono cijelo “Ja“ koje čovjeka čini čovjekom. Spoznati sebe, znači otkriti svoje veliko “Neću“!
Čovjek je krijesnica koja svijetli u noći.
Njegovo svjetlo jeste upravo to odlučno i jasno “Neću!“ mraku, koliko god mrak bio vječan a blijesak svjetla kratkotrajan. Pomislio sam: “I upravo zato što je mrak vječan, a svjetlo kratkotrajno!“ Ali ne: naše izvorno, esencijalno “Neću“, nije prkos, nije adolescentski otpor nadmoćnom, nije suprotstavljanje neizbježnom. Nije čak ni herojizam ratnika koji prihvata bitku za koju zna da se ne može dobiti! “Neću“ o kom govorim, je suvereno, ne crpi svoju snagu iz oponiranja jačem. Mladost sebe kali i spoznaje kroz otpor i utoliko bitno zavisi od onoga kom se odupire. Romantičarski nihilizam, kao otpor svim autoritetima, zemaljskim i nebeskim, još uvijek je stanje nezrelosti, stanje koje nema svoju temu. Sav sadržaj, cijela tematika takvog oponiranja, od početka do kraja su nametnuti, iznuđeni, diktirani karakterom i snagom autoriteta protiv kog su usmjereni.
Izaberi! Neću da izaberem, neću da biram. Neću da stojim pred izborom koji mi neko nudi. Ni jedan autentični život nije rezultat izbora. “Izaberi ono što je najbolje za tebe!“ Eto paternalizma, eto tutorstva, eto rečenice za adolescente. Okanite se se vaših ponuda, makar bile i objektivno najbolje. Ja nije objekt, ne spada u svijet objektiviteta. Ja jeste subjekt! Ja – to je htijenje! Ja – to je ono koje hoće.
Čovjek nije biće izbora, čovjek je biće odluke! Odluka i impuls dolaze iznutra. Izbor je prihvatanje onoga spolja! Ovaj svijet je postao prodavnica, shoping mall, u kom svako može naći sve za sebe. Osim samog sebe. Nude ti sve, da ne bi imao sebe. Ako već moraš provesti život u tom šoping molu, ne izabiraj ništa po cijenu da za se zbog toga odrekneš sebe.
Neka tvoje veliko, dragocjeno, nezamjenjivo: “Neću!“ svijetli tako da ga može vidjeti dječak koji gleda u noć kroz prozor voza u Mliječnom Putu.
Ferid MUHIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
ALTERVIZIJA2 sedmice