Povežite se sa nama

FOKUS

PREGOVORI ILI IZGOVORI: Prekretnica

Objavljeno prije

na

Budući pregovarači još uvijek tvrde pazar. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti upravo njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Jer ovdje, bez kompromisa, nikome nema pomoći

 

Gore sluge lošeg gospodara

Pet dana pošto su u Zeti obavili spektakularan posao, privodeći penzionisanu učiteljicu kojoj su, prethodno, rasturuli kuću, iz crnogorske policije su  javili  kako od sjutra neće obezbjeđivati litije protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. “Policija je donijela odluku da u narednom periodu neće obezbjeđivati litije, a svu odgovornost za eventualne incidente i narušavanje reda i mira na ulicama u gradovima naše države snosiće organizatori”, navodi se u saopštenju Uprave policije (UP) koje je u srijedu poslijepodne, mnogima, zvučalo kao obavijest o izvršenom puču.

Vrh crnogorske policije predvođen direktorom UP Veselinom Veljovićem izrečenim naumom samo je potvrdio uvjrenje da oni ne služe državi i narodu nego gospodaru. Milu Đukanoviću.  I da su, vjerno služeči, spremni da krše sve važeće propise. Zakon o unutrašnjim poslovima ne ostavlja prostor za samoopredjeljenje: policije je dužna (član 10 Pojam i vrste policijskih poslova) da zaštiti bezbjednost građana i Ustavom utvrđenih sloboda i prava (stav 1), odnosno, (stav 6) da obezbjeđuje javna okupljanja visokog bezbjednosnog rizika. Umjesto toga Veljović i njegovi potčinjeni saopštavaju kako nemaju vremena da obezbjeđuju litije pošto „cijene da kriminogene strukture mogu iskoristiti  zauzetost policije…“. Loš vic? Ne.

Satima smo čekali da se neko iz Vlade oglasi i saopšti kako su hakeri preuzeli sajt Vlade, MUP-a i UP i poslali lažno saopštenje. Ništa. Nadali smo se informaciji da je ministar unutrašnjih poslova Melvudin Nuhodžić zatražio od premijera Duška Markovića da smijeni odmetnutog direktora UP. Ništa. Najveći optimisti su svako malo pretraživali i sajt tužilaštva, očekujući informaciju da su autori pučističkog saoštenja  pozvani na saslušanje zbog mogućeg izvršenja krivičnog djela izazivanje panike i nereda. Niko i ništa.

Država je duže od 12 sati bila neopravdano odsutna iz sopstvenog pravnog sistema, da bi u četvrtak ujutru stiglo novo saopštenje: „Uprava policije će u skladu sa zakonom i precizno definisanim procedurama nastaviti sa obezbjeđivanjem litija uz insistiranje na potpunom poštovanju jasnih obaveza i procedura i pojačanoj odgovornosti organizatora”.

Šta  se dešavalo u međuvremenu, nagađamo.

Od direktora UP možemo čuti kako „Crna Gora nikada nije zasnivala svoje istorijsko trajanje i postojanje na kultu Nemanjića i kultu Svetosavlja“. Ali nema  riječi o presretnutom i objelodanjenom razgovoru njegovog pomoćnika Zorana Lazovića i njegovog saradnika i prijatelja Duška Golubovića. Ko to prisluškuje njegove najbliže saradnike? I zašto oni pričaju to što pričaju?

“A da lože, dako se malo dohvate rakije i vina, ako i ko ih j..e, mogu k…c da puše“, saopštava svom starom drugaru Lazović, šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, promišljajući  o predstojećem nalaganju badnjaka na Cetinju (razgovor je, izgleda, vođen početkom godine): „A dobro, bićemo spremni da dobiju i jedni i drugi po g…ci ako budu pravili…“.

Razgovor koji je Veljović tako rado prećutao, uglavnom, predstavlja  svojevrstnu policijsku razradu, ideje „o ujedinjenju podijeljenog pravoslavnog bića“ koja  je svoje mjesto našla i u ekspozeu premijera Markovića. A koju on ponavlja i ovih dana, makar u trenucima kada predstavnike Mitropolije crnogorsko-primorske predvođene Amfilohijem Radovićem poziva na dijalog i dogovor „zarad dobra Crne Gore i njenih građana”.

Premijer i mitropolit su razmijenili pozive za razgovor i iskazali spremnost da u njima učestvuju. Još samo da se dogovore kad će, ko i o čemu razgovarati i pregovarati.  U pismu  koje je Marković uputio Mitropoliji stoji spremnost „da još jednom zajednički sagledamo najbolja rješenja za primjenu čl. 62-64 Zakona o slobodi vjeroispovijesti…“. Predstavnici Srpske crkve u Crnoj Gori od pregovora ne bježe, ali je iz njihovih izjava za sada teško precizno zaključiti o čemu bi oni bili spremni da pregovaraju. I kada.

„Pregovora može biti tek kad se Zakon povuče“, saopštio je u nedjelju veče, iz Podgorice, arhijerejski namjesnik za Boku, protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić. Bez objašnjenja o čemu bi se tada razgovaralo. Sama po sebi je zanimljiva odluka Mitropolije da tu liturgiju, inače jedan od najposjećenijih skupova održanih u Crnoj Gori, predvodi baš Krivokapić. Uz mitropolita Amfilohija, jedan od najglasnijih i najdosljednijih negatora prava na postojanje Crne Gore i Crnogoraca unutar ovdašnjeg krila SPC.

„Prije 100 godina svaki Bokelj od Debelog brijega do Spiča znao je da nije Crnogorac, a svaki Crnogorac je znao da je Srbin“, saopštio nam je svoje poimanje našeg svijeta Momčilo Krivokapić tokom obilježavanja stote godišnjice oslobođenja i ujedinjenja dvije kraljevine. „Vremena su se promijenila. Danas kada je Boka u Crnoj Gori, neki stanovnici Boke se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci, ali sve dok ne mrze one koji se izjašnjavaju kao Srbi, to je podnošljivo, jer je to, ipak, lična stvar koja se može objasniti prihvatanjem komunističke mantre o postojanju crnogorske nacije”.

Krivokapić se (po)javio i nakon usvajanja spornog Zakona kada vjernicima uputio poruku da nema opuštanja i popuštanja: „Za sad samo ćemo se moliti Bogu, ali ako treba borićemo se kao naši preci, malo drugačije“.

Koliko je Krivokapićeva mantra propraćena sa za sada i ako treba u suprotnosti sa, recimo, svim onim što ovih dana pripovijeda rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović? Pozivajući Crnogorce i Srbe na toleranciju i razumijevanje.  Da li ta raznovrsnost kazuje da bi se i unutar Mitropolije, kao i unutar DPS, mogli naći različiti stavovi o tome šta je minimum ispod koga se ne smije ići u predstojećim pregovorima.

Iako demonstriraju snagu, i Đukanović i Amfilohije su ranjivi u ovom odmjeravanju snaga.  Prvi put nakon 1998. Đukanović strahuje za bespogovornu lojalnost unutar sistema.   Na protestnim litijama protiv zakona koji je donijela vlada DPS- a,  pojavljuju članovi te pratije. Mtropolit za sada nema (vidljiv) problem sa neposlušnošću u sopstvenim redovima.  Njegova najveća briga je šta da radi sa okupljanjima ukoliko, odnosno kada ona od litija „za odbranu svetinja“, prerastu u političke proteste. Nije tajna da baš to očekuje dobar dio njegovih sljedbenika.   Ako prepusti  da tu akciju predvodi političko krilo boraca za srpsku stvar u Crnoj Gori, iskustvo uči,  to garantuje poraz. Ako  on  ostane na čelu pokreta i pošto poprimi operativno politički karakter,  to  neminovno mijenja pravila igre.  Ulaskom u arenu sve postaje podložno preispitaivanju – od finansija do (političkih) biografija. U toj priči, Đukanović i Radović nemaju nikoga ko im liči više nego što su oni nalik jedan drugome.

Pažljivo birajući naredne poteze, budući pregovarači još tvrde pozicije. Bude li to trajalo predugo, postoji opasnost da u vlastitim redovima dobiju opoziciju kojoj će glavni adut biti  njihove najave i obećanja o beskompromisnoj odbrani nacionalnih i državnih (crkvenih) interesa. Ovdje bez kompromisa pomoći nema ni jednima ni drugima. Ni svima nama.

Sve da popovi i policajci i u buduće očuvaju (uslovan) red i mir na ovdašnjim ulicama, mi ćemo živjeti u mikrosvijetu u kome je sasvim normalno da se Vladimir Gojković, proslavljeni reprezentativac i selektor reprezentacije koja je upravo donijela medalju sa Evropskog prvenstva pravda zbog toga što je po povratku kući otišao u crkvu. Dok ga najglasnije napadaju oni koji se svim silama trude da u DPS upišu svakog mladića i djevojku koji u dresu reprezentacije postignu rezultat vrijedan pažnje. I da to pred kamerama lojalnih tv stanica prikažu kao još jedan veliki uspjeh mudrog rukovodstva.

Ni predsjednik Đukanović nije našao za shodno da u dvosatnom razgovoru na javnom servisu makar jednom rečenicom stane u odbranu prava na slobodno (ne)iskazivanje vjerskih osjećanja čovjeka koji mu je koji dan ranije bio gost. Umjesto toga je javnost ubjeđivao kako ga oponenti napadaju zato što ga „prepoznaju kao jednu od markantnih brana penetraciji anticrnogorskih interesa“. A ne zbog bezbroj znanih i neznanih afera – švercerskih, privatizacionih, koruptivnih.

Nije te večeri markantna brana crnogorskih interesa prozborila ni jedne riječi o svom privatnom putovanju u Majami. Po svoj prilici o našem trošku. U danima dok je Crna Gora još vagala da li će nam Vladino insisitiranje na brzopoteznom usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti donijeti sukobe ili samo proteste. Kad je stvar legla, predsjednik se vratio kući i evo  proziva sve one koji nijesu slijepo odani njemu i njegovoj viziji ove države. Ukoliko ste prihvatili da budete dio vlasti, ustvrdio je Đukanović „onda ste u obavezi da to prepoznajete i da se u skladu sa svojim ovlašćenjima dodatno angažujete u odbrani crnogorskih interesa“. Pa se i požalio: „To se nedovoljno radi i to je pokazala ova situacija i potencirala potrebu potpunije koordinacije”.

Koliko sledećeg jutra, u Pobjedi je osvanuo feljton u najavi: IZA KULISA: Drugo lice protestnih litija Srpske pravoslavne crkve. Probrani članovi CANU i DANU stali su na grudobran. „Bio bih slobodan da taj intervju nazovem crnogorskim manifestom na putu za crnogorsku budućnost i slobodu“, ocijenio je akademik Čedomir Bogićević. I Veselin Veljović je odlučio da zaboravi kako je početkom mjeseca na svom tviter nalogu zahvalo Mitropoliji crnogorsko-primorskoj na doprinosu da okupljanja građana i litije proteknu bez incidenata.  Pa je odlučio da otkaže saradnju. Dok,opet, odnekud  nije drugačije naređeno.

Da li smo tako sačuvali Crnu Goru – slobodnu i pravednu zemlju svih njenih građana?  Ili bi se moglo pokazati kako su Đukanović, njegovi  saučesnici,  i njihove afere, uz upornost sa kojom institucije odbijaju da se sa njima uhvate u koštac, izvele na litije makar onoliko ljudi koliko i svi opozicioni lideri.

Tek ćemo vidjeti koliko će Crnu Goru koštati to što su predstavnici njenih najvažnijih institucija istovremeno i simboli nepotizma, korupcije i kriminala. Spremni da se, kad zatreba, kao iza taoca, zaklone iza Crne Gore i njenih građana.

Na prekretnici smo. Pred nama su pregovori starih znanaca, ili izgovori kako bi se još više rasplamsale strasti. Sve dotle dok se  čitav politički i društveni život ne svede na pitanje: Za Mila  ili Amfilohija? To bi bio dokaz da iz 1997. Godine,  kad su se dijelili Đuković i Bulatović, ništa nijesmo naučili. I bio bi to još jedan poraz Crne Gore.

 

STRANE DIPLOMATE I MEDIJI O DEŠAVANJIMA U CRNOJ GORI:
Dijalogom do rješenja

Usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i protesti koji su slijedili pod okriljem Mitropolije crnogorsko-primorske, izazvali su brojne, često suprotne, reakcije. To se vidi i po istupima diplomata i pisanju stranih medija.

Ambasadorka Velike Britanije u Crnoj Gori, Alison Kemp poziva na dijalog i komentariše odluku čelnika policije da više ne obezbjeđuju litije u crnogorskim gradovima: ,,Svaka država je dužna da osigura bezbjednost svojih građana i da zaštiti njihova osnovna prava. Crna Gora ima potrebu da nađe ravnotežu  između rada policije na obezbjeđivanju javne sigurnosti, sa jedne strane, i zaštite osnovnih sloboda, uključujući slobodu izražavanja i okupljanja, sa druge“, kazala je Kemp za RTCG.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovno analizira dešavanja na Bliskom Istoku i Balkanu. Povodom prihvatanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori IFIMES je objavio analizu pod nazivom „Crna Gora 2020: Hoće li Crnogorska pravoslavna crkva postati unijatska crkva?“. U toj analizi piše: ,,Suočen sa brojnim problemima i optužbama za korupciju i kriminal Đukanović je izgubio podršku i uticaj koji je imao u regionu. Za važne međunarodne aktere Đukanović više nije neophodan činilac na Balkanu. Zbog toga je odlučio da po oprobanom receptu igra na kartu manipulacije nacionalizma i religije i tako izazove tenzije i sukobe, da bi pokazao da je on jedini koji može da osigura mir i garantuje stabilnost u regionu”.

Povodom novonastalih tenzija oglasio se i Stejt department: ,,Sjedinjene Američke Države (SAD) pozivaju sve strane da pokažu uzdržanost i izbjegnu bilo kakve akcije koje mogu da dovedu do jačanja napetosti ili nasilne akcije i da vode konstruktivan dijalog o tom osjetljivom pitanju. SAD poštuju pravo svih suverenih zemalja da usvajaju i primjenjuju zakone usklađene sa demokratskim normama i bez stranog miješanja i snažno podržavaju osnovne slobode, kao što su sloboda govora, udruživanja i okupljanja i prava pojedinaca da mirnim putem izražavaju svoju slobodu vjere ili ubjeđenja”.

Na portalu RT, koji se ranije nazivao Raša Tudej (Rusija danas), oglasio se Nebojša Malić, novinar srpsko-američkog porijeka. U svom članku, pod nazivom ,,Nije ugnjetavanje ako to radi “prozapadni demokrata” on piše: ,,Usvajanje zakona o vjerskoj slobodi koji otvara vrata progonu određene vjere obično bi se posmatralo kao zastrašujuće kršenje ljudskih prava, ali kada se to učini pravoslavnim Srbima u Crnoj Gori, Zapadu ne smeta. Ako se Srbi nastave opirati, Đukanović će ponovo besjediti o agresiji iz Srbije i možda čak optužiti Rusiju za podsticanje državnog udara, kao što je to učinio u februaru 2017. To je već ispričana priča”.

Autor teksta insistira na tome da je Zapad ignorisao kriznu situaciju u Crnoj Gori: ,,Premijer Velike Britanije Boris Džonson nedavno je izjavio da će se London suprotstaviti progonu hrišćana. Da li je bilo reakcije od Ministarstva spoljnih poslova? Naravno da ne. Isto je i sa Stejt Departmentom i američkom Komisijom za međunarodnu vjersku slobodu, koja je nedavno uspjela da ujedini Indiju i Pakistan. O Crnoj Gori, međutim, ni riječi”. Ipak, osim srpskih i (pro)ruskih medija, izvještači u regioni su, uglavnom, stali na stranu crnogorske Vlade i Đukanovića, ne krijući strah od buđenja velikosrpskog pokreta.

O kontroverzama koje je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti pišu i albanski mediji. Novinar Shaban Murati za Albanian Daily News piše: ,,Sa nezavisnošću Crne Gore Srbija je izgubila moć eksplotacije i političku kontrolu nad svojom kolonijalnom provincijom. Vojnu moć nad Crnom Gorom izgubila je njenim priključenjem u NATO 2017. godine. Jedini instrument koji joj je preostao da održi svoj uticaj u Crnoj Gori jeste SPC, koja je uzurpirala suvereno duhovno usmjerenje Crnogoraca. Zakonom o slobodi vjeroispovijesti propisano je da vjerske zajednice na teritoriji Crne Gore moraju da imaju pisane dokaze o o pravu svojine nad vjerskim objektima do 1. decembra 1918. godine. Bijes srpskih uzurpatora leži u tome što ne posjeduju nijedan dokument koji potvrđuje njihovo vlasništvo do 1918. godine, tačnije do onda kada je Srbija okupirala Crnu Goru”.

Oglasio se i nekadašnji ambasador Srbije u Podgorici Zoran Lutovac izjavom za BBC na srpskom: ,,Ovakva vrsta pitanja obično se poteže u vrijeme predizbornih kampanja i ima dnevnopolitičku svrhu, a ne treba izgubiti iz vida da je to i dio šire identitetske priče – državnog projekta razdvajanja srpskog od crnogorskog identiteta. Te teme se koriste u predizbornom periodu kako u prvom planu ne bi bile socijalne teme, pitanja korupcije i kriminala. Koristi imaju oni koji politički kapitalizuju takvu borbu”.

Šef Delegacije Evropske unije (EU) u Crnoj Gori Aivo Orav smatra da je EU svoj stav o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti iznijela još 19. decembra. Tada je Peter Stano, glavni portparol EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku, izjavio: ,,EU je dosljedno ohrabrivala sve političke aktere u Crnoj Gori da preuzmu odgovornost za vraćanje političke debate u Skupštinu. Regulisanje vjerskih zajednica nacionalna je nadležnost, ali to pitanje treba urediti na inkluzivan način, koji okuplja zainteresovane strane i u skladu je sa međunarodnin i evropskim standardima o ljudskim pravima, a posebno u skladu sa preporukama Venecijanske komisije”.

Preovladava, uglavnom, mišljenje da će mitropolit Amfilohije i Milo Đukanović pronaći kompromis, da li putem sudskih presuda ili direktnom nagodbom Vlade  i MCP.

                                                                                                                             Andrea JELIĆ

NOVAK ADŽIĆ:
Amfilohije Radović veličao Dražu Mihailovića

Nesporno je da je glavni vođa sadašnjih “litija i molebana”, odnosno, klero-političkih protesta u Crnoj Gori mitropolit Amfilohije Radović sljedbenik ravnogorske četničke velikosrpske i anticrnogorske ideologije i politike, navodi istoričar i pravnik Novak Adžić. To, precizira Adžić, potvrđuju i Amfilohijeve riječi kojima on „čini apoteozu i panegirik“ Draži Mihailoviću.

Adžić citira dio predavanju koje je mitropolit MCP održao na tribini srpskog “sabora” i ultradesnog pokreta “Dveri”, na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Beogradu 11. decembra 2003. godine, uoči 200-godišnjice Prvog srpskog ustanka: „Naša istorija utemeljena je na tri glave: prva glava, to je glava Svetog Jovana Vladimira, zetskoga vladara-mučenika, divna, čudesna glava na pravdi Boga posečena, ugrađena u temelje, u biće srpskoga naroda. Druga glava, zlatna glava, kao što je naziva pjesnik, koja je sijala iz izvora, jeste glava velikog mučenika kosovskog Lazara, ugrađena u biće, u temelje srpskoga naroda. Treća glava, koja je ugrađena u temelje ovog naroda, to je glava posečena u Radovanjskom Lugu. Ne bi bilo Miloša Obrenovića da nije bilo glave vožda Karađorđa i Karađorđevog podviga, da nije bilo samožrtvene ljubavi Svetog Petra Cetinjskog. I dodajem još jednu glavu, o kojoj će biti priče u budućim pokoljenjima, to je glava vožda Draže Mihailovića.“

Rehabilitacija  šovinističke,  zlikovačke, kolaboracionističke, četničke ideologije iz drugog svjetskog rata, za dr Amfilohija Radovića bila je svojevrsna politička i crkvena “misija” i pasija, kojoj je revnosno bio predan, zaključuje  Adžić.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

GODINU POSLIJE: Čija je nula veća

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako ova Vlada sve više liči na DPS, makar u (ne)transparentnosti rada, (ne)poštovanju propisa, podsticanju podjela i favorizovanju partijskog na uštrb javnog interesa – da li je to ,,potreban i dovoljan uslov” da se njihovi prethodnici, u orginalu, vrate tamo odakle su otišli prije godinu dana. Ili je vrijeme da se pozabavimo alternativama

 

Aplauz socijalnih partnera za plan i predstojeće mjere ove Vlade najbolje pokazuje naš put, pohvalio se na Tviteru Milojko Spajić, ministar finansija u aktuelnoj/odlazećoj Vladi. Onda smo i od zvaničnika Unije poslodavaca i dvije reprezentativne sindikalne asocijacije čuli da oni podržavaju najavljeno povećanje zarada i smanjenje dažbina za poslodavce.

Tako su Spajić i ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, njegov najbliži saradnik u promociji tzv. Maršalovog plana za Crnu Goru, dobili formalne partnere sa kojima će podijeliti teret ali i odgovornost za eventualni (ne)uspijeh najavljenog eksperimenta. Ali smo, ponovo, ostali bez odgovora na nekoliko jednostavnih i izuzetno važnih pitanja bez kojih je nemoguće dati valjan sud o stvarnim dometima Spajićevog plana.

Recimo: kako će Vlada nadomjestiti smanjenje prihoda od 180 – 200 miliona eura po osnovu ukidanja doprinosa za zdravstveno osiguranje uz najavljeni rast izdataka za plate u javnom sektoru (zdravstvo, obrazovanje, pa redom…)? Šta će biti sa obećanim kapitalnim budžetom ,,najvećim u istoriji Crne Gore”? Da li će poslodavci, kada za to dođe vrijeme, bespogovorno prihvatiti ,,mali” rast troškova do koga će dovesti najavljeno povećanje minimalne i prosječne zarade i kako će se to odraziti na održivost njihovog biznisa? Kolika je vjerovatnoća da će neki od njih na povećane izdatke odgovoriti otpuštanjem radnika? Da li će najavljene mjere dovesti do nastavka trenda gašenja postojećih radnih mjesta, posebno na sjeveru zemlje?

Na kraju možda najvažnije – kako će armija penzionera i nezaposlenih preživjeti neminovni skok cijena koji je, makar to je jasno, neizbježan – što zbog globalnog rasta cijena hrane i energenata, što zbog Spajićeve namjere da sa sadašnjeg modela oporezivanja dohotka pređemo na oporezivanje potrošnje. Po uvećanim stopama poreza i dažbina (akcize…). Dok bi penzije i socijalne naknade ostale iste. Prema važećim propisima, usklađivanje sa najavljenim rastom zarada i cijena može uslijediti tek početkom 2023. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆI U JOŠ JEDNOJ MEĐUNARODNOJ AFERI: Odškrinuta Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslovi Mila i Blaža Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović. Šema firmi i poslova Đukanovća je napravljena tako da bude veoma komplikovana i za javnost teško razumljiva

 

U nedjelju 3. oktobra je odjeknula vijest na glavnim svjetskim medijima da je mreža Međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) objavila rezultate globalnog istraživanja sa svojim partnerima iz 117 zemalja o offshore poslovima raznih svjetskih lidera, državnika i poznatih ličnosti pod nazivom Pandorini papiri. Procurilo je skoro 12 miliona fajlova (dokumenata, fotografija, emailova, bilansa i dr.)  iz 14 offshore agencija. Podaci su pokazali da su mnoga poznata imena skrivala svoja bogatstva i izbjegavala plaćanje poreza preko svojih firmi i trastova na egzotičnim destinacijama koje su im jamčile diskreciju. U dokumentima su se našli premijer Češke, kraljevska kuća u Jordanu, predsjednici Ukrajine, Ekvadora, Rusije, bivši britanski premijer Toni Bler itd. Među njima, za sada, po skrivenom bogatstvu i broju transakcija vodi porodica autokratskog predsjednika Azerbejdžana Ilhama Alijeva koja je u zadnjih 15 godina prometovala oko 400 miliona funti (450 miliona eura) u raznim nekretninama po Velikoj Britaniji. U transakcijama je učestvovao i tada 11-godišnji sin Alijeva Hejdar sa vjerovatno fantastičnim smislom za biznis koji je naslijedio od oca. U dokumentima koji su procurili se našao i veliki prijatelj Alijeva – predsjednik Crne Gore Milo Đukanović sa sinom Blažom.

Mreža za afirmaciju nevladinog sekrora (MANS) je kao saradnik ICIJ-a objavila da su Milo i Blažo 2012. godine sklopili tajne ugovore o upravljanju njihovom imovinom „skrivajući se iza komplikovane mreže povezanih kompanija iz Velike Britanije, Švajcarske, Britanskih djevičanskih ostrva, Paname i Gibraltara“. Poslovi Đukanovića su se našli u fajlovima koji su procurili iz vodeće advokatske kancelarije u Panami Alcogal koja ima predstavništva na svim poznatijim offshor destinacijama uključujući i Britanska Djevičanska Ostrva (BVI) preko kojih su vođeni poslovi porodice Đukanović.

MANS navodi da je u dokumentaciji Alcogal-a pronašao ovjerene kopije ugovora o uspostavljanju trastova koje su Milo i Blažo Đukanović sklopili 21. juna 2012. godine sa kompanijom CM Skye 2 (PTC) Limited registrovanom na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. Predsjednik Crne Gore je formirao Victoria Trust a njegov sin Capecastel Trust. Takođe trastovi su uspostavljeni na period od 80 godina, a kompanija koja njima upravlja je ovlašćena da za račun Đukanovića može kupovati i prodavati nekretnine i firme, otvarati nove kompanije i žiro račune, davati i uzimati kredite i obavljati razne druge poslove. Predsjednik je pri registraciji priložio kopiju svoga diplomatskog pasoša i račun za vodu sa adrese u Podgorici na kojoj živi dok je njegov sin priložio ličnu kartu i račun za iznajmljivanje stana u Londonu u kome je živio tokom studija. Blažo je 23. februara 2012. uz pomoć Alcogala-a (kako pokazuju interna dokumenta firme), a uz posredovanje tadašnjeg CM Management (Suisse) SA, na Britanskim Djevičanskim Ostrvima formirao kompaniju Victoria Bridge Finance Ltd. Inače Alcogal je osnovao skoro 15.000 kompanija.

Sedam dana nakon uspostavljanja Blažovog trasta, 28. juna 2012, njegova firma Victoria Bridge Finance zajedno sa Arcola International Ltd sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, u Londonu osniva DGT Energy.

Prvo sjedište te kompanije je bilo na istoj adresi na kojoj se nalazila firma londonske advokatske kancelarije Charles Mia Limited, koja je ovjeravala Blažova i Milova lična dokumenta za potrebe osnivanja trastova.

U međuvremenu, 15. januara 2014. godine, Blažo Đukanović formira još jednu skrivenu kompaniju na Djevičanskim Ostrvima, Resilton Investments Ltd. Njeni direktori su isti kao i u drugim firmama vezanim za poslove Đukanovića, Cellar Limited i Clambake Limited, dok je poslovna dokumentacija čuvana na adresi u Švajcarskoj. Onda se dalje ređaju razne kompanije koje ili preuzimaju vođenja postojećih kompanija ili se osnivaju ćerke fime na drugim destinacijama. Resilton je jedan od osnivača i crnogorske firme Proenergy Montenegro osnovane10. aprila 2014. godine i nikada nije predavala finansijske izvještaje.

Cijela šema firmi i poslova je napravljena tako da bude veoma komplikovana i javnosti teško shvatljiva. Kod politički eksponiranih osoba i kriminalaca cilj je da se pravi vlasnici, njihova imovina i računi sakriju i ostanu tajni.

Samo po sebi, vlasništvo nad offshore firmama i trastovima ne predstavlja ništa nezakonito. Obične offshore firme daju sa jedne strane velike prednosti regularnim poslovnim ljudima. Njihovo osnivanje je jednostavno i brzo. Na većini tih destinacija korporativni porez je ili izuzetno nizak ili ga nema kao što je slučaj na Britanskim Djevičanskim Ostrvima. U većini zemalja EU korporativna taksa je između 20 posto i 32 posto. U Velikoj Britaniji je 19 posto, Americi 21 posto dok je u većini balkanskih zemalja oko 10 posto. U Crnoj Gori je 9 posto i njenom niskom stopom se dugo hvalio sadašnji predsjednik i raniji premijer. On i njegov tadašnji šef agencije za promociju investicija MIPA Petar Ivanović su se često hvalili da stvaraju „odlične uslove i povoljnosti za inostrane partnere kako bih ih privukli da investiraju u Crnu Goru“. No, sve te povoljnosti za „investitore“ nisu bili dovoljna garancija samom kreatoru „najpovoljnijeg biznis ambijenta u regionu“ Milu Đukanoviću koji se odlučio da svoje poslove i bogatstvo vodi preko inostranih advokatskih kuća, trustova i offshore-va i to još u vremenu kada je suvereno vladao Crnom Gorom. Naravno nikada ništa nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) iako mu je to bila dužnost, a Agencija nikada nije ništa uradila povodom svih otrkića.

Dugo se godina pričalo u javnosti i opozicija je optuživala Đukanovića da novac, za koji se vjeruje da je nelegalno stečen kroz pljačkaške privatizacije, namještene i naduvane tendere i šverc droge i cigareta, on sa kumovima i prijateljima iznosi iz Crne Gore na egzotične destinacije. Prvi opipljiv dokaz da Đukanović ima nešto neprijavljeno je došao od njegovog bivšeg saradnika i finansijera Duška Kneževića koji je dostavio dokumenta 2019. godine tadašnjem uredniku Dana Nikoli Markoviću. Marković je u televizijskom intervjuu pitao predsjednika da li je ikada osnivao firme i bavio se biznisom van Crne Gore, na šta je Đukanović decidno rekao „nigdje, nikada“. Nakon toga je Marković pokazao papire firme Vagor Investment Limited sa Kipra koju je Đukanović kupio od kompanije IONICS Nominees Ltd. poznate po šemama pranja novca. Njen direktor Kristodulos Vasiliades je slovio za eksperta pravljenja složenih šema utaje poreza i čije usluge je koristila i ruska mafija. Đukanović je kupio firmu od njega u decembru 2006. što je on malo kasnije u emisiji i priznao ali je rekao da firma nije radila ni dan. Knežević je tada optužio Đukanovića da je firma trebala da se pojavi kao „investitor“ vezano za bolnicu u Meljinama. Slični „investori“ sa Kipra su se pojavili i u slučaju Miloša Marovića, sina nekadašnjeg vladara Budve Svetozara Marovića. Milošev kiparski offshore Numerico Trading Limited je predstavljen kao „renomirana španska firma sa ogromnim iskustvom u izgradnji akva parkova“ kojoj je 2006. budvanska opština žirirala za kredit od 1.6 miliona eura za „investiciju“ i na kraju sama otplatila dok je novac ispario zajedno sa Marovićem.

Da je DPS-ovo rukovodstvo zaljubljeno u offshore poslovanje pokazuje to što su sve glavne privatizacije i pljačkaške „investicije“ urađene preko offshore sistema. Tako su Kombinat Aluminijuma Podgorica, Željezara Nikšić, Vjetroelektrana Možura i mnoga druga preduzeća i hoteli postali meta takvih „investitora“ koji su ta ista preduzeća ili uništili i/ili isisali stotine miliona eura i odnijeli vani kroz sistem državnih garancija i subvencija koje je Đukanović odobravao kao „podsticaj za biznis“.  

Vezano za Pandoru i nedavno objavljenja dokumenta, izgovor crnogorskog vladara i njegovog sina je bio isti kao i u televizijskoj emisiji 2019. Predsjednik je tvrdnje MANS-a nazvao „iskonstruisanom aferom“ i još jednim „u nizu pokušaja diskreditacije Predsjednika Crne Gore i članova njegove porodice“. Iz kabineta Predsjednika je pojašnjeno „da je tokom 2012. god., u vrijeme kada nije obavljao državne poslove, radio na uspostavljanju infrastrukture za otpočinjanje poslovnih aktivnosti zajedno sa sinom“. U to vrijeme osnovao je Victoria Trust, koji, „dok je on bio vlasnik, nije imao nikakvih poslovnih transakcija, nije otvorio niti jedan bankarski račun, jer jednostavno nikada nije ni aktiviran“. Takođe, nakon što se te iste godine „neplanirano vratio na funkciju Premijera, cjelokupno vlasništvo nad Victoria Trust-om prenio je na sina Blaža Đukanovića“. Blažo je istraživačkom timu odgovorio da se „sjeća da je bilo priče o njemu kao dijelu moguće poslovne strukture“ dok je živio u Velikoj Britaniji, ali se „ne sjeća da li je uspostavljen“. Ako jeste „ja nisam imao nikakve veze sa njim i sigurno je davno ugašen“. Procurjela dokumenta hvataju predsjednika i sina u pokušaju obmane javnosti jer papiri pokazuju da je, kako kaže MANS,  u novembru 2014. godine Milo Đukanović kao premijer „i dalje bio jedini vlasnik Victoria Trust-a, a njegov sin Capecastel Trusta. Dokumentacija švajcarske kompanije LJ Management (Suisse) svjedoči o tome. Takođe složena šema koju su Đukanovići napravili budi otvorene sumnje da su imali nešto da kriju jer za obično i zakonito preduzetništvo je takav model suvišan.

Ono što je dodatna karakteristika ciljano skrivenih poslova je da offshore kompanije ili one koje njima upravljaju njima često mijenjaju imena ili se nakon obavljenih sumnnjivih transakcija gase. Firma CM Skye 2 (PTC) Limited, koja je skrivala poslove Đukanovića, u aprilu 2013. godine promijenila je ime u LJ Skye 2 (PTC) Limited. Tako se prethodno zvala njena sestra kompanija koja je za samo sedam dana tri puta promijenila naziv. MANS navodi da je ravno mjesec nakon promjene vlasti u Crnoj Gori, 30. septembra 2020. godine, firma LJ Skye 2  (PTC) Limited koja je upravljala tajnim poslovima Đukanovića, pokrenula postupak dobrovoljne likvidacije i ubrzo je ugašena.

Kako na Britanskim Djevičanskim Ostrvima ne postoji obaveza dostavljanja finansijskih izvještaja offshore kompanija, nije bilo moguće dobiti ni podatke o poslovanju Đukanovića. Njihova poslovna dokumentacija se čuva kod Clambake Limited u Švajcarskoj, zemlji poznatoj po škrtosti u dijeljenju informacija sa vanjskim svijetom. Izuzetak je bio američki i njemački politički pritisak prije nekoliko godina kada su Švajcarci morali dati na uvid dokumentacije poreskih utajivača iz pomenutih zemalja.

U Velikoj Britaniji kompanije su dužne da daju finansijske izvještaje, pa je otkriven trag novca koji je išao iz Londona – firme DGT Energy koju je tamo Blažo osnovao sa dva hrvatska konsultanta za naftu i gas (Vedran Perše i Jasmin Umićević). Novac je slat Blažovoj firmi Victoria Bridge Finance Ltd na Djevičanskim Ostrvima u nekoliko navrata kao pozajmica u ukupnom iznosu od 132.500 eura. Kako je firma iz Londona ugašena, tako je i ukupan dug Blažovoj firmi na Karibima oprošten jer je novac koji je uzet kroz DGT korišćen za uspostavljanje neuspješnog biznisa pa je, po riječima Blaža Đukanovića, i otpisan. Isto je ptovrdio MANS-u i ICIJ-u i njegov partner Vedran Perše koji je naglasio da taj novac nije otišao gospodinu Đukanoviću, niti je on od njega imao lične koristi“ već je „potrošen za plaćanje početnih troškova eksternih stručnjaka – advokata, računovođa itd.

Vrlo je upitno koliko je onih i među najvatrenijim pristalicama lika i djela Mila Đukanovića, koji više vjeruju u njegove priče i objašnjenja. Stoga je Đukanović u srijedu veče odustao od pokušaja daljih „objašnjenja“ i prebacio narativ na njemu blizak teren direktnih uvreda i sijanja mržnje prema kritičarima. On je naglasio da se nije „povlačio po podu i lizao kašike (rugajući se pravoslavnom vjerskom obredu), širio pandemiju i iza toga raspoređivao ljude, svoje prijatelje vjerske fanatike iz te vjerske zajednice na odgovorna mjesta u državi“. Istina je da Đukanović, dok je mogao, nije na važne državne poslove raspoređivao svoje prijatelje koji su bili vjerski fanatici Srpske pravoslavne crkve ali su bili vjerski fanatici antičkih bogova novca i bogatstva – Janusa i Plutusa. U njihovom vjerskom zanosu Crna Gora je 30 godina vučena po podu i ostavljena sa malim izgledima da vrati ono što je odneseno na egzotična odredišta.

Jovo MARTINOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDIZBORNA EKONOMIJA: Spajić i bajke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plan ministra Spajića o povećanju zarada ponajviše se tiče same Vlade i tri koalicije koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidimo ko će da nas sruši, poručuje im ministar. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje nove izbore, naš predizborni program već je spreman

 

Prvo smo dobili izvinjenje, potom obećanje. Racionalno sagledavanje dostupnih činjenice ukazuje da slijedi – alibi. Nepoznanica je, samo, da li ćemo  izgovore slušati nakon rekonstrukcije Vlade ili uoči (neizbježnih?) vanrednih parlamentarnih izbora.

Milojko Spajić, prvi ministar u Vladi Zdravka Krivokapića, učinio je merak  građanima željnim promjena na bolje, kupio nešto vremena za postojeću Vladu i, možda, ojačao pozicije na političkom tržištu onog njenog dijela koji javnost, još od lokalnih izbora u Nikšiću, prepoznaje kao buduće osnivače demohrišćanske partije. Ali posao nije završio.

Crnogorska ekonomija bolja je nego što vidite, objavio je ministar finansija. Zato je Vlada riješila da od januara naredne godine, ukine plaćanje obaveznog  zdravstvenog osiguranja i ,,iz drugih izvora” obezbijedi više od 180 miliona očekivanih godišnjih prihoda (iznos je iz ovogodišnjeg budžeta i, u budućnosti, može biti samo veći), minimalnu zaradu poveća sa 250 na 450 eura – uz tvrdnju da će to poslodavcima donijeti minimalne izdatke, smanji poreska opterećenja sa sadašnjih 39 na 21 odsto zarade kako bi omogućila rast plata od cirka 17 odsto (,,trebalo bi”, kaže ministar finansija). Tako će do kraja naredne godine prosječna neto zarada u Crnoj Gori biti povećana na 700 eura, obećao je Spajić. I sve navedeno potvrdio slikovnicom od tridesetak strana u kojoj najduže obrazloženje ima dužinu tvita – manje od 250 slova.

Na primjer: ,,Na zahtjev sindikata povećanje minimalne zarade, a na zahtjev poslodavaca smanjenje poreskog opterećenja na zarade, što će rezultirati smanjenjem sive ekonomije i proširenjem poreske baze”, piše na strani 34. Nakon što je stranicu ranije obećano: ,,Sa pomenutim povećanjima doći će do usklađivanja penzija i drugih socijalnih davanja na godišnjem, odnosno polugodišnjem nivou”. Bez objašnjenja kako ćemo sve to da platimo.

Ko ne bi bio zadovoljan – veće plate i penzije, manji porezi i doprinosi, smanjenje sive ekonomije, optimizacija javne uprave… Radost vas preplavi,  ono kao u djetinjstvu, dok vam neko od ukućana čita kako je lovac iz utrobe zlog vuka izvukao svih sedam jarića – živih i zdravih. Sindikati i poslodavci su dali ,,načelnu” podršku ministrovom, nazovimo ga, planu. Dok ne saznaju detalje. Odnosno, punu cijenu nenadanog dara.

Dok Spajić nije predstavio svoju zamisao, skromno naslovljenu kao Maršalov plan za Crnu Goru, vjerovali smo u ekonomsku zakonitost koja je definisala  neophodan redosljed koraka: rast produktivnosti – rast prihoda – nova radna mjesta – rast zarada. Alternativa je ono što je vlast radila u godinama nakon osamostaljenja. Zaduži se i potroši na plate, nadajući se da će o vraćanju duga glavoboljati neko drugi.

U utorak smo saznali da za rast zarada – od 17 do 80 odsto – nijesu neophodne ekonomske reforme, ni novi krediti (valjda?), već samo paket ovlaš definisanih poresko-administrativnih mjera kojima se vrši preraspodjela navodno postojećeg novca.

Zašto navodno?

Crna Gora je lider u ekonomskom oporavku (regionalni, evropski, globalni…) ubjeđuju čelnici Vlade od sredine ljeta. A koliko je taj oporavak nevjerovatan mogli smo se uvjeriti i protekle nedjelje, kada je u samo pet dana projektovani rast BDP-a skočio za tri odsto. ,,Zahvaljujući aktivnostima ove Vlade, Crna Gora će zabilježiti ekonomski rast od 10 odsto u 2021. godini”, pohvalio se prošlog petka premijer Krivokapić u autorskom članku Činjenice koje ne čujemo od njihove buke. Da bi  već u utorak ministar Spajić predočio najnoviju nezvaničnu procjenu Ministarstva finansija, prema kojoj je ,,stopa ekonomskog rasta 13 odsto u 2021. godini”.

Iako je procjena o rastu BDP jedan od nekoliko ključnih ,,podataka” iz kojih Krivokapić i Spajić crpe  optimizam, ni jedan ni drugi ne pominu da, bio on 10 ili 13 odsto, to još nije dovoljno da nadoknadimo prošlogodišnji strmoglav. I da u narednu godinu ulazimo sa manjim bruto društvenim proizvodom nego što je bio u 2019. Dobar osnov za ekstremno uvećanje zarada?

Bez brige, nepopravljivi optimisti. U državnoj kasi ima viška novca, hvališu se Spajić i Krivokapić. ,,U periodu jun-avgust 2021. godine, ostvaren je budžetski suficit od preko 100 miliona eura”. Da bi stekli predstavu o tom višku, uzmimo sopštenje Ministarstva finansija u kome nadležni obavještavaju kako je u julu ostvaren suficit od 41,3 miliona. I pročitajmo ono što je zapisano sitnim slovima. Tamo fino piše da su ostvareni prihodi za sedam mjeseci ove godine naznatno manji od planiranih. Pa je suficit, saznali smo, posljedica toga što su i izdaci iz državne kase bili manji od plana. I to za 90 miliona. Skoro pola tog novca (39,5 miliona) uštedjeli smo na kapitalnim investicijama. Onima koje nijesu urađene po planu, i onima koje su urađene ali još nijesu plaćene. Ti će dugovi prije ili kasnije – zavisi od volje ministra Spajića – doći na naplatu. I suficita više biti neće.

Iznos državnog duga je još jedan statistički podatak koji čelnici Vlade rado koriste kako bi pokazali svoj uspjeh. Interpretacija tih brojki i procenata ukazuje na spremnost izvršnih vlasti da manipulišu brojevima (računaju da ih pravda to što su i njihovi prethodnici radili isto).

Kako smo to uradili?, divi se sam sebi Milojko Spajić. Pa kaže: ,,Državni dug koji smo zatekli na nivou od 103 odsto bruto domaćeg proizvoda projektovan je da se smanji na nivo od 78 odsto”. Prvi dio rečenice sadrži ozbiljnu neistinu. Spajić nije zatekao dug veći od BDP-a, već ga je prvih dana svog mandata uvećao za 750 miliona. Vjerovatno opravdano i, jednako vjerovatno, mimo postojećih pravila. Tako smo stigli do pomenutih 103 odsto.

Druga polovina rečenica je manipulacija. Crna Gora nije u prethodnih devet mjeseca smanjila dug za milijardu eura, već je ministar finansija u javnim prezentacijama državni dug umanjio za iznos postojećeg depozita u trezoru. I dalje nas ubjeđujući da će taj novac biti korišćen isključivo za vraćanje dospjelih dugova i investicije. Iako i mi i on znamo da to nije tačno.

Ako državu zamislimo kao pojednica, tzv. dobrog domaćina, onda aktuelni suficit i smanjenje državnog duga za četvrtinu možemo opisati primjerima iz  svakodnevice. Višak (suficit) smo napravili ne plaćajući posljednji račun za struju. A dug umanjili tako što u džepu nosimo 20 eura koje dugujemo komšiji. I svako malo taj novac upotrijebimo za nešto preče. Do sljedeće plate…

Na tim temeljima Spajić gradi priču o povećanju plata i penzija. U procentima za koje normalnim državama trebaju godine. A da se prethodno nije konsultovao sa ostatkom Vlade, parlamentom, poslodavcima, sinidkatima, udruženjima penzionera i, možda, Svjetskom bankom i MMF-om. Oni će, kaže, sa detaljima biti upoznati kad bude pripremljen budžet za narednu godinu. Sredinom novembra, obećava. Kao zaboravljajući da bi u međuvremenu moglo doći do rekonstrukcije Vlade i podjele nekih ministarstava na nove resore. Što bi priču o budžetu moglo vratiti daleko unazad. Pod uslovom da se situacija dodatno ne zakomplikuje propašću tek započetih pregovora.

Da bi potkrijepio priču u finansijskom čudu koje je pripremio, ministar finansija pokazuje slajd (crtež u boji) prema kome će povećanje minimalne zarade za 200 eura, odnosno 80 odsto, poslodavca koštati 15 eura!? Spajić navodno zna, to nijesmo čuli ali možemo vidjeti na sitnoj sličici, da crnogorski poslodavci na jugu i na sjeveru, radnicima osiguranim na minimalac dodatno, na crno, daju 150 eura u kešu. Pa je taj iznos dodao u svoju formulu. Šta poslodavci misle o tome tek treba da čujemo.

Ministar nije ni rječju objasnio odakle će država nadomjestiti ogromne troškove koje nosi šerifov plan. Uz troškove zdravstvenog osiguranja, na teret budžeta pašće i novac potreban za povećanje plata i usklađivanje penzija i socijalnih davanja. Riječ je o desetinama a možda i stotinama miliona. A izgleda kako ih Ministarstvo finansija planira obezbijediti povećanjem akciza na duvan, koka kolu, bombone i čokoladu; novim porezima i boljom naplatom odavno nenaplativih poreskih dugova. Konačno, pominje se i ,,povećanje finansijske discipline”. A o tome  govore ljudi koje ni vlastita pristojnost ni strah od propisanih kazni (a oni su ih propisali) ne može natjerati da stave masku na javnom skupu.

Da bi bolje razumjeli razmjere problema koje je najavio Spajić:  računica nalik onoj koju je prezentovao u utorak (sa znatno manjim iznosima povećanja plata i poreskih olakšica) moguće je pod uslovom da Crna Gora ima makar 200 hiljada zaposlenih koji plaćaju poreze i doprinose. A ima ih, otprilike, 50 hiljada manje. Dok broj nezaposlenih raste iz mjeseca u mjesec. Pride, više od polovine trenutno zaposlenih (preko 80 hiljada) radi za državu, lokalne samouprave, javna i komunalna preduzeća ili akcionarska društva koja su u većinskom vlasništvu države. I svima treba obezbijediti povišicu. Dok, paralelno, ministar najavljuje ,,optimizaciju”.

Računa li neko ozbiljan da će, ukoliko minimalna plata bude povećana na 450 eura, prosvjetni radnici nastaviti da rade za prosječnu zaradu od 550 eura? A medicinsko osoblje za 650? Teško.

Da bi sve ono što je ispričao ministar Spajić, kao i ono što je prećutao ne želeći da kvari veselje, dobilo smisao, u formulu se mora ubaciti faktor politike. Ono što je premijer slikovito iskazao u dvije rečenice: ,,Svima onima, kojima su lični ili partijski interesi iznad CG, poručujemo: pustite nas da radimo! Konačno će mladi i vrijedni ljudi dobiti priliku da učestvuju u stvaranju svjetlije i prosperitetnije budućnosti ove prekrasne zemlje”.

Pustite nas da radimo – eto suštine Spajićevog plana. Zato njega ne prate konsultacije, ulazni podaci, projekcije, mogući scenariji (npr. procenat bjekstva akciznih roba u sivu ekonomiju), računica o troškovima i očekivanim prihodima…Milojko Spajić zna da je njegovu zamisao nemoguće provesti, uz postojeće okruženje, u zadatom roku. Uostalom, Skupština još nije glasala o zakonima bez kojih je nemoguće realizovati planirane prihode i rashode sadašnjeg budžeta. Dok Ministarstvo finansija krije podatke o poslovima teškim blizu milijardu eura (ugovor o hedžingu). I planove za svojevrsnu okupaciju privrednih preduzeća u državnom vlasništvu (Montenegro work d.o.o.).

Zato se Spajićev plan ponajviše tiče same Vlade i triju koalicija koje joj (ne)daju podršku u parlamentu. Obećali smo ljudima povišicu od 200 eura, pa da vidim ko će da nas sruši, poručuje im ministar finansija. I najavljuje: ukoliko neko, ipak, ishoduje pad Vlade i nove izbore, naš predizborni program je već spreman.  Svima veće plate, svima manji porezi, besplatna zdravstvena zaštita (nova kuća, auto i pas)… I Bože pomozi.

Iskustvo nas uči. Plan Milojka Spajića nije naivan. Aleksandar Vučić je, u januaru 2016. građanima Srbije obećao da će do kraja godine imati prosječnu platu veću od 500 eura. I obećanje je ispunjeno u decembru 2019. Tako što je prosječna plata u jednom mjesecu porasla za 10 odsto, zahvaljujući odluci Vlade Srbije da poveća zarade u javnom sektoru.

Nije predsjednik Srbije jedini na koga se Spajić može ugledati. Derk Troter svom bratu Rodniju, u prvoj epizodi Mućki obećava: ,,Sledeće godine u ovo doba bićemo milioneri”. Obećanje ponavlja u svakoj od 64 epizode serije koja je snimana deset godina (sedam sezona). Mi je još gledamo. I na televiziji i u stvarnom životu. Neko se smije. Neko čeka sljedeću godinu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo