Povežite se sa nama

INTERVJU

ANKA VUKIĆEVIĆ, MAGISTAR FIZIKALNE TERAPIJE: Značaj fizioterapeuta se ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija

 

MONITOR: Šta je fizikalna terapija, koja slovi za jednu od najstarijih grana medicine?

VUKIĆEVIĆ:  U fizikalnoj terapiji primjenjuju se različiti oblici energije u terapijske svrhe: mehanička, toplotna, električna, svjetlosna. Od davnina je čovjek uočio da  se određena vrsta bola može ublažiti ako se na bolno mjesto primijeni topli ili hladni oblog, ako se izloži sunčevoj svjetlosti.

Danas ne postoji grana medicine u kojoj fizikalna terapija nema svoje mjesto. Na svakom nivou zdravstvene zaštite, kao član tima, trebao bi biti angažovan fizioterapeut specijalizovan za rehabilitaciju pacijenata sa različitim zdravstvenim problemima.

MONITOR: Koji su najveći problemi u fizikalnoj terapiji kad je riječ o Crnoj Gori?

VUKIĆEVIĆ: Ako uzmemo u obzir činjenicu da ,,norveški program”, odnosno rehabilitacija pacijenata iz Norveške u Institutu u Igalu, traje preko četiri decenije, da su stalni gosti iz Holandije, Njemačke, Rusije i da je  fizikalna terapija jedina grana medicine zbog koje se dolazi u Crnu Goru za očekivati je bilo da rad fizioterapeuta bude kako u zdravstvenom i obrazovnom sistemu, tako i u društvu adekvatno vrednovan.

Mnogo je problema sa kojima se se susrijeću fizioterapeuti počevši od zakonskih rješenja koja nijesu precizno definisana, koja ostavljaju prostora različitim tumačenjima zadržavajući terapeute u neadekvatnom i nedefinisanom statusu, do skupih edukacija koje je od niske zarade nemoguće platiti, a bez kojih se ne može napredovati.

Kada se za direktora dnevnog centra za djecu sa posebnim potrebama između specijaliste primijenjene fizioterapije i profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti bira profesor, i još kad takvo rješenje potpiše ljekar specijalista sa višegodišnjim iskustvom, koji je na čelu upravnog odbora te ustanove jasno je koliko smo uvaženi kao stručnjaci.

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija.

MONITOR: Postoje li u Crnoj Gori razne vrste fizikalne terapije kao što su kineziterapija, elektroterapija, magnetoterapija, laseroterapija…

VUKIĆEVIĆ: Iako se posljednjih godina ulagalo u aparaturu neophodnu za fizikalnu terapiju ipak sve ustanove nijesu jednako opremljene. Neke od terapija kao što su peloido ili terapija ljekovitim blatom, hidroterapija primjenjuju se samo u Institutu u Igalu. Odjeljenje fizikalne terapije u Nikšiću je  od otvaranja davne 1989. imalo najsavremenije kade za hidroterapiju koje nijesu korišćene zbog nedostatka tople vode i loše strujne instalacije.

MONITOR: Da li zakon na adekvatan način reguliše status fizioterapije?

VUKIĆEVIĆ: Zakonom o zdravstvenoj zaštiti definisana je uloga fizioterapeuta na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite.

Na primarnom nivou zdravstvene zaštite Pravilnikom o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite regulisana je fizioterapeutska djelatnost  koji garantuje samostalnost u radu, međutim u praksi i dalje bez obzira na stepen obrazovanja fizioterapeuti rade pod nadzorom fizijatara koji su najčešće honorarno angažovani.

Fizikalna terapija primarnog nivoa podrazumijeva i fizikalnu terapiju i rehabilitaciju u kući pacijenta. Ovaj vid rehabilitacije u najvećem broju domova zdravlja nije ni organizovan. Ako uzmemo u obzir broj osoba sa invaliditetom, broj lica kojima je nakon operativnih zahvata neophodna rehabilitacija, porast hroničnih oboljenja koja za posljedicu imaju smetnje pri hodu i smanjenje samostalnosti u obavljanju svakodnevnih aktivnosti onda postaje jasno koliki značaj ima ovaj vid zdravstvene zaštite.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori postoje savremeni uslovi za obrazovanje fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Iako je kroz Višu fizioterapeutsku školu, odnosno Fakultet primijenjene fizioterapije od 1976. do danas prošlo hiljade studenata od kojih ne mali broj iz zemalja okruženja, ranije i iz arapskih zemalja, fakultet je reformom obrazovanja nepravedno izgubio autonomiju i postao odsjek tek osnovanog Medicinskog fakulteta.

Fakultet ima ozbiljan problem sa nedostatkom kadra. Dvoje profesora u penziji izvodi nastavu na šest predmeta, dok dvoje stalno zaposlenih ljekara na ovom studijskom programu izvodi nastavu iz petnaest predmeta što svakako mora uticati na kvalitet nastave. Jedan ljekar specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije i subspecijalista reumatolog izvodi nastavu na deset predmeta na osnovnim studijama i na dva predmeta na specijalističkim studijama, dok drugi ljekar specijalista pneumofiziologije izvodi nastavu iz tri stručna predmeta na osnovnim studijama.

Kada ovaj podatak uzmemo u obzir onda je jasno zašto još uvijek nije organizovan program magistarskih i doktorskih studija.

Trenutno se kvalifikacije obrazovanja magistar fizioterapije i doktor fizioterapije stiču van Crne Gore.

MONITOR: Zašto je nezaposlen veliki broj fizioterapeuta, prema nekim podacima ima ih oko 150, iako u gotovo svim gradovima u okviru domova zdravlja postoje ambulante fizikalne terapije?

VUKIĆEVIĆ: Osim Instituta Igalo, Kliničko bolničkog centra, bolnica u Risnu i Meljinama, u svim gradovima postoje ambulante pri bolnicama ili domovima zdravlja. Ako tome dodamo i jedanaest centara za djecu sa smetnjama u razvoju, pa razvojne centre u okviru domova zdravlja, privatne ambulante za očekivati bi bilo da nema nezaposlenih fizioterapeuta. Za brigu je i podatak da nemali broj koji su radno angažovani rade po ugovoru na određeno vrijeme.

Problem predstavljaju i akti o sistematizaciji koji se ne poštuju, ili su stari ili u njihovoj izradi nijesu učestvovala lica iz struke, pa tako u pojedinim dnevnim centrima za djecu nemamo fizioterapeute, a imamo profesore fizičkog vaspitanja.

Jasno je da uloga i značaj fizioterapeuta u procesu liječenja i rehabilitacije još uvjek nije prepoznata na valjan način. Često od nadležnih institucija dobijamo informacije o neophodnosti smanjenja  broja dana koje pacijenti nakon intervencija provode na bolničkom liječenju. To su ogromni troškovi koji bi svakako bili manji angažovanjem većeg broja fizioterapeuta koji bi svojim radom doprinijeli bržem oporavku pacijenta i osposobljavanju za obavljanje kako svakodnevnih tako i profesionalnih obaveza.

Vrijeme će pokazati da li će se društvo sjetiti terapeuta tek onda kada odluče da napuste Crnu Goru u nadi da će tamo negdje biti više uveženi kao stručnjaci.

MONITOR: Ovih dana aktuelna je privatizacija Instituta ,,Simo Milošević” u Igalu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome treba li Institut privatizovati i kakve bi sve posljedice izazvala njegova privatizacija?

VUKIĆEVIĆ: Ovih dana smo informisani da je još jedan tender za privatizaciju instituta proglašen neuspješnim. Po ko zna koji put ću ponoviti da Institut kao najveći zdravstveni centar na Mediteranu mora ostati naš, neprivatizovan i poslužiti kao oslonac razvoja zdravstvenog turizma. Crna Gora sa ovakvim prirodnim ljepotama, geografskim položajem, je stvorena za zdravstveni turizam.

Institut kao nastavna baza i Fakultet primijenjene fizioterapije su sistem koji se ne razdvaja. Nikako nije isto da li će studenti na praksu ići u neku lokalnu bolnicu ili Institut, u kom na jednom mjestu imaju sve.

Ostaje nejasno da li je neko prilikom donošenja odluke o privatizaciji vrednovao znanja i vještine ljekara, fizioterapeuta, medicinskih sestara i tehničara. Koja je cijena onog što su porodice i država uložili u njihovo obrazovanje, koja je cijena onog što su oni uložili u Insitut promovišući ga decenijama predanim i odgovornim radom.

MONITOR: Da li je tačno da u kozmetičkim salonima i sportskim klubovima rade i osobe koje često nemaju nikakve veze sa  fizikalnom terapijom?

VUKIĆEVIĆ: Prošle godine u jednom dnevnom listu cijela stranica je bila posvećena teretani u okviru koje su organizovane vježbe za trudnice pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja.

Prilikom usvajanja Zakona o sportu, upravo sa ciljem da se precizno definiše ko se može brinuti o zdravlju sportista, predložila sam amandman koji je odbijen. Iznenađenje je bilo upravo neprihvatanje od strane ministra, bivšeg sportiste koji iz ličnog iskustva zna značaj zdravstvenog radnika u sportskom klubu.

Komora fizioterapeuta Crne Gore je regulatorno tijelo od javnog interesa i vrši licenciranje fizioterapeuta u misiji nastavljanja permanentnog edukovanja fizioterapeuta i zalaganja da fizioterapija postane prepoznata, cijenjena, valorizovana i dostupna profesija u društvu.

Na stranicama internet prezentacije Komore fizioterapeuta Crne Gore nalazi se aplikacija za prijavu zloupotreba fizioterapeutske djelatnosti.

MONITOR: Upućeni kažu da je Crnogorsko primorje za vrijeme ljetnjih mjeseci preplavljeno samozvanim terapeutima.

VUKIĆEVIĆ: Tokom ljetnjih mjeseci ,,fizikalna terapija” I samozvani fizioterapeuti su prisutni na svakom koraku. Mali je broj onih koji posjeduju  diploma i licencu za rad koja je neophodna da bi se uopšte bavili ovim poslom. Kontrola gotovo da i nema. Ono što brine što su češće kontrolišu i kažnjavaju kolege zbog nekih sitnih više administrativnih propusta koji su uzrokovani zakonskom nepreciznošću, što ih dodatno obeshrabruje da nastave sa radom u privatnoj praksi.

MONITOR: Kakve mogu biti posljedice po one koji koriste usluge takvih fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Kao i svaka terapija i fizikalna terapija koju primjenjuje lice bez adekvatnog stepena stručne spreme, koja podrazumijevaju posjedovanje određenih znanja i vještina, svakako utiču štetno na zdravlje pacijenta. Svako od nas je bar jednom tokom prakse imao priliku da se sretne sa pacijentom koji za posljedicu  takve ,,terapije” imaju podlive, prelome, opekotine ili pogoršanje zdravstvenog stanja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo