Povežite se sa nama

INTERVJU

ANKA VUKIĆEVIĆ, MAGISTAR FIZIKALNE TERAPIJE: Značaj fizioterapeuta se ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija

 

MONITOR: Šta je fizikalna terapija, koja slovi za jednu od najstarijih grana medicine?

VUKIĆEVIĆ:  U fizikalnoj terapiji primjenjuju se različiti oblici energije u terapijske svrhe: mehanička, toplotna, električna, svjetlosna. Od davnina je čovjek uočio da  se određena vrsta bola može ublažiti ako se na bolno mjesto primijeni topli ili hladni oblog, ako se izloži sunčevoj svjetlosti.

Danas ne postoji grana medicine u kojoj fizikalna terapija nema svoje mjesto. Na svakom nivou zdravstvene zaštite, kao član tima, trebao bi biti angažovan fizioterapeut specijalizovan za rehabilitaciju pacijenata sa različitim zdravstvenim problemima.

MONITOR: Koji su najveći problemi u fizikalnoj terapiji kad je riječ o Crnoj Gori?

VUKIĆEVIĆ: Ako uzmemo u obzir činjenicu da ,,norveški program”, odnosno rehabilitacija pacijenata iz Norveške u Institutu u Igalu, traje preko četiri decenije, da su stalni gosti iz Holandije, Njemačke, Rusije i da je  fizikalna terapija jedina grana medicine zbog koje se dolazi u Crnu Goru za očekivati je bilo da rad fizioterapeuta bude kako u zdravstvenom i obrazovnom sistemu, tako i u društvu adekvatno vrednovan.

Mnogo je problema sa kojima se se susrijeću fizioterapeuti počevši od zakonskih rješenja koja nijesu precizno definisana, koja ostavljaju prostora različitim tumačenjima zadržavajući terapeute u neadekvatnom i nedefinisanom statusu, do skupih edukacija koje je od niske zarade nemoguće platiti, a bez kojih se ne može napredovati.

Kada se za direktora dnevnog centra za djecu sa posebnim potrebama između specijaliste primijenjene fizioterapije i profesora srpskohrvatskog jezika i književnosti bira profesor, i još kad takvo rješenje potpiše ljekar specijalista sa višegodišnjim iskustvom, koji je na čelu upravnog odbora te ustanove jasno je koliko smo uvaženi kao stručnjaci.

Van javnog zdravstva fizikalnom terapijom se nerijetko  bave lica bez ikakvih znanja iz zdravstvenih nauka. Svako se predstavlja i radi kao fizioterapeut. Problem je što sve to prolazi bez ikakvih sankcija.

MONITOR: Postoje li u Crnoj Gori razne vrste fizikalne terapije kao što su kineziterapija, elektroterapija, magnetoterapija, laseroterapija…

VUKIĆEVIĆ: Iako se posljednjih godina ulagalo u aparaturu neophodnu za fizikalnu terapiju ipak sve ustanove nijesu jednako opremljene. Neke od terapija kao što su peloido ili terapija ljekovitim blatom, hidroterapija primjenjuju se samo u Institutu u Igalu. Odjeljenje fizikalne terapije u Nikšiću je  od otvaranja davne 1989. imalo najsavremenije kade za hidroterapiju koje nijesu korišćene zbog nedostatka tople vode i loše strujne instalacije.

MONITOR: Da li zakon na adekvatan način reguliše status fizioterapije?

VUKIĆEVIĆ: Zakonom o zdravstvenoj zaštiti definisana je uloga fizioterapeuta na primarnom, sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite.

Na primarnom nivou zdravstvene zaštite Pravilnikom o bližim uslovima u pogledu standarda, normativa i načina ostvarivanja primarne zdravstvene zaštite regulisana je fizioterapeutska djelatnost  koji garantuje samostalnost u radu, međutim u praksi i dalje bez obzira na stepen obrazovanja fizioterapeuti rade pod nadzorom fizijatara koji su najčešće honorarno angažovani.

Fizikalna terapija primarnog nivoa podrazumijeva i fizikalnu terapiju i rehabilitaciju u kući pacijenta. Ovaj vid rehabilitacije u najvećem broju domova zdravlja nije ni organizovan. Ako uzmemo u obzir broj osoba sa invaliditetom, broj lica kojima je nakon operativnih zahvata neophodna rehabilitacija, porast hroničnih oboljenja koja za posljedicu imaju smetnje pri hodu i smanjenje samostalnosti u obavljanju svakodnevnih aktivnosti onda postaje jasno koliki značaj ima ovaj vid zdravstvene zaštite.

MONITOR: Da li u Crnoj Gori postoje savremeni uslovi za obrazovanje fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Iako je kroz Višu fizioterapeutsku školu, odnosno Fakultet primijenjene fizioterapije od 1976. do danas prošlo hiljade studenata od kojih ne mali broj iz zemalja okruženja, ranije i iz arapskih zemalja, fakultet je reformom obrazovanja nepravedno izgubio autonomiju i postao odsjek tek osnovanog Medicinskog fakulteta.

Fakultet ima ozbiljan problem sa nedostatkom kadra. Dvoje profesora u penziji izvodi nastavu na šest predmeta, dok dvoje stalno zaposlenih ljekara na ovom studijskom programu izvodi nastavu iz petnaest predmeta što svakako mora uticati na kvalitet nastave. Jedan ljekar specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije i subspecijalista reumatolog izvodi nastavu na deset predmeta na osnovnim studijama i na dva predmeta na specijalističkim studijama, dok drugi ljekar specijalista pneumofiziologije izvodi nastavu iz tri stručna predmeta na osnovnim studijama.

Kada ovaj podatak uzmemo u obzir onda je jasno zašto još uvijek nije organizovan program magistarskih i doktorskih studija.

Trenutno se kvalifikacije obrazovanja magistar fizioterapije i doktor fizioterapije stiču van Crne Gore.

MONITOR: Zašto je nezaposlen veliki broj fizioterapeuta, prema nekim podacima ima ih oko 150, iako u gotovo svim gradovima u okviru domova zdravlja postoje ambulante fizikalne terapije?

VUKIĆEVIĆ: Osim Instituta Igalo, Kliničko bolničkog centra, bolnica u Risnu i Meljinama, u svim gradovima postoje ambulante pri bolnicama ili domovima zdravlja. Ako tome dodamo i jedanaest centara za djecu sa smetnjama u razvoju, pa razvojne centre u okviru domova zdravlja, privatne ambulante za očekivati bi bilo da nema nezaposlenih fizioterapeuta. Za brigu je i podatak da nemali broj koji su radno angažovani rade po ugovoru na određeno vrijeme.

Problem predstavljaju i akti o sistematizaciji koji se ne poštuju, ili su stari ili u njihovoj izradi nijesu učestvovala lica iz struke, pa tako u pojedinim dnevnim centrima za djecu nemamo fizioterapeute, a imamo profesore fizičkog vaspitanja.

Jasno je da uloga i značaj fizioterapeuta u procesu liječenja i rehabilitacije još uvjek nije prepoznata na valjan način. Često od nadležnih institucija dobijamo informacije o neophodnosti smanjenja  broja dana koje pacijenti nakon intervencija provode na bolničkom liječenju. To su ogromni troškovi koji bi svakako bili manji angažovanjem većeg broja fizioterapeuta koji bi svojim radom doprinijeli bržem oporavku pacijenta i osposobljavanju za obavljanje kako svakodnevnih tako i profesionalnih obaveza.

Vrijeme će pokazati da li će se društvo sjetiti terapeuta tek onda kada odluče da napuste Crnu Goru u nadi da će tamo negdje biti više uveženi kao stručnjaci.

MONITOR: Ovih dana aktuelna je privatizacija Instituta ,,Simo Milošević” u Igalu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome treba li Institut privatizovati i kakve bi sve posljedice izazvala njegova privatizacija?

VUKIĆEVIĆ: Ovih dana smo informisani da je još jedan tender za privatizaciju instituta proglašen neuspješnim. Po ko zna koji put ću ponoviti da Institut kao najveći zdravstveni centar na Mediteranu mora ostati naš, neprivatizovan i poslužiti kao oslonac razvoja zdravstvenog turizma. Crna Gora sa ovakvim prirodnim ljepotama, geografskim položajem, je stvorena za zdravstveni turizam.

Institut kao nastavna baza i Fakultet primijenjene fizioterapije su sistem koji se ne razdvaja. Nikako nije isto da li će studenti na praksu ići u neku lokalnu bolnicu ili Institut, u kom na jednom mjestu imaju sve.

Ostaje nejasno da li je neko prilikom donošenja odluke o privatizaciji vrednovao znanja i vještine ljekara, fizioterapeuta, medicinskih sestara i tehničara. Koja je cijena onog što su porodice i država uložili u njihovo obrazovanje, koja je cijena onog što su oni uložili u Insitut promovišući ga decenijama predanim i odgovornim radom.

MONITOR: Da li je tačno da u kozmetičkim salonima i sportskim klubovima rade i osobe koje često nemaju nikakve veze sa  fizikalnom terapijom?

VUKIĆEVIĆ: Prošle godine u jednom dnevnom listu cijela stranica je bila posvećena teretani u okviru koje su organizovane vježbe za trudnice pod nadzorom profesora fizičkog vaspitanja.

Prilikom usvajanja Zakona o sportu, upravo sa ciljem da se precizno definiše ko se može brinuti o zdravlju sportista, predložila sam amandman koji je odbijen. Iznenađenje je bilo upravo neprihvatanje od strane ministra, bivšeg sportiste koji iz ličnog iskustva zna značaj zdravstvenog radnika u sportskom klubu.

Komora fizioterapeuta Crne Gore je regulatorno tijelo od javnog interesa i vrši licenciranje fizioterapeuta u misiji nastavljanja permanentnog edukovanja fizioterapeuta i zalaganja da fizioterapija postane prepoznata, cijenjena, valorizovana i dostupna profesija u društvu.

Na stranicama internet prezentacije Komore fizioterapeuta Crne Gore nalazi se aplikacija za prijavu zloupotreba fizioterapeutske djelatnosti.

MONITOR: Upućeni kažu da je Crnogorsko primorje za vrijeme ljetnjih mjeseci preplavljeno samozvanim terapeutima.

VUKIĆEVIĆ: Tokom ljetnjih mjeseci ,,fizikalna terapija” I samozvani fizioterapeuti su prisutni na svakom koraku. Mali je broj onih koji posjeduju  diploma i licencu za rad koja je neophodna da bi se uopšte bavili ovim poslom. Kontrola gotovo da i nema. Ono što brine što su češće kontrolišu i kažnjavaju kolege zbog nekih sitnih više administrativnih propusta koji su uzrokovani zakonskom nepreciznošću, što ih dodatno obeshrabruje da nastave sa radom u privatnoj praksi.

MONITOR: Kakve mogu biti posljedice po one koji koriste usluge takvih fizioterapeuta?

VUKIĆEVIĆ: Kao i svaka terapija i fizikalna terapija koju primjenjuje lice bez adekvatnog stepena stručne spreme, koja podrazumijevaju posjedovanje određenih znanja i vještina, svakako utiču štetno na zdravlje pacijenta. Svako od nas je bar jednom tokom prakse imao priliku da se sretne sa pacijentom koji za posljedicu  takve ,,terapije” imaju podlive, prelome, opekotine ili pogoršanje zdravstvenog stanja.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PROF. DR SANJA BAUK, PREDAVAČ NA TEHNOLOŠKOM UNIVERZITETU U DURBANU, JUŽNA AFRIKA: Znanje je najvredniji resurs

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedino se znanje upotrebom i vremenom uvećava; svi ostali resursi se upotrebom i vremenom troše. Ulaganje u znanje nije trošak, kako se to često pogrešno tumači, nego ulaganje u bolju budućnost

 

MONITOR: Uskoro će u organizaciji „Anime“ biti promovisana Vaša zbirka kratkih priča „Što Google zna o meni…“. Predstavite svoju knjigu?

BAUK: Nevelika po obimu, moja najnovija knjiga je kolekcija autoetnografskih zapisa. Riječ je o kombinovanju autobiografije i etnografije, na način da sam lična iskustva unijela u istraživanja različitih kulturoloških entiteta. U fokusu je savremeno crnogorsko društvo, uključujući sve varijete koji ga obogaćuju, ali u nekim zapisima se osvrćem i na druge sredine u kojima sam kraće ili duže obitavala tokom proteklih dvadeset godina. Sva ta etnografska zapažanja su prožeta mojim ličnim iskustvima, te su s toga snažno emotivno obojena, ali i iskrena.

Zahvaljujem Animi na izraženoj dobroj volji da mi promoviše knjigu. Promocija će biti u drugoj polovini jula.

MONITOR: Bavite se naukom. Što Vas je natjeralo da se iskažete i na ovaj način?

BAUK: Bavim se naukom, pišem i objavljujem, ali sebe smatram naučnikom i piscem u „pokušaju“. Najviše volim za sebe da kažem da sam istraživač.

Nauka daje jako dobar i sveobuhvatan uvid u različite aspekte stvarnosti, ali ne i u njen totalitet. Ona je dobar put do saznanja, ali nije jedini. Postoji još dosta saznajnih puteva, koje zvanični naučni establišment obično potcjenjuje.

Kao pasionirani čitalac svega što mi duhovi nauke i umjetnosti donesu, u jednom trenutku sam poželjela da se oprobam u pisanju. Ne samo istraživačkih i stručnih knjiga i radova, već i kratkih priča, eseja. Nije mi bio toliko važan ishod, koliko stvaralački put i učenje na sopstvenim greškama. Na tom putu sam došla do nekih neočekivanih spoznaja; tipa, da su izdavači, većinom, postali „ucjenjivači“ pisaca, a da knjižare neće da uzmu knjigu ni na komisionu prodaju, ako kako oni kažu, niste etablirani pisac. To su teške spoznaje, pogotovo za početnike.

MONITOR: U knjizi pišete da ste nakon 23 godine radna na UCG istjerani s posla i da sada predajete u Južnoj Africi. Kako je došlo do toga?

BAUK: Iz ovog vašeg pitanja shvatam da je prosede trebalo da bude maštovitiji! Nastojaću ubuduće da se popravim.

U pravu ste, to su činjenice. Ali nije toliko bitno za čitaoce to što sam istjerana s posla, koliko je bitno da se upoznaju sa brutalnošću tog čina. Imala sam potrebu da ostavim pisani trag o tome, da se ne zaboravi; sa dubokom željom da se tako nešto, nikada više, bilo kome ko to ničim nije zaslužio – ne ponovi! Željela sam da taj čin „ogolim“ i izložim osudi čitalaca, odnosno, javnosti.

U najkraćem to mogu da opišem kao „osvetu loših đaka“, ili kao „operacionalizaciju ljubomore“, odnosno, njeno pretakanje u zlo. Ne bih da čitaocima uskratim slobodu kreacije u izvođenju zaključaka kako je i zašto do toga došlo. U knjizi je data jedna cjelovitija slika čitave situacije, koja je prethodila tom „okidačkom“ činu i ostavila bih detalje za promociju i za vrijeme koje će čitaoci posvetiti knjizi, čitajući je i analizirajući redove i ono između njih.

Otkaz i način kako je on sproveden u (ne)djelo, bio je grub, ali neuspješan, pokušaj da mi se ukalja ugled koji sam decenijama izgrađivala, poštenim radom i pristojnim odnosom prema studentima i kolegama. Ali eto, sve što se dešava, dešava se valjda s nekim razlogom. Nadam se da mi se i ovo zlo desilo za neko dobro. Ove knjige o kojoj sada razgovaramo, u krajnjem, ne bi bilo da nije bilo toga zla!

Trenutno sam u Južnoj Africi i radim kao profesor i istraživač na Tehnološkom Univerzitetu u Durbanu. Južna Afrika je jako lijepa i prirodno bogata zemlja iako je njeno mineralno blago nemilice eksploatisano više od sto trideset godina. Ukoliko vođe ovdje odluče da investiraju više u znanje, po mojoj procjeni, ova zemlja ima odlične izglede da ostavi iza sebe aktuelnu ekonomsku, kao i sve prateće krize, i da se razvije.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SAŠA JANKOVIĆ, MEĐUNARODNI KONSULTANT ZA LJUDSKA PRAVA I UPRAVLJANJE BEZBJEDNOŠĆU: Za bolju budućnost regiona treba nam konfederacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sa dovoljno velikim zajedničkim tržištem da može da zaštiti proizvođače, sa širokim kulturnim, sportskim, umjetničkim i naučnim prostorom da podstakne kvalitet, a možda jednog dana i sa zajedničkom spoljnom politikom i odbranom, da ne budemo prašina na svakom vjetru

 

Naš sagovornik Saša Janković niz godina je bio kao dugogodišnji Zaštitnik građana (2007–2017) jedan od malobrojnih čelnika institucija u Srbiji koji su pokazali da je moguće biti nezavisan i stručno obavljati povjereni posao. Pred predsjedničke izbore 2017. godine prepoznat je, od dijela javnosti, kao odličan kandidat za predsjednika Srbije. U aprilu te godine, bio je glavni protivkandidat Aleksandru Vučiću i drugi po broju osvojenih glasova. Osnovao je Pokret slobodnih građana i bio njegov prvi predsjednik. Danas nije stranački svrstan političar, ali sudeći i prema ovom intervjuu, intenzivno se bavi političkom problematikom, s donekle drugačijim pristupom, van dnevnopolitičkih tema i olako donijetih rješenja.

MONITOR: Za godinu dana će se u Srbiji održati redovni predsjednički izbori. Na prethodnim – 2017. postigli ste značajan izborni rezultat. Šta biste savjetovali onome ili onoj koji će se 2020. godine suprotstaviti Aleksandru Vučiću?

JANKOVIĆ: Netraženi saveti ne služe ničemu, te ih ne dajem.

Podsetiću, čovek sam koji je ne jednom, već čak dva puta ujedinio opoziciju i poziciju u Srbiji! Prvi put kada su svi glasali za mene kao Zaštitnika građana u Narodnoj skupštini, a drugi put posle niza neslaganja, kada sam 2018. godine konačno rekao da neću u Savez za Srbiju, jer niti vidim čemu politički služi, a izgleda mi i da neće ni da radi. Tada se celo opoziciono nebo sručilo na mene uz povike da pravim štetu i da treba da odstupim iz politike koju „ne razumem“. Tu se opozicija po drugi put složila sa vlašću koja me je iz politike terala i pre nego što sam u nju i ušao. Ne želeći da delim ionako slabu opoziciju, ali ni da pravim novu grešku, povukao sam se. Više se ne bavim stranačkom politikom već samo ljudskim, javnim i nacionalnim interesom. Odnos vlasti i opozicije zanima me samo toliko koliko je zdrav odnos između njih u nacionalnom interesu. A itekako jeste.

MONITOR: Pretpostavljam da pratite ovo više za javnost mučno nego „unutrašnje-demokratsko“ prepucavanje u srpskoj opoziciji. Izjavili ste da smatrate kako je nepotrebno pregovaranje i platforme kojima bi se vlastima iznijeli zahtijevi u vezi sa predizbornim uslovima, već samo da se traži primjena postojećih zakona. S druge strane ste i za bojkot?

JANKOVIĆ: Onaj ko misli da je bolji od Vučića, ako smatra da je narod uz njega, nesumnjivo treba da izađe na nacionalne izbore bez obzira na uslove i pobediće. A ako vidi da nema prelomnu podršku, treba da ih bojkotuje i da im ne daje legitimitet jer oni zaista niti su fer, niti slobodni, te i nisu izbori. Najgore je, mislim, raditi po malo od svega.

A izborni uslovi će biti onakvi kakve Vučić proceni da mora da obezbedi i nikakvim se „pregovorima“ on ne može nešto nagovoriti. Besmisleno je gubiti vreme na promenu njegovog stava argumentima, jer su njegovi ciljevi nevezani za te argumente.

MONITOR: Pohvalili ste mogućnost da se i ljudi iz regiona vakcinišu u Srbiji. Vjerujete li da „vakcina diplomatija“ Aleksandra Vučića može ublažiti dosta nekonzistentnu politiku prema susjedima koja je sada obogaćena i sintagmom „srpski svet“?

JANKOVIĆ: Naravno da sam pohvalio, pa šta je trebalo – da puste da vakcinama istekne rok i da propadnu? Nikad nisam pripadao ljudima koji kod političkih neistomišljenika vide sve ružno i naopako, a u sebi i svom dvorištu samo anđelčiće.

Nije tajna ni da mislim da politika ne može da bude samo lokalna, već mora da ima i velike ciljeve, da ljudima ponudi nešto što pojedinačno ne mogu da ostvare. Politike koje sada živimo uglavnom bi, u stvari, trebale da budu u domenu borbe protiv kriminala, a ne ozbiljne političke analize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo