Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA: Pravo na izbor

Objavljeno prije

na

Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ležišta. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj

 

Iako je diplomirala glumu pretprošle godine Jelena Đukić je već ostvarila zapažene uloge u mnogim predstavama – među kojima su Bog masakra Zetskog doma, Tre sorelle Centra za kulturu Tivat, kao i u predstavama Gradskog pozorišta Mi djeca sa stanice Zoo i Na ivici neba. U filmu Grudi u režiji Marije Perović tumači Lauru. Film je prikazan u Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj, a u srijedu je imao beogradsku premijeru. Film je nastao po predlošku serije Grudi , koja je bila jedna od najgledanijih u Srbiji, a nagrađena je u Seulu, na najznačajnijem televizijkom festivalu.

MONITOR: Vjerujem da je uloga Laure presudna u Vašoj karijeri . Kako iz današnje perspektive gledate na cjelokupan proces?

ĐUKIĆ: Iako je prošlo neko vrijeme od snimanja, pa emitovanja serije, premijere filma i festivala, teško mi je da objektivno sagledam značaj i uticaj ovog projekta na moju karijeru. Grudi su od samog početka nešto jako emotivno i lično za mene, zbog onoga o čemu su, o kome su i sa kim su rađene. Interesantno je koliko jedna snažna i čista ideja oko sebe okupi takvu ekipu da nagrade i uspjeh dođu kao posledica, nikako kao cilj. Ovo je priča o nekim malim običnim, ali nesvakidašnjim ljudima, njihovim svakidašnjim radostima i mukama, o ženama i muškarcima, o svemu ono što nalazimo u našem okruženju i što i sami živimo, ali o čemu se i najmanje govori… A zbog svega onoga što se u Grudima izgovori, zbog svega onoga što mu je prethodilo i zbog načina na koji su ljudi pristupali ovom projektu, ovo je bio presudan momenat u mojoj karijeri. U momentu kada je serija snimana, bila sam studentkinja specijalističkih studija i vjerujem da mi je zaista bilo potrebno da počnem ovakvim projektom, koji se bavi ovakvom temom, koji je na ovaj način angažovan i emotivan, koji je okupio ljude koji srodno gledaju na ovaj poziv i njime se bave jako posvećeno i čisto.

MONITOR: Laura je buntovna tinejdžerka, koja kao i većina mladih ne umije da pokaže svoja osjećanja. Dosta glumica je željelo tu ulogu. Kako je bilo na kastingu?

ĐUKIĆ: Kasting je događaj sam po sebi. U tom momentu nisam imala neko veliko iskustvo sa kastinzima, mada nisam sigurna da bih mogla da kažem da ga imam i sad. Nije toliko često da imamo priliku da prođemo toliko različitih ‘provjera’ da bi došli do uloge…Sjećam se da sam bila jako iznenađena ulaskom u uži krug, jer sam kritički sebe ubijala nakon šireg. Ali taj uži krug mi je jedan od dražih momenata u ovom poslu generalno. Radili smo scene iz serije, improvizacije sami i sa različitim partnerima, pa je sve zahtijevalo da uz određenu pripremu ipak posjedujemo ogromnu slobodu da čujemo, pratimo i budemo jako bliski sa partnerima koje upoznaješ tek u scenama. Ali što je pritisak trebalo da bude veći i što je kasting više odmicao, bila sam lagodnija, sigurnija i srećnija, onda sam i iskrenije razmjenjivala, a mislim da je najveći ‘krivac’ tome Laura. Što više scena sam kao ona prolazila, to mi je više pripadala, što sam je više upoznavala, više sam to bila ja…

MONITOR: Iako ste generacijski stariji od Laure, koliko ste čitajući scenario u tom liku prepoznali bliskost sa sobom i doživljajem svijeta? Koliko ste gradeći lik unijeli sebe?

ĐUKIĆ: Sjećam se da sam baš na kastingu zaplakala radeći jednu scenu i ta emocija nije imala veze sa Laurinim, to je bio proizvod misli “ovo sam već rekla”. Od prvog čitanja scenarija, ona mene podsjeća na sve ono što sam ja bila tih godina. Izrevoltirana nerazumijevanjem i nametnutim pravilima starijih, nesposobna da svoju volju sprovedem bez konflikta sa cijelim svijetom, do guše u često afektiranim emocijama koje ne znam da artikulišem, ja kao Laura sam dosta ličila na jednu srednjoškolsku fotografiju koju čuvam doma. Međutim, što sam o Lauri više razmišljala kao o nekom koga tako dobro poznajem, to je ona bivala dalja i drugačija od onoga što sam zapravo ja, iako mi je u velikoj mjeri pomogla da bolje razumijem i sebe i taj svijet protiv koga se borimo. Osim revolta, moja je i radost i zaljubljenost i ljubav prema majci i ironija i stid i inat, ma nisam više ni sama sigurna šta je tu bilo i prije, a šta je Laura otključala, ali nekako imam osjećaj da je ona meni, a ne ja njoj dala čitav taj svijet.

MONITOR:  “Grudi” su ženska priča, ali i priča o prijateljstvu, ljubavi, sudbinama, teškim odlukama i životnim izazovima. Možda je najsnažnija replika – svaka žena ima pravo na izbor. Koliko Vam je važan i ovaj angažovani dio cijele priče? 

ĐUKIĆ: Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ‘ležišta’. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj. Važno je reći, jer se ne podrazumijeva. Da, svaka žena ima pravo da sa sobom radi šta hoće. Da se liječi ili ne, da se uda ili ne, da promijeni prezime ili ne, da rodi ili ne, da radi ili ne, da kuva ili ne, da se češlja ili ne, da nosi štiklu ili ne, da ima partnera, osnuje firmu, kupi stan i mačku, nabaci silikone, obuče haljinu, nosi protezu, bavi se sportom, bude vatrogasac, vojnik i policajac, da bude živa ili ipak sve to ne. Meni je važno da kažem sve ovo i srećna sam jer imam priliku, ali sam još više ponosna kad imam priliku da sve to kažem kroz posao koji volim, da to čuje ogroman broj ljudi jer ga vole i oni, da utičem i promijenim barem par koji su pažljivo slušali i tek onda moj posao stvarno ima puni značaj. Tek onda smo možda nešto i napravili… Možda. Ne znam… Ja volim da vjerujem da je tako.

MONITOR: U filmu i seriji “Grudi” glumite s Dubravnom Drakić. Ovo nije prvi zajednički projekat. Kako je raditi sa nekadašnjom profesoricom?

ĐUKIĆ: Ovo nam je prvi, ali su za njim uslijedili razni projekti koje smo zajedno radile. Ogromno je zadovoljstvo raditi sa profesoricom zato što u jednoj osobi imate roditelja i drugara, i savjet i podršku i vjeru i kritiku, a sve to u nekom ko vas poznaje i razumije na način na koji rijetko koji kolega može. Imala sam sreću da kao takvu imam profesoricu uz sebe od samog početka ovog procesa, od faze kastinga do poklona na premijeri, a kasnije i drugim poklonima. Mislim da nas je proces Grudi dodatno zbližio i onda su kasniji projekti još lakše tekli, sada se već bolje poznajemo kao partneri i kolege, pa mi predstave koje igramo zajedno donose veliku radost. Osim što eto na kraju uvijek teško zamjenjujem Vi sa ti, što je uprkos bliskosti, opuštenosti i zajedničkom radu, specifična“ navika iz školske klupe “.

MONITOR: Grudi su pravi regionalni projekat, a u njemu su učestvovala značajna imena sa prostora bivše Jugoslavije. Kako je bilo na snimanju u Nikšiću i Splitu, naročito sarađivati sa iskusnijim kolegama?

ĐUKIĆ: Nikšić će me sad doživotno podsjećati na Grudi, čini mi se. Svaki ponovni odlazak tamo, ja nekom od prijatelja pokazujem gdje je šta snimano, gdje je ekipa bila smještena, a gdje se družilo, čekalo, spremalo… S razlogom je ova priča smještena u Nikšiću, ovaj grad kao što ima posebnu atmosferu u seriji, tako je bio poseban i kao filmski set. Split obožavam i drago mi je da smo tamo snimali nakon završene serije. Volim scenu kojom se film završava i eto simbolično se taj protok vremena desio i u stvarnom životu, te je Laura bila zrelija i za osjećaj čitave serije iskusnija, kao i ja. Vezala sam se za glumačku ekipu i radujem se svakoj premijeri kako bi se sreli opet. Eto tako je bilo sarađivati. Izlišno je reči koliko čovjek nauči od ovakvih imena, koliko je zahvalan na podršci, pažnji i razumijevanju prema mladom kolegi… Voljela bih da dobijemo neku priliku da radimo ponovo zajedno, a i ko zna, možda Marija zaista smisli neke Grudi 2. Šalu na stranu, set nije prirodno okruženje, nabijen je i u tempu i u dešavanjims i u emocijams,a kada posle dvanaest sati seta ne zamjeraš ljudima, nego ih želiš i u svom sledećem danu  opet, onda sve ovo ima smisla, nekako mislim da je to najbolji pokazatelj kako je bilo sarađivati sa svima njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nada Vojinović

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo