Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA: Pravo na izbor

Objavljeno prije

na

Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ležišta. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj

 

Iako je diplomirala glumu pretprošle godine Jelena Đukić je već ostvarila zapažene uloge u mnogim predstavama – među kojima su Bog masakra Zetskog doma, Tre sorelle Centra za kulturu Tivat, kao i u predstavama Gradskog pozorišta Mi djeca sa stanice Zoo i Na ivici neba. U filmu Grudi u režiji Marije Perović tumači Lauru. Film je prikazan u Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj, a u srijedu je imao beogradsku premijeru. Film je nastao po predlošku serije Grudi , koja je bila jedna od najgledanijih u Srbiji, a nagrađena je u Seulu, na najznačajnijem televizijkom festivalu.

MONITOR: Vjerujem da je uloga Laure presudna u Vašoj karijeri . Kako iz današnje perspektive gledate na cjelokupan proces?

ĐUKIĆ: Iako je prošlo neko vrijeme od snimanja, pa emitovanja serije, premijere filma i festivala, teško mi je da objektivno sagledam značaj i uticaj ovog projekta na moju karijeru. Grudi su od samog početka nešto jako emotivno i lično za mene, zbog onoga o čemu su, o kome su i sa kim su rađene. Interesantno je koliko jedna snažna i čista ideja oko sebe okupi takvu ekipu da nagrade i uspjeh dođu kao posledica, nikako kao cilj. Ovo je priča o nekim malim običnim, ali nesvakidašnjim ljudima, njihovim svakidašnjim radostima i mukama, o ženama i muškarcima, o svemu ono što nalazimo u našem okruženju i što i sami živimo, ali o čemu se i najmanje govori… A zbog svega onoga što se u Grudima izgovori, zbog svega onoga što mu je prethodilo i zbog načina na koji su ljudi pristupali ovom projektu, ovo je bio presudan momenat u mojoj karijeri. U momentu kada je serija snimana, bila sam studentkinja specijalističkih studija i vjerujem da mi je zaista bilo potrebno da počnem ovakvim projektom, koji se bavi ovakvom temom, koji je na ovaj način angažovan i emotivan, koji je okupio ljude koji srodno gledaju na ovaj poziv i njime se bave jako posvećeno i čisto.

MONITOR: Laura je buntovna tinejdžerka, koja kao i većina mladih ne umije da pokaže svoja osjećanja. Dosta glumica je željelo tu ulogu. Kako je bilo na kastingu?

ĐUKIĆ: Kasting je događaj sam po sebi. U tom momentu nisam imala neko veliko iskustvo sa kastinzima, mada nisam sigurna da bih mogla da kažem da ga imam i sad. Nije toliko često da imamo priliku da prođemo toliko različitih ‘provjera’ da bi došli do uloge…Sjećam se da sam bila jako iznenađena ulaskom u uži krug, jer sam kritički sebe ubijala nakon šireg. Ali taj uži krug mi je jedan od dražih momenata u ovom poslu generalno. Radili smo scene iz serije, improvizacije sami i sa različitim partnerima, pa je sve zahtijevalo da uz određenu pripremu ipak posjedujemo ogromnu slobodu da čujemo, pratimo i budemo jako bliski sa partnerima koje upoznaješ tek u scenama. Ali što je pritisak trebalo da bude veći i što je kasting više odmicao, bila sam lagodnija, sigurnija i srećnija, onda sam i iskrenije razmjenjivala, a mislim da je najveći ‘krivac’ tome Laura. Što više scena sam kao ona prolazila, to mi je više pripadala, što sam je više upoznavala, više sam to bila ja…

MONITOR: Iako ste generacijski stariji od Laure, koliko ste čitajući scenario u tom liku prepoznali bliskost sa sobom i doživljajem svijeta? Koliko ste gradeći lik unijeli sebe?

ĐUKIĆ: Sjećam se da sam baš na kastingu zaplakala radeći jednu scenu i ta emocija nije imala veze sa Laurinim, to je bio proizvod misli “ovo sam već rekla”. Od prvog čitanja scenarija, ona mene podsjeća na sve ono što sam ja bila tih godina. Izrevoltirana nerazumijevanjem i nametnutim pravilima starijih, nesposobna da svoju volju sprovedem bez konflikta sa cijelim svijetom, do guše u često afektiranim emocijama koje ne znam da artikulišem, ja kao Laura sam dosta ličila na jednu srednjoškolsku fotografiju koju čuvam doma. Međutim, što sam o Lauri više razmišljala kao o nekom koga tako dobro poznajem, to je ona bivala dalja i drugačija od onoga što sam zapravo ja, iako mi je u velikoj mjeri pomogla da bolje razumijem i sebe i taj svijet protiv koga se borimo. Osim revolta, moja je i radost i zaljubljenost i ljubav prema majci i ironija i stid i inat, ma nisam više ni sama sigurna šta je tu bilo i prije, a šta je Laura otključala, ali nekako imam osjećaj da je ona meni, a ne ja njoj dala čitav taj svijet.

MONITOR:  “Grudi” su ženska priča, ali i priča o prijateljstvu, ljubavi, sudbinama, teškim odlukama i životnim izazovima. Možda je najsnažnija replika – svaka žena ima pravo na izbor. Koliko Vam je važan i ovaj angažovani dio cijele priče? 

ĐUKIĆ: Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ‘ležišta’. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj. Važno je reći, jer se ne podrazumijeva. Da, svaka žena ima pravo da sa sobom radi šta hoće. Da se liječi ili ne, da se uda ili ne, da promijeni prezime ili ne, da rodi ili ne, da radi ili ne, da kuva ili ne, da se češlja ili ne, da nosi štiklu ili ne, da ima partnera, osnuje firmu, kupi stan i mačku, nabaci silikone, obuče haljinu, nosi protezu, bavi se sportom, bude vatrogasac, vojnik i policajac, da bude živa ili ipak sve to ne. Meni je važno da kažem sve ovo i srećna sam jer imam priliku, ali sam još više ponosna kad imam priliku da sve to kažem kroz posao koji volim, da to čuje ogroman broj ljudi jer ga vole i oni, da utičem i promijenim barem par koji su pažljivo slušali i tek onda moj posao stvarno ima puni značaj. Tek onda smo možda nešto i napravili… Možda. Ne znam… Ja volim da vjerujem da je tako.

MONITOR: U filmu i seriji “Grudi” glumite s Dubravnom Drakić. Ovo nije prvi zajednički projekat. Kako je raditi sa nekadašnjom profesoricom?

ĐUKIĆ: Ovo nam je prvi, ali su za njim uslijedili razni projekti koje smo zajedno radile. Ogromno je zadovoljstvo raditi sa profesoricom zato što u jednoj osobi imate roditelja i drugara, i savjet i podršku i vjeru i kritiku, a sve to u nekom ko vas poznaje i razumije na način na koji rijetko koji kolega može. Imala sam sreću da kao takvu imam profesoricu uz sebe od samog početka ovog procesa, od faze kastinga do poklona na premijeri, a kasnije i drugim poklonima. Mislim da nas je proces Grudi dodatno zbližio i onda su kasniji projekti još lakše tekli, sada se već bolje poznajemo kao partneri i kolege, pa mi predstave koje igramo zajedno donose veliku radost. Osim što eto na kraju uvijek teško zamjenjujem Vi sa ti, što je uprkos bliskosti, opuštenosti i zajedničkom radu, specifična“ navika iz školske klupe “.

MONITOR: Grudi su pravi regionalni projekat, a u njemu su učestvovala značajna imena sa prostora bivše Jugoslavije. Kako je bilo na snimanju u Nikšiću i Splitu, naročito sarađivati sa iskusnijim kolegama?

ĐUKIĆ: Nikšić će me sad doživotno podsjećati na Grudi, čini mi se. Svaki ponovni odlazak tamo, ja nekom od prijatelja pokazujem gdje je šta snimano, gdje je ekipa bila smještena, a gdje se družilo, čekalo, spremalo… S razlogom je ova priča smještena u Nikšiću, ovaj grad kao što ima posebnu atmosferu u seriji, tako je bio poseban i kao filmski set. Split obožavam i drago mi je da smo tamo snimali nakon završene serije. Volim scenu kojom se film završava i eto simbolično se taj protok vremena desio i u stvarnom životu, te je Laura bila zrelija i za osjećaj čitave serije iskusnija, kao i ja. Vezala sam se za glumačku ekipu i radujem se svakoj premijeri kako bi se sreli opet. Eto tako je bilo sarađivati. Izlišno je reči koliko čovjek nauči od ovakvih imena, koliko je zahvalan na podršci, pažnji i razumijevanju prema mladom kolegi… Voljela bih da dobijemo neku priliku da radimo ponovo zajedno, a i ko zna, možda Marija zaista smisli neke Grudi 2. Šalu na stranu, set nije prirodno okruženje, nabijen je i u tempu i u dešavanjims i u emocijams,a kada posle dvanaest sati seta ne zamjeraš ljudima, nego ih želiš i u svom sledećem danu  opet, onda sve ovo ima smisla, nekako mislim da je to najbolji pokazatelj kako je bilo sarađivati sa svima njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nada Vojinović

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo