Povežite se sa nama

INTERVJU

JELENA ĐUKIĆ, GLUMICA: Pravo na izbor

Objavljeno prije

na

Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ležišta. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj

 

Iako je diplomirala glumu pretprošle godine Jelena Đukić je već ostvarila zapažene uloge u mnogim predstavama – među kojima su Bog masakra Zetskog doma, Tre sorelle Centra za kulturu Tivat, kao i u predstavama Gradskog pozorišta Mi djeca sa stanice Zoo i Na ivici neba. U filmu Grudi u režiji Marije Perović tumači Lauru. Film je prikazan u Crnoj Gori, Srbiji, Njemačkoj, a u srijedu je imao beogradsku premijeru. Film je nastao po predlošku serije Grudi , koja je bila jedna od najgledanijih u Srbiji, a nagrađena je u Seulu, na najznačajnijem televizijkom festivalu.

MONITOR: Vjerujem da je uloga Laure presudna u Vašoj karijeri . Kako iz današnje perspektive gledate na cjelokupan proces?

ĐUKIĆ: Iako je prošlo neko vrijeme od snimanja, pa emitovanja serije, premijere filma i festivala, teško mi je da objektivno sagledam značaj i uticaj ovog projekta na moju karijeru. Grudi su od samog početka nešto jako emotivno i lično za mene, zbog onoga o čemu su, o kome su i sa kim su rađene. Interesantno je koliko jedna snažna i čista ideja oko sebe okupi takvu ekipu da nagrade i uspjeh dođu kao posledica, nikako kao cilj. Ovo je priča o nekim malim običnim, ali nesvakidašnjim ljudima, njihovim svakidašnjim radostima i mukama, o ženama i muškarcima, o svemu ono što nalazimo u našem okruženju i što i sami živimo, ali o čemu se i najmanje govori… A zbog svega onoga što se u Grudima izgovori, zbog svega onoga što mu je prethodilo i zbog načina na koji su ljudi pristupali ovom projektu, ovo je bio presudan momenat u mojoj karijeri. U momentu kada je serija snimana, bila sam studentkinja specijalističkih studija i vjerujem da mi je zaista bilo potrebno da počnem ovakvim projektom, koji se bavi ovakvom temom, koji je na ovaj način angažovan i emotivan, koji je okupio ljude koji srodno gledaju na ovaj poziv i njime se bave jako posvećeno i čisto.

MONITOR: Laura je buntovna tinejdžerka, koja kao i većina mladih ne umije da pokaže svoja osjećanja. Dosta glumica je željelo tu ulogu. Kako je bilo na kastingu?

ĐUKIĆ: Kasting je događaj sam po sebi. U tom momentu nisam imala neko veliko iskustvo sa kastinzima, mada nisam sigurna da bih mogla da kažem da ga imam i sad. Nije toliko često da imamo priliku da prođemo toliko različitih ‘provjera’ da bi došli do uloge…Sjećam se da sam bila jako iznenađena ulaskom u uži krug, jer sam kritički sebe ubijala nakon šireg. Ali taj uži krug mi je jedan od dražih momenata u ovom poslu generalno. Radili smo scene iz serije, improvizacije sami i sa različitim partnerima, pa je sve zahtijevalo da uz određenu pripremu ipak posjedujemo ogromnu slobodu da čujemo, pratimo i budemo jako bliski sa partnerima koje upoznaješ tek u scenama. Ali što je pritisak trebalo da bude veći i što je kasting više odmicao, bila sam lagodnija, sigurnija i srećnija, onda sam i iskrenije razmjenjivala, a mislim da je najveći ‘krivac’ tome Laura. Što više scena sam kao ona prolazila, to mi je više pripadala, što sam je više upoznavala, više sam to bila ja…

MONITOR: Iako ste generacijski stariji od Laure, koliko ste čitajući scenario u tom liku prepoznali bliskost sa sobom i doživljajem svijeta? Koliko ste gradeći lik unijeli sebe?

ĐUKIĆ: Sjećam se da sam baš na kastingu zaplakala radeći jednu scenu i ta emocija nije imala veze sa Laurinim, to je bio proizvod misli “ovo sam već rekla”. Od prvog čitanja scenarija, ona mene podsjeća na sve ono što sam ja bila tih godina. Izrevoltirana nerazumijevanjem i nametnutim pravilima starijih, nesposobna da svoju volju sprovedem bez konflikta sa cijelim svijetom, do guše u često afektiranim emocijama koje ne znam da artikulišem, ja kao Laura sam dosta ličila na jednu srednjoškolsku fotografiju koju čuvam doma. Međutim, što sam o Lauri više razmišljala kao o nekom koga tako dobro poznajem, to je ona bivala dalja i drugačija od onoga što sam zapravo ja, iako mi je u velikoj mjeri pomogla da bolje razumijem i sebe i taj svijet protiv koga se borimo. Osim revolta, moja je i radost i zaljubljenost i ljubav prema majci i ironija i stid i inat, ma nisam više ni sama sigurna šta je tu bilo i prije, a šta je Laura otključala, ali nekako imam osjećaj da je ona meni, a ne ja njoj dala čitav taj svijet.

MONITOR:  “Grudi” su ženska priča, ali i priča o prijateljstvu, ljubavi, sudbinama, teškim odlukama i životnim izazovima. Možda je najsnažnija replika – svaka žena ima pravo na izbor. Koliko Vam je važan i ovaj angažovani dio cijele priče? 

ĐUKIĆ: Važno je raditi stvari u koje vjerujete, koje vas koštaju i pomjeraju iz ‘ležišta’. Važno je raditi projekte koji osim umjetničke satisfakcije imaju društveni značaj. Važno je reći, jer se ne podrazumijeva. Da, svaka žena ima pravo da sa sobom radi šta hoće. Da se liječi ili ne, da se uda ili ne, da promijeni prezime ili ne, da rodi ili ne, da radi ili ne, da kuva ili ne, da se češlja ili ne, da nosi štiklu ili ne, da ima partnera, osnuje firmu, kupi stan i mačku, nabaci silikone, obuče haljinu, nosi protezu, bavi se sportom, bude vatrogasac, vojnik i policajac, da bude živa ili ipak sve to ne. Meni je važno da kažem sve ovo i srećna sam jer imam priliku, ali sam još više ponosna kad imam priliku da sve to kažem kroz posao koji volim, da to čuje ogroman broj ljudi jer ga vole i oni, da utičem i promijenim barem par koji su pažljivo slušali i tek onda moj posao stvarno ima puni značaj. Tek onda smo možda nešto i napravili… Možda. Ne znam… Ja volim da vjerujem da je tako.

MONITOR: U filmu i seriji “Grudi” glumite s Dubravnom Drakić. Ovo nije prvi zajednički projekat. Kako je raditi sa nekadašnjom profesoricom?

ĐUKIĆ: Ovo nam je prvi, ali su za njim uslijedili razni projekti koje smo zajedno radile. Ogromno je zadovoljstvo raditi sa profesoricom zato što u jednoj osobi imate roditelja i drugara, i savjet i podršku i vjeru i kritiku, a sve to u nekom ko vas poznaje i razumije na način na koji rijetko koji kolega može. Imala sam sreću da kao takvu imam profesoricu uz sebe od samog početka ovog procesa, od faze kastinga do poklona na premijeri, a kasnije i drugim poklonima. Mislim da nas je proces Grudi dodatno zbližio i onda su kasniji projekti još lakše tekli, sada se već bolje poznajemo kao partneri i kolege, pa mi predstave koje igramo zajedno donose veliku radost. Osim što eto na kraju uvijek teško zamjenjujem Vi sa ti, što je uprkos bliskosti, opuštenosti i zajedničkom radu, specifična“ navika iz školske klupe “.

MONITOR: Grudi su pravi regionalni projekat, a u njemu su učestvovala značajna imena sa prostora bivše Jugoslavije. Kako je bilo na snimanju u Nikšiću i Splitu, naročito sarađivati sa iskusnijim kolegama?

ĐUKIĆ: Nikšić će me sad doživotno podsjećati na Grudi, čini mi se. Svaki ponovni odlazak tamo, ja nekom od prijatelja pokazujem gdje je šta snimano, gdje je ekipa bila smještena, a gdje se družilo, čekalo, spremalo… S razlogom je ova priča smještena u Nikšiću, ovaj grad kao što ima posebnu atmosferu u seriji, tako je bio poseban i kao filmski set. Split obožavam i drago mi je da smo tamo snimali nakon završene serije. Volim scenu kojom se film završava i eto simbolično se taj protok vremena desio i u stvarnom životu, te je Laura bila zrelija i za osjećaj čitave serije iskusnija, kao i ja. Vezala sam se za glumačku ekipu i radujem se svakoj premijeri kako bi se sreli opet. Eto tako je bilo sarađivati. Izlišno je reči koliko čovjek nauči od ovakvih imena, koliko je zahvalan na podršci, pažnji i razumijevanju prema mladom kolegi… Voljela bih da dobijemo neku priliku da radimo ponovo zajedno, a i ko zna, možda Marija zaista smisli neke Grudi 2. Šalu na stranu, set nije prirodno okruženje, nabijen je i u tempu i u dešavanjims i u emocijams,a kada posle dvanaest sati seta ne zamjeraš ljudima, nego ih želiš i u svom sledećem danu  opet, onda sve ovo ima smisla, nekako mislim da je to najbolji pokazatelj kako je bilo sarađivati sa svima njima.

Miroslav MINIĆ
Foto: Nada Vojinović

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo