Povežite se sa nama

INTERVJU

Kristof Bender – potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative: Mijenjati sebe

Objavljeno prije

na

Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore

 

ESI je vodeća strateška analitička grupa za jugoistočnu Evropu i politiku EU proširenja. Kristof Bender je dio ESI ekspertskog tima od početka 2000.god. i živio je dugo vremena u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Trenutno živi u rodnoj Austriji. Tečno govori naš jezik.

MONITOR: Nedavno je ESI objavio analizu pristupnih pregovora sa prijedlozima kako da se ubrza proces evropskih integracija zemalja zapadnog Balkana. Šta je glavna zamjerka sa vaše strane na dosadašnji tok pregovora? 

BENDER: Ključni problem u dosadašnjem procesu pristupanja je nepostojanje realnog i ostvarivog cilja od strane zemalja kandidata.

Crna Gora je, kao i većina zemalja zapadnog Balkana u određenim momentima pokazala da može odraditi dobar posao u smislu zahtjevnih reformi u razumnom vremenskom roku. To se ranije desilo kada je trebalo ispuniti kriterije za bezvizni režim sa Šengenom, onda u slučaju ispunjavanja Upitnika EU ili u slučaju ispunjavanja kriterija za početak pristupnih pregovora.

Problem je u tome da kada određena država otpočne pristupne pregovore nema pred sobom realni i ostvarivi cilj. Članstvo u Evropskoj Uniji je više kao neki cilj u dalekoj budućnosti koji je izvan domašaja Crne Gore. Francuski predsjednik Makron je jasno stavio do znanja da EU može primiti nove članice tek kada se sama EU reformiše a to već ne zavisi samo od Crne Gore.

MONITOR: Često se navodi da je Crna Gora lider u EU integracijama, ali sudeći po ESI analizi sa ovakvom dinamikom CG će doći sa sadašnjih 98 na zadata 33 boda potrebna za članstvo tek za 30 godina. Takođe CG ima nakon 8 godina pregovora skoro isti broj bodova kao S.Makedonija koja nije ni počela pregovore. Kakvo je vaše viđenje Crne Gore i da li mislite da je sadašnja vladajuća garnitura sposobna da napravi suštinski progres ka članstvu u EU ili se radi o simuliranju reformi? 

BENDER: Protekle godine su pokazale da pristupni pregovori nisu rezultirali ispunjenjem ključnog cilja a to je transformacija i reforma. Čak i takozvani predvodnici, Crna Gora i Srbija, se suštinski nisu promijenile. To je nešto što tvrdi Evropska komisija u svojim analizama i ocjenama.

Naravno, možemo se, a i trebamo se žaliti na državno rukovodstvo. Ali ovdje je poenta nešto drugo. Kada pogledate na nove članice EU iz istočne Evrope vidite da su nekoliko njih prošle kroz process pridruživanja sa liderima koji su bili ili korumpirani ili nezainteresirani za prave reforme. Ali sa druge strane postojala je dinamična energija u tim državama koja ih je tjerala da slijede evropsku agendu. Zabušavanje sa EU integracijama bi za njih bilo ravno političkom samoubistvu.

Danas su stvari veoma drugačije i političarima je mnogo lakše da skrenu pažnju sa reformi i vladavine prave na priče o nacionalnim identitetima, granicama i simbolima.

MONITOR: Da li to znači da je stanovništvo lakše pokrenuti na takve vrste protesta, kao što je slučaj sa protestima u Crnoj Gori oko novog zakona o religiji i crkvenoj imovini, nego oko suštinskih stvari od kojih se živi?  

BENDER: Perspektiva članstva u Evropskoj uniji je nešto što može mobilizirati stanovništvo. Slovaci su shvatili krajem devedesetih da njihovi češki, mađarski i poljski susjedi napreduju brže ka članstvu u EU jer je njihova zemlja zapela u blatu zbog autoritarnog režima Vladimira Mečijara. To je na kraju dovelo do Mečijarevog pada. Ovo je bilo moguće jer je vladalo uvjerenje da ako Slovačka radi ispravne stvari da se može jednako brzo kretati ka EU integracijama kao i Mađari i Česi. Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore.

MONITOR:  U čemu vidite glavnu razliku izmedju Hrvatske i Crne Gore kod pristupnih pregovora? Hrvatska je za 6 god. zatvorila sva 33 poglavlja a Crna Gora je za 8 godina uspjela zatvoriti samo 3 poglavlja.

BENDER: U Hrvatskoj je tada pristupanje Evropskoj Uniji bilo na vrhu prioriteta. Postojalo je prije svega uvjerenje da ako Hrvatska radi naporno i ispunjava što se traži od nje da će u dogledno vrijeme postati država članica EU. Državno rukovodstvo je bilo predano tom projektu i svoju političku budućnost su vezali za postavljeni cilj. Hiljade zaposlenih u državnoj administraciji su marljivo radili na ispunjenju kriterija jer su vjerovali da čine nešto što je od velikog značaja za njihovu zemlju.

U Crnoj Gori nema ovakve pokretačke energije. Čak i kad bi Crna Gora ispunjavala ono što se od nje traži ostaje upitno da li bi je pustili u punopravno članstvo. Ovo je nešto što sigurno ne daje podsticaj ni državnom rukovodstvu ni brojnim službenicima koji na svoja pleća trebaju iznijeti najveći teret u smislu ispunjavanja pristupnih kriterija.

MONITOR: Da li to znači da su kriteriji za Hrvatsku bili blaži? 

BENDER: Pristupni kriteriji su za Crnu Goru formalno manje više isti kao i oni koji su važili za Hrvatsku- ispunjavanje standarda i implementacija cjelokupne EU legislative i pravila. Ali dosadašnja loša iskustva sa novim članicama su učinila neke starije članice puno opreznijim kod prijema preostalih zemalja aspiranata. To sada znači da će buduće članice morati da učine puno više da uvjere Uniju da su kadre implementirati politiku i pravila EU i da neće postati problematične članice čim uđu u EU.

MONITOR: Prema izvještajima EU, CG nije ostvarila progres u čak 23 poglavlja, u jednom je nazadovala a u ni jednom poglavlju nije dobila najbolju ocjenu (well advanced). U čemu je problem? 

BENDER: Problem je sada u tome što stagnacija, napredak ili nazadovanje više nisu bitni. Da li bi išta bilo drugačije da je, recimo, Evropska komisija napisala da je umjesto stagnacije Crna Gora napredovala u 23 poglavlja? I šta to zapravo znači u datom trenutku i da li bi napredak povećao šanse Crne Gore da uđe u EU?

Ili možemo si ovako reći: Zbog čega bi se crnogorsko rukovodstvo mučilo da dostigne EU standarde da bi eventualno Crna Gora postala članica za nekih 10 godina ili možda ni tada. Zar nije puno privlačnije da se uradi nešto malo i da se potencira status Crne Gore kao ,,predvodnika” gdje će sve druge zapadnobalkanske zemlje kaskati za njom?

MONITOR: Imate li dojam da su obični građani Hrvatske i Bugarske osjetili suštinski na svojoj koži da im je bolje nakon ulaska u EU (ako se izuzme mogućnost slobode putovanja i rada u zapadnoj Evropi)? 

BENDER: Članstvo u EU nije dovelo do eliminacije socio-ekonomskih nedaća u ovim zemljama, pogotovo kad se radi o problemima jednakosti ili zaštite socijalno ranjivih grupa. Samo članstvo uEU nije univerzalni lijek za sve probleme. Međutimkada pogledate kompletnu sliku ekonomskog razvoja onda je stvar veoma jasna. Sve istočnoevropske zemlje koje su ušle u EU i u jedinstveno tržište od 2004. su smanjile zaostajanje za Zapadom i napredovale u odnosu na EU prosjek. Neke zemlje, kaona primjer Estonija, Rumunija ili Bugarska su napredovale dramatično bolje od nekih drugih država, kao što je na primjer Hrvatska. Ali sve u svemu, svi su napredovali manje ili više što je u ogromnom kontrastu sa zemljama koje su na obodu EU i na čekanju za članstvo, od zapadnog Balkana pa do Moldavije i Ukrajine.

MONITOR: Da li je sadašnja EU dobar okvir za zemlje zapadnog Balkana? Vidimo da postoje problemi sa pravosudjem i vladavimom zakona u Poljskoj, Slovačkoj, Malti, Hrvatskoj, Bugarskoj… Da li je EU uspješna u apsorpciji ovih država ili su mnoge stvari ostale nepromijenjene? 

BENDER: Evropska unija se bori da se osigura vladavina prava kako u zemljama kandidatima tako i u zemljama članicama. Loša iskustva sa Poljskom i Mađarskom su dovele do velikog otrježnjenja. Većina država članica je sasvim jasna da ne želi da primi u članstvo države koje će biti nalik Mađarskoj ili Poljskoj, pa makar i u mini verziji unutar EU. Možemo ubrzo očekivati  nove mehanizme kojima će se osigurati vladavina zakona i za kandidate i za one koje su već članice jer je to od krucijalne važnosti za fukcionisanje EU. Ono što je već danas savršeno jasno je da ako Crna Gora hoće punopravno članstvo u EU onda će morati da se fundamentalno promijeni.

 

Ponuditi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu

MONITOR: Kako gledate na prijedlog nove metodologije koja se nudi CG i Srbiji za pristupne pregovore i u čemu su prednosti (i mane) u odnosu na dosadašnji proces?

BENDER: Mislim da bi daleko najvažnije bilo da EU da jasan i ostvariv cilj u prijelaznom periodu- koji bi zavisio od stvarnog učinka svakog kandidata posebno. Svi kriteriji trebaju biti jasno saopšteni na dugačkom spisku za svaku oblast pojedinačno. Takođe analize i ocjene za sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti javne i lako uporedive.

Najbolje rješenje bi bilo da se ponudi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu. Ovo bi obuhvatalo i usvajanje najvećeg dijela pravne tekovine EU i njenih pravila ali ne i puno članstvo u EU. Tako da bi takav aranžman bio prihvatljiviji za sve sadašnje članice EU. To bi svakako bila usputna stanica koja bi se svakako morala proći a ne alternativa punom članstvu u EU. To je nešto kao da svratite u Bijelo Polje na putu za Beograd, bilo da se odmorite ili sipate gorivo.Moguće je da neke zemlje uspiju zadovoljiti ove prijelazne kriterije do 2025. ukoliko bi postojala jasno obećanje iz Evrope. Mislim da je ovo kao privremeni cilj nešto što je urgentno potrebno i što bi dalo kredibilnost čitavom pristupnom procesu. Takođe taj princip regate bi bio veća motivacija državnoj administraciji i državnom rukovodstvu nego sadašnji proces u čiji zvanični cilj – članstvo u EU, trenutno više niko ne vjeruje.

Još nije jasno kako će reforma procesa stvarno izgledati ali se nadam i da će ove ideje koje je ponudila Evropska stabilizaciona inicijativa (ESI) zavrijediti pažnju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo