Što se tiče Crne Gore, kako nas god pakovali i kako god tretirali naše korake prema Briselu, jedino što je važno to je da uđemo u fazu pridruživanja koja neće biti reverzibilna. Samit u Tivtu pokazuje da smo na tragu takvog rješenja, sve ostalo su efemerije znajući ko smo, ko nas predstavlja i dokle Podgorica može da dobaci

MONITOR: Završen je Samit u Tivtu, uz nikad optimističnije poruke Brisela. Kako ih tumačite?

BOJOVIĆ: Samit u Tivtu je nesumnjivo bio ohrabrujući i prvi put se moglo uočiti jedinstvo evropskih lidera u podršci ubrzanom učlanjenju Crne Gore u EU. Još od ranije znamo da je prelomljena geopolitička volja Brisela i da je odlučeno da se Crna Gora najkasnije za tri-četiri godine primi u EU. Ovo je potvrđeno i na tivatskom skupu, pri čemu je važno imati u vidu i činjenicu da je domet crnogorske izvršne, parlamentarne i pravosudne vlasti izrazito limitiran kada su u pitanju realni dometi domaćih javnih politika. U tom pogledu, pohvale evropskih lidera, osim kurtoaznog podupiranja već donešene političke odluke, teško bi se mogle dovesti u vezu sa implementiranim kvalitetom pregovaračkih poglavlja.

MONITOR: A dolazak ćaci aviona iz Beograda u susret Samitu i Vučićeve poruke?

BOJOVIĆ: Kakvi su bili putnici u avionu takva je i politika onoga koji ih je poslao do aerodroma u Tivtu i nazad. Vučić je odlazeći predsjednik u jednoj zemlji koja je razorena nacionalizmom, kleptokratskim poretkom, vladavinom trećerazrednih likova, političkim nasiljem i gubitničkim sukobima sa okruženjem. Srbija je pod Vučićem nikad dalja od EU od pada Miloševića. To je i razlog teške frustracije čovjeka koji je tipičan proizvod šešeljevske politike i kome je preostalo još samo to da bizarnim aktivnostima i podzemnim radom pokušava da ometa susjedne zemlje. Pritom, Crna Gora je na listi ometanja oduvijek bila prva kada je riječ o patničkom velikosrpskom nacionalizmu.

MONITOR: Šta je cilj Aleksandra Vučića, i zašto sada pojačava tempo?

BOJOVIĆ: Svi Vučićevi ciljevi su proizvod unaprijed propale politike. Jasno je da po svaku cijenu želi da kompromituje i uspori ubrzani put Crne Gore u EU, ali je i jasno da sve što radi sve više postaje nalik Domanovićem vođi. Džaba mu je bilo kakav „tempo” čak i u okolnostima kada su na vlasti u Crnoj Gori drugorazredni i metiljavi političari ili njegovi dojučerašnji ili aktuelni pioni. Izvoz unutrašnjih problema u slučaju Vučić kako vrijeme teče sve je deficitarniji i omeđen je geopolitičkim okolnostima gdje se jasno vidi da je zvanična beogradska politika na stranputici.

MONITOR: Ima li Crna Gora snage da se odupre i ispuni obaveze koje se tiču eurointegracijskog procesa do kraja godine?

BOJOVIĆ: Najslabiji oslonac crnogorske snage u zadatim obavezama je ova nekvalifikovana, hibridna  i raštimovana vlada, dezorijentisani i nekonzistenti predsjednik države, nekompetentni nacionalni parlament, šibicarska opozicija i svi oni djelovi građanskog društva koji se ponašaju oportunistički ili su dio podzemne antievropske politike. Tako da je pravo pitanje – ne da li Crna Gora ima snage da se odupre podrivačima ili ispuni preuzete obaveze, već da li Brisel ima dovoljno snage da istraje u narednih nekoliko godina kako bi Crnu Goru ugurao u EU. Trenutno stvari stoje tako da su evropski donosioci odluka prelomili da se ne oslanjaju na „naše snage” već da ovo što predstavlja državu i društvene institucije nekako uprte prema Briselu.

MONITOR: Ocijenili ste da je najveća prepreka Crne Gore na evropskom putu njena politička klasa. Nije mali problem.

BOJOVIĆ: To je najkrupniji problem. Što naravno ne znači da Brisel nema recept za taj problem. Dominirajuća politička klasa je ili ponizna prema Briselu ili je dijelom na otanjenom povocu kod Vučića. Međutim, ovdje je riječ o preprekama koje usporavaju evropske integracije jer je aktuelna politička klasa pretežno raskošan zbir neznalica, nacionalista, kalkulanata, ljudi koji bi izvan politike bili neuočljivi i nebitni, kao cijelog i niza tzv. političara koji ne dobacuju dalje od ličnog ili partijskog interesa.

Nakon više od tri i po decenije višepartizma i činjenice da je Crna Gora pred vratima EU, što je bila izvorna politika crnogorskih reformista i suverenista još početkom devedesetih godina, danas je pred nama realna mogućnost da postanemo dio planetarno najbolje političke zajednice uz prateći paradoks – da isto tako postoji realna mogućnost da se to desi sa političkom klasom koja ne zaslužuje da uređuje ni jedan kvart u Briselu a kamoli da upravlja Crnom Gorom. Ako se osvrnemo na crnogorski postjugoslovenski period, onda bismo mogli reći da smo prvo imali najbolju opoziciju, odvratnu vlast i gore birače, pa smo dugi niz godina imali lošu vlast, gore birače i još goru opoziciju, da bi smo danas imali bolje birače, restlove od opozicije i škart od vlasti. Ne zaboravimo da je ubjedljiva većina građana konačno ukapirala da Crna Gora nema bolje rješenje od pridruživanja EU što je ujedno barijera ovoj neodgovornoj i potkapacitiranoj političkoj klasi koja bi ovakva kakva je upropastila i ovu istorijsku priliku da se samo ona pita. I tu se ne radi o deklarativnim proevropskim pokličima već o praktičnom djelovanju gdje lako možete vidjeti kako se strateški državni i društveni cilj počinje da topi kada se ugroze digestivni lični i stranački interesi.

MONITOR: Kako komentarišete njemačko-francuski Non paper i novi pristup pridruživanju?

BOJOVIĆ: U suštini se radi o kriznom planu gdje su Brisel i Pariz shvatili da se konačno moraju pozabaviti politikama koje neće nikoga od zemalja kandidata ili od ovoga što je preostalo na evropskoj teritoriji gurnuti u naručje antievropskim ili geopolitički konkurentnim politikama. Plan je naravno policentričan i odgovara trenutnim interesima ključnih kreatora evropske politike. On se može manje ili više svidjeti zemljama koje očekuju da se pridruže EU ali nije realno pretpostaviti da se prema svima ima pravolinijski odnos. Što se tiče Crne Gore, kako nas god pakovali i kako god tretirali naše korake prema Briselu, jedino što je važno to je da uđemo u fazu pridruživanja koja neće biti reverzibilna. Samit u Tivtu pokazuje da smo na tragu takvog rješenja, sve ostalo su efemerije znajući ko smo, ko nas predstavlja i dokle Podgorica može da dobaci.

MONITOR: Šta takav pristup znači za Crnu Goru?

BOJOVIĆ: Nije realno da nekadašnja pravila važe, pa samim tim nije ni strašno ukoliko naš put za Brisel bude imao i završne karantinske faze uključujući i prepreke da glumimo Engleze ili oponašamo neke bivše moskovske proksije. Ako u početku i ne budemo među onima koji će se jednako pitati na formalnoj ravni, postaćemo to čim se u Podgorici formira vlast koja neće tumarati između stupidnog populizma, falangističke partijske politike, „srpskog sveta”, istorijskog falsifikatorskog revizionizma i etnofiletističke srpske crkve s jedne strane, i posvećenosti evropskim konstitutivnim aktima, meritokratskoj upravi i političkom duhu crnogorskog ustava s druge strane.

MONITOR: Kako vidite političku situaciju u Podgorici?

BOJOVIĆ: Radi se o jednoj pijačnom ambijentu gdje su interesi građana Podgorice zadnja rupa na svirali. Zato je realno očekivati da će se politička većina sa prethodnih izbora nekako dokotrljati do nove kombinacije koja bi onemogućila produktivnije rješenje poput onoga što je ponudio „Preokret”. Kada je riječ o dominirajućoj crnogorskoj političkoj klasi, bilo da ona iscrpljuje državu ili opštine, onda je svako rješenje koje naginje opštem dobru najmanje moguće. Sve drugo je izvjesnije i lako će se upakovati u diskurs o demokratiji, volji birača, izbornoj izdaji i drugim politikantskim frazama.

Milena PEROVIĆ

Ti isti i drugi pokušavali su da nas gase ili preuzmu više puta za ovih trideset godina, jer smo im bili trn u oku,pa nisu uspjeli, neće ni ovog puta. Mogu da nas preuzmu jedino ako nadležni organi ove države prekrše njene zakone, i to nezakonito dozvole. U tom slučaju, Vučić će dobiti kompjutere i stolove, opremu za emitovanje TV programa, štampariju i nekoliko iznajmljenih aparata za vodu. Neće dobiti ljude zbog kojih su novine, portal i TV Vijesti ono što jesu

MONITOR: Naslovna Vijesti opet o prijetnji novinarki. Jeleni Jovanović se prijeti u kontinuitetu, kako to da nasilnici još nijesu otkriveni i kakvu to poruku šalje ostalim novinarima s obzirom da se radi o novinarki koja ima policijsku zaštitu?

JOVOVIĆ: Šalje opasnu poruku, iako je riječ i o virtuelnim nasilnicima, koji su u suštini kukavice. Pri tome, ne isključujem mogućnost da je riječ o organizovanom poduhvatu članova ili simpatizera jednog ili više kriminalnih klanova, koji pokušavaju najgnusnijim uvredama i prijetnjama da kriminalizuju i dehumanizuju Jelenu u javnosti, kako bi pripremili ambijent za nešto mnogo ozbiljnije. Drago mi je da ima dosta ljudi koji takve stvari i javno i privatno u kontaktima sa nama osuđuju, i hvala im na tome.

Mnoge prijetnje i Jeleni i drugim novinarima ostale su van javne sfere, neke nisu ni prijavljene, zato što novinari često ne žele da se maltretiraju, daju izjave u policiji i tužilaštvu, svjedoče na sudu, ne žele da budu u ulozi žrtve, smatraju da su i prijetnje i uvrede dio posla. Prošao sam kroz takav proces, i vjerujte da uopšte nije lako sve to izdržati u glavi.

Međutim, mi u Vijestima smo odlučili da ubuduće prijavljujemo svaku, pa i najmanju uvredu na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, za koje te protuve mogu biti makar prekršajno kažnjene. Nadam se da ćemo tako doprinijeti da se barem malo pročisti taj javni prostor, i obeshrabriti ponekog kukavicu da se time bavi.

Jelena je godinama pod 24-časovnom policijskom zaštitom, i većina ljudi, pa čak ni kolega, ne može ni da zamisli kakav je to život, bez mogućnosti da slobodno odeš negdje ili prošetaš psa kad poželiš, da ne govorimo da se vidiš sa izvorima a da tvoji pratioci ne vide ko je to. Jelena ipak nađe način za ovo posljednje…

Ne znam zašto nije otkriveno ko je vrijeđa i prijeti joj već nekoliko mjeseci. Shvatam da se neki od njih javljaju sa lažnih profila, ali ima i onih koji se ne kriju, pa čak se time bave i neke nazovi „kolege novinari“. Zato ponovo apelujem na tužilaštvo i policiju da ozbiljno shvate ove napade na Jelenu, posebno zbog nedavnih informacija koje su i njima predočene.

MONITOR: Na čelu ste Komisije za praćenje istraga napada na novinare. Koliko je efikasan odgovor institucija kada se napadi dese? 

JOVOVIĆ: U posljednjih nekoliko godina i policija i tužilaštvo su efikasniji nego ranije, posebno kad je riječ o ozbiljnijim napadima, poput onog na Anu Raičković u Podgorici ili na kolege u Zaostru. To je za pohvalu, iako je malo apsurdno hvaliti nekoga ko radi posao za koji je plaćen. Možda smo bili navikli da se napadi na novinare ne rješavaju godinama ili nikad. Međutim, u slučaju Zaostro imamo oslobađajuću presudu „mudonji“ koji je priznao da je oduzeo fotoaparate i tražio da se brišu fotografije uklanjanja spomenika, i pri tom se iz razularene rulje koja je okruživala kolege predstavio i zaprijetio Borisu smrću ako to ne uradi. Kažem, policija i tužilaštvo bolje rade svoj posao, ali se to ne može reći za pojedine sudije.

Policija i tužilaštvo, novinarska zajednica i čitavo društvo i dalje nose teg neriješenih starih slučajeva, a rasvjetljavanje nekih je i uslov za zatvaranje pregovora sa EU. Naravno, očekujem da brzo pronađu i ove koji prijete Jeleni i vrijeđaju je.

MONITOR: Da li Komisija ispunjava svrhu i da li su unaprijeđena postupanja policije i tužilaštva?

JOVOVIĆ: Mislim da je Komisija ispunila svrhu, makar zbog toga što je i tužilaštvo konstatovalo da je ponovo otvorilo istragu ubistva Duška Jovanovića prije dvije godine na osnovu brojnih preporuka koje je do tada dobilo od Komisije u tom predmetu. Sve se one nalaze u našim izvještajima Vladi, i zaista smo svi u Komisiji bili ponosni kada nam je to saopšteno.

Zadatak Komisije je da uglavnom post festum prati istrage napada na novinare, utvrđuje da li je bilo propusta u njima i daje opšte preporuke za poboljšanje istraga generalno, preporuke u pojedinim slučajevima u kom pravcu bi se istrage mogle nastaviti  i preporuke za vođenje odgovarajućih postupaka protiv tužilaca i policajaca zbog njihovih propusta, kada ocijeni da je to očigledno potrebno.

Na osnovu preporuka Komisije, VDT Milorad Marković je donio i obavezno uputstvo za tužioce koji postupaju u predmetima napada na novinare, koje je, mislim, umnogome doprinijelo da se istrage vode bolje i efikasnije, između ostalog i zato što je lakše pozvati tužioce na odgovornost u slučaju da ne poštuju to uputstvo.

Jedna od naših preporuka koja je ušla u uputstvo je i da se tužioci u istragama bave i tekstovima koje su napadnuti novinari pisali ili su namjeravali da pišu, kako bi pokušali da utvrde motiv za napad. Obavezani su i da u kratkom roku odgovaraju na preporuke Komisije. Da nije bilo odluke da prestanu da nam dostavljaju spise predmeta, čije smo preispitivanje preporučili i u najnovijem izvještaju, saradnja sa ovim sastavom tužilaštva bi bila najbolja do sada od osnivanja Komisije.

Moja želja je da se Komisija što prije ugasi, jer bi to značilo da su stare istrage dovele do rezultata, a da je novouspostavljeni Mehanizam za zaštitu novinara uspješno zaživio i preuzeo njenu ulogu  u realnom vremenu.

Nemam velike i bitne zamjerke na rad policije posljednjih nekoliko godina u slučajevima napada na novinare, osim što se ponekad pravdaju da istragu vodi tužilaštvo, pa im eto nešto nije naložilo da urade. Niko im ne brani da i sami proaktivno istražuju sve što misle da treba, i onda to predoče tužilaštvu, naprotiv, zakon im to omogućava. Jedna od zamjerki  je i što nisu utvrdili odgovornost dvojice njihovih službenika, koji su, prema tvrdnjama novinara, prisustvovali maltretiranju naših kolega u Zaostru, a nisu ništa preduzeli.

MONITOR: Mnogi slave i najavljuju gašenje, odnosno preuzimanje Vijesti. Hoće li se izbjeći taj scenario i šta bi to značilo za Crnu Goru?

JOVOVIĆ: Ti isti i drugi pokušavali su da nas gase ili preuzmu više puta za ovih trideset godina, jer smo im bili trn u oku,pa nisu uspjeli, neće ni ovog puta. Mogu da nas preuzmu jedino ako nadležni organi ove države prekrše njene zakone, i to nezakonito dozvole. Advokati i manjinski vlasnici Vijesti imaju spreman odgovor na svaki pravni potez koji „preuzimači“ – u liku portugalskog fonda koji je sarađivao sa Orbanovim tajkunima pri kupovini nekad uglednog Euro Newsa a sada sarađuje sa srpskim autokratom u pokušaju preuzimanja najboljih medija u regionu, uključujući Vijesti – mogu da preduzmu. Koliko znam, oni još nisu preduzeli nijedan.

A ako crnogorski državni organi prekrše zakone Crne Gore, Vučić će dobiti kompjutere i stolove, opremu za emitovanje TV programa, štampariju i nekoliko iznajmljenih aparata za vodu. Neće dobiti ljude, zbog kojih su novine, portal i TV Vijesti ono što jesu – najuticajniji medijski brend u Crnoj Gori i među najuticajnijim u regionu. Vijesti nikad nisu dozvolile da im neko van redakcija diktira šta će i kako objavljivati, pa neće ni Vučiću.

Koliko nas u redakciji brine to što i neprijatelji i “prijatelji” slave glasine da smo već prodati ili da ćemo brzo nestati, što svako malo pišu ko će biti Vučićev direktor ili urednik Vijesti, govori i to što se jedna naša viber grupa donedavno zvala „Dok ne dođe Dražen“ a sada se zove „Dok ne dođe Minja“, jer se glavni likovi u tim dezinformacijama mijenjaju k’o čarape.

Šta bi to značilo za Crnu Goru? Pa građani Crne Gore bi dobili još jedan In4s, Borbu, Adriu, Prvu, Alo, Euro News Srbija itd, dobili bi zastiđe od propagande, još jedan Vučićev megafon laži,ogavnih napada na njegove neistomišljenike,stupidnih šahovskih analiza o vođi i hrpu tekstova koje nekima od njih nevješto piše vještačka inteligencija(nije ona kriva).

Dobili bi još jednog medijskog protivnika integracije države u „propalu“ Evropu, zagovornika „srpskog sveta“ kome je vrhovni autoritet poslije Vučića Srpska pravoslavna crkva,i još jednog advokata ruskog diktatora. Građani bi izgubili tri najpouzdanija i najprofesionalnija medija u Crnoj Gori, kojima se okreću kad žele da saznaju šta se zaista događa, a pogotovo u kriznim situacijama. Ali ne bi ta rupa zjapila zadugo, jer misija Vijesti ne bi nestala, nju nose ljudi koji su ih osnovali, ljudi koji su radili i danas rade u njima.

MONITOR: Imamo li političke klase koje razumiju važnost slobode medija?

JOVOVIĆ: Nažalost nema političke klase, ali ima desetak političara koji to razumiju i poštuju, čak i kad se nešto negativno objavi o njima, pod uslovom da je tačno. To su oni isti političari koji se zalažu za demokratiju u svojim partijama. Malo ih je, ali kada ih bude više, svima će nam biti bolje. Ima, međutim, dosta onih koji poštuju snagu i uticaj medija poput Vijesti, pa se i to računa.

MONITOR: Kakva je u takvom ambijentu sudbina medija u Crnoj Gori? 

JOVOVIĆ: Onakva kakvu zasluže i za nju se izbore, pojedinačno ili zajedno, ako ovo drugo ikad bude moguće.

Sporna tajnost

MONITOR: Fokus javnosti je na istrazi ubistva Duška Jovanovića. Mogu li se očekivati napreci?

JOVOVIĆ: Komisija se proteklih mjeseci u mjeri mogućeg bavila tim slučajem, sačinila izvještaj i predala ga Vladi. Kažem u mjeri mogućeg, jer joj je od prije par godina, uskraćen pristup dokumentima tužilaštva, tako da njen rad i ispunjenje zadataka koje joj je dala Vlada zavisi od pisanih informacija o slučajevima koje dostavljaju postupajući tužioci. VDT smatra da Komisija nije među onima kojima Zakonik o krivičnom postupku omogućava uvid u spise predmeta. Moguće je da se ZKP može i tako tumačiti, ali mi nije jasno zašto onda VDT ne pokrene neki postupak protiv njegovih prethodnika, koji su, iako ponekad selektivno, iste takve spise dostavljali Komisiji.

Komisija je dobila pisanu informaciju o postupanju u predmetu Duška Jovanovića od ponovnog otvaranja istrage u aprilu 2024. godine, koja je označena stepenom tajnosti, i obavila razgovor sa postupajućim tužiteljkama u „gluvoj sobi“ u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Mislim da još nismo dobili njihovo rješenje o označavanju te informacije stepenom „povjerljivo“, iako smo to tražili.  Po zakonu, i naš izvještaj je morao biti označen stepenom tajnosti, zato što smo razmatrali i tajne dokumente koje smo dobili od Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Ono što mogu da kažem, a to smo naveli i u izvještaju Vladi koji će biti objavljen kada ga ona usvoji, je da su tužiteljke u uopštenoj formi navele šta su sve radile – saslušale su veliki broj svjedoka, sprovele ili planiraju da sprovedu neka vještačenja i tako dalje – ali u informaciji i u razgovoru sa nama nisu navele gotovo nijedno konkretno ime, nisu mogle da govore ni o mogućim osumnjičenima, nalazima istrage, niti da na osnovu dosadašnjeg rada predvide mogući ishod istrage, odnosno da kažu hoće li doći do svih izvršilaca, organizatora i nalogodavaca. Razmijem da je tajnost tih informacija prema Komisiji vjerovatno u svrhu zaštite istrage, ali je Komisija konstatovala da zato ne može da ocijeni da li je najnovija istraga bila efikasna i djelotvorna.

Milena PEROVIĆ

Postoje i drugi scenariji – to je onaj u kojem Crna Gora uđe u EU kao relativno lak zalogaj za Evropljane, isključivo kako bi se davala lažna nada drugim zemljama kandidatima, poput Srbije ili Bosne i Hercegovine

MONITOR: Na samitu EU – Zapadni Balkan, pojavio se non-paper francuskog predsjednika Emanuela Makrona i njemačkog kancelara Fridriha Merca. Kako ocjenjujete njegov značaj za države ZB i Moldaviju, ali i perspektivu da taj neformalni dokument postane dio zvanične politike EU kada se radi o njenom proširenju?

VUKSANOVIĆ: Ostajem duboko skeptičan. EU je u ozbiljnom geopolitičkom i strateškom padu u svetu gde se politika nadmetanja velikih sila, prvenstveno SAD, Kine i Rusije, vratila na velika vrata. Istovremeno, Evropa je ranjiva iznutra ekonomskom stagnacijom, sklerotičnim institucijama i birokratijom, problemom masovne migracije i socio-političkom polarizacijom. Koliko jake garancije takva Evropa može dati za bilo šta? Makron i Merc su lideri čije vlade nisu popularne i koje, možda, neće opstati u naredne dve godine. A zemlje poput Francuske se suočavaju ne samo sa političkim krizama nego i, potencijalno, sa ustavnom krizom, ako je verovati nekim mojim francuskim kolegama. A tek onda dolazimo do toga koji su problemi Zapadnog Balkana na putu do članstva. O Moldaviji ne vredi pričati, pošto se radi o jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope sa visokom korupcijom, identitetskim podelama i zamrznutim sukobom, koji se može otopiti ako Rusija zauzme Odesu na kraju ukrajinskog rata.

MONITOR: Da li bi realizacija postepenog pridruživanja EU usporila zemlje koje su blizu članstva, kao što je to Crna Gora?

VUKSANOVIĆ: Crna Gora je najbliža članstvu od svih, ali nemojmo zaboraviti da je spisak stvari koje u Evropi mogu krenuti po zlu dugačak, od sledećeg izbornog ciklusa pa sve do nove globalne recesije ukoliko se rat sa Iranom ne okonča skoro. Postoje i drugi scenariji – to je onaj u kojem Crna Gora uđe u EU kao relativno lak zalogaj za Evropljane, isključivo kako bi se davala lažna nada drugim zemljama kandidatima, poput Srbije ili Bosne i Hercegovine.

MONITOR: Spekuliše se da ovaj predlog za povod ima situaciju sa Ukrajinom, koja nije zadovoljna najnovijom ponudom za svoj status u EU?

VUKSANOVIĆ: Ukrajina je bila problem za Evropu i pre trenutnog rata. Ukrajina bi sa svojom populacijom, teritorijom, resursima i industrijom, prikačena na EU fondove, postala jedna od najuticajnijih članica EU, koja bi se uparila sa Poljskom kako bi parirala osovini Berlin–Pariz unutar EU. Slična dilema kao i sa članstvom Turske u EU. Ukrajini je dat status kandidata na kontu ratne solidarnosti sa tom zemljom, iako su time uvređene mnoge zemlje regiona koje su dug i težak put prošle. Sada je još veći broj dilema vezanih za Ukrajinu. U kojim granicama će se Ukrajina primiti u članstvo kada se ne zna ni koliko će teritorije izgubiti do kraja rata, kako finansirati obnovu zemlje koja je i pre rata bila ozloglašena po korumpiranoj oligarhiji koja se dodatno obogatila tokom ovih ratnih godina. Ukrajina sa svojom obradivom teritorijom, ukoliko bi se samo prikačila na poljoprivredne fondove, EU bi budžetski bankrotirala. Istovremeno, imamo vlade u Poljskoj, Austriji, Holandiji koje štite svoje poljoprivrednike i koje znaju da, ukoliko bi Ukrajina pristupila poljoprivrednim fondovima EU, imali štrajk svojih poljoprivrednika koji bi traktorima blokirali autoput. Viktor Orban u Mađarskoj, godinama je bio izgovor drugim državama članicama za odsustvo ukrajinskog napretka ka članstvu. Ali, vidimo da ni vlada Petera Mađara ne bi nužno bila entuzijastična po tom pitanju. Samim tim, postoji jasan disbalans između onoga što se saopštava u javnosti i realnosti.

MONITOR: Rezultat nedavnog zasjedanja UO Savjeta za implementaciju mira je žestoko neslaganje oko izbora novog VP u BiH. Očekivano je da novi VP bude iz Evrope, ali su SAD, ovog puta, insistirale na svom. Šta bi BiH donio italijanski diplomata Antonio Zanardi Landi, a što ne bi francuski Rene Trokazi? Kako tumačiti najavu Vašingtona da će se poslije ovoga možda povući iz angažmana u BiH?

VUKSANOVIĆ: O ovoj instituciji su uvek postojala suprotstavljena mišljenja, gde su pristalice smatrale da je institucija Visokog predstavnika neophodna za stabilizaciju prilika u Bosni i Hercegovini, dok su kritičari smatrali da je previše uticaja dato međunarodnom službeniku da nadjača lokalno izabrane lidere. Ipak, ovde ne treba da se fokusiramo na imena pojedinaca, jer, na kraju dana, oni su birokrate i službenici. Ovde je u pitanju nadmetanje između Trampove administracije i EU na Balkanu. Trampova administracija je zainteresovana da smanji američko prisustvo u Evropi, a da preostale američke interese na kontinentu pre svega zaštiti kroz bilateralne veze, prvenstveno u Istočnoj Evropi i sada se to odražava i na Balkanu. Ova administracija govori da je manje zainteresovana za pokušaj da trajno transformiše lokalne političke strukture, a mnogo je više zainteresovana za to kakve komercijalne prilike pojedinačne države na Balkanu i široj Istočnoj Evropi, nude za Vašington. Ipak, SAD neće odustati od principa očuvanja Bosne i Hercegovine u trenutnom sastavu, ali poručuju da je odgovornost za sve ostalo na lokalnim liderima.

MONITOR: Rat u Evropi se nastavlja, a sve češće se nagovještava mogućnost uspostavljanja neke vrste evropskog posredovanja oko Ukrajine.  Da li se u EU i Evropi traži način da se rat što brže zaustavi?

VUKSANOVIĆ: Pitanje je oko čega bi se pregovaralo. Jer, EU i Ukrajina insistiraju na prekidu vatre na trenutnoj liniji kontakta, dok Rusija neće odustati od kontrole nad celim Donbasom. Ne verujem u narativ koji cirkuliše proteklih nekoliko meseci da je Ukrajina preokrenula tok rata i da Rusija samo što nije izgubila, što me veoma podseća na medijsko pokriće iz prvih godinu dana rata. Da je to zaista situacija, ne bi se pričalo o pregovorima sa Rusijom, nego bi se čekao ruski kolaps. Umesto toga, vidimo da su ruske trupe na putu da zauzmu Konstantinovku, jedno od većih preostalih utvrđenja u Donbasu. Rusi će nastaviti koncentrisano i postepeno, koliko god bude bilo potrebno, svoju kampanju dok ne zauzmu Donbas, čime će Ukrajinu lišiti odbrambenog pojasa utvrđenja koje Donbas pruža i doći u poziciju da Kijevu ispostave ultimatum: „Ili prihvatate da su četiri ukrajinske oblasti  ruska teritorija i odustajete od članstva u NATO-u-ili će se kampanja nastaviti do Odese.“ Ne vidim šta bi moglo da preokrene ovaj razvoj događaja.

MONITOR: Donald Tramp je posjetio Si Đinpinga, uz mnoštvo komplimenta. Pretpostavlja se da od njega očekuje posredničku ulogu u vezi sa krizom oko Irana, ali i veći pritisak na Rusiju. Da li Kina ima razloga i interesa da ispravlja spoljnopolitičke greške SAD?

VUKSANOVIĆ: Kina je trenutno u odličnom položaju. Zadovoljna je što su SAD zaglavljene u ratu koji ih sprečava da dovrše dugo najavljivani zaokret ka Indo-Pacifiku. Rusija i Iran su gurnuti u kinesko naručje, a američki kredibilitet je globalno poljuljan. S obzirom na to da je Kina veliki uvoznik energenata i industrijska ekonomija željna izvoza svojih proizvoda, nije joj u interesu da globalna ekonomija potone, a to je glavna opasnost rata sa Iranom. Ipak, pitanje je da li Kina može i želi da vadi SAD iz živog blata u koje su upali svojom krivicom.

Vučićev uticaj u Crnoj Gori je uzdrman

MONITOR: Incidenti koji su se na marginama Samita u Tivtu desili, još su pogoršali odnose Beograda i Podgorice. Da li Crna Gora ima razloga da se osjeća ugroženom od zvanične Srbije i mogu li se očekivati posljedice za Srbiju i politiku Aleksandra Vučića, koja već odavno ne djeluje kao garant stabilnosti regiona i ne haje za spoljnu i bezbjednosnu politiku EU?

VUKSANOVIĆ: Poslednja epizoda je prvenstveno bila produkt Vučićevog pokušaja da napravi veštačku krizu kako bi skrenuo pažnju sa svojih problema u Srbiji. Istovremeno, to je pokazatelj da je Vučićev uticaj u Crnoj Gori uzdrman. Ne srpski, pošto će srpski uticaj uvek postojati u Crnoj Gori, i Srbija nikada neće biti običan sused usled dubokih, isprepletanih veza, već Vučićev uticaj. Nemam uopšte simpatija prema Milu Đukanoviću koji je više nego zasluženo izgubio vlast, ali je Vučić preuveličao koliki uticaj može imati na Crnu Goru nakon Đukanovićevog pada. Iako su prosrpske partije deo vladajuće koalicije, mi vidimo da se Mandić opredelio za pragmatizam gde predstavlja srpski narod u Crnoj Gori, dok Knežević apsolutno održava bliske veze sa Vučićem ako je suditi po njegovim medijskim pojavljivanjima i javnim nastupima. To govori o bitnoj istorijskoj nijansi: da čak i onda kada je prosrpski faktor na vrhuncu snage u Crnoj Gori, čak i tada prosrpske figure imaju rezervu prema prevelikom uticaju Beograda. U jednom trenutku Beograd i Podgorica će morati da reše svoja međusobna pitanja, bila ona realna ili preuveličana, ali znam da se to neće desiti sa vladajućom koalicijom u Srbiji. Što se tiče Vučićevog statusa kao garanta stabilnosti, njegov uticaj i prestiž u EU krugovima je slabiji nego pre par godina. EU nema više toliko simpatija prema njemu, ali vidimo da nije previše zainteresovana da pokuša da oblikuje procese u Srbiji. Vučićeva politička sudbina će ipak zavisiti od dešavanja u Srbiji, a ne od visoke geopolitike.

SAD i Tramp su u ozbiljnom problemu

MONITOR: Kako ocjenjujete unutrašnju političku i društvenu dinamiku u SAD, poslije očiglednih neuspjeha mirovnih i ratnih planova Donalda Trampa?

VUKSANOVIĆ: SAD i Tramp su u ozbiljnom problemu. Tramp nije uspeo da okonča rat u Ukrajini. Umesto toga, politički se distancirao od njega, dok američko naoružanje prodaje Evropljanima – koji to prosleđuju za Ukrajinu. Uprkos nekim izjavama američkih zvaničnika, Trampova administracija je odgovornost za ovaj rat prebacila na Evropljane.

Primetno je da nijedna američka administracija nije toliko podredila američki interes izraelskom od Trampove administracije. To je došlo do izražaja ne samo po pitanju Gaze, nego i po tome što je Izrael ubedio Trampa da uradi ono za šta nisu uspeli da ubede Trampove prethodnike, a to je da započne rat protiv Irana. Rat sa Iranom bi mogao biti upamćen kao jedan od najvećih spoljnopolitičkih neuspeha u istoriji SAD, koji je uništio Trampov kredibilitet kao antiintervencionističkog lidera i koji će mu trajno uništiti politički legat. Tramp se sada suočava sa rizikom globalne recesije i poraza na izborima za Kongres. Prepreku mu predstavlja njegov ego – gde pokušava da rat predstavi kao uspeh i Izrael koji od svoje agende ne odustaje. Trampov pokret je oštećen i sada se u američkom konzervativnom delu traži naslednik – pošto nezadovoljstvo starim liberalnim establišmentom postoji i dalje, kod ozbiljnog dela Amerikanaca, uprkos Trampovom neuspehu.

Nastasja RADOVIĆ