Povežite se sa nama

INTERVJU

Kristof Bender – potpredsjednik Evropske stabilizacione inicijative: Mijenjati sebe

Objavljeno prije

na

Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore

 

ESI je vodeća strateška analitička grupa za jugoistočnu Evropu i politiku EU proširenja. Kristof Bender je dio ESI ekspertskog tima od početka 2000.god. i živio je dugo vremena u Srbiji, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori. Trenutno živi u rodnoj Austriji. Tečno govori naš jezik.

MONITOR: Nedavno je ESI objavio analizu pristupnih pregovora sa prijedlozima kako da se ubrza proces evropskih integracija zemalja zapadnog Balkana. Šta je glavna zamjerka sa vaše strane na dosadašnji tok pregovora? 

BENDER: Ključni problem u dosadašnjem procesu pristupanja je nepostojanje realnog i ostvarivog cilja od strane zemalja kandidata.

Crna Gora je, kao i većina zemalja zapadnog Balkana u određenim momentima pokazala da može odraditi dobar posao u smislu zahtjevnih reformi u razumnom vremenskom roku. To se ranije desilo kada je trebalo ispuniti kriterije za bezvizni režim sa Šengenom, onda u slučaju ispunjavanja Upitnika EU ili u slučaju ispunjavanja kriterija za početak pristupnih pregovora.

Problem je u tome da kada određena država otpočne pristupne pregovore nema pred sobom realni i ostvarivi cilj. Članstvo u Evropskoj Uniji je više kao neki cilj u dalekoj budućnosti koji je izvan domašaja Crne Gore. Francuski predsjednik Makron je jasno stavio do znanja da EU može primiti nove članice tek kada se sama EU reformiše a to već ne zavisi samo od Crne Gore.

MONITOR: Često se navodi da je Crna Gora lider u EU integracijama, ali sudeći po ESI analizi sa ovakvom dinamikom CG će doći sa sadašnjih 98 na zadata 33 boda potrebna za članstvo tek za 30 godina. Takođe CG ima nakon 8 godina pregovora skoro isti broj bodova kao S.Makedonija koja nije ni počela pregovore. Kakvo je vaše viđenje Crne Gore i da li mislite da je sadašnja vladajuća garnitura sposobna da napravi suštinski progres ka članstvu u EU ili se radi o simuliranju reformi? 

BENDER: Protekle godine su pokazale da pristupni pregovori nisu rezultirali ispunjenjem ključnog cilja a to je transformacija i reforma. Čak i takozvani predvodnici, Crna Gora i Srbija, se suštinski nisu promijenile. To je nešto što tvrdi Evropska komisija u svojim analizama i ocjenama.

Naravno, možemo se, a i trebamo se žaliti na državno rukovodstvo. Ali ovdje je poenta nešto drugo. Kada pogledate na nove članice EU iz istočne Evrope vidite da su nekoliko njih prošle kroz process pridruživanja sa liderima koji su bili ili korumpirani ili nezainteresirani za prave reforme. Ali sa druge strane postojala je dinamična energija u tim državama koja ih je tjerala da slijede evropsku agendu. Zabušavanje sa EU integracijama bi za njih bilo ravno političkom samoubistvu.

Danas su stvari veoma drugačije i političarima je mnogo lakše da skrenu pažnju sa reformi i vladavine prave na priče o nacionalnim identitetima, granicama i simbolima.

MONITOR: Da li to znači da je stanovništvo lakše pokrenuti na takve vrste protesta, kao što je slučaj sa protestima u Crnoj Gori oko novog zakona o religiji i crkvenoj imovini, nego oko suštinskih stvari od kojih se živi?  

BENDER: Perspektiva članstva u Evropskoj uniji je nešto što može mobilizirati stanovništvo. Slovaci su shvatili krajem devedesetih da njihovi češki, mađarski i poljski susjedi napreduju brže ka članstvu u EU jer je njihova zemlja zapela u blatu zbog autoritarnog režima Vladimira Mečijara. To je na kraju dovelo do Mečijarevog pada. Ovo je bilo moguće jer je vladalo uvjerenje da ako Slovačka radi ispravne stvari da se može jednako brzo kretati ka EU integracijama kao i Mađari i Česi. Danas većina političara i građana ne vjeruje da je članstvo u EU nešto što je realno bez obzira koliko vrijedno neko radi na tome. Stoga je puno teže mobilizirati državnu administraciju i građane da nešto učine po tom pitanju i to se jasno vidi i na primjeru Crne Gore.

MONITOR:  U čemu vidite glavnu razliku izmedju Hrvatske i Crne Gore kod pristupnih pregovora? Hrvatska je za 6 god. zatvorila sva 33 poglavlja a Crna Gora je za 8 godina uspjela zatvoriti samo 3 poglavlja.

BENDER: U Hrvatskoj je tada pristupanje Evropskoj Uniji bilo na vrhu prioriteta. Postojalo je prije svega uvjerenje da ako Hrvatska radi naporno i ispunjava što se traži od nje da će u dogledno vrijeme postati država članica EU. Državno rukovodstvo je bilo predano tom projektu i svoju političku budućnost su vezali za postavljeni cilj. Hiljade zaposlenih u državnoj administraciji su marljivo radili na ispunjenju kriterija jer su vjerovali da čine nešto što je od velikog značaja za njihovu zemlju.

U Crnoj Gori nema ovakve pokretačke energije. Čak i kad bi Crna Gora ispunjavala ono što se od nje traži ostaje upitno da li bi je pustili u punopravno članstvo. Ovo je nešto što sigurno ne daje podsticaj ni državnom rukovodstvu ni brojnim službenicima koji na svoja pleća trebaju iznijeti najveći teret u smislu ispunjavanja pristupnih kriterija.

MONITOR: Da li to znači da su kriteriji za Hrvatsku bili blaži? 

BENDER: Pristupni kriteriji su za Crnu Goru formalno manje više isti kao i oni koji su važili za Hrvatsku- ispunjavanje standarda i implementacija cjelokupne EU legislative i pravila. Ali dosadašnja loša iskustva sa novim članicama su učinila neke starije članice puno opreznijim kod prijema preostalih zemalja aspiranata. To sada znači da će buduće članice morati da učine puno više da uvjere Uniju da su kadre implementirati politiku i pravila EU i da neće postati problematične članice čim uđu u EU.

MONITOR: Prema izvještajima EU, CG nije ostvarila progres u čak 23 poglavlja, u jednom je nazadovala a u ni jednom poglavlju nije dobila najbolju ocjenu (well advanced). U čemu je problem? 

BENDER: Problem je sada u tome što stagnacija, napredak ili nazadovanje više nisu bitni. Da li bi išta bilo drugačije da je, recimo, Evropska komisija napisala da je umjesto stagnacije Crna Gora napredovala u 23 poglavlja? I šta to zapravo znači u datom trenutku i da li bi napredak povećao šanse Crne Gore da uđe u EU?

Ili možemo si ovako reći: Zbog čega bi se crnogorsko rukovodstvo mučilo da dostigne EU standarde da bi eventualno Crna Gora postala članica za nekih 10 godina ili možda ni tada. Zar nije puno privlačnije da se uradi nešto malo i da se potencira status Crne Gore kao ,,predvodnika” gdje će sve druge zapadnobalkanske zemlje kaskati za njom?

MONITOR: Imate li dojam da su obični građani Hrvatske i Bugarske osjetili suštinski na svojoj koži da im je bolje nakon ulaska u EU (ako se izuzme mogućnost slobode putovanja i rada u zapadnoj Evropi)? 

BENDER: Članstvo u EU nije dovelo do eliminacije socio-ekonomskih nedaća u ovim zemljama, pogotovo kad se radi o problemima jednakosti ili zaštite socijalno ranjivih grupa. Samo članstvo uEU nije univerzalni lijek za sve probleme. Međutimkada pogledate kompletnu sliku ekonomskog razvoja onda je stvar veoma jasna. Sve istočnoevropske zemlje koje su ušle u EU i u jedinstveno tržište od 2004. su smanjile zaostajanje za Zapadom i napredovale u odnosu na EU prosjek. Neke zemlje, kaona primjer Estonija, Rumunija ili Bugarska su napredovale dramatično bolje od nekih drugih država, kao što je na primjer Hrvatska. Ali sve u svemu, svi su napredovali manje ili više što je u ogromnom kontrastu sa zemljama koje su na obodu EU i na čekanju za članstvo, od zapadnog Balkana pa do Moldavije i Ukrajine.

MONITOR: Da li je sadašnja EU dobar okvir za zemlje zapadnog Balkana? Vidimo da postoje problemi sa pravosudjem i vladavimom zakona u Poljskoj, Slovačkoj, Malti, Hrvatskoj, Bugarskoj… Da li je EU uspješna u apsorpciji ovih država ili su mnoge stvari ostale nepromijenjene? 

BENDER: Evropska unija se bori da se osigura vladavina prava kako u zemljama kandidatima tako i u zemljama članicama. Loša iskustva sa Poljskom i Mađarskom su dovele do velikog otrježnjenja. Većina država članica je sasvim jasna da ne želi da primi u članstvo države koje će biti nalik Mađarskoj ili Poljskoj, pa makar i u mini verziji unutar EU. Možemo ubrzo očekivati  nove mehanizme kojima će se osigurati vladavina zakona i za kandidate i za one koje su već članice jer je to od krucijalne važnosti za fukcionisanje EU. Ono što je već danas savršeno jasno je da ako Crna Gora hoće punopravno članstvo u EU onda će morati da se fundamentalno promijeni.

 

Ponuditi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu

MONITOR: Kako gledate na prijedlog nove metodologije koja se nudi CG i Srbiji za pristupne pregovore i u čemu su prednosti (i mane) u odnosu na dosadašnji proces?

BENDER: Mislim da bi daleko najvažnije bilo da EU da jasan i ostvariv cilj u prijelaznom periodu- koji bi zavisio od stvarnog učinka svakog kandidata posebno. Svi kriteriji trebaju biti jasno saopšteni na dugačkom spisku za svaku oblast pojedinačno. Takođe analize i ocjene za sve zemlje zapadnog Balkana trebaju biti javne i lako uporedive.

Najbolje rješenje bi bilo da se ponudi članstvo u jedinstvenom tržištu kao cilj u prijelaznom periodu. Ovo bi obuhvatalo i usvajanje najvećeg dijela pravne tekovine EU i njenih pravila ali ne i puno članstvo u EU. Tako da bi takav aranžman bio prihvatljiviji za sve sadašnje članice EU. To bi svakako bila usputna stanica koja bi se svakako morala proći a ne alternativa punom članstvu u EU. To je nešto kao da svratite u Bijelo Polje na putu za Beograd, bilo da se odmorite ili sipate gorivo.Moguće je da neke zemlje uspiju zadovoljiti ove prijelazne kriterije do 2025. ukoliko bi postojala jasno obećanje iz Evrope. Mislim da je ovo kao privremeni cilj nešto što je urgentno potrebno i što bi dalo kredibilnost čitavom pristupnom procesu. Takođe taj princip regate bi bio veća motivacija državnoj administraciji i državnom rukovodstvu nego sadašnji proces u čiji zvanični cilj – članstvo u EU, trenutno više niko ne vjeruje.

Još nije jasno kako će reforma procesa stvarno izgledati ali se nadam i da će ove ideje koje je ponudila Evropska stabilizaciona inicijativa (ESI) zavrijediti pažnju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR POPOV, DIREKTOR CENTRA ZA REGIONALIZAM I KOPREDSJEDNIK IGMANSKE INICIJATIVE: Srbiji su potrebna nova lica sa harizmom, ugledom i hrabrošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vrijeme vladavine SNS pitanje decentralizacije Srbije, a samim tim i autonomije Vojvodine nije uopšte tema- jer je besmisleno govoriti o decentralizaciji vlasti kada je sva vlast u rukama jednog čovjeka

 

 

MONITOR: Završeni su lokalni izbori u Srbiji,  održani i u velikim gradovima Beogradu, Novom Sadu i Nišu…Pobjednik je Vučićeva SNS sa partnerima, a opozicija pokušava da dokaže pobjedu u Nišu, Čačku i dvije-tri beogradske opštine.Izlaznost je bila niska. Kako ocjenjujete okolnosti pod kojima su održani  izbori i njihove rezultate?

POPOV: Razloge za malu izlaznost treba tražiti pre svega u zasićenosti  birača stalnim izborima koji se kod nas održavaju najmanje jednom u dve godine, a da se pritom ništa ne menja- odnosno menja se na gore. Opoziciono nastrojeni birači su tako izgubili veru da svojim izlaskom na izbore i zaokruživanjem bilo koje liste išta  mogu značajnije promeniti. Zbog svih malverzacija koje vlast čini da bi po svaku cenu pobedila čak i u svakoj mesnoj zajednici, kod većine građana je preovladalo mišljenje da se demokratskim putem ne može doći do bilo kakvih promena, a kamoli do odlaska ove garniture sa političke scene. Spisak nepravilnosti i zloupotreba koje je na parlamentarnim i delimično lokalnim izborima u decembru 2023. godine sačinila posmatrčka misija OEBS-a ODIHR je samo deo repertoara zloupotreba koje čini vladajuća koalicija, pa se i na njihovom otklanjanju u međuvremenu nije skoro ništa uradilo.

Rezultatu je doprinelo i nejedinstvo i javno prepucavanje opozicionih stranaka oko toga da li izbore treba bojkotovati ili pod ovakvim uslovima izaći na njih.

MONITOR: U Novom Sadu je opozicija (sem Kreni-promeni Save Manojlovića), nastupila jedinstveno ne obazirući se na dio stranačkih centrala koje su bile za bojkot. Rezultat koji se iz tog jedinstva mogao očekivati, izostao je… Čime se to i kako može objasniti?

POPOV: Činjenica da je u Novom Sadu, drugom gradu po veličini u Srbiji, opozicija izašla na izbore jedinstvena, probudila je nade da bi Novi Sad mogao biti jedan od prvih gradova u kojima bi koalicija okupljena oko SNS mogla izgubiti izbore. Međutim, baš to što su svi, sem Save Manojlovuća, izašli zajedno je bio ujedno i minus jer građanski orijentisani birači nisu mogli da “svare” činjenicu da je u tom zbiru, pored originlnog lokalnog pokreta Bravo i nekoliko građanskih stranaka,  bilo i previše desno i nacionalno orijentisanih stranaka, ili stranaka i pojedinaca koji su u prethodnom periodu izneverili poverenje birača ili se kompromitovali u svom delovanju. Sava Manojlović, koji se prvi put sa svojom listom pojavio na bilo kojim izborima, u Novom Sadu na ovim izborim osvojio 10 posto glasova. To govori da su glasačima potrebna nova lica sa harizmom, ugledom, vizijom i hrabrošću da  se suprotstave postojećem režimu i budu okosnica okupljanja opozicije.

MONITOR: Autonomaške“ i građanske stranke i koalicije kao da polako nestaju iz političkog života u Vojvodini. Da li se radi o procesu koji ima neku vrstu trajnije društvene promjene?

POPOV: Još sredinom 90-tih godina je postojao autonomaški naboj, tako da je koalicija Vojvodina koju su činili Liga socijaldemokrata Vojvodine, Reformisti Vojvodine i Narodna seljačka stranka Dragana Veselinova imala visok rejting i  predstavnike i u republičkom parlamentu i u Skupštini SRJ. U međuvremenu se koalicija raspala jer su se posvađali lideri tri stranke, Reformisti su nestali sa politčke scene, a oni koji su ostali pravili su dilove sa vlašću koji su ih kompromitovali kod birača. U vreme vladavine SNS pitanje decentralizacije Srbije, a samim tim i autonomije Vojvodine, nije uopšte tema jer je besmisleno govoriti o decentralizaciji vlasti u vreme kada je sva vlast u rukama jednog čoveka, čime je suspendovana decentralizacija vlasti na državnom nivou, odnosno podela na tri grane vlasti. Značajan uzrok deplasiranosti zahteva za većom autonomijom Vojvodine je i promena strukture stanovništva tokom 1990-tih, jer je većina izbeglica sa ratom pogođenih područja našla ovde utočište. Oni drugačije doživljavaju Vojvodinu od starosedelačkog stanovništva i bojim se da  na nekom zamišljenom referendumu o jačanju autonomije Vojvodine ne bi bilo dovoljno glasova “za”.

MONITOR: Na nivou republičke vlasti glavni manjinski partner SNS je SVM. Očigledna je, naročito u novije vrijeme, i dobra saradnja sa Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini. Kako vidite doprinose stranaka nacionalnih manjina-multikulturnoj Vojvodini i demokratizaciji Srbije?

POPOV: Prirodna je potreba pripadnika nacionalih manjina odnosno njihovih predstavnika da budu blizu vlasti, kako bi isposlovali što bolju poziciju za pripadnike svoje nacije. Tako je bilo i u vreme vladavine DS, a imamo i primer stranke Milorada Pupovca u Hrvatskoj koja je skoro sve vreme nakon rata bila deo vladajuće većine. Bez obzira na to što je vladajuća koalicija uzela pod svoje većinu saveta nacionalnih manjina-koji predstavljaju vid manjinske samouprave, nacionalne manjine igraju važnu ulogu u očuvanju multikulturalnosti, posebno u Vojvodini. I pored povećane međuetničke distance zbog svega što se dešavalo od početka 1990-tih do danas, u Vojvodini još postoji duh međuetničke tolerancije i ona je i pored svega, pored Istre, još jedina prava multietnička regija u širem regionu.

MONITOR: Izjavili ste da je Vučić vjetar u leđa dobijao od Angele Merkel, a da je projekat Otvoreni Balkan politički i finansijski guran od strane SAD. Kako danas vidite spoljnopolitički položaj Srbije ?

POPOV: Angela Merkel, pošto je shvatila da DS nema “patriotski” kapacitet da dovede do potpisivanja Pravno obavezujućeg sporazuma između Srbije i Kosova, ključno je doprinela dolasku SNS na vlast 2012.  Istovremeno, poslednjih pet godina projekt Otvoreni Balkan je otvoreno sponzorisan od strane SAD. Sve je to govorilo da od svih zemalja WB6 Srbija ima najprivilegovaniji status od strane Zapada. Stvari su se značajno promenile nakon Agresije Rusije na Ukrajinu, odbijanja Srbije da se pridruži sankcijama zapada Rusiji, pa i vođenja otvorene proruske politike od strane Srbije. Pritom je van vidokruga ostala činjenica da Srbija nazaduje u unutrašnjim reformama i da je u međuvremenu došlo do urušavanja nezavisnih institucija, vladavine prava i slobode štampe. U međuvremenu se desila i Banjska, koja je dodatno urušila kredibilitet kod Zapada. Da li zbog ucenjivačkog kapacitet oko Kosova, ili nekih drugih interesa (na primer iskopavanje litijuma) sve je za sada ostalo na verbalnim upozorenjima bez konkretnih posledica.

MONITOR: Ovog juna obilježava se 80 godina od Dana D, a u Švajcarskoj će biti održana i mirovna konferencija u vezi sa ratom u Ukrajini. Svijet izgleda značajno drugačije nego prije 80 godina, posebno u kontekstu odnosa Zapada i Rusije, ali i Kine. Kako  vidite osnovne promjene koje su dovele do današnje slike globalnih odnosa?

POPOV: Sada se vidi da je vreme od urušavanja socijalističkog sistema, krajem 1980-tih i početkom 1990-tih pa sve do skora, na svetskom nivou bilo samo međuvreme. Tada je bilo u toku stvaranje novog svetskog poretka po urušavanju SSSR i sistema u drugim socijalističkim zemljama, što je trebalo da dovede do nove ravnoteže na svetskom nivou. U tom novom svetskom poretku dominirao je Zapad sa NATO, ne osećajući potrebu da u ovom novom poretku uspostavlja partnerske odnose sa Rusijom i  Kinom kao nadolazećim silama i ponovo probuđenim džinovima. To je dovelo do nastavka procesa, ali na multilateralnoj osnovi. Svjedoci smo  velikog prekomponovanja koje je započeto agresijom Rusije na Ukrajinu i stvaranjem savezništva između Rusije i Kine. Malo ko može prognozirati krajnji rezultat toga-jer čak  i dobro upućeni, ne isključuju mogućnost izbijanja Trećeg svetskog rata. U tome ne treba zaboraviti ni Indiju i druge zemlje trećeg sveta koje postaju značajan faktor svetske političke i ekonomske scene.

 

Igmanska  inicijativa predlagala Dejton 2

MONITOR: Rezolucija o Srebrenici je donijela mnogo teških riječi između državnih, političkih i društvenih aktera u našem regionu. Sada kada je usvojena, može li se očekivati da ona bude dio trajnije okosnice međudržavnih odnosa nekoliko najinvolvarnijih zemalja Zapadnog Balkana?

POPOV: Ona će svakako ostaviti izvesnog traga na odnose u regionu, ali njeno donošenje svakako nije bio dan D, kao što su to hteli da prikažu ključni političari u Srbiji i RS. Biće iskorišćena za dalju homogenizaciju na nacionalnoj osnovi. Tako je  Milorad Dodik, kao odgovor na Rezoluciju, ponudio Federaciji BiH sporazum o mirnom razdruživanju, nastavljajući delovanje u pravcu razaranja BiH. Istovremeno, u Beogradu se za 8. jun sprema veliki svesrpski sabor, kao dokaz sabornosti i svesrpskog jedinstva. Imajući u vidu dosadašnje Dodikovo separatističko delovanje i tezu o Srpskom svetu koju su promovisali zvaničnici iz Beograda,  sve to dalje deluje na destabilizaciju regiona, jer postoji opravdan strah da u atmosferi nezavršenog rata iz 1990-tih ponovo oživi duh Karađorđeva.

Dodik je došao na vodeće mesto u RS kao čovek Zapada, ali oni koji su ga doveli kasnije ništa nisu ozbiljnije preduzeli da spreče njegovo destruktivno delovanje. Mi u Igmanskoj inicijativi smo prilikom obeležavanja četvrt veka od potpisivanja Dejtonskog sporazuma predlagali Dejton 2 koji bi okončao stanje protektorata i od BiH učinio funkcionalnu državu i servis građana bez obzira na nacionalnu pripadnost.

 

Crnogorska vlada pod dvostrukim pritiskom

MONITOR: Kako vidite ulogu Crne Gore u aktivnostima u vezi sa Rezolucijom UN o Srebrenici i podrškom koju dobija sa Zapada?

POPOV: “Evropa sad”, kao ključni faktor trenutno vladajuće koalicije u Crnoj Gori nalazi se pod višestrukim pritiskom ali sa različitim predznacima. Premijer Spajić se trudi da nastavi evropsku agendu, tim pre jer je Crna Gora od svih zemalja kandidata za članstvo u EU  viđena  kao prva zemlja iz regiona koja bi u dogledno vreme mogla da postane punopravna članica EU. Tako nije ni mogla da glasa protiv Rezolucije ili bude uzdržana, a da joj to ne bude uzeto kao minus na tom putu. Istovremeno, kao i dve prethodne vlade koje su došle posle litija, našla se pod pritiskom iz Beograda, kao i pod unutrašnjim pritiskom od strane koalicije Andrije Mandića i Milana Kneževića  – koja je deo vladajuće većine, da vodi prosrpsku politiku što je podrazumevalo i glasanje protiv Rezolucije. Spajić je našao solomonsko rešenje u podnošenju amandmana na rezoluciju kojim bi eksplicitno bilo naglašeno da je krivica za genocid individualna, a na kolektivna. Ni to nije zadovoljilo vlasti u Srbiji i predsednika Vučića, koji je uputio niz oštrih reči na račun Crne Gore.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Parcelizacija i fašizacija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Političari koji  kao jedini politički kapital imaju nacionalizam insistiraće na ostvarenju ideje velikosrpstva kao vlastitog utočišta. Provokacije tek počinju , a prva je Rezolucija o Jasenovcu

 

 

MONITOR: Kako vidite rekcije prije i poslije usvajanja Rezolucije UN o genocidu o Srebrenici?

KOVAČEVIĆ: Kao bacanje prašine u oči. Ogromna prašina  neznavenih, besmislenih i bezumnih riječi koja tjera normalnog čovjeka na sljepilo.  Teško je očuvati elementaran vid  i uvid u situaciju. Uprkos iskustvu  da je u Crnoj Gori već jednom pređena ta situacija i da je najveće zakonodavno tijelo usvojilo stav da je u Srebrenici bio genocid. Jedan ministar  (Leposavić) koji je negirao  genocid  je ostao bez fotelje. DF je uprkos javnog glasa protiv, ostankom u Parlamentu prihvatio i podržao tu odluku.Bilo je to 2021. Stavljena je  tačka na to pitanje. To je automatski zahtijevalo otvaranje pitanja suočavanja sa ratom devedesetih -dovršavanje sudskih procesa, otvaranje novih, kažnjavanje politički i idejno  odgovornih lustracijom, postavljanje spomenika, obilježavanje dana sjećanja i unošenje tih podataka  u obrazovni proces. Namjerno propuštena šansa. Umjesto bezupitnog prihvatanja, jednostavnog ZA, čak sponzorisanja, postala je predmet ozbiljnog sporenja. Oni koji su se povinovali ranijoj odluci  zadržali su mržnju i osvetničke ideje sakrivene ćutanjem od javnosti do „povoljnog trenutka“do „njihove vlasti“.  Izgleda da je sada taj trenutak halabuke. Prašina od bezumnih i nelogičnih interpretacija, viktimizacije žrtava, otvorenih prijetnji,  osvetničkih  predloga, ucjenjivanja i  revizije istorije kako bi, pretpostavljam, njihova nekritična vizija vlastitog značaja bila sačuvana od istine.

Mislim da pokretanje usvajanja Rezolucije o  genocidu u Srebrenici u UN, u ovom trenutku, nema nikakve veze sa Crnom Gorom, čak ni sa Srbijom. Genocid u Gazi  traži globalnu i brzu reakciju a UN u nedostatku moći  da  zaustavi  ovo nasilje skreće pažnju na tzv „zapadni Balkan“ radi nekih geostrateških planova za svijet. Rezolucija ima važnu funkciju priznanja i opomene i pomirenja, naročito zbog toga što su je pokrenule  države sa  iskustvom genocida i vlastite dugogodišnje stigme. Glasanje u UN  (najviše „uzdržanih“)pokazuje da je taj vapaj uzaludan i da je ogroman broj država politizovan, uhvaćen u klopku globalne podjele svijeta, militarizacije,  straha i nemoći.

Glasanje crnogorske vlade je  ispao hrabar čin zato što je  pritisak na predsjednika vlade  bio okrutan i višeslojan. Ovakva odluka u takvim uslovima liči na  otklon od etnonacionalističkih politika . Pitanje je da li će moći istrajati na tom kursu građanske države ili će ugasiti svaku nadu za međuetnički sklad . Političari koji  kao jedini politički kapital imaju nacionalizam insistiraće na ostvarenju ideje velikosrpstva kao vlastitog utočišta. Provokacije tek počinju , prva je –  Rezolucija o Jasenovcu.

MONITOR: Rezoluciju o Jasenovcu  su potpisali poslanci ZBCG, PES-a i Demokrata. Trenutno je u parlamentu.

KOVAČEVIĆ: U Jugoslaviji se o Jasenovcu znalo –  učilo se u školama, obilazile su ga đačke ekskurzije, to mjesto je imalo posebnu poziciju sjećanja u zajedničkoj istoriji.  Ni tada proces suočavanja nije tekao dosledno i do kraja.  Generacije su rasle u negiranju istine pa smo svjedočili ponavljanje  zločina. Jasenovac je po mom shvatanju odgovornost Hrvata a odgovornost nas u Crnoj Gori je da nakon suočavanja sa devedesetim istražimo i suočimo se sa užasnim zločinima iz II sv. rata na našoj teritoriji kako bi se odalo priznanje nedužnim žrtvama i išlo dalje.  A bilo ih je na svim stranama, još su mnoga stratišta nepoznata i neobilježena. Indikativno je to  da   partije koje sada pokreću Rezoluciju o Jasenovcu nisu to uradile  kada se u parlamentu raspravljalo o Srebrenici(ZBCG I Demokrate). Reaktivno ili instruirano  pokretanje ovih bolnih pitanja  je  etički krajnje problematično.

 MONITOR: Kako ono što se dešavalo na političkoj sceni prije i posle glasa CG za Rezoluciju o Srebrenici može uticati na  političke procese?

KOVAČEVIĆ: Svaka kriza je i šansa.Važno bi bilo da se prašina slegne i da se vlada konačno konsoliduje . Ova tema zahtijeva  isti princip i metod za sve zločine  kako bi se oduzeli argumenti  nacionalistima i klerofašistima koji godinama truju međuljudske odnose i „ čuvaju“ mržnju čijom će se instrumentalizacijom  dočepati vlasti, moći i privilegija .

Ovo što se sada dešava u sadejstvu sa rukovodstvom i političkom elitom iz Srbije, pri čemu se političari iz Crne Gore omalovažavaju i ismijavaju, nije nimalo naivno i ugrožava stabilnost i normalno funkcionisanje države. Uz ostale velike probleme koje je ova vlada otvorila a mnoge i stvorila, voljela bih da griješim, ali   opasno liči na ono što se imenuje –parcelizacijom i fašizacijom ,  kada se građanski karakter države gubi,nacionalno iščišćuje teritorija, isključuju i napadaju svi oni koji misle drugačije, manjine homogenizaciju ,mediji  okupiraju, simboli se povampiruju i sije se egzistencijalni strah do „potpune pobjede“ selektivne pravde i istine koja ustvari nije moguća ali može biti tragična.

MONITOR: A evropski put zemlje?

KOVAČEVIĆ:  Prepoznajem veliku naklonost evropskih izaslanika prema Crnoj Gori što nije sigurno da će da traje dugo  jer zavisi od situacije i  upletenost  EU na aktuelnim ratištima ( Ukrajina i Gaza). Ne bi bilo dobro da se ponovi istorija  kada  smo u ratnim previranjima bili „moneta za potkusurivanje“.

Naš evropski put u ovom trenutku  zavisi isključivo od političke volje sadašnje vladajuće  većine.  Jasno je da dio vladajuće koalicije  nastoji da ovaj proces uspori i spriječi, drugi dio od projektovanih vizija budućnosti slabo razumije realnost.  Trenutno vlada haos i improvizacija. Odluka podrške Rezoluciji o Srebrenici mogla bi biti prekretnica ali to nije sigurno zbog naivne ravnoteže sa rezolucijom o Jasenovcu u Parlamentu. Strah me,  ako nastave putem kojim su krenuli  – ambivalentno,  paušalno  i neodgovorno, odužiće se taj put.

MONITOR: Godišnjica je deportacija bosanskih izbjeglica. Brojne inicijative civilnog sektora kada je u pitanju taj zločin i dalje su na čekanju. Šta to govori o ovdašnjim političkim klasama?

KOVAČEVIĆ: Brojne inicijative vezane za ratne zločine na teritoriji Crne Gore sada služe za politička potkusurivanja i zloupotrebe. Ne znam što je pogubnije  za taj proces , dugogodišnje ignorisanje i oglušavanje političkih subjekata na inicijative  NVO  ili naprasno interesovanje za „svoje žrtve“ ,nakon odlaska DPSa sa vlasti, politizujući zločine  i potpirujući nacionalistčke strasti, šire  granice i poltronstvo prema „matičnim“ državama . Postoji manjkavost  i  u institucijama koje  malo rade ili odlažu ova pitanja. Što se tiče deportacije, prošle godine je na simboličnom mjestu deportacije premijer Abazović dao javno obećanje da će mjesto biti dostojno obilježeno i proces ponovo pokrenut,  pa nije urađeno ništa. Ove godine je prisustvovao  „drugi ešalon“ sa istim riječima  i vjerujem  istim rezultatima. Vidim kako se i zloupotrebljava energija NVO i patnja žrtava i prvenstveno laže javnost.

MONITOR: Gdje je proces suočavanja sa prošlošću?

KOVAČEVIĆ: Tamo gdje je politička volja. U Crnoj Gori se ta volja još ne nazire. Retorika nije dovoljna, nikada nije ni bila ali je fukari bila korisna. Proces suočavanju sa prošlošću uvijek mora početi od sebe, od onih koji imaju živo sjećanje na ratne događaje.Pitanja:  gdje si bio ? Što si radio? Zašto si podržao ? Ili si se suprotstavio?  Mora biti sasvim jasno da je to proces koji uznemirava, koristi sve moguće psihološke mehanizme otpora saznanju istine  ali je rezultat iscjeljujući i vodi pomirenju. U sebi moramo izmiriti zločinca i žrtvu, a ne stvarati crno-bijelu sliku u kojoj su naši nevine žrtve a njihovi zločinci. Svi  u svojoj prošlosti ( u svojim precima) imamo i žrtve  i zločince i koji nas oblikuju a od određenog konteksta zavisi „njihovo aktiviranje“. To je činjenica koju  mentalno i moralno nedorasli i neodgovorni ljudi ne mogu da prihvate. Proces suočavanja je jačanjem nacionalističkih ideologija ugrožen.

MONITOR: Kako vidite odnos vlasti Srbije prema Crnoj Gori?

KOVAČEVIĆ: Manje više  je paternalistički i potcjenjujući odnos svih u regionu prema Crnoj Gori, sa vicevima o našoj „časti i poštenju“. Odnos srpskog rukovodstva je trenutno skandalozan i funkcionalan.Pokušavam da pobjegnem od  osjećanja poniženja i inferiornosti ( istovremeno) i njihovog tutorskog  stava prema našim političarima, bez uvažavanja mentalnih i geografskih granica .Spinovanje o zajedništvu, „bratstvu“ i sličnim glupostima je još na cijeni a dozvoljava se Crnoj Gori samo da bude  privjesak  koji uvećava srbijanskim političarima  moć i manipulacije. U ovom kontekstu ( ali i u drugim) otvaranje identitetskih pitanja smatram  zloupotrebom  političkih ciljeva i jasnim  teritorijalnim pretenzijama.

MONITOR: Šta pokazuje rezultat izbora u Budvi?

KOVAČEVIĆ: Vidljivo je da se strukture moći sporo mijenjaju ali ipak pomjeraju. Dvije situacije mi umanjuju nadu. Prvo je – imenovanje Budve srpskim gradom i izjava predsjednika Parlamenta -„pobjeda je srpskog naroda“  .  Zar to nije  kidnapovanje  Budve od Crne Gore i opasna najava teritorijalnih podjela? Ovo svjedoči o zaslijepljenosti nacionalističkom ideologijom koja  nakon ovakvih izjava normalizuje konfliktne teme. Slijedi   preispitivanje zastave, jezika, slave …. pa granica, pa humanog preseljenja i put za novo nasilje je otvoren.

Drugo –  glavni pregovarač kao nosilac liste . Zabrinjavajući je  taj sindrom  omnipotencije osoba koje omirišu vlast i počinju da  gomilaju funkcije u interesu partije. To  je preuzimanje metoda DPSa kojim su  uspješno urušavane  institucije, podgrijavana korupcija, smanjivana  odgovornost  i povećavana lična važnost i korist. Svi svjedočimo koliko je važna posvećenost funkciji glavnog pregovarača u ovom vremenu i bilo bi časno  da je prvo slijedila  ostavka  na tu poziciju  kada je  već odlučeno da „gine“ za Budvu i uveličava rejting partije. Ovakvim gestovima urušava se nada u demokratski razvoj Crne Gore. Uzgred, PES je postigao odličan rezultat kada se uzmu  u obzir vrijednosti, organizovanost i postizborna doktrina i djelovanje te partije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BODO VEBER, POLITIČKI ANALITIČAR, SAVJET ZA POLITIKU DEMOKRATIZACIJE, BERLIN: Njemačka je ostala samo na dobrim namjerama prema Zapadnom Balkanu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve dok ostaje Dejtonski BiH-sistem „patronaže i straha“, tj. disfunkcionalni ustavnopolitički poredak u kojem sijanje međuetničkog straha od strane vladajućih etnopolitičkih elita služi njihovom trajnom, koruptivnom ostanku na vlasti, nesuočavanje sa prošlošću- počevši sa negiranjem genocida u Srebrenici, ostaje egzistencijalni alat te vladajuće politike

 

MONITOR:. Kakvo je Vaše mišljenje o dometima i efektima Rezolucije UN o Srebrenici u bližoj i daljoj budućnosti?

VEBER: Mimo simboličnog moralnog značaja i određenog zadovoljenja koje neposredne i žive žrtve genocida mogu imati od rezolucije, efektive – i pozitivne i destabilizirajuće biće-bojim se, minimalne do nikakve. I to kako na domaćem planu-u BiH i široj regiji, tako i na planu međunarodne zajednice, politike Zapada prema BiH i regiji. Na domaćem planu se radi o čistoj instrumentalizaciji rezolucije i genocida u Srebrenici  od strane Dodika i Vučića, tako da svako od njih odvuče pažnju od svoje trenutačne krize. Dodikove- vezano sa prijetnjom da zbog martovskog nametanja tzv. „paketa integriteta“ izbornog zakona od strane visokog predstavnika Schmidta izgubi buduće izbore, a Vučićeve vezano sa političkom krizom pokradenih beogradskih izbora prošlog decembra. To su vještačke eskalacije, u kojima- da ironija ne bi mogla biti veća, jedini promotori ideje o „genocidnosti srpskog naroda“ su upravo bili oni koji su izmišljali tu tezu – Dodik i Vučić – za kratkotrajnu upotrebu. A na pozitivnoj strani, rezolucija neće imati nikakve efekte na suočavanje sa prošlošću i „pomirenje,“ jer sve dok ostaje Dejtonska BiH-sistem „patronaže i straha“, tj. disfunkcionalni ustavnopolitički poredak u kojem sijanje međuetničkog straha od strane vladajućih etnopolitičkih elita služi njihovom trajnom, koruptivnom ostanku na vlasti, nesuočavanje sa prošlošću- počevši sa negiranjem genocida u Srebrenici, ostaje egzistencijalni alat te vladajuće politike. Na međunarodnoj strani, predsjednik Vučić čak je postavljao i jedno pravo pitanje, tj. motiv i tajming za njemačku inicijativu o rezoluciji – samo što, naravno, nije bio zainteresiran da ponudi ozbiljan odgovor, nego propagandni. Problem sa njemačkom inicijativom nije bio u njenoj moralnoj motivaciji, nego u tome što je to bilo sve. Inicijativa nije bila ugradjena ni u koju političku ideju- političku strategiju Berlina prema BiH, jer ova sadašnja njemačka vlada-sem dobrih namjera što se tiče Zapadnog Balkana, na moju veliku žalost, demonstrirala je da nema definisanu politiku niti volju za ozbiljno vođstvo.

MONITOR: Frankfurter algemajne cajtung piše da su rezultati glasanja na tekst Rezolucije neka vrsta vjetra u leđa Aleksandru Vučiću pred vrlo važne lokalne izbore u Srbiji. Dio globalnih medija iznosi i tezu o glasanju koje je pokazalo da postoji veliko neslaganje u međunarodnoj zajednici čak i o pitanju genocida u Srebrenici i da je Zapad, na neki način, ostao u manjini. U kakvom svijetu danas živimo?

VEBER: U multipolarnom svijetu svjetskog neporetka, u kome se Zapad poslije petnaest godina nastojanja da se poslije propale američke intervencije u Iraku povlači sa globalne scene,vraća -više kao iznuđena reakcija na Putinovu agresiju nad Ukrajinom, ali bez jasne vizije i strategije, bez jedinstva i oslabljen unutrašnjim prijetnjama liberalnim demokratskim porecima. Uz sve agresivniji nastup Kine koja se na svjetsku scenu vraća. Svijet u kome su zbog političke nedosljednosti Zapada (na primjer naspram rata u Gazi) globalni utjecaj  Zapada te stara atraktivnost liberalno-demokratskih vrijednosti oslabljeni. U kojem je tzv. Globalni jug puno samouvjereniji nego dosad- koji kritikuje te se distancira od Zapada, a dio autoritarnih država u tom dijelu svijeta, sve više instrumentalizuje i zloupotrebljuje anti-kolonijalnu argumentaciju.

MONITOR: Nedavno je Kristijan Šmit rekao da  Vučić poštuje suverenitet i teritorijalni integritet BiH i da nije pristalica politike Milorada Dodika koji je najavio početak procedure odvajanja RS od BiH, posle izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. Da li dijelite ovu ocjenu Visokog predstavnika?

VEBER: Samo djelomično – Vučić i Dodik nikad nisu djelovali kroz iste interese, niti u svojoj politici prema Zapadu niti u regionalnoj politici, čak ni u politici prema Rusiji. Vučiću- makar dosad, nije bilo u interesu otcjepljenje RS-a, jer njemu ne odgovara eskalacija stanja u regiji. Njegov jedini interes jeste apsolutna vlast u Srbiji i održavanje na vlasti. Sve drugo su prvenstveno alati (počevši od regionalne i međunarodne politike izmedju Zapada i Istoka). Ali zadnjih par godina-otkad je osjetio slabosti EU i Zapada, a jos više od kada je sam upao u političku krizu u Srbiji, prešao je od ranije politike držanja distance prema Banjaluci na početku SNS-ove vladavine, ka sve intenzivinijem performansu združenog nacionalnog nastupa, te duple igre prema BiH: daljeg insistiranja na suverenosti BiH uz nedistanciranje od antiustavne secesionističke politike  Dodikovog režima u RS-u.

MONITOR: U jeku Vučićeve aktivnosti protiv rezolucije koju je predložila Njemačka, on se čuo sa kancelarom Olafom Šolcom. Iz kabineta Predsjednika Srbije tada je saopšteno da je Vučić zahvaljivao Šolcu na podršci srpskoj privredi i raspitivao se o mogućnostima novih njemačkih investicija. Republika Srpska je već pod nekom vrstom ekonomskih sankcija Njemačke…Da li bi to moglo da se dogodi i Srbiji, poslije svega što se iz Beograda čulo i činilo ovih dana?

VEBER: Ne. Kao prvo, ta politika „sankcija“ prema RS-u je više ikebana, poslije kapitulacije Berlina u proljeće 2022-e unutar EU-a pred inicijativom Budimpešte i Zagreba i de facto ukidanja režima sankcija EU prema BiH. A u Srbiji -vlada kancelara Scholza sa tzv. Njemačko-francuskom inicijativom u političkom dijalogu Srbija-Kosovo, odlučila se za nastavak dokazano propale politike povlađivanja EU  režimu Aleksandra Vučića. Ta pogrešna, propala politika, srušila je ostatak dostignuća političkog dijaloga, te omogućila i “Banjsku” i izborne krađe na decembarskim izborima u Srbiji.  To nereagovanje Zapada na vodeću ulogu Vučićevog režima u terorističkom napadu u Banjskoj niti na izbornu kradju, dokazuje da Zapad-počevši sa Berlinom ,a unatoč svijesti o propasti svoje politike, nema snagu za prijeko potreban politički i strateški  preokret u odnosu prema Beogradu.

MONITOR: U EU se sve češće tvrdi da je neophodno dodatno naoružavanje. Apsolutna većina članica je i dalje za to da se Ukrajina vojno pomaže, ali je Njemačka odbila da joj pošalje krstareće rakete dugog dometa Taurus kao i njemačke vojnike za obuku ukrajinskih. Uskoro počinju izbori za Parlament EU. Koliko će odbrambena i bezbjednosna pitanja biti od uticaja na odluke birača?

VEBER: Teško je reći, i zbog toga sto nemamo jasnu-dosljednu politiku stranačkih grupacija prema tim pitanjima. U Njemačkoj, na primjer, Scholz je pokušavao u zadnje dvije godine da nalazi nekakav srednji put izmedju građana koji su shvatili trenutak rata u Ukrajini i suštinske političke promjene koje on donesi i onih koji bi voljeli da se vrate starom, mirnom kontinentu te odnosu saradnje sa Rusijom – ali sa rezultatom da se to uglavnom prepoznaje kao da je kancelar neodlučan, slab vođa. Dok ultradesna AFD okuplja one građane koji bi da se vrate u stari, harmoničan svijet.  Znači, pitanje rata i sigurnosti jača ultradesnicu u Njemačkoj. Ali takav slučaj nije i u drugim evropskim državama gdje se ekstremna desnica poslije ruske agresije, preokrenula protiv Moskve. Kao,na primjer, Meloni u Italiji ili Le Pen u Francuskoj.

MONITOR: Emanuel Makron pominje i mogućnost da zapadne vojne snage i kopneno intervenišu u Ukrajini. On je bio u trodnevnoj posjeti Berlinu, prvoj posjeti jednog Predsjednika Francuske poslije 24 godine. Djeluje da je ova posjeta visoko simbolička. Da li će i kakve posljedice ona izazvati?

VEBER: Posjeta služi i za pokušaj popravljanja izvanredno lošeg odnosa između Pariza i Berlina, tj. Macrona i Scholza, što podriva jedinstvo i stabilnost EU-a. Na simboličnoj  ravni-vjerujem da je to i uspjelo, ali sumnjam da će imati održiv efekat. Jer, ostaje suštinski problem: nedostajuće političko liderstvo u EU. Imamo na jednoj strani

Macrona koji želi da vodi u EU, ali je njegovo vođstvo dosta stihijsko, „disruptivno“, a na drugoj strani imamo Scholza koji je,-na neki način, kopija svoje prethodnice Merkel u tome što nema jasniju viziju o EU, ali nema ni Merkelove kvalitete operativnog liderstva tj. nije čak ni krizni manadžer.

 

Njemački  mediji su  najviše izvještavali kontroverzi koju je rezolucija UN izazvala u regiji

MONITOR: Rezolucija GS UN o danu promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici inicirana je od strane Njemačke i Ruande. Kako se u njemačkom javnom mnjenu, javnosti i medijima ova inicijativa i proces koji je uslijedio u UN, ocjenjuju?

VEBER: Kako njemačkoj javnosti Zapadni Balkan odavno nije više relevantna tema, javna pažnja je bila vrlo limitirana. Ništa ni blizu dominantnog mjesta koji je tema zauzimala sedmicama u Srbiji, BiH, pa onda i u Crnoj Gori od trenutka kad su Dodik i Vučić počeli da je instrumentaliziraju-a za koju i tamo dotad praktično niko nije bio čuo, za svoje histerične kampanje. Tako da su njemački mediji na dan i poslije dana glasanja u UN-u, najviše izvještavali o glasanju, te o kontroverzi koju je rezolucija izazvala u regiji.

 

Vučić nemilosrdno iskorištava  nedoraslost  vladajuće ekipe u Podgorici

MONITOR: Crnogorski premijer je nedavno boravio u Berlinu, a to je bio i povod da neki od njemačkih zvaničnika izađu sa pretpostavkom da će Crna Gora biti sljedeća članica EU, već u 2026-oj. U UN je podržana i crnogorska inicijativa amandmanima na tekst Rezolucije o Srebrenici. U Beogradu je to ocijenjeno kao „nož u leđa“.  Kako procjenjujete ove poteze Podgorice i Beograda?

VEBER: Nastup premijera Spajića u i poslije Berlina, kao ništa prije na međunarodnom terenu, dokazao je da je-naspram onog providnog narativa o proevropskoj i prozapadnoj vladi i izvanrednom reformskom momentumu koju Spajić i Milatović godinu dana promovišu na svojim turnejama po zapadnim prijestonicama, na vlasti u Crnoj Gori zapravo ekipa koja pokušava-kako prema Zapadu tako i regionalno prema Srbiji, da kopira Vučićevu politiku sjedenja izmedju dvije stolice. Ali i da njoj nedostaju Vučićeva politička vještina da takvu politiku uspješno sprovede. Odnosno, da njoj uspijeva samo onoliko koliko EU očajno žele da vjeruju u pro-evropsku priču u Podgorici. Vučić nemilosrdno iskorištava tu nedostatnost vladajuće ekipe u Podgorici u svom desantu nad Crnom Gorom, i prodor koji je uspeo učiniti od 2020-e do izbora prošle godine – bez ikakve reakcije Zapada do sada.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo